forum.stripovi.com

forum.stripovi.com

Username:	Password:
Save Password
Forgot your Password?

All Forums

Stripovi

Bonelli

Za Bonelijevce

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:

UserName:

Password:

Format Mode:

Format:

Message:

Smilies

[quote][i]Originally posted by alexts[/i]
[br]Piše: Alem Ćurin

JUNAK MOJEG DOBA

Brat je uletio u kuću ruku punih štampe.
     - U Vrdoljakovih je bor do plafona!
     - E pa? – pogleda ga otac – Di si do sad?
     - Pa u Vrdoljakovih, rekao sam.
     - A di su mi novine?
     - Evo! – brat preda ćaći novine, osim jedne šarene što ju je šeprtljavo probao sakrti iza sebe.
     Naravno, to nije prošlo nezapaženo, no pravili smo se mutavima, čekajući što je dalje na programu, nehajno zauzimajući svoja mjesta u ovoj prednovogodišnjoj priči.
     Braco se osvrtao po blagavaoni, činilo se da nešto traži, kao da mu nešto nedostaje, pa se okrene majci – A zašto mi zadnji pravimo bor u ulici?
     - Šta te briga? – otac se ubacio pred majku. Borbu, Vjesnik, Slobodnu, Politiku i VUS je raširio po stolu, mrmljajući kao za sebe – Meni se čini da ovo nije sve. Nešto mi ovdje fali.
     - I meni – nije se dao zbuniti balavac od nepunih devet godina. Volio je gurati svoje, iako je uvijek uzvlačio tanji kraj.
     - A šta tebi fali, moliću lijepo? – u oca je bio kratak fitilj, nije bio za duže role.
     Majka se napne, spremna braniti svoje mladunče od vlastitog mužjaka, nije joj se još prekidalo igrokaz; no ne reče ništa. Pratio sam je u svemu, jedna je mati, i bio ništa manje zainteresiran od drugih za bratovo obojano štivo.
     - Bor, novogodišnji bor! Eto – brat ispali svoje.
     - Pa još nije Nova godina – uključi se majka.
     - Ali u Vrdoljaka, Tomića, Karamana, Ferića i drugih je, samo u nas nije – malac se gegao nasred blagavaone, krijući svoje blago u rukama iza leđa, izazovno je promatrao roditelje. Ja mu nisam mogao pomoći.
     - Dok u ovoj kući ja kupujem jelku, Nova je godina kad ja kažem! – otac je s velikima i malima bio na istom, nije imao takta.
     - A ako je ja kupim, biće Nova kad ja kažem? – brat je znao da ga čeka vruća pedagoška nakon ovoga. Ćaći je već prikipjelo, no mater mu položi ruku na podlakticu i njen muž ostane u po koraka.
     - Pa narafski – majka se ispružila po tampon zoni između svoja dva muškarca. Mene se nije računalo.
     - I biće, Čovječe, ne ljuti se!? Obećaj! – mulac joj je izazovno bacio kockicu pa što bude da bude.
     - Samo ako je iza tvojih leđa novogodišnja jelka – mater, ljubiteljica šarene štampe, a i lukavija od oca, nije malcu ostavila mjesta za manevar. Zatvorio sam oči od muke, zamišljajući koje ga sve batine čekaju.
     Na licu njezinog starijeg sina zaigra trijumf, u hipu je bio na stolici te, prije nego su se roditelji snašli i ubili boga u njemu, visoko nad glavom podigne novinu u bojama pa zaurla:
     - Sretna Nova 1958. godina!
     Na naslovnici se kočio crtež novogodišnje (božićne) jelke okružene iscrtanim likovima i pisalo je baš to – Sretna Nova 1958. godina!
     Hendikepiran nedostatkom božićne i nestrpljv dočekati našu domaću, novogodišnju jelku, brat je unio u kuću svoju jelku, slučajno pronađenu u šarenoj ponudi trafike, te nas prenio preko praga u budućnost, ne pitajući ni roditelje ni kalendar.
     Sram me reći, no nisam mu se nikada zahvalio na tome, a bila je to, i još je, za mene najljepša novogodišnja čestitka koju sam u životu primio. Ljubomorno je čuvam i danas, kao relikt, uspomenu na taj četvrtak, 26.12.1957. godine, kada sam bratovom srčanošću i njegovom ludom drskošću od 30 din. troška bez pitanja, pelcovan zauvijek u svijet stripa.
     Naime, ta šarena laža bio je prvi broj Kekeca (Borbin zabavnik za mlade od 7 do 77 godina), prva strip tiskovina u četvorobojnom roto-koloru na ovim, kako se to danas kaže, bivšim prostorima. Kapsula u kojoj me, eto, brat transportirao u budućnost, te davne godine, ostavivši me u prošlosti zauvijek. Bila je to moja prva legitimacija i prvi zdrastveni karton s već zapisanom dijagnozom vječnog dječaštva.
     Moj strogi i partijskoosvješteni otac tu nije mogao ništa te se nakon dosta godina pomirio s tom činjenicom i povukao razočaran u svoje mladunče. Mlađe. Mislim, mene.
     No njegov kolega i istoimeni partijski, ma vrlo bitan, čindbenik, tamo negdje daleko, u Beogradu vjerovatno, mislio je drugačije od svog kamarada, mog oca. Netko vječno nepoznat svima nama, rođenima s kraja četrdesetih i početkom pedesetih, razveselio je djetinstvo svojom političkom odlukom.
     O da! Kakova je to samo bila odluka, partijska, naravski, ništa manje, da se jugoslavenskoj mladeži i bradavicama udijeli – politička estetska!!! Na braniku čistoće zdravlja onodobnih maloljetnika bdio je nekakav čudan lik, komesar, štoli. Komesar, nazovimo ga tako, koji je svojom pronicljivošću određivao što će socijalistička omladina, tj. budući samoupravljači, čitati od ponuđenog stranog propagandnog programa, takozvanih – stripova.
     S ove distance, kad su minule tolike vode i vođe, ustavi i sustavi, tokovi i okovi, mogu reči, časne mi pionirske, bio je to najpametniji momak pod partijskim šinjelom. I nama najdraži, bez zezanja. U njega su bili škare i sukno našeg djetinstva, a on nam ga je skrojio kao malo tko. U tom predtelevizijskom dobu, kad nam je strip bio jedina zabava, bio je on naš „Đelo Hadžiselimović“.
     Zamišljam udbaškog oficira, ideološki nabrijanog, fakultetski obrazovanog, iz nekadašnje boljestojeće građanske obitelji – odrasloga na predratnim stripovima Maurovića, Kuznjecova, Solovjeva, Mironoviča, Lobačeva, braće Neugabauer, Raymonda i ostalih roto majstora iz njegove neidološke mladosti – kako ranih pedesetih provodi nesane noći, u nekoj oslobođenoj židovskoj vili na Dedinju, okruženog recentnim stripovima iz zapadnih zemalja – Amerike, Francuske, Engleske, Italije.
     U tom periodu „mi gradimo grad, grad gradi nas“ to više nije bio crni zapad, ruska braća su im pruzeli primat, pak možebitno i da Amerika i Engleska bit će jednogdana zemlja proleterska, no dotad daj da se ogrebemo od njih za ono što nude.
     Zameten svim tim blagom božjim, morao je, po direktivi odozgo, razlučiti žito od kukolja.
     U svoj toj pustoj periodici kapitalističke propagande, rečeno mu je, od toga ti zavisi karijera, izaberi najmanje ideološki škodljiv materijal za našu socijalističku omladinu, jer mladost k'o mladost, nemirna i prčevita, uvijek nešto umišlja, želi, traži, pitajboga, a i da sama ne zna što, pak u svome neznanju i zariba, ma jebeš mladost! tvoje je da ju zajebeš tako što će TVOJ izbor biti NJIHOV izbor, no ako zaribaš, znaš i sam, ribat ćeš stijenje na Golome.
     I uhvatio se posla naš neimenovani nepoznati komesar te nam darovao, na pravdi jedino vlastite pameti i znanja, samo najkvalitetnije što je nudilo ondašnje američko, francusko-belgijsko, englesko i talijansko strip izdavaštvo. I samo zato što je njegova bila zadnja, u periodu dužem od dvanaest godina, kroz jugoslavenske strip tiskovine, ali i dnevne te nedjelne novine, bili smo zasuti samo pravim biserima svjetske produkcije avanturističkog i dječjeg stripa.
     Jer što su... Rip Kirby, Prince Valiant, Rusty Riley, Flash Gordon, Tom Taylor, Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Coco Bill, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Dan Dare, Tarzan, Davy Crockett, Kapetan Bura, Pukovnik Clifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Cisco Kid, Johnny Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Romero, Tangi i Laverdil, Dan Cooper, Talični Tom, Porodica Tarana, Bim i Bum, Pirat sa kariba, Jerry Spring... nego dragocijeno blago vrhunskog talenta i zanata, izniklo na parcelama od hamera i tuša na crtaćim daskama.
     Propupalo je u ulici mojeg djetinstva.
     Nikada, ponavljam, nikada na ovim prostorima nije gostovala, u nijednom segmentu –  glazbenom, sportskom, političkom (osim na sprovodu Titu) – tako kvalitetno jaka ekipa, pojedinačno i grupno, kao šta su bili ti dragocijeni bauštelci pri izgradnji našeg socijalističkog odrastanja.
     Alex Raymond, Hal Foster, Frank Godwin, Benito Jacovitti, John Prentice, Raymond Macherot, Lyman Young, Frank Hampson, Frank Bellamy, Keith Watson, Mac Raboy, Jose Luis Salinas, Arturo del Castillo, Albert Breccia, Jesus Blasco, Albert Uderzo i René Goscinny, Ramon Monzon, Walt Disney, E.T. Coelho, Victor Hubinon, Jijé, Morris, Geo McManus, Hank Ketcham, Jim Holdaway, Frank Robinson.... Aaaaaaaaaa! Dream-team od kojeg se smrzneš!
     Tolika ponuda silila je redakcije na izdavanje sve većeg broja strip magazina. Naslovi su se rojili poput vinskih mušica, ne sudarajući se niti ometajući jedan drugoga. To nije bila konkurencija već drugarstvo, i SVI su našli utočište u našoj kući, zahvaljujući majci, ljubiteljici stripa i kolor-magazina, ocu usprkos: Petko, Majin strip, Politikin zabavnik, Horizontov zabavnik, Kekec, Plavi vjesnik, Strip-strip, Crtani romani, Male Novine,Nikad robom, Panorama... samo da se sjetim onih najznačajnijih. No strip je bio i na meniju ozbiljnih, obiteljskih novina i tjednika, poput Slobodne Dalmacije, Arene, VUS-a, Borbe... Nećemo se lagat ako kažemo da svaka novina, koja je držala do sebe i do čitatelja, držala se stripa pod grčevito.
     Otac više nije mogao otvoriti nijednu novinu bez stripa jer – bez stripa se više nije moglo. Bile su to novine koje su nas voljele!
     „Đelin izbor“, strani strip (neidološki avanturistički i dječji), u malo je pomeo dotadašnje domaće ideološki obojeno štivo. Bio je okidač yu-strip-redakcijama da upregnu sva raspoloživa domaća strip-grla na tragu uvezene šprance.
     Red šore, red šege.
     Postali smo strip velesila. U izdavačkom, konzumentskom i autorskom, jelde, smislu. Zato što domaći autori nisu bili baš za bacit. Taman posla! Sve su to bili sami majstori.
     Gro domaćih, stripera velikana, zbio se tada u prostorijama Plavog vjesnika. Na jednom mjestu našli su Maurović, Delač, Radilović, Dovniković, braća Neugabauer, Beker i drugovi, sve sama, danas, opća mjesta u domaćoj pop kulturi.
     Zahvaljujući komesarovom jednoumlju, imali smo raznobojno i blago djetinstvo. Primali smo ga direktno, intravenozno. Bila je to transfuzija od koje ne stariš.
     No nikome nije gorjela do jutra.
     Sredinom šesdesetih dolazi do promjena. U svijetu je strip napokon zauzeo zasluženo pravo građanstva među ostalim umjetostima – proglašen je devetom umjetnosti, otvara se strip-muzej, vodeći intelektualci pišu laude stripu, tj. svojem djetinstvu.
     A kod nas? E, jebo ti nas!
Ranković je prnuo u rosu – dinar devalvirao – Juga se otvorila, jedva tri četiri prsta, no dovoljno da propuh tzv. slobodne trgovine zahvati unutrašnje organe, upala je bila neminovna, a ni hemoroida nije pofalilo.
     Ne znam da l' je naš komesar bio rankovičevac ili ne, no, očito je da je bio pensionisan – njegove usluge više nisu bile potrebite. Goli otok se povukao horizontu, ostavljajući svaku redakciju ogoljenom pred ogledalom slobodnog izbora. Stalo se uvoziti stripove leva- leva, po svom vlastitom nahođenju. Pomor u domaćem akvariju je započeo. Bilo je jeftinije plaćati strani šljam und šund und škovace nego platiti tuzemskog strip-trudbenika, koji ne stanuje ni dva tri bloka kuća dalje od iste te redakcije.
     Plavi vjesnik, tada pod dirigentskom palicom Pere Zlatara, najgori je primjer tog srozavanja. U nekad najkvalitetnijem strip-tjedniku za omladinu, rečeni grobar Pera, zaobilazi domaća tuš pera u velikom luku i prostor stripa ustupa lošem inozemnom smeću, a da bi, e to je najstrašnije, stranice, što su dotad bile rezervirane samo za reportaže, zanimljivosti i avanture mladih, zasrao s dijametralno suprotnim, tipa –  „tu noć sam na tulumu dobrovoljno spavala sa dvanaestoricom, nisam mogla ustati dan dva iz kreveta, al' se danas osijećam ispunjenom osobom“.
     Započeo je period – Amerika i Engleska nikada neće biti zemlja proleterska jer je tako rekla Draga Saveta.
     Žutilo je dobilo zeleno svjetlo pa se izlilo iz svoje kesice, nagrizlo jetru i zarazilo svaku izdavačku poru omladinskog izdavaštva. Od hemoroida do hepatitisa nije daleko; nalaze se pod istim slovom u rječniku. Ne luta se baš.
     Toga su se držali i poneki izdavači te nisu trošili mnogo puta već su skrenuli preko prve pogranične rampe – do Italije. Uvozu bez voznog reda nije se slutio kraj.
     Danas je blasfemično reči išta kontra Alana Forda ili, nedajbože, Bonellija, koji su, nekako, u isto vrijeme okupirali jugoslavenski konzumentski strip prostor pak i danas, nakon više od 40 godina, uživaju nedodirljivi, zapravo kultni status, kako strip tako i izdavač, kod generacija rođenih u šesdesetim i sedamdesetim. Sorry!
     Na pitanje, koji ti je najbolji strip, svi će reći – Alan Ford ili Zagor; a na pitanje, čija su ti izdanja najdraža, odgovor je 100%  – Bonellijeva! Sorry!
     Alan Ford iz Zagreba i Bonellijevi junaci iz Novog Sada, sorili su apsolutno svu tadašnju konkurenciju, te zauzeli svoje počasno mjesto kao nadomjestak majčinom mlijeku, rečenim generacijama. Samo to mlijeko je bilo u tetrapaku od strip-sveski i pasterizirano. Takav je bio trend. Sorry!
     Strip novine ili magazini skoro su iščezli. Samo je još Stripoteka pokušavala voditi računa o minulim strip-velikanima i kontinuirano štancala stare epizode junaka našeg djetinstva, da tadašnja mladež vidi na kojem smo se to roto-mlijeku mi dojili.
     Iz ničega se bio pojavio i Ervin Rustemagić, mladić iz Sarajeva, sa svojim Strip Artom, u kojem nam je s ljubavlju ponudio uglavnom američki novinski strip, strogo se postavivši spram strip šunda. Nije nam trebalo puno te smo ga, pod nujno, proglasili braniteljem zajedničkog djetinstva, pače spasiteljem jer nam je svojom izdavčkom politikom podgrijao nadu kako Komadant Mark, Zagor T-Nay, Ana 4 Pištolja, Blaf , Žalosna Sova, Tex Willer i ostali iz Bonellijeve bulumente nisu nepobjedivi. No Ervinov entuzijazam nije bio za na duže staze. I danas je cijenjeni izdavač te, paz' vamo!, Bonellijev agent s eskluzivnim pravom za cijeli Balkan. Sorry!
     Daklem, da to i izrečem, iako će to izavati bijes i lavinu, ma zabole me; Alan Ford mi se nikako nije primio, ostavio me indiferentnim i, da nije bilo prevoda Nenada Brixyja, nikada mi ne bi ušao u ruke. Sorry!
     I još ovo, zato što je ovaj tekst i nastao pod sugestijom – Daj, umro je Bonelli, napiši dvije riječi. – Sorry, ali Bonelli je meni ništa. – Pa je l' ti barem žao? – Narafski! – Pa piši! – Ali, rekao sam ti... – Nema veze, napiši! – no, o mrtvima sve najbolje, nije me baš išlo na tu temu, a i vidi se zašto. Sorry!
     Kad je drugom polovicom šesdesetih Bonellijeva konjica nahrupila u jugoslavenski slobodni izdavački prostor, kontaminirajući pritom isti, nije nikako mogala postati moje kulturno dobro (osim u početku s Pričama s Divljeg zapada, za što je krivac sjajni Renzo Calegari – da o briljantnome Ken Parkeru Ive Milazza, iz sredine sedamdesetih, i ne govorim) niti my cup of tea, pače moja generacija već je bila dobrano na aero-konjaku..
     Nekako mi dođe žao djecu ograničenu samo na Bonellijeve junake kao jedinu inspiraciju vlastitoj mašti u dječjim igrama, pa su neki, doznajemo, pravom pravcatom kamenom sjekirom, ništa drugačijom od one za pojasom baletana iz Darkwooda, brata rođenoga počastili posred prsiju. Ej!! K'o da su braća po prostati, božemioprosti, kao i većina Bonellijevih heroja. To mora ostaviti dalekosežne posljedice. Sorry!
     Naravski, kao i svako djetinstvo.
     Ni ja nisam pobjegao od svojega, taman posla, ne bježi mi se nimalo. Stvar je u razlici. A razlika je ogromna u izdavačkim politikama te, ako se mene pita, a pita se, sorry!, onda ću s pravom reći:
     Tko šljivi Bonellije, Rustemagiće, Brixyje, Tomiće, Zlatare i ine, nisu ni do koljena jedinom pravom i najveće i najpametnijem i najslobodoumnijem strip izdavaču, za mladež i bradavice, sa ovih prostora IKADA, našem „Đeli Hadžiselimoviću“, našem nikada imenovanom i nepoznatom političkom komesaru, iz mračnog bunkera UDBE, koji mi je omogućio da još uvijek budem prisutan u svom sretnom djetinstvu od 7 (i ranije) do 77 godina. Imam još komotnih dvadeset godina fore igrat se među strip sličicama.
     I zato, Bezimeni, super momak si bio ti!

[Objavljeno: Zarez, Zagreb, 13.10.2011.godine]
[/quote]

- HTML is OFF | Forum Code is ON

Check here to include your profile signature.

T O P I C R E V I E W

alexts

Posted - 11/11/2011 : 23:26:01

Piše: Alem Ćurin

JUNAK MOJEG DOBA

Brat je uletio u kuću ruku punih štampe.
- U Vrdoljakovih je bor do plafona!
- E pa? – pogleda ga otac – Di si do sad?
- Pa u Vrdoljakovih, rekao sam.
- A di su mi novine?
- Evo! – brat preda ćaći novine, osim jedne šarene što ju je šeprtljavo probao sakrti iza sebe.
Naravno, to nije prošlo nezapaženo, no pravili smo se mutavima, čekajući što je dalje na programu, nehajno zauzimajući svoja mjesta u ovoj prednovogodišnjoj priči.
Braco se osvrtao po blagavaoni, činilo se da nešto traži, kao da mu nešto nedostaje, pa se okrene majci – A zašto mi zadnji pravimo bor u ulici?
- Šta te briga? – otac se ubacio pred majku. Borbu, Vjesnik, Slobodnu, Politiku i VUS je raširio po stolu, mrmljajući kao za sebe – Meni se čini da ovo nije sve. Nešto mi ovdje fali.
- I meni – nije se dao zbuniti balavac od nepunih devet godina. Volio je gurati svoje, iako je uvijek uzvlačio tanji kraj.
- A šta tebi fali, moliću lijepo? – u oca je bio kratak fitilj, nije bio za duže role.
Majka se napne, spremna braniti svoje mladunče od vlastitog mužjaka, nije joj se još prekidalo igrokaz; no ne reče ništa. Pratio sam je u svemu, jedna je mati, i bio ništa manje zainteresiran od drugih za bratovo obojano štivo.
- Bor, novogodišnji bor! Eto – brat ispali svoje.
- Pa još nije Nova godina – uključi se majka.
- Ali u Vrdoljaka, Tomića, Karamana, Ferića i drugih je, samo u nas nije – malac se gegao nasred blagavaone, krijući svoje blago u rukama iza leđa, izazovno je promatrao roditelje. Ja mu nisam mogao pomoći.
- Dok u ovoj kući ja kupujem jelku, Nova je godina kad ja kažem! – otac je s velikima i malima bio na istom, nije imao takta.
- A ako je ja kupim, biće Nova kad ja kažem? – brat je znao da ga čeka vruća pedagoška nakon ovoga. Ćaći je već prikipjelo, no mater mu položi ruku na podlakticu i njen muž ostane u po koraka.
- Pa narafski – majka se ispružila po tampon zoni između svoja dva muškarca. Mene se nije računalo.
- I biće, Čovječe, ne ljuti se!? Obećaj! – mulac joj je izazovno bacio kockicu pa što bude da bude.
- Samo ako je iza tvojih leđa novogodišnja jelka – mater, ljubiteljica šarene štampe, a i lukavija od oca, nije malcu ostavila mjesta za manevar. Zatvorio sam oči od muke, zamišljajući koje ga sve batine čekaju.
Na licu njezinog starijeg sina zaigra trijumf, u hipu je bio na stolici te, prije nego su se roditelji snašli i ubili boga u njemu, visoko nad glavom podigne novinu u bojama pa zaurla:
- Sretna Nova 1958. godina!
Na naslovnici se kočio crtež novogodišnje (božićne) jelke okružene iscrtanim likovima i pisalo je baš to – Sretna Nova 1958. godina!
Hendikepiran nedostatkom božićne i nestrpljv dočekati našu domaću, novogodišnju jelku, brat je unio u kuću svoju jelku, slučajno pronađenu u šarenoj ponudi trafike, te nas prenio preko praga u budućnost, ne pitajući ni roditelje ni kalendar.
Sram me reći, no nisam mu se nikada zahvalio na tome, a bila je to, i još je, za mene najljepša novogodišnja čestitka koju sam u životu primio. Ljubomorno je čuvam i danas, kao relikt, uspomenu na taj četvrtak, 26.12.1957. godine, kada sam bratovom srčanošću i njegovom ludom drskošću od 30 din. troška bez pitanja, pelcovan zauvijek u svijet stripa.
Naime, ta šarena laža bio je prvi broj Kekeca (Borbin zabavnik za mlade od 7 do 77 godina), prva strip tiskovina u četvorobojnom roto-koloru na ovim, kako se to danas kaže, bivšim prostorima. Kapsula u kojoj me, eto, brat transportirao u budućnost, te davne godine, ostavivši me u prošlosti zauvijek. Bila je to moja prva legitimacija i prvi zdrastveni karton s već zapisanom dijagnozom vječnog dječaštva.
Moj strogi i partijskoosvješteni otac tu nije mogao ništa te se nakon dosta godina pomirio s tom činjenicom i povukao razočaran u svoje mladunče. Mlađe. Mislim, mene.
No njegov kolega i istoimeni partijski, ma vrlo bitan, čindbenik, tamo negdje daleko, u Beogradu vjerovatno, mislio je drugačije od svog kamarada, mog oca. Netko vječno nepoznat svima nama, rođenima s kraja četrdesetih i početkom pedesetih, razveselio je djetinstvo svojom političkom odlukom.
O da! Kakova je to samo bila odluka, partijska, naravski, ništa manje, da se jugoslavenskoj mladeži i bradavicama udijeli – politička estetska!!! Na braniku čistoće zdravlja onodobnih maloljetnika bdio je nekakav čudan lik, komesar, štoli. Komesar, nazovimo ga tako, koji je svojom pronicljivošću određivao što će socijalistička omladina, tj. budući samoupravljači, čitati od ponuđenog stranog propagandnog programa, takozvanih – stripova.
S ove distance, kad su minule tolike vode i vođe, ustavi i sustavi, tokovi i okovi, mogu reči, časne mi pionirske, bio je to najpametniji momak pod partijskim šinjelom. I nama najdraži, bez zezanja. U njega su bili škare i sukno našeg djetinstva, a on nam ga je skrojio kao malo tko. U tom predtelevizijskom dobu, kad nam je strip bio jedina zabava, bio je on naš „Đelo Hadžiselimović“.
Zamišljam udbaškog oficira, ideološki nabrijanog, fakultetski obrazovanog, iz nekadašnje boljestojeće građanske obitelji – odrasloga na predratnim stripovima Maurovića, Kuznjecova, Solovjeva, Mironoviča, Lobačeva, braće Neugabauer, Raymonda i ostalih roto majstora iz njegove neidološke mladosti – kako ranih pedesetih provodi nesane noći, u nekoj oslobođenoj židovskoj vili na Dedinju, okruženog recentnim stripovima iz zapadnih zemalja – Amerike, Francuske, Engleske, Italije.
U tom periodu „mi gradimo grad, grad gradi nas“ to više nije bio crni zapad, ruska braća su im pruzeli primat, pak možebitno i da Amerika i Engleska bit će jednogdana zemlja proleterska, no dotad daj da se ogrebemo od njih za ono što nude.
Zameten svim tim blagom božjim, morao je, po direktivi odozgo, razlučiti žito od kukolja.
U svoj toj pustoj periodici kapitalističke propagande, rečeno mu je, od toga ti zavisi karijera, izaberi najmanje ideološki škodljiv materijal za našu socijalističku omladinu, jer mladost k'o mladost, nemirna i prčevita, uvijek nešto umišlja, želi, traži, pitajboga, a i da sama ne zna što, pak u svome neznanju i zariba, ma jebeš mladost! tvoje je da ju zajebeš tako što će TVOJ izbor biti NJIHOV izbor, no ako zaribaš, znaš i sam, ribat ćeš stijenje na Golome.
I uhvatio se posla naš neimenovani nepoznati komesar te nam darovao, na pravdi jedino vlastite pameti i znanja, samo najkvalitetnije što je nudilo ondašnje američko, francusko-belgijsko, englesko i talijansko strip izdavaštvo. I samo zato što je njegova bila zadnja, u periodu dužem od dvanaest godina, kroz jugoslavenske strip tiskovine, ali i dnevne te nedjelne novine, bili smo zasuti samo pravim biserima svjetske produkcije avanturističkog i dječjeg stripa.
Jer što su... Rip Kirby, Prince Valiant, Rusty Riley, Flash Gordon, Tom Taylor, Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Coco Bill, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Dan Dare, Tarzan, Davy Crockett, Kapetan Bura, Pukovnik Clifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Cisco Kid, Johnny Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Romero, Tangi i Laverdil, Dan Cooper, Talični Tom, Porodica Tarana, Bim i Bum, Pirat sa kariba, Jerry Spring... nego dragocijeno blago vrhunskog talenta i zanata, izniklo na parcelama od hamera i tuša na crtaćim daskama.
Propupalo je u ulici mojeg djetinstva.
Nikada, ponavljam, nikada na ovim prostorima nije gostovala, u nijednom segmentu – glazbenom, sportskom, političkom (osim na sprovodu Titu) – tako kvalitetno jaka ekipa, pojedinačno i grupno, kao šta su bili ti dragocijeni bauštelci pri izgradnji našeg socijalističkog odrastanja.
Alex Raymond, Hal Foster, Frank Godwin, Benito Jacovitti, John Prentice, Raymond Macherot, Lyman Young, Frank Hampson, Frank Bellamy, Keith Watson, Mac Raboy, Jose Luis Salinas, Arturo del Castillo, Albert Breccia, Jesus Blasco, Albert Uderzo i René Goscinny, Ramon Monzon, Walt Disney, E.T. Coelho, Victor Hubinon, Jijé, Morris, Geo McManus, Hank Ketcham, Jim Holdaway, Frank Robinson.... Aaaaaaaaaa! Dream-team od kojeg se smrzneš!
Tolika ponuda silila je redakcije na izdavanje sve većeg broja strip magazina. Naslovi su se rojili poput vinskih mušica, ne sudarajući se niti ometajući jedan drugoga. To nije bila konkurencija već drugarstvo, i SVI su našli utočište u našoj kući, zahvaljujući majci, ljubiteljici stripa i kolor-magazina, ocu usprkos: Petko, Majin strip, Politikin zabavnik, Horizontov zabavnik, Kekec, Plavi vjesnik, Strip-strip, Crtani romani, Male Novine,Nikad robom, Panorama... samo da se sjetim onih najznačajnijih. No strip je bio i na meniju ozbiljnih, obiteljskih novina i tjednika, poput Slobodne Dalmacije, Arene, VUS-a, Borbe... Nećemo se lagat ako kažemo da svaka novina, koja je držala do sebe i do čitatelja, držala se stripa pod grčevito.
Otac više nije mogao otvoriti nijednu novinu bez stripa jer – bez stripa se više nije moglo. Bile su to novine koje su nas voljele!
„Đelin izbor“, strani strip (neidološki avanturistički i dječji), u malo je pomeo dotadašnje domaće ideološki obojeno štivo. Bio je okidač yu-strip-redakcijama da upregnu sva raspoloživa domaća strip-grla na tragu uvezene šprance.
Red šore, red šege.
Postali smo strip velesila. U izdavačkom, konzumentskom i autorskom, jelde, smislu. Zato što domaći autori nisu bili baš za bacit. Taman posla! Sve su to bili sami majstori.
Gro domaćih, stripera velikana, zbio se tada u prostorijama Plavog vjesnika. Na jednom mjestu našli su Maurović, Delač, Radilović, Dovniković, braća Neugabauer, Beker i drugovi, sve sama, danas, opća mjesta u domaćoj pop kulturi.
Zahvaljujući komesarovom jednoumlju, imali smo raznobojno i blago djetinstvo. Primali smo ga direktno, intravenozno. Bila je to transfuzija od koje ne stariš.
No nikome nije gorjela do jutra.
Sredinom šesdesetih dolazi do promjena. U svijetu je strip napokon zauzeo zasluženo pravo građanstva među ostalim umjetostima – proglašen je devetom umjetnosti, otvara se strip-muzej, vodeći intelektualci pišu laude stripu, tj. svojem djetinstvu.
A kod nas? E, jebo ti nas!
Ranković je prnuo u rosu – dinar devalvirao – Juga se otvorila, jedva tri četiri prsta, no dovoljno da propuh tzv. slobodne trgovine zahvati unutrašnje organe, upala je bila neminovna, a ni hemoroida nije pofalilo.
Ne znam da l' je naš komesar bio rankovičevac ili ne, no, očito je da je bio pensionisan – njegove usluge više nisu bile potrebite. Goli otok se povukao horizontu, ostavljajući svaku redakciju ogoljenom pred ogledalom slobodnog izbora. Stalo se uvoziti stripove leva- leva, po svom vlastitom nahođenju. Pomor u domaćem akvariju je započeo. Bilo je jeftinije plaćati strani šljam und šund und škovace nego platiti tuzemskog strip-trudbenika, koji ne stanuje ni dva tri bloka kuća dalje od iste te redakcije.
Plavi vjesnik, tada pod dirigentskom palicom Pere Zlatara, najgori je primjer tog srozavanja. U nekad najkvalitetnijem strip-tjedniku za omladinu, rečeni grobar Pera, zaobilazi domaća tuš pera u velikom luku i prostor stripa ustupa lošem inozemnom smeću, a da bi, e to je najstrašnije, stranice, što su dotad bile rezervirane samo za reportaže, zanimljivosti i avanture mladih, zasrao s dijametralno suprotnim, tipa – „tu noć sam na tulumu dobrovoljno spavala sa dvanaestoricom, nisam mogla ustati dan dva iz kreveta, al' se danas osijećam ispunjenom osobom“.
Započeo je period – Amerika i Engleska nikada neće biti zemlja proleterska jer je tako rekla Draga Saveta.
Žutilo je dobilo zeleno svjetlo pa se izlilo iz svoje kesice, nagrizlo jetru i zarazilo svaku izdavačku poru omladinskog izdavaštva. Od hemoroida do hepatitisa nije daleko; nalaze se pod istim slovom u rječniku. Ne luta se baš.
Toga su se držali i poneki izdavači te nisu trošili mnogo puta već su skrenuli preko prve pogranične rampe – do Italije. Uvozu bez voznog reda nije se slutio kraj.
Danas je blasfemično reči išta kontra Alana Forda ili, nedajbože, Bonellija, koji su, nekako, u isto vrijeme okupirali jugoslavenski konzumentski strip prostor pak i danas, nakon više od 40 godina, uživaju nedodirljivi, zapravo kultni status, kako strip tako i izdavač, kod generacija rođenih u šesdesetim i sedamdesetim. Sorry!
Na pitanje, koji ti je najbolji strip, svi će reći – Alan Ford ili Zagor; a na pitanje, čija su ti izdanja najdraža, odgovor je 100% – Bonellijeva! Sorry!
Alan Ford iz Zagreba i Bonellijevi junaci iz Novog Sada, sorili su apsolutno svu tadašnju konkurenciju, te zauzeli svoje počasno mjesto kao nadomjestak majčinom mlijeku, rečenim generacijama. Samo to mlijeko je bilo u tetrapaku od strip-sveski i pasterizirano. Takav je bio trend. Sorry!
Strip novine ili magazini skoro su iščezli. Samo je još Stripoteka pokušavala voditi računa o minulim strip-velikanima i kontinuirano štancala stare epizode junaka našeg djetinstva, da tadašnja mladež vidi na kojem smo se to roto-mlijeku mi dojili.
Iz ničega se bio pojavio i Ervin Rustemagić, mladić iz Sarajeva, sa svojim Strip Artom, u kojem nam je s ljubavlju ponudio uglavnom američki novinski strip, strogo se postavivši spram strip šunda. Nije nam trebalo puno te smo ga, pod nujno, proglasili braniteljem zajedničkog djetinstva, pače spasiteljem jer nam je svojom izdavčkom politikom podgrijao nadu kako Komadant Mark, Zagor T-Nay, Ana 4 Pištolja, Blaf , Žalosna Sova, Tex Willer i ostali iz Bonellijeve bulumente nisu nepobjedivi. No Ervinov entuzijazam nije bio za na duže staze. I danas je cijenjeni izdavač te, paz' vamo!, Bonellijev agent s eskluzivnim pravom za cijeli Balkan. Sorry!
Daklem, da to i izrečem, iako će to izavati bijes i lavinu, ma zabole me; Alan Ford mi se nikako nije primio, ostavio me indiferentnim i, da nije bilo prevoda Nenada Brixyja, nikada mi ne bi ušao u ruke. Sorry!
I još ovo, zato što je ovaj tekst i nastao pod sugestijom – Daj, umro je Bonelli, napiši dvije riječi. – Sorry, ali Bonelli je meni ništa. – Pa je l' ti barem žao? – Narafski! – Pa piši! – Ali, rekao sam ti... – Nema veze, napiši! – no, o mrtvima sve najbolje, nije me baš išlo na tu temu, a i vidi se zašto. Sorry!
Kad je drugom polovicom šesdesetih Bonellijeva konjica nahrupila u jugoslavenski slobodni izdavački prostor, kontaminirajući pritom isti, nije nikako mogala postati moje kulturno dobro (osim u početku s Pričama s Divljeg zapada, za što je krivac sjajni Renzo Calegari – da o briljantnome Ken Parkeru Ive Milazza, iz sredine sedamdesetih, i ne govorim) niti my cup of tea, pače moja generacija već je bila dobrano na aero-konjaku..
Nekako mi dođe žao djecu ograničenu samo na Bonellijeve junake kao jedinu inspiraciju vlastitoj mašti u dječjim igrama, pa su neki, doznajemo, pravom pravcatom kamenom sjekirom, ništa drugačijom od one za pojasom baletana iz Darkwooda, brata rođenoga počastili posred prsiju. Ej!! K'o da su braća po prostati, božemioprosti, kao i većina Bonellijevih heroja. To mora ostaviti dalekosežne posljedice. Sorry!
Naravski, kao i svako djetinstvo.
Ni ja nisam pobjegao od svojega, taman posla, ne bježi mi se nimalo. Stvar je u razlici. A razlika je ogromna u izdavačkim politikama te, ako se mene pita, a pita se, sorry!, onda ću s pravom reći:
Tko šljivi Bonellije, Rustemagiće, Brixyje, Tomiće, Zlatare i ine, nisu ni do koljena jedinom pravom i najveće i najpametnijem i najslobodoumnijem strip izdavaču, za mladež i bradavice, sa ovih prostora IKADA, našem „Đeli Hadžiselimoviću“, našem nikada imenovanom i nepoznatom političkom komesaru, iz mračnog bunkera UDBE, koji mi je omogućio da još uvijek budem prisutan u svom sretnom djetinstvu od 7 (i ranije) do 77 godina. Imam još komotnih dvadeset godina fore igrat se među strip sličicama.
I zato, Bezimeni, super momak si bio ti!

[Objavljeno: Zarez, Zagreb, 13.10.2011.godine]

forum.stripovi.com

This page was generated in 0.53 seconds.

Snitz Forums 2000