| T O P I C R E V I E W |
| stinky |
Posted - 23/11/2024 : 14:39:29
U posljednje vrijeme, ozbiljno se bavim dušom. I tako se sjetim da pogledam ono neozbiljnije bavljenje, Sclavijevo bavljenje dušom u Killexima.
Killexov mozak i Killexov povratak ne stoje nešto među DD uspješnicama. No, kažem, mene je izričito zanimala tema duše. Sclavi je lijepo poantirao, i tu nema greške. Problem je što izvedba ne valja ni u jednom ni u drugom slučaju, pa su u stripovskom smislu ove priče polubezveze. Ali možda ta rastresenost u vođenju priče prije svega ima veze s time što on, zapravo, ne razumije jasno svoju poantu. Jer, jedna stvar je deklarativno nešto govoriti, a druga imati to na raspolaganju, iliti što se kaže: integrirano u vlastitu osobu, što je isto što i imati takvu dušu.
Možda će ovo što kažem biti jasnije kroz raspravu.
Pisati ovakve priče o duši koja je ljubav, a pri tome prikazivati raskomadano meso, žile, mozak, krv, rezati ljude i pričati besmislice, to je upravo nemoć da ono što tvrdim stavim u smirene i sabrane tokove misli. Sclavi je inače baš ta nemoć sabranosti, odluke, što u konačnici znači i života. Njemu sve bježi iz okvira, pušta na sve strane, a ovdje je kroz naskroz izvan balansa i nije u stanju jasno i precizno voditi priču tamo gdje bi htio.
Za razliku od Spocka, ja mislim da je ono dobro u Killexu ona viša ideja, traganje za dušom, dok je ono bezvezno hanikanibalizacija ili pak u nastavku prebacivanje na snuff i još gore, na imigrante, fašizaciju povijesti i ostale Sclavijeve angažmane. Iako su ti Killex-jaganjci teško smeće, opet je u tom svađanju priče na stripovski arhetip "junak protiv zlikovca" proizašlo baš ono stripovsko, i u tom smislu, publici ta linija može biti ono naj. No, Sclavijeva ambicija u prvoj priči je daleko viša od tog arhetipa, i zapravo i jest ono što je predmet mog interesiranja za Killexa.
Na koji način je on spojio te dvije stvari, komadanje ljudi i traganje za dušom, to je samo po sebi svojevrsni nonsens, ali opet, kada se odvije njegova životna putanja iliti kako nam se on ogolio kroz serijal DD, nema greške. To je on, to je njegova duša. Ta duša se bori. Paradoksi svijeta jesu preveliki za Sclavijevo poimanje, on ih savladati ne može. Ali sama borba, sam impuls koji vrca iz njega, i koji on tako zdušno baca na papir iznova i iznova, to je ipak nešto. Vrijedi.
Toliko za uvod.
U studenome mjesecu, ništa nije bolje nego se ohrabriti u potragu za dušom. U tome smislu, ja tebe tražim štioče. Ponovi Killexe, pa dođi i izvedi na čistac dušu. A ja ću ispričati što je duša i koje su Sclavijeve greške, koja je Kikijeva greška u promatranju doktora Killexa, i što je to Sclaviju ostalo skriveno u samom njegovom stripu.
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| pcoro |
Posted - 03/12/2024 : 08:52:58
quote:
Originally posted by stinky
Pcoro,
ako sam dobro skužio, prvi Killex je mnjah, ali drugi ti je... dobar?? Kako bi ga ocijenio, jel to to ili...?
Si ponovio Nakon duge šutnje?
Kako bi poredao ove priče koje smo potegnuli: Killex 1, Killex 2, Nakon duge šutnje, U misteriju, Lift za pakao.
Prvi mi je najzabavniji za čitanje, ali drugi dio ipak zaokružuje cjelinu i daje neku, kakvu takvu, nadogradnu. U misteriju i Lift za pakao su mi dosadni, to je ono kad pročitam strip i stavim ga na policu i istog trena zaboravim. To bi se desilo i sa drugim Killexom da nije ove teme, zapravo, i desilo mi se: izgubio me na 20 stranici i čitanje se svelo na brzo listanje do kraja. Pa sam ga onda išao ponoviti koncentriranije, jer se strip brzo pročita, a vidio sam iz topica da sam propustio dosta toga.
Šutnju nisam čitao, nitko na forumu nije ju baš hvalio pa sam preskočio, a nije tako dostupna kao ove druge - Kilexe sam uzeo u knjižnici.
Ali općenito su mi sve te priče same za sebe loše, baš loše. Nema humora koji je bio važan na početku, samo pretencioznost. Mislim, uz Killexe u tim Libelusovim knjigama ima još 4 epizode, od toga čak jedna kultna - Johnyjevo srce, a meni se ne da ponoviti ni jednu.. možda ipak probam, vidjet ću. |
| stinky |
Posted - 02/12/2024 : 19:10:55
Paradoksalno,
jedina akcijska priča, prvi Killex, ispuši od ovih kontemplativnih, metafizičkih.
U prvom Killexu još imamo onoga staroga Sclavija, gdje postavlja klasičan strip junak protiv zlikovca, kao u počecima DD. Međutim, već se vidi da pušu neki novi vjetrovi, i prelazi se u metafiziku. Kako god, taj prvi Killex nije uspio, a možda je veliki udio baš ta iritantna ženska. Jer, nemam pojma što je tu drugo pošlo ukrivo, budući da ovakve stripovske priče uglavnom volimo.
Ove sve ostale, pogotovo ove povratničke i kasne epizode, nema više akcije. Dylan se više ne bori protiv zlikovaca, nego uglavnom nešto cmolji s raznim prikraćenima, nesretnicima. U misteriju je kao nešto fingirao, kao da se traži zlikovac, ali to je samo simbolički zlikovac, ustvari se radi o neminovnosti smrti, da ljudi umiru, slično kao u Liftu za pakao. Koji je ipak impresivniji, s jačim, dinamičnijim kadrovima. Lift za pakao je zapravo skroz elementaran, jednostavna poanta, a fanovi su podigli tumačenje na entu, pa učitali unutra obračun stripovskih autora. Kao da bi Sclavija mučila takva banalnost, i to na kraju puta, kada je sve više okupiran problemom smrti. |
| stinky |
Posted - 02/12/2024 : 18:58:23
Pcoro,
ako sam dobro skužio, prvi Killex je mnjah, ali drugi ti je... dobar?? Kako bi ga ocijenio, jel to to ili...?
Si ponovio Nakon duge šutnje?
Kako bi poredao ove priče koje smo potegnuli: Killex 1, Killex 2, Nakon duge šutnje, U misteriju, Lift za pakao.
Ja se sad moram slegnuti, jer smo puno pričali o Killexu 2 i Nakon duge šutnje, pa mi je svojevrsna eksplozija u glavi od ovih idejnih značenja. To onda povlači da mi je pomalo ispario onaj neposredni doživljaj čitanja, koji je ipak bitan, jer tu neposredno hvataš ritam, izvedbu, priču, likove, događaje...
Tako da bih morao ponovi Killexa 2 i Šutnju haha... a ne da mi se, nema se toliko vremena cjepidlačiti.
Znači, ispada da su mi ove dvije priče, od spomenutih, najbolje. I njih stavljam onda na prvo mjesto, makar ovoga trena ne mogu reći koja je bolja. Također, valja dodati, da obje te priče vjerojatno nisu sam vrh.
Iza njih mi ide Lift za pakao.
Onda prvi Killex, i tu se nas dvojica slažem: ona ženska je živi užas. Pa nemreš mi s takvim ženskama raditi strippppp!!!
Najdosadnije, katastrofalno Sclavijevo odjavljivanje sa serijala je U misteriju. To je skroz dosadno, i potpuno neinovativno. Obično prežvakavanje stare krame, baš baš katastrofa.
|
| stinky |
Posted - 02/12/2024 : 18:04:43
quote:
Originally posted by ordell
Šta vidi Sclavi kad gleda križ? Šta križ predstavlja?
Jer ovako na prvu, to je patnja i smrt. Ali ostati na tom dojmu znači ne shvatiti pravi i konačni smisao. Jer - Isus nije otišao na križ, da bi tamo ostao, nego da uskrsne, da se digne!! Križ odnosno smrt nije kraj! To je ono najbitnije, svi problemi, patnja i jad nisu zadnja stvar, jer život pobjeđuje. To je radost života, radost egzistencije! Ali do toga se recimo ne dolazi (isključivo) razumom nego s vjerom. Put do toga nije lagan i mora se tokom života učvršćivati, trenirati.
Jer - "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mr 1,15) > ovo je centralni poziv.
"Obratiti se" nije jednistveni događaj, metanoja nije jednom i zauvijek, jer se čovjek obraća dok je živ, do smrti.
"Ispunilo se vrijeme" - καιρός (kairos), vrijeme milosti
"približilo se kraljevstvo" > čovjek je u mogućnosti napraviti potreban korak.
Sviđa mi se kako si povezao ova dva odlomka, tj. kako drugi pojašnjava prvi.
Ovdje hoću reći: dobro je na temi imati "teoretske" i "stripovske" postove, jedno i drugo, jer sama tema je takva da pokušavamo čitati stripove baš u toj točki koju oni sami dotiču. Epizode koje raspravljamo same govore istu priču, a mi nastojimo odgovoriti na taj poziv i sustavno izložiti što se tamo govori, kako misli Sclavi, kako mislimo mi. Recimo da je to dijalog u pravom smislu.
"To je radost života, radost egzistencije! Ali do toga se recimo ne dolazi (isključivo) razumom nego s vjerom. Put do toga nije lagan i mora se tokom života učvršćivati, trenirati."
Da povežem ovaj odlomak sa Sclavijem, i pokušam dočarati što je to "radost egzistencije", ali takva radost koja nije isprazna, nego MORA BITI ono da nije "lagana", mora biti "učvršćivanja", odnosno mora se prolaziti kroz teškoće, jer to daje ozbiljnost životu. Uistinu radostan život je ozbiljno shvaćen život, a tu otpada sve lagano, ležerno, isprazno, komotno...
Stavljam jedan karakterističan Sclavijev kadar, koji spaja suprotnosti, što on ima, ovu sposobnost držanja suprotnosti, i baš takvo držanje suprotnosti zajedno, onaj tko to može izdržati, ima i ozbiljnost života:
Ovo je jedna od boljih slika, gdje je - donekle - uhvaćen trenutak radosti egzistencije kroz bol. "Bol" neće reći ovdje nešto nastrano, nego elementarno: zato sam prvo stavio čitav kadar, jer prva slika crnila i munje, uz prasak groma, baš podvlači elementarnost. Praskaju elementi, ono oporo, i to je obvezatno za život, život ima takvu jednu oštrinu. Tko se od toga želi izvući, 'prevariti', tko želi samo milinu, komotnost, ustvari pada na nižu razinu: dosade, ispraznosti, promašivanja, zakazivanja u svim vidovima, od, nemam pojma, droge do gubitka sebe.
I ljubavni klinč je dosta dobro dočaran, prožet elementima, i ako se čitava stvar shvati u okvirima koje pokušavam formulirati, a ne puko seks i posvemašnja seksualizacija svega (čemu, na žalost, sam Sclavi kumuje, jer pada od onih visokih, elementarnih trenutaka u banalizaciju i seksualizaciju, što nam je, uostalom, poznato kroz epizode DD), onda smo na pravom putu da razumijemo izraz radost egzistencije kroz ono oporo, kroz učvršćivanje.
Da ovdje dodam i to, daljnji kadrovi su za moj ukus, srozavanje, i negdje između ovih kadrova jest Sclavijevo propadanje, odnosno nemoć držanja ozbiljne, opore radosti egzistencije, nego propadanje u ono dražesno, tj. kičasto, slatkasto, sve bi se htjelo lagodno i komotno.
Evo, da stavim i te kadrove, pa da sve bude zorno:
"Hvala ti, hvala tebi, bilo je predivno, kisi kisi, sve pet"...
Ne želim reći da je pogrešno biti pomiren i dobar s nekim, ne, nego hoću reći da u ovom slijedu kadrova vidim Sclavijevo promašivanje. Jer, ovaj drugi kadar je tu kao da je sve pet, sve je jednim udarcem riješeno i to je to: takav svijet treba biti, jednim udarcem je riješena sva nepravda. A to ne ide.
Ne radi se o tome što mi želimo, što imamo u pukim mislima. Ne popravlja se svijet tako da ja zamislim da je sve divno i krasno, jer to je samo puka mentalna negacija svijeta. To je nemoćno naspram one elementarnosti, kada se komešaju elementi, grmi, sijeva, sve dolazi u suprotnostima, sudara se u kaosu i mi imamo samo jednu mogućnost: plesati na oštrici britve, držati suprotnosti koje kidaju svijet i koje kidaju samoga tebe, dakle, te razbješnjele sile držati na okupu. To je križ, to je simbol pravog stava.
To je htio reći ordell. Križ je poviješću, kulturom, našim načinom života, taj općepoznati simbol ispravnog života (naravno, ovdje je riječ o onima koji pripadaju kršćanskom kulturnom krugu; druge religije nisu nužno pogrešne, nego imaju svoj put, koji se u konačnici, vjerujem, podudara i slaže s kršćanskim). Križ nije kraj, jad, patnja, problemi, nije to kraj, a ni smisao, nego: izdržati sve to - jer se mora, drukčije nije dano - e da bi bilo radosti egzistencije u ozbiljno shvaćenom životu.
Sclavi, međutim, htio bi prečicu. Zato sam stavio dva susljedna kadra, koji pokazuju takvu prečicu. Ne ide tako olako, to jednostavno ne ide tako: hvala ti, hvala tebi i sve pet. Sclavi stalno stavlja baš to, puko deklarativno pomirenje patnji, suprotnosti se lagano poravnavaju jednom gestom i to se proteže na svijet, na one njegove angažirane teme: Chris će doći u 21. stoljeće i potaknut će novu djecu cvijeća i hopla: svi će pjevati give peace a chance. To nije vjera u pravom smislu, to je iluzioniranje bez ikakve realne podloge. Jer, "realna podloga" svemu životu su oni elementi. Ono crnilo i munje koje vidimo u prvom kadru. To se neće preobratiti u cvijeće i leptiriće, nego je to križ koji se mora držati, integrirati u sebe, izgraditi se u osobu i u tim čeličnim olujama držati vjernost. Biti vitez vjere u radosti egzistencije.
Kairos je takav da je čovjek u mogućnosti napraviti taj prvi korak.
Vjera nije i ne ide tako da sad ti npr. odeš na vjeronauk i sve čuješ, pa dođeš doma i evo ga: "sad sve znam, Bože evo vjerujem, to je to".
To je isto fejk, kao i slatkasto "hvala ti, hvala tebi".
Vjera je ono što je ordell pokušao natuknuti: držanje suprotnosti, učvršćivanje koje ide kroz čitav život, komunikacija kreature sa Stvoriteljem. Ova "komunikacija" nije i ne ide tako kako je Sclavi stavio u strip pa Owen kaže "ali ja ne čujem". Komunikacija je već to što je STAVIO to u strip. To je početak, to je prvi korak.
Sclavi, dakle, ima taj "prvi korak", pokušava. Njegova osnovna tema jest to, traži se smisao, traži se život i razmišlja se što je to čovjek u suočavanju sa smrću. I onda se ne može izdržati, traže se olakšice, prečice i zato zakazuje.
Prvi korak jest uzeti ozbiljno ovakvu tematiku u razmatranje. Ne mora se biti spekulativni filozof, i ljudi to nisu, nego većina mora i treba držati onaj djetinji, onaj odnos koji Isus spominje kada priča o malenima, a to je odnos strahopoštovanja prema krajnjim stvarima, prema tajni. Tko je izgubio sav odnos prema misteriju, taj se praktički već isključio iz života i trune u neobaveznom postojanju tobože komotne egzistencije. Znači, ne mora se baviti spekulacijom, čovjekov život na Zemlji je nešto drugo nego spekulacija, to je za rijetke, ali se mora držati pravilan stav i znati što jest a što nije. I onda tako živjeti, bez da se žališ i iluzioniraš o raju na ovome svijetu. Ono Sclavijevo sekulariziranje Krista je promašivanje. To je eskapizam, bijeg u olakšicu, koje ionako neće biti.
|
| pcoro |
Posted - 02/12/2024 : 15:01:47
Pročitao sam i ja ove dvije epizode, čisto da se podsjetim i da vidim šta to Stinky priča. Kakav suludi treš, jebote!! 
Prvi Killex, besramna kopija Jaganjaca, samo sa iritantnim i nekarizmatičnim likovima (posebno se ističe odvjetnica, ne znam šta je tu bilo Dilanu da se spandža s njom  )
Drugi Killex je pak totalno sulud, to je tip epizode koji dok čitam, već zaboravim što je bilo prije deset strana, koliko mi se sve čini nabacano i proizvoljno. Recimo, kako Dilan nađe onu crkvu? Chris mu je pokaže na karti.. ali na kraju ispada da nije pokazivao poziciju crkve nego ulaz u podrum ispod karte  Pa onda, Chrisova bolest - na prvu se čini da ga to Killex opsjeda, a na kraju ga zapravo Killex izliječi.. pa šta je onda majstore, jel ovo ili ono  Pa i te preinačene godine. Ma sve mi je tu suludo.
Čak i taj Killex, na kraju prvog dijela, pa kako je dosegao besmrtnost? Ako mu tek Dilan mora objasniti što je duša i onda ovaj ode kao da je popišan? Od svega toga mi mozak samo zakuha.
Drago mi je da sam opet pročitao ove epizode i topic je super, samo, ja ne bi pokapirao niš od ovog o čem se tu priča da nije razjašnjeno ovako na široko. |
| ordell |
Posted - 02/12/2024 : 13:14:01
Onaj tko smrt uzima kao nešto "prirodno", taj u glavnom laže samog sebe.
Nitko se ne može pomiriti sa tim jer je smrt misterij i dobro je rekao Claudel: znam da ću umrijeti ali ne vjerujem!
Ne može se vjerovati u svoj kraj i propast, to je nemoguće. Može se "pomiriti" što bi u tom smislu značilo odustati ili može se tragati odnosno usmjeriti snagu u sebe i istraživati dubine pitanja - što je to čovjek.
Sclavi se bori i to je dobro.
Ovdje je i metafizičko pitanje nule. Nula ili ništa se ne može misliti. Tek kad nešto 'jeste' pa više ne postoji, otkriva se značenje ne-postojanja. |
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 20:13:42
Inače, nije na onom oblaku samo ruka nego i lice :D
Na prvi pogled su mi to izgledali kao neki listovi na vjetru:
 |
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 19:50:41
Dobro, što se tiče društvene angažiranosti, imao je Sclavi izlete u takve teme, mada opet ne nešto previše. Evo gledam usporedni popis prvih 200 epizoda, da sad ne idem u popratne edicije. Društveni angažman prisutan je (kao centralna tema priče), po sjećanju, u Crvenom znaku, Johnniju Freaku, Doktoru Teroru, Killexovom povratku, Prema dalekom svijetu i Hotelu duhova. Ukupno 6 naslova, i nije puno, ali očito se pamte. Ne kažem, ima toga tu i tamo i u drugim pričama, ali ovdje su baš centralna tema.
Johnny Freak je epizoda koja meni osobno ne leži, a ima kultan status. Nikako mi tu nije problem sama poruka, nego način na koji je prenesena. Johnny je čista esencija Dobra, koji i nakon sveg zla koje su mu njegovi bližnji napravili odlučuje spasiti život bratu na kraju. Previše patetično da bi bilo pitko i uvjerljivo. Tebi bi to trebalo bolje sjesti s obzirom da voliš čistu podjelu na Dobro i Zlo, makar kad si spominjao Zagora i slične herojske stripove.
S druge strane, patetika u "Dugačkom pozdravu" je odlično dozirana i diže tu priču na vrh Dylanovih (tj. Sclavijevih) epizoda.
Možda je tu problem i identifikacije, većina nas (muškaraca barem) se lako poistovijeti s mladim Dylanom u Dugačkom pozdravu, dok je to s Johnnijem Freakom ili ovim beskućnicima iz Killexovog povratka znatno teže. Patetika u nekom djelu se puno lakše proguta kad je donekle osobno proživljena. Slična stvar je i s Chrisovom bolesti u Killexovom povratku. Vidio sam da je netko zamjerio Joyinu reakciju na Chrisovu dijagnozu, kao nije to ona neustrašiva Joy iz prvog dijela. Međutim, svakom roditelju bi najveći užas bila slična dijagnoza kod vlastitog djeteta i kao roditelj je lakše razumjeti takvo beznađe.
Da ne davim dalje s tim, pošto je tema duša a ja tu i nemam nešto bitno za reći, nek se uključe i drugi sa svojim viđenjem. Meni je drago da me privukla neka tema o stripovima jer sam obnovio neke stripove koje bi inače tko zna kad ponovo čitao, a i uvijek je bolje kad se više piše u gornjem dijelu foruma. |
| Salkan |
Posted - 01/12/2024 : 19:44:56
quote:
Originally posted by Beva
Evo pročitao sam oba Killexa, što se tiče zanatske razine, u drugom dijelu scenarij je besprijekoran. Priča se nekome može svidjeti ili ne svidjeti, ali razrada je bez greške. Prvi dio je malo zbrzaniji, nije Sclavi tu baš najbolje povezao sve detalje, vjerojatno jer je tad pisao puno češće. Sad sam bacio oko malo na komentare ispod recenzije i uglavnom su ocjene za scenarij jako niske (Salkan je, recimo dao dvojku), nije mi jasno zašto s obzirom da je svaki detalj, od prve do zadnje stranice bitan u priči i sve je savršeno smisleno i jasno.
Jednostavno, u trenutku čitanja priča o Killexu, ja nisam, niti mogu danas, niti ću sutra, prežaliti neoriginalnost samog lika Killexa, bez obzira u kom kontekstu bilo kakva raspra vodila i odvela. A o tome smo već pričali, tako da nema potrebe da se ponavljamo - izvedba loša, čupa se ideja iza svega, odnosno struže po Sklavijevom impulsu i (ne)iskrenoj namjeri da ogoli svoju filozofiju kroz ove epizode i svoj opus u ljubljenom mu sinu.
No, međutim.
SKlavijeva filozofija - u dijelu odnosa "egzistencija-duša-duh-smrtnost" može se pogledati iz još jednog ugla, čisto radi potvrde teorije da je "smrt ta koja ga mori i smrtnost preko koje ne može preći". Da li je riječ o estetičaru koji glumi da je etičar, ili etičaru koji želi da očuva estetsko zadirući u samu srž materije:
Radi se o njegovom drugom, mlađem sinu, ove slike su iz ZS Lov na špijune, a originalnu numeraciju Trapera Kerija ne znam. Mada, za pretpostaviti je da u ovom trenutku otpočinju suštinska propitkivanja smisla postojanja i odnosa sa onostranim, i to ne u Dilanovom serijalu, nego na Divljem zapadu:
Ne da nije zanemarivo, nego je ključno povezati stvarnu vremensku liniju kada nastaju ove epizode u odnosu na Killexa (ako uopšte znamo od kojeg se tačno momenta Sklavi otvoreno pita o ovim dilemama) i gdje prestaje da zamotava svoje dvojbe. |
| stinky |
Posted - 01/12/2024 : 19:08:52
Prilog Sclavijevom čudnovatom povezivanju Chrisa i Krista. Dječak, drukčiji od drugih, s nekom tajnom... i Krist u fokusu:
 |
| stinky |
Posted - 01/12/2024 : 18:35:30
Ordell, o duši, zamkama platonizma, uskrsnuću tijela, to ćemo, naravno, još pričati... to nas i zanima najviše.
Sada prvo ono lakše, i stripašima prijemčivije, razgovor s Bevom o Killexu.
Beva,
evo prvo pohvala, super da si stavio ovu scenu, nisam to (eto, čak ni ja!;)) primijetio kada sam čitao Killexa. To je još jedna potvrda da sam ispravno postavio tezu kako je Killex taj koji pokreće radnju. E sad, nisi me skroz razumio, jer ovo "pokreće radnju" ne odnosi se na nekakvo doslovno fizičko njegovo pokretanje ili sudjelovanje u događajima. Ja sam se malo našalio, pa spomenuo termin Nepokretni Pokretač, odmah povezujući temu kojom se bavim(o), duša, s Aristotelom. Naime, to je njegov poznati termin, a da sad skratimo, taj si termin možeš prevesti uobičajenijim - Bog. Makar, opet se tu da cjepidlačiti, al' za naše potrebe, to je to.
Dakle, Killex je pokretač radnje baš u tom određenom smislu: ne fizički, nego apsolutni, odnosno metafizički pokretač.
Zato bih ti odgovorio na ovo:
quote:
Mislim da je u "Killexovom povratku" jako bitan prikaz Killexovog mozga s raznim gadostima koje ruju po njemu. Smatram da nam se time želi reći da je Killex mrtav, mozak mu propada. Ali iako mrtav, nije još ispunio svoju misiju i čeka.
Da bi bolje razumio Sclavija, trebaš napustiti puko razumsko stajalište, gdje ostaješ fiksiran na običnu, zdravorazumsku logiku. Sclavi, iako i sam ne može nadvladati razumsku refleksiju skroz naskroz (o tome ćemo s ordellom), ipak - i to je važno u ovoj našoj raspravi - se stalno vrti, obilazi oko i pokušava prijeći granicu. Otuda ta čudna okolnost da su baš njegove epizode često nadnaravne, metafizički pristup, uvijek on nešto napipava.
Taj slučaj ti je i u priči o kojoj sada govorimo, Killexov povratak.
Ne radi se tu o tome da je Killex mrtav i mozak mu propada, nego naprotiv! Killex je jedan od apsolutnih likova, nadrastao je život i smrt, i Sclavi ga je ovdje stavio u poziciju Boga. Ovo nisi razumio, zapravo je možda malo tko shvatio ovu priču, dok nisam sada potegnuo našu raspravu. Ja sam o tome nešto govorio, ali nisam dubio, i možda bi sad trebalo ponovo čitati da izvadim sve detalje. A mi pičimo dalje:)
Uglavnom, ova priča je dosta bizarna u svojoj "poanti", jer Sclavi ti je ovdje zamislio ovako: Killex, koji je bio pojam apsolutnog zločinca, postao je apsolutan čovjek, da tako sad kažemo, i on je taj koji je došao do tajne života. Ova tajna života je moć stvaranja (vrati se na moje opaske o vatrometu i stvaranju), a manifestira se u ljudskom životu kao ljubav. Mozak koji se provlači kao lajtmotiv kroz priču, nije ga Sclavi stavio u tom smislu kako si rekao, nego on želi reći ovo: Killex se preobražava, postaje duša, a to ti je na planu stripa simbolički prikazano kao njegov mozak koji napuštaju razni crvi, odnosno demoni, što će reći, taj 'mozak' se čisti. Killex se oslobađa zla, to je ta simbolika.
Jer Sclavi je, bez da sad čitam ponovo, prikazao ovdje Killexa kao da daje život Chrisu, a paralela je i tu kršćanska: Bog -> Božji sin, Chris -> Krist. On je to podvukao na kraju, u završnom monologu, to je poruka na kraju s kojom se odjavljuje: Chris(t) će možda biti spasitelj svijeta, možda će povući druge da učine svijet boljim, boljim nego dvadeseto stoljeće, kako on to vidi. I ovo finale je u znaku kršćanstva, milenarizam, i tu Sclavi polaže nade u novi milenij, pokušava se utješiti 21. stoljećem, stoljećem vladavine Chris(t)a.
Samo što je u njegovoj izvedbi to nekakvo sekularizirano kršćanstvo, a način na koji je sve skupa izveo je dosta bizaran, ako uzmemo u obzir što je povezao: Killexa, koljača iz prvog dijela, proizveo u Stvaratelja, proveo apoteozu i postavio Sina. Ovaj 'metafizički' dio je zapravo meni zanimljiv, i sad što više pričamo, postaje sve bolji, no problematičan je taj sekularni dio, dio koji si rekao "pa u čemu je problem ako upire prstom u Hitlera"?
Problem je upravo u tome što ovakvo Sclavijevo dizanje do metafizičkih visina ne trpi onda padanje na ideološku ravan. Jer, ma što bio Hitler, i malo tko će reći "dobro je to što su radili nacisti", ni njemu ni njima ne može se pripisati pitanje Zla u svijetu. Pitanje Zla je upravo prvorazredno metafizičko pitanje, i zato ga ima na svim stranama: i u nacizmu, ali i u bacanju bombi na Hirošimu, u Staljinovim gulazima, na Bleiburgu i razaranju Dresdena. Zato je taj sloj priče dosta veliki pad u odnosu na ovo što pokušava s Kilexom, i dosta ljudi to jednostavno osjeti: angažiranost se često pretvara u pamfletistiku i ne oduševljava ljude. Kod Sclavija je problem što prečesto upliće te angažirane teme i to ti je odgovor na tvrdnju "pa ne radi nacizam stalno". Na žalost, radi, jer često razne društvene malfunkcije svodi na omiljenu ljevičarsku retoriku, pa govori "fašizam"... a time samo banalizira i bagatelizira taj pojam, koji onda više ništa ne znači. Uglavnom, meni je to najslabiji Sclavi = angažirani Sclavi.
|
| ordell |
Posted - 01/12/2024 : 16:54:56
quote:
Originally posted by stinky
Onaj tko se tako grozničavo vezao za OVAJ život i OVAJ svijet, teško se miri s vlastitim uništenjem. Jer, smrt je prestanak ovozemaljskog trajanja, odnosno prestanak baš ovoga života koji sada živiš...
On bi htio vjerovati u Boga i kršćansko gledište, no, priječi ga oholost razuma..
Uglavnom, Sclavi bi htio ali ne može, i otuda se stalno ruši. Pa se onda vraća nakon duge šutnje, i sve iznova: hoću živjeti, hoću trajati vječno, ali nemam dokaz i to me tjera da očajavam...
Dakle, čovjek se mora pomiriti s time da jednom kada umre, više neće biti "tu". Neće participirati u ovome svijetu; to je definitivno, smrt je drugo ime za nesudjelovanje u ovome svijetu...
Sclavi ovo ne razumije, odnosno, ne želi prihvatiti, jer ne može prihvatiti uslijed enormne uznemirenosti, previše je vezan na ovozemaljski život i ima samo tu jednu monomisao, monoželju: daj mi živjeti vječno, ovdje, sada...
Otuda njegova replika na svećenikov odgovor: a što ako netko ne želi otići?
Dobro si rekao Stinky, to je to. Sclavi ne vidi dalje, ne može se osloboditi sebe samog. Nije mu dato da vidi, jer nije ni spreman odnosno nije došao, da tako kažemo, do tog stadija poniznostni, koji bi omogućio:
"Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se." (Mt 7,7-8)
Dobro je ponovo pogledati ovaj kadar:
Šta vidi Sclavi kad gleda križ? Šta križ predstavlja?
Jer ovako na prvu, to je patnja i smrt. Ali ostati na tom dojmu znači ne shvatiti pravi i konačni smisao. Jer - Isus nije otišao na križ, da bi tamo ostao, nego da uskrsne, da se digne!! Križ odnosno smrt nije kraj! To je ono najbitnije, svi problemi, patnja i jad nisu zadnja stvar, jer život pobjeđuje. To je radost života, radost egzistencije! Ali do toga se recimo ne dolazi (isključivo) razumom nego s vjerom. Put do toga nije lagan i mora se tokom života učvršćivati, trenirati.
Jer - "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mr 1,15) > ovo je centralni poziv.
"Obratiti se" nije jednistveni događaj, metanoja nije jednom i zauvijek, jer se čovjek obraća dok je živ, do smrti.
"Ispunilo se vrijeme" - καιρός (kairos), vrijeme milosti
"približilo se kraljevstvo" > čovjek je u mogućnosti napraviti potreban korak.
Za dušu sve ste rekli. Za kršćanstvo duša je forma corporis odnosno duša je princip koji daje oblik i život materijalnom tijelu.
Treba biti oprezan sa Platonom i dualizmom koji izlazi iz toga, jer uskrsnuće i život poslije smrti podrazumijeva i tijelo.
Kierkegaard u knjizi Bolest na smrt govori o oblicima očaja. Tamo on analitički obrađuje sve te kombinacije. Očaj kao nedostatak konačnosti odnosno beskonačnosti, nužnosti, mogućnosti, očajanje u kome se želi biti samim sobom itd. Ja sam to nedavno ponovio i dalje mi je vrhunsko.
Ima tu još jedna stvar. Ja nemam pojma o Sclavijevom životu i teško je sad govoriti šta bi on morao ili trebao jer nemam uvid u njega samog i njegovu osobu.
Ali isto tako postoji nešto što čovjeka tokom života pritišće, a to je (ne)sposobnost oprosta samom sebi. Čovjek teško vjeruje da Bog oprašta SVE grijehe. Jer čovjek ne može oprostiti ono što Bog može, zato i nema vjere u sebe i teško se nosi sa sobom. Misli da je promašeni slučaj pa mu ništa ne može pružiti osječaj voljenosti - da bi na kraju mogao sebe prihvatiti.
|
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 16:44:38
Evo pročitao sam oba Killexa, što se tiče zanatske razine, u drugom dijelu scenarij je besprijekoran. Priča se nekome može svidjeti ili ne svidjeti, ali razrada je bez greške. Prvi dio je malo zbrzaniji, nije Sclavi tu baš najbolje povezao sve detalje, vjerojatno jer je tad pisao puno češće. Sad sam bacio oko malo na komentare ispod recenzije i uglavnom su ocjene za scenarij jako niske (Salkan je, recimo dao dvojku), nije mi jasno zašto s obzirom da je svaki detalj, od prve do zadnje stranice bitan u priči i sve je savršeno smisleno i jasno.
Zanimljivost koja pokazuje kako je pisao Dylana, prvi broj izašao je 1993., drugi 1997., a u stripu se prvi dio događa prije 1989. (jer je Christopher tad rođen) a drugi 1999. Vjerojatno je Sclavi u drugom dijelu namjerno prikazao prvu priču kao da se dogodila nešto ranije da se uklopi "greška" s Hitlerovim rođendanom.
E sad, što se tiče duše, očito je da je to jedna od Sclavijevih preokupacija. Mislim da si u pravu kad kažeš da se on lomi. Očito je da bi htio vjerovati u nešto ali mu ne ide, pa na kraju bira vjerovati u ljubav. Što je po meni dobro, mogao je i lošije izabrati.
U Killexovom povratku imamo scenu u crkvi sličnu onoj u "nakon duge tišine", i dijalog sa svećenikom, samo što ovaj put Dylan vodi razgovor. On kaže da nije kršćanin, ali da bi u slučaju izbora između kršćanina ili antikrista izabrao prvo. Malo smiješno izgleda ovako napisano (i svećenik je zbunjen), ali u kontekstu stripa ima smisla. Tu se vidi ta Sclavijeva opčinjenost vjerom.
Mislim da je u "Killexovom povratku" jako bitan prikaz Killexovog mozga s raznim gadostima koje ruju po njemu. Smatram da nam se time želi reći da je Killex mrtav, mozak mu propada. Ali iako mrtav, nije još ispunio svoju misiju i čeka. Nisam siguran slažem li se s tobom da on izravno pokreće radnju, ali neizravno svakako da jer se zločini pripisuju njemu, prisutan je iako ne radi ništa. Njegova sjena je nad radnjom priče, ima čak i scena u stripu gdje je simbolično oblak nacrtan kao ruka:
Vidim i da dosta komentatora na recenziju ima problem sa Sclavijevim spominjanjem nacizma. Iskreno, nije mi jasno zašto im to smeta. Ako nisu apologeti nacističkog režima, nema ništa sporno u Sclavijevoj osudi istog. Druga bi stvar bila da on konstantno pili o tome, ali nakon Doktora Terora ovo mu je drugo bitnije pisanje o toj temi. Čitatelji mogu biti zasićeni tom temom iz drugih medija, ali nije onda pošteno to zamjerati Sclaviju.
S druge strane, možda se nekom ne sviđa njegovo doslovno nametanje poruke na kraju, ali nema ništa sporno u samoj poruci. Dvadeseto stoljeće bilo je najkrvavije dotad, nadajmo se da će buduće generacije biti pametnije i manje nasilne. Što je tu problematično? |
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 14:42:07
quote:
Originally posted by stinky
Nego,
ajd dobro je i da raspravimo doslovno scene, no, mene bi više zanimalo što ti misliš o čitavom sklopu, o temi duše i života poslije smrti? Jer, to je razina na koju sam podigao temu, i to bi me najviše zanimalo. Doslovno analizirati scene je okej kao priprema za viša sagledavanja.
Evo, što ti misliš, zašto Sclavi ovdje poteže duhove?
I zatim, daj svoje viđenje te problematike: što i kako ti vidiš Sclavijeve očite i uporne izlete u metafizičke teme. Zašto ti o tome ne razmišljaš, a s druge strane, cijeniš Sclavija?
Odgovorit ću kasnije. Upravo sam pročitao Killexa, sad ću Killexov povratak.
Mada, ne očekuj nešto previše, nisam u stanju pretjerano (ili ikako) filozofirati o metafizici. Mogu pratiti tvoju i Salkanovu diskusiju, ali ne vjerujem da ću puno doprinijeti. Ali evo, tema me potakla da nakon dugo vremena pročitam starije Dylanove epizode, to je plus. |
| stinky |
Posted - 01/12/2024 : 13:29:43
quote:
Originally posted by Beva
Što se tiče scene iz stripa, mislio sam na tu konkretnu scenu. Prethodi joj scena gdje Dylan zakaže u krevetu jer je popio tri pive, pa se onda izađe provozati i dođe do Owena.
Okej, ako sad baš hoćeš usredočiti se na taj površinski sloj, odnosno doslovno analizirati scene, onda možemo ovako reći.
Prvo, ne zna se zašto je Dylan 'zakazao'. On samo to kaže, "nisam smio popiti tri piva", a ne da bi to bio neposredan razlog njegova zakazivanja. Tri piva teško da su razlog zakazivanja, čak su prije stimulans. Jer, ljudi i uzimaju alkohol kao podsticaj, i u tako malim, ili da kažemo, normalnim, uobičajenim količinama, to je više priprema za stvar.
Zatim, vremenski slijed nije takav kakav si ti predstavio, nego nisi pažljivo to analizirao. Nije tako da Dylan zakaže, pa se obuče i ode do Owena. Ne, on je s Crystal prethodnu večer, a do Owena ide sljedeći dan. Pogledaj scene, i tu je Sclavi precizan: njihov susret je noću, i crtana je noć, dok je odlazak Owenu danju, i crtan je dan.
Znači, ni na tom planu vremenskog slijeda ne drži tvoja priča o pripitosti vodu, jer teško da bi netko bio pripit od tri piva još sljedećega dana.
Naposljetku,
sve upućuje na to da je Dylan trezven. On trijezno razmišlja, vlada sobom na uobičajeni način, nema nijedne naznake da je on u tom trenutku pripit. Od tri piva bi i teško bio u takvom stanju kakvo mu ti pripisuješ, u nekoj vrsti delirija, a i prospavana noć radi u prilog potpune trezvenosti.
Tek kad osjeti duha, on se prenerazi, i kaže "sad ćemo popiti taj viski". Dakle, saznanje prisustva duha je motiv potrebe za alkoholom, a ne obrnuto.
Što se tiče Morgane, i te gluposti u koju je Sclavi odveo soju "priču", to ne bi ni pas s maslom pojeo. Koliko ti poznaješ ljudi da žude za svojom majkom u frojdovskom smislu? Dakle, te frojdovske teorije ne vrijede ništa. Frojdovska psihologija je ništavna, a o duši ćemo mi ovdje pričati pet tisuća stopa iznad tih budalaština.
Nego,
ajd dobro je i da raspravimo doslovno scene, no, mene bi više zanimalo što ti misliš o čitavom sklopu, o temi duše i života poslije smrti? Jer, to je razina na koju sam podigao temu, i to bi me najviše zanimalo. Doslovno analizirati scene je okej kao priprema za viša sagledavanja.
Evo, što ti misliš, zašto Sclavi ovdje poteže duhove?
I zatim, daj svoje viđenje te problematike: što i kako ti vidiš Sclavijeve očite i uporne izlete u metafizičke teme. Zašto ti o tome ne razmišljaš, a s druge strane, cijeniš Sclavija?
|
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 12:34:20
quote:
Originally posted by stinky
ps - scena o kojoj ti pričaš, jest scena alkoholizma. čak mislim da je to referenca na The Lost Weekend, 1945. tako da nisam odbacio alkoholizam, nego sam rekao da je to manje bitno. to je drugi sloj, ono bitnije je ključna Sclavijeva tema, tema "života poslije smrti"
Mogu se složiti s većinom toga što pišeš, samo što, ako se dobro sjećam, Sclavi je stvari u početku postavio tako da Dylan uvijek bude ostavljen, a svaki put se iskreno zaljubi. Kasnije je u broju 100 objasnio te Dylanove ljubavi na način da Dylan u svakoj ženi traži Morganu, svoju majku. Ja sam Dylana čitao malo naopako pa sam prvo pročitao broj 100 a tek kasnije Morganu, pa meni to saznanje nije bilo šok, dok je većini starijih čitatelja broj 100 zbog tog objašnjenja bio totalno razočaranje.
Vjerujem da Dylanove žene ustvari predstavljaju Sclavijeve fantazije, pošto on u stvarnosti nije bio nikakav ženskar. Koliko mi je poznato, živi mirnim životom sa svojom suprugom negdje na selu. Neka me netko ispravi ako se nešto promijenilo.
E sad, kontradiktorno je nazivati pravim ljubavima romanse od mjesec dana, i to je i Barbato najviše zamjerala Sclaviju. Tu se ogleda to što ti pišeš, da Sclavi uporno traži ljubav i zna da je ona odgovor na najvažnije životno pitanje, ali ne zna kako to postići.
Što se tiče scene iz stripa, mislio sam na tu konkretnu scenu. Prethodi joj scena gdje Dylan zakaže u krevetu jer je popio tri pive, pa se onda izađe provozati i dođe do Owena. Pretpostavljam da je tu i dalje lagano pripit pa osjeti prisustvo duha. Kasnije, kad se napije do kraja vidi prikazu Owenove žene, i tu nam Sclavi jasno daje do znanja da je riječ o Delirium tremensu. Malo je on tu uzeo pjesničke slobode jer se delirij obično javlja nakon nagle apstinencije od alkohola, ali za potrebe priče od toga je odstupio.
E ta prva scena je, po meni, nešto kao lagani "osjetilni delirij", ako to ima smisla, koji nagovještava Dylanovo srozavanje u alkoholizam. |
| stinky |
Posted - 01/12/2024 : 11:07:23
Ne pričam o toj sceni, nego o ovoj:
Ovdje nije pijan.
Dalje sam povezao to s problemom egzistencije: egzistencija se ne može dokazati, ona se zamjećuje.
Ovo je važno razumjeti, da bi se ušlo u Sclavijev um, tj. da bi se razumjela ova njegova povratnička priča, u kojoj on raspreda o životu i smrti, i traga za osiguračem: dajte mi dokaz života poslije smrti, dajte mi bar jednoga malenoga, maleckoga duha, dajte mi!!
O "životu poslije smrti" i razgovoru sa svećenikom, te o problemu egzistencije, stavio sam prethodna dva posta. Oni su uvod u problematiku, i pokazuju Sclavijevo promašivanje.
Uzmi ovu priču. Ni Dylan ni Owen, dva glavna aktera priče, nemaju razumijevanje egzistencije.
Scena u kojoj se on uvjeri u "duha" simptomatična je za čitavo njegovo ponašanje. Ova neposrednost, odnosno zamjedba, koju on svim silama hoće još osigurati posredno, paralelna je njegovom životu u cjelini. On stalno traži pravu žensku, iako ih ima stotine. Jednostavno ne može do egzistencije - jer, egzistencija je zamjedba, ništa drugo. (ja ti ovdje pišem pojednostavljeno, da bude skroz razumljivo, a i dovoljno je tako za naše potrebe. inače se ova problematika odnosi na ontologiju i raspredanja o biti, biću, bivstvovanju, pa ako te to zanima, moraš uzeti one teške tipove, od Kanta do svetog Tome... a već znam da te to ne zanima na toj razini)
Tako i u ovoj priči, imaš Dylana koji ne ZAMJEĆUJE da ga, opet ću ti reći jednostavno, vole:
1. Gruocho
2. Crystal
Groucho i Crystal zapravo ZAMJEĆUJU Dylana, odnosno, oni, kako god, predrefleksivno, netematski, razumiju egzistenciju. U tome je ljepota, jer ljudi bilo kako razumiju egzistenciju: kužiš, nije tako da bi ljudi sad trebali čitati ontologiju. Ne! Oni, u svakodnevnom životu, razumiju, imaju predrazumijevanje. Jasno, kako tko, no, ovdje samo hoću reći da milijuni žive ispravno, razumiju egzistenciju i ne traže osigurače, zaobilazne puteve onome što imaju prirodno, neposredno.
Dylan sve nešto okoliša, pa traži dokaze duha, dok mu istovremeno egzistencija klizi iz ruku (da ti opet sad kažem tako pojednostavljeno, nadam se da pratiš temu na razini na koju sam te htio odvesti). On ne razumije da su tu Groucho, Crystal, odlazi čak u udrugu da se spasi. Hajde, ovo je Sclavijeva viša točka, na kojoj on pokušava objasniti sebi to pitanje egzistencije, jer tu se predaje zajednici, odnosno, kako on kaže: višoj sili. Najviša točka na kojoj inzistira, i to je njegovo najbolje, jest ljubav. Međutim, on ljubav ne razumije, a o tome sam prethodno pisao, o razlici osjećaja i srca. On nekako 'zna', nejasno osjeća da je rješenje ljubav, no nije se digao u životnom stavu: on o tome samo "teoretizira", kroz epizode DD, no zakazuje, jer ne može provesti u faktičnim životnim izvršenjima. Kada bi imao u izvršenju, onda bi napokon mogao dovršiti priču o DD, tj. pisati drugačiji tip priče, a ne očajavanje zbog toga što će umrijeti i što, tobože, nema nikakve utjehe, nego će sve završiti u ništavilu.
Dok je Dylan tražio dokaze duha, i cugao, Groucho i Crystal su se brinuli za njega, radili one sitne stvari koje jesu duša, i podigli ga na razinu egzistencije. Sclavi je to onda lijepo, ali ipak samo deklarativno, podvukao u onoj sceni zagrljaja, sunce, transcendencija.
Sclavi ne razumije ovo: drugi te zamjećuju, sve i kad tebi nije jasno, i kroz sitne, u tisuće žilica razdate duše, egzistencija je tu. Jednom kad shvatiš, ne treba, a ni ne može, jači dokaz.
Sam Sclavi ovo ima: tisuće fanova, čitanje, raspravljanje itd. Naravno, takvo zamjećivanje nije još ono pravo, jer potrebno je ono najviše, što on uvijek (deklarativno) i stavlja u priče: egzistencijalni krug muškarca i žene, odnosno ljubav muškarca i žene, realizacija androgina kakva je najviša moguća u sadašnjem životu. No, ono prvo je barem jedna odskočna daska, gdje se čovjek može potvrditi, može rasti, u sigurnosti, samopouzdanju, samosvijesti, vjernosti, e da bi onda, kao zreli muškarac stao pred ženu, te ju privukao, odnosno muževno stao pred nju i pripojio je sebi.
U pričama, Dylan, na neki način, ima ovu muževnost, zrelost i samopouzdanje, pa lako pripaja sebi žene. No, onda tu dolaze dvojbe, koje otkrivaju da Dylan, odnosno Sclavi, zrelost ima samo deklarativno, a ne provedeno u faktičnom životnom izvršenju. Ili ako hoćeš jednostavno: nema srce, nema trajno zatvoreni osjećaj, koji je srce.
To je što se tiče Dylana u ovoj prči.
O Owenu sljedeći put.
ps - scena o kojoj ti pričaš, jest scena alkoholizma. čak mislim da je to referenca na The Lost Weekend, 1945. tako da nisam odbacio alkoholizam, nego sam rekao da je to manje bitno. to je drugi sloj, ono bitnije je ključna Sclavijeva tema, tema "života poslije smrti" |
| Beva |
Posted - 01/12/2024 : 09:13:25
Potaknut ovom raspravom pročitao sam ponovo "Poslije duge tišine" i "Nedokučivu tajnu". Sad su mi dosta bolje sjele nego nakon prvog čitanja, ima nešto u tom ključu Sclavijeve potrage za besmrtnošću.
Killexa nisam još ponovio, potrudit ću se kroz koji dan i to obnoviti.
Stinky, mislim da ovu scenu za koju kažeš da je smiješna ipak treba tumačiti u ključu koji si na početku odbacio - alkoholizmu. Dylanu se pripitom priviđaju duhovi. I kasnije vidi duha tek kad on i Owen popiju četiri boce ruma. |
| stinky |
Posted - 30/11/2024 : 19:20:35
Ne znam što bi trebala značiti scena u kojoj Dylan ode u Owenovu kuću i uvjeri se da duh (Owenova preminula žena) jest tu. "Osjećam je, osjećam je i ja!" kaže Dylan.
Dakle, ovdje Sclavi potvrđuje "prisustvo" duha, no zatim na sve zaobilazne načine pokušava dokazati to što neposredno zna. To je kao da ono što radite prirodno, recimo, umjesto da razgovarate neposredno, pokušavate svaki svoj odgovor sastaviti posredstvom apstraktnih logičkih pravila. Ono što imate prirodno dano, pokušavate dobiti mukotrpnim zaobilaznim putem. To bi bio taj pandan, ovoj Sclavijevoj sceni. Jasno, nitko ne pokušava zasnovati svoj razgovor slijedeći logička pravila, i zapravo će prije odbaciti pravilo, ako kasnije uvidi da se ne podudara s njegovim mislima koje mu u običnom razgovoru prirodno nadolaze. Na razgovor, i zapravo mišljenje, svatko je toliko navikao, da vjeruje sebi, ne teoriji, ne zaobilaznom putu.
A ustvari bi isto shvaćanje trebalo primijeniti i na takve 'neobične' situacije, kao što je to recimo prisustvo duha: ako osjećaš, to je to. Nema dalje, nema jačeg dokaza. Neće ti ono posredno dati puniju i jaču potvrdu, nego tvoje neposredno 'znanje'.
Ova primjedba "neposrednosti", na ovako pomalo ležeran način, ipak je ključna u razumijevanju problematike egzistencije.
Ja sam svojski se trudio, enormno sam istražio relevantne ljude. Kanta, Schellinga, Kierkegaarda, Jaspersa, Heideggera, Hegela... čak i frikin Gilsona. Usudio bih se reći da sam istražio i više nego je moguće za jedan ljudski vijek, a svakako više od Sclavija. Ovi su ljudi mrčili papir, i njihove napisane stranice zadaju glavobolju našemu francu. Oni jesu ono najbolje što se o tome da misliti, a pisanje im je ubitačno. Pa ipak, ako bismo sad htjeli svesti tisuće i tisuće cjepidlačenja na redak-dva, onda za našu temu egzistencije važi ovo:
Egzistencija se ne da dokazati.
Egzistencija se ne da dokazati, ne čini se epohalno otkriće. Međutim, podsjećam da je to destilirana srž tisuća i tisuća cjepidlačenja; mi smo namjerno sveli na ovako jasne okvire. No, da bi čovjek znao i mogao ovako svoditi, potrebno je mrčiti papir, potrebne su one besane noći kada se vrteška univerzuma silovito giba u mojoj glavi. Taj strah i drhtanje je nezaobilazan uvjet e da bi čovjek bio elementaran. Egzistencija se ne da dokazati, može jednako reći jedan idiot (neću ga imenovati) i jedan genij (neću ni njega). Razlika je u trudu koji su dvojica uložila, a ovaj trud je volja, volja je snaga, i tako jedan govori s elitne pozicije, a drugi iz pozicije piljarice.
Da se egzistencija ne da dokazati, znači upravo toliko da za tu stvar ne postoji dokaz. Dokaz se izvodi ili u čistome umu, pa se krećeš pojmovima kroz pojmove, odnosno radi se o tome da deduciraš pojmove a priori; ili se kao 'dokaz' uzima eksperiment, pokazivanje u kontroliranim uvjetima. Ovaj drugi dokaz ustvari i nije dokaz u strogom smislu apriornosti (kao onaj prvi), nego se stvar svodi na to da se uvjeravaš osjetilima.
Da postoji jedan čovjek, nazovimo ga Franc, to se ne da deducirati u čistome umu. Jer, takav i takav Franc, kako ga izvedeš u čistome umu, ukoliko ne sadrži unutarnje proturječje, savršeno je jednak zbiljskome Francu, čiji je pojam. Mogući čisti Franc i zbiljski Franc u ničemu se ne razlikuju, što se tiče definicije. Razlika između ova dva, ipak je abnormalna: jedan ima jedno x, koje ovaj drugi nema. Ovo x je egzistencija, u koju se ne možeš drugačije uvjeriti, nego da ju - zamijetiš.
Egzistencija se ne da dokazati.
Ona je jednostavno - zamjedba.
Zamjećuješ ili ne.
Ako ne, za tebe ta stvar nije zbiljska.
Ako da, zbiljska je.
Ovo se tiče svih zamislivih stvari: konja, ptice, kauča, Boga, duha...
Sve to zamjećuješ ili ne.
Kada zamijetiš duha na krevetu, to je to. Nema dalje. Nećeš dobiti veći dokaz preko tvojih slikica, akceleratora, snimača magnetskog polja ili pukih riječi profesora Adama.
Međutim, to vrijedi i za žive ljude.
Da postoji Ona, ta jedina i prava, tu ti ne mogu pomoći anketni listići, baterija socioloških testova i civilne udruge, nego ćeš samo zamijetiti ili ne. I kada zamijetiš, posjeduješ čvrstinu veću od superakceleratora u Ženevi. Drugi o tome čak nemaju pojma, ništa ne znaju i obične su blazirane blune. Jer, oni nisu ušli u egzistencijalni krug Tebe i Nje, niti to mogu, jer ovaj krug je isključiv. Ljubav je patološka pojava.
Uglavnom,
Sclavi od ove egzistencijalne problematike ne zna ni početke; pa ipak se batrga i TO mu je cjeloživotna preokupacija. Samo što bi on osigurače, dokaze, i tako se ruši iznova. Jer, egzistencija počiva na snazi osobe da drži to što zamjećuje. To držanje pri sebi, zove se vjernost. Ona je jača od svih akceleratora.
Sclavi nije toliko jak, i on potrebuje osigurače. Hoće poslikanu egzistenciju. Osjeća na krevetu, ali se skrši u sebi i juri do pametnih sveučilišnih profesora, da mu ovi pričaju trice i kučine o dvostrukim ekspozicijama i fotomontažama.
Vrijedi li poslikani duh ijednog povišenog trenutka koji si osjetio kraj Nje?
Poslikani duhovi i blazirane blune prolaze u metežu stranaca:
 |
| Salkan |
Posted - 30/11/2024 : 16:22:59
Potpuno podržavam ovakav metodički pristup materiji.
Nekad se jednostavno desi, da od silnog ubjeđivanja "onih koji ne čitaju stripove i smatraju ih neozbiljnim" dođemo u situaciju da sami izgubimo nit - zaboravimo koliko su važni stripovi, koliko kakvih filozofija nose, a pogotovo ko su njihovi stvaraoci i u kakvom su raspoloženju ih stvorili.
Pretjerano zvuči, ali je istina, da ozbiljni stripovi šire vidike, mada u isto vrijeme ne možemo očekivati da se "masa okrene i zapita", jer jednostavno, velika većina ljudi u stripovima vidi tek zabavu i tu se priča završava.
Kada se ogole ovakvi primjeri kao što je dešifrovanje Sclavijeve filozofije dođe se do novih saznanja, zaključaka i stekne se neka vrsta navike da se u svakom sledećem čitanju stripa MORA posvetiti posebna pažnja i MORA se pokušati razumjeti onaj dio koji stručnjaci uspiju povezati sa filozofskim konotacijama u samom štivu. Kad neko kaže "Šekspir", "Sokrat" ili ne znam šta i ko, za to mora postojati veza i ta veza se mora ispitati.
Pokloni su prelijepi i hrane dušu.
Stinkač to zna i za to mu svaka čast.
Ne smijemo dopustiti da se želja za istraživanjem ugasi, mora se preći prag i mora se dopustiti novom i neugodnom saznanju da preraste u ugodno iskustvo.
P.S. A to važi za svaki aspekt u životu, ne samo za uživanje u stripovima. Ovakvih rasprava treba da bude u svakom trenutku, jer može doći samo do pomjeranja i napretka, a to nam svima treba da nam ne atrofiraju mišići.
Rasprava je otvorenog tipa, hajte bujrum, ima limunade i slatkoća. |
| stinky |
Posted - 29/11/2024 : 17:06:44
quote:
Originally posted by stinky
"Mislim da poslije smrti svi odlazimo na neko bolje mjesto." Ovaj odgovor Sclavi ne razumije, pa će biti potrebno objasniti smisao. To kasnije, u sljedećem postu, kada uđemo u eksplikaciju pitanja duhova. Sada samo potvrđujemo da Sclavi ne razumije, jer njegova replika svećeniku je pitanje: "A što ako netko ne želi otići?"
Obje ove replike, svećenikovu i Owenovu, treba eksplicirati.
Sada je vrijeme da se pozabavimo pitanjem koje Sclavija najviše okupira, pitanjem "života" poslije smrti.
Sclavi je stvar postavio tako da očajnički traga za, makar kakvom, potvrdom tog pretpostavljenog životna nakon smrti. Ova priča je nastala na bazi takve potrage. Bavi se duhovima, tj. raspravljanjem prisustva osoba koje su umrle i koje u tom svojstvu zovemo duhovi.
Značajno je, za Sclavijevo razumijevanje (odnosno nerazumijevanje) početi iz središta priče. Tu imamo Owenov odlazak u crkvu i razgovor sa svećenikom. Taj se razgovor čitatelju čini možda banalnim, no nije tako, već se radi o iznimno važnoj problematici, koja se razumijeva u sklopu problematike duše. Čovjek koji je upoznat s gledištima relevantnih ljudi, koji su se bavili navedenom problematikom, sagledava u tom razgovoru Sclavijevo nepoznavanje i nerazumijevanje ovih pitanja.
Svećenik je rekao Owenu "mislim da poslije smrti svi odlazimo na neko bolje mjesto". Ali Owen, ili da sad budemo precizni, Sclavi nije razumio, nego pita "a što ako netko ne želi otići?"
Ključno je razumjeti polazište svećenikovog odgovora. Owen ga je pitao vjeruje li u duhove. Svećenik kaže: ne!
Dakle, svećenik, odnosno kršćanska pozicija je ne vjerovanju u duhove. Ovo se može činiti paradoksalnim, jer upravo kršćanstvo izriče odlučnu vjeru u život nakon smrti. Pa ipak, svećenik jasno kaže "ne", da bi zatim dodao: "mislim da poslije smrti svi odlazimo na neko bolje mjesto".
Ova dva odgovora treba shvatiti, i to u njihovoj vezi. Kršćanstvo ne vjeruje u duhove, ali vjeruje u "život" poslije smrti, i taj "život" se izriče tako da "odlazimo na neko bolje mjesto".
Sclavi, međutim, pita ovo: vjerujete li u duhove, tj. u prisustvo mrtvih U OVOME SVIJETU. Dakle, već u samom polazištu je temeljno nerazumijevanje. Nerazumijevanje, koliko ja to vidim, kod Sclavija proistječe iz očajničke potrebe da se ne napusti ovaj svijet, odnosno da se živi vječno i to na način koji ti je jedini poznat, ovozemaljski život. Ova tema želi svrnuti pozornost na tu ključnu Sclavijevu potrebu, koju on varira na bezbroj načina, već od prve priče u inačici zombija, Xabarasa i seruma besmrtnosti.
Onaj tko se tako grozničavo vezao za OVAJ život i OVAJ svijet, teško se miri s vlastitim uništenjem. Jer, smrt je prestanak ovozemaljskog trajanja, odnosno prestanak baš ovoga života koji sada živiš. Naravno, svaki čovjek, hoće-neće, osjeća tjeskobu pred ovom nedokučivom tajnom, i nikome nije svejedno to što će (jednom) umrijeti. Ali onda postoje razni načini suočavanja sa smrću, i zapravo se o tome i radi: kako se čovjek može nositi s time i hoće li pomiren otići s ovoga svijeta. Sclavi je u toj točki nepomiren, njegova uznemirenost čini se enormna i on si, što kaže doom, pokušava pomoći pisanjem DD. Izgleda da tu zakazuje, jer nikako ne dolazi do pravih odgovora i pravoga smiraja.
On bi htio vjerovati u Boga i kršćansko gledište, no, priječi ga oholost razuma, jer ne poznaje postavljanje problematike u velikim spekulativnim sistemima, nego pokušava instrumentalno-tehničkim razumom, tzv. znanstvenom metodom dobiti odgovore na krajnja pitanja: duše, egzistencije itd. Međutim, na problem egzistencije, znanost shvaćena u tom sklavijevskom iliti redukcijskom vidu na prirodoznanstveno, ne može dati ni minimalni odgovor. Jer, prema Kantu, "bitak nije realni predikat", tj. egzistencija nije stvar neke res i ne može se deducirati. Za naše potrebe, ne trebamo po tome piliti, osim ako ima takvih koji bi baš raspravljali (tu nema takvih, općenito nema poznavatelja filozofije na takvoj razini).
Uglavnom, Sclavi bi htio ali ne može, i otuda se stalno ruši. Pa se onda vraća nakon duge šutnje, i sve iznova: hoću živjeti, hoću trajati vječno, ali nemam dokaz i to me tjera da očajavam.
Da saberemo rečeno, jer bitno je da se ovo shvati:
Svećenik mu je rekao "ne vjerujem u duhove, nego se radi o tome da nakon smrti odlazimo na neko bolje mjesto". Dakle, čovjek se mora pomiriti s time da jednom kada umre, više neće biti "tu". Neće participirati u ovome svijetu; to je definitivno, smrt je drugo ime za nesudjelovanje u ovome svijetu. Otuda svećenik može odlučno reći da ne vjeruje u duhove. No, time što čovjek više neće biti "tu", nije rečeno da više neće biti uopće. Daljnje trajanje, za koje mi nemamo nikakvo ovozemaljsko iskustvo te time niti drugu riječ osim "života poslije smrti", kršćanstvo zove - odlazak na neko bolje mjesto. O ovome možda sljedeći put; jer tu je potrebna opširna eksplikacija o duši i cjelini toga gledišta.
Sclavi ovo ne razumije, odnosno, ne želi prihvatiti, jer ne može prihvatiti uslijed enormne uznemirenosti, previše je vezan na ovozemaljski život i ima samo tu jednu monomisao, monoželju: daj mi živjeti vječno, ovdje, sada.
Otuda njegova replika na svećenikov odgovor: a što ako netko ne želi otići?
Ako netko ne želi otići, onda se tu i radi o ovome o čemu smo načeli. Krajnja uznemirenost i to je razlog vječitog nezadovoljstva, i zapravo propadanja. Onaj tko ne želi otići, time se srozava u abominaciju, i njegovo mjesto i postaje ono što, tu i tamo, čujemo o toj sferi: mjesto strašnih usuda, i strašnih priča. "Duh" tada spada u mračno, strašno, prokletstvo i sve ono što je čitatelju poznato kroz opću kulturu kao horor priče i slične stvari. To je, opet, sasvim jedna druga tema, makar vezana uz našu glavnu. No, važno je znati: to je stranputica, i fusnota, uz glavnu stvar: čovjekovu egzistenciju na Zemlji, u što spada život I smrt, odnosno, život je svojevrsna priprema za smrt. Ovo se, naravno, ne treba i ne smije shvatiti morbidno, pa njuškati oko morbidnih tema i živjeti depresivno, mračnjački, u demonologiji i slično. Nego biti, ako smo spominjali Kierkegaarda, vitez vjere i živjeti stameno i vedro.
Dakle,
ako netko ne želi otići, taj je zakazao. Povratka u život kakav je živio, nema, i tu se ne treba iluzionirati.
I jedan i drugi, tj. i onaj živi mora pustiti preminulog da ode, kao što i ovaj mora otići; ne može lutati kao sjena, u nepomirenom stanju, srozan na prikazu.
Kršćanski odgovor na pomirenog u stanju smrti, zove se blaženost.
Sclavi je, u ovoj epizodi, potezao sva ta pitanja, no kako smo pokušali pokazati, razina postavljanja problema mu je pogrešna, i otuda sve njegove muke.
Posebno je bedasto postavljanje ovih kadrova, jer tu je vidljivo da Sclavi ne razumije ni život, tj. egzistenciju, a ne samo smrt, tj. još težu problematiku. Prosječnom DD fanu, ovakvi kadrovi ne govore ništa, no nama koji smo eksperti za ispravan život (haha), ovakve scene budu leherlih. Mali uvod u egzistenciju sutra, i zašto zapravo čitava ova epizoda nema smisla, ili bolje rečeno: nije to loša priča, pa otuda ima "smisla", no, ono što nema jest viša razina shvaćanja. DD ne čitaju samo tinejdžeri ------- možda to i jest moja ključna greška... hehe... hehehe... hehe. Evo bedaste scene svima na uvid:
|
| stinky |
Posted - 28/11/2024 : 16:30:52
Sclavi se vratio nakon dugo vremena i sada je u većoj strepnji, nego je to bio u doba Killexa. Tamo je ustvrdio da se duša nalazi u ljubavi, i ovdje je imao isti taj odgovor, no, svejedno je potraga za dušom sada za par oktava viša. Igra se, takorekuć, va bank: više nema šale, potrebno je nešto za što se može uhvatiti, potreban je dokaz.
Idealna prilika pružila se kada se obratio Owen i ustvrdio da viđa duha.
Mi smo rekli da se i ovdje radi o potrazi za dušom, pa otkuda sada duh??
Pokušat ćemo najkraće, ali vrlo jasno, objasniti vezu duha i duše.
U Killexu traga se za pokretalom života. Tradicionalno ime za to pokretalo je duša. Znači, tu je smisao objasniti život, živo tijelo. U našoj sadašnjoj priči, situacija je čišća, jer tu smo sad skroz otvoreno na terenu duše u najistaknutijem smislu, a to je: što se događa s dušom nakon smrti? Tradicionalno gledište je da se duša odvaja od tijela. Ovako odvojena duša, nakon smrti, ime za to je - duh. Otuda duh.
Sclavi i nema pravo znanje o ovim stvarima, duši i duhu. Pri tome mislim, nema relevantno znanje filozofske spekulacije. Što i ne treba imati, nije rečeno da svatko mora poznavati spekulaciju o duši, ali s obzirom da se on upušta u raspravu, tada bi bilo instruktivno da se uputi.
Dakle, on ostaje na općem shvaćanju, bolje rečeno onoj prvoj upoznatosti s tim stvarima, pa je upoznat s tobožnjom misterijom prisustva duhova u osjetilnom svijetu.
Predmetu "duh" Sclavi pristupa onako kako zna i umije, pa mu je prvo na pameti, potražiti relevantan znanstveni odgovor. Tu se pokazuje da fizičke potvrde aka dokaza duha, nema. (važno je uočiti da Sclavi, odnosno prof. Adam kaže da je vjerovanje u duhove staro koliko i sam čovjek, no odmah potom skreće temu u jedan točno određen smjer, tj. u spiritizam. na terenu spiritizma, onda, tobože trijumfira i pokazuje da je sve to sumnjivo, znanstvena metoda nije zadovoljena i zapravo je sve skupa šarlatanstvo)
Da bi namirio i 'drugu' stranu, Sclavi konzultira i paraznanost. Istražuje na rubu znanosti, te također utvrđuje da nema pomaka u elektromagnetskom polju, ne hvataju se signali ni aure. Medij ne osjeća prisustvo.
Tako je Sclavi navodno pokušao sve, nepristrano je istražio obje strane i nije našao duha.
Owen je pak, otišao u crkvu. Pitanje duše ne može bez religije, pa središnje mjesto u stripu zapravo zauzima lijepo trejsana crkva (ovak ni frano ne trejsa crkve:). Kadrovi u crkvi su naj naj, nekako su i impresivni i dinamični. Ali Sclavi tu ne nalazi odgovor, iako ga je dobio - samo nije razumio. On kaže da se njemu ne obraća Isus; pokušava doći, barem gleda križ, ali tišina ostaje.
Odgovor koji je Sclavi dobio - i korektno ga prenio, jer to jest istinski kršćanski odgovor - glasi:
"Mislim da poslije smrti svi odlazimo na neko bolje mjesto." Ovaj odgovor Sclavi ne razumije, pa će biti potrebno objasniti smisao. To kasnije, u sljedećem postu, kada uđemo u eksplikaciju pitanja duhova. Sada samo potvrđujemo da Sclavi ne razumije, jer njegova replika svećeniku je pitanje: "A što ako netko ne želi otići?"
Obje ove replike, svećenikovu i Owenovu, treba eksplicirati.
Uglavnom, Sclavi, nakon što je prošao sve njemu dostupne i značajne načine istraživanja života poslije smrti, i nije našao zadovoljavajući odgovor, utekao se onome što uvijek čini: potražio je pomoć u zajednici. Pomoć u zajednici kod Sclavija se varira na dva načina: 1. lošiji način - udruge, grupe, civilna sfera 2. bolji, i zapravo, najbolji način - ljubav muškarca i žene. Slike zagrljaja muškarca i žene, gdje redovito probijaju sunčane zrake, pa čitava slika poprima simboliku transcendencije, to smo već stavljali. Zato sada prilažemo grupu:
Sclavi traži pomoć od više sile, i pokušava tražiti i Boga, no, jer ne poznaje odnosno ne postavlja problematiku na primjeren način, ne može ni polučiti religijsku utjehu, pa redovito zakazuje i mora tvrditi da ne vjeruje u Boga. Tako mu "viša sila" ostaje samo društvo, i često kroz epizode vidimo da vjeruje u institucije. To su ujedno njegove najgrđe epizode, angažirane teme s kojima pada ispod razine. Ovdje je podnošljiv, jer provodna tema je pitanje duše, odnosno, metafizička tema. U metafizičkim i onim navlastito stripovskim temama s njegovih početaka, akcijskim temama, tu je prilično dobar.
Sada smo dali obrise pitanja koje Sclavi postavlja, i kako ih on pokušava riješiti. Dalje se radi o tome da damo svoje viđenje problematike i pojasnimo nedostatnost Sclavijevog načina. Znači, slijedi nam zerica filozofije o duši i egzistenciji, baš ono što bi trebalo Sclaviju, jedna injekcija pravog vođenja teme o duši. |
| stinky |
Posted - 27/11/2024 : 19:07:58
Ovo je jako dobar pasus i dosta govori, tj. pogađa ono bitno kod Sclavija. No, da sad ne pišem o tome, da ne bude previše (puste) filozofije:)
Kad stigne ordell, i eventualno ridiculus, onda ćemo estetizirati i etičariti, a filozofirati kad stigne frano:))
što kaže John Wayne: najbolje se filozofira s matorim paralitičarem
:))))))) |
| Salkan |
Posted - 27/11/2024 : 18:58:31
quote:
Originally posted by stinky
Da zaokružimo ovaj ekskurs u Kierkegaarda, Sclavija bismo mogli njegovim rječnikom definirati kao etičara koji se pravi estetičarom. Jer, etičar onaj koji postaje ono što jest, a Sclavi zapravo i traži to što jest - to što odoljeva smrti. Samo bi on to olako, prečicom, pa otuda izleti u estetiku, tj. u tobože potvrđivanje života u seksu.
...a što će u istom poglavlju, ovaj ludi Danac "očešati" kao potpuno manjevažno ili "makako važnu sitnicu", taj strah od smrti:
...što ustvari dotiče određenje Sclavijeve ličnosti utisnute kroz njegove/Dylanove/Killexove potrage.
Ličnost koja želi prozračnost: etičar
Ličnost koja nema pojma šta želi osim da uživa u maskaradnosti života, pa samim tim bira put trenutnog zadovoljstva: estetičar
5.sinteza: Sclavi je nejak. On nije depresivan.
 |
| stinky |
Posted - 27/11/2024 : 18:48:28
Ti baš želiš skrenuti s glavnog toka, sad kad smo došli do najzanimljivijih trenutaka o duši u Nakon duge šutnje:))))
Nisam čitao Brevijar, pa da kažem decidirano; ipak, pogledao sam taj početak i Sclavi se ne uklapa u Kierkegaardovu definiciju estetičara. Jer, estetičar bi trebao uživati u životu, i rasipati se u trenutku... dok Sclavi - a ovaj topic to pokušava pokazati - ima jednu opsesivnu monomisao: kako nadvladati smrt, kako se osigurati da i dalje budem dok me više... Ova opsesija onda i priječi uživati, i Sclavi se ne može tako estetski predati trenutku, jer avaj, stalno visi onaj usud nad glavom: čovjek će naposljetku umrijeti. Ovaj "ti ćeš umrijeti" prati svaki njegov pokret i otuda ta ambivalentnost u epizodama: stalno scene seksa, proživljavanja, i na površini kao da si želi potvrdi uživanje, no, neugodna strana svih njegovih stripova, koja se ne može ne uzeti ozbiljno, jest da ovo "uživanje" biva skršeno, i stalno je tu smrt, jad, bijeda, crnilo sve nadsvađa i ne može se Sclavi prepustiti trenutku. A to je, prema Kierkegaardu, značajka estetičara. Estetičar je neobavezniji.
Međutim, Sclavi je smrknut i temeljni ton njegovih priča nije vedar.
U podlozi tog beznađa je strah od smrti.
Pričat ćemo i pokušati eksplicirati ovaj strah od smrti na konkretnoj epizodi - Nakon duge šutnje.
Da zaokružimo ovaj ekskurs u Kierkegaarda, Sclavija bismo mogli njegovim rječnikom definirati kao etičara koji se pravi estetičarom. Jer, etičar onaj koji postaje ono što jest, a Sclavi zapravo i traži to što jest - to što odoljeva smrti. Samo bi on to olako, prečicom, pa otuda izleti u estetiku, tj. u tobože potvrđivanje života u seksu.
|
|
|
