| T O P I C R E V I E W |
| Mhejl |
Posted - 04/11/2012 : 09:14:37
Zadnjih par dana sam uglavnom posvetio iščitavanju radova mangake Jira Matsumota. Ne mogu reći da sam zapazio da se ranije spominje u majušnim krugovima domaćih ljubitelja mangi, a ne naročito mnogo ni u stranim (anglo-publika, kao i svaka druga na svijetu, većinu pažnje skreće na manje važne i eksploatacijske elemente ovih stripova) - stoga ova tema. A bijah prijatno iznenađen; znatno više nego što sam očekivao, i naknadno iščitavanje većeg dijela opusa došlo je sasvim... prirodno, spontano i neopterećujuće.
Ponekad, kada mi se neki rad jako dopadne, dobijem "osjećaj". Da upravo ovo tražim u stripovima raznorodnih kontinenata i rasa, da je baš ovaj autor, u "smješi" svojih pripovjedačkih sastojaka, upotrijebio baš ono što mene pokreće i čini zainteresovanim, stvari i postupci koji odgovaraju našem ličnom senzibilitetu, ostajući sa nama, na taj jedan blesavo-fanovski-sentimentalan način, izan okvira običnog "uživanja" u sitno-zabavnom štivu... Ovakve senzacije u meni izazivaju "Devilman" (i dobar dio ostalog Nagaija), Tezukin "Fenis" i "Oda Kirihitu" (naravno!), ogromne komadine nenadmašne Umezuove horor-naracije, ta strašna i poznata dekadencija u ono malo radova Kjoko Okazaki koje sam imao sreću upoznati... da ne navodimo primjere iz ostalih škola stripa, shvatili ste poentu. Matsumota, pak, ne bih svrstao u ovako izvrsno društvo velikana, ali svakako zavrijeđuje pažnju - te jedan odnos cijenjenja i poštovanja.
Doduše, teško da će se svakome dopasti. Kao prvo, crtež (mada isti obično zauzima poslednje, letimično mjesto u mojim pregledima)). Izuzetno odudarajući od klasičnih konvencija komercijalne mainstream mange, prosto očarava svojim snažnim c/b kontrastima, fenomenalnom upotrebom osvjetljenja, jednom namjernom "grubošću" koja podsjeća na skice i više nego snažno naglašava iskoske nagone i strasti prljavih svijetova kroz koji se teturaju Matsumotovi "junaci" - sanjari, revolucionari, izgubljena mladost i perverzni, na sve spremni ljudi koji su prerano otkrili najsurovije lice svijeta... prilagođavajući se ili beznadno tonući. Zatim, naracija. Na momente vrlo pretenciozno artistička, nejasnih konkluzija i neobično prelomljenih narativnih tokova - neće se svakome dopasti, definitivno. Treba sjesti, i duboko razmisliti o upravo pročitanom, najčešće koktelu bizarnosti, eksplicitnog seksa, melanholije i neočekivano oštrih i "živih" emocija (uzevši u obzir nadrealnost mnogih postavki/polaznih ideja). Samo... neće uvijek sve imati smisla; i možda ćete se vrtiti u lavirintu koji ne vodi nikuda,budući sam sebi svrha, dekorativno-atmosferska. Šta da se radi; meni odgovara senzibilitet i nešto ispraznijih priča, no ostali bi trebali... probrati to, svakako, jer se ne radi o vrhunskom i konstantno kvalitetnom pripovjedaču.
Bio bih licemjer kada ne bih spomenuo enormne količine svih vrsta seksa koji, na pornografski način, defiluju datim stranicama. Jedan dio toga ima smislenu funkciju u emocionalno-psihološkom sklopu i razvoju likova, no drugi... i ne baš, da budem iskren. Doduše - to je ono što, već rekoh, publika obično primjeti. Ali griješe, jer seks ne može biti preskočen u pričama o pokretačkim polugama ljudi, njihovom sazrijevanju, potresima i međusobnom gaženju. Matsumoto duboko zahvata u tkivo života i stvarnih karaktera svojim likovima - makar se zapravo radilo o "običnim" ljudima uhvaćenim u trenutak kada spoznaju sebe ili nestanu - i seksualnost, njihova "prljava mašta" je još jedan aspekt istih, vrlo moćan i namećući, ali ne isključivi. Nikako. Osim toga, neki momenti poetično-depresivnog kontepliranja i ne-patetičnih katarzi koje Matsumoto postiže u naponu snage - ne mogu biti zasjenjeni ekscesnim, fetišiziranim prikazom seksa.
Oh, da pređemo na radove. Ima ih dosta, ali većina se može naći samo u obliku scanslationa, besprekorno odrađenih, cijenim. Evo, liste, stvari koje sam pročitao su napisane kurzivom, uz kraće opise:
Becchin to Mandara - jedino je ovaj serijal dobio papirnato izdanje. Jedna knjiga, relativno jeftina. Nisam čitao, ali mi se čini psihološkom dramom apsurda, čitaj: mindfuck.
Freesia - jedini Matsumotov duži serijal, o plaćenom ubici u futurističkom svijetu "uradi sam" pravde. Ne privlači me naročito.
Hiroko at After School
Jigoku no Alice
Joshi Kouhei
Kakumeika no Gogo (A Revolutionist in the Afternoon) - ah, sjajna zbirka kratkih priča. Najbolja, rekao bih. Za prve dvije priče - duboki naklon. Priče o dva "revolucionara" koji snagom svojih snova pokušavaju da promijene svijet, i neizbježno stradaju. Prvi, previše otklonjen od stvarnosti, uronjen u simbolički svijet problematičkih političkih ideala (mladi anarhista); drugi, padajući pod pritiskom sive, hlade stvarnosti i laganog raspadanja svega što mu je nekada značilo, izmučen vizijama ženskog tijela koje ne može imati (sovjetski birokrata). Preporučujem.
Mikai no Hoshi (Uncivilized Planet) - najbolji Matsumotov rad, cijenim. Dvotomni serijal o odrastanju u uslovima strane okupacije, rata i nesigurnosti: datume i mjesta nikada nećemo saznati, ali oni nisu ni najmanje bitni. Ljudska priroda je uvijek ista, svaka planeta naseljenja nama povremeno postaje "necivilizovana", u neslavnom sumraku razuma, zarad divljanja nezrelog Tanatosa. Sjajan glavni junak... možda me podsjeća na nekoga koga znam. Možda svaki stripofil u sebi ima zrnce njegovog strasnog sanjarenja koje je istovremeno i bijeg od stvarnosti i stvaranje vizije "boljeg".
Netsutai no Citron (Tropical Citrone) - još jedan sjajan dvotomni serijal, juče ga završih. Tripovito putovanje kroz sedamdesete, u koži mladog fotografa koji zaluta, vođen sobom il' hudom sudbom, u "magični" kvart, dominiran falusoidnim prisustvom Zeca - oca, vlasnika, Đavola. Magija je ovdje sporedna, ključ do dubljih i gnusnijih slojeva bitka i potrage za smislom u haosu... nimalo bezazlena. Prokleto dobra stvar, zaista - naročito preporučena mlađim čitaocima, hihihih....
Wendy - najslabije do sada, no opet ne sasvim loše. Rad je beznadežno i potpuno sumanuto razvučen, vrlo slabo razrađene osnovne zamisli, sa previše opštih mjesta, na previše banalan način. Mislim - Nedođija kao oličenje slobode Ida, apsolutnog divljanja Petra Pana i mlade Japanke koja se gubi u halucinogenim putovanjima od "čarobne zemlje" do beznadno sive porodične stvarnosti... tja, smješa bez previše smisla i glave. Čitljivo, naravno.
Yuretsuzukeru (Keep on Vibrating) - zbirka kratkih priča. Vrlo nasilno i eksplicitno, yet oštroumno. Tja... zadnja priča, "Hardboiled Sakata", je strašna satira i "srceutopljavajuća" priča koja zapravo uspjeva da vas raznježi na prihvatljiv način. Tako zanimljiva i nadrealna ideja... za mene, "lektira".
Zenryou naru Itan no Machi (A City for Honests and Heretics) - da, da, još kratkih priča. Od dobroćudne satire do potpuno neprijatnog i naturalističkog uvida u um sumanutog, izgubljenog i trajno oštećenog bića. Nadrealne pustinje jalovosti, sa tornjevima koje stoje, i vječito čekaju. Hm, definitivno baciti pogled na sve tri zbirke priča - neće vam oduzeti puno vremena čak i ako reakcije budu negativne.
 |
| 1 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Charlito de la Vega |
Posted - 08/11/2012 : 00:08:26
quote:
Originally posted by Mhejl
Becchin to Mandara - jedino je ovaj serijal dobio papirnato izdanje. Jedna knjiga, relativno jeftina. Nisam čitao, ali mi se čini psihološkom dramom apsurda, čitaj: mindfuck.
U američkom izdanju Velveteen & Mandala.
Imam je ja...onako...mindfuck, ali više horror mindfuck.
Crtež je dosta dobar, ali mi je radnja prekonfuzna da bi se sraou.
Ima upečatljivih i eksplicitnih scena...baš prava bolesnjava.
Tko je u takvom điru, njemu će vjerujem biti super...
...i to ne govorim zato jer je imam na aukcijama |
|
|
