| T O P I C R E V I E W |
| Johnny Difool |
Posted - 04/03/2012 : 14:27:08
Dakle, na jednom se topicu danas poveo zanimljiv razgovor, pa u tom smjeru ide i ovaj topic. Iznosite svoje stavove i komentare o partizanskim filmovima, ali ostanimo u okvirima pristojnosti i korektnosti.
Trebala su proći nepuna dva desetljeća od državnog osamostaljenja te petnaestak godina od završetka rata da hrvatska televizijska publika dobije priliku ponovo pogledati neke od ključnih i najpopularnijih naslova iz specifičnog jugoslavenskog žanra «partizanskog filma». Tijekom tog razdoblja ostvarenja u kojima su se tematizirale nekad legendarne bitke, ratne operacije i diverzantski podvizi boraca protiv fašizma bila su ideološki stigmatizirana, proglašavana nepodobnima i nepoželjnima te manje ili više otvoreno zabranjivana i bunkerirana. Razlozi za to bili su brojni i raznoliki, od optužbi da su partizanski filmovi falsificirali povijesne činjenice i interpretirali ih u skladu s onodobnim dominantnim političkim i ideološkim smjernicama, preko prigovora zbog afirmacije tzv. «socijalističkog realizma» te stvaranja apologetskih i posve nekritičkih djela u slavu nekadašnjeg režima, do posvemašnjeg nijekanja bilo kakve umjetničke ili estetske vrijednosti predstavnika žanra. Štoviše, upravo se iz tretmana partizanskog filma u programima državne dalekovidnice, baš kao i iz odnosa prema njegovim viđenijim predstavnicima ispred i iza kamere, mogu prilično jasno detektirati idejne, kulturološke i društveno-političke mijene u hrvatskom društvu kroz posljednjih 20-ak godina. Primjerice, kad je koncem 90-ih u programu HTV-a reprizirana vrlo uspjela serija «Kuda idu divlje svinje» Ive Štivičića i Ivana Hetricha, za to je odabran posve neprikladan termin u noći s petka na subotu. Priča o snalaženju siromašnog sitnog švercera Crnog Roka i njegove slikovite obitelji sa zagrebačke periferije tijekom Drugog svjetskog rata planski je smještena na marginu programa i gledateljskog interesa iz dvaju razloga. Prvi se krio u detalju da je simpatičnog i snalažljivog glavnog lika tumačio glumac Ljubiša Samardžić, nekad jedna od najomiljenijih jugoslavenskih filmskih zvijezda. Drugi i možda problematičniji razlog ležao je u činjenici da su autori serije ustaše, domobrane i njihove suradnike prikazali u vrlo negativnom kontekstu i kao izrazite negativce.
Nepoćudna glumačka imena Velimira Bate Živojinovića, Milene Dravić, Rade Šerbedžije i drugih prvaka stare garde srpskog i jugoslavenskog glumišta, podjednako kao i za službenu politiku ideološki neprihvatljiv crno-bijeli filmski način prikazivanja ratnih zbivanja, uz pripadajuću idolatriju jednih i sotonizaciju drugih protagonista, temeljni su razlozi dvodesetljetnog neprikazivanja nekad kultnih partizanskih filmova. Tijekom tog razdoblja državni praznik Dan antifašističke borbe prigodno je obilježavan emitiranjem neutralnih inozemnih djela poput Hustonova «Bijega u pobjedu» ili Leanova «Mosta na rijeci Kwai», a i u tim se slučajevima vodilo računa da se odabranim naslovima previše ne provocira dio javnosti.
Partizanski film jedini je autohtoni žanr hrvatske i nekad jugoslavenske kinematografije stvoren u razdoblju od 1945. do 1990. godine, koji se kao takav pozicionirao na zemljovidu svjetske filmske umjetnosti i industrije. Različito od većine domaćih žanrovskih usmjerenih ostvarenja, koja su povremeno nastajala kao bliži ili dalji odjek svjetskih žanrovskih struja, partizanski je film predstavljao jedini obvezni segment domaće filmske proizvodnje. Dakako, uz temeljne ideološke razloge u skladu s kojima je vladajući režim u socijalističkoj Jugoslaviji želio povijesno-umjetnički utemeljiti i legitimirati svoju vlast, te se predstaviti kao žuđena rezultanta povijesnih težnji jugoslavenskih naroda i narodnosti, odnosno kao svojevrsni sretan kraj tegobne povijesti, razlozi snimanja partizanskih filmova bili su i prosvjetiteljske prirode. Ti su naslovi imali i važnu obrazovnu funkciju, odnosno zadaću da gledatelje podučavaju ideološki prihvatljivim i ispravnim temeljima revolucionarne borbe, Drugog svjetskog rata i poratnog života. Slijedom toga, partizanski su filmovi često sadržavali naivne, patetične, predoslovne i neuvjerljive deklamatorske tirade u slavu revolucije, partije, Tita, bratstva i jedinstva te drugih mitema i općih mjesta poratnog svagdana.
Za razliku od drugih republika bivše države, koje su možda smatrane i podobnijima za obrade takvih tema, snimanje partizanskih filmova u hrvatskoj kinematografiji nikad nije bilo na osobitoj cijeni. Dok su takva djela u Hrvatskoj snimali redatelji iz drugih republika, poput Nikole Popovića s filmom «Živjeće ovaj narod», Franceta Štiglica s «Devetim krugom» i Žike Mitrovića sa «Signalima nad gradom», i hrvatski su filmaši Nikola Tanhofer, Fadil Hadžić, Branko Bauer, Vatroslav Mimica i drugi djelovali izvan matičnih republičkih sredina. Partizanski se filmovi drže akcijsko-ratnom podvrstom tzv. «NOB-filmova», odnosno filmova o narodnooslobodilačkoj borbi. Među NOB-filmove ubrajaju se i izuzetno cijenjene te nerijetko kontroverzne urbane drame o životu i ilegalnom djelovanju u okupiranom Zagrebu i drugim pozadinskim lokacijama. Pored Bauerova remek-djela «Ne okreći se sine» i spomenutog Štiglicova «Devetog kruga», tu su izvrsna «Abeceda straha» Fadila Hadžića, hvaljeni «Kaja, ubit ću te» modernista Vatroslava Mimice, provokativna Zafranovićeva «Okupacija u 26 slika» itd.
Makar je izostalo prikazivanje spomenutih urbanih ratnih drama, o navedenim vrlinama i manama partizanskih filmova dovoljno ilustrativno govori i prije dvije godine prikazivani ciklus antifašističkog filma na HTV-u, u nastavku kojeg smo pratili seriju «Nepokoreni grad». Isprva navodno koncipiran prilično ambiciozno i hrabro, s namjerom mogućeg prikazivanja izvrsnih naslova «Jutro» Puriše Đorđevića i «Tri» Aleksandra Petrovića, kao i prema mnogima najuspjelijih hrvatskih partizanskih filmova «U gori raste zelen bor» i «Kad čuješ zvona» Antuna Vrdoljaka, ciklus je naposljetku naprasno završen u znatno skromnijem obujmu. Da bi se izbjegla možebitna antagonizacija dijela javnosti, filmski program smješten u udarnom terminu utorkom navečer benigno je i «politički korektno» nazvan antifašističkim, te oko važnijih datuma u vrijeme vjerskih blagdana i državnih praznika razvodnjen prikazivanjem solidnih no za samu temu nebitnih američkih ratnih filmova.
S određenom iznimkom odličnog naslova «Mali vojnici» Bahrudina Bate Čengića, organizatori ciklusa odlučili su nažalost posve zanemariti demistifikatorsku struju u prikazu rata i revolucije. Riječ je o struji koja se u jugoslavenskoj kinematografiji javila zahvaljujući liberalizaciji društva te pojavama autorskog filma i filmskog modernizma tijekom 60-ih, a koja se u žanru partizanskog filma pored spomenutih ostvarenja Puriše Đorđevića i Aleksandra Petrovića najplastičnije ocrtala u djelima «Čovek iz hrastove šume» Miće Popovića i «Praznik» Đorđa Kadijevića. Navedeni «Mali vojnici» Bate Čengića snimljeni 1967. godine nedvojbeno su najuspjeliji film ciklusa, izuzetno intrigantna te za vrijeme nastanka vrlo hrabra, provokativna i uznemirujuća priča o djeci poginulih partizana iz zabačenog sirotišta negdje u Bosni nedugo nakon rata. Od samog početka filma scenarist Mirko Kovač i redatelj-debitant vrlo tjeskobnim i mračnim tonovima oslikavaju i karakterno profiliraju male štićenike doma, prikazujući ih kao skupinu sadista i povodljivih slabića kojima manipulira najglasniji i najarogantniji među njima. On je sin palog ratnog heroja koji će već u uvodu očevim oružjem hladnokrvno ustrijeliti ranjenog njemačkog ovčara, a ubrzo potom i zarobljenog neprijateljskog vojnika. A kad štićenikom doma uskoro postane i plavokosi njemački dječak čiji su roditelji bili nacisti, te o kojem počne skrbiti upravitelj ustanove u interpretaciji Stole Aranđelovića, mali će grubijan dobiti savršenu novu metu. Uz upraviteljevu pomoć konstruiravši svoj lažni identitet, došljak će plavom kosom i pjevanjem njemačkih dječjih pjesmica smjesta isprovocirati reakcije vršnjaka. No slutnje o njegovu podrijetlu i obiteljskom zaleđu malom će nasilniku biti tek dodatni motiv za ispoljavanje psihopatskih osobina i ubilačkog nagona. Dok tijekom filma vrlo dojmljivo podiže dramsku tenziju, gradira odnose među djecom i minimalistički profilira velik broj likova, redatelj sina ratnog heroja sve otvorenije predstavlja kao psihopata i ubojicu koji će inicirati grupno silovanje upraviteljeve djevojke te naposljetku i linč samog plavokosog dječaka. Dok shvaća da su ga razulareni vršnjaci osudili na smrt, mali Nijemac ih sikćući na njemačkom naziva banditima, no ostaje dojam da su se autori na takav završetak odlučili želeći izbjeći moguće prigovore zbog omalovažavanja rata i vrijeđanja djece poginulih boraca. Šteta što u ciklus nije uvrštena i s 5 Zlatnih arena ovjenčana zlokobno proročanska ratna drama «Gluvi barut», sugestivna i atmosferična adaptacija romana Branka Ćopića o stanovnicima zabitog sela u bosanskim planinama koji se 1941. predomišljaju da li se pridružiti «neznabošcima» partizanima ili «kralju i otadžbini» odanim četnicima.
Hoteći igrati na sigurno, HTV-ovi su urednici ciklus otvorili najgledanijim i možda najzvučnijim naslovom, «Bitkom na Neretvi» često osporavanog Veljka Bulajića. Najpoznatiji ratni spektakl bivše Jugoslavije i najuspješniji Bulajićev film zasigurno je najslavnije djelo žanra partizanske epopeje, kojeg je naslovom «Kozara» utemeljio sam Bulajić. Njegov nerijetko nepodnošljivo patetičan i ideološki opterećen, no ipak atraktivan i razmjerno efektan prikaz znamenite «bitke za ranjenike» moguće je opisati nizom superlativa. Riječ je o najskupljem, najnagrađivanijem, najgledanijem i najprodavanijem filmu ikad proizvedenom na području bivše države, naslovu nominiranom za Oscara koji nažalost lipše pod mnoštvom nedostataka. Dramaturški kaotičan i nepregledno režiran propagandni film omiljenog režimskog redatelja zanatski je nevješto skrojen ratni spektakl koji prilično uspješno ispunjava svoju osnovnu funkciju, mitološki prikaz partizanske borbe i žrtvovanja. Iako u uvodu navedene Titove riječi o «bratstvu i jedinstvu kao najvećoj tekovini NOB-a na kojoj počiva Jugoslavija» danas zvuče sasvim promašeno i tragikomično, uzbudljivi prizori bitaka, umiranja s pjesmom na usnama i stalnom tragikom obilježenih ljubavi cjelini osiguravaju gledljivost i određeni «trash» šarm. Djelom nezgrapno izvedene mozaične strukture, u kojem se dijalozi mahom svode na revolucionarne fraze, dominiraju izrazito tipski i plošni karakteri koje utjelovljuju zvučni glumci. Za ne pretjerano zahtjevnog nostalgičnog gledatelja i to može biti dovoljno.
Ako je Veljko Bulajić otac partizanske epopeje, znatno darovitiji Hajrudin Šiba Krvavac je začetnik podžanra partizanskog vesterna. Nekad producentska «zlatna koka» koji je u onodobnu jugoslavensku kinematografiju unio dašak Hollywooda i američkog akcijskog filma, Krvavac je u ciklusu bio zastupljen sa sva četiri dugometražna filma, hitovima «Diverzanti», «Most», «Valter brani Sarajevo» i «Partizanska eskadrila». Miljenik publike i kritike te autor čija ostvarenja i danas vrlo solidno podnose test vremena, Hajrudin Krvavac je stvarao pod utjecajem stripa i osobito vesterna, te je uz insistiranje na preglednoj naraciji i profiliranju hrabrih i karizmatičnih junaka podjednaku pozornost posvećivao i kreiranju njihovih ozbiljnih i teško pobjedivih neprijatelja. Danas nažalost pokojni Krvavac je bio tipičan autor koji je uvijek snimao isti film, tek s različitim zapletima i protagonistima, a od 4 naslova onaj najslabiji, ideološki nejopterećeniji i iz današnje perspektive najanakroniji svakako je njegov posljednji film «Partizanska eskadrila».
Od naglašene patetike i ideološkog balasta pati epska akcijska ratna drama «Sutjeska» Stipe Delića, jedan od najskupljih jugoslavenskih filmova nagrađen s 3 Zlatne arene, koji se danas gotovo isključivo pamti po Richardu Burtonu u ulozi Tita. Slične boljke muče i biografsku ratnu dramu «Doktor Mladen» Midhata Mutapdžića, također s 3 Zlatne arene ovjenčanu storiju o liječniku Mladenu Stojanoviću koji je početkom rata organizirao ustanak na Kozari.
|
| 10 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| nagor |
Posted - 13/12/2015 : 12:35:10
Prva partizanska komedija. Ti naši "domaći" WW2 mitovi su pravi materijal za jednu komediju. :)
http://www.index.hr/black/clanak/samo-na-indexu-pogledajte-kako-je-nastala-najbolja-komedija-od-45-/861888.aspx
|
| Johnny Difool |
Posted - 03/08/2012 : 08:43:50
Meni je Kuda idu divlje svinje možda i najbolja, a svakako najdraža hrvatska serija općenito. Prošla 2 tjedna je prikazivana u šugavom terminu od 10:20 svakim danom, što sam kasno otkrio i jedva nešto uspio uhvatiti.
I tu nema baš nikakve propagande, jednostavno realistični ratni crnjak s izrazitim obilježjima francuskog crnog filma, s izvrsno profiliranim i slojevitim likovima na rubu i preko ruba zakona i etike, s dojmljivim socijalnim kontekstom i još boljim ozračjem, plus fantastična glazba Miljenka Prohaske i kamera Milivoja Vižintina, a ovo je možda i najbolji rad montažerke Radojke Tanhofer
Kombinacija scenarista Ive Štivičića i redatelja Ivana Hetricha je dala sjajan rezultat.
Evo čitave serije na YouTubeu, toplo preporučam svima koji je nisu gledali.
http://www.youtube.com/results?search_query=kuda+idu+divlje+svinje&oq=Kuda+idu+&gs_l=youtube.1.2.0l10.2854.4305.0.7254.9.8.0.1.1.0.187.1122.0j8.8.0...0.0...1ac.ttHflU6ryns |
| nikola9 |
Posted - 03/08/2012 : 01:19:42
50% partizanskih filmova je prozirno i dosadno....kao mali sam non stop gledao te filmove(makar nisam odrastao u jugoslaviji) i nakon nekog vremena shvatiš da su večina tih filmova propagandni....iako ima dobrih...kao na primjer u gori raste zelen bor,kuda idu divlje svinje,kapelski kresovi,macak pod sljemom.... |
| Johnny Difool |
Posted - 02/08/2012 : 11:25:55
Bitka na Neretvi, r. Veljko Bulajić, SFR Jugoslavija / SR Njemačka / Italija, 1969.
Početak je 1943. godine, i Titovi partizani okupatoru i njegovim domaćim saveznicima na teritoriju Bosne nanose velike gubitke. Stoga njemački generalštab za Jugoslaviju, pod zapovijedanjem generala Lohringa (Curd Jürgens), a uz potporu talijanskih, četničkih i ustaških snaga, po osobnom Hitlerovom naređenju počinje s provođenjem plana «Weiss», cilj kojeg je uništenje partizanskih jedinica i Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske u zapadnoj Bosni. Pritisnuti znatno nadmoćnijim neprijateljem, partizani s 4500 ranjenika i tifusara, o kojima skrbi i bolničarka Nada (Milena Dravić), nakon teških borbi uspijevaju osvojiti grad Prozor i time si osigurati prolaz do doline Neretve. Znajući da njegovu vojsku na drugoj obali rijeke čekaju jake četničke trupe predvođene nemilosrdnim senatorom (Orson Welles), Tito naređuje da se sruši most. Ni miner Vlado (Yul Brynner), koji uz velike prosvjede boraca uz pomoć zapovjednika Stoleta (Velimir Bata Živojinović) provodi Titovu zapovijed, ne zna njegove prave namjere. Iznenađen partizanskim manevrom, neprijatelj prebacuje većinu svojih snaga na područje Konjica, očekujući da će partizani tu pokušati samoubilački proboj obruča. No tijekom samo jedne noći odvažni Stipe (Boris Dvornik) i njegovi suborci pored srušenog mosta grade novi, prebacuju se na drugu obalu Neretve, te tim manevrom uspijevaju nadmudriti neprijatelje. A da bi Titova zamisao o spašavanju ranjenika potpuno uspjela, partizanski vod predvođen simpatičnim Novakom (Ljubiša Samardžić) i požrtvovnom Danicom (Sylva Koscina), svakako mora zaustaviti napredovanje četnika...
Najpoznatiji ratni spektakl bivše Jugoslavije i najuspješnije redateljsko ostvarenje Veljka Bulajića (Vlak bez voznog reda, Sarajevski atentat, Visoki napon, Veliki transport, Obećana zemlja, Donator), zasigurno je najslavnije djelo specifičnog jugoslavenskog žanra partizanske epopeje, kojeg je filmom Kozara utemeljio upravo sam Bulajić. Njegov prilično patetičan i ideološki opterećen, no ipak razmjerno impresivan prikaz znamenite «bitke za ranjenike», s jedne je strane moguće opisati samim superlativima. Riječ je o najskupljem, najnagrađivanijem, najgledanijem (4 100 000 gledatelja samo u kinima), ali i najprodavanijem filmu ikad proizvedenom na području bivše države, za kojeg je plakat izradio veliki Pablo Picasso, a na snimanju kojeg su angažirana najzvučnija imena domaćeg i svjetskog glumišta, od Franca Nera i Yula Brynnera, preko Orsona Wellesa i Curda Jürgensa do Sergeja Bondarčuka i Hardyja Krügera. Obrada velike teme, ugledna glumačka postava i neosporan Bulajićev marketinški dar, bili su razlogom da je Bitka na Neretvi 1970. godine osvojila oskarovsku nominaciju za najbolji film s neengleskog govornog područja. Na filmskom festivalu u Nišu iste je godine osvojila nagradu publike, a Ljubiša Samardžić je nagrađen Grand prixom za najbolju ulogu. Bitka na Neretvi je s uspjehom prikazivana na brojnim prestižnim međunarodnim filmskim festivalima (Ottawa, Sidney, Rim, Stockholm, Melbourne), u kinodistribuciji svih svjetskih metropola, a i danas je često na programu televizijskih postaja diljem svijeta. Za američko je tržište montirana primjetno drugačija verzija filma, za koju je glazbu skladao glasoviti Bernard Hermann, stalni suradnik Alfreda Hitchcocka.
S druge strane, premda je riječ o patetičnom, ideološki izuzetno opterećenom, dramaturški kaotičnom i nepregledno režiranom namjenskom (propagandnom) filmu omiljenog Titovog (režimskog) redatelja Veljka Bulajića, neke se vrline glasovitoj Bitci na Neretvi svakako ne mogu poreći. Riječ je o zanatski razmjerno vješto skrojenom ratnom spektaklu koji prilično uspješno ispunjava svoju osnovnu funkciju, mitološki prikaz partizanske borbe i žrtvovanja. Iako u uvodu navedene Titove riječi o «bratstvu i jedinstvu kao najvećoj tekovini NOB-a na kojoj počiva Jugoslavija» danas zvuče sasvim promašeno i tragikomično, uzbudljivi prizori bitaka, umiranja s pjesmom na usnama, i stalnom tragikom obilježenih ljubavi, filmu osiguravaju gledljivost i određeni, gotovo «trash» šarm. U djelu nevješto izvedene mozaične strukture, u kojem se dijalozi mahom svode na revolucionarne fraze, izrazito tipskim i plošnim karakterima ponešto životnosti i uvjerljivosti osiguravaju dojmljivi glumački nastupi, među kojima osobito vrijedi izdvojiti Franca Nera u ulozi moralom i pripadnošću domovini razdiranog talijanskog vojnika.
Evo kopije čitavog filma:
|
| mr murdoc |
Posted - 06/03/2012 : 20:25:41
Meni su ti filmovi idoloski jako blizu, kvalitativno su naravno bili razvuceni po cijelom spektrumu od uzasno losih do stvarno dobrih, ali su ipak reprezentirali antifasisticku borbu i samim tim zasluzili posebno mjesto u mome srcu. |
| Johnny Difool |
Posted - 04/03/2012 : 23:34:32
Naravno, ponovo pogledati, ali prethodno je to bilo toliko davno da se više i ne sjećam dojmova. |
| Johnny Difool |
Posted - 04/03/2012 : 23:31:12
Meni su oni obojica podjednako dragi i podjednako uživam u njihovim filmovima. Sad sam sva 3 naslova Mitrovićeve "trilogije" našao na YouTubeu, kompletni u jednom komadu, pa ću ih pogledati čim prije. |
| Mairosu |
Posted - 04/03/2012 : 23:24:37
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Ako je Veljko Bulajić otac partizanske epopeje, znatno darovitiji Hajrudin Šiba Krvavac je začetnik podžanra partizanskog vesterna.
Ne mogu da se slozim sa ovom konstatacijom. Siba je Diverzante snimio 1967, a ravno 7 godina ranije Zika Mitrovic, jedan od nasih najjacih zanrovskih reditelja, snimio je prvi film o Kapetanu Lesiju, koji je po svemu klasican western. Jos strpan u kamenjare Kosova i Metohije, koji su posluzili kao jugoslovenski monument valley, i stock prica o zakonu i odmetnicima. Taj film doziveo je i nastavak - Obracun, a nezvanicni treci deo kosovske trilogije je izvrsni Brat Doktora Homera iz 1968., gde Bata Zivotinja igra povratnika logorasa koji stize na oslobodjeno kosovo puno bandi i odmetnika kako bi istrazio ubistvo oca. Siba je bio sjajan reziser, ali, Zika Mitrovic ostaje pionir "domaceg westerna". |
| delboj |
Posted - 04/03/2012 : 20:38:22
Meni su najsmješniji ovi glumci iz Srbije koji pričaju ijekavski. |
| dsormaz1 |
Posted - 04/03/2012 : 17:48:55
Uglavnom propagandistički, ideološki obojeni, naivni filmovi, s puno neistina. Ali nisu svi takvi. Od malo boljih izdvojio bih "U gori raste zelen bor", "Kad zvona zvone", "Lelejska gora" i možda još poneki koji su OK. |
|
|
