| T O P I C R E V I E W |
| stinky |
Posted - 25/11/2012 : 13:44:11
PRIJE KIŠE, A POSLIJE KARAMAZOVA
Milčo Mančevski (ili možda Milčo M. Dostojevski?) pobrao je Zlatnoga lava u Veneciji, kao i nominaciju za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Naravno, i pregršt drugih nagrada. Sve to uspio je svojim prvijencem Before the Rain, 1994.
Uobičajeni osvrt kaže da se radi o filmu razlomljene strukture sastavljenom od tri priče koje se isprepliću. Priče o ljubavi koja je uvučena u krug nasilja. U etničkim sukobima strane su unaprijed određene, a pojedincima preostaje da se razvrstaju. Mančevski, međutim, varira klasičnu temu sukoba pojedinačnog i općeg, dakle inscenira pravu tragičku situaciju: pojedinac se ne miri sa zakonom (svoje) zajednice, odbija izabrati stranu. Zapravo, strana koju treba zauzeti, izdizanje iznad partikularnih etniciteta i odabir univerzalne ljudskosti, autorova je poanta. I ta poruka jest valjana, jest dobra i dopadljiva, ali na drugoj razini, ima u tome podosta naivnosti. Pa ni sam autor nije mogao i ne može izuzeti se iz vlastitog društva, iz vlastite kulture i tradicije. Iako načelno spaja dvije strane, dva tabora, raspodjela nije simetrična. Već na prvoj, najjačoj simboličkoj razini, kada se radi o ljubavi između Makedonca i Albanke, Mančevski radi upravo to: Makedonac i Albanka. I premda zabranjenu ljubav ponavlja dva puta, oba puta je muškarac sa makedonske strane, a žena sa albanske. Dakle, može univerzalna ljubav, ali makedonsko neka bude muško. Ta postavka ipak potkopava onu poruku o izuzimanju iz partikularnih etniciteta. No, da se ne radi samo o 'suptilnim sitnicama', lako se možemo uvjeriti gledanjem filma. Mančevski se utječe makedonskom kulturnom kodu, manastiru i pravoslavlju. Koliko god progovara ili želi progovoriti univerzalno, Prije kiše nije dezainteresiran i 'iznad' strana, nego je to prvenstveno makedonski film o makedonskom društvu. I tako je jedino pravo, zbog toga jest jedan od ponajboljih (ex i post) yu filmova, jer se autorov ratio rastvara u masi makedonskog vrela.
Da, ali kakve veze ima sve to sa Dostojevskim?
Fjodor M. objavio je svoj slavni roman, Braća Karamazovi, davno i vjerojatno nije imao pojma o makedonskoj stvarnosti onomad, a još manje u vrijeme Mančevskog. Bijaše to njegov posljednji roman. Ali Karamazovi su postali više od priče, a ujedno je sam Dostojevski napisao (pri)povijest jedne obitelji sa višeg stanovišta: Braća Karamazovi pokušaj su ruskog slučaja, izraz i prikaz ruskog društva u cjelini.
I tu se nalazi paralela. Prije kiše je zapravo makedonski slučaj, pokušaj izraza makedonskog društva u cjelini. Oba djela nastaju u vremena huda, u zraku se osjeća komešanje, napetost raste i sluti se raspad. Zato Dostojevski stavlja strašnu temu, ocoubojstvo. Od toga nema dalje, to je raspad svih raspada, rasap svih vrijednosti. Odstranjivanje glave, urušavanje čitavog poretka. Mančevski nije dosegao taj stupanj crnila, on slijedi Dostojevskog na manju potenciju. Kod njega tema varira (u već općepoznatoj formi) kao – bratoubojstvo. (Donekle se može iščitati ambicija da film bude i jugoslavenski slučaj.)
Poslovična teza glasi: bratski narodi, koji dijele zajedničku prošlost, pa često i kulturu, tradiciju, jezik, dohvatili se u krvavoj mržnji i osveti. Mančevski povlađuje tom mišljenju i prikazuje ga doslovno. «Bratoubojstvo» je u njegovu priču inkorporirano doslovno i dvostruko: 1.svaki etnicitet počini ubojstvo svog pripadnika; Albanci ubijaju Albanku, Makedonci Makedonca. 2.svatko ubija svog krvnog srodnika, brat sestru, bratić bratića. Dakle, teza je očita.
Ali, uz spomenutu paralelu, nalaze se još neke podudarnosti. Dostojevski upućuje čitatelja da piše roman o junaku koji «nipošto nije velik čovjek». Štoviše, taj je junak često po strani, a glavne uloge preuzimaju drugi. Zar Mančevski nije uradio to isto? Otac Kiril (Gregoire Colin), mladi isposnik, nije li to Aljoša Karamazov? Aljoša, koji je ruska nada i apsolutno pozitivan lik, koji se utječe ruskoj tradiciji i crpi snagu iz mističnog pravoslavlja, eto to je mladi otac Kiril na početku filma. Mančevski se jednako okreće tradiciji, pa i mističnome, sa natprirodnim slikama krajolika i freski. Čak je put oba junaka istovjetan, ili da kažemo kako Milčo preuzima postavku: mladi junak napušta manastir, on je potreban svijetu. No, ima tu jedne bitne razlike, rješenje koje makedonskog autora stavlja ispod Rusa i bliže romantičarskom snatrenju. Dostojevski upućuje Alošu u svijet, završava svjetovnim optimizmom: »E, a sad je dosta razgovora, idemo na karmine! Neka vas ne smeta što ćemo jesti palačinke. To je nešto iskonsko, vječno, ima u tome i nečeg dobrog.» Mančevski, iako kronološki njegov «Aljoša» završava time što napušta manastir, radi strukturnu promjenu i film završava tako da zatvara krug: početak u manastiru i završetak u manastiru. Štoviše, ne da je to manastir, nego su početak i završetak – od Rajskog Vrta do Rajskog Vrta. Otac Kiril, dakle ne ide na karmine (nakon ubojstva njegove sudbonosne ljubavi Zamire) i ne ide jesti palačinke, nego ga Mančevski vraća u manastir. Manastir koji je izmješten iz svijeta i koji pruža utočište od tog istog svijeta. To je također značenje jedne od završnih scena kada Zamira bježi tražeći spas u manastiru. Na neki način, Mančevski se opredjeljuje za svojevrsni eskapizam: pobjeći od vreve (recimo Londona) i ludila i posvetiti se «obrađivanju svog vlastitog vrta».
A gdje su onda druga dva brata, ako su ovo Karamazovi? Da, i oni su tu. Mitja i Ivan Karamazov su također u filmu. Njih oba nalaze se u liku Aleksandra Kirkova (Rade Šerbedžija), koji je počesto u prvom planu, baš kao što su to Mitja i Ivan pored Aljoše. Razočarani europejac, doduše sada nije više samo europski, već je to kozmopolit, a ujedno i nagonski balkanski tip koji biva određen svojim strastima. Poput Ivana otišao je s onu stranu dobra i zla naručivši ubojstvo čovjeka samo zato da uslika nešto uzbudljivo. «Sve je dopušteno.» Onda se preobrće u Mitju, banči i pije i vraća se korijenima.
Dostojevski je oba brata, te dvije ruske strane, prognao: prosvjećenog europeiziranog ciničnog intelektualca u ludilo, a strastvenu lakomu narodsku dušu u Sibir. Nadu stavlja u najmlađeg, neiskvarenog Aljošu koji spaja nešto od provjećenosti i nešto od narodskog, a najviše sadrži iskonskog ruskog duha što za Dostojevskog znači pravoslavno kršćanstvo blisko mističnome. I tog i takvog 'ruskog junaka' upućuje u svijet, da izbori bolju budućnost. Mančevski je, međutim, Ivana i Mitju iskupio, nije ih otpisao. Aleksandar Kirkov se nakon sunovrata vratio doma te učinio dobru stvar, općeljudsku. Sada može umrijeti pročišćen, kiša ga oslobađa. A otac Kirl, taj makedonski Aljoša, ostaje u krugu vrta i manastira. Manastir je gore, i tu se može odabrati ljudskost i ljubav. Ali makedonsko društvo ostaje dolje, i koliko god autorova poruka bila plemenita i dobra, dolje, u stvarnosti strane su zauzete i jasno odvojene. Time je ujedno jasno odvojen manastir od svijeta, pa ovakvo rješenje obrađujmo-svoj-vrt-i-volimo-se-univerzalno ne pogađa suštinu – previše je apstraktno.
|
| 12 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| mr murdoc |
Posted - 24/12/2012 : 12:05:40
quote:
Originally posted by dosada
quote:
Originally posted by stinky
Ovdje možemo preskočiti čitav film i njegov daljnji tijek, jer je sve to skupa irelevantno. Međutim, ima tu jedna stvarčica, a to je kraj. Iako je Lang neosporno na strani saveznika, iako je Nijemce (ili bolje rečeno naciste) orisao kao barbare (u Nijemcu od iskona nešto barbarsko), završetak je zapravo prihvaćanje "dijalektike Nijemca". Englez se vraća u Njemačku, u šumu, vrebati; ali ovoga puta ne da bi se "sportski igrao", već da bi ubio. Jes da su ga takorekuć "Nijemci natjerali", ipak ostaje fakt da su oni Veliki Učitelji...
kod Langa je gotovo uvijek prisutna ta "barbarska" crta tj. germanska mitologija...
Germani su i danas barbari..tu se nista nije promjenilo. |
| dosada |
Posted - 24/12/2012 : 10:57:16
quote:
Originally posted by stinky
Ovdje možemo preskočiti čitav film i njegov daljnji tijek, jer je sve to skupa irelevantno. Međutim, ima tu jedna stvarčica, a to je kraj. Iako je Lang neosporno na strani saveznika, iako je Nijemce (ili bolje rečeno naciste) orisao kao barbare (u Nijemcu od iskona nešto barbarsko), završetak je zapravo prihvaćanje "dijalektike Nijemca". Englez se vraća u Njemačku, u šumu, vrebati; ali ovoga puta ne da bi se "sportski igrao", već da bi ubio. Jes da su ga takorekuć "Nijemci natjerali", ipak ostaje fakt da su oni Veliki Učitelji...
kod Langa je gotovo uvijek prisutna ta "barbarska" crta tj. germanska mitologija... |
| stinky |
Posted - 24/12/2012 : 10:31:22
RAZGOVORI UGODNI NARODA GERMANSKOGA
Nešto me nagoni da spavam sa njom i gledam filmove Fritza Langa. U ovom cugu isključivo američka faza.
Pogledam Lov na čovjeka (Man Hunt, 1941.) bez velikih očekivanja. A onda me prve minute otpuhnu gotovo do uživancije i sada jednostavno moram reći nekoliko riječi. Ne, neće to biti recenzija filma (osmislite si sami njegovo značenje), nego struja svijesti kamo me miso prenijela.
Dakle, inscenacija je sljedeća: mi vidimo čovjeka koji se šulja kroz šumu, čovjeka sa puškom. Napet je, oprezan i ima nešto na umu. Mi to znamo, mi znamo da je on nešto naumio. Nije teško ni zaključiti što, autor nas nahodi da zaključimo. Čovjek vreba, sastavlja snajper i fiksira metu. Meta je, ni manje ni više - gospon Hitler!
Dramaturški obrat i našeg čovjeka u posljedni čas zaskoči Švabo, fanatični spremni požrtvovni Švabo. Već smo unutar dvorca, nakon par šamara čovjek, za koga smo saznali da je Englez, spreman je da propjeva...
Evo, ovdje i sada radim naklon: Lang je bečka škola. Zaista zaista kažem vam, ova je scena reminiscencija, Zweigov Jučerašnji svijet. Dva suprotna tabora, dva neprijatelja, Nijemac i Englez, ali njihov razgovor otpočinje nepisanim pravilima ophođenja pripadnika iste klase, uljuđenost europske visoke klase. Oni su dva krasna gospodina (bez obzira što je Nijemac ozloglašeni gestapovac) koji čavrljaju u gradskoj kavani.
I sada dolazi suho filozofsko zlato. Nijemac mu kulturno kaže da je uhvaćen, našto će Englez kazati u stilu pravog engleskog dandyja: "Čekajte, pa zar vi smatrate da je ovo kao neki pokušaj atentata?" Englez objasni da se radi o igri, da on uživa u sportskom praćenju i vrebanju. On je veliki lovac, ali sav čar se nalazi u stjeranju plijena u škripac. Ubijanje tada više nema smisla, ni draži, jer da bi to bila puka surovost...
Ne može se poreći da je objašnjenje fascinantno, ta Nijemac tako sam reče: fascinantno.
Ali sada imamo još dodatni zavrtanj i Nijemac pokazuje da je dijalektički na visini zadatka. Uostalom, narod filozofa (i pjesnika) su Nijemci, ne Englezi. Umjesto da se nasmije dandyju u brk i kaže mu da prestane kenjati (što bi bila najprirodnija pomisao svakog u danoj situaciji), Nijemac prihvaća objašnjenje e da bi poentirao: baš ta engleska sklonost igri, taj dendizam odaje slabost i degeneraciju čitave rase, dok su Nijemci pravi narod gospodara koji imaju snage da siluju i ubijaju.
...
Ovdje možemo preskočiti čitav film i njegov daljnji tijek, jer je sve to skupa irelevantno. Međutim, ima tu jedna stvarčica, a to je kraj. Iako je Lang neosporno na strani saveznika, iako je Nijemce (ili bolje rečeno naciste) orisao kao barbare (u Nijemcu od iskona nešto barbarsko), završetak je zapravo prihvaćanje "dijalektike Nijemca". Englez se vraća u Njemačku, u šumu, vrebati; ali ovoga puta ne da bi se "sportski igrao", već da bi ubio. Jes da su ga takorekuć "Nijemci natjerali", ipak ostaje fakt da su oni Veliki Učitelji...
|
| Barker |
Posted - 28/11/2012 : 09:14:30
dubinska analiza stinkija i zanimljiva (trivia?) o paru makedonac-albanka
isto to imamo i u fimu "makedonska saga" > makedonac-makedonka muslimanka (iz zabiti zapadne makedonije)
i takodje u fimu "preku ezeroto" (nisam ga gledao i nism bas siguran), ali nas junak makedonac prevesla ohridsko jezero do albanije da bi bio sa svojom dragom (verovatno albankom)
u stvarnom zivotu imam prijatelja albanca koji je uzeo zenu makedonku ( i to unuku slavnog slikara) :)
sto se muzike tice, to je to, apsolutni vrh! |
| King Warrior |
Posted - 26/11/2012 : 12:47:53
Svakako dobar film, mada pomalo depresivan za moj ukus, iako je to uobicajeno za mnoge druge filmove sa nasih prostora.
E sada, sigurno mi nije u top 10 nasih(balkanskih) najboljih filmova. |
| manhunter |
Posted - 26/11/2012 : 11:50:45
Ubistvo s predumišljajem. Bez nekog velikog razloga.
Oni izvikani stariji yu češke škole dolaze kasnije na listi. |
| stinky |
Posted - 26/11/2012 : 09:56:53
koji ti je prvi?
ja nisam radio svoju definitivnu listu, no svakako Prije kiše spada u vrh. |
| manhunter |
Posted - 26/11/2012 : 09:48:29
Drugi na listi kod mene. |
| stinky |
Posted - 26/11/2012 : 09:25:38
pa, makedonci inače imaju najbolji narodni melos. barem se meni izrazito dopada. ne samo na ovim prostorima, nego u svjetskim razmjerima.
jel vam Prije kiše spada u najbolje yu filmove ikad? |
| Poli |
Posted - 25/11/2012 : 21:58:13
quote:
Originally posted by manhunter
Film je više nego odličan, uz to ima najbolji soundtrack ikada od svih filmova bivše YU.
|
| manhunter |
Posted - 25/11/2012 : 21:31:51
Film je više nego odličan, uz to ima najbolji soundtrack ikada od svih filmova bivše YU. |
| tinton |
Posted - 25/11/2012 : 21:10:01
Možda i najbolji film koji sam vidio, jednom riječju: predivno. |
|
|
