| T O P I C R E V I E W |
| Mhejl |
Posted - 10/11/2009 : 16:54:14
Evo, jedna priča koju sam napisao... Naravno, sve je istinito.:)
Medi
Uvijek je teško vratiti se u prošlost, kroz svoja sjećanja, u nešto čega više nema. A i u meni je problem, priznajem. Ne volim da mislim o prošlosti, već sam okrenut sadašnjosti. Nemojte pogrešno da me razumijete. Moje uspomene nisu loše, ali u meni bude neku sjetu koju je teško otjerati. Ali mora se odabrati vrijeme kada nam je bilo najljepše, sve potaman, gotovo savršeno. Meni taj period predstavlja vrijeme kada sam imao pet – šest godina, u kući moga dede u Rogatici.
Moj svijet je počinjao u velikom dvorištu dedine kuće, da bi se završavao kod dalekih brežuljaka koji su okruživali Rogaticu. U tom svijetu se nalazilo puno stvari: veliko dvorište, komšijin voćnjak (iz koga smo često ,,pozajmljivali’’ kruške i jabuke), široka ulica, a malo dalje se nalazilo veliko šetalište koje smo zvali ,,Sportski’’. U dvorištu smo gradili naše ,,tvrđave’’, obične klimave gomile kamenja i okoraka. Ulica je bila puna djece koja su uvijek bila raspoložena za zabavu. Nekima se danas ne sjećam ni imena, ali se sjećam njihovih lica pravih malih mangupa.
Među svim tim sitnim događajima, najviše se izdvaja priča o psu Mediju, kome je i posvećen ovaj tekst. Za oko nekog slučajnog prolaznika, Medi je izgledao kao sasvim običan pas. Imao je crnu dlaku, sa smeđom njuškom i prsima. Hodao je na specifičan način, uvijek se zanosio na desnu stranu. Ali, on je za mogao rođaka i mene bio vjerni pratilac, najbolji ljubimac koji se može imati. Sreli smo ga jedne prohladne jesenje večeri, kada smo ja i Mario izašli u šetnju sa našim dedom. Ne znam šta mi je privuklo pažnju. Možda je to bio njegov način hodanja, ili njegov umiljati izgled... Nije bitno. Odveli smo ga kući, iako se moj deda, staro gunđalo, pomalo protivilo. Brzo nam je prirastao za srce, tako da je ubrzo bez njega naš dan bio nezamisliv. Čak smo jednom primjetili našu baku kako mu krišom daje parče mesa prije nego što je spremila naš doručak. Taj događaj je i danas predmet brojnih pošalica u porodici. Svi smo voljeli Medija.
Međutim, njegov boravak kod nas nije uvijek išao glatko. Na primjer, ta lopuža je nekada znala i da izgrize svu obuću ispred kuće. Mi bismo se ljutili, galamili na njega, ali bi nas taj bijes brzo prošao kada bi se počeo umiljavati oko nas, gledajući nas njegovim veselim očima. Ipak, moja majka mu nije zaboravila svoje omilijene ružičaste papuče, koje je taj vandal unakazio. Drugi put je znao da luta danima, da jednostavno ispari, da bi se ubrzo ponovo pojavio ispred kuće, mašući repom. Najgora kriza je ipak od gorepomenutog gunđala, to jest mog dede. Jedne večeri je krišom strpao Medija u džak i odnio ga daleko, daleko, izvan našeg domašaja. U suštini, on nije imao loše namjere, već se samo bojao da će nam Medi prenijeti neku zarazu. Uprkos plemenitim namjerama, tada je loše izgledao u našim očima. Jako loše. Mi smo ga stalno kudili zbog njegovog postupka, dok smo istovremeno očajno tražili Medija po okolnim ulicama, bez ikakvog uspjeha. Bili smo uistinu očajni. Koliko sam suza tada isplakao! Siguran sam da bi deda na kraju popustio, samo da ga naš mudri i snalažljivi Medi nije pretekao. Kao nekim tajanstvenim mađioničarskim trikom, jednog jutra se pojavio ispred naše kuće. Odlično se sjećam, jer sam ga upravo ja prvi spazio sa terase. Sjurio sam niz stepenice, glasno dozivajući još uvijek usnulog Maria. Kako smo se obradovali tom malom švrći! Kada pomislim na taj događaj, prvo mi se javlja slika mog velikog ushićenja, one iskrene i nepomućene sreće koja se rijetko javlja. Opet smo mogli da se igramo sa Medijem, da ga izvodimo u šetnju, ali je sada skoro uvijek bio pod našim budnim nadzorom. Dani puni sreće, igre i zabave su ponovo bili tu.
Jednog ljeta sam ponovo posjetio staru kuću u Rogatici. Sva moja rodbina se odavno odselila. I dalje ih posjećujem. Očekivao sam da se sve promijenilo, i ulica i kuća i okolni voćnjak... A sve je ostalo isto, ili barem približno isto, osim starih poznanika, koji su otišli, jedan po jedan. Možda bi mi bilo lakše da se sve promijenilo, jer su ovako uspomene bile još jasnije i bio sam još tužniji zato što više ne mogu da ostanem u Rogatici. Medijev grob nisam posjetio, jer je bio previše daleko. Možda je tako i bolje.
|
| 10 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Mhejl |
Posted - 11/11/2009 : 21:58:26
Eh, svašta bih ja pisao, ali nema se vremena...  |
| King Warrior |
Posted - 11/11/2009 : 21:53:21
Sta je ovo, neka pricica?
Od momka koji ima dara za pisati ocekujem knjigu, a ne pricicu u nekoliko recenica!
Prpiremas li neku knjigicu? |
| kreŠa |
Posted - 11/11/2009 : 20:18:33
Lepo napisano.
Zanimljivo
Sto da ne :) |
| andjelt |
Posted - 11/11/2009 : 20:04:16
.... uuu ovo mnooogo teksta ... daj mi tri razloga i procitacu je ... :) |
| drakulloni |
Posted - 11/11/2009 : 15:55:50
Ma samo ti piči !
Vec se nazire naziv novele.... *MEDI - the return journey* |
| Mhejl |
Posted - 10/11/2009 : 21:10:49
quote:
Originally posted by Rock.Bob Rock
Lijepa priča, ali nekako u starinskom stilu.
Da neznam da si je ti napisao, mislio bih da je djelo nekog seoskog pisca prve polovice prošlog stoljeća. Onako, tema iz života.
Moram priznati da sam očekivao nešto oprečno kad sam vidio naslov topica. Mislio: "Mjehl napisao horor!?"?
U svakom slučaju, lijepo.
Skoro uvijek kada se više skoncentrišem na svoja osjećanja i sjećanja, a ne na stil, tekst je ovako napisan.
Inače, ovdje sam upotrebljavao kraće rečenice nego obično (kao što ste mogli vidjeti iz mojih piskaranja na forumu).
A opasku za horor tumačim velikim brojem DD recenzija. |
| Rock.Bob Rock |
Posted - 10/11/2009 : 20:25:45
Lijepa priča, ali nekako u starinskom stilu.
Da neznam da si je ti napisao, mislio bih da je djelo nekog seoskog pisca prve polovice prošlog stoljeća. Onako, tema iz života.
Moram priznati da sam očekivao nešto oprečno kad sam vidio naslov topica. Mislio: "Mjehl napisao horor!?"?
U svakom slučaju, lijepo. |
| Pajtos |
Posted - 10/11/2009 : 17:42:01
Lepa prica.Ganut sam.  |
| Mhejl |
Posted - 10/11/2009 : 17:11:36
quote:
Originally posted by kreŠa
Par zamerki:
Ko je Mario? Pomenuo si ga par puta kao da ga znamo 100 godina :). Mogao si, kad si ga prvi put pomenuo, da dodaš "moj _______" čisto da bi nam pojasnio.
Zatim reč "vandal". Upotrebljeno u onom kontekstu malo para uši. Bolje da si rekao nestaško, zloća ili nešto slično, jer je to ipak sladak, umiljat pas.
Baš lep pismeni zadatak. :)
Mario - moj čuveni rođo
A imam ja i drugih radova - ali nisu priče, nego tipa ''Emocionalnost pjesničkog jezika'' i ''Neobični svijetovi Dada Đurića''... |
| kreŠa |
Posted - 10/11/2009 : 17:09:07
Par zamerki:
Ko je Mario? Pomenuo si ga par puta kao da ga znamo 100 godina :). Mogao si, kad si ga prvi put pomenuo, da dodaš "moj _______" čisto da bi nam pojasnio.
Zatim reč "vandal". Upotrebljeno u onom kontekstu malo para uši. Bolje da si rekao nestaško, zloća ili nešto slično, jer je to ipak sladak, umiljat pas.
Baš lep pismeni zadatak. :) |
|
|
