| T O P I C R E V I E W |
| mladjo |
Posted - 24/12/2010 : 00:40:36
Evo ih!!
Najbolji pjesnici po Vašem izboru!
Izaberimo najboljeg!
Glasanje počinje u ponedjeljak! Do tada još možete staviti svoje prijedloge na onaj drugi topic a ja ću ih onda staviti ovdje.
Glasa se za tri pjesnika, tako da za najboljeg date 3 boda, pa naniže.
Također ćemo jednom dnevno imati prezentaciju jednog od pjesnika. Ne bojte se, neću ja pisati nego ću naći adekvatne tekstove na netu.
Također je moguće da sam kojeg preskočio, pa ako netko primijeti da određeni pjesnik nedostaje, neka veli. A i ja ću još jedanput sve to prekontrolirati.
Hajde da vidimo!
Tin Ujević
Pera Zubac
Djordje Balašević
Zvonimir Golob
Branko Miljković
Josip Murn Aleksandrov
Jesenjin
Baudelaire
Rimbaud
Vladislav Petković Dis
Malarme
Jim Morison
Arsen Dedić
Frederico Garcia Lorca
Aleksandar Sergejevič Puškin
E sad, dalje bez slika, stvarno mi se više ne da
Dobriša Cesarić
Mika Antić
Silvije Strahimir Kranjčević
Dragutin Tadijanović
Johnny B.Štulić
Djura Jaksic
Aleksa Šantić
Carls Bukovski
Duško Trifunović
Rainer Maria Rilke
Thomas Stearns Eliot
Vesna Parun
Branko Radičević
Jovan Ducić
Laza Kostic
Jovan Jovanovic Zmaj
Dragan Lukić
Dušan Radović
Miroslav Antic
Gregor Strniša
Husein Hasanefendić
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| emirem |
Posted - 04/07/2022 : 00:10:25
Kao da je Svevisnji pisao selfie-poemu. 😇☁️🌩️🌩️🌩️⚡ |
| Poli |
Posted - 03/07/2022 : 21:40:01
Vec dugo nema nista u ovom topicu pa...
Nothing is not
How can you defeat that which finds
Nourishment in your attack?
How can you kill that which
Finds sanctuary in your blade?
How can you hinder that which
Embraces the strategies against it?
You can take nothing from not
In My Being, Nothing Is
Nothing Becomes
Nothing is not
In your world, all things return to ME
I'm the Collector of Soul
For they're never past my control
I take of what is and nothing of that I give
I'm the Alpha Omega
My Way in Itself, complete
I Am The Continuum
Human, meagerness of purpose
Come feed Me what I please
My Spirit shan't be hindered
For It Knows no weakess
I dine on your pain
Your strength is only that of men
Human, why do you clutch your flesh so?
In My Being I AM
I Will
I Create
In your world all things return to ME
A da sada vidimo kako izgleda Googleov prijevod... (necu ga ispravljati)
Kako možete pobijediti ono što nalazi
Hranjenje u vašem napadu?
Kako možete ubiti ono što
Pronalazi utočište u tvojoj oštrici?
Kako možete spriječiti ono što
Prihvaća li strategije protiv toga?
Ne možete uzeti ništa od ne
U Mom Biću, Ništa Nije
Ništa ne postaje
Ništa nije
U vašem svijetu sve se stvari vraćaju MENI
Ja sam sakupljač duša
Jer oni nikad nisu mimo moje kontrole
Uzimam od onoga što jest i ništa od toga ne dajem
Ja sam Alfa Omega
Moj put sam po sebi, potpun
Ja Sam Kontinuum
Ljudska, oskudnost svrhe
Dođi da me hraniš čime želim
Moj Duh neće biti spriječen
Jer ne poznaje slabije
Jedem tvoju bol
Vaša snaga je samo muška
Čovječe, zašto se tako hvataš za svoje tijelo?
U Mom Biću JA JESAM
Hoću
Ja stvaram
U vašem svijetu sve se stvari vraćaju MENI
|
| Johnny Difool |
Posted - 23/06/2016 : 13:36:52
Mala pjesma o prvom poljupcu
U jutrozeleno
htio bih da sam srce.
Srce.
U kasnopopodne
htio bih da sam slavuj.
Slavuj.
(Dušo,
odjeni se u boju naranče.
Dušo,
odjeni se u boju ljubavi.)
U jutroživo
htio bih da sam ja.
Srce.
A s večeri
htio bih da sam tvoj glas.
Slavuj.
(Dušo,
odjeni se u boju naranče.
Dušo,
odjeni se u boju ljubavi.)
Federico Garcia Lorca
|
| Johnny Difool |
Posted - 06/05/2016 : 20:42:03
Liječnik kod siromaha
Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla usjana rebra:
s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.
On ima rukavice od jelenje kože skupe
i njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.
Oprali su pred Njim sve stolce i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čase svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.
Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:
on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smješak lutke: mlade u bjelini dame.
Miroslav Krleža
|
| Johnny Difool |
Posted - 11/04/2016 : 23:54:39
Za sve su kriva djetinjstva naša
Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.
Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.
Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.
Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.
Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.
Vesna Parun
|
| Johnny Difool |
Posted - 08/04/2016 : 12:21:29
Okomito čovječanstvo
Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
“Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?”
Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju.
Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina.
Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju,
izvan bljeska legende i licemjernih hina.
Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope.
Da i u oblak polete, opet ostaju svoji.
Ima ih što u otporu neće da oči sklope,
te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.
Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi,
da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane.
Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi,
i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.
I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže.
Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome.
I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže,
ljudi predstavljaju ljude – i neće da se slome.
Tin Ujević
|
| Johnny Difool |
Posted - 11/03/2016 : 00:40:18
Daj da ti budem
Daj da ti budem ono malo svjetla
U tmici tvoje vječite samoće
Daj da ti budem poput ranog pijetla
Buđenje u zoru tvoga novog dana
Daj da ti budem više nego grudi
Više no udobnost nekog lijepo stana
Daj da ti budem istina i vjera
Na razornoj rijeci jedna čvrsta brana
Daj da ti budem Ispunjena Šutnja
I dječje lice zaboravljene sreće
Daj da ti budem Nešto Tako Malo
Da me sobom nosiš, al' od svega veće
Irna Ira Kavi
Robert Auer: Cleopatra
|
| lwood |
Posted - 07/03/2016 : 09:47:30
Vuco je zakon  |
| igor 12 |
Posted - 07/03/2016 : 09:05:24
ova me uvijek pogodi...
Volim piti, volim piti
volim piti i ljubiti
takvoga me majka rodi
takav cu i ostariti
Koliko sam vina ja popio
jos sam vise zena imao
moje ludo srce nije biralo
sve od reda ja sam ljubio
Koliko sam kuna ja satrao
s jos sam vise zena spavao
moje ludo srce nije stedilo
svakoj redom ja sam placao
Volim piti, volim piti
volim piti i ljubiti
takvoga me majka rodi
takav cu i ostariti |
| Johnny Difool |
Posted - 17/02/2016 : 11:14:49
Marguerite Duras o seksualnosti pisaca, ulomak iz knjige "Stvarni život" u izdanju sarajevske Svjetlosti iz 1987. godine:
"Telo pisaca učestvuje u njihovom pisanju. Pisci podstiču seksualnost svojim telom. Kao principi i ljudi na vlasti. Muškarci kao da su spavali sa našom glavom i prodrli u našu glavu u isti mah kad i u telo. Što se mene tiče, nema izuzetka.
Kod ljubavnika koji nisu bili intelektualci, ova vrsta začaranosti je takođe imala svoju ulogu. Za radnika, žena koja piše knjige je nešto što neće nikada imati. To je tako u celom svetu, za muškarce i žene pisce zajedno. To su seksualni objekti par excellence.
Dešavalo mi se, vrlo mladoj, da me privuku stariji muškarci, zato što su bili pisci. Nikad nisam mogla da zamislim seksualnost bez inteligencije a inteligenciju bez neke vrste odsutnosti u samoj sebi. Mnogi intelektualci su nevešti, stidljivi i uplašeni, rasejani ljubavnici. To mi je bilo svejedno do trenutka kada su, daleko od mene, postajali pisci podjednako odvojeni od sopstvenih tela.
Primetila sam da su pisci koji veličanstveno vode ljubav mnogo manje veliki pisci od onih koji to rade manje dobro i u strahu. Talenat i genijalnost ne ide sa nasiljem, za njih je to što i smrt. Lažni pisci nemaju ove probleme. Oni su zdravi i s njima se može biti potpuno siguran.
U bračnoj zajednici pisaca, kad žena govori o njihovom zanimanju, kaže: Moj muž je pisac. Muž kaže: Moja žena takođe piše. Deca kažu: Moj tata piše knjige, mama takođe, ponekad."
|
| Just_Charlie |
Posted - 14/02/2016 : 20:23:55
Boris Pasternak
You`re here
You’re here. We breathe the self same air.
Your presence here is like the city,
like quiet Kiev wrapped in sultry
sunbeams there outside the window.
It hasn’t slept its sleep yet,
but struggles in its dream, unconquered.
It tears the bricks from off its neck
like a sweaty Shantung collar.
In it, perspiring in their leaves
from obstacles they’ve just got over,
the poplars gather in a crowd
wearily on the conquered pavement.
You make me think of the Dnieper there,
in its green skin of creeks and ditches,
the center-of-the-earth’s complaint book
for us to write our daily notes in.
Your presence here is like a call
to sit down hastily at midday,
to read through it from A to Z
and then to write your nearness in it. |
| Just_Charlie |
Posted - 14/02/2016 : 19:14:07
Alexander Sergeyevich Pushkin
I loved you once
I loved you: yet the love, maybe,
Has not extinguished in my heart;
But hence may not it trouble thee;
I do not want to make you sad.
I loved you hopelessly and mutely,
Now with shyness, now with jealousy being vexed;
I loved you so sincerely, so fondly,
Likewise may someone love you next.
|
| Johnny Difool |
Posted - 07/02/2016 : 21:28:07
Postelja jedina jahta siromaha
Ljulja se postelja tiho ko lađa u spokojnoj luci,
na rubu umornog dana ostaju kovčezi briga,
prostor se rastvara zvjezdan ko astronomska knjiga.
S uvelim cvijetom jave u umornoj ruci
siromasi putuju noćas na kontinente čudne.
Prati ih žamor dana, žalosni odrazi lica,
a postelja gladnih škripi ko stara jedrilica,
gladne strave se dime i nestaju obale čudne.
Siromasi plove noćas, o, divno je ploviti tako:
spokojno, nijemo, u umornoj horizontali.
Vosak se svijesti na umornim vjeđama tali,
u uzdah se pretvara kletva, a rasvjetu rajsku pako.
I sve je ko jastuk i sve se u beskraju gubi,
i sve putuje nijemo i leti, i zvoni i jedri.
Ko barjaci vijore se zvjezdani prostori vedri,
za nama ostaje patnja i mržnja i škrgut zubi.
I prosjak je u snu spirala svilenog prozirnog tkiva,
signal na vjetru neba, san ostrva nadstvarno plavi,
i u snu bijednih sreće ko lopte skaču po travi,
a postelja jedri i pjeva, ko bijelo jedro pliva
nad tihim zrcalom vode modre, mračne i nijeme,
krcata tovarom bola, smjerom u polumrak jutra,
gdje će pristati siva u jutro magleno sutra,
i gdje ćemo obalom sivom pronijeti staro breme.
Daleko je gladno sutra, prosjaci, braćo, mornari,
na jarbolu noćas nek planu svjetiljke smijeha,
pune su palube noći, iz tamna makova mijeha
srknimo zaborav noćas, gutljaj ljekovitog grijeha.
Miroslav Krleža
|
| Johnny Difool |
Posted - 11/01/2016 : 17:59:11
Lazarus
Look up here, I’m in heaven
I’ve got scars that can’t be seen
I’ve got drama, can’t be stolen
Everybody knows me now
Look up here, man, I’m in danger
I’ve got nothing left to lose
I’m so high it makes my brain whirl
Dropped my cell phone down below
Ain’t that just like me
By the time I got to New York
I was living like a king
Then I used up all my money
I was looking for your ass
This way or no way
You know, I’ll be free
Just like that bluebird
Now ain’t that just like me
Oh I’ll be free
Just like that bluebird
Oh I’ll be free
Ain’t that just like me
|
| Amos |
Posted - 13/10/2015 : 13:44:47
"Brod s mojim imenom" je predivna pjesma. |
| Johnny Difool |
Posted - 13/10/2015 : 12:27:46
...Potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi Perković - Šibenik
uvaljena u jaru, zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna,
moj auto, moje cigarete i rakija, kino "Jadran"
da se uspostavi
kakav-takav način.
Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo,
more pod nogama i "hvala Bogu stigli smo",
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti.
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem,
da jedan osjećaj na nejasnom putu
privedem kraju,
da jednu misao smirim,
da pravim malo reda u svojoj duši
i napišem pjesmu.
Arsen
|
| Johnny Difool |
Posted - 06/10/2015 : 13:58:39
Ljubim tvoje lijepe bore
Ljubim tvoje teške snove,
nemire i ludosti
misli koje negdje plove,
tvoje čežnje, radosti
Želim uvijek sva ta ljeta,
male tajne koje slutim,
ljubomoru koja smeta,
male mržnje koje slutim
Tražim tvoje oči meke
iz daljine kada idem,
strepnje bliske i daleke
što se same sebe stide
Ljubim tvoje jer je tvoje,
jer smo skupa sve to prošli,
volim tvoje jer je moje,
jer smo skupa dovde došli
Al od svega još najviše
ljubim tvoje lijepe bore,
jer u njima dobro piše
sve što usne ne govore
Arsen
|
| Johnny Difool |
Posted - 25/08/2015 : 23:19:18
Brod s mojim imenom
Kad me u vreći s topovskom kuglom
spustite u bezdan, u vodu
nek ne nosi ulica moje ime
dajte ga nekom brodu
pa da nastavim one pruge
koje sam činio prije
po bezimenim uvalama
Srednje Dalmacije
Neka tuda vječno luta
i nikad sidro ne spušta
brod s mojim imenom
kao prokleta duša
Boljima dajte aleje
i dajte trgove njima
ja ne mogu zamisliti - više
nikada na Kornatima
Nek ima ime moje
trabakul, tender, bracera
važno mi je da plovim
važna mi je nevera
i da mi pokazuju pute
u beskraju i tmici
moji mrtvi prijatelji -
danas svjetionici.
Arsen
|
| Just_Charlie |
Posted - 08/05/2015 : 01:23:49
Alberto Moravia: Volim te jer si oduvijek bila u meni
odlomak iz knjige "Tajna"
Kada ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu odrediti značenje, zato što najdublji osjećaji imaju pravo postojati samo u njima samima i nigdje drugdje.
Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim događajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije dogodilo i kako mi se nikada više neće dogoditi. Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem jesmo li se voljeli koji mjesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost.
Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva, razočaranog djeteta koje nije uspijevalo pronaći prijatelja s kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave...
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudljivog kupanja u duhovnoj čistoći kao kad sam s tobom podijelio tvoj unutarnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek želio upoznati, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti.
Neizbježno te voli svako tko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojiti dane kada smo bili zajedno (je li moguće da osjećaji imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam jesam li te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.
Nešto od tebe ostalo je unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne događaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svjetlom, u danima kada nebo iznad Jeruzalema ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.
Ponekad, uvečer, s prozora svoje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jeruzalemu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju daješ onome tko je pored tebe.. |
| Johnny Difool |
Posted - 21/03/2015 : 10:28:10
Noćas bih mogao napisati
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pablo Neruda
|
| Johnny Difool |
Posted - 26/01/2015 : 00:23:15
Ne znam gdje bih s ovim, pa evo ovdje.
Albert Camus o samoubojstvu kao jedinom istinskom filozofskom problemu:
https://filozofskimagazin.wordpress.com/2015/01/19/albert-camus-apsurd-i-samoubistvo/
|
| Just_Charlie |
Posted - 03/12/2014 : 01:18:11
`*.¸.*´
¸.•´¸.•*¨) ¸.•*¨)
(¸.•´ (¸.•´ .•´ ¸¸.•¨¯`•.
Utopli se
Utopli se, Moskva je hladna.
Kako znam?
Tamo sam pokušao da odrastem, čekajući te.
Jedino tamo nisam tugovao,
jer tamo suze ne stignu da se osuše,
već postanu perle, pa ti se Rusi rugaju.
Tamo sam naučio da te volim,
a Moskva se ne zaboravlja.
Utopli se, samo još noćas,
sutra te volim mediteranski.
Goran Tadić
|
| Johnny Difool |
Posted - 30/11/2014 : 23:06:00
Uzalud je budim
Budim je zbog sunca
koje objašnjava sebe biljkama.
Zbog neba razapetog između prstiju.
Budim je zbog reči
koje peku grlo, volim je ušima.
Treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi.
Budim je zbog dalekih stvari
koje liče na ove ovde.
Zbog ljudi koji bez čela
i imena prolaze ulicom.
Zbog anonimnih reči, trgova.
Budim je zbog manufakturnih pejzaža,
javnih parkova.
Budim je zbog ove naše planete
koja će možda biti mina
u raskrvavljenom nebu.
Zbog osmeha u kamenu.
Drugova zaspalih između dve bitke.
Kada nebo nije bilo više
veliki kavez za ptice, nego aerodrom.
Moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim.
Budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih.
Budim je mada je to uzaludnije
nego li dozivati pticu zauvek sletelu.
Sigurno je rekla neka me traži.
I vidi da me nema.
Ta žena sa rukama deteta,
koju volim.
To dete koje je zaspalo
ne obrisavši suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud.
Uzalud je budim jer će se probuditi
drukčija i nova.
Uzalud je budim jer njena usta
neće moći da joj kažu
uzalud je budim.
Ti znaš, voda protiče,
ali ne kaže ništa.
Uzalud je budim.
Treba obečati izgubljenom imenu
nečije lice u pesku.
Ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen.
Branko Miljković
|
| Just_Charlie |
Posted - 30/11/2014 : 13:56:07
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.
Miroslav Mika Antić |
| Johnny Difool |
Posted - 02/10/2014 : 01:05:47
Tko sam? Što sam?
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
Sergej A. Jesenjin
|
|
|
