| T O P I C R E V I E W |
| Zagor12 |
Posted - 04/01/2013 : 19:02:00
Sjećate se kad sam prije godinu i pol dana tražio u Radnoj akciji da mi nacrtate fantasy likove? Nedavno sam ih nacrtao sam i jako sam zadovoljan crtežima koje ću postaviti. Kako su sada zimski praznici i nemam pametnijeg posla izmislio sam svoj svijet i priču koja još nije do kraja razrađena, ali već sam osmislio sve likove. Evo prologa (još nedovršenog, ne morate ga čitati, zapravo ne morate čitati ništa ali ako želite nemam ništa protiv , no ako pročitate prolog bit će vam lakše kasnije) i prvog poglavlja. Možda je predugačko ali kad pišem jako se uživim... Ako želite, čitajte. I OBAVEZNO NAPIŠITE DOJMOVE!
JUNAČKI ODRED: NEBO IZNAD SIVARNIJE
PROLOG
O Sivarniji
Sivarnija (prijevod s amgorskog „Zemlja civilizacije“) je jedan od tri velika kontinenta na planetu Amgoru (amg. „Svijet“). Taj kontinent je odvajkada bio najvažniji i najnapredniji, iako ne i najveći. Ako je uspoređujemo s kontinentima našeg planeta Zemlje, Sivarnija bi bila najsličnija Euroaziji, barem po značaju, smještaju a katkad i po samom izgledu.
Povijest kontinenta seže u daleku prošlost. Prvi spisi o ljudima u Sivarniji se javljaju na kamenim pločama pisanim na starokaskaškom alfabetu pronađenim u Damsiji, starih oko 5,000 godina prije Doba Kraljeva. Ploče govore o prvim ljudima koji su počeli graditi nastambe od blata blizu Združenih jezera (današnja Enmija). Piše kako su oni pravili oruđe i oružje od bronce, lovili životinje (najčešće jelene i zečeve, a najsposobniji ratnici bi katkad hvatali i veprove), poštovali svoje mrtve i vrlo brzo otkrili vatru (ne piše koje godine, ali meztanski povjesničari nagađaju da se radi o 7,000 god. pr. dob. kr.). S druge strane, spisi Karla Lihketskoga otkrivaju da su se u Siniji prvi Yotori pojavili još ranije, oko 10, 000 god. pr. dob. kr. Ta dva vrijedna povijesna izvora dokazuju da se prvi inteligentni život na Amgoru razvio upravo u Sivarniji.
Sivarnija je kroz povijest imala čak tri događaja koji su obilježili početak novog doba ili ere. Prvo i najvažnije, Doba Kraljeva (trajalo je tri tisuće godina), započelo je kad su iste godine okrunjeni Miron I. Finmijski i Adan I. Kophijski. Te dvije kraljevine su za tog doba bile najjače na svijetu i imale su velik broj teritorija po cijeloj Sivarniji. Drugo doba, gotovo jednako važno, jer je uslijedio velik preokret, je bilo Mračno Doba (trajalo je dvije tisuće godina), koje je obilježio savez Anrar-Kharnar i užasni vladar Eshemet koji je osvojio većinu Sivarnijskih zemalja i uveo strahovladu koja je trajala nevjerojatne dvije tisuće godina. U to se vrijeme kontinent pretvorio u živi pakao i rane strahovlade su zacijelile tek nekoliko tisuća godina kasnije. Eshemet je uzgojio prve orke i veptore. Kad je umro njegova loza se nastavila i vladala je jednako grozno. Bila je prekinuta kada je hrabri Liton IV. Finmijski odsjekao glavu Rishaju, posljednjem vladaru saveza Anrar-Kharnar. Započelo je treće razdoblje, Doba Oporavka (trajalo je tri tisuće godina). Kasnije se razvija kontinent Danamgor i uzrokuje dvije ere. Današnje doba, njihovo drugo, se zove Plansko Doba. U njemu su gotovo svi svjetski vladari u savezu Amhum koji se brine da ne dođe do rata koji je na pomolu jer su Anrar i Kharnar ponovno sklopili savez.
U Sivarniji postoji četrnaest zemalja, od kojih su četiri kraljevstva. Kraljevstva su Finmija, Anrar, Beremdar i Kophija. Zemlje su Namdionar, Betlanar, Nartzija, Tiznija, Beremdar, Kharnar, Svornar, Damsija, Temdonar, Tulnar i Sinija.
PRVO POGLAVLJE: Patnje Varuna Atleena
Sunce je toga dana obasjavalo Avliol. Njegove zrake grijale su pamuk i povijale vlati kukuruza koji je polako ali sigurno dozrijevao. Svi su govorili da će ovo biti plodna godina. Sunce ne udara kao obično i velika je vjerojatnost da će usjeva biti više, a time veći izvoz, više novca i sigurnih zaliha za zimu. I rijeka je bila mirna. Ove godine je poplavljala zemlju i stvarala mulj točno kad je trebalo i koliko je trebalo, bez ikakvih suša ili prekomjernih poplava. Zaista, ove godine je sve išlo kako treba, barem u Avliolu.
Toga dana je bio dvadeseti kolovoza tisuću dvjesto pedeset i šeste godine Planskoga doba. Tada počinje naša priča. Priča koja će vas možda zapanjiti, možda zabaviti, a možda potjerati na spavanje. A naš glavni junak, uh, što je taj volio spavati! Vjerujte mi na riječ; legao bi u jedanaest navečer u svoj udobni krevet da bi se iz njega ustao u pola jedan popodne idućega jutra (doduše poslijepodneva, ali njemu je to doba još jutro), i tako svaki dan otkad mu je njegova majka Velda podarila život.
A on se zvao Varun. Varun Atleen, ako vam je draže uz prezime. Bio je mlad, prije mjesec dana je napunio tek sedamnaestu godinu. Mnogi su ga nazivali balavcem što njemu nije bilo drago. On je mislio da je već postao muškarac, ili da je bar na pragu toga da to i postane. Zapravo jest. U cijelome svijetu kao čovjek si punoljetan ako imaš dvadeset navršenih godina, a Varunu nedostaju još samo tri rođendana da i službeno postane odrastao čovjek. To je velika čast u Namdionaru od starih dana i Varun je svake večeri, još otkad mu je izrasla prva bubuljica, prije nego što bi pošao spavati razmišljao kako će proslaviti punoljetnost. Naravno, slavit će ju u seoskoj kući, mjestu gdje se održavaju sve proslave, iako bi on radije to proslavio u Goblinskom zadahu, najboljoj pivnici i zalogajnici zapadno od Dugog gorja. Ali glavna mu je želja provesti se sa Mynom u koju je bio strašno zaljubljen.
Myna je bila konjušareva kći a Varun je bio sin trgovca Kilneyja. Trgovina i štala bila su jedna do druge i Varun bi često sjeo na trijem trgovine, zapalio cigaretu i promatrao Mynu kako radi. To mu je bila najveća razbibriga. Varun je inače mrzio pušiti ali uvijek kad bi ugledao Mynu odmah bi sfrkao jednu cigaretu kako bi izgledao muževnije. Već smo rekli da je djevojku gledao stalno pa je stalno i pušio iako to nije volio. Zbog toga su ga njegova braća često korila i govorila mu da „čvalji kao patuljak“, jer su patuljci bili poznati kao strasni pušači i proizvodioci najboljeg duhana na svijetu. Kad bi Varun pokušao uzvratiti time da to radi jer želi izgledati muževnije, braća bi mu odgovorila da je to jednostavno nemoguće. Pa, možemo reći da su u neku ruku i u pravu. Varun je bio prosječan momak; prosječne visine, nikakve mišićne mase i žgoljave građe. Jedino što je bilo muževno kod njega je bio dubok glas, što je bilo vrlo neobično zbog njegovog izgleda. Uz sve te nedostatke bio je vrlo sramežljiv čim bi mu neka djevojka prišla, a to bi bilo vrlo rijetko. Jedina cura koja je bila užasno zaljubljena u Varuna je bila Jempija Jenkins, kći kovača koja baš nije bila obdarena ljepotom ali zato jest kilama. Zato Varun nikada nije išao kod kovača i uvijek bi bježao kad bi vidio Jempiju.
I tako je Varuna Atleena tog dvadesetog kolovoza tisuću dvjesto pedeset i šeste godine Planskoga doba u deset sati i četrdeset pet minuta ujutro prerano probudio njegov godinu dana stariji brat Parko i to na vrlo neugodan način, barem za nekoga tko obožava spavati.
Parko je stavio na glavu vrlo autentičnu masku orka koju je nabavio za velike novce od jednog putujućeg trgovca s istoka, na prstima ušao u Varunovu sobu, primaknuo se Varunovom uspavanom licu i šapnuo grlenim glasom:
„Varune“
On se promeškoljio.
Parko mu puhne u lice.
Varun polagano zaškilji da vidi tko ga budi, a zatim širom otvori oba kapka trgne se, vrisne i udari glavom o zid.
„JAO!“ zaurlao je.
Parko je umirao od smijeha.
„Jako smiješno, seljačino“ reče Varun držeći se za glavu koja ga je boljela. Mogao je osjetiti kvrgu kako raste.
„Pojest ću ti mozak! Raaaaahrrrr!“ grlenim glasom uzvikne Parko i skoči ravno na Varuna, još uvijek s maskom na glavi.
„Makni se s mene, kretenu jedan! Marš!“ mrzovoljno je vikao Varun i hrvao se sa Parkom.
Oslobodio je noge i gurnuo njima sovga nabildanog brata od sebe.
Parko je pao na pod. Maska mu je skliznula. Još se uvijek smijao držeći se za želudac gdje ga je Varun udario.
„Ajde mi reci čemu? Zašto?“ ljutito reče Varun ustajući se iz kreveta.
„Šta zašto?“ upita Parko (koji je još uvijek ležao na podu) sa smješkom.
„Zašto si me probudio?“ upita Varun.
„Ne znam… Činilo mi se kao dobar štos. I bilo mi je dosadno“ ravnodušno odgovori Parko.
„Ma je li? A zašto si baš mene odlučio preplašiti? Koliko znam, Jakkel još spava“ reče Varun presvlačeći pidžamu.
„Koga ću ako neću tebe?“ reče Parko, podigne glavu i ružno se naceri. Varun ga prostrijeli pogledom.
„Trebao sam se odmoriti za večeras a ti si me probudio“ razočarano će Varun.
„Što je večeras?“ upita Parko i napokon se ustane sa poda.
„Fandurov rođendan. Punoljetan je“ reče Varun gledajući Parka ispod oka i izvadi cipele iz ormara.
„A, to je ono, kao, ideš u izvidnicu za svoju zabavu. Jesi već izabrao gaće?“ posprdno će Parko. Varun namršteno uzme cipelu i pogodi brata njom.
Parko je nekako uspio blokirati cipelu. Varun ju pokupi.
„I kako to da ti ideš na taj rođendan? Koliko ja znam, Fandur Wilkerson je popularan i dobrostojeći tip, a ti nisi ni jedno ni drugo. Jel ti njega uopće poznaješ?“
„Naravno da da“ neuvjerljivo odgovori Varun. Brat mu napravi grimasu.
„Odakle?“ upita on.
„Pa… sa zbora“ odgovori Varun. Parko se namršti.
„Znaš, sa zbora“ Varun ga pokuša prisjetiti. Parko odmahne glavom i slegne ramenima.
„Kad sam išao u školu“ reče Varun a Parko prasne u smijeh.
Da, Varun zaista nije poznavao Fandura. S njim je u cijelom životu progovorio dvije riječei, ako i toliko. A ne bi ni mogao. Fandur je bio sin staroga Wilkersona, bogataša koji je imao čitavu malu tvornicu čamaca a Varun je bio sin Kinleyja, običnoga trgovca. Ali dobio je pozivnicu i zato može ići.
„Evo ti pozivnica, debilčino“ reče Varun i pažljivo pruži bratu sjajni papirić na kojemu je debelim crnim krasopisom bilo ispisano: „FANDUROV DVADESETI ROĐENDAN – 20. KOLOVOZA U 20 SATI PA DO ZORE“ i onda manjim slovima ispod „BIT ĆE SVEGA – OD SOKA PA DO VATRENE RAKIJE!“
Parko je ščepa i pročita.
„Hej, pažljivo!“ vikne Varun.
„Opa, od koga si zdipio?“ upita Parko i vrati bratu pozivnicu.
„Donio mi ju je poštar, za tvoju informaciju. Bila je naslovljena na mene“ reče Varun važno.
„Sad si sigurno jako ponosan na sebe, je li?“ podsmjehne se Parko.
„Kuš“ odbrusi mu Varun.
„Uostalom, moraš ići pomoći starome oko utovara“ reče Parko na izlasku iz sobe. Varun se iznenadi.
„Što? Ali nedjelja je!“ reče on.
„Fandur slavi rođendan“ odgovori mu brat, iskesi se i izađe iz sobe.
Kvragu i Fandurov rođendan, pomisli Varun. Da ne ide Myna ne bi ni on išao. Sad zbog toga mora tovariti gajbe pića, voće i grickalice pa se mora ići sramotiti pred seosku kuću. Za tri godine, kada postane sam svoj čovjek, neće više biti nikakav trgovac. Možda će čak i otići. Ne sviđa mu se ovaj život, zato i spava po cijele dane. Sve oko njega je dosadno i ponižavajuće.
Općenito, želio bi malo vidjeti svijeta. Izuzev godišnjih posjeta njegovom djedu Kenziju u Weinliol, cijeli život se nije maknuo iz Avliola, kao ni cijela njegova obitelj. Nije čak vidio ni čuvene vrtove svoje materinje zemlje! Želio bi ih vidjeti. Želio bi se prošetati šumama Betlanara, piti sok od meda u društvu pjesnika Tiznije, posjetiti Kamene dvore u Klunu, prijestolnici Finmije, jahati na leđima razgera u Damsiji i pušiti lulu zajedno sa sinijskim patuljcima. No, to nikad neće moći. Možda će jedino dobiti priliku vidjeti vrtove. Ili će u najgoru ruku završiti u Kharnaru među veptorima i orcima. Brr, ne bi tamo išao ni za svo blago ovoga svijeta! Djed Kenzi mu je pričao kako je njegov pradjed Krullion došao kući osakaćen, bez noge i oka, iz Phembrijskog rata, posljednjeg u kojemu je Kharnar sudjelovao. Varun je čuo priče o smrdljivim orcima, odvratnim veptorima, užasnim goblinima i paklenskim demonima. Često je mislio kako to da Finmijci mogu tako mirno živjeti dok im u susjedstvu Anrar i Kharnar predstavljaju danonoćnu opasnost. No, uvijek bi došao do konstatacije da su se ljudi iz Finmije zasigurno na to navikli.
Izašao je van iz kuće gdje je otac Kilney već tovario sanduke u kočiju. Kilney Atleen je bio mali, debeljuškasti čovjek, muška verzija njegove, sada već pokojne, majke Asteen. Imao je malo, crveno lice sa očima koje su izvirivale iz čupave prosijede kose i gustih, isto tako prosijedih brkova i brade. Obavezno bi imao lulu u ustima. Uvijek je govorio da su cigarete za mekušce i da je lula oličenje i simbol pravog, gospodskog, uglađenog pušenja. Često se hvalio da je jednom, dok je bio na poslovnom putu u Greyafu, glavnom gradu Betlanara, dobio bačvu punu sinijskog duhana od patuljka koji je te noći popio poprilično puno vatrene rakije i poklonio svima u krčmi po bačvu svojeg najkvalitetnijeg proizvoda koji inače košta oko tristo glona, a kojega je imao oko stotinu bačvi u kočiji. Na tu priču, koju je Kilney pričao za svakoga obiteljskoga ili poslovnog okupljanja, su mnogi zapitkivali kako to da je jedan majušni patuljak potegnuo s drugog kraja svijeta u Betlanar. Na to se pitanje Kilney zacrvenio (lice mu nije bilo uobičajeno crveno, već je bilo crveno kao paprika) i rekao da ni on sam ne zna, vrlo uvrijeđenim tonom. Mrzio je kad bi ga netko, izravno ili neziravno, prozvao lažljivcem.
„Pa gdje si ti dosad?“ zamrndžao je Kilney uspuhano.
„Spavao sam“ sneno odvrati Varun.
„Ajde pomagaj“ zapovijedi mu otac paleći lulu „Danas imamo puno posla“.
„Jel to za Fandurov rođendan?“ upita Varun tek toliko da nešto pita.
„Je“ kratko će Kilney grabeći prema sanduku punom cenleilske marmelade.
Varun mukotrpno uzme škaf pun soka od naranče i noseći u kočiju upita oca:
„Gdje je mama?“
„Ošla je u Weinliol kočijom“ reče Kilney tovareći marmeladu „K dedi Kenziju“
„Kad?“ upita Varun, sada hitajući da uzme sanduk sira.
„O ćaća te zakarto!“ puhne Kilney „Pa jel moguće da ti više ne znaš ništa đe ko ide i šta ko radi u familiji? Pa šta radiš po cjele dane?“
„Radim“ uvrijeđeno će Varun. Kilney prasne u smijeh.
„Radiš!?“ ponovi on posprdno „Pa kad s ti zadnji put radio u trgovini? Prije kolko, mjesec dana? Sam sjediš na trijemu cjeli dan i gledaš konjušarevu kćer!“
Varun se trgne.
„Ej, mogao si to reći još glasnije“ ironično će on „Uostalom, nije istina da ne radim. Stalno ti tovarim ove gluposti“
„Ajde bjež u kola“ potjera ga Kilney i mahne rukom. Varun se namršti ali ga posluša.
Kilney utovari zadnji sanduk koji je bio pun vatrene rakije. Varun sa zanimanjem pogleda boce.
Otac uhvati njegov pogled, izvadi lulu iz usta i vikne sinu:
„Ej, nemoj mi tak gledat to! Ne smiješ to pit! Ak mi to budeš pio večeras na zabavi neš smjet izlazit do svoje ženidbe, jel jasno!?“
„Aha“ reče Varun nezadovoljno i preokrene očima dok ga otac nije gledao.
Kilney se popne u kola i ponovno stavi lulu u usta.
„Daš mi dim?“ upita Varun pun nade. Kilney skupi oči i pronicavo ga pogleda.
„Ne“ kratko će on i fijukne bičem prema konjima.
Pola minute nije nitko ništa govorio, a onda najednom Kilney kaže:
„Kad budeš radio, bio punoljetan, imo ženu i djecu onda ćeš moć čvaljit lulu kolko god oćeš“ reče Kilney. Varun okrene glavu prema njemu.
„Al sad ne, dobro?“ reče otac gledajući Varuna ravno u oči.
„Dobro“ složi se sin i spusti pogled.
„I nemoj slučajno pit, važi? Znam ja, ti bi tio bit kobajagi neki frajer. To su takve godine. Takav sam i ja bio“ reče Kilney. Varun prostenje. Znao je da sad slijedi još jedna od očevih poučnih priča iz njegove lude mladosti.
„Kad sam ja bio mlad“ započne on a Varun napravi mučnu grimasu „Bio sam zaljubljen u jednu curu. Preljepa cura je to bila, znaš. A nisam joj se baš sviđo. Mislim, moram priznat sad, nisam bio ni nešt zgodan. Mali i zdepasti momak. Koja bi se za takvog tjela udavat, jel. Nijedna! Bio sam ono, ko ti, huncut. I ondak sam ti ja odlučio napit se jedne večeri. Ma isto je ljeto bilo. Ono, kak bi je osvojio, ajde, idem se napit. Ono, da dokažem da sam frajer. I popio ja flašu vatrene rakjetne. Užas brate mili, utroba mi gorla doslovno. I mene ti iznesli na rukama iz Goblinovog zadaha, onda ga je još stari Melkior držo. I idući dan ja prišo onoj curi i ona rekla da je mislila da sam pametniji. Kuiš, ostavio sam loš utisak na nju. Nije to bilo dobro. I ondak sam ti ja pao u agoniju. Bio sam u depresiji ko, ko… ko ja znam što. I onda sam takav agoničan (jel se to tak kaže? Mislim da da) došo do te iste djevojke jedne druge večeri i potpuno trjezan i reko sve šta mislim o njoj. I ona se rasplakala kaka je to ljepo bilo i poljubila me. To je bila tvoja majka Velda“ ispriča i zastane. Šutio je par sekundi, kao da se još malo htio prisjećati tog prelijepog trenutka.
„E vidiš sad, pouka u toj priči ti je da samo budeš to šta jesi i da će sve dobro proć u svim situacijama, razumješ me?“ upitao je otac i nije dobio odgovor. Nije se okrenuo prema sinu.
„Jelda, mali?“ upitao je još jednom. Opet mu nitko nije odgovorio.
„Mali!“ vikne Kilney i okrene se prema Varunu koji je bio u dubokom snu. Kilney je namršti i zaustavi konje.
„O ćaća te zakarto…“ promrndža on i pljusne Varuna par puta kako bi se probudio. Varun se trgne.
„Šaimastari?“ sneno upita Varun.
„Sram te bilo, bitango jedna“ odbrusi mu Kilney. „Ja ti pokušavam pomoć ko otac sinu a ti meni tu ćoriš. Ajde diži guzicu, trebamo istovarit“ reče i izađe iz kočije. Varun se promeškolji i teškim koracima izađe van.
„Ajde, brže, ljenčugo!“ vikne Kilney koji je već nosio jedan sanduk.
„Evo“ promrmlja Varun, dovuče se do sanduka, teškom mukom uzme jedan i kao utvara se počne vući do širom otvorenih vrata seoske kuće na čijem su pragu stajali Fandurov otac i stric.
„Šta se vučeš ko gladan srat“ zareži Kilney „Brže!“ zapovijedi on. Varun ga posluša.
Nije da je imao puno izbora. Uvijek je slušao staroga. Nije Kilney bio obrazovan čovjek, daleko od toga. Bio je odgojen u Avliolu i sa dvadeset godina postao suvlasnik obiteljske trgovine. Nije se školovao niti je imao interesa za takvo što, ali je postao sposoban čovjek koji je bio uspješan u odgajanju svoje djece. Imao je jednostavne metode discipline koje su uvijek bile učinkovite. Ukratko, znao je kako nametnuti autoritet, pa čak i ako izgledate groteskno. A on je izgledao tako.
Kilney je bio ponosan sobom i cijelom svojom lozom. Obitelj Atleen se u spisima područja Žilista prvi put spominje u 528. godini Planske ere, kada je trgovina Majora Atleena postala najuspješnija u kraju, taj spis, kojemu je naziv „Obrti i tradicija pokrajine žilistanske“, daje na znanje da su se Atleeni od svojih najranijih početaka bavili samo jednim poslom – trgovinom. I po svemu sudeći, od početka su bili vrlo uspješni i dobri u tome. Zato Kilney očekuje od sve trojice svojih sinova da nastave tradiciju. No, nemaju svi takve ambicije. Jakkel, najstariji, koji ima dvadeset i pet godina se planira školovati na Matskom Fakultetu u Finmiji. Uvijek govori da mu je životni cilj postati obrazovan čovjek i da će to i ostvariti. A uvijek se činilo da Jakkel ne spada u Avliol. Parko je bio pljunuti svoj otac, kad govorimo o karakteru. Pravi Žilistanac – frajer, uvijek spreman za borbu, hladne glave, sposoban i zgodan. Sve su djevojke patile za njim, ali on se nije zamarao. On nije imao nikakvih ambicija, njemu je najljepše bilo kod kuće pa se pretpostavlja da će on naslijediti Kilneyja. A Varun, o njemu već sve znamo. Nezadovoljan životom, dosađuje se, malo tko ga poštuje. Vidjet ćemo gdje će ga sudbina voditi.
Trenutno ga je vodila prema seoskoj kući, mjestu gdje su se održavala sve moguće zabave u Avliolu. Naravno, govorimo o onima koje su imale epitet „svečane“. One „seljačke“ su se održavale u famoznoj krčmi Goblinov zadah. No, kad bi usporedili te zabave, ne bi našli nikakvu razliku.
Originalna seoska kuća podignuta je prije petsto godina. Bila je izgrađena od drveta i slame, a umjesto poda ljudi su hodali po blatu. Ondje su se održavale zabave, plesna i ostala natjecanja a nekada čak i seosko vijeće. Prva kuća je izgorila u plamenu tristo godina kasnije.
Sto je godina prošlo a Aviol nije imao nikakvo mjesto gdje su se održavali svečani i raskošni događaji. Svima je to smetalo a posebice mladima. Tada je Conrad Meerten, čovjek koji je bio potomak Zica Meertena, osobe koja je sagradila originalnu kuću od slame i drveta, došao na ideju da bi se mogla sagraditi nova, modernija i raskošnija kuća. Svi su se složili i ubrzo nakon toga su kuću počeli graditi majstori iz Finmije i lokalni entuzijasti. I nakon sedam godina gradnje Avliol je dobio novu seosku kuću, izgrađenu od kvalitetnog betlanarske hrastovine, s betonskim podom i glogovim vratima iz Damsije.
„Ostavi to tu“ reče Fandurov stric, jak i ozbiljan čovjek Varunu kad je ušao u kuću i pokaže mu na hrpu svakojakih potrepština za zabavu. Varun, sada već malo razbuđen, ostavi sanduk pokraj petardi i krene po još jedan.
Tako su on i njegov otac slagali sanduke pod budnim okom braće Wilkerson oko pola sata i zatim dostojanstveno otišli kući. Varun je već sada bio umoran. Svim se srcem nadao da će uspjeti ostaviti dobar dojam na ljude na rođendanu. Bit će među gospodskim ljudima, pa se mora uklopiti. A trebat će skupiti hrabrosti i osvojiti Mynu. Gotovo nemoguća misija, ali valja probati.
|
| 7 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Paka01 |
Posted - 06/01/2013 : 20:22:46
Ja imam jedno 7-8 započetih priča, napisanih po 10ak stranica, al nijednu nemam volje završit
Jebenti život... |
| Zagor12 |
Posted - 05/01/2013 : 18:32:45
@Pirgavi: Hvala na podršci! Ja zapravo najviše upijam Tolkiena i J.K. Rowling pa mi se nesvjesno događa da kopiram njihov stil i onda nastane neka mješavina kao što je ovo. U vezi s navodnicima: tako mi je lakše pisati u Wordu, s crticama sam često imao problema. Nekad sam si znao zbrljati cijeli dokument. Trenutno sam na pola drugog poglavlja u kojem će se dogoditi neke zanimljive stvari koje će usmjeriti tijek priče... Stay tuned! |
| Pirgavi |
Posted - 05/01/2013 : 17:03:41
Ma Zagor to je super! Ono što je Obi rekao je istina, dosta vuče na Tolkina i to načinom pripovijedanja.
Moja malenkost je napisala 4 knjige do sada(SF) i konačno našla izdavača za jednu od njih...Ono što ti mogu savjetovati je da puno čitaš i to različite autore....za trening probaj njih kopirati...npr. pročitao si neku priču i sada gledaš u šolju kave na stolu...probaj na dva tri načina opisati šolju na stolu s drugačijim stilovima....na kraju ćeš se naći i samo deri po svom i boli te kurac što drugi misle:)))
KOd nas u hrv je sve puno pametnjakovića i predrasuda, i mislim da knjige koje bi zavrijedile Huga ili Nebulu ne bi prošle naš Hrvatski sud... Tako da pomno biraj koga ćeš slušati!!!
Tehnička kritika:
kod upravnog govora ide zarez
„Jako smiješno, seljačino“, reče Varun.
Ali bih ti savjetovao da se prebaciš na crtice jer su puno jednostavnije od navodnika
- Jako smiješno, seljačino - reče Varun.
A sve je u duhu hrvatskog pravopisa
Rezime: Samo naprijed; čitaj; piši; razmišljaj!
|
| Zagor12 |
Posted - 05/01/2013 : 16:07:58
quote:
Originally posted by Obi-wan
Malo sam te iskritizirao jer stvarno smatram da ti doza realnosti može samo pomoći umjesto da napišem kako je sve super i da odeš tražiti izdavača. Inače, kritičan sam i prema sebi. Samo da znaš koliko sam puta napisao nešto (par poglavlja knjige), pažljivo pročitao, zaključio da je sranje, zgužvao i bacio (ustvari delete na kompu)...
Evo, trenutno pišem drugo poglavlje. Pale su mi na pamet neke nove ideje. Imam malo problema s pisanjem akcijskih scena, kako ih učiniti dinamičnima, ali mislim da će ispasti pristojno na kraju. Vidjet ćemo. Napravio sam cijeli kostur priče (ako Bog da i ako budem imao volje u sadašnjem obliku ću je završiti na kraju ljeta ili iduću zimu) i zadovoljan sam. Naravno, tu ću još nešto ubaciti, izbaciti i nadograditi, da ispadne zanimljivije. Bit će to dobra knjiga za moju obitelj i par geek frendova ako ju završim. |
| Obi-wan |
Posted - 05/01/2013 : 15:43:41
Malo sam te iskritizirao jer stvarno smatram da ti doza realnosti može samo pomoći umjesto da napišem kako je sve super i da odeš tražiti izdavača. Inače, kritičan sam i prema sebi. Samo da znaš koliko sam puta napisao nešto (par poglavlja knjige), pažljivo pročitao, zaključio da je sranje, zgužvao i bacio (ustvari delete na kompu)... |
| Zagor12 |
Posted - 05/01/2013 : 00:04:03
Užasno ti hvala na ovom malom komentaru i na masi savjeta. E sad, idemo to prodiskutirati.
quote:
Prolog je malo prekratak i previše bombarduje podatcima. Možda bi bilo bolje bez njega - sve što u njemu piše, treba polako spominjati i uvoditi tijekom knjige (kada ustreba).
Ma njega sam zamislio kao svojevrsni uvod u povijest Amgora koju bi kasnije napisao. Mislim, shvaćam što želiš reći, znam da se on treba dosta razvodniti i uvesti zapravo neka radnja. Slažem se da pomalo vuče na nekakav udžbenik iz povijesti. A i nedovršen je, zato je prekratak. A možda je i bolje tako, barem zasad.
quote:
Također izričaj,izrazi i imena previše vuku na Gospodara što se danas ne oprašta. Moraš biti originalan da bi kupio čitaoce.
Vidiš, to mi je najveći problem. Smisliti originalnu priču. Unijeti neki svoj šarm. Za to sam još premlad, ali mislim da ću višegodišnjim pisanjem, ako nastavim, uspjeti izbrusiti zanat, barem donekle. A onda ćemo moći više raspravljati o originalnosti. Nastavak priče (glavna fabula) isto nije tako originalan, neću ga otkrivati. Ako mi ne padne na pamet neka briljatna i originalna ideja, e onda će ova priča dobiti veći značaj. Jedino potpuno originalno (bar se nadam, valjda nije već to netko izmislio) su par rasa koje nastanjuju Sivarniju i koje ćete upoznati.
quote:
Stil ti nije loš, što daje nadu za budućnost pisanja (pogotovo ako imaš 15 godina). Na žalost, čitaoca danas moraš odmah u startu kupiti i klepiti posred glave. Ili riskiraš da zaspi i da ostavi knjigu zauvijek. Moram biti brutalan i reći da se kod tebe na početku ne dešava ništa. Opisuješ nešto do čega nama čitaocima jednostavno nije stalo jer nas nisi uvukao u taj svijet - znači, idemo na kredit. Nemaj nam napisati kakav je lik već kroz djela ili njegova razmišljanja oslikaj taj lik u našim glavama. Također, opet imena, podatci, mjesta, previše za sam početak...
Da, imam 15 godina (svježe navršenih, prije mjesec dana). E sad, ja osobno više volim priče koje se na početku polako razvijaju da bi kasnije eksplodirale i postale dinamične. Nije mi fora u da već u idućem poglavlju Varun mlatara mačem po orcima na bojnom polju (znam da si mislio na nešto sasvim drugo, ovo je bio loš primjer). Lakše mi je pisati u konceptu kojeg sam naveo maloprije. Ali, kao što ti kažeš, to nije ono što publika voli. No, ovu priču planiram stalno pisati, nadograđivati u budućnosti, kad budem stariji dok ne postane dobra. Nastavit ću sa pisanjem, što nije problem jer to mogu uskladiti sa školovanjem. Iz tvojih riječi polako shvaćam da sam se previše ufurao u to pisanje, ono zadao si cilj, "idem napisati nešto tako da svi padnu na guzicu". Ne, ne ide to tako lako. Posebno ne s toliko podataka.
quote:
Dijalozi daju određenu dinamiku, ali opet se ne dešava ništa važno. Budi siguran da ljudi ne žele čitati o štrikanju ili zadjevke u porodicu na nivou Zagora i Čika.
Ma u ovom poglavlju (i u idućem to planiram, jer nisam sve još rekao) sam želio pokazati kako je Varun nezadovoljan načinom na koji ga tretiraju ljudi oko njega.
quote:
Ovo što si napisao ispada neki komični Forgotten realms koji bi da bude nešto za Huga i Nebulu. Trebaš odlučiti kojim putem bi radije išao.
Ja sam ovo zamislio kao nešto s određenom dozom komedije, ali s maksimalnom ozbiljnošću što se tiče rata i svega što ide uz to.
quote:
Naravno, ovo su samo viđenja jednog fana fantastike, pravi pisac bi ti sigurno imao mnogo više za prigovoriti.
Pravi pisac bi me toliko iskritizirao da mi više nikad ne bi palo na pamet da počnem nešto pisati.
No, imaš smisla za pisanje, mlad si, ako te to baš zanima, nade i mogućnosti ima.
Tvoje izjave kako mi stil nije loš i kako dijalozi imaju određenu dinamiku su mi uljepšale dan. Ozbiljno!
Poslije ovih komentara sam svjestan u čemu griješim ali teško ću u drugom, a i u idućim poglavljima pokazati bitniji napredak. Teško, jer bih morao sve svoje vrijeme utući u pisanje a to baš i ne mogu. Naravno, nastojat ću tu nešto popraviti, prvenstveno učiniti početak priče zanimljivijim.
Još jednom, hvala na kritikama i savjetima, dobro su mi došli!!!
|
| Obi-wan |
Posted - 04/01/2013 : 23:23:25
Dosta sam načitan što se fantastike tiče pa ti mogu reći šta meni odgovara, a što ne.
Kao prvo, ja ovo moram gledati kao početak knjige (ne kao pripovijetku ili scenario za strip).
Prolog je malo prekratak i previše bombarduje podatcima. Možda bi bilo bolje bez njega - sve što u njemu piše, treba polako spominjati i uvoditi tijekom knjige (kada ustreba).
Također izričaj,izrazi i imena previše vuku na Gospodara što se danas ne oprašta. Moraš biti originalan da bi kupio čitaoce. Guy Gavriel Kay je prvo napisao Fionavarsku tapiseriju koja strahovito kopira Gospodara i nije dobro prošao kod ljubitelja fantastike. Najgore od svega je što knjige nisu uopće loše, samo fanovi ne podnose očito kopiranje. Kasnije je krenuo svoj fazon alternativne povijesti i proslavio se sa idućih 6 knjiga koje su jedinstvene stilom.
Prvo poglavlje:
Stil ti nije loš, što daje nadu za budućnost pisanja (pogotovo ako imaš 15 godina). Na žalost, čitaoca danas moraš odmah u startu kupiti i klepiti posred glave. Ili riskiraš da zaspi i da ostavi knjigu zauvijek. Moram biti brutalan i reći da se kod tebe na početku ne dešava ništa. Opisuješ nešto do čega nama čitaocima jednostavno nije stalo jer nas nisi uvukao u taj svijet - znači, idemo na kredit. Nemaj nam napisati kakav je lik već kroz djela ili njegova razmišljanja oslikaj taj lik u našim glavama. Također, opet imena, podatci, mjesta, previše za sam početak...
Dijalozi daju određenu dinamiku, ali opet se ne dešava ništa važno. Budi siguran da ljudi ne žele čitati o štrikanju ili zadjevke u porodicu na nivou Zagora i Čika. U ovakav okvir koji si postavio moraš ubaciti više dinamita.
Ne kažem da to neće biti u poglavlju 2, ali to može biti kasno. Dakle, ovom početku fali loptasta tvorevina koja padne nasred sela. Seljani se okupe da vide šta je, a lopta se otvori i izbaci nekoliko desetina parazit šiljaka na njih. 
Ovo što si napisao ispada neki komični Forgotten realms koji bi da bude nešto za Huga i Nebulu. Trebaš odlučiti kojim putem bi radije išao.
Naravno, ovo su samo viđenja jednog fana fantastike, pravi pisac bi ti sigurno imao mnogo više za prigovoriti.
No, imaš smisla za pisanje, mlad si, ako te to baš zanima, nade i mogućnosti ima.  |
|
|
