| T O P I C R E V I E W |
| ridiculus |
Posted - 14/11/2024 : 20:20:48
Dakle, je li to sam umetnik, ili je to možda posmatrač (član publike), ili kritičar, akademičar, javni određivač ukusa, ili se ova stvara sama?
Ova pitanja, povezana sa vrednovanjem umetnosti, se često provlače kroz druge teme na forumu, pa zašto ih ne fokusirati ovako?
Za početak ću, sa moj strane, reći samo ovo:
Imali smo Platona, koji tvrdi da je umetnost podražavanje sveta stvari koji je sam po sebi podražavanje sveta ideja. Kopija kopije. Vrlo nisko stoje umetnici u Platonovom društvenom poretku; umeju čak i da budu prognani iz idealnog uređenja. Matematički čovek vlada tamo.
Ali imali smo i neoplatoniste, koji, iako nastaju iz Platonove filozofije, smatraju da je umetnost čin kreacije, emanacija ideja, pa je umetnik po tome najsličniji Bogu. Ovo je pogled koji je na kraju kulminirao u romantizmu. A mi smo danas u modu romantizma, u modu umetničkog izražavanja kao osnovnog poticaja za umetnost. (Naravno, ima svega, ali to je, ili je donedavno bio, dominantni pogled na umetnost, makar i tvorci ne bili svesni toga.) |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| ridiculus |
Posted - 30/11/2024 : 17:59:35
quote:
Originally posted by Bajdo666
Retoriku čujemo, poeziju prrčujemo/načujemo, ali prvenstveno osjetimo. Možda je to bit svega, osjećaj. Jer, dadaistički pisoar smo mogli osjetiti kao bunt ili doslovno pišanje po ustaljenim vrijednostima. Zar prava umjetnost nije izlaženje iz okvira, traženje novoga, lomljenje granica?
Osećaj može biti ključ svega, ali ne mora biti. Osećaj bez znanja gubi bitku sa vremenom.
Evo šta hoću da kažem. Kad sam bio klinac, čitao sam previše epske fantastike, mač-i-magije, herojskih romansi, i sličnih žanrova. Mač od Šanare me je oduvao. (Kažem: klinac, pa očekujem oprost  ) 8 ili 9 godina kasnije sam čitao Gospodara Prstenova, i jasno video kakva bedna kopija je Bruksov prvi roman. Iz tog razloga ne priznajem nostalgiju kao opravdanje za estetski sud.
Drugi primer: Joko Kano (Yoko Kanno). Japanska kompozitorka muzike, uglavnom za filmske ili televizijske projekte, ponajviše animirane prirode. Kada je ona potpisala nešto, to je značilo muzičku poslasticu koja daleko prevazilazi konkurenciju, japansku ili bilo čiju. Raznovrsnost, dinamika, izražajnost - sve klasa iznad drugih. A onda su ljudi počeli da primećuju sličnosti sa klasičnim kompozicijama, ali i sa delima iz drugih žanrova, čije su muzičke fraze i deonice bile prenošene gotovo u celini. Sasvim u redu za aranžera ili dirigenta, ali za "kompozitora" baš i ne. Ne može se slava graditi na umešnosti ili genijalnosti drugih i neznanju publike. Mislim, može, ali samo koji tren ili onaj duži tren koji zovemo vekom, ali koji je takođe brzoprolazan.
Otuda sam oprezan prema Nilu Gejmenu. Ne kažem da ga ne cenim; skoro sam glasao za najbolje anglofone scenariste stripa, i on mi je bio vrlo visoko na listi. Kažem samo da ga ne uzimam zdravo za gotovo. Na primer, priča (iz cilusa o Snu, Sandmanu) Three Septembars and a January, ima za najbolji deo jedan od glavnih motiva Don Kihota. Kada Sumanutost i San (da iskoristim Skrobonjin prevod) raspravljaju ko od njih dvoje polaže pravo na dušu glavnog lika, ona na kraju kaže: "Ludilo mu čuva razum, zar ne?" To nije prost kuriozitet, to nije "omaž", to je vrhunac čitave ove priče, njen najpronicljiviji deo. I on nije Gejmenov. Možda nije eksplicitno pomenut u Servantesovom romanu istim rečima - to ne mogu da prizovem - ali postoji čitav deo u kojem likovi raspravljaju o toj pojavi. A Gejmenovo narativno tkivo ne postiže nigde drugde (u toj priči) takav uvid i emotivnu snagu, bila to meta-fikcija ili post-fikcija ili auto-fikcija ili poslovični tandara-broć. 
Ima sličnih primera dovoljno da se popune bilo čija mašta i zahtevnost. |
| ridiculus |
Posted - 26/11/2024 : 10:57:56
Urnebesan, ali odličan prikaz situacije! 
Kada sam pokazao sliku poznaniku koji je završio Likovnu akademiju, njegov odgovor je bio smeh, i "tako je to kada umetnici žele da budu filozofi (ili obrnuto)".
Iako često koristim termin "akademizam" u negativnom smislu, i sumnjičavim okom gledam na akademike, treba reći da su ljudi od kojih sam najviše naučio bili akademici. Ali ja na njih gledam kao na izuzetke. Ili je možda u prošlosti bilo više rigoroznosti. Kako god rešili to pitanje, među "najučenijima" je oduvek bilo sofista i ljudi preobrazovanih, te o tome pišu i Montenj i Svift, a kod Dikensa imamo licemerne likove koji će da odšetaju uspravnog držanja, s lažnim dostojanstvom, da ne bi s (zvanično) manje obrazovanima vodili "apsurdne razgovore" (koje ne mogu da dobiju). |
| lwood |
Posted - 23/11/2024 : 17:31:24
[url=https://postimages.org/] [/url] |
| Sneaksie Thiefsie |
Posted - 23/11/2024 : 16:16:02
a umetnost nebavljenja umetnoscu |
| alexts |
Posted - 19/11/2024 : 14:53:45
quote:
Originally posted by verab
Imaš i one kojima je Gamba bolji od Fostera, Burattini od Moorea...
Rasprava je tu nemoguća. A i nepotrebna.
Ali opet, retka su takva mišljenja ako neko prati strip u celini ili malo šire.
A česta su ako neko čita skoro samo Boneli. Ili čak samo 3-4 Bonelijeva junaka.
A to je i logično onda. |
| verab |
Posted - 19/11/2024 : 13:35:20
Da, to je problem "čvrstog mišljenja", svi ga imaju o svemu i pola bi ih prije umrlo nego ga ikad mijenjalo. Ima ih koji zbrajaju na prste ali se uredno smiju fizičarima koji rade na akceleratoru u Cernu, ismijavaju traženje "božje čestice" i naravno, sve im je to čisti sotonizam. Imaš i ovdje ljude koji misle da su djela Picassa i Pollocka samo za zidove po ludnicama i zazivaju da ih se izbaci iz enciklopedija povijesti umjetnosti kao bezvezne prevarante. Imaš i one kojima je Gamba bolji od Fostera, Burattini od Moorea...
Rasprava je tu nemoguća. A i nepotrebna.
Ja se ne razumijem u fiziku, ti u umjetnost... ajmo popit pivo i razgovarat o nogometu.
Ko je bolji Messi ili Ronaldo?
- Mesi, naravno
- Ni govora, Ronaldo!
|
| alexts |
Posted - 19/11/2024 : 12:36:34
quote:
Originally posted by verab
Tko može percipirati umjetničko djelo?
Sigurno ne svi, tko onda?
Samo senzibilizirani, educirani, talentirani, kreativni... ?
Veliki, možda najveći postotak ljudi umetnost uopšte ne interesuje. Među mojim kolegama i koleginicama na poslu takvih je puno.
Ne samo da ne čitaju stripove (što se skoro podrazumeva), nego ne čitaju ni knjige, ne slušaju muziku (sem na svadbi ili u nekom takmičarskom realityju na TV), na izložbe slika nikad nisu bili (sem sa osnovnom školom), filmove ne prate (ako pogledaju nešto na TV, to je slučajno).
Od kulture im ostaje da pogledaju neku seriju, pri čemu kad odbacimo turske ili koje već sapunice su u modi, može da ostane neka vrednija domaća. Ako je neki glumac trenutno poznat zbog glume u seriji, otići će i da ga/je vide "uživo" - u pozorištu, na neku tezgarošku putujuću predstavu.
Ali ima tu i pametnih ljudi, koje interesuju razne druge ne-umetničke stvari.
Ali, važno je da pomenem - takvi ljudi imaju jasan stav o nekom umetničkom delu, ako ga (slučajno) vide čuju. Ako nalete na film, sliku ili muziku, jer ne žive izolovano, odmah se pretvaraju u kritičare, koji "znaju" tačno šta koliko vredi, valja ili ne valja i to vrlo često ističući ne subjektivnost svog stava, nego znaju i da agresivno ubeđuju druge, da je to baš tako.
(Recimo, moderno je da je umetnost Marine Abramovič satanistička i oni baš znaju da je tako!)
I onda kad dođemo do pitanja "Tko može percipirati umjetničko djelo?", mislim da ovakve ljude (a rekosmo, oni su bar u nekim sredinama, većina) možemo odmah isključuti. A često se i oni ubrajaju u tu neku "široku", "masovnu" publiku.
Nema ničeg elitističkog u njihovom isključivanju, ali ako nekog uopšte ne zanima stočarstvo ili ekonomija, teško može biti stručan ili iole merodavan sagovornik za stočarstvo ili ekonomiju.
|
| Bajdo666 |
Posted - 18/11/2024 : 18:34:59
*Tom Gotovac
(pišem na mobitelu, vražja tehnologija i debeli prsti) |
| Bajdo666 |
Posted - 18/11/2024 : 18:33:34
Retoriku čujemo, poeziju prrčujemo/načujemo, ali prvenstveno osjetimo. Možda je to bit svega, osjećaj. Jer, dadaistički pisoar smo mogli osjetiti kao bunt ili doslovno pišanje po ustaljenim vrijednostima. Zar prava umjetnost nije izlaženje iz okvira, traženje novoga, lomljenje granica?
Naravno da nije uvijek odmah shvaćeno i prihvaćeno, barem neke stvari...
Eto, npr. sjetite se prve ploče Velvet Undergrounda, albuma koji je bio odbačen od kritičara, publike, radio postaja, a koji je stvorio nekoliko "frakcija" u suvremenoj rock glazbi. Stvorio zapravo alternativnu glazbu općenito.
Ili, sjetite se Baudelairea, Rimbauda, našeg Ujevića ili filmskih autora općenito kroz povijest koji u danom trenutku nisu bili prepoznati od strane te i takve javnosti, kritike, publike i sl. Danas ih sve dižemo u zvijezde i pijedestale i druge uspoređujemo s njima.
To me podsjeća, u pravu je Dostojevski kad ovakve stavove stavlja u usta Raskolnjikovu. ;) Ljudi ne shvaćaju, ljudi su višak. I to me opet vodi do toga da je vrijeme najbolji sud.
Možda sam pesimističan, idealističan, ne znam, ali...
I Zom Hotovac je bio pojam redikula, pa je sad ogledni primjer performera. Toma Bebić je bio predmet ruganja na splitskim festivalima, pa je sad kult izvođač.
Umjetnost ne mora nužno biti provokativna, niti tražiti novo, ali ako je valjana, to će vrijeme pokazati...
Dakle, tko i što je umjetnik/umjetnost? Nije na nama da sudimo, odredit će vrijeme
Mi možemo ssmo reći jel nam se nešto u danom trenutku sviđa i odgovara ukusu ili ne... |
| ridiculus |
Posted - 18/11/2024 : 10:49:34
Evo nečeg što dodiruje pitanja iz gornje verabove poruke. Najnovije vesti:
AI-generated poetry is indistinguishable from human-written poetry and is rated more favorably
Naravno, ovo je puno sofizama, ali nemam sad vremena da odgovaram detaljno.
Ali, kratko: ljudi - a posebno neupućeni, oni koji ne čitaju duboko i široko - ionako ne umeju da razaznaju šta je "dobro" u poeziji na prvi pogled, ili prvo čitanje. Kao što kaže John Stuart Mill (iako se to odnosi pre svega na lirsku poeziju): retoriku čujemo, poeziju prečujemo*. Meni je nekad potrebno mnogo desetina čitanja, i mnogo dana razmišljanja, da bih shvatio nešto od dubine neke bolje pesme, a kamoli sve.
Naravno, neke pesme su (mnogo) pristupačnije od drugih, ali one su tu samo da nas brže privuku. Baš zato svako može da sastavi pesmu tako što će da nabaca gomilu slika i metafora jedne na druge, i obična publika može da pomisli da je to nešto dubokoumno zato što je teško shvatljivo.
*zapravo, "načujemo" je bolji prevod. Overheard. |
| verab |
Posted - 17/11/2024 : 11:33:44
Tko može percipirati umjetničko djelo?
Sigurno ne svi, tko onda?
Samo senzibilizirani, educirani, talentirani, kreativni... ?
Šta je s umjetničkim djelima koje većina ne shvaća, smanjuje li im to vrijednost ili povećava? Ili je masovna percepcija nebitna, jer djelo živi neovisno o njoj, a vremenom je i mijenja?
S druge strane, ako svi imamo vlastitu interpretaciju viđenog, pročitanog, poslušanog, dodirnutog... stvaramo li u tom perceptivnom procesu novo umjetničko djelo? |
| verab |
Posted - 16/11/2024 : 20:35:33
Ma naravno, samo se zezam. Treba nam netko tko će zagrebati dublje, ja nisam taj. Rado ću čitati pametnije od sebe. |
| ridiculus |
Posted - 16/11/2024 : 20:29:41
quote:
Originally posted by verab
Najebali ako culture vulture vidi topic i odluči napraviti još jedan comeback.
Topik može da ima samo koristi od toga.  |
| BeaGea |
Posted - 16/11/2024 : 17:55:22
Umjetnost je u glavi autora, a da bi se ispoljila umjetnik mora znati prenijeti poruku do drugih. Umjetnost može biti bilo koji spektar ljudske djelatnost ako se to izvede na poseban način.
Moja definicija umjetnosti je kad uobičajenu stvar umiješ pokazati na neuobičajen (na svoj) način. |
| verab |
Posted - 16/11/2024 : 16:20:02
Najebali ako culture vulture vidi topic i odluči napraviti još jedan comeback. |
| ridiculus |
Posted - 16/11/2024 : 15:23:08
quote:
Originally posted by verab
Recimo, kad Jeff Koons stavi košarkašku loptu u tank s posoljenom vodom i kaže ovo košta milijun dolara, muzej kupi i to djelo postane jedan od najutjecajnijih umjetničkih radova u zadnjih pola stoljeća tko je tad odredio vrijednost? Materijalnu i umjetničku? U ovom slučaju sam umjetnik
Ili pre muzej koji je dao novac? Jer ako niko neće da plati traženu sumu, šta nam ona znači?
Ali to su sve ekstremne situacije, koje se tiču samo elitističkih krugova. Književnost i muzika ne funkcionišu tako. Rukopis teksta ili notni zapis je jedno; koliko platimo muzičare ili izvođače je drugo; sam sadržaj, to jest, muzika ili tekst su nešto treće. Neke pesme znam napamet - nije mi potrebna fizička manifestacija (da zanemarimo za trenutak kako stihovi izgledaju na papiru; i to može imati značenje, ali i taj deo mogu da dovršim sam, bez plaćanja).
Ne kažem da nema elitizma u književnosti i muzici, već da se manifestuje drugačije. A ima ga raznih vrsta, i nisu sve loše.
Elem, opet modernizam, a mi nismo odmakli dovoljno od njega da bismo ga procenili.
Možda je tačno da je, kako reče Žid, sve već rečeno, ali da treba stalno ponavljati jer ljudi zaborave. Ovo što danas radi umetnička elita je slično onome što je radila francuska aristokratija u XVIII veku. Čitav svet zatvoren u sebe, sa svojim pravilima koja niti dotiču niti razumeju spoljašnji život. A, po meni, nema zaista vredne umetnosti u mehuru, van života. Sledeća turneja giljotina će to pokazati. U pomenutom slučaju Kunsa, bilo je potrebno da svedu umetničku vrednost na novčanu vrednost da bi šira javnost to razumela.
Simbol je retorički element, i ne daje umetničku vrednost po sebi. Dakle, osnovni je element ljudskog jezika i komunikacije - sinegdoha, u ovom kontekstu o kojem govorimo. A kako se upotrebljava - e, tu već može doći do organske konstrukcije veće vrednosti.
Takođe, ljudi ne vole status quo. Zasite se. Ako neko previše sluša Mozarta, a onda pređe na Johna Cagea, može mu se ovaj potonji učiniti kao dah svežine i kao interesantniji i čak bolji kompozitor. Ali, ja sam išao suprotnim putem, i došao sam do potpuno suprotnog stanovišta. Sad mi je Mozart bolji kojim god putem da idem, jer ih više ne poredim posredstvom puteva dolazaka.
John Ruskin je bio najveći engleski kritičar umetnosti u onom dobu koje zovemo viktorijanskim (OK, uz Waltera Patera). Kada je Filippo Marinetti održao govor u Engleskoj početkom XX veka - a on je osnivač pokreta poznatog kao futurizam - napao je Ruskinov autoritet i sud kao zastareo. I to razumem, bilo je neizbežno. Međutim, kada danas čitam Ruskina i Marinettija, ovaj prvi mi govori mnogo više. Što bi rekli, iz njega crpim više snage.
Što reče već pomenuti Niče, potreban je istinski čovek za istinsku predstavu. Možda je to bukvalno nemoguće, ali nije ni poenta pretvoriti se u tupi instrument koji reaguje samo na najekstremnije poticaje. Šta bismo rekli za sobni termometar koji reaguje samo na promene od 50 stepeni Celzijusa? Da se pokvario. Ne treba mi publika pokvarenih instrumenata. |
| maverick |
Posted - 16/11/2024 : 15:01:10
Glavni problem kod umjetnosti je što ne postoji čista i precizna definicija. Kao što danas u Americi na pitanje - što je žena - odgovaraju - to može biti svako. A kad je svako - onda također nije niko, jer granice da odvoje to od bilo čega drugog - ne postoje. Kad se na čašu vina dolije cisterna vode, onda to gubi bilo kakve naznake vina.
Znači prvo definirati, pa onda izbaciti sve one koji su se "ubacili" gdje im nije mjesto.
Picasso, Jackson Pollock i slični bi izgubili "ugledni" status i svoje bezvezarije mogli staviti na zid jedino neke psihijatrijske klinike.
Da ne spominjemo starije muškarce i žene koji se goli šetaju ulicama i to nazivaju "umjetničkim" performansima. Ili prskaju krvlju sebe i zidove. Sve to liči na prastara amoralna vremena kada su stare civilizacije obožavale Baal-a i prinosili mu žrtve. Ne bi se čudio da isti entitet s "druge strane" ponovo nadahnjuje dotične "umjetnike". |
| matori paraliticar |
Posted - 16/11/2024 : 11:10:13
Ferri je znao da ubode. |
| ridiculus |
Posted - 16/11/2024 : 10:40:03
quote:
Originally posted by Bajdo666
Uostalom, publici se nikad ne treba dati ono što očekuje ili misli da zaslužuje...
U tome jeste kvaka iliti začkoljica. Čak i najbuntovniji umetnik radi s obzirom na očekivanja, samo što pokušava da ih vešto zaobiđe. Očekivanja čine temelj umetnosti, kao što kontekst čini temelj jezika. A publika uglavnom želi da bude iznenađena - tako je uvek bilo.
|
| ridiculus |
Posted - 16/11/2024 : 10:31:43
quote:
Originally posted by Bajdo666
Nietzsche: "Umjetnost imamo kako ne bismo umrli od istine"
Jel to onda eskapizam, ili..?
"Kako je život shvatao kao tragičan i besmislen u samoj njegovoj osnovi, Ničeu su bili strani i umetnici koji ne pate, jer je u patnji video čovekove stvaralačke moći. Sama umetnost je nadasve optimistička, bez obzira što je produkt patnje i užasa, nedaća i stradnja, naročito onda kada se kroz nju ispoljava najtananija strana čoveka. Patnja nema samo fizičko, već i metafizičko značenje; ona je kao metafizika duha božanskog porekla. Zbog toga je umetničko stvaralaštvo imperativ života, njegova najveća afirmacija i podstrek. Umetnost spašava od nihilizma, pesimizma i prolaznosti."
Može biti, ali uopšte nisam siguran da je patnja nužni sastojak samog kreativnog čina. Možda da bude negde tamo u pozadini. Neki su toliko puni snage da moraju da daju, da se prosto preliva. Po Ničeu veliki čovek mora biti pun svih emocija i suprotnih ekstrema, pa i patnja onda mora biti tu, deo šire slike. Umetnik svakako mora da razume patnju; ona je neizbežni deo iskustva, koji obogaćuje i čini čoveka mudrijim. Victor Hugo kaže da su rad i patnja dva lica čovekova, a, evo danas pokušavaju da uklone oba.
Takođe, Niče, pa i drugi, su smatrali smeh mehanizmom borbe protiv tuge ili patnje, odnosno, tu su videli njegovo poreklo.
Hoću da kažem, nemojmo zamišljati idealnog umetnika kao depresivno stvorenje. |
| ridiculus |
Posted - 16/11/2024 : 09:36:27
quote:
Originally posted by alexts
I odgovor na ridiculusovo pitanje mora biti - umetnik. (Kao što poljoprivredne proizvode proizvodi poljoprivrednik itd.)
...
Ali pitanje se može shvatiti i ko je onaj koji pravi pravu ili vrednu umetnost?
Da, moje pitanje se odnosilo na ovo drugo. Očigledno da umetnik oblikuje proizvode koje docnije nazovemo (ili ne) visokoumetničkim. Ali taj umetnik je veštak ili zanatlija. Postoji težnja da se reč "umetnost" poveže sa predmetima ili delima koje imaju najvišu duhovnu ili emotivnu vrednost. I pošto veliki broj ljudi obično ne može da se složi šta nosi najveću vrednost, u demokratskim društvima vlada haos po tom pitanju.
Čak i oni "autentični", formalno neobrazovani ali iskreni u svom izražaju, mogu biti zanatlije u smislu da je njihova forma i njihov sadržaj oni sami. Primetite da kažem "mogu" a ne "jesu" ili "moraju".
quote:
Imamo samozvane umetnike, ljude koji žive od prodaje nekih svojih proizvoda koje smatraju umetničkim ili im predstavljaju izvor dodatne zarade. To što oni tako to zovu, ne znači da je umetnost i da su zaista umetnici.
I tako imamo ovo: Italian artist sells 'invisible' sculpture for more than 12000 pounds.
Ali ovde:
quote:
Mislim da je umetnost sredstvo komunikacije i da za razliku od drugih aktivnosti u kojima čovek ima potrebe da se izrazi (predavanja, mašinstvo, programiranje, kuvanje, baštovanstvo, šminkanje i oblačenje...), kroz umetnost ima potrebu da kroz komunikaciju sa publikom izazove kod publike emotivno-estetsku reakciju.
si na tragu nečeg. Ako se dobro sećam, Walter Scott je rekao nešto slično, da je umetnost sredstvo komunikacije.
Ali mislim da se treba vratiti (i) na pećine, jer skoro svi primeri koji ljudi daju u ovakvim raspravama su iz perioda modernizma i njegovog repa, postmodernizma. Pikaso, Vorhol, Bukovski, Kuns, itd. Što nam ne govori mnogo, jer svako doba će da promoviše neke "svoje" vrednosti, ali da li će neko drugo ili naredno doba da ih prihvati - to ne znamo.
A druga stvar je, da je mene sve što sam ikad pročitao i video u životu navelo na naduverenje da je romantizam uveo najveću promenu u umetničkoj percepciji, a ne modernizam. Akademici stalno melju o moderni, o raskidanju sa tradicijom, i slično, ali ono što ljudi rade i ono što kažu da rade su dve različite stvari. Navodno, romantizam se okrenuo prirodi, a modernizam umu, ali to nije tačno. Romantizam se okrenuo umu, i to vrlo jasno. Priroda je tu došla samo kao posrednik, i to ne kod svih.
I tako smo dobili Wordswortha u Engleskoj, i Beethovena u Nemačkoj, u skladu sa engleskim stavom da je poezija najveća umetnost i nemačkim da je to muzika. A gde ćete većeg egomanijaka od Beethovena? Možda Wagner, ali i on spada u romantizam. Nije bitno šta publika misli, nije bitno šta kritika misli, oni znaju bolje. I tad je postavljeno samoizražavanje kao svrha umetnosti, modus operandi iz koga današnji umetnici ne mogu da izađu, bunili se protiv toga koliko im volja ili ne.
Tako je umetnik postao Bog. Oh, bili su cenjeni oni i ranije, u zavisnosti od kulture i doba, ali kod starih Grka, pesnik (od starogrčkog poein, stvoriti) je dobijao inspiraciju od muza i bogova. U romantizmu se okrećemo ljudskoj samosvesti, upravo posle Američke i Francuske revolucije.
Ali na svakog Beethovena dođe bar 10000 netalentovanih ili slabo talentovanih koji misle da su rekli završnu reč. |
| verab |
Posted - 15/11/2024 : 16:11:35
quote:
Originally posted by alexts
Pa sigurno nisu u pravu oni koji misle da umetnik sam određuje vrednost svoje umetnosti. Čovek nije objektivan prema samom sebi, po logici.
Nema logike u umjetnosti.
Recimo, kad Jeff Koons stavi košarkašku loptu u tank s posoljenom vodom i kaže ovo košta milijun dolara, muzej kupi i to djelo postane jedan od najutjecajnijih umjetničkih radova u zadnjih pola stoljeća tko je tad odredio vrijednost? Materijalnu i umjetničku? U ovom slučaju sam umjetnik (naslanjajući se na sav svoj prethodni rad, koji je davno valoriziran).
I što je on uopće stvorio/prodao? Readymade (tank, voda, sol, lopta) ili ideju? Sociološko-ekonomsku kritiku društva, simbol optimizma-košarka kao sredstvo za izlazak iz geta i ostvarenje "američkog sna", kritiku konzumerizma, prikaz društvenog ekvilibrija kroz ekvilibrij "plutajuće lopte"?
Možemo li odvojiti ideju od predmeta i dati je auditoriju na individualno razumijevanje, odnosno vrednovanje? Teško.
Dobro je pitanje postavio DK24 "je li umjetnik stvara umjetnost ili umjetnost stvara umjetnika?" Tu bi trebali prvo definirati same pojmove... nije jednostavno, traje ta debata cijelo stoljeće... |
| alexts |
Posted - 15/11/2024 : 14:55:00
Ali s druge strane, umetnik koji prodaje svoje usluge ili proizvode, ima svoju cenu. I to je neka vrednost.
Tržišna. |
| alexts |
Posted - 15/11/2024 : 14:41:35
Pa sigurno nisu u pravu oni koji misle da umetnik sam određuje vrednost svoje umetnosti. Čovek nije objektivan prema samom sebi, po logici.
Uz to, mnogi umetnici i neće da govore o vrednosti svojih dela - bezbroj puta sam pročitao "nije na meni da procenjujem svoje delo, nego na publici", a da ne govorim o autorima koji i ne gledaju svoje filmove, ne slušaju svoje ploče itd.
Kvalitet ni jednog posla ne možeš da ocenjuje izvođač. To je sukob interesa. |
| verab |
Posted - 15/11/2024 : 14:34:59
Tko stvara umjetnost? Who watches the watchmen? :)
Tko određuje vrijednost djela? Onaj koji djelo stvara ili onaj koji ga percipira? Pod vrijednost ne mislim na cifru u dolarima, nju određuje trenutno stanje na tržištu, mislim na umjetničku vrijednost, iliti, banalizirano, ono što dijeli vještog zanatliju od umjetnika. Gdje vještina završava a umjetnost počinje? Frazetta kaže, parafraziram: ako me neko djelo dirne svojom inovativnošću i originalnošću i potakne na razmišljanje smatrat ću ga umjetničkim djelom, pa makar s tehničke strane bilo loše, diletantski... svakako ga cijenim daleko više od djela koje je tehnički savršeno napravljeno ukoliko me ostavlja ravnodušnim, zato se ja ne opterećujem previše s detaljima i samom slikarskom vještinom, jer ti su elementi, iako neophodni, tek u drugom ili trećem planu.
Dakle, ako je vrijednost određuje stvaratelj, onda konzument nije bitan, ako je određuje konzument onda vrijednost gotovo da i ne postoji, jer koliko konzumenata toliko i percepcija i vrijednosti.
Definicija umjetnosti je gomilu i teško da je jedna u pravu, a ostale u krivu, šta ako su sve u pravu? Ili nijedna? :)) |
|
|
