| T O P I C R E V I E W |
| Salkan |
Posted - 06/04/2025 : 15:32:29
Za zdravorazumne rasprave uvijek je pravi momenat. Nedjelja je, takođe. Negdje daleko od lektira (što bi naker rekao, prisilnog rada) stoje ova dva gigantska prezimena, dva diskutabilno najveća književnika u istoriji civilizacije i po mom skromnom mišljenju, dva suprotna pola u shvatanju i nahođenju prema pojmu Apsolutnog, Boga, vjerovanja, morala i života uopšte.
Svi ste pozvani u ovaj kružok kojim bi se na kraju, svi okoristili. Toliko je mudrosti u njihovim djelima, da bol koju opisuju ne stane ni pod nokat silini koju bismo trebali upiti i pozitivno iskoristiti. Dostojevski je po abecednom redu ispred Tolstoja, pa zato ovakav naslov.
Vjerujem da su prve pomisli većine nas, kada se spomenu ova dva genijalca, naslovi poput "Rat i mir", "Braća Karamazovi", "Zločin i kazna" ili "Ana Karenjina". Ipak mislim da su pomenuta djela toliko opsežna, duboka i ozbiljna da bi bilo najbolje da ovaj zamišljeni okršaj posmatramo kroz prizmu nešto jednostavnijih, manje kompleksnih radova.
Za Tolstoja ćemo uzeti roman "Hadži Murat", a za Dostojevskog "Zapise iz mrtvog doma", i to bi bilo dovoljno za početak rasprave. Posmatrali bismo njihov napor kroz zamišljenu trku ka Apsolutu (ili Bogu, ako hoćete). Da probamo naći i ogoliti njihove svjetonazore i njihova osnovna promišljanja o ovozemaljskom življenju na "jednostavnim primjerima". Da otkravimo led, uzmimo poređenje dvaju scena u pomenutim djelima.
1. "Zapisi iz mrtvog doma"
U samom uvodu romana, Dostojevski čita zabilješke Aleksandra Petroviča Gorjančikova o prvom kontaktu sa sibirskom kaznionicom u koju dolazi. Nakon par uvodnih pasusa, da bi dočarao površne komore Mraka koji vlada tim paklom, Dostojevski/Gorjančikov objašnjava relacije među vrstama zatvorenika, te spominje na koji način su postavljena pravila u kazamatu - jer pravila moraju da postoje i na takvim mjestima. Jedan od osuđenika ispriča zašto služi robiju - jer je u šupu namamio petogodišnje dijete i tamo ga zaklao. Svi oko njega vrisnu i ušutkaju ga: ne zato što su šokirani scenom, nego zato što pravila ponašanja kažu da se o takvim stvarima u zatvoru ne priča.
2. "Hadži Murat"
Od svih scena u ovoj pripovjesti, izdvajam momenat kada Hadži Murat, razočaran zbog odugovlačenja vlasti da mu pomognu oko razmjene njegove porodice, klanja, spremi se, te ukrade konja i odjaše u slobodu daleko od straži. Na putu u brda hladnokrvo ubije nekoliko gonilaca, mladića kojima je to prva služba u Gardi, odjaše u pravcu sela gdje mu je Šamil zarobio ženu i djecu, ali samo do prve močvare gdje ga gardisti opkole i ubiju.
Ovo poređenje bi moglo pomoći da krenemo i pokušamo pronaći gdje se presijecaju misli ove dvojice velikih ljudi. Kako to već provjereno znamo, Dostojevski je bio veliki fan Tolstojevog rada. Međutim, ta ljubav nije bila obostrana: Tolstoj je uporno tvrdio da su Fjodorovi radovi previše mračni i samim tim komplikovani za razumijevanje - mada je jedna od njegovih posljednjih želja, pred smrt, bila doprema rukopisa Zapisa, koje je smatrao najboljim djelom Dostojevskog.
Pozivam sve da se uključe.
Naći ćemo nešto i pozitivnog.
Izvolite, kažite svoja iskustva. |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Salkan |
Posted - 22/08/2025 : 08:14:06
Štampana 1856.godine, ali nikada njegova omiljena, kratka priča nazvana "MEĆAVA" prepričava lično iskustvo Tolstojevo, sa kraja januara 1854.godine kada se zapregom vraćao iz Novočerkeska, sa Kavkaza - kući. Noć prepune zebnje i nedoumice: potpuno izgubljeni u snježnoj mećavi, Tolstoj, kočijaš i saputnik Aljoška pokušavaju pronaći bilo kakav putokaz. Na samom početku, Tolstoj strahuje za svoju sudbinu, ali se ubrzo predaje u ruke hrabrim i ludim kočijašima (jer naiđu na još dvoje trojke), te utone u san. A u taj san mu dođe scena iz djetinjstva, kada se kao momčić ljutio na Prirodu što je tako lijepa i mirna i dok leži na poljani, razmišlja kako je to surovo, da on uživa tako spokojno, a niko ne primjećuje to njegovo uživanje. U jednom trenutku ga prekine vrištanje pralja sa jezera: neki seljak se utopio. Budi se iz dubokog sna u kome vidi likove koji su davno nestali; da bi onako promrzao, na rubu života, shvatio da je svanulo, da su konji izdržali, da su došli pred neku krčmu gdje će se osvježiti rakijom i čajem, i izaći na put koji vodi ka odredištu.
Tolstoj u svojim Dnevnicima kudi ovu pričicu, ili je barem ne hvali: u njoj zaista fali određene dubine, ali je delikatno pripovjedanje, taj njegov nenadmašni stil, i više nego dovoljan da se zauvijek uživa u njoj. Način na koji pripovjedač obraća pažnju na svaki detalj u okolini kojom kočije prolaze, svaku smrznutu hrpu snijega na konjima, promrzle noge ljudi, njihova lica i dijelove odjeće, ugao kojim pahulje padaju za vrat ( )...sve je to jednostavno fenomenalno.
Nakon brutalnosti koju nam je servirao Fjodor, šamara koji su nam otvorili oči, vraćamo se onom koji je pažljivije, sretnije i otvorenije volio život. |
| Salkan |
Posted - 16/08/2025 : 07:28:08
...a da bi zakomplikovali stvari i ujedno razjasnili razliku između motiva samoubistva Kirilovljevog i onog Stavroginovog, moramo se ipak dotaći Kamija i njegovog viđenja. CItiram Mit o Sizifu, Glava "Kirilov":
"...međutim, ako je ovaj metafizički zločin dovoljan da ispuni čovjeka, zašto bi bilo potrebno dodavati mu i samoubistvo? Zašto da se ubijemo, da napustimo ovaj svijet, kada smo već osvojili slobodu? To je protivrječno. Kirilov to dobro zna i zato dodaje AKO OSJEĆAŠ TO, TI SI CAR I DALEKO SI OD SAMOUBISTVA, ŽIVJEĆEŠ NA VRHUNCU SLAVE. Ali, ljudi to ne znaju. Oni ne osjećaju TO. Kao i u Prometejevo doba, oni u sebi pothranjuju slijepe nade. Oni imaju potrebu da im se pokaže put i ne mogu da odbace propovjedi. Kirilov, dakle, mora da se ubije iz ljubavi prema čovječanstvu. On mora da pokaže svojoj braći kraljevski i mučni put na kome će on biti prvi. To je jedino pedagoško samoubistvo. Kirilov se, dakle, žrtvuje...Kirilovljev pucanj biće znak za posljednju revoluciju. Nije očaj taj koji ga tjera na samoubistvo, već ljubav bližnjega prema samom sebi. Prije nego što u krvi završi jednu neizrecivu duhovnu pustolovinu, Kirilov ima jednu riječ isto toliko staru koliko i ljudska patnja: SVE JE DOBRO".
"...Stavrogin vodi jedan ironičan život, znamo sasvim dobro kakav. On podstiče mržnju oko sebe. Međutim, ključna riječ ovog lika nalazi se u njegovom oproštajnom pismu NIŠTA NISAM MOGAO DA PREZIREM. On je car ravnodušnosti, Ivan (Karamazov) je to takođe, kada odbija da se odrekne kraljevskih moći duha..."
|
| Salkan |
Posted - 15/08/2025 : 21:17:55
„...O, prijatelji moji!...vi ne možete zamisliti kakav bol i srdžba vas obuzima kada veliku ideju, koju odavno i visoko poštujete, dohvate nevešti ljudi, i izvuku je na ulicu pred glupake kao što su i sami, i najedanput je nađete na tržištu stareži, u prljavštini, naopako nameštenu, bez proporcije, bez harmonije – kao igračka kod nerazumne dece – i ne možete više da je poznate! Ne! U naše doba tako nije bilo! Nismo mi tim pravcem hteli! Ne, ne, nikako ne! Ja ne razaznajem više ništa...Naše vreme će opet doći, i opet će uputiti na sigurnu cestu sve što se tetura i ljulja, svu današnjicu. Inače, šta li bi se sve dogodilo?!“
Sve velike revolucije su zdanja nakrivo nasađena, gonjena uzvišenim idejama koje žvaću, maltretiraju i izobličavaju njihovi izvršioci. Čovjek je nesavršeno biće koje nema mjeru ni u čemu, ni u čemu! Te kuće su sazidane od cigle (ljudi) spojenih gustim malterom (krv ljudi) i nisu vječne, kao što ništa u životu nije vječno i sve ima svoj rok trajanja. Kako je bilo moguće predvidjeti da jedna takva uzvišena ideja, koja će ljudima dati slobodu, mora biti izvitoperena i izmaltretirana do krajnjih granica? Znači li to da su pobunjeni kmetovi, poludivlji, neobrazovani i potpuno neosjetljivi na ono što nosi budućnost, slijepi za upozorenja kako je krhak karakter pa tako krhka i ideja generisana krhkim karakterom, zaista bili toliki divljaci i da ih je jedino pogonila mržnja prema buržujima i prema pravu vlasništva? Jel' to znači da se zaboravljalo na otimanje zemlje u prošlosti, da su se vječno krili posjedovni papiri, da su po Gruntovnicama lopovi uvijek imali svoje ljude koji će pogrešno prepisati zk.uložak? Je li Despota V. bilo uvijek i svugdje, i da li su baš njihova imena nacrtana na spomenicima ispred običnih, prostih ljudi koji u smrtnoj egzaltaciji dadoše živote za prevrat, revoluciju, krvoproliće i navodne slobode? A ko je, onda, bio toliko bistar, da u takvim okolnostima, kada se sve ljulja, osjeti odakle vjetrovi pušu? Ko? Ko je taj ko je mogao predvidjeti u šta bi se sve moglo pretvoriti, ako se krene od pogrešne namjere i kako delikatni moraju biti koračići ka olakšanju, tj.da se bjesomučnim gatljanjem po blatu neće postići najuzvišeniji cilj?
„...Niste to mogli zaboraviti! Podsetiću vas još i više – kazali ste tada još „nepravoslavan vernik ne može biti Rus“.
Držim da je to slavenofilsko mišljenje.
Ne, današnji slavenofili odrekli bi ga se. Narod je danas pametniji. Ali vi, vi ste išli tada još i dalje: vi ste verovali da rimski katolicizam nije više hrišćanstvo; vi ste tvrdili da je Rim proglasio Hrista koji se pokorio na trećem đavolovom iskušenju; i da je katoličanstvo, objavivši celom svetu da Hristos bez carstva zemaljskoga ne može na zemlji ostati, već samim tim proglasilo Antihrista, i tako upropastilo ceo zapadni svet. Vi ste izrečno govorili: što se Francuska muči, to je jedino krivicom katoličanstva, jer odrekla se iskvarenoga rimskog Boga, a novoga nije našla. Eto sve to ste vi onda mogli da tvrdite! Ja pamtim naše razgovore!...“
„...Nijedan narod – započe on kao da čita redove, a u isti mah je još jednako preteći gledao u Stavrogina – još se nijedan narod nije uzdigao po načelima razuma i nauke, još nijednom nije bilo za to primera, osim možda trenutno, i tada iz gluposti. Socijalizam već po suštini svojoj mora da bude ateizam, jer je od prve svoje reči jasno obznanio: da je on sklopa ateističkog i da svoj svet namerava urediti isključivo po načelima nauke i razuma. Razum i nauka su u životu naroda, svakad, sada i od početka vekova, vršili samo dužnost drugoga reda i službenu, pa će je tako vršiti i do svršetka vekova. Postoji druga sila koja narode stvara i kreće, koja zapoveda i koja gospodari, ali kojoj je poreklo nepoznato i nerazjašnjivo. Ta sila je sila neutoljive želje da se dođe do svršetka, do kraja, a u isti mah ona svršetak odriče. To je sila neprekidnog i neumornog površivanja svoga života, svoga postojanja i sila ništenja smrti. To je duh života, kao što je pisano, duh „reke žive vode“, čijim usahnućem Apokalipsa onoliko preti. To je načelo estetičko, kako vele filozofi, načelo moralno, kako potvrđuju opet oni. Traženje Boga je to, kako ja velim najprostije. Smer svakoga narodnog kretanja, u svakome narodu i u svakome dobu njegova života, jest samo i isključivo traženje Boga, svoga Boga, neminovno svoga sopstvenog Boga i onda vera u Njega kao u jedinog istinitog Boga...
...kada u mnogih naroda pojmovi o dobru i zlu postaju opšti, tada narodi izumiru, tada se i razlika između dobra i zla istire i iščezava. Razum nije nikada bio u stanju da odredi dobro i zlo, čak ni da odvoji zlo od dobra, bar približno; nego ih je uvek, postidno i žalosno, još mešao...“
„...Narod je telo Božje. Svaki narod samo je dotle narod dok ima svoga zasebnog Boga, a sve ostale bogove na svetu izuzima bez ikakve pomirljivosti – i dokle veruje da će svojim bogom pobediti, a sve ostale bogove prognati sa sveta...“
„...Jevreji su samo zato živeli da dočekaju istinitoga Boga, i svetu su ostavili u nasleđe Boga istinitoga. Grci su obožavali prirodu, i svetu su zaveštali svoju religiju, to jest filosofiju i umetnost. Rim je narod obogotvorio u državi i zaveštao je narodima državu. Francuska je tokom cele svoje duge istorije bila samo utelovljenje i razvijanje ideje katolicizma, ideje rimskoga boga i, kad je naposletku svog rimskoga Boga bacila u ponor, udarila je u ateizam, koji se tamo, zasada naziva socijalizmom, a učinila je to jedino stoga, što je i ateizam zdraviji od rimskoga katolicizma“.
Opet napominjem nešto toliko očigledno da bode oči i aplaudiram i klanjam se svakom ko se uspije zavarati i okretati glavu od toga: sposobnost nekih ljudi da, dobro poznavajući ljudsku narav, ravnodušnost Prirode i smjer u kome se okolnosti odvijaju, sve saberu i zaokruže u vizije budućnosti. Kakav analitički um treba razviti i kako malo talenta je potrebno da se predvide naredna dešavanja! Evo, i da okrenemo naopako, pa da upitamo: kolika budala i idiot treba biti pa ne vidjeti na šta sve ovo oko nas liči? Dal' je moguće da je velika većina ljudi opterećena pukim preživljavanjem da „nema vremena“ da promisli o tome, o tim upozorenjima koja se kote i množe unaokolo? Ma nema šanse, kažem, nema govora da je neko tako tup! A još manje je šanse da je toliko tupih! Ako su tolike sevdalije i uživaju u momentu, sve daju za ćejf, pa jel' moguće da ne vide dalje od svog nosa???????
Štampan u novinama „Ruski vjestnik“ u toku dvije godine, 1871 i 1872,
Demoni/Bijesovi/Zli dusi/Nečastive sile, definitivno je nivo iznad dosadašnjih radova velikog Dostojevskog i to ne mislim zbog debelih političkih konotacija i moći ovog pisca da tako delikatnu temu na tako prost i jednostavan način uvede u svoju shematizaciju, pa ni zato što je svoju alegorijsku personifikaciju baš ovdje usavršio do tančina – nego jednostavno zato što je ovo najkompletniji roman, najjači krik i poziv, najočitije upozorenje i samim tim i najvažnije dotadašnje djelo jednog od najvećih pisaca u istoriji književnosti.
U malu guberniju nepoznatog imena, uljuljkanu u upozoravajuću dosadu, kojom praktično zapovijedaju matrijarh Varvarna Petrovna Stavrogina i njena kuća prepuna štićenika (od kojih se najviše ističe propali, ali uljudni i pošteni filozof Stepan Trofimovič Verhovenski) i na suprotnoj strani gradonačelnikovica Julija Mihajlovna i njen muž Anton Antonovič Fon Lempke, ulazi nemir u vidu dvaju misterioznih likova: Nikolaja Vsevolodoviča Stavrogina i Petra Stepanoviča Verhovenskog (sina Stavrogine i sina filozofa Verhovenskog). Ultimativni zloćo i nitkov, Petar, samozvani vođ „petice“ – prvi čovjek Internacionale, svjetske udruge socijalista, plete mrežu zavjera, podvala, smicalica i ostalih subverzivnih aktivnosti da bi uzdrmao poredak i natjerao stanovništvo u očaj – sve po naredbi Centrale. Petar i Stavrogin su samo dio nekolicine nekadašnjih radikalnih anarhista iz Petrograda, koji su na selo poslani sa zadatkom. Situacija kulminira neumornim Petrovim radom i odmotavanjem bolnih istina koje otkrivaju stepene nihilizma u koji je „omladina“ propala: u ovom sjajnom romanu, koji je zasigurno za jednu čitavu klasu iznad hvaljenog „Idiota“, Dostojevski na sebi svojstven način, brutalno, oštro i kritički pljuje po ravnodušnosti i nehaju prostog čovjeka, koji ne samo da nema vremena da se bavi idejom i mišlju, nego je toliko usporen i učmao, da uopšte nema osjećaja za bilo kakve znakove o nevoljama koje se iza brda valjaju.
U teoriji književnosti tzv. „alegorijska personifikacija“ predstavlja najsavršeniju stilsku figuru koja iz svojih osnovnih formi cvjeta u nivo na kojem se kroz fiktivni lik promiče ideja, pokret, osobnosti, vrline, mane – dakle nije to samo kombinacija dvaju figura, nego u svom konačnom obliku taj izraz dobija metaznačenje koje se ne može mjeriti suhoparnim aršinima; primjeri u istoriji književnosti su brojni – od Dantea preko Orwella, tu je i Dostojevski. Tamo gdje je Nastasji Filipovnoj i knezu Miškinu nedostajalo dubine u „Idiotu“ – to su tu, u "Zlim duhovima" potkusurene teško vidljive praznine u tipično superdubokoj karakterizaciji fiktivnih likova što ih nam je Fjodor nekako ostao dužan u "Idiotu".
Tako, recimo, u slobodnom prevodu, Varvarna Petrovna može predstavljati tadašnje rusko buržoasko, aristokratsko uređenje – naoko strogo, tradicionalno ali zastarjelo i uspavano; Stepan Trofimovič je oličenje tadašnjih ruskih filozofa – veličanstvene ideje, mnogo brbljanja, iskreno i pošteno srce – ali, nikakva akcija i nikakva kretnja osim propadanja; Ivan Šatov je nekadašnji radikal, ali preobraćeni vjernik i tradicionalista koji odbacuje anarhizam i nihilizam, te vjeruje da se napredak može jedino ostvariti produhovljenjem i povratku tradicionalnim, nacionalnim vrijednostima (sam autor?); Kirilov je idealista samoubica, filozof – nekadašnji Trofimovičev rival iz mladosti, ujedno čovjek koji samovoljno ukida svoj život da bi dokazao svoju vjeru u Ideju; Petar je svevremenska, neuništiva gnjida; itd i itb i nebrojeno mnogo likova koje je autor zaista doradio na vrhunski način, tako da svaki ponaosob, u čitavoj mreži tog sklada i nesklada, može predstavljati dublju ideju koja u tom trenutku vlada u Rusiji, ali joj i prijeti.
Nikolaj Stavrogin je po svemu sudeći, najrazvikaniji ali svakako i najintrigantniji lik u fikciji Dostojevskog. Dotad. Kako prići problemu Stavrogina? Da li se ponovo vratiti na Kamijev Mit o Sizifu, u kome je ovaj majstor fenomenalno otkrio sve tajne oko Stavrogina? Pođimo od osnovnih činjenica:
Stavrogin je mamin sin, otac mu je poginuo negdje u Sevastopolju, razmaženo bogatunče izrazite vanjštine, zgodan, obrazovan i misteriozan. Savršen ulov ženskinju. Odaslan je u prijestonicu i tamo ga otpuštaju iz vojske, jer se najednom kiti intrigama i ispadima; rijetko se javlja kući, a jedini glasovi koje majka Varvarna dobija su loši i sramotni: Nikolaj se ne smiruje, tuče se, kocka, druži se sa svakojakim ženama, dripcima, ološem, jednom riječju, userava se od svoje sile. U trenutku kada ga Dostojevski uvodi u priču, na sceni su četiri žene koje ga vole i koje je on volio: majka, ćopava Marija (ispostaviće se da ju je oženio u Petrogradu radi opklade i da bi se uvjerio u stepen razvrata koji ga ne dotiče), prelijepa Lizaveta (od Drozdovih, koja je na rubu nervnog sloma jer je čula sa kakvim ju je dromfuljama varao) i Darja Pavlovna – anđeo Daša, koju je upropastio takođe u Petrogradu. Stavrogin ima velike duševne probleme: on ne osjeća ni strast ni želju ni nadu. Ništa pod milim Bogom. Međutim, on je svjestan svoje bolesti, ne želi da učestvuje u spletkama „petice“, izbjegava Petra i njegove uhode, pokušava da se izmiri sa ljudima, kad već ne može sa sobom, pa će jednom prilikom otići i na ispovjed. Tamo saznajemo za njegovo najgore djelo, najveću sramotu i zlo koje je učinio (a pritom ne pominjem nekoliko ubistava u duelima, časno-pošteno). Obljubio je malu, 12-ogodišnju Matrjušu i namjerno je danima poslije toga posmatrao kako upada u delirijum, te se pred njegovim očima u očajanju i objesi. Ni tada on ne osjeća apsolutno ništa. Za razliku od Kirilova, dakle, Stavrogin se boji samoubistva iako je svjestan svoje propasti i da taj čas mora doći što prije – kad već vidi da svima oko sebe donosi samo nesreću. Fenomenalan je način kako Dostojevski objašnjava njegovo stanje i kako ta njegova promišljanja i muke suprotstavlja opscenim momentima u kojima svako ko ga ugleda, ne vidi prvo njegovu pojavu, nego neko odvratno, nezemaljsko, zlo biće, koje praktično živi u tijelu Stavrogina i razara ga. Najočitiji primjer tom momentu je scena kada odlazi do hromke Marije i ona ustaje sa kreveta i paralizira se od straha kad ugleda to „neko biće“, prije no što vidi da je to Stavrogin.
„Katehizis revolucionara“ priručnik je za teroristu-revolucionara, napisan 1869.godine u Ženevi, od strane Nečajeva (u saradnji sa Bakunjinom) i sada mi je savršeno jasno gdje se nalaze smjernice koje zavjerenici i dan-danas koriste. Vidite, ja uvijek polazim da pometem svoje dvorište i odgovorno tvrdim da u mojoj zemlji danas djeluje jaka struja subverzivno-terorističkih nihilista koji, uz pomoć upliva stranih faktora po različitim intencijama i idejama, svim silama pokušavaju da izvrše prevrat. Kako drukčije objasniti „new now“ momenat, opšte beznađe, iskre ludila, nepovjerenje u sistem i državne službe, blijede kontakte među ljudima, zatvaranje, neveselost, potpuni očaj? Koračić po koračić, sitnim dezinformacijama i pomoću potkupljene medijske mašinerije, svaki sistem je moguće urušiti, kako god ozbiljan bio. Nažalost, znam i da moja zemlja nije jedina na udaru tih terorista.
„...Slušajte, mi ćemo prvo bunu izazvati – govori Verhovenski sa velikom hitnjom i svaki čas hvata Stavrogina za lijevi rukav – Ja sam već rekao: mi ćemo prodrijeti pravo u narod. Znate li, mi smo već sada strahovito jaki! Naši nisu samo oni koji ubijaju i pale, ili ispucavaju klasične metke ili ujedaju. Takvi ljudi samo smetaju. Ja bez discipline ne razumijem ništa. Ta ja sam obmanjivač, a ne socijalist. Ha-ha! Slušajte, sve sam ih ja prebrojio: nastavnik koji se sa djecom smije njihovome Bogu i njihovoj kolijevci -već je naš; advokat – koji obrazovanog ubicu brani time što je ubica prosvećeniji od svoje žrtve, i zato da bi došao do novca, morao je da ubija – i on je naš. Đaci koji ubijaju mužika da bi pretrpjeli i poznali mučno ocjećanje – naši su. Porotnici koji svakoga krivca opravdavaju – naši su. Državni tužilac koji na sudu drhti što nije dosta liberalan – naš je, naš! Administratori, književnici – o, naših je mnogo, strahovito mnogo, samo oni i sami ne znaju da su naši. A s druge strane, poslušnost đaka i budala stigla je do najviše granice; nastavnicima je prepukla žuč; svuda taština neizmernih razmjera, apetit divlji, nečuven...A znate li, znate li koliko ćemo ih samo gotovim idejama dobiti?“
Samo ću još jednu stvar reći: velika je, velika šteta ne pročitati ovo remek-djelo. Ko god se nije usudio ovo pročitati, ostao je uskraćen ogromnog zadovoljstva.
|
| Sneaksie Thiefsie |
Posted - 02/08/2025 : 20:42:50
 |
| matori paraliticar |
Posted - 02/08/2025 : 18:12:01
quote:
Originally posted by Salkan
IDIOT
Ovo je jedna od nezaobilaznih lektira za svakog knjigoljupca i svakog ko želi da se ozbiljnije posveti proučavanju klasične književnosti.
Potpis :)
Da me ubijes ne bi se mogao tacno setiti kada sam ovu knjigu prvi i jedini put procitao mada moze biti negde iznedju 2000-2005.
Voleo bi jos jednom procitati pa da pokusam desifrovati sta se mladjem ja toliko. svidelo da mi je omiljena knjiga. |
| Salkan |
Posted - 02/08/2025 : 08:29:52
Nadopuna gornjeg posta o Idiotu:
Da izbjegnemo nedoumice u pogledu uzlazne linije u tehnici zaokruživanja gromovitih likova (koji će se na kraju, u zaključku ispostaviti i najbitnijim segmentom Fjodorovog stvaralaštva), Idiot je naime kompletiran i štampan 1869.godine, dok su Zli dusi (Stavrogin) štampani tri godine poslije.
Istina je i to da je Stavrogin rođen prije Ipolita, Rogožina i ostatka ekipe iz Idiota (sve prema podacima iz Piščevih Dnevnika, ali i prema Memoarima Fjodorove hanume - kojoj je poneke stvari i diktirao, jelte) - ali je Stavrogin bio nepotpun, kao i čitava ta priča o Demonima/Zlim dusima, pa sam zato u gornjem postu i bio precizan ali van konteksta.
Sve u svemu, kad već privodimo kraju jedan opus ovako velikog čovjeka, red je da do detalja budemo jasni.
Idiot, dakle: 1869.
Zli dusi: 1872.
Braća Karamazovi: 1880.
Sledeća stanica: N.V.Stavrogin! |
| Salkan |
Posted - 31/07/2025 : 17:49:52
Razvucite zavjese, pokupite čahure, spustite pogled i poklonite se, šupci svih zemalja! Dolazi
IDIOT
...da vam kaže kako ste bezvrijedni i loši.
„Pred njim beše blešteće sjajno nebo, ispod njega jezero, svuda okolo svetli horizont kome se nigde kraja nije videlo. On je to dugo posmatrao i nervozno se trzao. Seti se sada kako je tada pružao ruke u to sjajno beskonačno plavetnilo i plakao. Mučilo ga je što je on svoj toj divoti Božjoj sasvim tuđ. Kakva je to gozba, kakav je to večiti veliki praznik kome kraja nema, kome ga nešto već odavno, oduvek od samog detinjstva privlači, a u kome on nikako ne može da učestvuje?“
Svijetu kakvog znamo oduvijek je i u svakom trenutku trebao spasilac. Trebao je neko ko će se izdići iznad ljudskih slabosti, končića ispletenih od svile, koji u najiskonskijem od svih nastojanja, želja su da obezbjede opstanak i bolji život, a usud to jednostavno ne dopušta. Pa, može li, ako se uopšte rodi takav spasilac koji će imati čisto srce (a to je samo dovoljno, jelte), opstati u ovom našem svijetu? Sama ta postavka ideje fenomenalna je i vrlo zahtjevna: a ko bi drugi mogao uzurpirati suprotstavljene armije Sudbine i armije Čovjeka i uskomešati uspostavljeni poredak, već samo genije lično, neko toliko originalan i hrabar, samoubica i mutivoda, bolesno, ubogo biće sa natprirodnim talentom za sricanje? Samo umjetnička, napaćena duša koja osjeti, predviđa i upozorava.
Knez L.N.Miškin se nakon nekoliko godina liječenja vraća iz Švajcarske u Rusiju u poderanom šinjelu i gamašnama na poderanim cipelama, bez cvonjka u džepu, sa malim zavežljajićem i namjerom da osjeti ljubav prema majci Rusiji. Nakon što u vozu na liniji Varšava-Petrograd upozna zanimljive likove imenom Lebedev i Rogožin, spletom neobičnih okolnosti Miškin se postavlja na užarenu scenu između dvaju tipičnih buržujskih ruskih porodica različitih putanja u društvenim kretnjama i momentu socijalne devalvacije u Rusiji, Ivolginovih i Jepančinovih, kuća dvaju umirovljenih generala i njihovih najbližih, što ih u bliskoj prošlosti posvađa rospija Nastasja Filipovna, jer se u nju svi muškarci zaljubiše ko telad.
Pretposljednje djelo koje je štampano za života Dostojevskog, IDIOT je u dotadašnjem repertoaru sigurno i najkomplikovaniji i najimpozantniji po svojoj dramaturškoj razradi. Roman od preko 600 stranica u suštini je jedna velika drama, u kojoj pisac vrlo malo ili nikako koristi uspješnu praksu iz prošlosti: nema previše razmjene dramskih scena, iznenadnih preokreta u radnji i nekih spektakularnih romansijerskih minijatura. Dakako: ima ih, ali one nisu u službi naglašavanja nekog od tih posebnih segmenata. Tu nema psihološko-propagandnog paketa u kome se jadni knez K. priprema da po stare dane oženi mlado djevojče i tako spasi njenu majku i oca finansijske propasti, tj.Dostojevski ne manipuliše uskom scenografijom kao u Ujkinom snu. Ovdje je to naširoko razvučeno, u svim pravcima. Svi su ti elementi na prirodnim mjestima u priči i sačinjavaju je – kako je Dostojevski uostalom i htio, kroz svoju metanaraciju jasno rečeno – da to izgleda kao jedna hronika.
Mislim da je, ako bi prihvatili moju gornju pretpostavku da se radi o jednoj dubokofilozofskoj drami, nekoj vrsti mozaika sastavljenog od svih detalja koji moraju sačinjavati jedan roman, tj.formalistički, najjednostavnije reći da je Idiota najbolje i najracionalnije posmatrati kroz prizmu tehnike razrade likova, baš onako kako to na početku Trećeg dijela i sam Dostojevski objašnjava: čupanje primjera iz mase, ivičenje osobnostima koje inače ne zapinju za nehajno oko, ali koji u svojoj suštini tvore jedan šablon ponašanja. Ovo pišem iz razloga što je razrada likova ustvari onaj najjači forte, najviša tačka u cjelokupnom njegovom pisanju – Dostojevski jeste imao oštro pero, strašno je kritikovao prilike u koje je rusko, pa i globalno društvo upalo, fokusirajući se na pojedinca.
Tako ne mogu da odolim a da prvog ne spomenem Partena Semjonoviča Rogožina, koji je po mom UBJEĐENJU vizuelno otjelovljenje (u velikom dijelu svog karaktera) našao godinama poslije – kao sporedni lik Prattove sage o Cortu: Rasputina. Toliko je tih detalja i njegovih postupaka, razmišljanja, koje me navode na tu pomisao. Naravno, glavni lik priče, knez Miškin je priča našeg života: odnosno, kako u ovom našem svijetu jednostavno ne da ne smijete biti poštenjačina, nego je to zadnje što trebate biti. Sudbina vam neće dozvoliti da glumite spasitelja, ili čak samog Hrista, smijem se usuditi pa reći. No, sa Miškinom je sve jasno – mi od samog njegovog uplitanja u spletkarenja Ivolginovih i Jepančinovih možemo pretpostaviti da ćemo doživjeti njegovu propast – dok kod ostalih značajnih likova to nije slučaj.
Nastasja Filipovna je samo zaokružen jak ženski lik, kao što je to slučaj u svim njegovim dotadašnjim djelima, i to je savršeno jasno. Čak je i tragedija tu: da bi se djelo moglo kvalifikovati među Najveća. I upravo je ženski lik odgovoran za tu tragediju, čime je Dostojevski uspio kreirati svoj potpuni stav u metafizičkim promišljanjima o ulogama polova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što je ustvari genijalna zamisao. Takođe, dio Stavrogina, koji je rođen prije (ali pokazan svijetu poslije Idiota) i koga ćemo posebno obrađivati, jer je po meni drugi najznačajniji lik u čitavom Fjodorovom opusu, dakle dio Stavroginovog otrova rasut je po nekoliko likova iz Idiota; osim Rogožina koji uzima značajno hise, tu je i Ipolit. Mali, bolesni, odvratni spletkaroš u kome na samom kraju života cvjetaju demoni i suštinsko zlo – pa možda i najdalje zlo kojemu se krhki ljudski karakter može približiti. Jadan, mlad i blijed, beskoristan i bijesan, Ipolit izaziva najgore u nama, i zaista je nevjerovatno kako Dostojevski pomjera naš razum i tjera nas da i mi zamrzimo jedno nesretno čeljade koje ne samo da je odbilo da u svom kratkom životu ostvari bilo kakav značaj, nego je nastavio do samog kraja da ističe svoju mržnju prema Svijetu i svima i neviđenu jeres.
Dva su momenta, dvije scene, toliko značajne u ukupnosti posmatranja zadate teme; moja prvobitna namjera je bila uspostaviti ovaj pdf da bi se Fjodor i kolega mu Lav posmatrali iz ugla trke ka Bogu i neke smo paralele uspjeli prepoznati. Dosad zasigurno znamo da je Tolstoj miliji, slatkorječiviji i veći optimist: onaj koji sliježe ramenima nakon što odrecituje odu Prirodi, Sudbini i Bogu, pa nerijetko i daje druge šanse. Dostojevski nije milozvučan – samim tim on nije pravi romansijer, nije delikatan, vrlo je grub, oštar i surov, ali je: on svjestan svoje moći. Prva scena je već pomenuto pojašnjenje o korištenju primjera iz stvarnog života i osobenosti nekih lica koje treba preslikati u roman kroz fikciju: tu mi je savršeno jasno da je Fjodor kroz kritiku stanja ruskog društva tada morao pojasniti do koje tačke idu njegove vizije. Ali, ono što je Miškin u vatri netom prije posljednjeg epileptičkog napada, pred zaruke, opjevao nadmenim wannabe buržujima u kući Aglajinoj, e to je već spektakl.
Zašto (Ruski) pravoslavac postane najžešći jezuit kada pređe na katoličanstvo: zato što svaki čovjek koji se odrekne domovine, odriče i Boga; zato što Rus očajnički traži tlo na koje će stati i onda kada jednom stane na to tlo, on želi da sve nadoknadi u svom posvećenju (Bogu).
Zašto pravoslavci preziru katolike? Zato što je Katolička Crkva izopačila hrišćanstvo, prigrabila Zemaljsko carstvo, posvetila se novcu zarad istinskog i najvećeg hrišćanskog motiva: žrtve. Zato što je tim maltretiranjem iskonske vjere dozvolila i ateizam i koznačegajoš. A zato što katolici znaju šta o njima misle pravoslavci, zato ih smatraju divljim i nerazumnim.
Idiot je svakako najveći zalogaj u dosadašnjem analiziranju sraza Tolstoj vs Dostojevski u aspektu osjećanja Apsoluta. No, to nikako ne znači da se snaga ovog romana treba stavljati na neki tas, posebno vagu, nipošto. Ideje koje su posijane u kratkim pričama, a to važi za oba ova heroja – jednostavno eksplodiraju u komplikovanim i velikim romanima, pa je Idiot prvi primjer za tu tvrdnju. Ovo je jedna od nezaobilaznih lektira za svakog knjigoljupca i svakog ko želi da se ozbiljnije posveti proučavanju klasične književnosti. Malo je tu bjeline na papiru ostalo, iako se radi o masivnom djelu. Malo je toga ostalo nedorečeno u ovom poduhvatu i čini mi se da je priča savršeno zaokružena romantičarskim svršetkom. Jadni Miškin! Koliko sam samo puta ispadao idiot, i nikad se nisam naučio pameti! Ulijetao sam u minska polja kao Hajdi, presretan i pun energije i volje i radosti, spreman da sve svoje podijelim sa neznancima. Za razliku od kneza Miškina, moja bolest traje već 49 godina, padanje u vatru se pojačava i sve je češće – to samo znači da ću kao i on sagorjeti, ali će moje gorenje trajati upornije, duže i bolnije. N'est-ce pas?
|
| Salkan |
Posted - 02/07/2025 : 22:26:00
Sa pitanjem "...a šta je to prava ljubav?" ćutljivi Podnišev preuzima glavnu riječ u kupeu voza koji nikako da stigne na svoje odredište. Nakon što rastjera takozvane humaniste i filantrope oko sebe, on se predstavlja svome slušaocu kao čovjek "koga upravo spomenuše gospoda, taj odvratni čovjek koji je ubio svoju ženu" i počinje svoju potresnu priču.
Ovo je jedna od najpoznatijih Tolstojevih novela, kako znamo, dugo zabranjena, pa i djelimično cenzurisana, ali napokon predstavljena u punom svjetlu i adaptirana na bezbroj načina među umjetnostima. Ne samo da je to, kako kažu jednoglasno, snažna kritika seksualnosti, neuređenih brakova, odnosa među supružnicima uslovljenim isključivo životinjskim nagonima - te i snažna predstava o sili pomračenja uma u ljubomori, nego i lagani dodir sa muzikom kao najdeliktanijem podražaju duhovnog žića, pa i najneobičnija od svih novela Lavovih koje sam dosad pročitao.
Nakon što izvrši zločin, ljubomorni muž kreće u daljnji krvavi pir ali se iznenada zaustavi pomislivši: "...želim da ga ganjam i stignem, ali koji bi to ljubomorni i prevareni muž u čarapama kasapio ljubavnika svoje žene? Želim da budem strašan u njegovim očima, a ne smiješan" - što kao jedan od najupečatljivijih pasusa sažima vrhunac ovog djela.
U određenim trenucima morao sam poslušati:
...i mislim da shvatam u potpunosti gdje su se žice otpojile i gdje je nastao kurcšlus u mozgu napaćenog Podniševa. Ljubomora je samo krajnja tačka njegovog nezadovoljstva, kulminacija dugotrajne patnje i razočarenja u brak - a kad se sjetimo koliko je i kako Lav kritikovao Crkvu (isključivo zbog zastranjenja od Boga), ova je KROJCEROVA SONATA jatagan kojim je probio srce svojim neprijateljima (tj.neprijateljima ljudskog roda).
Za spomenuti je i zanimljivu Chestertonovu kritiku ovog djela.
Nije Lav bio nikakav mekušac, naprotiv.
|
| Salkan |
Posted - 01/07/2025 : 06:19:21
Da bi ozbiljan muškarac održavao zdravlje, kako fizičko, tako i umno, on bi trebao da povremeno uživa u ženskim čarima.
Tako, naime misli Evgenij Ivanovič Irtjenjev, koji se nakon očeve smrti, prihvata posla vođenja oronulog gazdinstva. Iako grca u dugovima, Evgenij se svojim elanom i preduzetnošću uspijeva izboriti sa problemima i vrlo brzo anulira minuse. No, da bi održao svoje zdravlje, kako fizičko, tako i umno, od stražara Danila Evgenij zatraži da mu dovede neku seljanku da se malo proveseli - daleko od kuće, majke, očiju kmetova. I tako Danilo dovede Stepanidu, mladu, jedru, prsatu i veselu ženu kočijaša (što živi i radi u Moskvi) i koju nije briga što je udata, dok se veseli, šilgica i dok dobija koju rublju za svoje međunožje. Evgenij se viđa sa Stepanidom mjesecima i shvata da je vrijeme da prekine odnose s njom, ali si uporno ponavlja "da će se to desiti kad poželi".
U strahu od dugova koji se neprestano odnekle pojavljuju, majka Marija Pavlovna želi bogato oženiti svog Evgenija, ali se ovaj svojeglavi klipan zaljubi u neuglednu i nebogatu Lizu, te je zaprosi i oženi. Ljubav cvjeta, sve puca od razumijevanja i idile. Jednog dana, ipak, dok Liza nosi njihovo drugo dijete u stomaku (jer je prvo pobacila), neko angažuje seljanke da čiste kuću i rade na imanju: među njima je i Stepanida. Evgenij se ne može oteti mislima o njoj, njenom nasmijanom licu u onom šumarku dok grize lišće i vreba da je ponovo sretne.
Ova priča, apsolutno ničim slična ostatku Lavovih radova, na prvi pogled daje sliku ljudskih slabosti i mana, gdje čulnost pobjeđuje razum - no samo na prvi pogled.
Evo, kolega ridiculuse, koji redovno pratiš ove moje upise, dok tvrdiš da Lavov učitelj piše najljepše među Rusima - kada se dohvatiš "ozbiljnih" i "tužnih" Tolstojevih priča, pa sve presiječeš ĐAVOLOM, možeš naslutiti da je, što se stila pisanja tiče barem, Lav ne samo uživao u tzv."uzlaznoj putanji" i da je "brusio talent", nego da je shodno ideji koju promoviše, iz rukava vadio adut, odnosno koristio različite stilizacije - što možda znači da je sve to imao pri sebi od samog početka, samo je bilo pitanje kada i kako dočarati određenu tematiku. Dakle, iako je napisana 1889.godine, ova novela je štampana posthumno, tek 1911.godine, pa nam sad ostaje procijeniti koliko ima veze što je Lav baš u doba pisanja počeo da gubi živac zbog svoje žene (a znamo kako ju je ostavio i kako instantno završio poslije odlaska). Prije bi se reklo da je ovo djelo pisano na samim počecima karijere - no i tu leži jedan sitni trik: iako se naracija ne može ocijeniti dubokoumnom, filosofskom i uobičajeno nategnutom (uobičajeno za Tolstoja) - dijalozi koji čine novelu, pa i sami unutrašnji monolozi/premišljanja glavnog lika su praktično savršeno napisani. Učenik je davno prevazišao učitelja.
 |
| Salkan |
Posted - 25/06/2025 : 22:07:33
„Pišu mi iz Rusije pisma u kojima izjavljuju saosećanje, boje se da ću propasti, zakopan u ovoj pustinji. Govore o meni: podivljaće, zaostaće iza svega, propiće se, pa će se još, ne dao bog i oženiti Kozakinjom. Nije badava, kažu, Jermolov rekao „Ko deset godina odsluži na Kavkazu, taj se ili propije, ili se oženi povarenom ženom“. Strašno! Doista, treba da se čuvam da ne propadnem jer bi mi sudbina mogla dodeliti veliku sreću da budem muž grofice B., komornik ili vođa plemstva. Kako ste mi svi vi gadni i bedni! Vi ne znate šta je sreća i šta je život! Treba jedanput okusiti život u njegovoj jednostavnoj lepoti. Treba da vidite i shvatite ono što ja svaki dan gledam pred sobom: večne i nepristupačne snežne planine i veličanstvenu ženu one prvobitne lepote, kakve je morala biti prva žena koja je izišla iz ruku svoga tvorca: pa tek tada da vam bude jasno ko sebe upropašćuje, ko živi u istini, a ko u laži – vi ili ja. Kad biste vi samo znali kako ste mi mrski i jadni u svojoj obmani! Sve mi postaje nepodnošljivo gadno čim zamislim samo umesto svoje kolibe, svoje šume i svoje ljubavi – te salone, te žene sa namazanom kosom, sa veštačkim tuđim kovrdžama, te usne što se neprirodno miču, te utegnute i osakaćene slabe udove i to salonsko ćeretanje koje treba da se naziva razgovor iako nema nikakvog prava na to. Pred oči mi izlaze ona tupa lica, one bogate neveste čiji izraz lica kao da govori: „Mada sam ja bogata nevesta, ništa ne smeta; hodi, može se!...“ Ona sedenja i premeštanja, ono drsko podvođenje parova i ona večita spletka i pretvaranje, ona pravila – kome ruku, kome pozdrav glavom, kome razgovor; i najzad, ona večita u krvi urođena dosada koja prelazi s kolena na koleno. I sve to svesno, sa ubeđenjem da je to neophodno. Treba da razumete jedno ili da poverujete u jedno; treba vidite i razumeti šta je istina i lepota, pa će se kao prah razvejati sve što vi govorite i mislite, sve vaše želje za srećom i radi mene i radi sebe. Sreća, to znači biti sa prirodom, posmatrati je, govoriti sa njom. A ja samo želim da propadnem u vašem smislu, želim da se oženim prostom Kozakinjom i ne smem to učiniti, jer bi to bio vrhunac sreće koje sam ja nedostojan.“
U svojoj velikoj noveli „Kozaci“, Tolstoj poluautobiografski govori o svom odlasku iz Moskve i pristupanju vojsci na Kavkazu. Dimitrij Olenjin ostavlja raskalašenu, salonsku imitaciju života i na saonicama u uniformi junkera odlazi na Jug. Raspored ga vodi u malo kozačko selo, kraj rijeke Terek koja razdvaja Kozake i Čečene na jugu Tatarstana. Isprva zabezeknut načinom seoskog, priprostog življenja u toj sredini, Olenjin ubrzo povezuje konce i doživljava čisto produhovljenje u dodiru sa iskonskom prirodom. Nevjerovatne relacije između Rusa, Kozaka i Čečena postaju potpuno jasne, onda kada se useli u kuću zastavnika kozačkih jedinica i između ostalih likova, upozna ljepoticu-divljakušu Marjanu i njenog suđenog dragana, Lukašku.
Početak ovog posta pripada odlomku pisma koje Olenjin nikada nije poslao nazad u Moskvu, svojim zabrinutim poznanicima. Iako je taj isprazni život ostavio iza sebe, Olenjin nosi zebnju u srcu da, i pored silne želje da postane dio nove sredine koja ga je opčinila, nije suđeno da se njegova želja ostvari. U Marjaninoj divljoj ljepoti on vidi iskon, utjelovljenje svoje neograničene ljubavi i želje da se spoji sa Prirodom. U ostalim licima prostodušnih Kozaka on vidi put ka duhovnoj slobodi i ispunjenje svoje duše ljubavlju. Jedan od najsilnijih dijelova ovog sjajnog romana objašnjava momenat kada Olenjin, zaluđen strašću za lovom, odlazi u šumu i tamo zaluta u čistom ushićenju; sa sumrakom se prepadne i dublje zaluta u divljini, te se slučajno nađe u kozačkom utvrđenju.
„Kozaci“ je i neka vrsta izvještaja o toj izdvojenoj, neobičnoj zajednici na Kavkazu koja je eto i tada živjela po svojim pravilima. Znamo da se otad svašta promijenilo i u Rusiji i oko nje, ali se čini da su tamošnji ljudi ostali isti. Rusi dolaze naoružani i lokalni Kozaci ih smatraju neprijateljima, ne vjeruju im; za Kozake Rusi misle da su divlji, neukroćeni i ne pripadaju njihovom krugu; za Ruse su Čečeni smrtni neprijatelji; Kozaci i Čečeni se ubijaju međusobno, jedni druge pljačkaju, ali među njima vlada „kodeks časti“ i neka neobična vrsta razumijevanja i poštovanja. A sve ih dijeli pitomi Terek.
Sjajno, sjajno, sjajno. Uz pomenute momente, nema tu previše spektakularnih minijatura u fabuli sem predanja Prirodi različitim, "kozjim" putevima, sve je ušećereno romansom, odnosno tim čudnim ljubavnim trouglom, ali ostavlja vrlo jak i neizbrisiv utisak. Nagoni Olenjina da očisti dušu su iskreni i čisti, od momenta napuštanja Moskve on osjeti slobodu, jer je iz srca odstranio prljavštine i odmah želi metanoju. Pa čak i po saznanju o relacijama između prelijepe Marjane i šmekera Lukaške, on postupa pravilno i ljudski, ne nameće se, nego čeka da se ljubav formira i dobije oblik koji ne treba da bude opravdanje njegovih postupaka, nego logičan rezultat njegovog oslobođenja.
Potpuno je jasno da Tolstoj nikad nije odustao od ljubavi prema toj fazi svog života i da je „Kozake“ posvetio tom vremenu svog uzdizanja, pomirenja i shvatanja. Novela je štampana 1863.godine, a govori o dešavanjima tokom 1852. Navodno je Turgenjev "Kozake" označio kao omiljeno djelo iz pera Lavovog.
|
| Salkan |
Posted - 23/06/2025 : 06:20:36
Sve se više zanimam za tzv."izdavačku politiku" iz prošlog doba.
Na primjeru "Novog pokolenja" iz Beograda (1952) i edicije "Svetski pisci" uviđam greške koje su dalje vodile u katastrofalno i nepopravljivo skretanje s kursa, kako kod čitalaca, tako i kod ostatka izdavačkih kuća.
Knjiga koju čitam "Smrt Ivana Iljiča i druge pripovetke" sastavljena je od nazivne priče, Zabeleški jednog markera, Porodične sreće i Kozaka (koje trenutno ćejfim). Da li su urednici smatrali za shodno da nekako uvežu ove novele/priče, da im nađu neku poveznicu osim toga što ih je napisao isti čovjek? Očito ne. Shvatam da se radi o postratnom periodu kada izdavaštvo tek hvata zamah i kada kreće štampanje sabranih djela, kompletnih tomova itd., ali se radi o nemaru i nepažnji.
Daleko bilo pa je to presudno, uvijek se nađe način da onaj ko pažljivo prati određenog umjetnika nađe ispravnu rutu u istraživanju, bio to hronološli redoslijed objavljivanja ili tematika. Ali, nabacati na ovaj način djela iz različitih perioda stvaranja Tolstojevog je prilično amaterski. Izgleda da je bilo bitno samo štampati, gomilati, prodavati, pa kako bilo.
U Lavovom slučaju to nije nikakva prepreka niti užasan previd koji šteti, jer Lav je toliko dobar da njegove ideje i poente naviru i nude se pa makar kretali iz sredine ili od kraja. Tako je, praktično, najbolje imati Radovo izdanje iz 1981 ili 1982, svijetloplavi komplet u 20 tomova - pa i u njemu nedostaje (mislim) par kratkih priča. |
| Salkan |
Posted - 21/06/2025 : 11:06:04
...a "PORODIČNA SREĆA"?
O djevojčici koja u nesreći (kada gubi i oca i majku) spoznaje ljubav u punom smislu riječi? O čovjeku, koji je stariji od nje preko 20 godina, iskusnom macanu koji se o njoj brine kao o najrođenijem, koji krije svoja osjećanja prema njoj dok se ona razvija u ljepoticu željnu pažnje i ljubavi?
Jedna od najemotivnijih, pa može se reći i najljubavnija novela iz pera velikog Lava.
Priča je to o različitim ljubavima; o procesu u kome ljubav sazrijeva iz lakoumne u ozbiljnu, iz ozbiljne u zrelu - o ljudima kakvi smo i mi sami, tj. o osobama koje se i pored svih nedaća predaju tom prelijepom osjećaju zaljubljenosti i voljenja.
O različitim pogledima na ljubav: o tome kako žene (koja nastupa kao narator, za promjenu od ostatka Lavovog opusa) shvataju predanja. O tome đavolskom živcu koji nikad ne miruje i koji uzurpira svetost mirnoće i postojanost instituta (ljubavi). O zrelim muškarcima koji uspijevaju prebroditi i svoje i ženske mušice i odnose pobjedu.
Veliko je ovo sve da bi se salonski/forumski filozofiralo. |
| Salkan |
Posted - 18/06/2025 : 20:38:03
Nastala 1886.godine i ostala kao možda i najimpresivnija novela ikad napisana - u istoriji književnosti, SMRT IVANA ILJIČA Tolstojeva je izjava o razlici između života vođenog društveno prihvaćenim konvencijama i šablonima, koji neminovno vodi ka moralnom sunovratu i propasti i života u kome se pripremamo za povratku duše Bogu.
Rekoše tamo negdje da je 1877.godina bila ta, kada je veliki Lav konačno raskinuo sve svoje veze sa društvom i Rusijom za kojom je čeznuo, te da je od tog trenutka krenuo u otvoreni obračun sa neprozirnošću ljudske duše i mučeništvom duha. Zasad je to teško ispratiti - ali je jasno, nakon čitanja ovog genijalnog remek-djela, da je diskutabilno najveći književnik u istoriji čovječanstva kroz ovu novelu dao do znanja kako je gledanje u lice smrti neizbježan dio postojanja, te da je Smrt posljednji trzaj živog tijela da zadrži dušu u ovozemaljskom, prije nego se vrati svom Gospodaru.
Ivan Iljič Golovin je sudski službenik, koji nakon decenija "pristojnog i ugodnog" življenja, jednog dana, sasvim slučajno, dok kača zavjesu o karnišlu, padne sa stolice i povrijedi se. Od tog momenta on osjeća sve jače bolove, obilazi ljekare, te uporedo sa gubljenjem tjelesne snage i energije, počinje da duševno odumire. Osim boli u slabinama koja je sve jača i užasnija, Ivan postepeno osjeća neugodan okus u ustima i konstantno tone u sve beznadežnije stanje bolesti. Pitanje koje se vremenom, kroz muke, bolove i agoniju nameće snažnije od ostalih je: "Zašto? Zar sam čitav svoj život živio pogrešno? Zašto me Bog ovako kažnjava?". Ivan Iljič će proći tromjesečnu golgotu punu patnje u osami, potpomognutu velikim količinama opijuma i morfijuma, nerazumnih pogleda svoje žene i kćerke, očajnih lica svog sluge Gerasima i sina Vasje, da bi u mislima ponovo prošao sličice iz svog života i zaključio da je "samo na početku bilo dobro, a onda sve lošije i lošije". Na kraju krajeva, da, živio sam vođen društveno prihvatljivim normama, gradio karijeru, sticao imetak, stvorio porodicu, othranio djecu - ali da li sam živio onako kako sam htio i kako je, naposljetku, trebalo meni da ugodi?
Još kažu da je i Hajdeger u nekom svom traktatu očešao mnoge svoje misli o ovaj genijalni Tolstojev krik. Nesumnjivo da je Smrt Ivana Iljiča poslužila mnogim velikim književnicima u njihovom radu. Ipak govorimo o prvoklasnim remek-djelima koja su obilježila postojanje čovjeka u ovom životu, a kad se već dotičemo onih koja, nevezano za #trending trovanje i "opšte prihvaćene normative" odolijevaju zubu vremena i primjenjiva su na apsolutno svačije bivstvovanje - dajte da se ne lažemo i ne pretvaramo više: VARALI SU NAS, krili su Lava, mogli smo ovo čitati i u lektirama. Krili su od nas ovako emotivne priče da bi nas skretali u svoje kolone.
"...i ukoliko je to bilo dalje od djetinjstva, a bliže stvarnosti, utoliko su bile ništavnije i sumnjivije radosti. Počelo je to još u Pravnoj školi. Tada je još i bilo nečeg istinski lijepog: bilo je veselja, prijateljstva i nade. Ali, već u višim razredima, bili su sve rjeđi ti lijepi trenuci. Kasnije, u prvim godinama službe kod gubernatora, ponovo je bilo lijepih trenutaka. Bile su to uspomene na ljubav prema ženi. Posve se sve to izmiješalo, a dobrog je bilo sve manje. Još dalje, još manje je bilo dobroga: što dalje - sve manje..."
"...Baš u to vrijeme Ivan Iljič je prošao kroz rupu i ugledao svjetlost, pa mu je postalo jasno da mu život nije bio onakav kakav je trebao da bude; ali da se to još može popraviti. I on se zapitao Šta je to ONO? pa se stišao osluškujući. Onda je osjetio da mu neko ljubi ruku. Otvorio je oči i pogledao sina. Bilo mu ga je žao. Došla je i žena. On je pogleda. Otvorenih ustiju i sa neobrisanim suzama na nosu i obrazima ona je gledala u njega s izrazom očajanja. Njemu bi žao i nje. Jeste, ja ih mučim! pomislio je on. Njima je žao, ali biće im bolje kad umrem. On je htio i to da kaže, ali nije imao snage da izgovori..."
Apsolutno remek-djelo književnosti. Klasa za sebe.
28.avgusta 1886.godine:
Glavna zabluda u ljudskom životu je to što se svakome posebno čini da njegovim životom rukovodi težnja za zadovoljstvom i odvratnost prema patnjama. I sam se čovjek, bez ikakvog rukovođenja, predaje tome voditelju - on traži zadovoljstvo i izbjegava patnje i u tome vidi cilj i smisao života. Ali čovjek nikada ne može da živi samo u zadovoljstvima, niti može izbjeći patnje. Mora biti da cilj života nije u tome. A kada bi i bio - kakva besmislica; cilj su zadovoljstva, a njih nema niti ih može biti. Kada bi i postojala - zar kraj života i smrt nisu uvijek skončani sa patnjom. Kada bi mornar shvatio da je njegov cilj da zaobilazi uspone talasa - kuda bi stigao? Cilj života je van zadovoljstava i patnji. On se postiže prolaženjem kroz njih.
Zadovoljstva i patnje nisu ništa drugo do disanje života; udisaj i izdisaj, hrana i pražnjenje. Proglasiti svojim ciljem zadovoljstvo i izbjegavanje patnji, to znači izgubiti put koji ih presijeca.
Cilj života može biti opšti ili duhovni princip. Sjedinjenje. Samo...
Ne znam više, umorio sam se.
(Dnevnici: 1886) |
| Salkan |
Posted - 16/06/2025 : 06:25:57
...a ako se kojim slučajem pita,
"pa eto, postoji li neka kratka priča koja bi najvjerodostojnije mogla oslikati ili čak zaokružiti čitav opus grofa Dostojevskog?"
odgovor je da, naravno da postoji.
"SAN SMIJEŠNOG ČOVJEKA" priča je o čovjeku kojemu se svi smiju - zato što govori Istinu. On jedini zna Istinu, doživio ju je, vidio ju je. Nekad davno, bilo mu je svejedno, jer je odlučio da je najbolje da mu je svejedno i onda je jednog dana shvatio da nije tek tako, slučajno, kupio revolver i čuva ga u ladici. Bilo je samo pitanje trenutka kada će se ubiti - jer mu je svejedno. Onda je jedne noći, dok se šetao gradom, mala nepoznata djevojčica dotrčala do njeg i vukla ga za rukav plačući: "Mamica! Mamica!". Smiješni čovjek ju je odgurnuo od sebe, jer pomisli on tada, kad sam već planirao da se ubijem - i to MORA biti večeras, ja nemam obaveza ni prema čemu, ni prema kome. Ja sam van ovog života. I tako, on istu tu noć shvati da će mu taj detalj promijeniti život. Zaspi u fotelji slušajuć galamu u komšiluku (dok se penzionisani oficiri kartaju i piju) i usni san.
San koji će ga dovesti do Istine, ukazati mu na njegove greške i natjerati ga da se ponovo zaželi života.
I tako, on odluči da govori Istinu, makoliko mu se svi oko njega smijali.
Ovo je posljednje djelo Dostojevskog nastalo prije Braće Karamazov, i moćno je, da tu moć ova forma jedva može podnijeti.
|
| Salkan |
Posted - 15/06/2025 : 17:34:44
Nastala u istom turnusu kao i prethodne tri priče koje sam pomenuo, „KROTKA“ je ispovijed naratora o spletu nesretnih dešavanja koja rezultiraju samoubistvom njegove mlade supruge. Naime, Dostojevski piše ovu priču nakon što je u novinama pročitao članak o slučaju samoubistva neke mlade gospođe, supruge nekog petrogradskog trgovca. Fabula se odvija retrospektivno, iz ugla samog naratora.
On je 40ogodišnjak, vlasnik zalagaonice, bivši oficir, prošao sve i svašta u životu, vrlo narcisoidan i tvrdoglav. Ona je 16ogodišnjakinja koja danima dolazi u njegovu trgovinu da založi kojekakve predmete, ne bi li objavila oglas u novinama gdje traži posao. On će mudro upratiti njene kretnje i doznati da mala živi sa dvjema tetkama, te kad sazna da ju je zaprosio njegov rival iz susjedne ulice, preko tih tetki pokuša kupiti njenu ruku.
Mala se udaje za naratora (smiješno je tako ga zvati, ali jedino ga tako možemo oslovljavati), ali ubrzo kreću prve nesuglasice, jer sada-supruga pokušava razmekšati njegovo tvrdo srce i uputiti ga da bude razumniji u svom poslu. On je dovoljno gord i previše uživa u samoljublju, te održavajući taj nekakav procijep u komunikaciji (nedostatak iste) ne shvata šta bi – tj.šta će takvo ponašanje prouzrokovati u jednom takvom krhkom i krotkom biću.
Kažu da je KROTKA naspram ostalih Fjodorovih djela što imaju naglasak na psihološke profile protagonista usavršena i precizno ciljana na nekoliko ljudskih mana, te da se u slučaju ove priče jasno potencira osjećaj krivice i slabašan pokušaj samoopravdanja u ljudi koje "krasi" samoljublje i gordost.
A ja kažem da se treba nastaviti sa iščitavanjem kvalitetne književnosti bez obzira na sve nevolje, stranputice i problemčiće.
|
| Salkan |
Posted - 15/06/2025 : 10:58:44
quote:
Originally posted by matori paraliticar
Nisi normalan svaka cast steta sto za sada nemas sagovornika ovde :)
Da li si citao nesto od ove zene?
https://en.wikipedia.org/wiki/Anna_Dostoevskaya
Pa ako se izuzme KOCKAR, koga je Fjodor praktično diktirao svojoj gospoji Anji, ovdepomenutoj, nisam ništa od ovih njenih Memoara čitao. Vjerovatno će doći na red kad rezimiram (i zasitim se) Dostojevskog.
A što se tiče sagovornika, ja se plašim, a ujedno tješim da je to moja fantazija, da ima istine u onom Štulićevom "3N"
"...a i to što čitaju, krive stvari čitaju..."
 |
| Salkan |
Posted - 15/06/2025 : 09:20:54
Nakon završetka svojih velikih novela "Kockar" i "Večni muž", te zaokruživanja "Zlih duha", a nekako netom prije početka rada na svom kapitalcu i Završnoj riječi, "Braćom Karamazovima", Dostojevski je u svojim Dnevnicima objavio nekoliko kratkih i zanimljivih priča. U 19.knjizi kolekcije u izdanju "Rada" iz 1983.godine nalaze se tri priče na koje treba obratiti posebnu pažnju, najviše gledajući na tu činjenicu da su poslužile kao most u posljednjoj fazi stvaranja ovog umjetnika.
"Bobok" je kratka priča o čovjeku ispranom njegovim porocima, koji pukim slučajem zaluta na jednu sahranu, te se ispruži na neki od grobova. U snu (i je li to "san") on jasno čuje živu komunikaciju koja se odvija ispod zemlje i gdje friško sahranjeni (duše?) raspravljaju o nepravdama na ovozemaljskom svijetu, potpuno svjesni svoje propasti iliti - propasti svoga tijela, te postepeno shvataju da, iako su glavne vrline i mane iz prethodnog života prenijeli i ispod zemlje, u grob, pravila nisu više važeća i da moraju u potpunosti shvatiti da su pod zemljom koja ih je zagrnula sasvim isti - bez obzira na činove i status koji su uživali gore.
"Seljak Marej" slatka je pričica o jednom flešbeku iz djetinjstva; kaže Dostojevski rođena u doba služenja kazne u Sibiru, u toku jedne tuče u spavaonici, kada je čuo jednog Poljaka kako pljuje na ruske seljake - da su divljaci. Fjodor se sjeća momenta kada je bio dječačić, na selu, kada se prestravio nekog nepostojećeg vuka, a spasio ga i umirio kmet sa njegovog imanja, kmet grubih ruku i lica i glasa, ali prije svega čovjek koji ima meko srce puno razumijevanja. No, Dostojevski ne krivi Poljaka, jer kaže: "ah šta je on znao, do tad su i Poljaci doživjeli sudbinu puno goru od naše".
"Ispod božićnog drveta" je tužna pripovjetka o sirotom, gladnom mališanu koji, nakon što mu majka umre, luta gradom od izloga do izloga i gleda kako se čista, vesela i bogata djeca igraju i vrište unutra.
Dakle, socijalni momenat ali daleko od forme "realizma", te novi oblici kritike društvenih prilika i kritike ruskog čovjeka u novoj Rusiji su postepeno dobijali oblik u ovoj fazi Fjodorovog stvaranja, i slijedeći tu crtu, jasno možemo vidjeti kako se mukotrpno ali uporno zidala atmosfera koja će iznjedriti Karamazove kao najveći roman svih vremena.
Zanimljivo je i to da je formalno gledajući, Dostojevski odbijao da konstruiše dnevnike kao književnu masu - onako kako je to bilo cool u to vrijeme; naprotiv, osim književnih kritika među svoje pisane misli on je uporno smještavao priče i pričice o svemu i svačemu, a upravo taj period - do početka rada na Karamazovima je i najplodonosniji u njegovom opusu.
Pobuna je dobila novi jezik, njegova galama je iz kakofonije postala usmjerenija, fokusiranija i time snažnija, poroci koje je smirio i kultivisao su postali glazura na njegov prefinjeni stil pisanja, a likove koje je stvorio postali su življi i značajniji. Jednostavno, život se je naklatio na njegova leđa i dušu - pa je samim tim i bilo pravo vrijeme da se krene u stvaranje nečeg moćnijeg i dotad neviđenog.
A Bog?
Bog je već dugo, dugo godina bio u njegovom srcu - i sada je duša krenula putem pomirenja. |
| Salkan |
Posted - 13/06/2025 : 23:13:23
Jeftina sreća ili uzvišena patnja samo su jedno od mučnih pitanja „novog čovjeka“ koji kao pacov izvire iz svog Podzemlja, stješnjen u svoju nelagodu, čamotinju i beznađe negatorskog XIX vijeka, u kome provodi svoje najbolje godine života – očito zaslijepljen pogrešnim izborima, tumaranjem među ekstremima, ošećeren jeftinim filosofijama i pogubljen u svojoj nakaradnoj ideji da ima prava da se smatra „višim bićem“: od vlati trave.
Ismijavanje nihilizma koji je prekrio Carsku Rusiju na umoru je forte Dostojevskog, pa možda specifično centrirano u Drugom opusu, odnosno u periodu kada se vratio sa izdržavanja kazne u Sibiru. ZAPISI IZ PODZEMLJA su prvo štivo koje Fjodor objavljuje (1864) u svom ponovnom pojavljivanju na sceni, a nakon Zapisa iz mrtvog doma, koje smo već spominjali u prvim postovima ove forumske teme. Dakle, ovaj veliki umjetnik, nadnaravno osjetljiv na promjene u ljudskom karakteru, pa samim tim i njegovom smiješnom ujedno odvratnom dovitljivošću da se iščupa iz blata i pokušava da preokrene sraz protiv neumoljive Sudbine u svoju korist, u prvom dijelu ovog romana nazvanom „Podzemlje“ daje alibi za svoje tvrdnje i uvodi nas u tmušu nesabranih duša koje besciljno lutaju životom i drugima sjebavaju ćejfove. Drugi dio knjige imenom „Radi mokrog snijega“ je naratorovo prepričavanje jednog niza događaja iz njegove prošlosti i neuporedivo je zanimljiviji, i to ne samo zato što leži u suprotnoj poziciji od formalističke filozofije koja je u prethodnom poglavlju bezobrazno ponuđena.
Za ovo je najprije zaslužna tipična Fjodorova stilistička majstorija, gdje se njegovi protagonisti ne mogu oteti nesmirenom divljanju smjene „stvarnih događaja“ i „fantaziranja“. Glavni lik se sjeća sličice iz prošlosti, jedne od svojih duhovnih kriza, kada se odluči posjetiti bivšeg školskog druga i tamo u njegovom stanu zatiče čitavu ekipu u trenutku kada žele svom zajedničkom prijatelju prirediti dostojan ispraćaj na Kavkaz. Naravno, Dostojevski štrika o svim gadostima svojih školskih drugova i nekako se kroz inat prišljepa na tu oproštajnu večeru, iako mu je jasno da ga ovi ne žele. Na večeri se toliko napije i usere da ekipa pobjegne od njega (a on je spreman i da ih izaziva na dvoboje, šamara, biva isprebijan ako treba itd). Dok tumara po Petrogradu za njima, nađe se u jednom bordelu i nakon „prekida programa“ se budi u krevetu sa prostitutkom Lizom. Tu iz njega bljuje svo licemjerstvo, kukavičluk i gadarije tipične za male, odvratne ljude i u cilju da izravna svoje nezadovoljstvo zbog dešavanja sa školskim drugovima, on sadistički izmaltretira jadnu djevojku do suza, do ludila, pričama o moralu i njenoj lošoj sudbini, da bi u suštini dokazao svoju nadmoć nad bilo kime. No tu nije kraj priče. Tu tek postaje zanimljivo.
Ama baš svako djelo Dostojevskog pogađa ravno u srce. Danas mi je u posjed došlo i nekoliko tomova njegovih Književnih kritika i Dnevnika, pa jedva čekam da ih malo promudrujem. Na ovoj temi sam već toliko toga napisao o Tolstoju, da me bilo stid što sam zapostavio ovog paćenika. Njegove se riječi mogu, ali ne smiju posmatrati van konteksta vremena u kojem su nastale. Baš kao što u ovim Zapisima kaže, a ja smjelo parafraziram: „A šta ćemo kada shvatimo da je 2x2=4 ono što smo tražili? Kakav će smisao naša potraga imati? Zar ćemo dopustiti da se ljudsko svede na broj, da se duša uokviri u zakon ili pravilo?“. Da bi se kurs „novog čovjeka“ sa kraja XIX vijeka ispravio, da bi se razum usmjerio daleko od nametnutog „romantizma“ (što je paradoks u paradoksu, jer Fjodor direktno kritikuje nihiliste više no egoiste), mnogo je vatre trebalo prosuti po ruskom intelektu ne bi li se osvijestio. Ova knjiga je samo jedan od ognjenih plotuna što je ispaljivao jedan neobični, razočarani umjetnik. Vrlo, vrlo, duboko štivo koje bistri um i nudi pročišćenje, pa i onima koji nisu Rusi.
|
| Salkan |
Posted - 06/06/2025 : 15:44:14
Nastala 1856.godine, kao dio zamišljenog trodijelnog romana, novela JUTRO JEDNOG SPAHIJE retrospekcija je velikog Tolstoja o njegovim snovima i odluci da napusti "parazitiranje" i vrati se na selo, te pružajući kmetovima slobode i odušak i sam doživi zadovoljstvo, tj.popuni praznine koje su nastale u njegovom duhu dok se nalazio u velegradu.
Knez Dimitrij Nehljudov napušta fakultet i vraća se na svoj spahiluk sa velikim idejama i željama, da u novoj Rusiji (okrunjen je novi car), na početku zemljišnih reformi, kmetovima na svom velikom imanju olakša život i time zaradi duševno blaženstvo, tj.sreću. Nakon godinu dana neuspješnih pokušaja i netom prije potpunog finansijskog sloma svoje ideje, Nehljudov obilazi seljake i ostaje zaprepašten nepremostivim razlikama koje su vijekovima prije nagomilale nepravde, izrabljivanje i neprirodni poredak među ljudima. Radilo se to o vrijednim seljacima, ljenštinama ili snalažljivim likovima koji nekako uspijevaju da prehrane svoje velike porodice - priča ostaje ista. Jedna ideja možda jeste pozitivna, odnosno sigurno JESTE veliki napredak, ali ono što se kao đubre slagalo po nekoć plodnoj zemlji jednostavno NE MOŽE biti ispravljeno preko noći ni u jednoj kalendarskoj godini. Poljane ne mogu rađati žito i hraniti živa bića jer su zatrovane đubrivom, kmetovi nemaju šta obrađivati, orati, vršiti i žnjeti, no se samo gušiti u svojoj bijedi, u trošnim hudžericama koje će jači povjetarac otpuhati. Nehljudov ne može da shvati da se onda kad je odlučio napustiti ugodan život, ujedno odredio da svojim očima posmatra siromaštvu, bijedu i nesreću oko sebe i da bez obzira kako srčan i dobar bio, jedan spahija nema snagu promijeniti tok istorije niti zaustaviti nemilosrdni točak vremena.
U ovoj kratkoj ali slatkoj (kakve su i sve njegove, uostalom) noveli Tolstoj sabira svoje želje i snove iz mladosti i kudi se kako je mogao biti toliko samoljubljiv i sebičan da svoju sreću pretpostavi tuđoj. Njegove dobre namjere nisu mogle biti prepoznate, jer ljudi ne vide očigledno i to je jedna od vječnih istina. Na svaku pomoć oni kojima želimo pomoći gledaće sa prezirom, a i to je vječna istina.
Kako kaže u svojim Dnevnicima iz 1856.godine, onda kada je ova novela i ugledala svjetlo dana, tj.kada je postala formalni uvod za taj Roman o selu i zemlji (zajedno sa Vragom i Porodičnom srećom), Tolstoj je pisao Carskom namjesništvu svoje želje o rasparčavanju posjeda i davanju zemlje u zakup seljacima, te svakodnevno u jednom periodu održavao zborove sa svojim kmetovima. Oni su, očekivano, sumnjali u gazdinu namjeru, osuđivali ga čak da želi da ih prevari, pa je tako veliki Lav nakon neuspješne predaje oranica seljacima mogao da nastavi sa svojim migrenama. Baš zato se u jednom od poglavlja ove kratke novele potencira suočavanje sa propasti svog sna: momenat kada Nehljudov/Tolstoj lupa po svom engleskom klaviru neke bezvezne note, dok ga kućanica (njanja) gleda zabrinuto: on u neskladu divljih akorda nalazi smiraj i konačno shvata da bi želio biti sve, pa čak i kmet, a ne grof/gazda/spahija, jer je taj poziv svjetlosne godine daleko od njegove iskrene duševnosti i dobrote, pa tako prihvata ironični odgovor žića na svoje težnje. Da li je greška bila u samodopadnosti ili ne - to je na nama da procijenimo.
|
| Salkan |
Posted - 22/05/2025 : 21:04:34
Konstantinović kaže da je "Božansko i ljudsko" jedan od najočitijih dokaza zašto su velikog Lava nazivali "prorokom". Umjetničke su duše senzibilne van naših poimanja, tek ih šturo možemo očitati, a funkcionišu na frekvencijama čiji opseg mi, obični smrtnici, nikad nećemo moći prepoznati.
U jednoj od svojih najpoznatijih kratkih priča, nastaloj 1905.godine, kada se njegov život već približavao kraju - ili možda da parafraziram njegove velike riječi "kada je njegova duša već bila osvijetljena blizinom smrti", iz skraćenog (eksplozivnog) formata hronika grupice revolucionara dobija oblik novele na vrlo neobičan način. Naime, uvodimo se u tematiku minijaturom o nesretnom mladom borcu za pravdu Svetlogubu koji biva osuđen na smrt vješanjem, zahvaljujući potpisu jednog nehajnog carskog generala, koji je zagazio u duboku staračku krizu identiteta. Nakon što Svetlogub prihvati sudbinu, prosvijetljen knjigom Evanđelja koju mu stražar slučajno doturi u ćeliju, priča prati Starovjerca - sporednog protagonistu koji iz susjedne ćelije traži odgovore na pitanja o životu i smrti. Po izvršenju smrtne kazne, koja je detaljno opisana na vrlo emotivan način u Tolstojevom stilu, fokus priče prelazi na još jednog revolucionara, Mešenjeckog - hardcore verziju, jednog od vođa terorističke podgrupe što je osuđen na dugotrajnu robiju. Starovjerac pokušava stupiti u kontakt s njim da bi saznao Istinu, odnosno zašto je mladi Svetlogub na vješala otpremljen veseo, pročišćen i oslobođena duha - a ovaj ga ne shvati, sudbine im se ukrštaju godinama poslije u sibirskom kazamatu. Mešenjecki je i dalje zaluđen idejama koje su ga osudile na zatvor i hrli u tragediju, a Starovjerac i dalje traži smisao života kroz onu sličicu o pogubljenom mladiću. Besmisao svoje borbe Mešenjecki uviđa kada se upozna sa novom generacijom revolucionara predvođenih osuđenim doktorom Ramonom, koji omalovažavaju žrtve svojih prethodnika - dok u isto vrijeme Starovjerac predaje dušu Bogu u konačnoj spoznaji o Istini.
Malo je književnih djela koja u ovako skučenom formatu mogu značajno uzdrmati Potragu i potrage. Iako pripada završnom opusu Tolstojevom, ova kratka priča nekako podvlači sav smisao njegovog cjeloživotnog djela, jer je na dotad neviđen način u tehničkom smislu suprotstavio dvije glavne težnje ljudskog roda i sve njihove mane i prednosti: potragu za Bogom i istinom, te želju da se sa leđa naroda zbaci jaram bogatih i nahrane oni manje sretni.
Dio koji se tiče "proroštva" je jasan: Tolstoj je zdravorazumski, nakon cjeloživotne borbe sa neukim i priprostim narodom, nadmenim i zaluđenim idealistima-revolucionarima, protraćenim potencijalom i ljudskom glupošću da se može i treba suprotstavljati svom jedinom prijatelju - Prirodi, detaljno predvidio kako će se odvijati svaka naredna "revolucija", onako kako ju je Camus kasnije očitao, kao teroristički, samoubilački akt nasilja koji, iako nosi u naručju suštinski veličanstvenu ideju - samo predstavlja alat manipulacije i potvrde apsurda krvlju. |
| Salkan |
Posted - 06/05/2025 : 17:36:09
Nisam imao pojma o Milutjinovljevoj reformi Carske vojske, a zašto bi me i zanimalo, ako ćemo pravo? Ozbiljnijim praćenjem dvaju ruskih književnih velikana regrutacija postade vrlo bitna stvar, jer u nebrojenim se njihovim romanima spominje upravo ta neobična navika – iliti običaj, što ga seljaci uspješe raskovati na svoj način. Naime, nakon reformi Carske vojske koje su uslijedile dijelom zbog poraza u Krimskom ratu (dok je vladao Aleksandar II), određeno je da samo porodice sa jednim sinom mogu biti izopštene i neobavezane slanjem svojih rođenih u vojsku. U Fjodorovim Zapisima iz mrtvog doma spominje se, između ostalih likova i neki mladić što bijaše „otkupljeni regrut“; to su obično bili teški kriminalci, probisvjeti i mladići bez igdje ikoga i -išta, koji su za određenu sumu novca preuzimali poziv kao konskripti, te mijenjali onog koji je imao obavezu da obuče uniformu. No, Dostojevski priča o kraju XIX vijeka. Lav priča o nešto drugačijem okruženju, sredinom istog stoljeća.
Spahijskim gazdinstvom upravlja udova Avdotja Mihaljevna i Tolstoj u svojem POLIKUŠKI (iz 1863.) priča o nesretnim, čemernim životima sluga na tom imanju. Polikej Iljič jedan je od pomenutih nadničara na imanju, spretan, okretan, trenutno veterinar, otac petoro djece, ali isto tako i slab na rakiju i na krađe. U toku jedne regrutacije, kada Srez naredi uzimanje trojice vojnika, zbor seljaka se ne može dogovoriti koga poslati u vojsku. Pisac na fenomenalan način dočarava svađe i prepirke na tim „sastancima“, postavljaći fokus na Dutlova, lokalnog škrticu, na čijeg sinovca je izvučena kocka. Dutlov odbija da plati naknadu za otkup regruta, ono što mu nudi Jegor, nadstojnik imanja i pomiri se sa sudbinom da će izgubiti i sinovca, pored brata koji je nekoć odaslan na front i nikada se još nije vratio. Uporedo sa tom scenom, gazdarica Avdotja šalje Polikušku u susjedno selo da preuzme novac kod lokalnog trgovca i opominje ga da ispoštuje svoj zadatak; Polikej shvata ovu naredbu maksimalno ozbiljno i upreže najboljeg konja na imanju „Doboša“ (koji je inače kost i koža) i kreće na put. Tu počinje haos.
U pogovoru dr.Konstantinovića stoji kako je javnost namah osudila Polikušku mladog Lava Nikolajeviča kao djelo koje isijava previše jada, čemera i nesreće; kletvama se pridružuje i Crkva, a što će biti samo uvod u farsu koju mu pripremaju u njegovom daljnjem radu – problem leži u činjenici da je Tolstoj u ovoj kratkoj priči istakao novac kao prokletstvo, pa možda i nečastivog, čija sjena prelazi preko bijednih, jednako kao i preko „plemićkih“ života. Kome je šta tu zasmetalo, jasno je, iz ove perspektive zaokružuje se slika kako je Tolstoj, iako nadnaravno talentovan književnik, automatski bivao izopšten od vrhuške vlasti u svim Rusijama koje je proživio i koje nije proživio, jer je govorio o istini. Zaista, Polikuška je jako teško probavljivo štivo, iako u vrlo kratkoj formi, ono jasno i iskreno opisuje u kakvoj su bijedi živjeli seljaci nadničari, slugani na imanjima imućnih spahija i spahinica u to doba, i sa kakvim su se nesrećama svakodnevno borili. Zar je to za osudu? Zar je takva, prostodušna i čisto naivna kritika za pljuvanja?
Važno je napomenuti i to da je Lavov sensei, Turgenjev, praktično jedini javno podržao njegove napore i njegov rad od samih početaka, pa tako nije krio ni oduševljenje ovom kratkom pričom. Kakve je veze Turgenjev imao u tim krugovima ne znamo (mada se može naslutiti), ali je činjenica da su oni koji su osuđivali Tolstoja u njegovom kasnom razdoblju (i bili najprljaviji, najjadniji i najglasniji), prosto procvjetali kad je ovu dolinu suza napustio Ivan Sergejevič.
Eto šta Lav misli o novcu i bijedi. Pročitajte šta Lav misli o pravdi, praznovjerju, vjeri uopšte i religiji, o velikim i malim ljudima. Nismo uopšte znali za Lavov status disidenta. Zašto je to tako, o naivni narode?
|
| Salkan |
Posted - 27/04/2025 : 10:59:27
Zaboravio sam napomenuti još jednu vrlo bitnu značajku ove sjajne novele, a mogu je podvesti pod paralelu sa "Ujkinim snom" i nakerovom tvrdnjom o "pozorišnom ambijentu". Istina je da je scenografija takva, hermetična i da su ključevi šifre o osobnostima likova u tim zatvorenim prostorijama, koji su baš kao stvoreni za pozorišne predstave.
Međutim
Dijalozi koje vode Veljčaninov i Pavlovič su nevjerovatni. Dakle, imamo razočaranog muža koji ili sumnja ili zasigurno zna da ga je pokojna žena varala sa sagovornikom: u svakom trenutku, sve što Pavle izgovori promišljeno je i slojevito, na granici provokacije i čovjeku kakav je Veljčaninov to strašno otežava rezon. Radi se o genijalno osmišljenom nadmudrivanju koje se čini da nema kraja i da u toj igri živaca može izgubiti samo onaj koji ih ikako ima. Nikad ili vrlo rijetko Pavlovič gleda svog bivšeg prijatelja u oči, i ako ga pogleda - pogleda radi neke izjave koja prelazi granicu ukusa i jeste provokacija. Stvarno fenomenalno odrađen segment.
Navikli smo od ruskih klasika da ih pamtimo, između ostalog i po tim silnim monolozima, dubokoumnim izjavama likova koji se u suštini obraćaju Svijetu kada izreknu svoj jad, bijes i čemer. U Vječitom mužu to nije baš tako, visprenost razgovora je dovedena do savršenstva u literarnom smislu. |
| Salkan |
Posted - 27/04/2025 : 09:01:20
Složiću se sa većinom onoga što je naker upisao juče o VJEČITOM MUŽU. Ova sjajna novela je nekako zabačena iza "velikih", odnosno "najvećih" Fjodorovih djela, nikad dovoljno eksponirana, pa je pitanje "da li su je čitaoci dovoljno dobro shvatili" uvijek tu.
U skoro čitavom svom opusu Dostojevski, tj.njegovi glavni likovi iz svojih duševnih nemira uspostavljaju sukob sa okolinom i društvom u kome se nađu, pa je ovakav pristup sa Aleksejem Ivanovičem Veljčaninovim, jednim od onih koji su Pavlu Pavloviču nabijali rogove, u suštini genijalna prizma. Nije to samo puko posmatranje i promišljanje o poziciji prevarenog muža, tog "arhetipa", nego mnogo, mnogo dubokih dvojbi unutar samog Veljčaninova. Istina je i to što naker kaže da novela u određenim momentima liči na pozorišni komad, a ja dodajem da se može uspostaviti paralela sa "Ujkinim snom", gdje se doduše razrađuju malo drugačije teme, ali je struktura približno ista.
No, ima tu jedan momenat, ako se dobro sjećam, a ponoviću to vrlo brzo, koji odskače od kompletnog Fjodorovskog pripovjedanja: trenutak kada Veljčaninov juri za Pavlom da ga izvuče iz kočije sa sahrane i odvede ga da vidi kćerku, nekako na početku priče. Kada ga je već zgrabio i hoće da ga izvuče, onako polupijanog (jer je Pavlovič uvijek pijan, razočaran, ozlojeđen - a otišao je da zadnji put isprati svog navodnog prijatelja, koji mu je pet godina bubao ženu), iznenada se tu pojavi neka druga kočija i spriječi Alekseja u namjeri. Ja sam tu vidio jedan novi kurs - tu više nema jetkog uzmicanja i režanja na Sudbinu. Tu je prihvatanje neumitnog. Da, Veljčaninov reži i kasnije će shvatiti da se tu prelomilo i tu je bio znak - jer, da je pokupio Pavla i odveo ga Lizi, da ga ta kočija nije spriječila, možda bi se sve drukčije odigralo.
Ovakvih momenata pomirenja sa sudbinom nema u prvoj kreativnoj fazi Dostojevskog, stidljivo se naziru nakon povratka iz zatvora, a najvidljiviji su i nisu skriveni u njegovom najvećem romanu, Braći Karamazov.
Svi smo mi, da se više ne pretvaramo, svoj prvi značajniji kontakt sa Fjodorom ostvarili sa predrasudom o njegovom nihilizmu. Neko nam je to rekao, a neko drugi potvrdio, a tek smo onda krenuli ozbiljnije čitati. Samim tim što vlada potpuno pogrešno mišljenje da je Dostojevski bio neko ko niječe postojanje Boga (Apsoluta, call It what you want) je više nego običan putokaz za profilisanje, a ako je pogrešno (kao što i jeste), ovaj veliki pisac nije dobio dovoljnu pažnju i tretiranje.
Njegova djela su vrhunska, ali baš svako, na neki izvrnut način on nam liječi dušu, nalazimo se u njegovim borbama i dvojbama, ali zapinjemo na ciljnoj ravnini upravo zato - što smo pogrešno instruirani. Treba mu dati šansu, još jednom i ponovo, i uvijek, pogotovo na ovakvim novelama: tvrdim da se upravo na ovim mjestima nalaze najveći i najznačajniji pokloni. Ovo je put kojim je hodio dok nije došao do savršenog romana i zaokružene Istine. |
| Salkan |
Posted - 25/04/2025 : 19:41:48
Ne znam da li je pogrešno Platnomera klasifikovati u basnu - jer po svojoj definiciji basna je proizvod alegorije, gdje će životinje kao glavni likovi priče imitirati ljude; hence, život životinja će imitirati onaj ljudski.
Ako gledamo strogo po definicijama teorije književnosti, Platnomer dakle nije klasična basna. PLATNOMER je stari istrošeni šarac koji krdu u kojem živi svoje posljednje dane priča o svom životu, najljepšim i najtežim danima, ljubavi prema svom gazdi, poštovanju prema svojim vlasnicima, prohujaloj službi i nekako jedva čeka svoj kraj. Za razliku od njegovog života, koji je imao i svrhu i smisao cijeli svoj tok, životi ljudi koji su ga posjedovali sušta su suprotnost. Od nervoznih težaka, nehajnih vlasnika ergela, bezobraznih džambasa, pa sve do nepažljivog plemića - koji prokocka svoje ogromno imanje, baš onda kada je uništio mladog šarca i prodao ga, šarčeva sreća i dostojanstvo donosili su svim ljudima imanje i veselje, tek do onda kada su se razduživali s njim i kada su ga odbacivali od sebe - kao da su odbacivali i tu sreću. Platnomer nikada nije uspio shvatiti neke ljudske konvencije, kao što je prisvajanje svega živog i neživog, i kako se "moje", "moja" i "moji" uvijek stavlja ispred mogućnog, potrebnog i očekivanog.
Nije uopšte jednostavno ukalupiti osvrt na ovakvu priču. S jedne strane, komplikovanost alegoričnog iskaza pritišće sama forma - odnosno kako je Lav uspio da na takav emotivan način ispriča nešto tako originalno i snažno; sa druge strane tu je čista emocija, paranje srca zbog prolaznosti života, svedeno u okvire životinjskog svijeta. Praktično bi trebalo iskopirati čitavu ovu kratku priču, jer je teško ocijeniti koji bi citat najvjerodstojnije dokazao eksplozivnost poruka koje nam je pisac ostavio. Ali, ipak, možda bih izdvojio sam (pretužni) kraj Platnomerovog života. Nakon što posljednji put, a sasvim slučajno (ili ne) prepozna svog oronulog, ljubljenog gazdu u blizini, tj. sutradan, kada je napaćena duša napustila to izmučeno tijelo:
"...on iz sve snage uzdahnu, i bi mu mnogo lakše. Sa njega odjednom spade ceo teški teret života"; te kada na ostacima njegovog mesa hroma vučica odnese hranu svome nakotu, pa zareža i potjera sve osim najbolesnijeg, malog vučića i ispljunu mu komad Plantomera: "...odrasliji vučići odmah iskočiše pred nju, ali ona zareža i polete na njih, te sve dopade najmanjem. A mali zareža kao da se i sam ljuti, povuče meso pod sebe i poče da ga ždere".
Što na takav graciozan način isijava svo Tolstojevo umijeće i ujedno dokazuje koliko su u njegovom životu bili važni konji. Platnomer je bio toliko plemenit i važan, da se i na njegovim pomijama rađa i raste novi život. Nevjerovatno, veliko, najveće!
Inače, negdje sam pročitao da je Tolstoj u svojim posljednjim godinama življenja, prije no što je obolio, na Jasnoj Poljani imao ergelu konja i da su njegova djeca kasnije objašnjavali da je imao velike planove o proširenju, pa čak da je pomišljao i na ukrštanje - jer je htio uvezene trkaće ždrijepce iz Engleske ukrštati sa munjevitim stepskim konjima. Nažalost, ta mu se namjera nije obistinila.
Ali je zato ostavio, između ostalih bisera u književnosti, i ovu prelijepu priču.
Ave, Lave |
| Salkan |
Posted - 23/04/2025 : 21:03:46
Objavljena 1895.godine, netom prije njegovog angažmana na velikom Hadži Muratu, priča "GOSPODAR I SLUGA" se komotno može kategorisati u nivo najimpresivnijih Tolstojevih djela.
U pogovoru dr.Konstantinovića ove kratke novele se kaže:
"...u noći u kojoj smrt dolazi, gospodar otkriva vrednost života ne samo svog sluge i svog konja, već i svog sopstvenog. Hladnoća i bliska smrt skidaju sa ljudi slojeve društvenih glazura i konvencija da bi se otkrilo ono ljudsko".
Gazda Brehunov ispreže saonice i Mrkova, te na nagovor svoje žene tovari i jedinog trijeznog slugu, Nikitu, da bi se jednog popodneva po žestokoj mećavi dočepao susjednog sela i pazario komad šume od nekog tamo spahije. Nakon što se nekoliko puta izgube zbog nevremena i nađu u obližnjem seocetu, Brehunov, vođen strašću za novcem i zaradom, odluči nastaviti put. Smrt ih nalazi negdje u smetovima, na korak do željenog cilja.
Ova prelijepa priča nježno tretira najprozirnije ljudske slabosti i pohlepe, te ih u romantičnom ambijentu suprotstavlja ultimativnoj fazi ovozemaljskog življenja: pomirenju. Od prelijepih blokova opisivanja prirode, preko sjajnih, dramaturški razrađenih dijaloga između gospodara i njegovog sluge, sve sa posebno emotivnom ulogom njihovog Mrkova, odgovorno tvrdim da se radi o prvoj u nizu "Knjiga pomirenja" - pa tako godina njenog nastajanja (odnosno kasna faza Tolstojevog opusa) govori o samim promišljanjima ovog neprevaziđenog filozofa u koje je dospio na svom Putu.
Jedna od najdirljivijih scena ikad, momenat kada Berhunov odluči spasiti svog slugu tako što će leći na njega onako promrzlog, a nakon što je pomislio da je njegov život vredniji od Nikitinog, pa se izgubio, te ga je Mrkov vratio tamo gdje treba obaviti svoje pomirenje, u minijaturi koja je ustvari veličanstvena, u jednom i po poglavlju, reflektuje intenzitet ideje koju je Tolstoj zagovarao u svojim djelima. Ne samo to, nego se konačno iskristalizirala namjera ovog velikog majstora pisane riječi, da u nekoliko pasusa, rečenica, zvukova i glasova dočara svoja ubjeđenja o nauku koji čovjek prije ili kasnije mora prihvatiti. Samim tim, dvojbe oko toga da li ovakva kratka forma dovoljno jasno pojašnjava motiv i ideju stvaranja - padaju u vodu. Tolstoj postiže svoj cilj u svakom formatu, a između ostalog i zato je jedan od najvećih ikad.
Čitao sam dosta komentara o njegovom djelu i što ih više istražujem, više me privlači njegov život, a Gospodar i sluga su jedna od vrlo bitnih stanica koje treba preći prije nego se ljubitelj književnosti dohvati Lavovih grandioznih romana. Ko želi da mu Tolstoj raznježi srce i uljepša život: izvolite se uhvatiti ovog štiva.
|
|
|
