| T O P I C R E V I E W |
| etmgosa |
Posted - 20/12/2012 : 23:55:56
Nick Cave & The Bad Seeds - We No Who U R
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=2kBl86cIV3g#
Novi album (u februaru).
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Tonto |
Posted - 23/04/2013 : 11:40:31
"Isprdak" sa snimanja albuma... meni bolji od 80 posto albuma.
|
| Barker |
Posted - 13/03/2013 : 15:35:12
meni je ovo bas leglo. jako mi se svidja iako mi ne lici na caveov album (kakvog sam ja zamisljao/ocekivao). mada, ja bas i nisam neki reper za to, cenim da jos od let love in nisam propisno preslusao neki njegov album :/ |
| Cromwell |
Posted - 22/02/2013 : 10:56:45
Prilično snen i ujednačen album i zapravo puno bolji nego sam očekivao.
Najbolje stvari: Water's edge, Jubilee street, Mermaids, Higgs bozzom blues.
mali hint: ''We real cool'' slušajte glasno, s basovima nafrljenim do kraja ;) |
| Johnny Difool |
Posted - 21/02/2013 : 23:01:29
S tportala:
Sjajan povratak Nicka Cavea u mirnije vode
16. album Nicka Cave-a i njegovih Bad Seedsa
Autor: Ivan-Vanja Runjić
Datum objave:
20.2.2013 7:52
Zadnja izmjena:
20.2.2013 11:07
NICK CAVE & THE BAD SEEDS – PUSH THE SKY AWAY
TKO/ŠTO/KAKO/KADA Nakon sedam-osam prilično žestokih prangijaških godina u koje su stala dva eponimna albuma njihovog spin off banda Grinderman (2007. i 2010.) kao i jedan 'redovni' ('Dig, Lazarus, Dig!!!' iz 2008.), Nick Cave i njegovi Bad Seedsi na svom se 16. studijskom albumu (naravno ako 'Abattoir Blues' i 'Lyre Of Orpheus' brojimo kao zasebne albume, ako ne – onda 15-om) vraćaju zvuku iz sredine '90-ih. Zvuku mračnom i melankoličnom, gustom i atmosferičnom, a koji je kulminirao na njihovom melodioznom remek-djelu 'Boatman's Call' iz 1997. Prvi je to album bez gitarista Micka Harveya, uz Cave-a posljednjeg među osnivačima Bad Seedsa koji je 2009. napustio band nakon 26 godina, dok se jedan drugi 'barakaš', Barry Admason vratio nakon frtalj stoljeća solo karijere (otišao još 1986.). Neki će špekulirati da je izostanak Harveya među glavnim razlozima radikalnog zvučnog zaokreta/povratka na staro, no to zapravo uopće nije važno kad Cave & Seedsi ponovo imaju ovako jak album. Nema tu doduše nekih velikih iznenađenja – ovakve istovremeno minimalistički i bogato aranžirane, mračne kasnonoćne, intimističke, ponekad prljavo bluesy balade o ljubavi bez hepienda, žudnji, gubitku, smrti i naravno, čemu drugom nego Higgsovu bozonu ('Higgs Bozon Blues'), Cave štanca već više od tri desetljeća, no ova konkretna hrpica baš mu je nekako dobro legla…
OMJER DOBROG I ONOG DRUGOG Album ima svega 9 pjesama i među njima nema slabe, neke se više naslanjaju na melodiju, a neke na onu na kilometar prepoznatljivu caveovsku, film-noire-ovsku, tjeskobnu, gotovo prijeteću atmosferu, no svima je zajedničko da svakim novim slušanjem otkrivaju nove slojeve i momente…
NAJBOLJE STVARI 'Mermaids', 'We No Who U R', 'Push The Sky Away', 'Wide Lovely Eyes' i 'Jubilee Street'…
DAKLE Iako je rock svijet prepun raznih mračnjaka, Cave i dalje igra u vlastitoj ligi, u kojoj su on i njegovi Seedsi jedini klub…
OCJENA: 8,5 / 10
DATUM IZLASKA: 18. veljače
IZDAVAČ: Kobalt/IDM music
|
| Tonto |
Posted - 21/02/2013 : 14:17:26
quote:
Originally posted by zorglub
Do sada sam otpisivao Cavea, možda zbog pesama kao što je Water's Edge, ali ovo je vrlo dobar album. Jubilee Street očigledan vrhunac, ali i van nje ima dovoljno kvaliteta.
Ako je nekome ko je dosad otpisivao Cavea ovo dobar album znači da s Caveom kakvog smo dosad voljeli mi ostali nešto ne štima... |
| zorglub |
Posted - 21/02/2013 : 13:44:41
Do sada sam otpisivao Cavea, možda zbog pesama kao što je Water's Edge, ali ovo je vrlo dobar album. Jubilee Street očigledan vrhunac, ali i van nje ima dovoljno kvaliteta. |
| mr murdoc |
Posted - 16/02/2013 : 21:54:40
Moja konacna ocjena..cista desetka bez zadrske, bez bilo kakvih primisli..ili predomisljanja.
Album je lak na slusanje , ali tezak u poruci.
Kriticari koji spominju boga su ocigledno propustili sarkazam glede istoga , a Johnny Difool im je progledao kroz prste.
Ipak..respekt Johnny . |
| Johnny Difool |
Posted - 15/02/2013 : 22:30:58
Da, on nam pokazuje kakvi smo zapravo, komični, tragični, konfuzni, trivijalni, duboki, zbunjeni, nesigurni, samouvjereni, frustrirani, opsjednuti seksom, tužni klaunovi i tko zna što sve ne - istovremeno. |
| mr murdoc |
Posted - 15/02/2013 : 19:43:18
Dragaš je to odlicno sazeo , sa izuzecem da je previdio jednu neprozivljenu sexualnost autora koji za istom zudi u svom svijetu falusa kao boga vrhovnoga .
Cave nije sexsist ..on jednostavno covijek od rijeci..
On nas prozivljava , probavlja i od nasih moralnih stavova stvara karikature..
Njegova glazba je dobra kada se on dobro zabavlja..a to je u ovom slucaju..slucaj |
| Johnny Difool |
Posted - 15/02/2013 : 13:27:00
Evo i drugog komentara, Aleksandar Dragaš u Jutarnjem, za usporedbu...
NOVI ALBUM NICKA CAVEA
Božanstvene melodije koje dopiru do dna duše
Neja Markičević/CROPIX
Autor: Aleksandar Dragaš
Objavljeno: prije 3 h i 33 min
Kad ga je 2009. godine napustio gitarist Mick Harvey, genijalan aranžer i najdugotrajniji suradnik, Nick Cave je privremeno odlučio raspustiti The Bad Seeds da bi uže jezgro sastava angažirao za brutalno bučan bend Grinderman s kojim se vratio počelima Stoogesa i The Velvet Undergrounda, psihodeličnom blues-rocku i garage-punku. U tih posljednjih nekoliko godina u najvažnijeg Caveovog suradnika prometnuo se živopisni violinist i gitarist Warren Ellis s kojim je veliki pjesnik odradio i soundtrack albume za filmove “The Proposition” i “Lawless”.
Kako je i posljednji uradak s Bad Seedsima, “Dig, Lazarus, Dig!!!” bio stilski blizak dvama albumima Grindermana, pretpostavljalo se da bi Cave s osvježenom postavom The Bad Seedsa u koje se vratio multiinstrumentalist Barry Adamson, čiji je pulsirajući bas obilježio prva dva Caveova solistička djela, mogao načiniti radikalan zvučni zaokret. Logično, Ellis, inače lider australskog instrumentalnog trija Dirty Three, pivotalni je aranžer “Push The Sky Away”.
Kontrapunkt glazbe i tišine najvažnija je stavka minuciozno aranžiranog albuma “Push The Sky Away” za koji Nick Cave kaže da je poput “nedonoščeta u inkubatoru čije drhturave otkucaje sićušnog srca predstavljaju loopovi Warrena Ellisa”. Zaista, “Push The Sky Away” zvuči krhko, nježno i smireno, odnosno najtiše u Caveovom opusu u kojem tu tišu stranu predstavljaju savršeni albumi “The Good Son” i “The Boatman’s Call” te manje dojmljiva “Nocturama”. Melodije su redom božanstvene, uznosite poput gospela, a tek ih tu i tamo uznemiruje Adamsonov prljavi bas i Ellisova dramatična violina koja priziva apokaliptični blues i prašnjavi folk.
Cave u tim naizgled smirenim pjesmama kao da nezainteresirano promatra svijet oko sebe, naoko pomiren sa svojim godinama, no njegova “optika” nije toliko drukčija od one na dva albuma Grindermana. Razlika je u tome što se tamo Cave vraški dobro zabavljao ulogom starog jarca, napaljenog na mlada ženska tijela koja i dalje požudno gleda, ali sad već svjestan da kod mnogih od tih cura više nema nikakve šanse. Ako se prije sprdao s vlastitim neuspjesima kroz “Suhog kurca blues” (“No Pussy Blues”) i požudom kroz “Krotiteljicu crva” (“Worm Tamer”), sada Cave samo može gledati cure kako “šire noge poput biblijskih stranica, čekajući da ih probodu i poput igračaka rastrgnu im tijela” neki mlađi momci.
Cave šara od sirena koje ga zavode i Boga pred kojim i dalje strepi preko Higgsovog bozona i Wikipedije do Miley Cyrus u ulozi Hanne Montane da bi u zaključnoj, naslovnoj skladbi, stilski bliskoj uznesenju Arcade Firea, iznio jednu važnu istinu: “Neki ljudi kažu da je to samo rock’n’roll/Oh, ali doprijet će ti do dna duše”.
Prije nje čeka vas osam prelijepih skladbi koje tvore putovanje Nicka Cavea virtualnim svijetom i unutarnjim mikrozmosom, sve ne bi li dopro do ljubavi, istine i Boga u svijetu laži i spektakla.
|
| Luca_Torelli |
Posted - 12/02/2013 : 19:41:34
Sere rijetko, ali često ;) |
| Tonto |
Posted - 12/02/2013 : 17:56:24
Ne znam ko je gospodin Denis Romac (ne čitam novi list), svako ima pravo na svoje mišljenje, ali ovaj tekst je neviđena gomila pizdarija. |
| Johnny Difool |
Posted - 12/02/2013 : 17:42:19
Iz Novog lista:
"Push the Sky Away"
Nick Cave: Povratak Bogu, klaviru i ljubavi
"Push the Sky Away" naslov je novog albuma Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds-a nakon petogodišnje stanke
Autor: Denis Romac
Objavljeno: 11. veljače 2013. u 16:34
Nježan, ali i jezovit, Cave se vratio opakim, dirljivim baladama, s prekrasnim melodijama. Dobili smo lirski i glazbeno zaokruženu, opojnu, elegičnu, mračnu i opasnu pjesmaricu
"Push the Sky Away" naslov je novog albuma Nicka Cavea i njegovih Bad Seeds-a, prvog nakon petogodišnje stanke i – kažimo to bez okolišanja, odmah na početku – možda najvažnijeg od nastanka banda sredinom osamdesetih godina, nakon što je The Birthday Party, grupa s kojom je Cave iz Australije preselio u Europu, izgorjela u vatri što ju je sama potpalila. Nikada ranije nismo ovoliko dugo – čak punih pet godina – čekali da vidimo s kakvim će rezultatom Cave i njegova glazbena družina izaći iz studija, kao što nikada ranije nismo dobili ovako lirski i glazbeno zaokruženu, opojnu, elegičnu, mračnu i opasnu pjesmaricu – vjerojatno najbolji Caveov album od melankoličnog »The Boatman's Call« s kraja plodonosnih devedesetih.
Kao prvo, riječ je o Caveovom povratku svom matičnom bandu, Bad Seeds-ima, nakon neočekivane i za mnoge njegove štovatelje neprirodne avanture s projektom Grinderman. Radilo se o skupini koja je počivala na geslu »no God, no piano, no love«, koju je Cave žestoko isprašio na dva albuma što ih je Grinderman, poput zvijezde repatice, ostavio za sobom, zakratko zaboravivši na svoje opsesivne priče o ljubavi, Bogu i gubitku, zbog kojih ga smatramo jednim od najvažnijih popularnih autora današnjice.
Ellis umjesto Harveya
Stoga je u slučaju »Push the Sky Away« riječ o svojevrsnom povratničkom albumu, premda Cave nigdje nije bio otišao.
I drugo, »Push the Sky Away« prvi je Caveov album nakon što nas je 2009. šokirala vijest o odlasku Micka Harveya iz Bad Seedsa. Bilo je to puno više od zamjene jednog glazbenika drugim; bio je to pravi tektonski poremećaj. Harvey je bio multiinstrumentalist koji je Caveovim idejama davao karakterističan i pomalo zastrašujući glazbeni dekor. Zajedno su bili od australskih glazbenih početaka. Iako nikad nismo dobilo formalno objašnjenje o tome što se dogodilo i gdje je puklo između dugogodišnjih suradnika, čini se da je barem povod bio upravo Caveov projekt Grinderman, tim više što u tom projektu nije bilo mjesta za Harveya.
Odlazak Micka Harveya, naime, nametnuo je važno pitanje kojim će smjerom Cave nastaviti nakon što se istroši ideja s Grindermanom, a vjerojatno je upravo ta dilema pridonijela da stanka između »Push the Sky Away« i prpošnog albuma »Dig Lazarus Dig!« iz 2008. godine bude toliko duga.
»Push the Sky Away« nudi veličanstven odgovor na to pitanje! Rječit i snažan, kao što je malo tko uopće mogao i zamisliti.
Harveyevo mjesto prvog suradnika zauzeo je novi Caveov kreativni miljenik Warren Ellis, također multinadaren glazbenik, naravno Australac, čiji je sonični rukopis dao osobit pečat novim Caveovim pjesmama. Svaka pjesma – a na albumu ih je devet – posjeduje svoju vlastitu zlokobnu atmosferu, svoj vlastiti djelić Caveove i Ellisove magije. Zapravo, konačan rezultat je toliko kompaktan da se čini kako je cijeli album samo jedna prekrasna Caveova pjesma.
Blues 21. stoljeća
Ako ste željni Caveove dreke i grmljavine, bježite od »Push the Sky Away«! To nije ploča za vas!
Ni u jednom trenutku Cave ovdje nije povisio glas, nije viknuo. Bijes je zamijenila tuga: melankolični blues 21. stoljeća. Zvuk prave gitare čujemo tek na trećoj ili četvrtoj pjesmi. Ovdje je sve podređeno stihu i atmosferi, glasu i melodiji, a i tišina je dobila svoje mjesto. Baš onako kako se nekoć snimala glazba, jednostavno i bez kerefeka, kada nije sve bilo podređeno buci i jeftinim uzbuđenjima.
Nježan, ali i jezovit, Cave se vratio opakim, dirljivim baladama, prekrasnim melodijama. Pjesmama o ljubavi i životu, u kojima filozofira o stvarima koje su još važne u trivijalnosti svakodnevice. Prvi stih uvodne pjesme »We No Who U R«, u kojoj se autor poigrava internetskom slengom – tko bi to prije nekoliko godina mogao i pomisliti! – počinje stihom »The tree don't care what the little bird sings«. U jednoj pjesmi Cave pjeva i o Higgsovom bozonu i smislu života, kao i o legendarnom bluesmanu Robertu Johnsonu i njegovoj gitari od 10 dolara. No u istoj će pjesmi spomenuti i Hannah Montana, junakinju popularne američke tinejdžerske serije, koja je čisti trash!
I naravno, kao što to kaže u jednoj od pjesama, »Mermaids«, ponovno vjeruje u Boga, kao što vjeruje i u sirene.
Drugim riječima, Cave se vratio Bogu, klaviru i ljubavi.
Napokon.
|
| etmgosa |
Posted - 05/02/2013 : 22:22:54
Artwork
The cover image shows Cave opening a window shutter to illuminate his naked wife, Susie Bick, and was shot in the couple's own bedroom.
The songs on the album were written over the course of twelve months and "took form in a modest notebook" kept by Cave. The notebook contained notes on the album's songs, which were composed from "Googling curiosities, being entranced by exotic Wikipedia entries 'whether they’re true or not'." According to Cave, the songs illustrate how the internet has influenced "significant events, momentary fads and mystically-tinged absurdities" and "question how we might recognise and assign weight to what's genuinely important." |
| Johnny Difool |
Posted - 05/02/2013 : 21:05:24
Raskošan spot za Jubilee Street je režirao John Hillcoat, Nikičin stari prijatelj i suradnik iz Uvjeta predaje i Bez zakona.
|
| mr murdoc |
Posted - 05/02/2013 : 20:31:01
Meni treba jos slusanja..strpljiv sam slusalac
|
| Luca_Torelli |
Posted - 05/02/2013 : 19:54:00
quote:
Originally posted by Tonto
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Mas pater, "Jubilee Street" mi je fino sjela!
Uz Higgs Boson Blues najbolja na albumu. Wide Lovely Eyes i Mermaids ugodne, sve ostalo fnjee...naravno to je samo moj dojam.
A i prekratak mi je album, 42 min...
Izdvojio bih "Water's Edge" i "Finishing Jubilee Street". Slabašan album. |
| Luca_Torelli |
Posted - 05/02/2013 : 19:51:01
quote:
Originally posted by mr murdoc
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Mas pater, "Jubilee Street" mi je fino sjela!
Video je genijalan..
I to, da! |
| mr murdoc |
Posted - 05/02/2013 : 19:34:58
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Mas pater, "Jubilee Street" mi je fino sjela!
Video je genijalan..
|
| Tonto |
Posted - 05/02/2013 : 18:19:11
quote:
Originally posted by Luca_Torelli
Mas pater, "Jubilee Street" mi je fino sjela!
Uz Higgs Boson Blues najbolja na albumu. Wide Lovely Eyes i Mermaids ugodne, sve ostalo fnjee...naravno to je samo moj dojam.
A i prekratak mi je album, 42 min... |
| Luca_Torelli |
Posted - 05/02/2013 : 18:01:10
Mas pater, "Jubilee Street" mi je fino sjela! |
| Johnny Difool |
Posted - 05/02/2013 : 16:09:16
Slažem se da bez Blixe i Harveya Loše sjemenje nije što je bilo, ali ipak ne sumnjam u Nikicu Špiljka!
Još me nikad nije razočarao, ili barem ne da bi bilo spomena vrijedno...
We No Who U R je prekrasna!
|
| Tonto |
Posted - 05/02/2013 : 15:39:57
Evo preslušao album i onako na prvu sam ipak prilično razočaran... Sve ovo zvuči više kao njegovi i Ellisovi soundtrack cd-i. Cave i ionako kroz svoju karijeru bio bliži recitiranju nego pjevanju no ovdje je malko pretjerao... Ne, nisam sretan.. možda bude bolje nakon što ga poslušam još koji put. |
| etmgosa |
Posted - 30/01/2013 : 21:28:19
Dobar je Nick. Jeste, presadio je kosu, ali i dalje je dobar...
Prosli album je bio odlican, a ova pjesma je fantasticna. |
| mr murdoc |
Posted - 21/01/2013 : 18:41:28
Poezija Pecine je oduvijek bila tako duboko istinita ..povratak korjenima je povratak Nicku..bas. |
|
|
