| T O P I C R E V I E W |
| DusMan |
Posted - 11/10/2005 : 19:52:26
Od danas u prodaji u Beogradu.
Uskoro - shirom sveta! 
160 stranica. 11 bonus ilustracija. Preveden ceo Gejmenov scenario za Kaliopu. Predgovor Stiva Eriksona. 670 dinara.
____________________________________________
Niti pisem niti citam, samo ritam, ritam, ritam! |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Odoakar |
Posted - 26/07/2022 : 09:26:12
Izasao je trailer za Sandman seriju prije dva dana.
https://youtu.be/83ClbRPRDXU
Izgleda...zanimljivo. Definitivno bolji dojam nego recimo LOTR trailer. Čini se da će Korinćanin biti dosta u fokusu.
Ima i 17min video sa Gaimano:
https://youtu.be/3e54llvV_tc |
| doom |
Posted - 06/06/2022 : 00:12:03
Sandmanovo zamagljivanje razlika između tradicionalnih generičkih, narativnih, tonskih i stilskih elemenata otvara narativni prostor u kojem se brišu granice korištene za stvaranje osjećaja reda u našem svijetu. Na tekstualnoj razini, ovo zamućenje je očito u tome kako Gaiman koristi mračnu fantaziju, miješajući primarni (stvarni) i sekundarni (nadnaravni) svijet na takav način da eliminira konvencionalne razlike među njima. Kako su neki prepoznali, u Gaimanovim narativima, cijeli svijet je uklet i misteriozan. Ne postoji čvrst status quo, samo niz relativnih stvarnosti, osobnih za svaki od likova, od kojih su svi krhki i podložni erupcijama iz drugih stanja i uvjeta. To je ta Gaimanova „fantastika“ i iako zvuči prilično slično drugim vrstama fantastične fikcije - gotičkoj i mračnoj fantaziji - postoji jedna ključna razlika: Gaiman ne odvaja područja fantazije i stvarnosti; umjesto toga, on ih predstavlja kao dijelove jedne cjeline.
Generalno rečeno, za neke tradicionalne teoretičare, fantazija se sastoji od dva područja/stvarnosti, a fantastično se događa kada se prijeđe granica između njih. No za Gaimana ne postoji granica. Konstantna invazija (i često subverzivna infiltracija) onoga što se općenito smatra nadnaravnim ili nadnaravnim svijetom u Sandmanu ukazuje na činjenicu da te "primarne" i "sekundarne" stvarnosti nisu odvojene jedna od druge, već, zapravo, čine jedinstvenu Stvarnost. Odnosno, svijet u koji Gaiman uranja čitatelje nije sekundarni svijet fantazije, već jedinstveno složeno područje u kojem svakodnevica dijeli prostor s jezovitim, a područje fikcije dijeli prostor sa stvarnim svijetom. U Sandmanu, ono što se obično naziva “primarna stvarnost” naziva se budnim svijetom i stalno ga “napadaju” bića koja općenito pripadaju drugom svijetu. Međutim, glavno "sekundarno" područje u Sandmanu je Snivanje, gdje se nalaze svi stvarni snovi, mitovi i priče te drugi izmišljeni/fantastični entiteti. Umjesto da bude odvojeno, Sanjanje je odraz budnog svijeta, kao što je budni svijet odraz Sanjanja.
Stanovnici Sanjanja lako "prelaze" u budni svijet. Uzmimo, na primjer, Korinćanina, noćnu moru koju je stvorio San da posluži kao mračno ogledalo čovječanstva. Umjesto da bude predstavljen u našim snovima, Korinćanin se prvi put pojavljuje u Kući lutaka kao serijski ubojica, vrlo cijenjen među svojim vršnjacima. On se neprimjetno stapa sa stvarnim svijetom, pod uvjetom da je njegova jedina prepoznatljiva značajka – njegova usta za oči – skrivena od svijeta iza tamnih sunčanih naočala. Dok je Korinćanin izvorno od Sanjanja, on sadrži elemente budnog svijeta, ulazi u "primarno" područje i lako ga prihvaćaju ostali likovi. Ostali nadnaravni likovi poput anđela, demona, bogova i božica već su prirodni stanovnici budnog svijeta i ostali su neprimijećeni. Postoje i izvanredni ljudi koji izgledaju normalni poput vas ili mene, ali su zapravo stari stotinama ili tisućama godina. Granice koje postoje između našeg svijeta i "nadnaravnih" područja kao što su Snovi, Pakao i Srebrni grad (dom anđela) su krhke. (O krhosti Morfejevog kraljevsta se još može čitati u recenziji Doba Magli.) Zapravo, malo je na putu granica. Preokreti se događaju tijekom naracije – od svezaka do svezaka, od izdanja do izdanja, a ponekad čak i unutar pojedinačnih brojeva – tako da za čitatelja ne mora nastupiti toliko suspenzija nevjerice, koliko suspenzija očekivanja. Prihvaćajući da će se stvari promijeniti prema autorovom hiru, čitatelji si dopuštaju da budu uronjeni u Gaimanovu fantastičnu pripovijest. |
| naker |
Posted - 28/03/2022 : 22:31:59
Vidi stvarno 
Ali mislim da bi se trebao ubaciti "Sandman" u naziv recenzije kao što je i odrađeno kod ostalih tekstova u vezi ovog serijala, jer ako će i drugi kao i ja u pretragu samo uneti "Sandman" neće je pronaći :(
U svakom slučaju čitam recenziju ovih dana i ostavljam komentar  |
| doom |
Posted - 28/03/2022 : 22:21:21
quote:
Originally posted by naker
Vrh su tekstovi, samo cepaj
Šteta što na sajtu imamo recenzije samo za Preludijume, Lutkinu kuću i Overture.
Poprilično sam siguran da sam ja napisao recenziju za Doba magli :) |
| naker |
Posted - 28/03/2022 : 22:19:01
Vrh su tekstovi, samo cepaj
Šteta što na sajtu imamo recenzije samo za Preludijume, Lutkinu kuću i Overture. |
| doom |
Posted - 28/03/2022 : 22:04:43
. . .
Nastavljamo sa metafikcijom. Suvremeni kritičari i teoretičari predlagali su različite termine osim metafikcije – ono što se na engleskom naziva surfiction (neznam postoji li u našem jeziku prijevod za ovo – možda surfikacija ili surfikcija, uglavnom za značenje ima stil fikcije koji odbacuje realizam i reklamira vlastiti fiktivni status, sličan metafikciji ili postmodernizmu), samosvjesnu fikciju i fabulaciju, između ostalog – da upućuju na narativ koji „samosvjesno i sustavno skreće pozornost na svoj status artefakta kako bi se postavila pitanja o odnosu između fikcije i stvarnosti”. Neki metafikcionalni narativi mogu poslužiti za uokvirivanje drugih priča; mogu uključivati neki oblik komentara o autorima, publici ili samim pričama; i/ili se može sastojati od lika koji razbija “četvrti zid“. Općenito govoreći, metafikcija može biti korištena u humoristične ili ironične svrhe; postoji “mig efekt“ kao namigivanje/ gurkanje. . . jer likovi daju do znanja da znaju da su samo izmišljeni likovi.
Izvrstan je primjer za to Marvelov Deadpool koji često razbija četvrti zid sarkastičnim ili zajedljivim komentarima koji imaju za cilj izmamiti smijeh kod publike. Gaiman, međutim, ne koristi metafikciju na ovaj način. Za Gaimana je metafikcija ozbiljan formalni i tematski element koji koristi da ozbiljno komentira prirodu priča i pripovijedanja. Brojne priče u Sandmanu samorefleksivno komentiraju same sebe kao priče – kao i proces njihova pričanja, autore i čitatelje/publiku. Identificirajući Sna i kao princa priča i kao kralja snova, Gaiman pruža narativnu osnovu za samosvjesna nagađanja o vezama između priča, snova i stvarnosti.
Po svojoj prirodi kao projekcije našeg nesvjesnog, snovi su nekontrolirani, često kaotični i amorfni. Stalno nam izmiču iz ruku i ne možemo im vjerovati. U klasičnom mitu, snovi su bili podijeljeni u dvije klase: istinite i lažne; pravi snovi potječu od Vrata od Roga, a lažni od Vrata Bjelokosti. Ova vrata su predstavljena već u počecima Sandmana kao dio Sanjanja, a njihove ključeve drži San. Budući da ima kontrolu nad ovim vratima, kao i da kontrolira Sanjanje, San uvodi koncept reda u ovo kaotično područje. Suprostavljajući kaos i red, Gaiman alegorizira prirodu i značenje priča i njihovog pripovijedanja. Metafikcija, kao i fabulacija, ruši barijere između fikcije i stvarnosti i odražava nasumične, neuređene i nelinearne kvalitete fikcije. Sama ova slučajnost se može smatrati nekom vrstom poretka, ali za Gaimana vrsta reda koji predstavlja San nije slučajna, već kontrolirana. Međutim, dok je Gaimanov Sandman Kralj snova, on je samo Princ priča. U Kući lutaka, Rose Walker postaje vrtlog, moćan entitet sposoban uništiti svemir preuzimajući kontrolu nad svim snovima. U ovoj situaciji, priznaje San, postoji netko moćniji od njega u vlastitom carstvu kojeg on ne razumije u potpunosti. “Jednom u svakoj eri”, objašnjava on, “postoji vrtlog. Čak ni ja ne znam zašto. . . Smrtnik koji nakratko postaje . . . centar . . . sanjanja.” Tko god da je vrtlog snova, onda je moćniji od Gospodara snova. Čitajući ovo metafiktivno, ljudi su kraljevi (i kraljice) priča – uostalom, autor ima više moći od lika kojeg je stvorio, a čitatelj ima više moći od autora, imajući mogućnost biranja kada će prestati čitati.
Dva su metafikcijska motiva prisutna s početka Sandmana koji se često ponavljaju kroz seriju: laži i završeci. Ovdje ću spomenuti nekoliko primjera njihova ponavljanja kasnije u seriji. Prvi motiv uvodi “osnovnu filozofiju da su pisci lažljivci”. “Pisci su lažljivci”, tvrdi Eramus Fry dok napušta svoje obećanje zarobljenoj Kaliopi iz grčkog mita. U epizodi “San ivanjske noći”, dok Puck gleda kako se izvodi Shakespeareova drama, uzvikuje: “To se nikada nije dogodilo; ipak je još uvijek istinito”. U epizodi “Lov”, dok djed priča svojoj kćeri priču koja može, ali i ne mora biti istinita, upozorava je da nikada ne vjeruje pripovjedaču. Sam Gaiman komentira motiv govoreći: “Čovjek ne drži nikakvo točno ogledalo u životu kada pišeš ili stvaraš fikciju. Vi po definiciji lažete. Ali isto tako možete pokušati podignuti iskrivljeno zrcalo koje daje iluziju nečega što se nejasno približava stvarnosti”. Dok Gaiman vjeruje da su pisci lažljivci, njegova fikcija postavlja pitanje postoji li uopće razlika između fikcije i stvarnosti. Kao što je Sanjanje neraskidivo povezano s budnim svijetom, tako su "laži" (fikcija) isprepletene s istinom (stvarnost).
Osjećaj kraja – ili zatvaranja – bitan je dio svake pripovijesti. To će ili podržati ili slomiti prividnu linearnost strukture zapleta. Dok se čitatelji susreću s tekstom, čitaju tražeći naznake prema kraju, niti kako bi dali smisao i svrhu onome što čitaju. Prebiru pojedinosti za koje vjeruju da su značajni ili ne, i stalno ažuriraju svoje prosudbe dok čitaju još jedan detalj, proces koji se često naziva hermeneutički krug. To je u konačnici završetak koji donosi smisao cjelini teksta i kao takva je “uloga izmišljenih zapleta da nametnu kraj koji ipak sugerira povratak, novi početak: ponovno čitanje. Bilo koja pripovijest, želi nas na svom kraju uputiti natrag u svoju sredinu, na mrežu teksta”. Možda neuobičajeno za serijal stripova, Gaimanov Sandman ima konačan kraj, onaj za koji čitatelji mogu čitati dok nastavljaju, a za koji mogu pronaći značajnije pojedinosti nakon naknadnog čitanja.
Kako kaže Gaiman: “Ako ih držite dovoljno dugo, one (priče) uvijek završavaju smrću”, ili barem tako vjeruje jedan lik u serijalu. Ova linija je proročanska. Ne samo da pitanje u kojem se pojavljuje ta linija završava smrću svih osim jednog lika, već će i veća priča – priča o samom Sandmanu – završiti smrću. U broju 69 umire Sandman kojeg su čitatelji upoznali. Zamijenjen je drugim aspektom njega samog – drugim “gledištem” – ali je jasno da je Lord Morfej mrtav. Sljedeća epizoda bavi se smrću Morfeja i njegovom zamjenom Danielom. Pogrebna ceremonija održava se u tri dijela, a preostala tri zamotavaju neke labave krajeve. U pretposljednjem broju čitateljima se poručuje “Samo feniks nastaje i ne silazi. I sve se mijenja. I ništa nije uistinu izgubljeno”. Uvijek postoje završeci, ali to ne znači da su priče izgubljene. U broju koji slijedi, posljednjem broju, San nije predstavljen kao Daniel, već kao Morpheus. Neke od posljednjih riječi serije izgovara Williamu Shakespeareu, koji je za njega napisao dvije drame: “Ja sam princ priča, Will; ali ja nemam svoju priču. Niti ću ikada”, ali čitatelji znaju da to nije sasvim točno. Oni cijelo vrijeme čitaju Morfejevu priču.
Predstavljajući svojoj publici ova dva motiva, laži i završetka, Gaiman poziva čitatelje da spekuliraju o većim pitanjima o odnosu fikcije i stvarnosti. Često će u narednim čitanjima ta veća pitanja postati jasna, a pažljivi čitatelji počet će čitati odgovore na ta pitanja unutar pripovijesti. Kao takvi, ovi motivi služe kao nagrada za pažljivo čitanje i primjeri su načina na koje Gaiman cijeni inteligenciju svog čitatelja i nastoji angažirati svoju publiku na sofisticiran i inteligentan način.
|
| doom |
Posted - 28/03/2022 : 22:03:08
Kopam po intervjuima pa gledam da nekako to povežem smisleno i pokušam prikazati kontekst, mada nije ovo baš onako kako sam zamislio. Ima tu dosta teorije i pojmova van samog serijala. Ovo su više ulomci i skice kao podloga za tekst koji planiram poslati za magazin na sajtu. To jest ako izdržim, jer može se ovo sve još više proširiti, velik je Sandmanov opus. |
| Barker |
Posted - 28/03/2022 : 13:12:08
doom, ovo ti pises ili prenosis necije tekstove?
Izuzetno je zanimljivo u svakom slucaju. |
| doom |
Posted - 27/03/2022 : 21:55:32
Dok je Gaiman gradio svoje priče, izgradio je mitove. Pripovijedanje i mit međusobno su povezani; zapravo, grčka riječ mythos prevodi se kao "priča". Vjekovima se mit prenosio kroz priče i njihovo pripovijedanje, a neki kritičari poput Stephena Raucha su povezivali Gaimanovo djelo s modernom mitologijom. Gaiman je prihvatio mitološki aspekt svog djela, iako na njemu svojstven način. U intervjuu iz 1991., Gaiman je rekao: “Jedna od stvari koje sam želio raditi kada sam započeo Sandmana bila je raditi strip koji je samosvjesno bio mitološki. Bilo je stvarno zabavno jer se možete igrati sa svim mitologijama koje su prošle i s mitologijama koje niču u 20. stoljeću.” Prva rečenica legitimira Rauchovu tvrdnju, a druga otkriva da je poticaj iza njegovih mitskih konstrukcija bio dopustiti Gaimanu da se poigra elementima priče. Ovaj pojam igre, suštinski aspekt Gaimanova pripovijedanja, podsjeća na njegovu idiosinkratičnu definiciju fantazije.
Zapravo je korisnije i ispravnije Gaimana opisati kao pisca mitopeja nego mitološkog, opis koji ga povezuje s modernističkim autorima kao što su Joyce, Eliot i Yeats; ikone popularne kulture kao što su autor/ilustrator stripova Jack Kirby; i filmaši poput Georgea Lucasa. Termin mitopeja (ili mitopoeza, kako se također koristi u ovom kontekstu) prvi je skovao J.R.R. Tolkien. Kako je objasnio Henry Slochower, pojam je preuzet “iz grčkog poien, što znači napraviti, stvoriti” i odnosi se na “ponovno stvaranje drevnih priča”. Slochower razlikuje mitopoezu od mitologije, tvrdeći da, dok “mitologija predstavlja svoje priče kao da su se stvarno dogodile, mitopoeza ih transponira u simboličko značenje”. Mitopoeza je, dakle, čisto književna; ne predstavlja se kao istina, nego kao simbolizam. Stare priče postaju nove. Odnosno, stare mitove ponovno prisvaja moderni autor i rekreira za modernu publiku. Gaimanove napore je, naime, dvaput priznalo Mitopoejsko društvo, osnovano 1967. kako bi podržalo takvu literaturu.
Neki su tvrdili da Sandman govori o onome što su mnogi teoretičari mitova i popularne kulture prepoznali kao nedostatak numinoznog ili duhovno-religijskog iskustva u suvremenom životu, opskrbljujući čitatelje novom mitologijom. Čini se da Gaimanu to nije primarno zabrinjavajuće. Vječni mogu biti bogolika bića, ali nisu bogovi. Kada ih se klanja, to ne završi dobro. Slom/Očaj (Despair) je, na primjer, obožavala sekta pod nazivom Neoprošteni, koja je “postojala dvije godine, sve dok se njezin posljednji pristaša konačno nije ubio”. Vječni nisu trebali biti obožavani i stavljeni iznad smrtnika. Kao što San kaže Strasti: “Mi od vječnih smo sluge živih – mi NISMO njihovi gospodari. MI postojimo jer oni duboko u svojim srcima oni znaju da mi postojimo”. Budući da Vječni imaju dvojaku egzistenciju – kao likovi unutar naracije i kao simbolički prikazi ideja i životnih procesa – potiču i ljudski interes i filozofska nagađanja kod čitatelja. Na kraju – a to je temeljna premisa Gaimanove mitopeje – život je u konačnici poznat, u mjeri u kojoj se uopće može spoznati, kroz priče.
Priče i pripovijedanje koriste se na različite načine i obavljaju različite funkcije u Sandmanu. Na formalnoj razini, Gaiman se samosvjesno oslanja na djela kao što su Boccaciov Dekameron i Chaucerove Canterburyjske priče, koristeći pripovijedanje kao narativno i strukturalno sredstvo. U Gaimanovoj sveobuhvatnoj pripovijesti, likovi stvaraju vlastite narativne prostore pričajući jedni drugima priče. Ovi okvirni narativi mogu biti jednostavni. Na primjer, u Kući lutaka lik oblikovan prema liku autora G. K. Chestertona priča Rose Walker priču o Crvenkapici. Naracije okvira također mogu biti iznimno komplicirane. Na kraju posljednjeg broja “Na kraju svijeta“ čitatelji saznaju da su, u najkompliciranijoj točki, čitali priču u priči unutar priče u priči unutar priče. Da objasnim, na početku svezaka Brant i Charlene dožive prometnu nesreću i traže zaklon od bizarne snježne oluje u srpnju. Stižu u Worlds’ End, slobodnu kuću, gdje su se okupile razne vrste ljudi i stvorenja kako bi jedni drugima pričali priče kako bi vrijeme prolazilo. Priča jednog lika uključuje njegovu vlastitu priču u kojoj lik priča priču o liku koji je ispričao priču. Zatim, na samom kraju, otkriva se da je cijeli svezak bio priča koju je Brant ispričao barmenu. Ove posljednje stranice retroaktivno informiraju raniju priču i skreću pozornost na razine pripovijedanja koje su se dogodile na različitim stranicama.
Priče, pripovijedanje, autori i publika stalno se pojavljuju kao subjekti i motivi u Sandmanu. Neki likovi su priče – Cain i Abel, na primjer – a drugi su autori – Mark Twain, Geoffrey Chaucer i William Shakespeare svi se pojavljuju u seriji. Ipak, najvažniji je protagonist serije San, čije dužnosti uključuju nadgledanje Sanjanja. Sanjarenje se ne odnosi samo na vizije koje dolaze sa snom, jer San je također Princ priča i Sanjanje je mjesto gdje se te priče nalaze. Osim što je prepun likova iz knjiga priča i priča sličnih likovima iz naših snova i noćnih mora, Sanjanje također sadrži biblioteku koja ima svaku knjigu ikada napisanu i svaku knjigu koja nikada nije bila. Ako se knjiga sanjala, smišljala ili priželjkivala, ona je u cijelosti predstavljena u knjižnici. Primjer ove vrste knjige je "najprodavaniji romantični špijunski triler o kojem sam razmišljao u autobusu koji bi se prodao u milijardu primjeraka i značio da više nikada neću morati raditi". Međutim, pojava priča i pripovijedanja je više od tematiziranja. Oni također mogu poslužiti kao sredstva za samosvjesno nagađanje, odnosno mogu biti metafikcijske prirode.
...
|
| doom |
Posted - 24/03/2022 : 00:52:37
Gaimanova konstrukcija glavnog junaka, Sna, još je jedan od spomenutih primjera. Na razini karaktera, on je zaokružen, dinamičan i trodimenzionalan, motiviran svojim obvezama prema svojim dužnostima i odgovornostima vezanim za Sanjanje, a također se bavi pitanjima izvan svog područja. Njegove emocionalne veze s drugim likovima mogu se vidjeti u njegovim interakcijama s njegovom obitelji, posebno sa Smrću kako je prikazana u broju 8, "Lepet krila njenih". Vezanost snova za likove proteže se dalje od obiteljskih obaveza te u ljubav i prijateljstvo. U “Men of Good Fortune”, broj 13, San uspostavlja nevjerojatno prijateljstvo s Hobom Gadlingom 1389. Nakon što je uvjerio Smrt da ostavi Hoba na miru dok ne bude spreman umrijeti, San se sastaje s Hobom svakih sto godina kako bi razgovarali. San je također imao niz ljubavnika – uključujući personifikaciju zvijezde, tisuću godina stare vještice i afričke princeze – iako nije nimalo uspješan ni u jednoj vezi.
Iako se San inače pojavljuje kao blijedoput muškarac s tamnim očima, odjeven u lepršavu crnu haljinu, različitim likovima izgleda drugačije. U broju 5, "Putnici", San se pojavljuje članu Lige pravde J'onnu J'onzzu kao goruća bestjelesna glava, vjerojatno nekakav Marsovski prikaz Kralja snova. Nuala, afrička princeza u koju se San zaljubio, vidi Sna kao afričkog princa u broju 9, “Priče u pijesku”. U "Snu tisuću mačaka", mačji vođa grupe otpora koji želi vratiti moć od ljudi posjećuje divovsku crnu mačku koja je također San.
Osim što poprima različite izglede, San se često uopće ne pojavljuje. Jedna od najjedinstvenijih karakteristika Sandmana je da naslovni lik nije uvijek najvažniji ili najistaknutiji lik u datoj priči. On je u srcu mnogih priča, ali postoje mnoga pitanja u kojima se ističu drugi likovi, pa čak i cijela izdanja u kojima se San ne pojavljuje niti jednom. Zbog načina na koji je Gaiman definirao svoj lik – Gospodara snova, koji nije ograničen na jednu pojavu ili čak tjelesno tijelo – San ne mora biti prisutan na tablama da bi bio uključen u narative. Gdje su priče i snovi, tu je i Lord Morpheus. Smisao ovoga je da Gaiman za ove različite prikaze pokaže da San nema fiksni izgled ili značenje, već je umjesto toga, poput snova i priča, otvoren za tumačenje.
Likovi Sandmana poboljšani su time što im je dato simbolično i alegorijsko značenje kroz njihovo uključivanje u mitski panteon Vječnih. Iako funkcioniraju kao antropomorfne personifikacije životnih procesa, nitko od Vječnih nije jednodimenzionalni lik. Svaki ima svoju osobnost. Vječni su sposobni umrijeti (iako ih uvijek nasljeđuje drugi aspekt njih samih) i sposobni su pogriješiti. Oni čak mogu prestati biti svoji i otići od svojih dužnosti. Znatan dio Sandmana posvećen je povezivanju njihovih interakcija i sukoba, a posebno Morfejevim vezama sa svakim od njih. Oni su u interakciji na emocionalnoj razini, a te emocije dovode do sukoba i suglasja među njima. Strast, na primjer, često potiče narativne sukobe predstavljene Morfeju u seriji. Zbog njihovog rivalstva (koje nije objašnjeno do Beskrajnih noći), Strast izaziva vrtlog iz snova koji samim svojim postojanjem prijeti uništiti cijeli svemir, što je i glavna radnja Kuće lutaka. Strast također prevari Morfeja da mu ubije sina, izazivajući tako fatalne posljedice u The Kindly Ones. Odsutnost Sile – jedinog koji je odlučio napustiti svoje dužnosti – utječe na cijeli panteon na osobnoj razini. U Kratkim životima, Smutnja, tražeći pomoć Morfeja, kreće u pronalazak svog nestalog brata, a događaji se odigravaju na vrlo značajan način za samog Morfeja. Unatoč njihovim privlačnim, individualiziranim, trodimenzionalnim karakterizacijama, Gaiman ne dopušta čitateljima da zaborave simboličke i alegorijske implikacije Vječnih. Na primjer, kada Smrt objašnjava da ono što se događa nakon što osoba umre “ovisi o tome tko si, i nikad ne naučiš što se događa bilo kome drugome”; ona artikulira Gaimanovo vlastito nagađanje o tome što znači umrijeti. Slično, Gaiman predstavlja što znači sanjati, željeti, očajavati i tako dalje. Promatrajući svakog od Vječnih unutar njegovog, njezinog ili vlastitog područja, čitatelji su pozvani da razmišljaju o tome što te ideje predstavljaju u odnosu na njih same i njihove živote. Sila se, na primjer, okrenuo od svog carstva zbog moderne upotrebe atomskog oružja, dovodeći pitanje modernog ratovanja u prvi plan. Tu je, naravno, Carstvo snova, koje je najdetaljnije prikazano u serijalu i najprikladnije za analizu, budući da Sanjanje sadrži ljudsku maštu i izvor je naših priča. “Svatko ima tajni svijet u sebi,” jedan lik govori drugom nakon što je proputovao vlastiti svijet snova. Ovi tajni svjetovi odgovaraju snovima, a snovi su neraskidivo povezani s pričama. Bez obzira na to koliko su amorfni i nestabilni, u Gaimanovom izmišljenom svemiru ostaje stalni princip reda da će priče uvijek postojati. |
| doom |
Posted - 23/03/2022 : 02:09:53
Bez obzira na medij, Gaiman je, prije svega, pripovjedač. U Sandmanu, on namjerno radi s fleksibilnim i inovativnim konvencijama fantasy stripa, gledajući na Sandmana od početka kao na priliku da se ispričaju priče koje bi išle bilo gdje, od stvarnog do nadrealnog, od najobičnijih priča do najnečuvenijih.
Ovo je otvoreni pogled na to kakav bi učinak moglo imati pripovijedanje u stripovima na čitatelje, jer je Sandman u svijet stripa uveo čitatelje koji zasigurno nikada prije nisu uzeli strip u ruke. Dio njegove privlačnosti leži u promicanju pametnog i složenog pripovijedanja u industriji stripa. Dok Gaiman priznaje da “piše za vrlo male publike”, njegova je publika zapravo vrlo velika. Njegov pristup pripovijedanju rezultira bogatim i korisnim iskustvom za čitatelja, jer, kako su drugi identificirali, on ne zapisuje na klasičan način događaje; umjesto toga, on poštuje čitateljevu inteligenciju i testira same granice te iste inteligencije.Ta privlačnost i izazov koji se nalazi u središtu konstrukcije Sandmana vuče ka prijemčivosti i pažnji publike.
Gaimanov je narativ toliko kvalitetno osmišljen i složen da su naknadna čitanja – još jedan izazov za čitatelja – često nužna kako bi se shvatio puni opseg njegova djela. Ta ponovna čitanja Sandmana čitateljima su i dalje ugodna - pokazatelj njegovih zasluga kao sofisticiranog serijala kao i dobre priče. Dio razloga zašto je ponovno čitanje serije ugodno jest to što čitateljima omogućuje da prebace fokus s cjelokupne radnje priče (s kojom su sada upoznati) na druge detalje. Mnogi detalji u Sandmanu dolaze u obliku brojnih intertekstualnih aluzija na mitove, narodne priče i bajke, i referenci u tekstu i ilustracijama na popularne filmove, televizijske emisije i glazbu iznad i iznad onoga što bi se inače očekivalo u strip serijala. Gaimanu je ugodno aludirati na širi kanon književnosti i povijesti – izbaciti stihove iz Miltona i Yeatsa, upisati Chaucera i Shakespearea u svoje priče i koristiti povijesne ličnosti koje su dobro poznate (npr. Marco Polo) i nejasne (npr. Norton I, prvi car Sjedinjenih Država). Gaimanovo vješto korištenje takvih materijala čini Sandmana serijalom sa učinkovitom i sofisticiranom pripoviješću. Mnoge od ovih aluzija i referenci lako se preskaću pri prvom čitanju, čineći sljedeća čitanja značajnijim za čitatelja koji prepoznaje one koji su prethodno bili nezapaženi.
Da biste dobili dojam o tome koliko Sandman može biti zamršen, evo jedan primjer iz epizode Doba magli, gdje San poražava demona Azazela, zarobljava ga u bocu i stavlja je u škrinju, što prikazuje ova slika:
Porazom demona (“negativca“) dosegnut je vrhunac radnje i narativno razrješenje je praktički stiglo do kraja. Čitatelj je nakon prvog čitanja Sandmana mogao lako preskočiti ovu sliku, ništa od neposrednog značaja nije vidljivo. Pažljiviji pogled otkrit će, međutim, da predmeti u škrinji nagovještavaju određene događaje. Na slici je istaknut grad u boci, koji će se naći u broju 50, “Ramazan”. U tom broju, kalif Harun al-Rashid iz Bagdada shvaća da će njegov čarobni grad jednog dana propasti i pasti. Kako bi spriječio da se to dogodi, al-Rashid sklapa pogodbu sa Snom da Bagdad bude zauvijek sačuvan, uskrsnut u pričama poput Tisuću i jedne noći. U prvom planu panela je zlatni sat koji će se pojaviti u broju 54, “The Golden Boy”. U ovom izdanju, ponovno zamišljeni DC lik Prez Rickard umire i San mu daje mogućnost da se kreće između Amerika paralelnih svjetova. Kako bi pokazao svoju zahvalnost, Prez daruje Snu zlatni sat. Pažljivi čitatelji prepoznat će Corinthianovu lubanju lijevo od ploče iz prethodnog archa, Kuće lutaka, ali će se lubanja ponovno pojaviti u pretposljednjem svesku, The Kindly Ones.
Malo toga je u Sandmanu tu tek pukim slučajem, iako svi detalji nemaju specifično tematsko ili narativno značenje. Ponekad Gaiman podijeli nekakvu šalu s publikom, razigrani namig ili osmijeh. U Brief Lives (Kratki Životi), na primjer, dok najmlađa sestra, Smutnja, ulazi u fetiš klub tražeći svoju sestru, pjesma “Tear in Your Hand” od Tori Amos svira u pozadini. Ovo nije vrsta glazbe koja bi se očekivala naći na takvom mjestu, ali to je vrsta glazbe koju bi čitatelj koji poznaje mogao povezati s Gaimanom, budući da pjesma sadrži tekst (koji nije prikazan na slikama) “ if you need me, me and Neil’ll be hangin’ out with the DREAM KING". (Mnogi čitatelji vjeruju da se lik Smutnje temelji na Tori Amos, ali iako postoje sličnosti u izgledu i manirima, Gaiman je u više navrata zanijekao bilo kakvu izravnu korelaciju između lika i njezine osobe, iako se Gaiman i Amos u svojim djelima više puta pozivaju jedno na drugo i svaki je nadahnut drugim.)
Na pitanje o svrsi mnogih aluzija u jednom od njegovih djela u internetskom intervjuu, Gaiman priznaje: “uglavnom su te aluzije tu za mene, ne očekujem da će ih svi razumjeti, ali oni će nekoliko ljudi jako usrećiti”. Reference poput onih na Tori Amos primjer su ovakvih aluzija. Gaimanov komentar pokazuje njegovu želju da predstavi priče koje mu se sviđaju pričati onako kako ih on sam voli ispričati, ali i priče koje privlače čitatelje na različitim razinama. Formalno gledajući, Gaimanovi zapleti su osmišljeni sa namjerom, kao što pokazuju nek već navedeni primjeri; ali postoje i drugi slojevi značenja koji omogućuju drugo, dopunsko čitanje teksta.
|
| Iluvatar |
Posted - 04/10/2021 : 08:39:06
Hvala na odgovorima |
| Paka01 |
Posted - 04/10/2021 : 08:00:52
Ako ćeš Fibrino izdanje, za početak ti je dovoljno uzeti prve 4 knjige, u njima je skupljen cijeli glavni serijal i one čine kompletnu priču. Ako ti se to svidi, možeš uzeti knjige 5 i 6 jer su u njima raznorazne spin-off priče, prequeli i tako dalje. |
| going going |
Posted - 04/10/2021 : 01:41:45
Najbolje je citati od pocetka do kraja redom. Iako ima po neka epizodica koja moze da se cita zasebno i van kontinuiteta, to ne preporucujem. Najbolje je citati od pocetka do kraja. |
| Iluvatar |
Posted - 04/10/2021 : 01:02:48
Ne znam mnogo o ovome serijalu, ali mi se svidja tematika a i do kraja godine imam u planu odraditi jednu vecu kupovinu u kojoj ce pored novih betmena naravno biti neka kultna djela. Pakao, Cuvari, V kao Vendetta i Mort Cinder su must.
Sto se tice Sandmana vidim da ima raznih izdanja ukljucujuci i ovo novo od CK koje mi se vizuelno svidja, bez da znam kvalitet uveza. Interesuje me da li je radnja ovisna kako idu tomovi ili se moze probrati i opet imati odlicno iskustvo? CK izdaje 12 tomova, ako je radnja bas ovisna i povezana ta igranka bi me u konacnici dosla skupo na kraju. Skuplje nego 6 Fibrinih tomova na nekom vecem popustu. Ili da li je dovoljno uzti par Fibrinih knjiga i ako da koji su to tomovi? |
| going going |
Posted - 29/09/2021 : 04:04:17
Nek se nadje i na ovoj temi
Evo prethodne dve tri nedelje sam proveo citajuci Sendmena, upravo zavrsio ceo serijal + Uvertiru u izdanju BP/DW. Prva tri trejda sam procitao ovo je po cetvrti put ja mislim, a Sezona sumaglica po drugi, ostatak po prvi put.
Svakako serijal koji zasluzuje mesto na polici i vredan je vise citanja, ima nesto zaista posebno u tome kako Gejman plete svoju pricu o Snu i Snevanju. Ali ne mogu da kazem da mi je ceo serijal podjednako vrhunski kao pojedini trejdovi ili price. Ume da pretera Gejman sa tekstom i nepotrebnim razbacivanjem.
Hteo sam da pisem posle svake knjige osvrte kako ih procitam ali me je nesto mrzelo, pa evo par nabacanih misli i ocena, moguce da cu narednih dana u novom postu napisati jos neka zapazanja a mozda i ne.
#1 Preludijumi i nokturna Mur na Gejmanov nacin. Iako Gejman retrospektivno kaze kako je mogao neke stvari iz ove knjige da izvede bolje, meni je ovo stvarno sjajna prica i vrhunski je Sendmen predstavljen i uklopljen u siri DC-ev univerzum. Silazak u pakao, susret s Luciferom, horor Putnika i 24h su toliko pamtljive scene/epizode da je nemoguce ne voleti ih i osetiti jezu kad ih se setis. Takodje se upoznajemo i sa omiljenom sestrom Sna na kraju trejda. Odlicno!
9,5/10
*Ono sto mi je posebno interesantno jeste da se Nada u originalu zove Nada, a ne Houp. Sto je potpuno suludo i onda poglavlje iz prve knjige Hope in Hell, dobija jos jedno vece znacenje kada ga citamo na sprskom jeziku. Prosto mi je neverovatno da Nadino ime u originalu nije Houp (Hope), jer sam mislio da je cela Gejmanova fora u onom okrsaju izmedju Sendmena i demona bila u tome da Sendmen na kraju kaze da Nada umire poslednja, zbog toga sto eno je Nada u paklu idalje ,,ziva" i ceka za svoje izbavljenje i spasenje, videli smo je pre samo nekoliko stranica (sto ce na kraju i dobiti)
#2 Lutkina kuca Sjajno je izveo ovo Gejman! Ubacio je toliko radnji i likova i sve je savrseno spojio u celinu. Tu je Sendmen iz srebrnog doba, odbegli snovi, konvencija ubica, vrtlozi, urusavanje snova, ludilo... Vidimo da nije sve bas onako kako izgleda i da medju Svevremenima ima nekih zavada i podela i razmirica u proslosti za koje cemo tek kasnije saznati. Rouz, Juniti, Nada, Violinistin Lug, Korincanin, (Hipo)Lita, ludilo. Gejman u punom zamahu!
9,5/10
#3 Zemlja snova E ovde vec situacija krece da se menja. Kaliopa je dobra prica koja ce imati i dodatnog znacaja kasnije kada saznamo ko je ko, San hiljadu macaka je simpatican ali i zaboravljiv, San letnje noci me opet nije fascinirao, naprotiv bilo mi je jako naporno za citanje, Fasada idalje ostaje kao suvereno najbolja kratka prica iz ovog trejda a spada mi i medju najbolje jednodelne epizode Sendmena uopste.
Ne bih znao kako da ocenim ceo trejd jer su razlicite price ali ajde nekom zbirnom ocenom odnosno aritmetickom sredinom. 6,5/10
#4 Sezona sumaglica E sad mnogi kazu kako ovde krece pravi Sendmen i kako im je ovo omiljeni trejd. Ima ovde stvarno sjajnih pojedinacnih scena, cela ta priprema i osecaj sudbonosne bitke koja se priprema izmedju Sna i Lucifera mi je vrhunski izvedena i onda jos bolja fora na kraju da od tog sukoba ne bude nista, jer je Lucifer dao otkaz. Bas bas dobra fora. Ali ostatak trejda sa ostalim mitoloskim bicima/bogovima i celom peripetijom oko kljuca Pakla mi je naporna i pomalo mi je banalno sto se onako resilo to pitanje. Nije bilo potrebe za onolikim natezanjem da bi na kraju ispalo onako logicno resenje i da se ustvari Sendmen nista tu nije pitao. Cesto ce se u serijalu desavati da se Sendmen na kraju nista ni ne pita, ili da se pojavi na kraju i razresi celu sitauciju kao da nista nije ni bilo, bez po muke, vrlo nonsalantno. Zato mi se svidjaju prva dva trejda jer je tu jos uvek bio slab i stvarno je morao da se bori i muci da pobedi.
7,5/10
#5 Igram se tebe
Prica skoro i da nema veze sa Sendmenom u uzem smislu, ali u sirem kontekstu serijala svakako ima. Ne znam sta da mislim o ovom trejdu. Odredjeni delovi mi se bas svidjaju, drugi malo manje. Svidja mi se sam kraj u rodnom mestu poginulog/poginule junakinje i Barbina promena i celo to postavljanje pitanja identiteta, gde ima par interesantnih ,,odgovora" i gde Gejman ne forsira direktno svoje misljenje i svoj odgovor na citaoca nego je sve izveo vrlo suptilno i emotivno. Ali mislim da je mogao da to izvede jos emotivnije.
Izmedju 7,5 i 8,5 / 10
#6 Skaske i razmišljanja Ovde ima svega i svacega, ali su vecinom dobre price, a posebno se izdvaja naravno genijalna prica Orfejeva pesma. Vrhunski je Gejman iskoristio cuvenu grcku tragediju i ukljucio u nju Svevremene i celu tu pricu. Za Orfejevu pesmu cista 10! Takodje mi se jako svidela epizoda sa Dzoanom Konsantin u Parizu mislim da se zove Termidor. Ima tu jos par jakih prica Meka mesta, kratka prica San o padu, Sabor vrana...
ukupna ocena 8,5/10
#7 Kratki životi U ovom trejdu je po meni dostignut kvalitativni vrhunac Sendmena. Vrhunska, prelepa prica. Bolje upoznajemo Sumanutost i konacno upoznajemo Stihiju za kog se ispostavi da je mozda i najpametniji a verovatno i najdopadljiviji od svih Svevremenih. Njegovo napustanje epizode je legendarno. I onda posle toga tragedija koja je cekala Morfeja sve vreme... Morfejeva promena kroz trejdove je bas dobro odradjena: od oholog, hladnog osionog bica poput starogrckih bogova koji su postupali hirovito, do jednog bica koje pocinje da preispituje svoje odluke i svoju narav dok na kraju ne dodje do toga da haje za tudje zivote obicnih smrtnika ali isto tako i za svoju porodicu.
10/10
#8 Kraj svetova najslabiji trejd. Izuzetno naporan i prenatrpan tekstom. Jako mi se svidela samo prica o Prezu. Volim price o bizarnim, zaboravljenim ili opskurnim likovima iz DC-a.
Umesto ovih kratkih prica voleo bih da sam video jos jednu veliku pustolovinu Sendmena pre neizbeznog tragicnog kraja koji nas ceka u sledecoj knjizi.
5,5/10
#9 Dobrostive gospe Stvari dolaze na naplatu. Jako dobro. Gavran Metju je izuzetan lik, a na blizom drugom mestu su Lusjen i Merv bundeva. Ali samo mi nije jasno po cijem nalogu i zasto su Loki i Robin oteli Danijela?
9,5/10
#10 Bdenje Deo koji se bavi Bdenjem i sahranom je vrlo dobar iako ne odlican, kao i poglavlje o Morfejevom prijatelju na zemlji. Bas mi se svidela prica u pustinji sa starim mudracem. Medjutim sama poslednja epizoda sa Sekspirom mi bas nikako nije legla. Nesto smo u svadji ocigledno Sekspir i ja.
7,5/10
Uvertira E ovo je bas ludilo! Dosta stvari nisam razumeo, produbljuje se mitologija i kosmogonija Sendmenovog i DCevog univerzuma, i iako sam bas uzivao u citanju, ipak mi je sve vreme lebdelo pitanje: zar posle ovako epske i sudbonosne bitke za citavu Vaseljenu koja se desava odmah pre pocetka serijala, ostatak serijala deluje mlako? Onda mi ostatak serijala deluje nekako malo i manje znacajno i veliko od ovoga. Ovo je sigurno najveci poduhvat koji je Sendmen izveo i cudi me da posle ovako necega on idalje bude osion i bahat, i da tek treba da dodje njegova promena kroz ostatak serijala. I neverovatno je kako je ovo preziveo, onda ostale peripetije koje je kasnije dozivljavao ne bi trebalo da budu nista strasno za njega, a i mislim da se ne bi zajebavao sa Vrtlogom u Lutkinoj kuci tako olako. Takodje ovo se malo kosi i sa Gejmanovom Knjige magije gde na kraju buducnosti vidimo kako Smrt odvodi Sudbinu u smrt i gasi svetlo i zatvara vrata Vaseljene, sta je onda sa njihovim ocem i majkom Vremenom i Mrakom? Iako mi se svidja to sirenje kosmogonije, donekle mi se i ne svidja jer je nekako apokrifno. Ne znam da li razumete sta zelim da kazem.
Crtez je zato najbolji u celom serijalu! Trebalo je ovakav ili slican crtez da bude sve vreme u serijalu.
Za ocenu moram jos da razmislim dok se ne slegnu utisci jer sam pre par sati zavrsio sa citanjem.
Ocena: ?
|
| going going |
Posted - 26/09/2021 : 23:21:20
quote:
Originally posted by Paka01
quote:
Originally posted by Red Marquis
Tolkien, Superman i sva ranija dela su dela koja reflektuju tadašnje stanje, stanje tadašnje bele/hetero/zapadnjačke monokulture.
Na mobitelu sam pa mi se ne da previše tipkati, ali samo da kažem jednu stvar po pitanju ovoga.
Kada se 70ih trebalo prikazati rasnu raznolikost u superherojskim stripovima među već ustoličenim i poznatim likovima DC je osmislio Johna Stewarta kao Green Lanterna. Danas se uopće ne bi trudili napraviti nekoga novoga već bi jednostavno Hala Jordana prikazali kao crnca i amen.
U tome je cijela problematika. Nema novih likova (ili ih je jako jako malo) koji će prikazati rasnu, spolnu, seksualnu ili neku četvrtu raznolikost... Sve što se događa je mijenjanje već postojećih likova i to mi se gadi.
Potpisujem! |
| fandango |
Posted - 26/09/2021 : 21:50:44
Po meni je do sad najbolje reko Beva, nije vazno di ko koga igra, najvaznije je da ispadne dobro i kvalitetno.
Kolko sam vidio, dolje u filmskom podforumu nikoga nije smetalo da Dev Patel igra sira Gawaina i Davida Copperfielda makar je smedji, jer su i jedan i drugi film ispali dobro, a on je dobar glumac. Britanska skola.
Problem je kada se takve promjene rade naustrb kvalitete. Vidjet cemo.
Nego, jel izasla serija Y The Last Man?
|
| lwood |
Posted - 26/09/2021 : 21:12:25
Bah,pa filmska industrija prati politiku oduvik. Prije kojih stotinjak godina https://youtu.be/ebtiJH3EOHo a da ne navodimo i gomilu westerna di su bili glumci Indijanci. Uglavnom, dobro je dok su još uopće ljudi u filmovima. Bilo kakvi. |
| don_draper |
Posted - 26/09/2021 : 20:41:27
Ma taj diverzitet se proširio na sve sekcije filmmakinga i snimanja serija pa do ocjenjivanja istih. Opet je na Emmyjima ispalo skandalozno što nitko od nebijelih glumaca nije dobio Emmyja. Kriteriji su se izvrnuli, nisu bitne ni zasluge, nego se gleda uključenost i participacija, sve se svelo na krutu statistiku i brojke.
Uglavnom, kao veliki poklonik source materiala, nadam se da će Sandman ipak ispasti uspješan. Glumci na papiru izgledaju dobro, Gaiman je dosta involviran što bi moglo značiti da ostatak kreativne ekipe neće previše skretati u vlastite interpretacije stripa. Jedino kao problem vidim to što je strip dosta lepršav po radnji i ima dosta one shot priča koje ne spadaju pod glavnu radnju pa će se morati možda širiti sama suština stripa na neke neprikazane scene i sfere. |
| ridiculus |
Posted - 26/09/2021 : 19:59:06
Uz slaganje sa mnogo stvari koje su ovde već rečene, primećujem i da se ponekad ljudi žale na multietničku postavu čak i kada te zamerke nemaju smisla. Na primer, na račun The Expanse. Ali to je naučno-fantastična serija postavljena u budućnost, a takva budućnost se sasvim lako može zamisliti. Postoji problem sa nekim od glumaca, koji očigledno ne mogu da iznesu date im uloge, ali to nema veze sa ovom zamerkom.
Ili: serija Britannia je dobila loše ocene na IMDB-u uglavnom zbog toga (i "istorijske neautentičnosti"). Mislim, ljudi ne mogu da podnesu činjenicu da žene imaju prominentno mesto u seriji (kod Kelta jesu imale položaj u društvu) ili da se pojavljuju crnci (u rimskoj armiji; istorijski nije nemoguće).
S druge strane, u serijama poput The Witcher ili Cursed ili Carnival Row ta težnja ka ravnopravnoj reprezentaciji izgleda baš, baš glupavo. Kako će izgledati u Sandmanu, nemam pojma. Više bi me brinulo - da sam zainteresovan za seriju, a nisam preterano - to što trejler izgleda poput nove sezone Chilling Adventures of Sabrina. |
| Red Marquis |
Posted - 26/09/2021 : 19:45:10
To ti je život u kapitalizmu. Gde se cedi brend do iznemoglosti. Zato što je lova tu sigurnija no u davanju prostora nekom da kreira nešto novo.
|
| don_draper |
Posted - 26/09/2021 : 17:04:55
quote:
Originally posted by Paka01
quote:
Originally posted by Red Marquis
Tolkien, Superman i sva ranija dela su dela koja reflektuju tadašnje stanje, stanje tadašnje bele/hetero/zapadnjačke monokulture.
Na mobitelu sam pa mi se ne da previše tipkati, ali samo da kažem jednu stvar po pitanju ovoga.
Kada se 70ih trebalo prikazati rasnu raznolikost u superherojskim stripovima među već ustoličenim i poznatim likovima DC je osmislio Johna Stewarta kao Green Lanterna. Danas se uopće ne bi trudili napraviti nekoga novoga već bi jednostavno Hala Jordana prikazali kao crnca i amen.
U tome je cijela problematika. Nema novih likova (ili ih je jako jako malo) koji će prikazati rasnu, spolnu, seksualnu ili neku četvrtu raznolikost... Sve što se događa je mijenjanje već postojećih likova i to mi se gadi.
Slazem se. Zasto James Bonda mora biti zena? Zasto bi pola likova iz Harry Pottera odjednom moralo biti crno?
Zar je feministicki/afroamericki ponos uzimanje likova koji su slavu stekli kroz par desetljeca tako sto su bijeli?
Nek smisle originalne, zanimljive i nove likove koji ce zainteresirati gledatelje, a ne ovaj rewriting svega |
| Deers |
Posted - 26/09/2021 : 15:32:29
Meni sve te izmjene ne smetaju. Pogotovo u jednom Sandmanu gdje je prakticno radi o avatarima. Vise me brine ako ce se drzati price bez prilagodbe. Mislim da ne postoji strip kojemu bi dobra prilagodba bolje legla od doslovne adaptacije. |
| Paka01 |
Posted - 26/09/2021 : 14:50:48
quote:
Originally posted by Red Marquis
Tolkien, Superman i sva ranija dela su dela koja reflektuju tadašnje stanje, stanje tadašnje bele/hetero/zapadnjačke monokulture.
Na mobitelu sam pa mi se ne da previše tipkati, ali samo da kažem jednu stvar po pitanju ovoga.
Kada se 70ih trebalo prikazati rasnu raznolikost u superherojskim stripovima među već ustoličenim i poznatim likovima DC je osmislio Johna Stewarta kao Green Lanterna. Danas se uopće ne bi trudili napraviti nekoga novoga već bi jednostavno Hala Jordana prikazali kao crnca i amen.
U tome je cijela problematika. Nema novih likova (ili ih je jako jako malo) koji će prikazati rasnu, spolnu, seksualnu ili neku četvrtu raznolikost... Sve što se događa je mijenjanje već postojećih likova i to mi se gadi. |
|
|
