T O P I C R E V I E W |
mr murdoc |
Posted - 12/01/2013 : 09:29:17 Na svoj 66 rodendan je izdao ovaj singl, a sada je gotovo sigurno da dolazi i novi album. Bijeli vojvoda jos uvijek u sebi ima magiju koja je ustanju da me ocara..dovraga, odlicna stvar .
Where are we Now?“
|
25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
Just_Charlie |
Posted - 11/01/2016 : 08:42:54 Kako to vec biva..upravo na radiju pustaju Absolute beginners..prvi puta u zivotu zbog neceg ovakvog, moje su oci potpuno ispunjene suzama. Ako te ne pogodi emocija, pogodi te glazba. |
Just_Charlie |
Posted - 11/01/2016 : 08:28:27 Bowie - The Next day
Genijalac.. kazu da je umro od raka, dan nakon svog rođendana.
Moj naklon, do poda.
http://mobile.nytimes.com/2016/01/12/arts/music/david-bowie-dies-at-69.html?smid=fb-nytimes&smtyp=cur&_r=0&referer= |
going going |
Posted - 10/02/2015 : 23:11:30 Sve vise tonem u fascinantni muzicki svet Davida Bowieja. Neverovatno kakvu dugu i kvalitetnu karijeru ima!
The rise and fall of ziggy stardust je cista perfekcija od albuma. Pravi Bowievijev Glam Rock! Nema ni jednu slabu pesmu. Ja bih izdvojio kao najbolje: Moonage Daydream, Starman, It ain't easy i Rock 'n Roll Suicide
A svidjaju mi se pesme i iz 70ih kada se oprostio od Glama i okrenuo se funku i discou u kombinaciji sa Rockom
Na ovoj pesmi Fame pratece vokale peva John Lennon.
Stvarno sjajan muzicar Bowie i unapred se radujem njegovim ostalim pesmama i albumima koje cu tek da otkrijem! |
mr murdoc |
Posted - 14/10/2014 : 17:08:35 Album ce se zvati Nothing Has Changed i biti ce trostruki kompilacijski.
quote: Nothing Has Changed is a compilation/greatest hits album by English musician David Bowie, to be released in November 2014. The album includes the new composition "Sue (Or In a Season of Crime)". The album is notable for including the songs "Let Me Sleep Beside You" and "Your Turn to Drive", both from Bowie's unreleased 2001 album Toy.
The album's title comes from a lyric from the song "Sunday" from Bowie's 2002 album "Heathen"
The album will be released in 3 formats: a 3 CD-version, a 2-CD version and a 2-vinyl version.
Nova stvar
|
Just_Charlie |
Posted - 23/07/2014 : 01:15:42 za svaku svoju misao mogla bih reci da je to refleksija..odraz u ogledalu vremena, oslobođen u slobodi vlastitog zrcaljenja.
|
Just_Charlie |
Posted - 05/10/2013 : 15:11:04 Only two of the books were written before he was born but then the boy who went to Bromley Tech is an autodidact who gave birth to all of his own incarnations. And so the story goes, the years of being a Bowie fan are their own reward. He opened my eyes, my ears and my mind. He changed me because he changed popular culture. "Pretty soon you are gonna get a little older." Indeed. "Time may change me but I can't trace time." But does anyone else trace time and space quite so brilliantly? Thank you, sir.
David Bowie's top-100 reading list is virtually poetry in itself From Yukio Mishima to George Orwell, Angela Carter, James Baldwin and Viz, the rock icon's top-100 book list has actually managed to make me love him even more
http://www.theguardian.com/commentisfree/2013/oct/02/david-bowie-top-100-reading-list
David Bowie's top 100 must-read books
http://www.theguardian.com/books/2013/oct/01/david-bowie-books-kerouac-milligan
|
zorglub |
Posted - 31/05/2013 : 18:26:13 Što se tiče favorita, iako mi je Ziggy na avataru, najviše me je dojmio kao Mršavi beli vojvoda. Dakle, Bouvi na vrhuncu kokainske paranoje i Station to Station, zatim, malo je reći, neobičan Low. Taj album dobija puni smisao tek kada se sagleda iz jedne drugačije perspektive. I za kraj Hunky Dory, kao oda svim prelepim čudacima.
Od pesama omiljena, totalna dekonstrukcija originala, sjajni aranžman, nadahnuto izvođenje, Wild Is The Wind. Naježim se svaki put kada oduži ono You touch me.
To je od ovog što sam do sada slušao. Ovaj novi sam samo letimično prešao. Osim odličnog prvog singla Where Are We Now? se ništa nije zadržalo, ali tek treba da mu posvetim više pažnje. |
Tonto |
Posted - 26/05/2013 : 11:14:19 Moj redosljed
Apsolutni No.1.David Bowie - 1971 - The Man Who Sold The World
2.David Bowie - 1973 - Pin Ups
3.David Bowie - 1972 - Ziggy Stardust
4.David Bowie - 1983 - Let's Dance
|
mr murdoc |
Posted - 25/05/2013 : 14:21:29 Da iskoristim vec ovaj topic u cast glazbenom velikanu.
Kada bi osobno birao izmedu albuma bijelog vojvode..to bi izgledalo ovako.
Prvi izbor..
Hunky Dory
Besmrtost i sumnja otklonjena..ljubav prema kompoziciji i poruci..genijalno.
The Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars
Glamurozna i do jaja performantna kritika fobicnog drustva te radanje Alien-Pop Stara..oo da.
Heroes
Berlinska faza..i ogroman rad Brian Eno-a ..vjerovatno i po meni ..remek djelo.
Naravno..nastavit ce se.. |
mr murdoc |
Posted - 19/04/2013 : 11:02:48 Perverzno dobro.. Skipajte na 36:02 (You Will) Set The World On Fire 40:35You Feel So Lonely You Could Die .
Ne..sjebo sam se ..ovo je deluxe verzija koju i sam posjedujem Dakle skipajte na 40:37 |
mr murdoc |
Posted - 17/04/2013 : 18:27:11 Rula mi let...
skipaj na 28:29 Boss Of Me |
dante |
Posted - 14/04/2013 : 18:52:33 Fenomenalan album. Posto sam do ove godine bio poprilicno siguran da vise nikad necu cuti novi Bowiejev materijal, ovo mi dodje kao da sanjam. Bio bih se zadovoljio i s prosjecnim albumom, a ovo je vec perverzija |
Zagor-te-nay |
Posted - 12/04/2013 : 01:54:37 Valentine's Day je perverzija nostalgije....za umrit od lipote. |
mr murdoc |
Posted - 04/04/2013 : 20:38:40 Nikoga ja ne zelim preobratiti..Bowie je kult..i Bowie polarizira. Dovoljno receno. |
Just_Charlie |
Posted - 04/04/2013 : 20:19:02 Ma mores se razapeti i staviti krunu od siblja, nista me nece preobratiti. Neka Bowija za stare nostalgicare.. meni nije legao jer ja (mozda i nemam nekog izbora)zivim sada i ovdje bez osjecaja, i potrebe za tim njegovim "glorif. mladosti i parod. starosti". Ili sam sebicna kucka ovdje i sada. Kako god.
|
mr murdoc |
Posted - 04/04/2013 : 20:09:00 quote: Originally posted by Just_Charlie
Ne kuzim u cemu je fora. Moras biti oronuo sred..ne znam ni kako se kaze po naski.. - middleage da bi se poistovjetio s oronulim Bowiem i palio na ovaj album?
Sorry, propustam ovaj krug kruha igara i glazbe ove. Ne hrani me.
Naprotiv, Bowie ovdje parodira proces starenja i glorificira mladost duse..naravno da se automatski i svjesno samoparodira , ali u tome i je car jednog glazbenog maga kao sto je bijeli vojvoda. Osim toga on ovim albumom pokazuje da ih je tek malo skuzilo da je tarantinovski ustvari pokrao najbolje trenutke svoje karijere i kroz starost ucinio ponovo mladim..magicno.. |
Just_Charlie |
Posted - 04/04/2013 : 19:59:24 Ne kuzim u cemu je fora. Moras biti oronuo sred..ne znam ni kako se kaze po naski.. - middleage da bi se poistovjetio s oronulim Bowiem i palio na ovaj album?
Sorry, propustam ovaj krug kruha igara i glazbe ove. Ne hrani me. |
mladjo |
Posted - 04/04/2013 : 18:55:28 quote: Originally posted by Johnny Difool
Iz Jutarnjeg lista:
SAVRŠENI NOVI ALBUM
Veličanstveni povratak Davida Bowieja rocku
Autor: Aleksandar Dragaš
Objavljeno: prije 1 h i 19 min
Ne znam kakvi će biti vaši dojmovi kad preslušte “The Next Day”, ali moguće je da ćete si postaviti isto pitanje koje sam sebi postavio. Kad je Bowie posljednji put snimio ovako dobar album? Prije točno pola života. Njegova. Kad je objavio “Scary Monsters”, 1980. godine. Kad su mu bile trideset tri. Sada mu je šezdeset šest. Pa, što se dovraga događalo u tih pola života čovjeka kojemu se tepalo da je najveći rock kameleon, jedan od najznačajnijih umjetnika, ikona pop-kulture, čovjek koji je u 70-ima odlazio u budućnost da bi u sadašnjosti setirao nadolazeće trendove? Svašta, ali malo toga značajnog, barem kad su albumi posrijedi. Osamdesete je Bowie bio stadionska pop-zvijezda, no “Let’s Dance” ćemo prije pamtiti po vrtoglavoj nakladi i gitarskim lickovima Stevea Raya Vaughana, nego po umjetničkom dosegu Bowieja. Povlačenje sa scene Kasnije albume iz te dekade malo tko pamti po dobromu. U 90-ima Bowie je ponovo odlučio postati avangardist, ali nije mu išlo od ruke. Nizao je hermetične, smušene i besciljne albume, a jalova je i bila rock-avanutra sastava Tin Machine. A onda je 20. stoljeće prešlo u novi milenij i Bowie je pametno odlučio vratiti se klasici, odnosno stilistici albuma iz 70-ih s kojima je i postao velik i značajan. “Heathen” i “Reality” su bili okej albumi, ali kao da im je nedostajalo dramatike i poetike kakva je krasila Bowiejeve ključne albume iz 70-ih. A onda se upleo život, Bowieja je strefio srčani udar, povukao se sa scene, uslijedilo je mukotrpno iščekivanje, napokon prekinuto na njegov 66. rođendan kada se nitokud, bez ikakvih najava, pojavila prekrasna, berlinskim razdobljem njegova života inspirirana balada “Where Are We Now? ” I mnogi su se rastopili od nježnosti i sreće, uključujući i čovjeka koji potpisuje ove retke, a koji nije zakleti Bowiejev fan i kojem su do te mjere išle na živce njegove besplodne mijene u 80-ima i 90-ima da iz principa nije otišao na maksimirski koncert, pa ni na onaj u Domu sportova. Povratak samome sebi Možda bismo, jer očito nije samo moj dojam takav nego i drugih kolega kritičara, manje oduševljeno reagirali na “The Next Day” da nije došlo do te životne drame i duge pauze u Bowiejevu radu? Možda nas se “The Next Day” ne bi toliko dojmio da je objavljen odmah poslije “Heathen” i “Reality”? Sumnjam. “The Next Day” je nešto posebno čak i u opusu kakav posjeduje Thin White Duke. Premda ovitak s fotografijom s albuma “Heroes”, prelijepljenom bijelim kvadratom na kojem piše “The Next Day”, sugerira da je novi Bowiejev album podsjećanje na “berlinsku fazu”, struktura pjesama, a time i albuma složenija je i šira. Bowie kao da je komprimirao neke od najboljih i najupečatljivijih dionica svog stvaralaštva iz 70-ih. Ovisno o pjesmi, čut ćete, naravno, i odjeke “berlinske trilogije”, ali i one s albuma “Hunky Dory”, “Pin-Ups”, “Alladin Sane” i “Ziggy Stardust”, pa i vješto ucijepljenje motive s “Let’s Dance”, posebice u ritam-sekciji, teške gitare iz Tin Machine perioda i još koješta. No, sada i one spornije dionice Bowiejeve karijere zvuče povezanije, smislenije, nadahnutije. Vremena su drukčija, nismo više mladi, barem mi koji smo odrasli uz ključne Bowiejeve albume. Prošli smo punk i novi val. Nikada više nas neće tresti ona groznica koja nas je tresla kad smo s četrnaest-petnaest godina prvi put preslušavali “Scary Monsters”, pa otkrivali i divili se “berlinskoj trilogiji”, ali “The Next Day” vrlo malo zaostaje za njegovim najboljim i najvažnijim djelima. Ako i jest posrijedi Bowiejev povratak u prošlost i njegovu klasicizmu, onda valja priznati kako je posrijedi itekako smisleno vraćanje samome sebi. Primjerice, naslovna pjesma zvuči kao da se Bowie igra Iggyja u Berlinu, “Dirty Boys” je spora funk-rokačina s genijalno impostiranim saksofonom koja baca i na Doorse, a recentni singl “The Stars Are Out Tonight” mogao je sići i sa Ziggyja da nije violinskih štrajhova koji je odvode u nekom drugom smjeru. “Love Is Lost” gotovo pa blues-rock koji bi mogao podsjetiti na “Let’s Dance” da nije tako opasno mračan, “Valentine’s Day” perfektan pop nalik “Absolute Beginnersima” kad bi ga izvodili Arcade Fire, a “I’d Rather Be High” ukusan komad psihodeličnog popa kojim Bowie daje do znanja da je stasao u 60-ima. Od povijesti do ljubavi I tako redom do zaključne, mučne, donekle autobiografske “Heat”. S izuzetkom “If You Can See Me”, posrijedi je zapanjujuće jak i koherentan, autorski i svirački kompleksan, zadivljujuće strukturiran i ujednačen album s vokalnim dosezima koji se mogu mjeriti s njegovim najcjenjenijim, pa i najemotivnijim radovima, pri čemu je moguće zaključiti da Bowie nije kopirao samoga sebe nego donekle iščašio ono što je činio od konca 60-ih do početka 80-ih. A nismo ni došli do analize tekstova pjesama čija se tematika prelijeva od povijesnih konotacija, pop-kulture i autobiografskih crtica do ljubavi, gubitka, sjećanja i smrti. Bowie se, dakle, vratio. Početkom siječnja s prekrasnom baladom “Where are We Now?”, a sada i s izvrsnim, glasnim, čistokrvnim, ali i melankoličnim, čak pomalo i nostalgičnim rock-albumom. Zna čovjek što je u njegovu, a i našim životima bilo i ostalo najbolje. I znate što? Iako nije težio avangardi, nego prigrlio rock kojem se vratio na veličanstven način u vremenu u kojem su ga mnogi odbacili u staro željezo, već otpisani Bowie opet je ispao drugačiji i intrigantniji od drugih.
Naravno, Dragašu sve što je itko ikada snimio u osamdesetima ne valja. Pa tko tom čovjeku više daje da piše? Ma, sam sam kriv kaj sam uopće čital... Ova dvije pjesme koje imaju spotove su čist ok |
mr murdoc |
Posted - 04/04/2013 : 18:38:33 David Bowie - Love Is Lost
|
mr murdoc |
Posted - 14/03/2013 : 18:35:30 Jos uvijek sam fasciniran ovim albumom...drzi me ..kao nekad..
David Bowie - The Next Day - Outro (Bonus Track)
|
mr murdoc |
Posted - 07/03/2013 : 19:57:46 Vecer ...i moj naklon velikom geniju ...zvijezde nikad ne spavaju , mrtvi jednom , sada zivi..ahhh
David Bowie - The Stars (Are Out Tonight)
|
mr murdoc |
Posted - 04/03/2013 : 18:50:43
Do sada se vec po coverartworku moglo prepoznati koliko je ovaj album ustvari dobar ili ..? Ali sto nam ustvari Bowie zeli reci sa tom simbolikom? Jeli to zelja za oslobadanjem od proslosti, jedna nova faza u njegovom mikrosvemiru ili covjek jednostavno svoj humor zeli staviti na vagu Bilo kako bilo, konceptualni radikalitet koji nam ovaj cover sugerira se ne nalazi na ovom albumu. The Next Day zvuci vise kao predpostavka da se je bijeli vojvoda par veceri pozabavio svojom u proslosti skladanom glazbom i vec poznate tonove importirao u novi materijal. Vec u pjesmi The Next Day otkrivam elemente rebel rebel, a u Boss of Me onu vuvuzelu iz Nuuköln..(you will) Set the world on fire je na treptaj cisti Glamurrock. Ako izuzmem sve sto sam do sada napisao i dodam da sam inace veliki Bowie fan, onda cete valjda i razumijeti zasto trazim dlaku u jajetu i zasto smatram da se legenda u produkcije previse oslonila na sigurnu Dad-Rock-Bank i zasto ovaj album i tematski podsjeca na Sex Drive od Stonesa.. Jebiga.. E, sada..stvari kao Where are we Now idu pod kozu.. I’d Rather Be High iznenaduje humorom a Heat..razara.. Drago mi je da se vratio na scenu, mada u mojoj glavi sa nje nikad nije ni silazio.
9/10. |
Tonto |
Posted - 04/03/2013 : 15:25:42 Pravi Bowie... Nisam neki fan, ali ovo je izvrstan album. |
Johnny Difool |
Posted - 04/03/2013 : 08:52:39 Iz Jutarnjeg lista:
SAVRŠENI NOVI ALBUM
Veličanstveni povratak Davida Bowieja rocku
Autor: Aleksandar Dragaš
Objavljeno: prije 1 h i 19 min
Ne znam kakvi će biti vaši dojmovi kad preslušte “The Next Day”, ali moguće je da ćete si postaviti isto pitanje koje sam sebi postavio. Kad je Bowie posljednji put snimio ovako dobar album? Prije točno pola života. Njegova. Kad je objavio “Scary Monsters”, 1980. godine. Kad su mu bile trideset tri. Sada mu je šezdeset šest. Pa, što se dovraga događalo u tih pola života čovjeka kojemu se tepalo da je najveći rock kameleon, jedan od najznačajnijih umjetnika, ikona pop-kulture, čovjek koji je u 70-ima odlazio u budućnost da bi u sadašnjosti setirao nadolazeće trendove? Svašta, ali malo toga značajnog, barem kad su albumi posrijedi. Osamdesete je Bowie bio stadionska pop-zvijezda, no “Let’s Dance” ćemo prije pamtiti po vrtoglavoj nakladi i gitarskim lickovima Stevea Raya Vaughana, nego po umjetničkom dosegu Bowieja. Povlačenje sa scene Kasnije albume iz te dekade malo tko pamti po dobromu. U 90-ima Bowie je ponovo odlučio postati avangardist, ali nije mu išlo od ruke. Nizao je hermetične, smušene i besciljne albume, a jalova je i bila rock-avanutra sastava Tin Machine. A onda je 20. stoljeće prešlo u novi milenij i Bowie je pametno odlučio vratiti se klasici, odnosno stilistici albuma iz 70-ih s kojima je i postao velik i značajan. “Heathen” i “Reality” su bili okej albumi, ali kao da im je nedostajalo dramatike i poetike kakva je krasila Bowiejeve ključne albume iz 70-ih. A onda se upleo život, Bowieja je strefio srčani udar, povukao se sa scene, uslijedilo je mukotrpno iščekivanje, napokon prekinuto na njegov 66. rođendan kada se nitokud, bez ikakvih najava, pojavila prekrasna, berlinskim razdobljem njegova života inspirirana balada “Where Are We Now? ” I mnogi su se rastopili od nježnosti i sreće, uključujući i čovjeka koji potpisuje ove retke, a koji nije zakleti Bowiejev fan i kojem su do te mjere išle na živce njegove besplodne mijene u 80-ima i 90-ima da iz principa nije otišao na maksimirski koncert, pa ni na onaj u Domu sportova. Povratak samome sebi Možda bismo, jer očito nije samo moj dojam takav nego i drugih kolega kritičara, manje oduševljeno reagirali na “The Next Day” da nije došlo do te životne drame i duge pauze u Bowiejevu radu? Možda nas se “The Next Day” ne bi toliko dojmio da je objavljen odmah poslije “Heathen” i “Reality”? Sumnjam. “The Next Day” je nešto posebno čak i u opusu kakav posjeduje Thin White Duke. Premda ovitak s fotografijom s albuma “Heroes”, prelijepljenom bijelim kvadratom na kojem piše “The Next Day”, sugerira da je novi Bowiejev album podsjećanje na “berlinsku fazu”, struktura pjesama, a time i albuma složenija je i šira. Bowie kao da je komprimirao neke od najboljih i najupečatljivijih dionica svog stvaralaštva iz 70-ih. Ovisno o pjesmi, čut ćete, naravno, i odjeke “berlinske trilogije”, ali i one s albuma “Hunky Dory”, “Pin-Ups”, “Alladin Sane” i “Ziggy Stardust”, pa i vješto ucijepljenje motive s “Let’s Dance”, posebice u ritam-sekciji, teške gitare iz Tin Machine perioda i još koješta. No, sada i one spornije dionice Bowiejeve karijere zvuče povezanije, smislenije, nadahnutije. Vremena su drukčija, nismo više mladi, barem mi koji smo odrasli uz ključne Bowiejeve albume. Prošli smo punk i novi val. Nikada više nas neće tresti ona groznica koja nas je tresla kad smo s četrnaest-petnaest godina prvi put preslušavali “Scary Monsters”, pa otkrivali i divili se “berlinskoj trilogiji”, ali “The Next Day” vrlo malo zaostaje za njegovim najboljim i najvažnijim djelima. Ako i jest posrijedi Bowiejev povratak u prošlost i njegovu klasicizmu, onda valja priznati kako je posrijedi itekako smisleno vraćanje samome sebi. Primjerice, naslovna pjesma zvuči kao da se Bowie igra Iggyja u Berlinu, “Dirty Boys” je spora funk-rokačina s genijalno impostiranim saksofonom koja baca i na Doorse, a recentni singl “The Stars Are Out Tonight” mogao je sići i sa Ziggyja da nije violinskih štrajhova koji je odvode u nekom drugom smjeru. “Love Is Lost” gotovo pa blues-rock koji bi mogao podsjetiti na “Let’s Dance” da nije tako opasno mračan, “Valentine’s Day” perfektan pop nalik “Absolute Beginnersima” kad bi ga izvodili Arcade Fire, a “I’d Rather Be High” ukusan komad psihodeličnog popa kojim Bowie daje do znanja da je stasao u 60-ima. Od povijesti do ljubavi I tako redom do zaključne, mučne, donekle autobiografske “Heat”. S izuzetkom “If You Can See Me”, posrijedi je zapanjujuće jak i koherentan, autorski i svirački kompleksan, zadivljujuće strukturiran i ujednačen album s vokalnim dosezima koji se mogu mjeriti s njegovim najcjenjenijim, pa i najemotivnijim radovima, pri čemu je moguće zaključiti da Bowie nije kopirao samoga sebe nego donekle iščašio ono što je činio od konca 60-ih do početka 80-ih. A nismo ni došli do analize tekstova pjesama čija se tematika prelijeva od povijesnih konotacija, pop-kulture i autobiografskih crtica do ljubavi, gubitka, sjećanja i smrti. Bowie se, dakle, vratio. Početkom siječnja s prekrasnom baladom “Where are We Now?”, a sada i s izvrsnim, glasnim, čistokrvnim, ali i melankoličnim, čak pomalo i nostalgičnim rock-albumom. Zna čovjek što je u njegovu, a i našim životima bilo i ostalo najbolje. I znate što? Iako nije težio avangardi, nego prigrlio rock kojem se vratio na veličanstven način u vremenu u kojem su ga mnogi odbacili u staro željezo, već otpisani Bowie opet je ispao drugačiji i intrigantniji od drugih.
|
zorglub |
Posted - 16/01/2013 : 13:10:06 Nisam očekivao da će se vraćati posle desetogodišnje pauze, ali ovo je stvarno odlično. Isčekuje se album. Baš sam skoro slušao Heaten iz 2002., vrlo dobro. |
|
|