forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 Stripovi
 Bonelli
 Magični Vetar topic

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
quaresma Posted - 04/01/2008 : 01:58:07
Magični Vjetar djelo je Gianfranca Manfredija koji je odlučio spojiti dva popularna žanra, western i horror, stvarajući tako izvrsnu podlogu za prepričavanje stvarnih povijesnih događaja, miješajući stvarnost sa fantazijom ne definirajući jasnu granicu između ta dva svijeta. Crtački kreator glavnih likova je Bruno Ramella a serijal je u Italiji originalno izlazio između 1997. i 2010. godine a za 2019. najavljene su nove epizode. Crtačka ekipa je impresivna, puna velikih imena, između ostalih tu su: Ivo Milazzo, Pasquale Frisenda, Goran Parlov i José Ortiz.
Vrijeme radnje postavljeno je u prerije Sjeverne Dakote u razdoblju nakon Građanskog rata, prije velikih indijanskih ratova, oko 1870. godine.
Serijal je kod nas dostupan u izdanju Libellusa.



Magični Vjetar - tekst o junaku

Magični Vjetar - recenzije

Magični Vjetar - Sergio Bonelli Editore

Magični Vjetar - Libellus



Zanima me sta mislite o ovom stripu,od kad sam procitao prwi broj molio sam swe i swakoga da mi nadje ostale epizode jer mi je strip prejak,nekako mjesavina Zagora i Dylan Doga a pun mistike i uzbudjenja...definitivno uz Lazarus Ledda nesto najzanimljiwije bar meni...
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
solar Posted - 18/01/2020 : 15:55:18
Mene zanima ima li ovdje fanova koji bi željeli recenzirati Magičnog, nemamo toliko puno tekstova? :)
Stark Posted - 18/01/2020 : 15:51:38
Zajebanciju na stranu, neka moja procjena je da bi MV u KP kiosk formatu išao jako dobro. Mislim da je veliki broj stripofila zainteresovan za čitanje, ali su im LL izdanja preskupa, pa bi se odlučili za pouzdanu kiosk varijantu.
supermark Posted - 18/01/2020 : 15:35:51
Hrvati imaju prava i stripovi su već odavno tiskani, ali se strpljivo čekaju Srbi
Hrvatima nije poanta što bolja prodaja (i zarada) nego da zajebu Srbe, logično
anto Posted - 18/01/2020 : 13:33:02
pa da,na kiosk izdanje je mislio;ali moje mišljenje je da nema ništa od toga.
Cromwell Posted - 18/01/2020 : 12:40:39
Iz pouzdanih izvora? Pa Libellus ima prijevod i materijale, nema tu ničeg tajnovitog. Takvi kvaziopskurni postovi mi uvijek upale lampicu za bulšit.
Ili se krivo izrazio pa misli kiosk izdanje u stilu Kena. Što čisto sumnjam zbog razloga koje si već naveo, a osim toga Libelusovci uvijek napominju da objavljuju stripove za sebe tako da ne znam što će im uz poslasticu/uovosekupuje HC i kiosk Magični.

No, u slučaju da se to stvarno dogodi ja se prebacujem na kiosk a svoj LL komplet stavljam u prodaju ne razmišljajući o posljedicama!
anto Posted - 18/01/2020 : 12:38:29
niko ništa??
niste čuli ili znate,ali se radi o vrhunski poverljivoj informaciji,pa ne smete da kažete??
anto Posted - 17/01/2020 : 21:58:52
sa darkvudovog foruma:

[quote author=Dr Alex link=topic=597.msg642384#msg642384 date=1579292300]
...

Iz pouzdanih izvora sam saznao da Hrvati imaju pripremljenog Magicnog sve sa prevodom i ovde to vecina zna pa se ne usudjuje da se upusta u to da ne prodje kao DW sa Kenom. Nazalost....
[/quote]

ovo je interesantna informacija,i bila bi sjajna kad bi bila tačna,ali nešto sumnjam.Pre svega,LL je rasprodao samo prvih 20 knjiga + zadnju,44.;uskočili bi sami sebi u usta sa ovim potezom.Kod Kena je bila druga situacija - skoro svi brojevi su rasprodani.
A iz navedenog je logično da bi oni pokrenuli strip (misli se na kiosk izdanje),sami ili u kooperaciji.

A i da je ovo tačno,šušnulo bi se ipak nešto ovde na forumu.
D.J. Posted - 29/08/2019 : 07:07:57
quote:
Originally posted by Aftermath

Zna li netko u kojoj epizodi je konačni obračun sa Hoganom?


Epizoda 122: Noc aligatora (Libellus knjiga 41), no ima jos nesto...

Mali spoiler:

Obavezno procitaj i epizodu 130: Posljednji cin (Libellus knjiga 44) ;-))
Aftermath Posted - 28/08/2019 : 23:24:01
Zna li netko u kojoj epizodi je konačni obračun sa Hoganom?
wesskowaz Posted - 10/08/2019 : 23:54:17
Corrado Mastantuono

Combatrock Posted - 05/12/2018 : 22:28:49
Opa Dods na opasnim frekvencijama, mocne epizode.
DODSFERD Posted - 03/12/2018 : 00:09:01
Vrata pakla



(7, 5, 8, 8)

Niz od nekoliko vrlo dobrih do odličnih epizoda je došao svome kraju, Vrata pakla ni približno nije ponudila kvalitetna rješenja iz prethodnih slučajeva.
Neću biti pregrub i reći kako u njoj nema ništa vrijedno spomena, nego je stvar u tome da se nikako nisam mogao do kraja uživjeti u priču ni osjetiti ikakvu povezanost sa likovima.
Možda je problem u tome što je ovo prva epizoda na serijalu koju scenaristički ne potpisuje Manfredi u cijelosti, već je za njezine potrebe angažiran i Segura što se itekako osjeti u samoj radnji prilikom čitanja.
Manfredi čak i u svojim slabijim radovima ima nešto po čemu su oni prepoznatljivi, može to biti samo jedna scena ili upečatljivi lik koji će nositi radnju na način da se osjeti njegova važnost u odlučujućim trenucima.
Sudeći po priloženom mislim da Segura nema takvu kreativnu mogućnost, ovdje je pokušao predstaviti više događaja nego što je realno da ih bude na ovako ograničenom prostoru, a većina likova je površno okarakterizirana i viđena puno puta u nekim drugim serijalima.
Vrata pakla može poslužiti kao idealan pokazatelj da velika količina akcije ne mora nužno donijeti prednost, pogotovo kada ista kroz svoju unutrašnjost razvije određene nelogičnosti i predstavi ih kao glavni pokretač nastalih događaja.

Ideja o prohibicionistima je solidno zamišljena, za bolju realizaciju nedostaje lik koji bi na inovativniji način sproveo u djelo svoja uvjerenja, a to velečasni Hunger nije bio u stanju ostvariti.
Iskreno, meni je već u startu promašaj zato što je izabrano da takav čovjek bude svećenik, slični religiozni fanatici su već puno puta viđeni u stripovima i smatraju se jednim od većih klišeja općenito.
Postoji toliko drugih tipova ljudi za odigravanje zamišljene uloge i vjerujem da bi svaki drugi bolje izgledao nego ovaj upotrijebljeni, a da ne govorim o tome kako bi bili pošteđeni vjerskih fraza koje je dotični izgovarao u pozamašnim količinama.
Bez obzira što je Hunger inspiriran jednim povijesnim likom nije mi dobro sjelo njegovo moraliziranje, možeš ti imati svakakva uvjerenja, ali na kraju ispada pomalo besmisleno primjenjivati u praksi metode uništenja svega što je tebi prljavo i nepoželjno.
Alkohol i blud su duboko ukorijenjeni u društvo i nemoguće ih je izdvojiti iz njega i izbaciti izvan domašaja, kako ovisnika tako i svih ostalih znatiželjnika.
Hunger me podsjeća na Crnu Kožu iz Zagor maxija Čovjek sa crnom maskom koji je bio zaluđen uništavanjem zlata, u pitanju je vrlo sličan način razmišljanja bez ikakve dublje karakterizacije tih likova.

Kada se čovjek dohvati nekog teškog zadatka onda to uglavnom znači da ima poseban razlog zašto se odlučio krenuti takvim putem, raditi nešto besmisleno može samo onaj kome je ozbiljno narušeno psihičko zdravlje.
Bez obzira na njegove metode, nisam stekao dojam da Hunger ulazi u navedenu kategoriju psihičkih bolesnika bez mogućnosti prepoznavanja uzaludnih postupaka, prije bih rekao da se radi o osobi koja svoju mržnju prema određenim društvenim pojavama bespotrebno ispoljava odlaskom u potpunu krajnost.
Manfredi nije ponudio nikakav prijelomni trenutak iz njegove prošlosti koji bi potaknuo takve osjećaje i podignuo ih do prikazanih razmjera, kao da je mržnja prema uhvaćenima u mrežu poroka došla sama po sebi i nije nastala pod utjecajem ikakve negativne situacije iz privatnog života.
Štoviše, lik Hungera je dosta nedefiniran i nespretno napravljen jer je ubačen u žrvanj vlastite nedosljednosti, s jedne strane se svim silama bori protiv nemorala ne vodeći računa o stupnju krivice svojih žrtava, dok će s druge strane svakodnevno ispred očiju imati nešto što će ga podsjećati na taj isti nemoral.
Izgleda malo neukusno kada veliki protivnik prostitucije primjenjuje najgrublje moguće metode prema njezinim žrtvama, a u isto vrijeme ima ženu bivšu prostitutku što bi mu automatski trebalo dati mogućnost objektivnog pogleda na problem kojeg želi riješiti.
Ako si već ranije postao svjestan toga da žena ne snosi krivicu zbog posla na koji je prisiljena, kako si odjednom promijenio mišljenje kada su u pitanju drugi identični slučajevi.
Ponuđeno je nekakvo šturo objašnjenje da je Hunger bio velikodušan čovjek u vrijeme kada je upoznao Esther, ali zato nije precizirano što ga je moglo tako drastično promijeniti.
Možda je postao opsjednut demonom bijesa? Zarazio ga upravo onaj zao duh protiv kojeg se dugo borio? Možda i jest nešto od toga, samo što su takvi razlozi toliko nategnuti da meni ne djeluju pretjerano ozbiljni, već smatram kako su ubačeni u nedostatku onih logičnijih.

Sam uvod je također nategnut, znam da je nešto trebalo natjerati Magičnog Vjetra i Poea da odu u Hells Gate kako bi oslobodili grad od svih pošasti, ali to se moglo napraviti bez ubacivanja žena iz neprijateljskog plemena.
U prethodnoj epizodi Kradljivac bizona baš su Poniji skrivili smrt nekoliko Siouxa, pa mi se čini nelogičnim da dvojica prijatelja preuzmu veliki rizik zbog nečeg što vjerojatno neće popraviti međusobne odnose dva plemena.
Nakon dolaska u Hells Gate Magični Vjetar radi neshvatljiv potez odlaskom u Dukeov salun, iako je bio svjestan da će tamo sresti ljude s kojima se sukobio prije toga.
Ne radi se samo o tome kako bi bilo bolje izbjeći novi potencijalno opasni sukob u situaciji kada nisi siguran koliko protivnika te očekuje, već jednostavno ne možeš ni znati kako će gazda reagirati kada vidi da smanjuješ brojno stanje njegovih ljudi.
A Duke baš uživa kada neki stranac ubija njegove plaćenike, što je na prvi pogled prilično čudno, a čak i da nije, poželjno je provjeriti situaciju prije ulaska u vučju jazbinu.

Duke djeluje kao proračunat tip jer ne izlazi ispred cijevi pištolja ako procijeni da nije pravi trenutak, ili je možda samo obična kukavica koja neće reagirati kada mu uništavaju imovinu.
Njegovo odgađanje borbe sa Hungerom može biti potvrda da nije spreman za izravan sukob, isto kao što može probuditi sumnju u nekakav međusobni dogovor u cilju uništenja Hells Gatea.
Jedan se javno izjašnjava o planovima u vezi tog grada nemorala, dok se drugi nalazi više sa strane smireniji nego što je normalno s obzirom na okolnosti.
Ostaje činjenica kako zbog dvojice suparnika najviše ispašta treća strana koja je prisiljena biti u središtu zbivanja, bez mogućnosti odlaska na sigurnije mjesto ako u igru ne uđe netko spreman da preuzme stvari u svoje ruke.
Magični Vjetar i Poe su na sebe preuzeli taj zadatak, svatko na jednoj strani pokušavajući raditi za dobrobit ugrožene skupine, kako bi jednom za svagda očistili grad od prljavštine koja ga guši.
Hells Gate je grad bez zakona i njegovi stanovnici jedino mogu računati na dvojicu klošara, starog vojnika bez noge i pijanca s bocom u rukama. Simpatični likovi, samo je pitanje koliko su svrsishodni.
Kada nemaš ništa bolje moraš se pokriti s onim čime raspolažeš, a dvojica neimenovanih predstavnika zakona mogu angažirati još nekoliko sebi sličnih ili tek neznatno sposobnijih.

S obzirom na tematiku priče normalno je za očekivati veći broj ženskih likova, ali samo dva imaju zapaženiju ulogu u nastalim događajima; bivša i sadašnja prostitutka.
Esther je imala sreću da izađe iz ralja takvog posla, kao i nesreću da njezin spasitelj kasnije postane čovjek opasan za okolinu. Isforsirano je njezino prijašnje poznanstvo sa Poeom kako bi čitatelji dobili mogućnost da saznaju na koji način se uopće spojila sa Hungerom.
U odlučujućem trenutku će promijeniti stranu pod pritiskom savjesti, mada joj to neće donijeti ništa dobrog u okretajima sudbinskog kotača.
Thelma je Dukeova najdraža zaposlenica i ima malo veće privilegije od ostalih, ali to svejedno ne znači da bi itko svojevoljno pristao da bude na njezinom mjestu.
Ona je svjesna toga da je tuđe vlasništvo pa to prihvaća gotovo ravnodušno bez pretjeranih očekivanja da se u budućnosti stanje može popraviti.
Pokazala je da zna prepoznati što se nalazi u unutrašnjosti pojedinca, pa tako nije povjerovala da je Magični Vjetar ono za što se predstavlja.

Duke je na svojoj koži osjetio kako naizgled nemoćna bića postaju krvoločne zvijeri, dok je Hunger imao prilike vidjeti koliko je krhka vjera stada sljedbenika u pastira koji ih vodi livadama prosvjetljenja.
Nekako u podjednako vrijeme oba tiranina odlaze prema zasluženom svršetku upravo onom stazom kojom su tjerali svoje žrtve, sustignuti od duhova prošlosti nisu imali šanse da izbjegnu sudbini koju su tako dugo izazivali.
Poveznicom između uvoda i raspleta je otkrivena misterija likova kojota i medvjeda, što je sigurno najbolji dio u ovom prosječnom uratku, ali previše zbrzan kraj je još jednom uspio podsjetiti na sve prijašnje nedostatke.
Vjerujem da se nakon nekog vremena uopće neću sjećati što sam to ovdje pročitao, u pitanju je jedan od rijetkih dosadašnjih trenutaka kada je Manfredi pogubio konce i više ih nije uspio pronaći prije dolaska do ciljne crte.

Ovo je posljednji Ortizov crtež na serijalu, iako je to još uvijek vrlo dobro meni osobno izgleda slabije nego na prijašnjim radovima.
Kod ženskih likova je još vodio računa o ujednačenosti, ali oni muški mu znaju varirati, pogotovo Magični Vjetar i Poe.
Naslovnica je vrlo dobra, samo što imam osjećaj da sam sličan pozadinski motiv vidio još na nekoliko prijašnjih.

Noć je još uvijek mlada, a ti odlaziš iz ovog grada u naručje prljavog smrada.

DODSFERD Posted - 21/11/2018 : 23:58:35
Kradljivac bizona



(8, 9, 10, 10)

Početak novog ciklusa otvara nešto drugačije u odnosu na završetak prethodnog, nakon svih dešavanja i raspleta sa Hoganom dobro je sjela jedna ovakva neobavezna epizoda.
Kradljivac bizona je jednostavan prikaz života i stoljetnih običaja indijanaca, problema s kojima se susreću i naglasak na njihovom zajedničkom rješavanju upotrebom najefikasnijeg načina u datoj situaciji.
Akcija je potpuno bačena u drugi plan i gotovo je nema niti u jednom dijelu, ona jedna takva scena je poslužila samo da pokaže snagu zajedništva u bolnom trenutku.
To svejedno nije razvodnilo priču jer je Manfredi u svakom slučaju koristio elemente koji će kroz radnju istaknuti potrebne motive za funkcioniranje zamišljene ideje na visokoj razini.
Skoro bi se moglo reći kako se ovdje ništa posebno ne događa, vidimo jednu običnu potragu za bizonima, nešto malo prirodnih teškoća i onih izazvanih ljudskim faktorom, bez prebacivanja fokusa na nešto drugo ili iznenađujućih obrata u završnici.
Nema klasičnog zapleta na osnovi čega bi se podizala neizvjesnost u iščekivanju raspleta, nema određenog trenutka koji postavlja pitanje tražeći odgovor, nego gotovo cijela radnja protiče u sličnom tempu prateći istu liniju od početka do kraja.

Kako onda ovakva epizoda može ponuditi išta zanimljivo u svojoj monotoniji i zašto bi njezina pojava trebala biti posmatrana kroz prizmu uspješnog ostvarenja?
Jednostavno zato što je poslužila da se scenaristički zakopa u odabranu problematiku malo dublje nego što je inače običaj, usput izbjegavši često prisutne klišeje koji znaju pokvariti cijelu ideju svojom količinom predvidljivosti.
Sigurno da i ovdje postoji predvidljivost, barem kada je u pitanju rješenje za izbjegavanje sukoba većih razmjera, ali njega je scenarist već najavio u ranijoj fazi pa zato ne može ići u kategoriju oštroumnosti čitatelja.
Ostale stvari ni približno nisu bile tako očite, a tu svakako spadaju sudbine pojedinih likova i način na koji će se izgrađivati njihove osobnosti.
Likova ima više od očekivanja i nije ih jednostavno sve pohvatati od prve, pogotovo kada se radi o fizički sličnim ljudima kao što je slučaj kod većine indijanaca, iako se Parlov stvarno potrudio da kod onih važnijih naglasi barem neki detalj za lakše međusobno razlikovanje.
Tu se radi više o činjenici da su u pitanju novi akteri koji zahtijevaju određeno vrijeme prilagodbe na njihove pojave, još jednu epizodu s njima u fokusu ili čak ponovno čitanje ove iste.
Osim onih standardnih i često viđenih indijanskih likova, ponovo se pojavio jedan prisutan samo u epizodi Maska boga ljudoždera koji je tamo ugrozio cijelo pleme svojim nepromišljenim postupkom, Bijeli Zec je ovdje prisutan tek u usputnoj sceni zbijanja šale i odmah mu je stavljena na nos prijašnja pogreška.

Zavladala je nestašica bizona i Siouxi se spremaju u potragu za njima slijedeći takozvanu bizonovu stazu, tj. viziju šamana zaduženog za otkrivanje skrivenih znakova njihove prisutnosti.
Bijelci su zbog svog neodgovornog načina života izravni krivci što je bizone sve teže pronaći, zato je pred indijance postavljen veliki izazov kako bi se u konačnici misija uspješno privela kraju.
Jedan problem često za sobom povlači još nekoliko drugih, jasno je kako nedostatak hrane nije jedina nevolja s kojom se Siouxi moraju suočiti na svojem putovanju.
Mnoge prepreke vrebaju da poremete ustaljeni ritam događaja kao što je lov na bizone, krenuvši od smrtnih neprijatelja u obliku drugog indijanskog plemena, pa čak do unutarnjih nemira u vlastitim redovima izazvanih djelovanjem podmuklog i nevidljivog duha.
Što se tiče vidljivih protivnika, Poe će napraviti sve što je u njegovoj moći da uopće ne dođe do ozbiljnijeg susreta s njima, a za one nevidljive se svaki pojedinac osobno treba pobrinuti.
Put bizona je nepredvidljiv i postoji opasnost da Siouxi zagaze na teritorij neprijateljskih Ponija, a kako oni surađuju s vojskom nije poželjno ulaziti u sukob s toliko protivnika istovremeno.
Jedini način za izbjegavanje takvih neprilika zahtijeva brzu intervenciju, što je idealna prilika da nakon dužeg vremena opet vidimo Wyoming Billa, koji se u prošlosti pokazao vrlo korisnim suradnikom u suzbijanju nemira već u samom začetku.

Kod Siouxa se ništa ne prepušta slučaju, čak i potraga za bizonima mora proteći prema određenim pravilima kojih se moraju svi pridržavati, bez obzira na to koliko dotična osoba visoko kotira u svom plemenu.
Imenovanjem akicita, plemenskih službenika za nadziranje ponašanja tijekom lova, indijanci pokazuju koliko je pojedinac spreman raditi za dobrobit većine, potpuno staviti na stranu svoje osobne interese i biti jednak prema svima bez favoriziranja, sve ono što recimo bijelci nisu u stanju napraviti.
Ipak, svaki od 4 odabrana akicita u ovom slučaju posjeduje barem sitnu slabost, čiji će znakovi izaći kroz unutarnje borbe svakog od njih na mjestima gdje su najranjiviji.
Vuk Koji Trči je takvu pogodnost shvatio kao priliku da olakša putovanje svom starom djedu Dubokom Korijenu i sve ostalo je podredio tome. Jest da mu je djed dodatno otežavao količinom svoje tvrdoglavosti, ali Duboki Korijen je osjetio da mu je ovo možda posljednje putovanje i htio ga je prijeći vlastitim nogama.
Stijena U Vodi je ulogu akicite htio iskoristiti kako bi bio što bliže Noćnom Suncu čime je znao zanemariti ostale dužnosti.
Dugi Zvižduk prema nikome ne iskazuje osjećaje što inače može biti prednost, ali u njegovom slučaju je nedostatak jer ga grize zavist, posebno vidljiva u njegovom odnosu prema Plavom Konju.
Plavi Konj je postao akicita samo zato jer mu je tu dužnost prepustio mlađi brat Sivi Gavran, s obzirom da je zbog godina ovo bila posljednja prilika za starijeg brata, uvukao se crv sumnje u mogućnost zloupotrebe te pozicije s njegove strane.
Na svu sreću za sudionike putovanja, Plavi Konj se pokazao sposobnijim i poštenijim od očekivanja, nikog nije oštetio iako je bio oštar prema onome tko je pogriješio.
Magični Vjetar je također osjetio njegovu kaznu, prihvatio ju je bez prigovora čime je dao do znanja koliko je važno da razum nadvlada sva potencijalna iskušenja.

Unatoč čvrstoj ruci Plavi Konj nije neslomljiv, kada ga pogodila tragedija pale su u vodu prijašnje tvrdnje kako jedan akicita ne smije dopustiti da ga preplave osjećaji jer inače nije dostojan svoje dužnosti.
Upravo njegova situacija je imala zadatak otkriti ljudsku nesavršenost, mada u mnogim slučajevima savršenstvo nije ni potrebno ako imaš pomoć i podršku svoje okoline.
Kradljivac bizona je kao zao duh koji širi pomutnju među skupinom preuzeo više različitih uloga, on je u stvari svaki pojedinac osobno sa svojim istaknutim manama i pogled u njegovu neizbježnu budućnost.
Mnogi se takve budućnosti plaše i ne žele je vidjeti, ali ona stiže ubrzanim koracima i samo je pitanje vremena kada će se pojaviti na horizontu.
Magični Vjetar i Siouxi su uspješno završili veliku potragu za bizonima, jedino ostaje pitanje koliko dugo će još biti tako jer je činjenica da svako vrijeme donosi svoje potrebe i promjene.
Doći će dan kada će trebati skrivati od sebe ono što si nekad uzimao u velikim količinama, kada bez zaštite stoljetnih vrijednosti više neće biti moguće uživati u onome što priroda tako nesebično daje.

Parlov odličan i rekao bih kako je napravio svoj najbolji rad na serijalu. Pozadina možda nema toliko detalja kao kod nekih drugih crtača, ali likovi su toliko vjerno dočarani sa svim svojim emocijama.
Ovdje je najveća prednost što se svaki lik jasno razlikuje od ostalih, svaki je dobio prepoznatljive crte lica a ne samo drugačiju kosu ili nekakav sitni detalj.
Osjeti se kako je Parlov posebno vodio računa o tome, što je za svaku pohvalu jer se radi o indijancima s kojima većina crtača ne želi gubiti vrijeme.
Naslovnica je vrhunska i potpuno odgovara za jednu ovakvu epizodu.

Tvrdoglavost se uvijek uspješno liječi po kratkom postupku.

DODSFERD Posted - 16/11/2018 : 00:55:27
Čikaški požar



(10, 9, 10, 9)

U zadnjih 10-ak brojeva dobili smo nekoliko vrlo važnih epizoda za kontinuitet serijala, nakon prethodne Hoganova neman odmah dolazi još jedna kojom se na neki način zaokružuje cjelina pokrenuta još na samom početku.
Neosporno je da se u takvom periodu osjetne dužine može pronaći neujednačenosti i slabijih trenutaka unutar sage, no oni su bili toliko rijetki da nisu doveli u pitanje ni smisao ni ukupnu kvalitetu onoga što je do sada predstavljeno čitateljima.
Na scenarističkom planu je napravljeno puno kada se uzme u obzir da ovakva tematika u većini slučajeva neće predstaviti nešto neviđeno što izlazi iz zacrtanih šablona.
Manfredi ih je u većoj mjeri uspio zaobići i postaviti serijal na čvrste temelje, s vremenom ga polako nadograđivati i forsirati povezanost između mnogih sitnijih dijelova, ne zaboravivši pri tome ubaciti poneku novinu ili izvrsno rješenje sa iznenađujućim raspletom.
Čak i one priče sa izlizanim i puno puta viđenim idejama izgledaju drugačije i izdvajaju se iz mora sličnih uradaka, ponekad samo jedan detalj, osebujan lik ili izvanserijski potez donesu potrebno osvježenje, tek toliko da ubiju dosadu i sasijeku u korijenu nastanak osjetnije klišeiziranosti.
Zbog provlačenja žanrovske raznolikosti neće doći do zasićenja kod onih kojima smeta forsiranje istih stvari, vođeno je računa o tome da nema nametanja čestih motiva i elemenata u nizovima ili kratkom vremenskom roku.

Čikaški požar je epilog na sve viđeno u dosadašnjem tijeku, zadnja stepenica prije ulaska u novu građevinu gdje se nalazi prolaz prema sljedećoj razini i ponovnom pokretanju jedne veće cjeline.
Nakon mnogih međusobnih bitaka vođenih neizravnim metodama sa određene distance, došlo je vrijeme da se dvojica smrtnih neprijatelja izravno suprotstave jedan drugome i oči u oči pokušaju riješiti stare račune.
Sve karte su otkrivene i nema više skrivenih aduta ni nepoznanica iz prošlosti da koče proboj prema odlučujućem susretu, ostala su samo dva protivnika, svaki sa svojim argumentima, ustrajna u namjeri da izazovu sudbinu.
Predstava je prebačena na samo žarište problema, na mjesto odakle je sve pokrenuto u glavi jednog moćnog poslovnog čovjeka koji sada nije ni sjena onoga što je nekad predstavljao.
Pohvale Manfrediju što je jedan povijesni događaj iskoristio za svoje potrebe, izvrsno ga uklopio u ovakav scenarij i odlično posložio likove unutar njega.
Skoro je nemoguće pronaći idealniji trenutak od velikog požara u Chicagu za ostvarenje zamišljene ideje, bila je neophodna atmosfera potpunog uništenja kako bi što vjernije dočarala propast jednog moćnog i teško pobjedivog protivnika.
Kako je Chicago gorio tako su podrhtavali temelji njegovog carstva sve do potpunog urušavanja u ponor, bez mogućnosti spašavanja u zadnji trenutak hvatanjem za grančicu na samom rubu.

Nakon što je u prethodnoj epizodi propustio veliku priliku da se jednom za svagda riješi opasnog neprijatelja, Hoganu nije preostalo ništa drugo nego da se vrati u svoju rezidenciju na Terrace Rowu.
Iako se ne nalazi u idealnom psihičkom stanju, zbog čestih uznemirujućih vizija i predosjećanja skorašnjeg dolaska njegovog neprijatelja, još uvijek nije izgubio nos za nanjušiti dobar posao.
Hogan želi ulagati u isplative projekte i graditi nove objekte, a da bi se sagradilo nešto novo prvo je potrebno srušiti ono staro što smeta poslovnim planovima.
Kada treba pronaći po kome najžešće udariti onda su sirotinjska leđa na prvoj liniji fronta, tko će uopće žaliti ako izgori nekoliko blokova daščara, štala, svinjaca i svega onoga što nije privlačno eliti, pa čak i ako ode u dim koji blok više od planiranog.
Kako dobiti kvalitetu kada se u blizini nalazi toliko škarta koji kvari krvnu sliku prosječnog stanovnika Chicaga, ljudi zaslužuju pristojniji život u pristojnijem ambijentu, a ako si ga netko nije u stanju priuštiti neka prepusti mjesto onome tko jest.
Moćni ljudi u većini slučajeva neće prljati svoje ruke kada već mogu pronaći nekog tko će to napraviti umjesto njih, neovisno o tome jesu li plaćeni za obavljanje prljavog posla ili im nad glavom visi nekakva ucjena.

Mark Twist je po Hoganu pravi čovjek za taj posao, bivši londonski piroman koji je pobjegao u Ameriku kako bi započeo novi život bez razmišljanja o prošlosti.
Mark se sada bavi drugačijim stvarima, kao što su npr. hvatanje naivnih cura sa bogatim mirazom ili zavođenje njihovih majki koje su često vatrenije od svojih kćeri.
Roxana Malone je izvrsna prilika da se financijski osigura dok će njezina majka poslužiti za trenutke opuštanja, ali takvi planovi dolaze u ozbiljnu opasnost da budu uništeni ako ne udovolji zahtjevima stavljenima ispred sebe.
Iako je propalica spremna na razne podlosti, Mark nikad nikog nije ubio ni namjerno ni slučajno, pa je razumljiva njegova želja da tako ostane i nadalje, samo što će trebati malo vlastite spretnosti i tuđu pomoć da se izvuče iz nezavidne situacije.
Što se tiče samog požara, sviđa mi se što je Manfredi spojio obje verzije događaja iz stvarnosti; slučajnost i namjerno podmetanje u cilju viših interesa.
Dio sa kravom i fenjerom je izvrsno dočaran, mada mislim da se puno više istine nalazi u onoj verziji sa špekulantima i njihovom dobro poznatom pohlepom. Ono vrijeme nije bilo ništa drugačije nego današnje po tom pitanju, kada moćnik baci oko na neku mogućnost zarade sirotinja se tu ništa ne pita.

Nakon što je prošli put za dlaku izbjegao smrt, Magični Vjetar se konačno odlučio potražiti Hogana na njegovom terenu, najteža ali najefikasnija metoda ako misliš uspješno sprovesti zadatak do kraja.
Tko može garantirati da neće opet biti sličan pokušaj ugrožavanja, kako Nedovog tako i tuđih života u neposrednoj blizini, zbog toga rješavanje gorućeg problema nadilazi interese pojedinca i stavlja ga u službu skupine.
Kako uopće doći do čovjeka koji je zaštićen sa svih strana, a ima svoje ljude čak i među primjercima najnižeg društvenog sloja?
Veza za prve korake u Chicagu je tajni agent Syd Castle, vlasnik novootvorenog bordela simboličnog imena Senat koji je samo paravan za bacanje pogleda u tajne visokog društva, po mogućnosti one kriminalne.
Ali, iznenađenje stiže već prilikom upoznavanja jer Syd Castle nije osoba kakva se očekuje... ili možda ipak jest, ovisno o sposobnosti nečijeg zapažanja.
Magični Vjetar je shvatio o kome se radi, ja nisam pa sam na kraju dobio još jedno iznenađenje, iako ono u sebi skriva određeni nedostatak preko kojeg se ne može prijeći.
Uglavnom, Syd ima precizne upute od senatora Fultona u vezi svoje istrage, postoje ljudi na puno višim pozicijama od Hogana i zato je u interesu da on ostane živ kako bi razotkrio vrh zapovjedne strukture.
Samo je pitanje hoće li biti moguće izvesti takvu akciju da se sve poklopi po željama, ili to možda ovisi o nekim drugim okolnostima koje će u međuvremenu utjecati na konačni ishod.

Pritisnut uznemirujućim vizijama Hogan je postao svjestan toga da se bliži trenutak susreta sa svojim neprijateljem, ali unatoč tome se nije odlučio na bijeg iako je imao vremena i mogućnosti da ga ostvari.
Njegova namjera da se suoči sa sudbinom je imala pokriće u činjenici kako bi bijeg ionako bio uzaludan, ako se uzme u obzir da se međusobno povezane osobe uvijek mogu pronaći koliko god bile udaljene jedna od druge.
Možda je upravo tu povezanost uračunao kao prednost i spremio je za krajnju nuždu poput skrivenog asa u rukavu, samo što nije računao s time kako će napraviti veliku grešku u želji da ubrza cjelokupni proces.
Replikom ubojstva Rodericka Ellisa Hogan je otkrio Magičnom Vjetru posljednji djelić slagalice u mozaiku prošlosti, odabir žrtve za prikaz tog čina nije bio nikakav trenutni hir već jasan pokazatelj da želi otvoriti sve raspoložive karte.
Dok Chicago gori djelomično i Hoganovom krivicom, podsjetivši ga na sve prethodne poraze od istog protivnika, na pozornici njegovog kazališta odigrava se posljednji čin predstave.
Možda će netko reći kako je ovo premalo, da je njihov susret trebao sadržavati hrpu akcijskih scena, borbu do zadnjeg atoma snage i općenito više spektakla, ali Manfredi je ovakvim raspletom pogodio u srž odnosa dvojice protivnika koji znaju sve jedan o drugom iako se nikad ranije nisu sreli.
Nema pretjerane i nerealne akcije, nema nepotrebnih scena, samo dva čovjeka prožeta raznim osjećajima, jedan spreman na kompromise zbog međusobne povezanosti i drugi u nastojanjima da takvu vezu prekine.
Završetak je idealan jer nudi mogućnost nastavka u novom ciklusu kroz određeno vrijeme, a baš me nasmijala situacija sa Markom Twistom koji je napokon došao na željeni put nesvjestan da time nije ostvario svoje glavne planove.
Na kraju mogu reći kako Čikaški požar predstavlja jednu odličnu epizodu, ali joj zbog nerealnosti oko lika Syda Castlea ne mogu dati maksimalnu ocjenu za scenaristički izvedbu.

Mislim kako je ovo najbolji rad crtačkog dvojca Barbati & Ramella, idealno im je sjeo prikaz grada u plamenu dok likovi ostavljaju dojam da su nacrtani preciznije nego u prijašnjim slučajevima.
Prva naslovnica Frisende na serijalu jako dobra, iako je pomalo pozerska izgleda nekako mračno i ima ugođaj nadolazeće katastrofe.

Bez brige, dobri Mark je već uračunao izdržavanje tvoje žene, samo nisam siguran da se i ti uklapaš u njegove planove.


DODSFERD Posted - 13/11/2018 : 23:10:49
Hoganova neman



(10, 10, 10, 10)

Svaki duži serijal ima određen broj epizoda koje su zbog nekog razloga kultne ili važne za nadogradnju glavnog junaka, ne moraju nužno biti i najkvalitetnije nego se radi o tome da su prepoznate kod fanova kao posebnije od ostalih.
Ako je potrebno izabrati materijal za svrstavanje u takvu kategoriju, ljudi će u većini slučajeva posegnuti za nečim što otkriva nepoznatu (često i šokantnu) prošlost junaka, ili neki njegov sukob sa važnim neprijateljem koji je dovoljno spektakularan da bude označen kao prekretnica na serijalu.
Kada je u pitanju Magični Vjetar do ovog trenutka mogu se izdvojiti 3 takve epizode; početna Fort Ghost jer stvara temelje za kasniju nadogradnju serijala, Dječak bijele kose zato što otkriva većinu skrivenih dijelova iz prošlosti glavnog junaka, i Hoganova neman zbog skretanja u drugačiji smjer i podizanja suparništva na jedan viši nivo.
Zbog čega je ova epizoda toliko važna kada ne donosi ništa novo iz zaboravljene prošlosti, osim određene sumnje koja je ionako već ranije otvorila vrata prema izlazu iz svog zatočeništva, a hoće li stvarno izaći to tek trebamo vidjeti malo kasnije
Odgovor se krije u liku glavnog negativca i njegovom novom načinu vođenja borbe protiv svog smrtnog neprijatelja, vidimo nešto što nismo imali prilike vidjeti ranije, iako još uvijek nije došlo do međusobnog fizičkog obračuna oči u oči.
Bez obzira što je Howard Hogan oduvijek imao nešto demonsko u sebi, njegov lik se nije mogao povezati sa ikakvim natprirodnim elementima, niti je pokazivao želju za isticanjem moći i ostvarivanjem ciljeva na takav način.
Hoganova osobnost je ostavljala realniji i jednostavniji dojam ističući prije svega poslovnog čovjeka sa političkim vezama, beskrupuloznog manipulatora za koga će uglavnom plaćenici obavljati prljave poslove najčešće koristeći pozamašnu količinu olova.

U epizodi Sijači smrti su stigle prve naznake eventualnih promjena, otvorio se uski prolaz prema do tada nepoznatim duhovnim stvarima, što je bilo dovoljno da ih proračunat i pametan čovjek kao Hogan prepozna i počne koristiti kako bi otišao korak ispred svog protivnika.
Ovdje smo dobili nadogradnju njegovog lika, duhovnost je podignuta na razinu više kroz suradnju sa mračnim silama u Hoganovim pokušajima da konačno zbaci sa sebe teret prijašnjih poraza.
Još u epizodi Lady Charity je iscurio podatak o njegovoj povezanosti sa tajnim organizacijama, ali nakon toga više nije bilo riječi o tome jer su svi kasniji događaji promatrani kroz poteze moćnog poslovnog čovjeka u nastojanjima osiguranja financijske koristi za sebe.
Sposobnost manipulacije i uspješnog pregovaranja u visokim krugovima je rješavala sva potrebna pitanja oko logistike, a ako je trebalo djelovati na terenu angažirani su ljudi od akcije kojima porijeklo zarađenog novca ne predstavlja ni najmanji problem.
Međutim, sada je situacija izmakla kontroli, najbliži suradnici su mrtvi ili odbačeni zbog viših interesa, neki čak predstavljaju opasnost prelaskom na suprotnu stranu, pa je Hogan prisiljen potražiti pomoć u organizaciji kojoj i sam pripada.
Nikad ranije pred članovima Centurije nije otkrivao svoj identitet, dok mu sada ne predstavlja problem da to napravi jer je svjestan kako je izgubio nekadašnju moć. Poslovni planovi su pretrpjeli gadan udarac prvenstveno zbog toga što je Dick Carr pristao surađivati sa federalcima u zamjenu za imunitet.
Kao svaka ozbiljna organizacija, Centuria također ima svoje ljude zadužene da prate što se događa u političkim i društvenim krugovima, kako bi na osnovi prikupljenih informacija mogla poduzeti odgovarajuće korake u cilju zaštite svojih istaknutih članova.
Takva mašinerija ništa ne prepušta slučaju i vrlo lako može srediti da se u određenom trenutku na određenom mjestu pojave lažni dokazi za uvjeravanje javnosti u zamišljeni scenarij.

Narušeni poslovni projekti nisu glavni Hoganov problem jer ionako ne može računati sa uspjehom na duže staze dok god postoji neuhvatljivi protivnik koji će mu bacati klipove pod noge.
Kako bi u budućnosti mogao nesmetano funkcionirati potrebno je ukloniti glavnu prepreku sa svog puta, potrebno je potpisati ugovor sa vragom i prepustiti mu da vodi njegovu osvetu prema krivcu za mnoge prethodne poraze.
Hogan još uvijek nije sposoban u većoj mjeri vladati pojavama na duhovnoj razini i zato treba pomoć nekog stručnijeg, vještac Aiwass će otvoriti potreban prolaz prema paklenim odajama, držati stvari pod kontrolom i pametno dozirati korištenje mračnih sila.
Aiwass je novi negativac na serijalu, ali za razliku od mnogih drugih Manfredi ga neće odmah baciti u ponor jer mu je namijenio puno veću ulogu.
Osim vidljive smirenosti i samouvjerenosti za sada nije dobio jaču karakterizaciju, a možda ovo prikazano i jest najvažnije što se trenutno treba znati o njemu.

Zbog uništenja jednog šamana iz tame se budi demon pod imenom Vultur, demon koji će slijedeći zacrtani put mržnje postati Hoganova neman.
Što je mržnja jača veće su šanse da demon ostvari ono zbog čega je probuđen, jedino postoji dilema je li njegov gospodar sposoban da u odlučujućem trenutku pojača svoju mržnju do granice s koje više nema odstupanja ni milosti prema protivniku.
Taj gospodar je pokazao hrabrost i volju da izdrži patnju i bol, da se uzdigne kroz kušnju, pročisti kroz vatru i preuzme upravljanje novim životom, ali postoje još teže stvari od same žrtve na koju je čovjek spreman pristati da dođe do željenog cilja.
Mada nemaju fizičkih sličnosti Vultur me na neki način podsjeća na Windiga iz istoimene epizode, možda se radi samo o velikoj snazi prisutnoj kod obje zvijeri ili čak o činjenici da je isti autor zaslužan za vizualni dojam.
Ime neprijatelja je krvlju upisano u knjigu i demon je dobio putokaz za usmjeravanje mržnje vođen Hoganovim umom, energija duha njegovog protivnika omogućava mu da ga prepozna i obruši se na njega svom silinom bijesa.
Unatoč tome što Magični Vjetar ne vidi tko upravlja nepoznatom nemani jako dobro zna zbog koga je došla, njezin bijes i njezine misli su tako jasno izraženi da jednom šamanu nije potrebno previše truda kako bi ih osjetio kada mu se nađu u neposrednoj blizini.
O kakvom god protivniku se radilo svejedno je neprihvatljivo zbog osobnih bitaka dovesti u opasnost čitavo pleme, odlazak u susret svojoj sudbini bez uvlačenja drugih osoba je jedino rješenje za mirnu savjest.
Hogan nema potrebno iskustvo sa natprirodnim da bi iz prvog pokušaja uspio okončati zadatak, ali strpljenje je Vulturova velika prednost pa je mora usaditi u sebe i onaj tko želi uspješno upravljati oružjem osvete.
Nakon dugo vremena Magični Vjetar duhovnim putem opet traži savjet od Šepavog Konja što dovoljno potencira težinu nepoznatog protivnika, ako ga želi pobijediti mora udariti na dvostrukoj razini jer neman dolazi u nečije ime i nepobjediva je dok god održava vezu sa svojim gospodarom.

Ovdje opet vidimo slikara Colea Turpina kojeg smo upoznali u epizodi Maska boga ljudoždera, sada nema ulogu spasitelja kao prvi puta već je ona ograničena više na informativnu, predstavljenu kroz poznanstvo i kontakt sa profesorom Hamiltonom Puckom.
Uloga spasitelja nikome nije dodijeljena jer ona nije ni bila potrebna u ovakvom razvoju događaja, tj. može se reći kako je napadač sam sebe pobijedio ne odigravši do kraja na visokoj razini.
Hogan je već držao osvetu čvrsto u svojim rukama, ništa nije govorilo da bi mogao izgubiti kontrolu, i onda je prevelika znatiželja, samo jedna riječ upropastila sav trud, što je za posljedicu imalo onemogućavanje moćnog oružja.
Taj odlučujući trenutak njihovog suparništva Manfredi je izvrsno uklopio sa dosadašnjim postavkama serijala, sve što je radio bilo je detaljno i postepeno kako bi željenim tempom dobio posložene kockice na odgovarajućem mjestu.
Ispočetka je Hogan znao samo indijansko ime Magičnog Vjetra, zatim je kroz viziju i Amelijine riječi otkrio da se zove Ned, a sada je netom prije izvršenja egzekucije saznao prezime koje ga je presjeklo poput mača.
Sumnja je rođena i više ništa ne može biti kao ranije, zar je moguće da se sudbina toliko grubo poigra s čovjekom i otkrije mu istinu nakon puno godina života u neznanju.
Magični Vjetar uopće nije svjestan čemu može zahvaliti za svoju pobjedu, Poe naslućuje pravi razlog, samo što ni sada neće biti spreman da se izjasni kao što nije ni u prijašnjem slučaju.
Još neko vrijeme će jedan protivnik živjeti u sumnji a drugi u neznanju, trenutak njihovog konačnog susreta je sve bliži dok se napeta atmosfera podgrijava do vatrenog usijanja.

Ne znam je li samo slučajnost ili su Frisendi ciljano davali najbolje priče da pokazuje svoje majstorije, nakon Đavolove lijeve ruke i Čovjeka bez lica evo još jedne koja zaslužuje da nosi njegov pečat.
Rekao bih kako je ovdje još bolji nego na prijašnjim radovima, pošto je njegov stil došao do punog izražaja kod nešto mračnijih scena.
Vjerujem kako je dovoljno da prikazano na ovoj epizodi uđe u top 3 serijala, kako na scenarističkoj tako i na crtačkoj razini.
Venturi se potrudio da svoju posljednju naslovnicu također smjesti među najbolje radove koje je do sada predstavio, idealan trenutak jer Hoganova neman sigurno ne zaslužuje ništa manje od toga.

Ukrao ili pronašao, nema tu velike razlike kada su u pitanju ludi profesori.

zlatan bihac Posted - 11/11/2018 : 23:38:55
stripašima iz srbije bi trebala samo knjiga 8 da bude problem da se kompletira cijeli serijal, tačnije druga i treća priča iz knjige 8, jer su prva 22 broja izašli u srbiji, većina kao kiosk izdanje, i ti se mogu nabaviti još jeftinije nego ove knjige od libelusa..
DODSFERD Posted - 11/11/2018 : 23:07:08
Sigurno da se raznim kombinacijama može nabaviti cijeli serijal, ali ljudima je draže kada daju 170 kn za Zagora u boji nego za nešto što nema alternativu.
sawitch Posted - 11/11/2018 : 22:57:50
Ja sam nabavio ta ostecena bez meni vidljivog ostecenja i kompletirao serijal. Blago na polici
DODSFERD Posted - 11/11/2018 : 22:56:10
Sada sam bacio pogled na tu ponudu i vidim da imaju rasprodane knjige 9-20, tako da ispada kako je samo prvih 8 potpuno nedostupno.
Od tih 8 barem 4-5 ih možeš nabaviti na aukcijama po izdavačkim cijenama, svatko tko želi imati ovaj serijal može ga nabaviti povoljno, ali zašto se malo potruditi kada je lakše kukati da je nešto nedostupno.
anto Posted - 11/11/2018 : 22:19:08
quote:
Originally posted by zlatan bihac

gledam onu libelusovu extra ponudu magicnog vjetra...po 40-50 kuna po knjizi..hc, 3 epizode...ostecenja prakticki nevidljiva...i opet se ne mogu prodati...a ovamo govorimo o tome da CK treba da pocne sa izdavanjem...kako god da bude, ne moze povoljnije od ovih izdanja sa interlibera...


po 60 do 50 kuna su,što je zaista sjajna cena sa obzirom na kvalitet izdanja - problem je možda u tim nedostupnim brojevima.
DODSFERD Posted - 11/11/2018 : 21:11:28
Serijal ima kontinuitet pa vjerojatno ljudi ne žele kupovati samo određene knjige ako ne mogu nabaviti one početne po istoj cijeni, ali stoji da povoljnije od navedene ponude ne može biti ni u kiosk verziji.
Nisam siguran koliko bi ČK izdanje bilo isplativo jer se osim prvih nekoliko Libellusovih knjiga ostale mogu nabaviti povoljno, čak i većina rasprodanih.
zlatan bihac Posted - 11/11/2018 : 20:52:06
gledam onu libelusovu extra ponudu magicnog vjetra...po 40-50 kuna po knjizi..hc, 3 epizode...ostecenja prakticki nevidljiva...i opet se ne mogu prodati...a ovamo govorimo o tome da CK treba da pocne sa izdavanjem...kako god da bude, ne moze povoljnije od ovih izdanja sa interlibera...
DODSFERD Posted - 10/11/2018 : 23:59:08
Shado



(9, 9, 8, 7)

Taman kada pomisliš kako si kod westerna vidio sve što se može vidjeti, onda dođe jedna ovakva epizoda koja te uvjeri u suprotno svojom izvrsnom scenarističkom izvedbom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put unutar žanra čitao nešto sa toliko iznenađujućih preokreta, nešto što ne robuje standardnom pristupu pripovijedanju i zacrtanim šablonama.
Kada je u pitanju motiv dime novela Zagorova priča je najsličnije meni poznato ostvarenje, u oba slučaja je glavni junak serijala ubačen da bude središnja figura tih priča, jedino se njihovi autori u većoj mjeri karakterno razlikuju.
Bez obzira što se događaji opisani u novelama mogu svrstati pod teške izmišljotine, to nije razlog da se ponekad ne ubaci i djelić istine, barem kroz likove koji su tamo pronašli svoje mjesto.
Ovdje imamo upravo takav slučaj, dva lika iz stripovske stvarnosti, sa određenim promjenama imena ili karaktera, egzistiraju kao akteri priča u novelama koje, iako izmišljene, imaju dodirnih točaka sa događajima iz njihovih života.
Kroz radnju se proteže velika sličnost između nekih stvarnih i izmišljenih likova, tako da je Shado iz dime novela preslikana verzija mladog Neda Ellisa, a lovac na skalpove Titus Paine u stvari uzgajivač stoke Macklin.
Osim navedenih sličnosti njihovi likovi su poslužili da pokažu razlike koje dijele nužno i nepotrebno nasilje, ono što su radili Shado i Ned se nikako ne može strpati u isti koš sa postupcima preostale dvojice.
Kako je Titus prisutan u dvije verzije morao je upasti netko tko će ih znati razlikovati, ta uloga je pripala mladom lovcu na ucjene sa potpuno različitim zadatkom od onog prikazanog u dime novelama.

Pohvalna stvar je što se u priči nalazi osjetna doza nasilja, kako stvarnog tako i izmišljenog, pa sve skupa daje onaj potrebni dojam grubog i prljavog divljeg zapada.
Ubijanje se događa doslovno za svaku najmanju sitnicu, sve onako ravnodušno kao da se radi o najobičnijem rutinskom zadatku.
Nasilje ide toliko daleko da uopće nije potreban nikakav razlog za ubiti nekoga, dovoljno je samo da nasilnik ne voli određenu skupinu ljudi kako bi bez razmišljanja zaprljao ruke krvlju, čak i u situaciji kada mu žrtva pomogne traženom informacijom.
Zanimljivo je vidjeti jedan povijesni podatak tog vremena iz svijeta sporta, nisam provjeravao je li stvarno istinit pa ću vjerovati Manfrediju da se dobro informirao prije ubacivanja istog.
Ako bih tražio nekakav nedostatak onda je to klasičan i zbrzan završetak priče, mada to neće utjecati na ukupan dojam jer je nemoguće na tih par stranica poništiti sve ranije prednosti.

Nakon što je dugo vremena bio samo politički novinar Poe se odlučio okušati kao romanopisac, kako Willy Richards nije ime koje će privlačiti publiku bolje je koristiti nekakav pseudonim i izbjeći moguće neugodnosti.
Ali, neugodnosti bi mogao imati netko drugi jer Poe u svoje novele ubacuje stvarna imena povezujući njihove osobnosti sa izmišljenim događajima.
Novopečeni romanopisac ne skriva da je inspiraciju za kreiranje glavnog lika dobio u svom najboljem prijatelju i njegovom nekadašnjem zanimanju lovca na ucjene.
U epizodi Kolekcionar smo imali prilike vidjeti kako su dvojica prijatelja došla u posjed starih novina sa Nedovim fotografijama koje je sakupio ludi kemičar Richard Scott.
Prvobitni plan je bio uništiti sve dokaze Nedove prošlosti, ali Poe nije mogao učiniti takav ''zločin'' i time je dobio dobar izvor inspiracija za svoje priče.
U njima osvetnik pod imenom Shado lovi svog smrtnog neprijatelja Titusa Painea, okrutnog šefa bande lovaca na skalpove, koji je skrivio smrt Shadu jedne drage osobe.

Posve normalno je očekivati da će mnogi takvu literaturu svrstati pod jeftini šund, ali vjerojatno nikome nije niti na kraj pameti da ista može postati štetna za nekoga.
Kako je moguće dobiti pismo od čovjeka koji je mrtav već godinama, a sumnje u njegovu smrt ne postoje zato što su dokazi objavljeni u novinama? Mogućnost lažnog predstavljanja također pada u vodu jer je provjerom utvrđeno da stvarno postoji čovjek pod imenom Titus Paine.
Pošto je u pitanju još jedan djelić njegove prošlosti koje se ne sjeća, naravno da Magični Vjetar neće ostati po strani dok njegov prijatelj možda ulazi u veći rizik nego što se čini u prvi trenutak.
Ne treba zanemariti ni radoznalost koja se probudi kada otkriješ da se među živima pojavio netko tko je navodno umro od tvoje ruke.
Opet je došlo do izražaja koliko je Manfredi pogodio sa postavkama glavnog lika serijala, gubitak pamćenja je kvalitetan kamen temeljac bez čijeg utjecaja bi ovakvo vođenje radnje bilo nezamislivo.
Ako je suditi po viđenom onda je lov na Titusa bio posljednji Nedov posao u svojstvu lovca na ucjene, i mora se priznati da ga je okončao na najidealniji mogući način.
Možda nije najpošteniji s obzirom da je nekoliko ljudi posegnulo za varkom kako bi vuk bio sit a ovce na broju, ali u svakom slučaju humaniji od ubojstva čovjeka koji u životu nikome nije oduzeo život.
Sigurno da je u toj situaciji Macklin ostao najveći gubitnik, kao što je još sigurnije kako ga osobno ne mogu nimalo žaliti zbog svega onoga što je napravio u svojoj mržnji prema drugima.

Kako je dobro poznato da nevolja nikad ne dolazi sama, guranju pred oči javnosti čovjeka koji je želi izbjeći priključio se netko tko u svemu tome vidi priliku da ostvari svoju vlastitu korist.
Joseph Stine je po drugi puta pokazao da je spreman poslovati s onim tko dobro plaća ne vodeći računa o ispravnosti svojih postupaka, sada će ga pohlepa zaslijepiti više nego u prethodnom slučaju jer je potpuno zanemario s kime surađuje.
Da je imalo logički razmišljao mogao je pretpostaviti da takav čovjek kao Macklin ne oprašta onima koji su u prošlosti radili na njegovu štetu.
Tek na kraju je Macklinova crna duša došla do punog izražaja, što se više približavao mogućnosti da ostvari svoju osvetu postajao je krvoločniji u širenju vala nasilja, čak i prema vlastitim ljudima.
Rasplet je zbrzan i imam dojam da je nedostajalo još nekoliko stranica da se uvjerljivije odradi završni obračun, mada je jasno da se ni u tom slučaju ne bi dogodilo ništa posebno drugačije.
Kao što je već bio slučaj u prošlosti, Titus Paine je opet pokazao da jednostavno nije sposoban da ikoga ubije, bez obzira što to nije nedostatak već povlastica, postoje ljudi koji sebi istu nikako ne mogu dopustiti.

Prvi rad Milazza na serijalu može proći kao vrlo dobar uradak, u nekim scenama oči Magičnog Vjetra bacaju na Ken Parkera što zna malo zasmetati, ali ništa pretjerano problematično.
Šteta što će Milazzov crtež s vremenom postajati sve lošiji, kao da mu se nije dalo više truditi ili je možda pomislio da će fanovi sve progutati samo zbog njegovog imena.
Naslovnica je preslikana scena iz stripa, ali to nije njezin problem nego činjenica da je prejednostavna i nemaštovita.

Domaće stvari nisu uvijek kvalitetne, pogotovo kada dolaze iz ''ruku'' najgoreg ološa.

DODSFERD Posted - 09/11/2018 : 23:20:38
Žena s portreta



(9, 7, 6, 6)

Žena s portreta je još jedna od onih epizoda koje su važne za kontinuitet, samo sa malo drugačijim likovima nego što smo navikli u prijašnjim slučajevima.
S obzirom na postavke serijala, otkrivanje prošlosti glavnog junaka ne može ići krupnim koracima već postepeno, što daje dodatnu draž i napetost u očekivanju trenutaka kada će nešto nepoznato izaći na vidjelo.
U dosadašnjoj fazi imali smo prilike složiti većinu dijelova slagalice iz nekadašnjeg života Magičnog Vjetra, čija se kulminacija dogodila u epizodi Dječak bijele kose.
Pošto je većina junaka usko povezana s nekim određenim neprijateljem, pa više ili manje dolazi do njihovog izravnog ili neizravnog sukobljavanja, normalno da s vremenom čitatelj poželi saznati nešto iz prošlosti tako kreiranih negativaca.
Moram priznati da je i kod mene postojala želja da saznam kako je Howard Hogan postao tako bogat i moćan, pogotovo nakon što su se ranije pojavile naznake o tom dijelu njegovog života.
Iz već spomenute epizode dolazi saznanje da je Hogan uništio nekoliko osoba kako bi stupio u brak koji će ga učiniti bogatim čovjekom.
Osim te sitne napomene nije izašlo ništa drugo što bi dodatno približilo ukupnu sliku, iako je svatko u glavi mogao složiti svoju vlastitu i vjerojatno bi okvirno bila pogođena, barem kada su u pitanju njezini najvažniji motivi.
Uglavnom, način Hoganovog ulaska u visoko društvo nije bila nepoznanica i jedino je trebalo otkriti nekoliko imena i detalje tih događaja, a ponešto o tome donosi Žena s portreta.

Ipak, ovdje je rečeno malo toga o samom Hoganu što već nismo znali ili barem mogli naslutiti, već je pažnja više usmjerena na osobe kojima je bio okružen u određenim dijelovima svog života.
Kada se sve zbroji na kraju ispada da se pojedine osobe ne razlikuju previše od njega samog, mada je također istina kako su životne okolnosti odigrale presudnu ulogu i utjecale na promjenu njihovih osobnosti.
Opasan čovjek u opasnom okruženju s vremenom postaje još opasniji nego što je bio, možda se Hoganova zločinačka osobnost počela formirati upravo u trenutku kada je igrom slučaja ušao u odabrano društvo.
Ideja kao takva i priča unutar iste su već u startu kod mene označene kao veliki potencijal, što se tiče scenarističke izvedbe ona ipak nije na takvoj razini jer ostaje dojam da su neke stvari nedorečene ili nisu uspješno sprovedene do kraja.
Najviše se to odnosi na lik Rebecce koji je samo polovično pogođen; određene sumnje u vezi njezinih postupaka su bile izvrsna maska za prikrivanje stvarnih problema, dok prikazani motivi nemaju ni približno takvu uvjerljivost.
Ellinor je ovdje središnja figura oko koje se vrti cijela radnja, Manfredi je njezin lik pokušao prikazati kompleksnije nego što se u prvi trenutak čini, što je nakon svega imalo za posljedicu nedostatak određenih objašnjenja.
Bez obzira što je bilo puno riječi o njemu, prisustvo Hogana kroz aktualno vrijeme priče nije potrebno i scenarist je to također uspio prepoznati na isti način.
Ubačeni flashback je sasvim dovoljan da se čitatelj upozna sa najosnovnijim stvarima za nesmetano praćenje, dok su neki drugi likovi poslužili da se radnja postepeno nadograđuje.

Da bi saznali odakle je krenuo Hoganov uspon potrebno je otići u St. Louis na imanje Ellinor Monroe, i već nakon uvodnog dijela je jasno kako tamo nema ni mrvicu idile svojstvene mjestima koja ne oskudijevaju po pitanju materijalnog.
Vlasnica imanja je doživjela jednu vrstu šoka, a ako je suditi po trenutnoj situaciji može se sa sigurnošću reći kako je u životu imala sličnih iskustava.
Ono malo likova koji žive u istoj kući nemaju nikakve rodbinske veze sa Ellinor već je u pitanju obična posluga, među njima vlada takvo ozračenje da se bez problema može prepoznati kako hvataju neki svoj interes u svemu što se tamo događa.
Da ga tražiš u najskrivenijim kutevima u kući nećeš pronaći niti jednog pozitivca, ali jedna osoba sa posebno negativnim pristupom se odmah izdvaja od ostalih.
Dadilja Rebecca je prikazana kao poremećena osoba koja će naglas reći svoje mišljenje u vezi Ellinor, pa nije ni čudno da je glavni sumnjivac za brutalno ubojstvo vrtlara Harrisona.
U stvari, Harrison Mails je agent tajne službe ubačen na imanje kako bi izvukao kakve korisne informacije u cilju rušenja Hogana uz velikodušnu pomoć novinara Jima Brennana.

Nakon epizoda Zmijin sin i Top Jim Brennan se ponovo vratio u svom trećem pojavljivanju, mogućnost rušenja zajedničkog neprijatelja ga je natjerala da u St. Louis pozove Magičnog Vjetra i Poea.
Teško je procijeniti kakve su uopće mogućnosti da se Ellinor upotrijebi protiv svog muža, mada je Jim Brennan siguran kako je Harrison gotovo uspio pronaći rješenje prije nego što je zaustavljen.
Onoga koga nema bez njega se može i mora pa je Poe odlučio nastaviti tamo gdje je Harrison stao, koliko god da neće biti lako probiti izolaciju kojom je okružena Ellinor u svojoj vlastitoj kući.
S obzirom da ju je Hogan oženio samo zbog bogatstva, ostaje otvoreno pitanje zašto je s vremenom nije uklonio sebi s puta. Mogućnosti mu sigurno nije nedostajalo i takav čovjek može birati način da stigne do željenog cilja, varijanta sa zatvaranjem u ludnicu je najbezbolnije rješenje kada se već poklopilo da sve potrebne okolnosti idu na ruku.
Kako je dobro poznato da Hogan nikad ne igra na kartu osjećaja, razloge njegove popustljivosti treba potražiti negdje drugdje, vjerojatno je procijenio da mu Ellinor nikako ne može nauditi ili je u javnosti želio ostaviti dojam brižnog čovjeka.

Od djetinjstva sudbina nije bila naklonjena nesretnoj ženi koja je vrlo rano ostala bez majke, a da stvar bude gora, pronašla se u potpuno identičnoj situaciji po pitanju bračnog partnera.
Basil Monroe i Howard Hogan su u stvari dvije strane iste medalje, niti jedan nije stekao bogatstvo svojim zaslugama, niti se potrudio da iskaže poštovanje prema osobi koja mu je omogućila blagodati lagodnog života.
Osim fizičkog izgleda s majke na kćer je prešao i osjećaj mržnje, obje su postale svjesne kako su iskorištene u prljavoj utrci za novcem i društvenim položajem, pa su njihov bijes morale kušati i neke nevine osobe.
Iz slučaja Wille dolazi Rebeccina kasnija poremećenost, ali je ona otišla predaleko i također obuhvatila mržnjom nekoga tko je nije zaslužio.
Zbog toga mi Rebeccina karakterizacija nije uvjerljiva i mislim da nema potrebnih motiva da bi se razvila u prikazanom smjeru, to je Manfredijev jedini veći propust u ovoj epizodi.

Kako radnja ide kraju primjećuje se nedorečenost kod lika Ellinor, najviše zbog toga što nije točno precizirano da li se radi o poremećaju dvostruke ličnosti ili je stvarno duh majke upravljao njezinim postupcima u pojedinim trenucima.
Unutarnje promjene su se uglavnom dešavale nakon šokova ili razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, kada se oboljela osoba nije u stanju nositi s time tada u opasnost dolaze i oni koji joj žele pomoći.
Mračna tajna s kojom Ellinor već dugo živi je izvrsno iskorištena za preokret u završnici, nakon što jednom prijeđeš granicu prema zločinu više nema povratka na stranu spokoja i razuma.
Sudbina je bila neumoljiva i po drugi puta donijela istu presudu u slučaju obitelji Monroe, mač osvete je predan u druge ruke kako bi zasjao u punom sjaju kada dođe pravi trenutak.
Pristup Hoganu je još jednom ostao blokiran kao da je oko njega postavljena nevidljiva obrambena barijera, ali Magični Vjetar je od početka svjestan kako postoji samo jedan način da dođe do zacrtanog cilja.

Bellagamba se ovdje nema čime pohvaliti, baš poput svog poluprezimenjaka nekad na Zagoru, crtež mu je u većini slučajeva zbrzan što se posebno primjećuje kod likova.
Za one koji se pojavljuju po prvi puta nije toliko ni bitno, ali Magični Vjetar, Poe, pa čak i Jim Brennan su već fizički izgrađeni likovi i ne smiju izgledati ovako smiješno.
Jedino što je kod njegovog crteža bilo zanimljivo vidjeti je prikaz Hogana u mlađim danima, sve ostalo više nego zanemarivo.
Naslovnica također jedna od slabijih na serijalu, prilično nemaštovita sa promašenim motivom dvostruke opasnosti.

Koliko god se trudio čovjek ne može izbrisati sjećanja jer mu iskoče ispred očiju kada se najmanje nada.

DODSFERD Posted - 08/11/2018 : 23:58:46
Maska boga ljudoždera



(6, 8, 10, 9)

Nakon što smo dobili niz od nekoliko vrlo važnih epizoda za kontinuitet, ovdje je predstavljena jedna koja se može čitati neovisno od ostatka serijala.
Sam njezin naziv vrlo lako može odvesti na krivi put jer bi čovjek pomislio da se cijela koncepcija vrti oko spomenute maske, a na kraju je ona ostala više u pozadini odnosa između dva indijanska plemena.
Moram priznati kako sam i ja također očekivao da će maska predstavljati glavni motiv u radnji, možda čak nešto nadnaravno iz indijanske mitologije, ali je sve ostalo nekako na zemlji u realnim okvirima bez pomišljanja da se barem kratkotrajno izađe iz takvog kruga.
Kada bi zamijenio glavne junake ovo bi svakako moglo proći kao Zagorova epizoda, puno je tu vrlo sličnih elemenata iako je primjetno da Manfredi cijelo vrijeme drži ozbiljnost scenarija na visokoj razini, što često nije slučaj na spomenutom serijalu.
Dobili smo jedan solidni western smješten u divlja prostranstva bez ikakvog doticaja sa civilizacijom, gotovo svakodnevne događaje iz života prerijskih indijanaca i međusobne sukobe dva različita plemena.

Najveći nedostatak ovakve tematike je svakako činjenica da je puno puta obrađivana na razne načine, više nije moguće smisliti nešto novo po čemu će biti zapamćeno u moru sličnih ili potpuno istih uradaka, ali kvalitetni scenarist će barem nekakvim sitnim detaljom pokušati razbiti monotoniju, ako već ne može osigurati da cjelokupna ideja izgleda svježe.
Ako ću tražiti nekakvu prednost onda moram navesti da je Manfredi izbjegao najveći mogući klišej koji se može pronaći u pričama sa indijancima, tj. ubacivanje zlonamjernih bijelaca koji iz neke vlastite koristi huškaju crvenokošce na rat ili im prodaju oružje i alkohol.
Štoviše, ako ne računam dva glavna lika, u cijeloj priči je moguće pronaći samo jednog bijelca, i taj je predstavljen u pozitivnom svjetlu kao prijatelj indijanaca, bez obzira što je u jednom trenutku bio prisiljen staviti se nasuprot jednih kako bi pomogao onoj drugoj ugroženoj strani.
Čak ni takav lik i njegovi postupci nisu izabrani slučajno već su inspirirani jednom povijesnom ličnošću, doduše ne pretjerano poznatom, ali svejedno treba pohvaliti za odabir upravo takve karakterizacije.
Među ostalim novopečenim likovima nema onih posebno bitnih, svi osim Turpina su rađeni za jednokratnu upotrebu kako bi zadovoljili samo trenutne potrebe nakon čega će brzo pasti u zaborav.

Uvodni dio počinje na neuobičajeni način, stari indijanac pod dvostrukom maskom izaziva na dvoboj Magičnog Vjetra samo kako bi dobio priliku umrijeti kao ratnik.
U tom trenutku se može samo nagađati zašto se bivši poglavica Vrana odlučio na takav potez, nameće se pretpostavka kako je tim činom želio skinuti sramotu sa svog imena koju mu je vjerojatno nanio puno mlađi i snažniji nasljednik.
Sudeći po njegovim posljednjim riječima postoji vjerojatnost opijenosti nekom vrstom zablude, čudna i neobjašnjiva maska na licu još dodatno pojačava uvjerenje u istinitost takvih sumnji.
Je li Lisica Koja Trči želio samo prikriti svoju starost ili se potajno nadao da bi ona mogla potpuno nestati?

Onaj Koji Prolazi U Trku je novi lik kojeg nismo imali prilike vidjeti ranije, unatoč tome što je selo plemena Lakota već nekoliko puta bilo mjesto raznih događanja.
Mladi indijanac svim silama želi da Ona Koja Odbija Prestati postane njegova žena, samo što stvari nisu tako jednostavne kako se njemu čine.
Kroz dosadašnju fazu serijala se moglo primjetiti da Ona Koja Odbija Prestati vodi slobodniji način života, a sada je Manfredi još dodatno poradio na karakterizaciji njezinog lika.
Ona jednostavno ne želi da ovisi o jednom muškarcu koliko god sposoban bio, poučena negativnim iskustvima nekih članova svoje obitelji još više je uvjerena u ispravnost takvog razmišljanja.
Nedavno je izgubila sestru upravo zbog toga što ju je muž ostavio na milost i nemilost života u samoći, pa zašto onda izazivati sudbinu i otvarati svježe rane u situaciji kada ih je moguće izbjeći.
U epizodi Dugi nož Ona Koja Odbija Prestati je više kroz šalu spomenula situaciju sa svojom majkom, tj. kako joj je njezin muž Bikov Rep odrezao nos zbog ljubomore.
Tada se to nije učinilo kao ozbiljna i posebno važna informacija, dok je sada Ona Koja Odbija Prestati upravo patnju svoje majke shvatila kao upozorenje kako nikad neće napraviti grešku da pristane biti nečija žena.

Onaj Koji Prolazi U Trku ne prihvaća poraz i spreman je na sve kako bi postao dostojan kćeri jednog poglavice, a ako želiš pokazati koliko vrijediš onda samo velika ostvarenja imaju potrebnu težinu.
Mladost i neiskustvo nikad nisu bili dobar preduvjet za uspješno privođenje posla kraju, pogotovo kada uzmeš pretvrd zalogaj na kojem je vrlo lako polomiti zube.
Onaj Koji Prolazi u Trku je pao na testu skupa sa svojim prijateljem Bijelim Zecom i svi veliki snovi su se rasplinuli u trenutku poput magle na Suncu.
Njegov potez u logoru Vrana je u isto vrijeme oličenje hrabrosti i kazna prema samom sebi što nije uspio ostvariti zacrtani plan. Postao je svjestan kako je propustio posljednju priliku da pokaže svoju sposobnost, nije htio živjeti sa teškim teretom na leđima i odlučio je ostaviti nekakav čin hrabrosti po kojem će biti zapamćen u plemenu Lakota.
Poglavica Vrana Oluja S Tučom nije uvjeren u njegove razloge i odlučan je u namjeri da brutalnim metodama izvuče istinu na vidjelo, tj. zamišljeni motiv koji on želi vidjeti kao jedinu istinu.

Igrom slučaja u plemenu se zatekao Cole Turpin, umjetnik koji se bavi slikanjem, i odlučio reagirati kada je vidio da su stvari otišle predaleko.
Turpin ima uvjerljive metode za držanje indijanaca pod kontrolom, igranje na kartu njihovog praznovjerja često će dati bolje rezultate nego korištenje nasilja.
Slikar ionako nije čovjek od akcije pa će mu mala varka dobro doći da smiri uzavrele strasti, iako nije u pitanju nešto neviđeno scenaristički je idealno iskorištena prednost njegovog posla, a da s druge strane ona ne izgleda kao pretjerivanje.
Ali, nisu baš svi praznovjerni i ne padaju lako pod utjecaj varki, poglavica Oluja S Tučom je neko vrijeme živio u civilizaciji i dobro zna kakvim trikovima se bijelci služe da probude strah kod crvenih ljudi.
Čak i kada na trenutak posumnja u svoja uvjerenja brzo će pronaći dovoljno jako objašnjenje zašto se nešto odigralo suprotno od očekivanja, tako da se može reći kako poglavica Vrana jednako dobro iskorištava prednosti dvije različite kulture.
Unatoč svim Turpinovim upozorenjima sukob plemena je nemoguće izbjeći, ali se u takvoj situaciji slikar ponovo pokazao kao dragocjeni saveznik obje zaraćene strane, kako drugačije nego uz pomoć varke.

Tek u završnoj fazi maska sa početka priče je izvučena iz zaborava kako bi dobila više prostora, saznajemo njezino porijeklo i namjenu pa se jasno može zaključiti da je Lisica Koja Trči imao prevelika očekivanja.
Njemu maska nije pomogla, ali zato će Turpin na najbolji mogući način iskoristiti okolnosti u kojima se ona pronašla unutar plemena Vrana, koliko god pojedinci htjeli da je drugačije pravi ratnici ne zaboravljaju ostavštinu dugogodišnjeg poglavice.
Kako je došla oluja rata je tako i prošla, Oluja S Tučom poput ugašene vatre na kiši vlastitog bijesa pada u vječni zaborav, dok se na obzoru rađa nova staza prema životu u miru.
Maska boga ljudoždera se pokazala po posljednji put kao upozorenje na prethodne pogreške, ali ako bude potrebno vratit će se kao užasna noćna mora ispred očiju onih koji ne poštuju uspomenu na njezinu pojavu.

Ovo je prvi rad Biglie na serijalu i odmah je predstavio odlično ostvarenje, toliko detalja u nekom crtežu još nisam vidio na Magičnom Vjetru.
U nekim dijelovima stilski vuče na Frisendu, pogotovo kod prikaza Poeovog lika, i njih dvojicu bih svrstao na vrh crtača u dosadašnjoj fazi serijala.
Naslovnica ne pokazuje ono što se stvarno događa unutar stripa, ali unatoč tome je jako dobro nacrtana i zaslužuje visoku ocjenu.

Svaka greška se plaća i poslije jebanja nema kajanja.


forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.38 seconds. Snitz Forums 2000