forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Glazba
 Metal & co.

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
Paka01 Posted - 18/08/2009 : 20:09:34
Ajd, zanima me koliko nas tu ima, ljubitelja heavy metala i sličnih pravaca

Šta se sluša u zadnje vrime, ide li se na koncerte, kupuju li se cdovi? Ja sam se u zadnje vrime zakačio na novi Amorphis potpuno da bi se nakraju razočara kad su otkazali koncert u Zagrebu, a jedan su mi od dražih bendova.

Uglavnom, eto, pišite, preporučajte i tako to ako ima volje itko...
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
DODSFERD Posted - 18/01/2020 : 03:25:32
Nakon neozbiljnog pokušaja s produkcijski nedoraslim EP izdanjem Blodsrit se okrenuo pravim stvarima, polovinom 2003. godine svjetlo dana je ugledao njegov 2. studijski album pod imenom Ocularis Infernum.
Blodsrit je sada nešto i naučio pa više ne ponavlja prijašnje greške, ovaj album je gotovo idealan primjer kako treba zvučati nešto moderniji black metal s relativno dobrom zvučnom podlogom.
Ocularis Infernum je najčistokrvnija moguća verzija tipičnog švedskog black metala, ovako na prvu vuče na bend Thy Primordial, iako mi se vokal Blodsrita ne čini toliko agresivan.
Po pitanju ukupne kvalitete album bez problema nadmašuje prethodna Blodsrit izdanja, sve je konačno sjelo na svoje mjesto i ne treba puno vremena da slušatelj prepozna njegove prednosti.
Muzika u sebi sadrži dozu melodije kakva je inače prisutna kod švedskih bendova, ali unatoč tome ovo nema nikakve veze s klasičnim melodicom, niti se igdje može pronaći prisutnost syntha.
Većina riffova je izvrsno odsvirana i dosta brzo ulaze u memoriju, istina da neki zvuče toliko poznato, ali to nimalo nije narušilo ukupni dojam ili ostavilo osjećaj recikliranja.
Stvar The Glorious Rise of the Flames je vodeća što se toga tiče, tamo se na više mjesta ponavlja riff za kojeg sam siguran kako sam ga ranije čuo nekoliko puta, samo što se ne mogu sjetiti kada i gdje.
Nisam mogao pronaći niti jedan slabiji trenutak na ovih 9 stvari, svaka je na svoj način zanimljiva i idealno funkcionira u ovakvom okruženju gdje se osjeti fantastična međusobna povezanost.
Moram ipak izdvojiti uvodnu Ocularis Infernum/Tragedies to Come, koja nakon kratkog crkveno-zbornog introa nastavlja na furiozan način i priprema slušatelja za ono što slijedi.
Ovdje se nalaze dvije stvari s EP-ja Secrets Unveiled nanovo snimljene za potrebe ovog izdanja, sada mi zvuče još bolje i uvjerljivije bez obzira što su i starije verzije na visokom nivou.
Kada sve zbrojim možda bih jedino vokalu dodao malo više agresivnosti, mada mu se mora priznati kako ima dovoljno jaku izvedbu da ispuni sve zahtjeve koji su stavljeni ispred njega.
Da nisam preslušao već dosta sličnih albuma rekao bih kako je Ocularis Infernum odlično ostvarenje, ovako ću biti skromniji i smjestiti ga odmah ispod black elite kao favorita iz sjene.


DODSFERD Posted - 18/01/2020 : 00:40:50
Pauzu između svoja 2 studijska albuma Blodsrit je potrošio objavljivanjem 2 kratka EP-ja, a drugi je pod imenom ...in Blood izašao 2002. što je bilo jedino izdanje benda te godine.
...in Blood se ne može nazvati izdanjem u pravom smislu te riječi jer nije objavljen niti u jednom fizičkom obliku, ovaj EP je izašao samo u digitalnom mp3 formatu koji je u ono vrijeme bio pravi raritet.
Na njemu se nalazi 5 stvari u trajanju od oko 20 minuta i niti jedna nije snimana striktno za njegove potrebe, sve one su nastale ranije i sada su samo iskorištene za ovakvo izdanje.
Neke su se već mogle pronaći i na prijašnjim izdanjima, kao što su demo Dödens sändebud ili split Storm of Immolation, pa tako ...in Blood dođe više kao kratka kompilacija.
Ne treba biti previše muzički potkovan kako bi se skužilo da ovih 5 stvari spadaju među najstarije radove benda, zvuk to potvrđuje u svakom trenutku i ne ostavlja mjesta nikakvoj dilemi.
Ako sam za prvijenac Supreme Misanthropy govorio kako ima lošu produkciju, što bih tek trebao reći za ovaj EP koji po tom pitanju stoji još lošije od njega, ali u neku ruku je to i očekivano.
Stvarno treba imati jak želudac za probaviti zadnje dvije stvari I spår av Jesu blod i As Darkness Prevail, produkcija je toliko očajna da bi zakonom trebalo zabraniti objavljivanje nečeg takvog.
Obje te stvari su kasnije ponovo snimljene za potrebe albuma Supreme Misanthropy, iako ni tamo zvuk ne može zadovoljiti ipak je prava premija u usporedbi s ovim starijim verzijama.
Jedino Dödens sändebud može proći i ne smeta mi toliko lošija snimka, možda zbog toga što mi se učinila odnekud poznata, iako sam sasvim siguran da se ranije nisam sretao s njom.
...in Blood je izdanje samo za najtvrdokornije Blodsrit fanove koji moraju imati sve što je bend objavio, drugi će se okrenuti puno većem i boljem izboru, kako kod Blodsrita tako i kod black metala općenito.

DODSFERD Posted - 17/01/2020 : 01:02:30
Nakon prvijenca Supreme Misanthropy Blodsrit nije dugo čekao na objavljivanje sljedećeg izdanja, odmah iste godine izlazi EP Secrets Unveiled koji je bio više promotivnog karaktera.
Zbog činjenice da je ovaj EP objavljen kao samostalno izdanje benda i samim time vrlo teško dostupan, 2009. godine je ubačen kao dodatak reizdanja sljedećeg studijskog albuma Ocularis Infernum.
Secrets Unveiled se ne razlikuje od velike većine sličnih izdanja, sa svojih 20 minuta ravnomjerno raspoređenih na 4 pjesme može se reći kako se nalazi unutar zadanih granica.
Što se tiče muzičke strane najbitnije je da postoje razlike u odnosu na prethodnika Supreme Misanthropy, a to se prije svega odnosi na produkcijski dio posla.
Veseli podatak kako je produkcija osjetno poboljšana, zvuk više nije onako tanak već donosi veću punoću i žestinu, što je na kraju rezultiralo uvjerljivijim izdanjem bez obzira na njegovu skromnu dužinu.
Dovoljno je samo usporediti stvar Vid livets slut i sve je potpuno jasno, ona se nalazi na oba spomenuta izdanja i idealan je primjer za pronalazak drastičnih razlika u kvaliteti zvuka.
Zbog svega toga muzika Blodsrita ovdje izgleda modernije, ali unatoč tome nije upala u zamku ispeglanog zvuka, sve to još uvijek sadrži dovoljno elemenata za fanove tradicionalnijeg black pristupa.
Stilsko usmjerenje je još više pomaknuto prema onome što je stvarala većina švedskih bendova tog vremena, muzika u svakom trenutku zvuči fluidnije nego što je bio slučaj na Supreme Misanthropy.
Pečat švedske scene nije mogla narušiti ni obrada legendarne Darkthrone stvari Transilvanian Hunger, Blodsrit ju je izvrsno prilagodio svom zvuku kako ne bi odudarala od ostatka.
Secrets Unveiled je produkcijski i muzički korak naprijed za Blodsrit, dovoljno dobro izdanje koje zaslužuje svoje mjesto u kolekciji svakog fana švedskog black metala.

DODSFERD Posted - 17/01/2020 : 00:17:25
Blodsrit je vjerojatno najpoznatiji od švedskih bendova koji u svom imenu sadrže riječ ''blod'', osnovan je u Västerviku 1998. godine i do današnjih dana je imao vrlo malo promjena u svojoj postavi.
Diskografija benda je relativno bogata i za ovih nešto više od 20 godina Blodsrit je objavio 7 full length albuma i 2 EP-ja, ali je vremenom aktivnost opala i već dosta dugo nije izbacio nikakav novi materijal.
Nakon jednog mini demo izdanja i jednog split albuma došao je red na prvi pravi album, a on je izašao tijekom 2001. godine pod imenom Supreme Misanthropy.
Na Supreme Misanthropy Blodsrit svira klasični švedski black metal iz tog vremena, u pitanju je nekakva kombinacija zvuka s kraja 90-ih godina i prijelaza u novi milenij.
Ono što se najprije od svega primjećuje je dosta slaba produkcija, čak i mnoga starija izdanja po tom pitanju stoje bolje, pa je bend 8 godina kasnije odlučio ponovo snimiti ovaj album.
Produkcija nije problematična u tom smislu da djeluje mutno ili prepuno šumova kao što je inače slučaj, već se radi o tome da je zvuk toliko tanak i nema potrebnu snagu da sprovede u djelo zamišljene ideje.
Neovisno o produkciji Supreme Misanthropy bih nazvao slabijom verzijom prva 3 albuma benda Thy Primordial, sličnosti postoje mada to nije ta kvaliteta niti u jednom muzičkom segmentu.
Definitivno najbolja stvar je najduža The Embrace of a Shadow koja posjeduje dozu sumorne atmosfere, razvija se na idealan način i sve je na visokoj razini izuzev već spomenute produkcije.
Završna Likbål odudara od ostatka albuma jer je gotovo u cijelosti pokrivena clean vokalom, zbog toga dosta vuče na pagan i ne uklapa se toliko u cjelinu jer album u muzici nema ništa paganističko.
Blodsrit je ovdje koristio već standardnu kombinaciju švedskog i engleskog jezika u tekstovima, oba su zastupljena u potpuno jednakom omjeru kada se uzme u obzir ukupan broj pjesama.
Supreme Misanthropy je album koji nije imao sreće da odmah na početku dobije svoje pravo lice, ideje su bile vrlo dobre i prava je šteta što nije postojalo tehničkih mogućnosti/znanja da ih do kraja isprati.

Poli Posted - 16/01/2020 : 17:46:18

NEDXXX - Frisko iz NoEvDia, opet band o kome se (kao) nista ne zna, no vuce na neki mix između Abigor i Deathspell Omega.




Poli Posted - 15/01/2020 : 15:02:30

friski Grci, prvi EP, ovo dole je jedna od 3 stvari sa njega (treca je zapravo obrada zemljaka RT)




DODSFERD Posted - 14/01/2020 : 21:44:51
Kao da je što prije htio zatvoriti aktivno poglavlje muzičke karijere, Blodulv nije dugo čekao s objavom svog posljednjeg važnijeg izdanja, već u zadnjoj trećini 2005. godine izlazi oproštajni album pod imenom III - Burial.
Možda nije bila namjera samim izborom imena poslati ikakvu poruku, ali je nemoguće ne primjetiti koliko simbolike postoji u njemu, kao da je ovaj album predstavljao konačan pokop Blodulva kao benda.
Tu ne mislim na samu kvalitetu muzike jer ona gotovo da se ne razlikuje od prijašnjih albuma, već o činjenici da nakon III - Burial bend više nije stvarao nove materijale.
Blodulv je specifičan slučaj na black metal sceni jer je uporno gurao isto stilsko usmjerenje, jako je malo takvih bendova koji na prosječnom uzorku od 5 izdanja imaju toliko malo varijacija u svojoj muzici.
III - Burial se odmaknuo od blažih atmosferičnijih elemenata koje je Blodulv predstavio na EP-ju Diatribe, ovo je opet onaj klasični stari skandinavski black uz tek minimalne naznake nečeg novijeg.
Bez obzira što nije u pitanju ništa izvanredno svejedno je dojam bolji nego na Diatribe, upravo zbog toga što ovakav zvuk više odgovara bendu kao Blodulv i bolje se uklapa u njegovu koncepciju.
Jedini problem može predstavljati situacija kada nakon nekoliko vrlo sličnih izdanja dođe do neke vrste zasićenja takvim zvukom, pa se onome tko ih sluša neposredno jedan za drugim neke stvari mogu pomiješati.
Zvuk opet sadrži dozu oštrine, mada ne toliku kao na albumu II, a stvar Imperium Sanctum (Bleeding Mercury) malo odudara od ostatka jer je produkcijski izvedena kao da je rađena za demo izdanje.
Teško je išta izdvajati pošto nema toliko upečatljivih stvari za koje možeš biti siguran kako će ostati u sjećanju duže vrijeme, iako će sve skupa držati pažnju točno onoliko koliko je potrebno za preslušavanje cijelog materijala.
Outro sa svojih skoro 5 minuta trajanja ipak nije bio potreban u ovakvoj cjelini, pogotovo što postoji uvodni i puno kraći intro koji je sasvim dovoljan čak i za fanove takvih dodataka.
III - Burial je solidan album i ništa više od toga jer za neko ozbiljnije ostvarenje nedostaje veći zaokret, ali čisto sumnjam da je Blodulv uopće imao potrebu za nečim takvim.

Poli Posted - 14/01/2020 : 11:30:14




DODSFERD Posted - 11/01/2020 : 16:23:44
Negdje godinu dana nakon prethodnog albuma II, početkom 2005. godine Blodulv je objavio svoje drugo i dvostuko opširnije EP izdanje pod poznatim imenom Diatribe.
U usporedbi s onim što je nudio EP Pagan Panzer može se reći kako se Diatribe svojom dužinom od 30 minuta nalazi na nekakvoj granici kraćih full length albuma.
Na njemu su smještene 4 pravilno raspoređene stvari, iako mu je diskografija dosta slična ovdje je Blodulv vodio računa o tome da ništa ne izgleda kao da je slučajno ubačeno, već da sve bude na neki način povezano.
Diatribe je zadržao određene karakteristike albuma II, prije svega produkciju i dvostruku gitarističku kombinaciju, ali za razliku od njega posjeduje jednu atmosferičniju koncepciju.
Ovo je najbliže što se Blodulv približio bilo kakvoj atmosferi s ovakvim stilskim usmjerenjem, a ona se uglavnom osjeti kroz prisutnost melankolije u njegovoj izvedbi.
U prvi trenutak se čini kako ništa ne može narušiti sklad ovako ujednačene cjeline, ali nakon više slušanja iskusnije uho će primjetiti da to nije baš tako, samo ostaje pitanje hoće li i koliko to zasmetati svakom pojedincu.
Diatribe muči kronični nedostatak raznovrsnih rješenja, monotonija prevladava od početka pa do samog kraja ovog izdanja, nema nikakvih prijelaza i promjena tempa da razbiju muzičku jednoličnost.
Baš zbog toga se može dogoditi da opadne koncentracija tijekom slušanja, muzika djeluje tako jednostavno i predvidljivo pa postoji vjerojatnost da se slušatelj uspava jer mu je sve vrlo brzo otkriveno.
Uvodna Grim Disturbance posjeduje stvarno zanimljiv riff koji ne djeluje standardno generički, ali njegovo uporno forsiranje do iznemoglosti nakon nekog vremena počinje gušiti cjelokupnu izvedbu.
Sljedeće dvije Divine Perversion i Famine Pulse su nešto najmonotonije što sam čuo zadnjih mjeseci, samo da je bilo ubaciti kakav prijelaz i promjenu tempa sve bi zvučalo bolje jer se na osnovi početnih ideja moglo napraviti dosta više.
Jedino gdje monotonija potpuno ne umrtvi slušatelja je posljednja Poison Trait, čak bih rekao da joj idealno odgovara, a možda je u mojem slučaju presudilo djelovanje otrova zvanog melankolija.
Vokalna izvedba je identična s prethodnog izdanja i još uvijek djeluje uvjerljivo hladno, kada bih ocjenjivao svaku stavku posebno vokalu bih sasvim sigurno dao najveću ocjenu.
Diatribe meni osobno nije na razini prethodna 3 važnija Blodulv izdanja, mada postoji vjerojatnost da će nekom drugom više odgovarati ovakav pristup gdje ne treba previše razmišljati o onome što slušaš.

Poli Posted - 11/01/2020 : 16:06:39

Psychedelic Doom Metal band from Poznań, Poland.

The LP Deities is Tortuga's (PL) second album. The album is entirely DIY, including inner artwork. The cover was made by Rafał Wechter, who created artwork for Iron Maiden, Slayer or Metallica among others.
The drums were recorded in the attic of an old barn in Chabsko with tons of natural reverb. The rest of the instruments were recorded in our own rehearsal room.

The album is inspired by H.P. Lovecraft stories and each song tells a story of a different Lovecraftian deity. The only exception is the song titled Defective Mind Transfer, based on Lovecraft's short novel From beyond.


Tortuga - Deities (Full Album 2020)
https://youtu.be/w-DPEQZ4yRc


DODSFERD Posted - 11/01/2020 : 15:22:50
Blodulv je još jednom napravio nešto kraći razmak između svoja 2 izdanja, samo 5 mjeseci nakon prethodnog albuma, na samom početku 2004. godine izašao je njegov nasljednik jednostavnog imena II.
Blodulv je sada potpuno napustio švedski jezik i odlučio forsirati engleski u tekstovima pjesama, i ta činjenica je gotovo jedina promjena u odnosu na prijašnja izdanja benda.
Slušajući njegove dosadašnje radove nekako ostaje dojam kao da je Blodulv sve materijale snimao u isto vrijeme, pa zatim vršio selekciju i po potrebi ubacivao stvari tamo gdje je to bilo najprikladnije.
II je stilski nastavak prethodna 2 izdanja i također sadrži stari norveški zvuk iz sredine 90-ih godina, ako postoje ikakve varijacije onda su u pitanju samo sitne produkcijske korekcije.
Zvuk na ovom albumu je nešto oštriji nego u prijašnjim slučajevima, baš se osjeti kako muzika reže uši prilikom slušanja, pogotovo kada koristiš player s uključenim equalizerima.
Veća oštrina može biti neugodna nekome tko nije navikao na ovakve neispeglane zvukove, ali svakome tko ima određenog iskustva s njima ne bi trebali predstavljati nepremostivi problem.
Meni upravo ovakva ''zastarjela'' produkcija daje najveći plus u cjelokupnoj stvari, ako ništa drugo barem se ne možeš požaliti na nedostatak sirovosti, što je važna stavka kada se srećeš s muzikom koja želi dočarati neka prošla vremena.
Što se tiče maštovitosti i kvalitete samih ideja ovo je tu negdje u rangu s prijašnjim radovima, dovoljno dobro za povremeno slušanje iako je sigurno da neće oduševiti.
Sviđa mi se kombinacija dvije gitare istovremeno, dok jedna stvara nešto čišće riffove druga ju prati u stopu na siroviji način kako bi sve skupa zadržalo potrebnu dozu prljavštine.
Moj favorit je svakako stvar Tyrant koja je uvjerljivo najduža na albumu i najbolje dočarava dvostruku gitarističku suradnju, toliko je dobra da uopće ne smeta što na trenutke zvuči jednolično.
Vokal u pravom smislu riječi nadopunjava muzičku podlogu i još jednom obavlja više nego dobar posao, možda će se zbog takve produkcije učiniti da je izobličen, ali svojom hladnoćom stvara tjeskobu na koju ne možeš ostati ravnodušan.
II također ne donosi nikakve novitete kao ni prethodna Blodulv izdanja, s obzirom da nije niti bio cilj napraviti nešto inovativno može se reći kako je album u potpunosti opravdao očekivanja.

Poli Posted - 10/01/2020 : 11:55:48

novi Mondo Generator
http://www.soundspheremag.com/spherecast/listen-to-a-brand-new-mondo-generator-track-turboner/


DODSFERD Posted - 09/01/2020 : 14:30:16
Nije dugo trebalo da nakon uvodnog demoa Blodulv objavi svoj prvi full length album, on se pojavio u drugom dijelu iste 2003. godine s poznatim sistemom odabira imena za prvijenac benda.
Blodulv se gotovo ništa nije odmaknuo od svog prethodnika, može se reći kako je ovaj album stilski i produkcijski preslikan Kristkrossare i zbog toga ih je vrlo lako moguće zamijeniti.
Kao da je bend htio da sličnost bude još više izražena pa je ponovo uvrstio stvar Waffen Blodulv i to potpuno istu verziju, samo što je sada iz imena maknuo broj 666 koji je bio prisutan na demou.
S obzirom da oba izdanja toliko sliče jedan drugom postoji vjerojatnost da ih fanovi raznovrsnosti neće najbolje prihvatiti, dok će tradicionalisti uglavnom biti zadovoljni jer su opet dobili svoj omiljeni zvuk.
A taj zvuk se ne udaljava od tipičnog norveškog old school black metala iz Gorgoroth i Darkthrone izvedbe, a kada je u pitanju švedska scena tu negdje se kreće početni period bendova Pest i Armagedda.
Ostaje dojam kako se ovdje može pronaći nešto veća doza sirovosti nego na prijašnjem izdanju, iako sve skupa ne ide u onu drugu krajnost koja će odvesti muziku u primitivnije vode.
Produkcije svakako nije na visokoj razini, ali to za ovakvo stilsko usmjerenje nije ni čudno ni neophodno, čak bih rekao da bi poboljšanje u tom segmentu donijelo samo suprotan učinak od željenog.
Tempo je za nijansu sporiji nego na Kristkrossare, to se posebno osjeti kod stvari Greyfalls, koja unatoč tome nije izgubila na upečatljivosti jer je manjak brzine nadoknadila hladnim ugođajem.
Kada sam već kog toga, ovdje hladnoće nimalo ne nedostaje najviše zahvaljujući vokalnoj izvedbi, mada vokal zna jače zavrištati sveukupno nije preagresivan i više se orijentirao na smrzavanje duše slušatelja.
Najveća razlika u odnosu na demo se očitava u činjenici da Blodulv ima samo 3 stvari na švedskom jeziku, dok će na kasnijim albumima engleski potpuno preuzeti prevlast.
Na reizdanju iz 2005. godine nalaze se dvije bonus stvari koje se inače mogu pronaći na kratkom EP-ju Pagan Panzer, stilski se idealno uklapaju u ovakvu cjelinu i netko neupućen ne bi ni skužio da nisu nastale u isto vrijeme.
Unatoč tome što je Blodulv album koji ne donosi ništa novo mora se priznati da zbog toga ne izgleda bezidejno, u pitanju je više nego solidan uradak za slušanje i povremeni podsjetnik na old school black metal.

Poli Posted - 07/01/2020 : 08:17:03

My Dying Bride 6. marta 2020 po teskoj prosloj godini vracaju sa novim albumom "The Ghost Of Orion".

Prvi single sa albuma




DODSFERD Posted - 07/01/2020 : 02:48:45
Blodulv je švedski bend koji više ne postoji, osnovan je 2002. godine i nije poznato do kada točno je bio aktivan, kao što se pouzdano ne zna ni koje dužnosti su obavljali članovi iz njegove postave.
Ako se zanemari posljednja kompilacija i računa samo novi materijal u trenutku izlaska, može se reći kako je cijela diskografija benda objavljena u kratkom razmaku 2003-2005. godine.
Svoje prvo izdanje Blodulv je objavio u prvoj trećini 2003. godine, u pitanju je demo album pod nazivom Kristkrossare koji je izašao samo na standardnoj tape verziji za ovakve materijale.
Ovdje Blodulv svira stariji black metal koristeći poznati zvuk iz sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, a kako bi dojam tog vremena bio još jači pobrinula se lošija i mutnija produkcija.
Unatoč imenu i tekstovima na švedskom jeziku Kristkrossare baš nema nekih poveznica sa švedskim blackom, ovo je klasični zvuk s norveške scene i bendova kao što su Darkthrone i Gorgoroth.
Utjecaji tih bendova se primjećuju i kod vokala a ne samo kod muzike, kada čuješ stvar Nordhornens skugga moraš se po tko zna koji puta prisjetiti albuma Transilvanian Hunger.
Neću otkriti toplu vodu kada kažem da ovaj album nije oličenje originalnosti, ali se mora priznati da ga je Blodulv odradio školski unutar zadanog stilskog usmjerenja.
Sve je to muzika koja ne garantira duži boravak u memoriji slušatelja, tj. nešto iz sadržaja će vjerojatno ostati u sjećanju, samo što će rijetki moći potvrditi o kojem bendu se radi.
Ono što ima veću vjerojatnost zadržavanja identiteta se uglavnom nalazi u prvoj polovini, dok u drugoj Blodulv ulazi više u stvaralačku rutinu iz čega proizlaze generička rješenja.
Može se i tu pronaći zapaženijih trenutaka, prije svega kod stvari Träldom i frostgrepp, ali je nedostatak što je najduža i jedina na engleskom jeziku The Weeds of Satan ujedno i najslabija.
Na kraju sam ipak zadovoljan i Kristkrossare me nije razočarao kao albumska cjelina, s obzirom da je u pitanju samo demo dobio sam upravo ono što sam i očekivao od njega.

DODSFERD Posted - 05/01/2020 : 13:53:02
Korpblod je ušao u završnu fazu svoje karijere i pola mjeseca prije kraja 2011. godine izlazi posljednji full length album benda pod imenom Vardens Färd.
Ovom muzičkom dvojcu mora se priznati da je kroz sve svoje albume ostao vjeran čistokrvnom black metalu, postoje samo minimalne razlike u zvuku unutar tog žanra bez skretanja u neke druge.
To znači da Korpblod nigdje nije odsvirao niti jednu dionicu iz drugih metal pravaca kao što su death, doom, thrash, heavy..., a to je podatak kojeg black fan jednostavno mora respektirati.
Što se tiče posljednjeg izdanja Vardens Färd, ispočetka nisam bio njime oduševljen i smatrao sam da je osjetno slabiji od svih svojih prethodnika.
Kada se ''prespava noć'' glava je bistrija pa je lakše vidjeti ono što je prethodni dan bilo skriveno, možda sveukupno nije bolji od starijih radova, ali se ne bih mogao zakleti niti da je po ičemu slabiji.
Ono što mi je odmah zasmetalo su završna rješenja kod uvodne stvari Annalkande gryning, koja u zadnje 3 minute stvara jednoličnu atmosferu pomoću glasovne izvedbe.
Korpblod zna povremeno koristiti takav sistem da glasovi od instrumenata preuzimaju zadatak stvaranja atmosfere, samo što u ovom slučaju takva dionica traje predugo.
Puno kraće i bolje je to napravljeno kod pjesme Vandringen, završnih 20-ak sekundi je sasvim dovoljno da se napravi željeni efekt i da zvuk usput ne izgubi na čvrstoći.
Inače, Vandringen je vjerojatno najbolja stvar koju je Korpblod ikad napravio, ne udara odmah direktno u ''glavu'' već se postepeno zahuktava i dostiže vrhunac atmosfere u svom drugom dijelu.
Uz navedenu Annalkande gryning kao manji nedostatak bih naveo i sljedeću Solrök, radi se o laganoj akustičnoj stvari s clean vokalima koja mi se ne uklapa idealno u koncepciju, ali je srećom daleko najkraća od sviju.
Vokal je općenito na razini prijašnjih albuma i ima ponešto za svakog black fana, a povremeno se ubacuje mistična clean izvedba koja ipak puno bolje zvuči kod žestokih stvari nego kod lagane Solrök.
Vardens Färd je idealni trenutak za povlačenje sa scene benda kao Korpblod, dovoljno dobar da se slušatelj ne bude razočaran ako mu pruži šansu, a ostaje dojam da je njime rečeno sve što je Korpblod imao za reći.

Poli Posted - 04/01/2020 : 17:18:37

Ovi Portugalci (iz Porta ) su me dosta prijatno iznenadili sa svojim prvijencom. Iako donekle melodicni (sto mi obicno smeta), tu drzi vodu, a osnova je brutalni blackened death, na moderan nacin.


NIHILITY - Thus Spoke The Antichrist (2019)




DODSFERD Posted - 03/01/2020 : 15:03:02
Negdje u vrijeme izlaska albuma Uråldrig samklang Korpblod je već uvelike snimao materijal za sljedeći koji je objavljen u ljeto 2010. godine pod imenom Norrön Megi.
I ovoga puta radi se o izdanju koje svojom dužinom premašuje sat vremena trajanja, ako se izuzme poneki intro ili instrumental pjesme se uglavnom kreću oko dvoznamenkaste minutaže.
Nema izraženijih promjena što se tiče muzičkog dijela i same kvalitete istog, Norrön Megi se dosta oslanja na prethodnika Uråldrig samklang iako je vjerojatno malo jednostavniji od njega.
Korpblod je nastavio s atmospheric black usmjerenjem kao glavnim sastojkom svoje muzike, povremeno se ubaci manja doza pagan utjecaja, ali to se dešava većinom na 2 prisutna instrumentala.
Nekoliko neočekivanih rješenja je svakako pomoglo da album izađe iz kolotečine tipičnih atmospheric izdanja, mada je u ovoj muzici stvarno teško napraviti nešto originalno.
Uvodna Ur denna eld (u prijevodu ''Iz ove vatre'') počinje u skladu sa svojim imenom, četverominutni zvukovi buktinje koja proždire sve pred sobom su prava priprema za najbolju stvar na albumu.
Primjer idealnog preokreta je Förevigad, taman kad pomisliš da nema ništa posebno ona u zadnjoj trećini ode u potpuno drugačiju atmosferu, koju ispod gitarističkog sloja stvara zvuk violine.
Illvarslande visioner je sasvim sigurno najmračnija od sviju, njezina druga polovina je jedino mjesto gdje je ubačen synth, a on je idealno odradio posao jer nije napadan.
Blodarv je najbrža stvar koja ujedno zatvara album, nema nikakvog uvodnog dijela već odmah počinje žestoko uz prisustvo vokala od prve sekunde, što inače nije čest slučaj kod atmospherica.
Vokalna izvedba varira u rasponu od klasičnog vrištećeg pa sve do grubljeg načina izražavanja, prilagođava se trenutnim potrebama i na osnovi toga podiže ili smanjuje agresivnost.
Ako bih morao navesti nekakav manji nedostatak onda su to instrumentali, ne radi se o njihovoj izvedbi već količini, mislim da su 3 instrumentala od ukupnih 8 zapisa previše, iako je posljednji više klasični intro.
Norrön Megi je album za sve prijašnje fanove Korpbloda, kome su se svidjeli stariji radovi benda gotovo je sigurno da ih niti ovaj neće razočarati.

DODSFERD Posted - 01/01/2020 : 12:26:21
2009. godina je bila plodna za Korpblod, samo 6 mjeseci od kako je izašao EP Hymner bend je objavio svoj prvi full length album pod imenom Uråldrig samklang.
Postoji podatak da je materijal za album snimljen još 2004., tj. 4 godine prije nego je Korpblod uopće osnovan, pa je lako moguće da se radi o najstarijim snimkama benda (nisam uspio saznati kada je nastao Hymner).
Unatoč tome produkcija je prilično dobra i po ničemu se ne bi dalo zaključiti da je izdanje starije od benda, po tom pitanju čak se primjećuje lagani napredak u odnosu na prethodni EP.
Na muzičkom planu su također prisutne sitnije razlike, iako se može reći kako atmospheric još uvijek dominira, to svejedno nije izraženo u prijašnjem obliku kao strogo ograničeno stilsko usmjerenje.
Hymner je imao samo naznake da bi mogao krenuti prema paganu što se ipak nije dogodilo, dok Uråldrig samklang nakratko dotiče takav zvuk u boljem svjetlu nego što bih očekivao.
Završni dio pjesme Stillhet ima izražene pagan elemente u oba smjera, zvukovnom i vokalnom, to opet nije ništa pretjerano da bi zasmetalo onima koji ne vole takav muzički stil.
Fylgjor je već druga priča, ona je čistokrvni pagan i ne postoji garancija da će sjesti većini black fanova, ako zbog ničeg drugog onda zbog netipičnog vokala.
Kroz cijelu njezinu dužinu se proteže mistični clean vokal, najprije muški pa zatim i ženski, pretpostavljam da ženski izvodi Dísa Á koja je inače zadužena za gitare i bass u bendu.
Album je općenito kompleksniji nego prethodni EP, pravi primjer toga je prva polovina stvari Hugauga koja usput nosi stvarno neobično ime, meni potpuno nepoznatog značenja i jezika.
Synth sam primjetio samo na jednoj kraćoj dionici i tamo radi prijelaz između gitarističkih dijelova, a smjestio se na pjesmi Låt oss minnas koja je vjerojatno najbolja na albumu.
Vokalna izvedba Ulfa Nylina je sada još agresivnija i moćnija nego ranije, nije stalno ujednačena već se izmjenjuje između vrištećeg i tmurnog načina izražavanja.
Uråldrig samklang je još jedan jako dobar album namijenjen fanovima atmospheric black usmjerenja, a niti ostali neće izgubiti vrijeme ako mu posvete svoju pažnju.
P.S.
Ovo je moj prvi video koji se može gledati u HD rezoluciji od 1080 pixela što je raritet za black muziku, to nema ni najpoznatiji kanal BMP.

Poli Posted - 01/01/2020 : 12:23:22

Devo Andersson (ponovno) napustio Marduk...



DODSFERD Posted - 30/12/2019 : 12:44:42
Korpblod je noviji dvočlani bend iz Švedske koji više ne postoji, osnovan je 2008. i bio neprekidno aktivan sve do svoga gašenja 2013 godine.
U 5 godina svoje aktivnosti Korpblod je objavio 4 izdanja, a ako ćemo baš precizno gledati, sva su izašla u vrlo kratkom periodu 2009.-2011.
Prvo izdanje benda je bio EP Hymner izašao u prvoj polovini 2009. godine, s obzirom na njegovih 38 minuta trajanja može se reći da zadovoljava standarde i full length albuma.
Hymner je pravi pokazatelj kako se svira čistokrvni atmospheric black baziran na gitarama, bez prisutnosti syntha koji često zna više pokvariti nego popraviti dojam.
Svih 5 stvari je odrađeno prema nepisanim pravilima žanra, ne može se pronaći niti jedan trenutak koji bi narušavao kompaktnost cjeline, vidi se da muzičari ozbiljno shvaćaju svoj posao i stilsko usmjerenje.
Osjeti se mala doza sirovosti u zvuku tek toliko da ne ode sve previše u atmosferu, iako se mora priznati da je sama atmosferičnost dosta izražena, ali opet nema pretjerivanja u tome.
Korpblod točno zna granice do kojih može ići unutar odabranog žanra, unatoč tome što je stvar Den yttersta dagen obavijena melankolijom svejedno ne odlazi prema klasičnom depressive zvuku.
Atmospheric je poznat po čestim prijelazima između žešćih i laganijih dionica, dok ovdje toga nema u onoj mjeri koliko bi se očekivalo od takve vrste muzike.
Kao kod mnogih ovakvih albuma na Hymneru su također prisutni uvodni i završni intro/instrumental, u prvom slučaju se radi o tipičnom atmospheric instrumentalu a kod drugog se naziru i ambient elementi.
Najduža stvar je 12-ominutna Nattsvarta vingar koja u svojem početnom i završnom dijelu donosi potpuno identične atmosferične riffove.
Nešto slično je viđeno kod pjesme Fejd, samo što u tom slučaju prvo prateći vokali stvaraju atmosferu koju na kraju ponavljaju gitaristički riffovi.
Tekstovi su potpuno na švedskom jeziku i zbog toga vokal (prije svega na spomenutoj Fejd) može povući na pagan stil, ali sveukupno mu je izvedba standardna za atmospheric black.
Hymner je nešto između vrlo dobrog i odličnog izdanja, jest da je prednost što mi ovakva muzika leži pa sam malo subjektivan, iako ni ostali black fanovi ne bi trebali imati većih zamjerki.

Poli Posted - 29/12/2019 : 23:34:31

novi 1349





DODSFERD Posted - 28/12/2019 : 15:25:04
Na kraju Ancient Wisdom diskografije dogodio se najveći razmak između objavljivanja 2 albuma, u prvoj trećini 2004. godine je izašao 4. i posljednji album benda pod imenom Cometh Doom, Cometh Death.
Još jednom se pokazalo kako je teško zaustaviti kada stvari krenu silaznom putanjom, kao po nekoj tradiciji u ovoj vrsti muzike Ancient Wisdom je za kraj ''sačuvao'' svoje najslabije izdanje.
Cometh Doom, Cometh Death je nastavio tamo gdje je stao prethodnik ...and the Physical Shape of Light Bled u njegovom lošijem smislu, također sadrži više black stilova i symphonic uglavnom dominira.
Uvodna stvar Invocation of the World Destroyers odmah nagoviješta kako će se album dalje razvijati, a kada sam čuo synth kako daje klasični symphonic ugođaj mogao sam pretpostaviti da ovdje neće biti puno toga za mene.
Sve manje imam sluha za muziku koja namjerno ili slučajno pokušava povući paralele s Limbonic Art zvukom, ako se bend već odlučio za korištenje syntha onda mi je ugodnije čuti da on stvara atmosferu nego simfoniju.
Istina da ovdje Ancient Wisdom između ostalog nudi i mračnu atmosferu, samo što ona svojom crninom ne može prekriti dušu slušatelja, već nezainteresirano prolazi bez ikakve namjere da se zadrži u njegovoj blizini.
Najdrastičniji primjer toga je naslovna Cometh Doom, Cometh Death čija mračna atmosfera na samom početku obećava, ali kasnije se razvodnjava i ne može do kraja završiti svoje započeto putovanje.
Najveće razočaranje je završna i najduža Universal Annihilation, nevjerojatno je da u svojih 14 minuta trajanja nema nikakvih zapaženih trenutaka za koje se može reći kako će ostati u sjećanju slušatelja.
Muzika općenito ne nudi ništa pamtljivo na duže vrijeme, u odnosu na prethodne radove benda ideje izgledaju kao presušeni izvor, a bezbroj puta viđena rješenja se nameću kao jedina nit vodilja.
Kao da sve to nije dovoljno još se potrefilo da niti vokal nije na prijašnjoj razini, djeluje mi nekako beskrvno i slušajući ga imam osjećaj kao da bih u svakom trenutku mogao zaspati.
Da ipak ne ispadne sve tako crno pobrinula se jedna stvar koja debelo nadmašuje sve ostale, sveukupno gledajući teško je povjerovati da se nešto tako dobro nalazi u ovako ispodprosječnoj cjelini.
Iako nema obećavajući početak zbog uplitanja symphonic elemenata, Procreation Denied je uvjerljivo najbolja jer potpuno pogađa svojom sumornom atmosferom i tekstom o propasti čovječanstva.
Uz taj izvanserijski trenutak produkcija je jedino što je ovdje vrijedno pažnje, na kraju ipak premalo da podigne ukupni dojam na zadovoljavajuću razinu.
Unatoč tome Cometh Doom, Cometh Death ću ostaviti u svojoj kolekciji jer je Procreation Denied predobra da bi otišla u zaborav, a možda se još potajno nadam kako će album iskoristiti drugu šansu.

DODSFERD Posted - 26/12/2019 : 16:22:51
Vargher i njegov Ancient Wisdom su drugu polovinu svoje diskografije započeli sredinom 2000. godine kada je izašao 3. po redu studijski album benda pod imenom ...and the Physical Shape of Light Bled.
Izdanje je snimano u različitim periodima tijekom 1998. i 1999. godine jer je prvobitni materijal trebao biti kraći i izaći kao EP, ali je kasnije prošireno i dodano više toga kako bi zadovoljilo kriterije full length albuma.
To se svejedno ne primjećuje i unatoč miješanju nekoliko stilova nemaš osjećaj da zvuk varira, kao što zna biti slučaj na kompilacijama sastavljenima od 2 ili više različitih izdanja.
Za takav dojam je između ostalog zaslužna i produkcija koja je prilično ujednačena, kvalitetnija snimka je prvo što slušatelj može primjetiti u usporedbi s prethodna 2 Ancient Wisdom albuma.
Kada su u pitanju ideje i muzička rješenja ne bih se zakleo da se mogu mjeriti sa starijim radovima, čak bih rekao da mi ovo nije bilo tako zanimljivo za slušanje i kao da fali neka sitnica u svemu tome.
...and the Physical Shape of Light Bled je ponudio širi spektar black metal stilova, pa se tako osim atmospherica ovdje mogu pronaći symphonic, avantgarde, ambient i već standardni melodic elementi.
Synth je izraženiji nego u prethodnim slučajevima pa zato ugođaj varira između simfoničnosti i atmosferičnosti, to baš nije idealno jer mislim da se Ancient Wisdom najbolje snalazi u atmospheric vodama.
Jedna kraća dionica naslovne stvari i dobar dio na As the Morningstar Shineth vuče na bend Diabolical Masquerade i horor atmosferu po kojoj je njegova muzika najpoznatija.
Utjecaji doom metala su sada svedeni na minimum, uglavnom se osjete kroz prizmu sporijeg tempa, iako je ovo sveukupno čak i nešto brži album u odnosu na ono što se moglo čuti na prethodna 2.
Album zatvara stvar The Spell, obrada od okultnog britanskog hard rock benda Demon, mada ne znam kako zvuči u originalu ovdje se uklapa stilski i koncepcijski, samo mi je najslabija od svih ponuđenih zbog "veselijeg" ugođaja.
...and the Physical Shape of Light Bled je barem solidan album, nema nekih većih pogrešaka i sve na njemu se može bez problema poslušati, ali meni osobno fali atmosfera prisutna na prethodniku The Calling.

Poli Posted - 25/12/2019 : 19:12:37

Svabi FVNERAL FVKK sa prvim albumom "Carnal Confessions" (2019)






forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.19 seconds. Snitz Forums 2000