forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Sport
 Sportski velikani

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
tex2 Posted - 03/01/2022 : 07:46:57
Topic gdje bi se stavljali zanimljivi članci o sportskim velikanima. Na jednom mjestu samo zanimljivi članci!

Linkovi su zbog slika i videa, koji se mogu naći u svakom od njih.

1. Matti Nykkanen
2. Crazy Gang
3. Verona
4. Brian Clough
5. Diego Armando Maradona
6. Stockton/Malone
7. Steaua-Duckadam
8. Svjetsko prvenstvo u nogometu USA 1994
9. Cole/Yorke
10. Borg/McEnroe
11. Kareem Abdul-Jabbar
12. Muhammad Alli
13. Bosman
14. Kaiserslautern
15. Il fenomeno Ronaldo
16. Kevin Garnett
17. van Basten
18. Senna
19. Condor
20. Blackburn
21. Zeman/Foggia
22. Puc
23. Genne Tunney
24. Portland Jail Blazers
25. John Aldridge
26. George Mikan
27. Bijeg u pobjedu - utakmica smrti
28. Batistuta
29. Andreas Goldberger
30. George/Jure Chuvalo
31. Tim Duncan
32. F1 Monte Carlo 1996 (Olivier Panis)
33. Krv u vodi (OI Melbourne 1956: vaterpolo:SSSR-Madžarska)
34. László Kubala
35. Najveći preokret u povijesti nogometa
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:58:57
https://www.index.hr/sport/clanak/napravili-su-najveci-preokret-u-povijesti-nogometa-i-inspirirali-mucke/2388447.aspx

Nekoliko dana prije Božića 1957. u engleskoj drugoj ligi sastali su se Charlton i Huddersfield. Ni po čemu nije to trebala biti posebna utakmica, a danas se pamti po najvećem preokretu u povijesti nogometa i kao jedina u engleskom nogometu u kojoj je jedan klub postigao šest golova i izgubio.

ZA IME Billa Shanklyja zna gotovo svaki nogometni fan. Čak i mnogi iz mlađih generacija kojima je engleski nogomet u srcu barem su čuli za Shanklyjeva vrata pred ulazom na Liverpoolov stadion, nad kojima je ispisano "You'll never walk alone". Ikonski trener Redsa, koji je u 15 godina na klupi donio 10 trofeja, među kojima su tri naslova prvaka, dva FA kupa i jedan Kup UEFA-e, pred Anfieldom ima i dvometarski brončani spomenik, a pepeo mu je razasut po travnjaku na strani Kopa.

Ovo nije priča o Billu Shanklyju nego o jednom djeliću njegove karijere, za koji mnogi navijači Liverpoola ni ne znaju. Dvije godine prije nego je preuzeo Redse, Shankly je sudjelovao u čudesnoj utakmici u kojoj se dogodio najveći preokret u povijesti nogometa, kada je njegov Huddersfield Town manje od pola sata prije kraja vodio 5:1, da bi Charlton s igračem manje do kraja zabio šest komada i pobijedio 7:6.


Junak se zvao Johnny Summers, napadač koji je zabio pet od sedam Charltonovih golova i tako pronašao svoje mjesto u nogometnoj povijesti, a koji je samo pet godina kasnije preminuo od neizlječive bolesti.

Paleta emocija i nogometnih fraza na The Valleyju
Tog subotnjeg poslijepodneva igralo se posljednje kolo prije Božića. Trebala je to biti samo jedna od "bezbroj" utakmica u ondašnjoj Division Two, koja je brojila čak 22 kluba. Zapravo, bila je to prva utakmica druge polovice sezone, a vatromet koji je u njoj uslijedio možda se mogao donekle predvidjeti s obzirom na rasplet prvog okršaja na otvorenju prvenstva, kada je Charlton vodio na poluvremenu 3:0, a domaćini u nastavku izjednačili na 3:3.

Štoviše, na The Valleyju, kultnom stadionu na jugoistoku Londona, okupilo se osjetno manje gledatelja od sezonskog prosjeka, ali tih 12.535 sretnika proživjelo je sve emocije koje nogomet donosi. Oduševljenje i razočaranje, sreću i tugu, strepnju i nadu, strah i ohrabrenje, nevjericu i ushićenje, očaj i potpunu euforiju.

Igrači Charltona, njih desetorica, koliko ih je odigralo posljednje 73 minute, opravdali su gotovo svaku nogometnu frazu i poštapalicu. Dali su 120 posto. Borili su se do samog kraja. Znali su da nije gotovo dok god sudac ne odsvira kraj. Čak su i pokazali da je 2:0 "najgori rezultat u nogometu", kako su propovijedali Ćiro Blažević i mnogi drugi, jer to je bio zaostatak s kojim su se suočavali na poluvremenu.

Charlton poznatiji po Mućkama nego rezultatima
Charlton Athletic osnovan je 1905. godine i nazvan je po istoimenom kvartu na jugoistoku Londona. Od 1919. njegov domaći stadion je The Valley, na kojem igra i danas u EFL League One, odnosno engleskoj trećoj ligi. Malo se danas živih ljudi sjeća njegovih najslavnijih dana, tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je jednom završio čak i kao engleski doprvak (1937.).

Poslije Drugog svjetskog rata igrao je dva uzastopna finala FA kupa i osvojio ga 1947. godine. The Valley je tada znao primati i po više od 70.000 gledatelja i bio najveći stadion u ligi, a činilo se da će i klub doseći njegovu veličinu, ali početkom pedesetih znatno su opala ulaganja u momčad i stadion, što je usporilo rast kluba i dovelo do ispadanja u drugu ligu 1957. uz čak 120 primljenih golova, samo pet manje od rekorda.

U elitu engleskog nogometa vratio se tek 1998. na jednu godinu, a zatim opet od 2000. do 2007., a najveći uspjeh bilo mu je sedmo mjesto 2004. Puno više nego po rezultatima klub je u svijetu postao poznat kao inspiracija za srednje ime Rodneyja Trottera iz kultnih Mućki jer je baka bila velika navijačica. Lako moguće da je i prezime glavnih junaka odabrano baš u čast Jimmyja Trottera, Charltonova trenera te čarobne predbožićne subote 1957. godine.

Samo su tri velikana izjednačila Huddersfieldov rekord
Huddersfield Town tri je godine mlađi od Charltona, osnovan 1908. u istoimenog gradu u Zapadnom Yorkshireu, dvadesetak kilometara udaljenom od Leedsa. Klub je rano došao do najvećih uspjeha, osvojivši FA kup 1922. i tri uzastopna naslova prvaka od 1924. do 1926., što je niz kakav su do danas izjednačili Arsenal, Liverpool i dvaput Manchester United, ali nitko ga nije nadmašio.

Huddersfield je još triput bio drugi i triput igrao finale FA kupa do rata, ali poslije se redovito borio za opstanak, ispao 1952, odmah se vratio pa opet ispao 1956. godine. Od tada je niželigaš, uz iznimku dvogodišnjeg izleta u Premier ligu od 2017. do 2019., a ove godine se propustio vratiti u nju kroz play-off Championshipa.

Za oba kluba igranje u drugoj ligi te je 1957. bio novi osjećaj. Charlton je tek ispao i namjeravao se što prije vratiti, a Huddersfield je imao jednu sezonu staža u First Divisionu. Sastali su se već u 1. kolu i gostima iz Londona sve je išlo po planu, na poluvremenu su vodili 3:0, ali u nastavku su shvatili da povratak u prvu ligu neće biti lagan zadatak jer se Huddersfield vratio na 3:3.

Huddersfield je imao mladu, ali talentiranu momčad. Nakon ispadanja iz First Divisiona, u drugoj ligi priliku je dobivalo sve više klinaca iz omladinske momčadi koju je vodio Bill Shankly. Ali rezultati su patili i trener Andy Beattie u studenom je podnio ostavku. Shankly je naslijedio svojeg starog prijatelja i nastavio gurati klince, a na badnjak je prvi put na teren poslao 16-godišnjeg napadača Denisa Lawa, kasniju legendu Manchester Uniteda i škotske reprezentacije.

Sezonu je završio na 12. mjestu, s po 18 pobjeda i poraza te šest remija, a u idućoj je polusezonu gurao jednako dosadno, s po šest pobjeda i poraza te čak devet neodlučenih susreta.

Kapetan Charltona je iščašio rame u 17. minuti. Tada još nije bilo zamjena
Jimmy Trotter preuzeo je momčad Charltona u sezoni kada je ispala, ali bio je na dobrom putu da ju odmah vrati u First Division te ju je na polusezoni držao u vrhu poretka.

Pred 12.535 ljudi na The Valleyju utakmica je počela oprezno, uz blagu dominaciju gostiju u posjedu, ali bez izglednih prilika. Prvi ključni trenutak dogodio se u 17. minuti kada je Charltonov kapetan Derek Ufton ostao ležati na travnjaku. Pravila tada još nisu dopuštala zamjene, koje su u svijet nogometa ušle godinu dana kasnije, a engleski savez prihvatio ih je tek 1965., i to na početku samo jednu i isključivo za ozlijeđenog igrača.

Ufton je u karijeri čak 20 puta iščašio rame. Ponekad bi ga uspio vratiti, ponekad ne. Tog je dana nastradao u bizarnom trenutku, njegova ozljeda nije bila posljedica prekršaja, udarca ili pada.

"Jedno rame sam iščašio 13, a drugo sedam puta i svaki put na drukčiji način, a tog je dana bilo posebno blesavo. Golman je ispucao loptu, a ja sam trčao uz njihova napadača Stana Howarda. Sudarili smo se i rame mi je iskočilo. Nije bilo prekršaja, pada, tako jednostavno", prisjetio se Ufton u razgovoru za službenu stranicu Charltona povodom obljetnice, samo nekoliko mjeseci prije smrti u 92. godini.

"Uvijek je bilo samo pitanje hoću li ga uspjeti vratiti za minutu, a ako potraje dulje, onda je puno teže. Tog dana nisam ga uspio vratiti, i prije 20. minute ostali smo na 10 igrača. Odigrao sam preko 250 utakmica, a propustio ih vjerojatno još 100 jer se trener bojao da će zbog mene ostati s igračem manje. To me znalo jako frustrirati."


Dok su Uftona vozili u bolnicu na namještanje ramena, Huddersfield je poveo 2:0. Les Massie iz blizine je načeo mrežu Willieja Duffa u 27., a Alex Bain povisio je u 35. minuti, iskoristivši rupu u obrani nastalu neplaniranim izlaskom Uftona.

Dio domaćih navijača već na poluvremenu je krenuo prema izlazu. Njihova momčad gubila je 2:0, imala igrača manje, a trebalo je i obaviti božićni šoping u zadnji čas. Tko je mogao zamisliti što će se dogoditi u sljedećih 45 minuta...

Na poluvremenu promijenio kopačke i poziciju
John Henry Summers, poznatiji kao Johnny, dva je mjeseca ranije proslavio 30. rođendan i igrao najbolji nogomet života. Nakon transfera iz Norwicha u Millwall loše je počeo i završio u rezervama, da bi ga u siječnju trener vratio u momčad na poziciju lijevog napadača. Od tada je Summers igrao kao zvijer i postao jedan od najubojitijih igrača lige.

U Charlton je došao kao zvijezda i nastavio igrati na lijevoj strani, ali nije igrao dobro i bio je nadomak još jednoj demociji u rezerve. Na lijevoj strani je započeo i utakmicu protiv Huddersfielda, ali s igračem manje trener Trotter malo je pretumbao raspored igrača na terenu, premjestio je Summersa u sredinu napada te naredio ostalima da igraju na njega.

U prvom poluvremenu nije ga išlo, a posebno su ga mučile kopačke koje su se već počele ozbiljno raspadati. Na odmoru ih je zamijenio. I osjetilo se. Već na početku drugog poluvremena Summers je u još nerazgaženoj obući slabijom, desnom nogom krivo zahvatio loptu i tako prevario gostujućeg golmana te smanjio na 2:1.

Radost je, međutim, kratko trajala. Samo dvije minute kasnije McBain je zabio svoj drugi gol, a u 51. minuti Bill McGarry pretvorio je penal u četvrti gol Huddersfielda. Kada je Bob Ledger u 62. minuti zabio za 5:1, sve je upućivalo na to da su gledatelji koji su otišli na poluvremenu donijeli dobru odluku.


"Moj otac bio je na svakoj utakmici. Došao je u svlačionicu kad sam se ozlijedio i htio ići sa mnom u bolnicu. Rekao sam mu da ne brine i da će propustiti utakmicu ako uđe u Hitnu, ali inzistirao je. Dali su mi punu anesteziju da mi namjeste ruku, a prije nego što sam ušao u salu, pitao sam oca koji je rezultat. Rekao mi je da je 5:1 pa sam mu odgovorio: 'Eto vidiš, ne mogu bez mene'", ispričao je Ufton.

Priču je zasigurno izmijenio jer taj je rezultat stajao vrlo kratko, a čak i da je u to doba bilo mobilnih telefona, teško da se razgovor odvijao baš u tom trenutku, ali ovako joj je dao dodatnu dramatičnost.

Jer činjenica je da je Huddersfield u 62. minuti vodio 5:1 i imao igrača više. Po svakoj logici pobjednik je trebao biti odlučen. Ali samo dvije minute kasnije bilo je 5:3. Shanklyjevi igrači htjeli su još golova i nije ih zanimao povratak u obranu protiv brojčano inferiornog protivnika pa su, umjesto da nastave trpati, učas primili dva gola.

Summers je prvo proigrao Johnnyja Ryana za 5:2, a onda iskoristio prostor u obrani i izbio sam pred golmana za 5:3. Tako brzo nakon što su se opustili, gosti su zadobili dva praktički vezana udarca u bradu.

Od 1:5 do 6:5 za manje od 20 minuta
Charltonovi igrači nanjušili su krv i navalili svim silama na grogirane goste, po natopljenom i blatnom terenu na kojem su se mogućnosti za čudo povećavale. I zaista, u 73. minuti Summers je dovršio hat-trick, ali ne i posao. Ne samo da je u 78. izjednačio na 5:5 nego je u 81. pogodio za nevjerojatni preokret.

Ljevonogi napadač u novim kopačkama na novoj poziciji zabio je tri gola u osam minuta, četiri u 17 ili pet u poluvremenu. Impresivno je kako god ih se izdvoji, a ono što je još impresivnije je da je svih pet postigao slabijom, desnom nogom.

Bill Shankly uz aut-liniju je izgledao sasvim izgubljeno, ali u 86. minuti doživio je olakšanje. Ryan Howard, napadač koji je na toj utakmici zaigrao umjesto Denisa Lawa, prvi put je obilježio utakmicu u nesretnom sudaru s Uftonom koji je promijenio brojčani omjer na terenu, a drugi kada je pogodio Johna Hewieja, od kojeg se lopta odbila u mrežu za 6:6.

Do kraja su ostale još tri minute i činilo se da će ova čudesna utakmica završiti vjerojatno najpravednijom podjelom bodova. U izvještaju Huddersfield Daily Examinera reporter je napisao: "Gledatelj koji mi je puhao za vrati u agoniji je vikao: 'Zaboga, sudac, sviraj kraj!' Svi su, činilo se, zadovoljni remijem."


Ali, ne baš svi. Dok se čekao posljednji sučev zvižduk, Summers je pronašao vremena za posljednji centaršut kojim je savršeno pogodio Ryana, a on loptu proslijedio u mrežu za 7:6. Čim se krenulo s centra, sudac je označio kraj, a oni Charltonovi navijači koji su i nakon poluvremena ostali, koji su i kod 5:1 vjerovali, utrčali su na teren i iznijeli svoje junake na rukama.

Summers je asistirao Ryanu za prvi i posljednji gol, a među njima sam je zabio pet, i to slabijom nogom, na utakmici koja mu je bila posljednja šansa da zadrži mjesto u momčadi.

"Nije ga išlo, još prije tri tjedna odlučio sam da će mu ovo biti posljednja prilika, a prebacivanje u sredinu očajnički potez. Uh, kako je iskoristio tu priliku. Sad ga više ne mogu izostaviti", rekao je kasnije trener Trotter.

Kapetan se probudio i pitao oca kako je završilo
Dok su igrači Charltona slavili, kapetan Ufton bio je na operacijskom stolu. "Kad sam se probudio, pitao sam oca što se dogodilo do kraja utakmice. Rekao je da ne zna i da ide provjeriti. Vratio se i rekao da smo pobijedili 7:6, ali nitko mu nije vjerovao", ispričao je Ufton.

"Idućeg dana fotoreporteri i novinari su mi okružili kuću da čuju moju priču. Siroti Johnny Summer bio je junak i postigao pet golova, a u ponedjeljak je moja slika bila u novinama zato što sam propustio utakmicu", rekao je kapetan.

Utakmica odigrana 21. prosinca 1957. na The Valleyju i 65 godina poslije dio je engleske nogometne povijesti kao jedina u kojoj je momčad zabila šest golova i izgubila.

Bizarnim spletom okolnosti iste su se dvije momčadi sastale samo dva tjedna kasnije u 3. kolu FA kupa i 4. siječnja u Huddersfieldu odigrali 2:2, da bi u ponovljenoj utakmici četiri dana kasnije, četvrtoj međusobnoj te sezone, Charlton prošao pobjedom u Londonu, u kojoj je palo čak 12 golova manje nego u povijesnom predbožićnom okršaju.

Ta pobjeda 7:6 stabilizirala je Charlton u borbi za promociju natrag u First Division, a u posljednjem kolu trebao mu je samo bod protiv Blackburna, ali je izgubio 4:3 te je na promociju trebao čekati još punih 40 godina.

Shankly je postao legenda Liverpoola, Trotter dobio otkaz i pao u zaborav, a Summers preminuo s 34 godine
"Bila je to najnevjerojatnija utakmica koju sam u životu vidio", rekao je Bill Shankly, čiji je Huddersfield te sezone završio na devetom, a godinu poslije na 14. mjestu. Bio je nezadovoljan neambicioznošću uprave, nije imao nezaboravne rezultate, ali je bio vrlo uspješan protiv Liverpoola, koji je u to vrijeme također bio u drugoj ligi.

Jednom ih je pobijedio 5:0, a na jesen 1959. bilo je 1:0. Nakon te utakmice podnio je ostavku i preuzeo klub koji je upravo pobijedio. U njemu je ostao idućih 15 godina i postao najveća ikona u povijesti tog legendarnog kluba.

Trotterova karijera nije bila ni približno tako uspješna. Posao u Charltonu ostao mu je jedini u trenerskoj karijeri, a otkaz je dobio 1961. nakon samo jedne pobjede u prvih 12 kola. Ali prije toga, u listopadu 1960., sudjelovao je u još jednoj nezaboravnoj utakmici u kojoj su Charlton i Middlesbrough odigrali 6:6.

U istom je mjesecu i Summers odigrao još jednu nezaboravnu utakmicu i zabio pet golova protiv Portsmoutha, ali njegova karijera je ubrzo naprasno prekinuta kad mu je iduće godine dijagnosticiran rak pluća. Iako je bilo jasno da više neće igrati, klub ga je držao pod ugovorom i nastavio ga plaćati do smrti, koja ga je zatekla 1962. u dobi od samo 34 godine.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:55:13
https://www.index.hr/sport/clanak/pijanog-su-ga-na-prevaru-doveli-u-barcu-postao-je-njen-najbolji-igrac-u-povijesti/2389213.aspx

László Kubala definitivno je bio jedan od najfascinantnijih pojava nogometne igre. Jedini je u povijesti igrao za tri različite reprezentacije, a od svih velikana Barcelone samo on ima kip pokraj Camp Noua.

Mitski stadion katalonskog velikana proširen je upravo zbog njega jer tadašnjih 60 tisuća mjesta bilo je premalo za sve one koji se željeli vidjeti boema i genija ne djelu. Navijači Barcelone 1999. proglasili su ga najboljim igračem kluba u povijesti.

BILA je kasna siječanjska noć 1949. kad je skupina neobičnih izbjeglica iz Mađarske, obučenih u lažne uniforme sovjetske armije, skrivajući se u kamionu i od hladnoće, ali i od kojekakvih agenata svakojakih vojski koje su se motale na području Alpi neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pokušavala ilegalno ući u Austriju.

Prisiljeni ostaviti kamion s kojim su došli na granicu, grupa je nekoliko kilometara pješačila kroz snijeg i led, smrzavajući se na temperaturi debelo ispod nule. Hladni rat je podijelio svijet na Zapad i Istok, a naša mala skupina pokušala je pobjeći izvan zidina Željezne zavjese i zakoračiti u slobodu.

Austrijski graničari su prepoznali čudnog mladića u lažnoj sovjetskoj uniformi koji će kasnije postati najbolji igrač Barcelone 20. stoljeća
Po dolasku u Innsbruck, dok su pregledavali dokumente čudnovatim likovima u ruskim uniformama, nekoliko austrijskih stražara prepoznalo je jednog iz čudnovate grupice. Bio je to mlad, mišićav mladić plave kose. Austrijski stražari su bili vatreni nogometni navijači, a mladić će samo nekoliko godina kasnije postati simbol Barcelone, čovjek zbog koga je sagrađen Camp Nou i najbolji igrač katalonskog velikana 20. stoljeća. Bio je to László Kubala.


Kubala je bio neobičan lik, fantastičan nogometaš čiji je talent obilježio pedesete godine prošlog stoljeća, ali i unikatna osoba čiji je život bio obojen patnjama, preživljavanjem, unutarnjim bitkama, junaštvom i veličanstvenim trijumfima. László Kubala, u Španjolskoj slavljen kao Ladislao Kubala, bio je čudesan nogometaš, dobar trener i nepopravljiv avanturist. Ili, kako je sam za sebe rekao ovaj nogometni Corto Maltese, bio je građanin svijeta.

Barcelona nikad nije bila običan klub. Blaugrana je pokret te simbol čitave katalonske kulture i njenog stila života. Slično kao Hajduk u Dalmaciji, identitet Katalonije usko je povezan s pripadnosti Barceloni. Velikan s Camp Noua oduvijek je bio klub koji je sa svakom svojom generacijom nudio epske priče koje volimo nazivati većima od života. Barcelonin nogomet bio je i ostao spektakl, a kroz povijest njen dres su nosili neki od najvećih nogometaša u povijesti.

Čak 12 Zlatnih lopti uzeli su igrači koji su u tom trenutku bili igrači Barce. Niti jedan klub na svijetu ih nema toliko. Luis Suarez je bio prvi, još pradavne 1960. Iza njega to je uspjelo mitskom Johanu Cruyffu 1974., zatim dvadeset godina kasnije najvećem Bugarinu svih vremena Hristi Stoičkovu.

Onda je red došao na Brazilce. Najprije je trofej dignuo Rivaldo 1999., a šest godina kasnije čarobnjak Ronaldinho. Zatim je stiglo doba Lea Messija. Osim navedenih velikana, svaka generacija Barcelone je imala po nekoliko igrača koji su pripadali svjetskom vrhu.

Ni Maradona ni Messi ni Xavi nemaju spomenik kod Camp Noua. Ima ga samo Kubala
Od najboljeg strijelca Mundijala u Švicarskoj 1954. Sandora Kočiša, preko Maradone i brazilskog Ronalda, do Xavija, Inieste i Neymara. Ipak, samo je jedan spomenik podignut ispred Camp Noua. Onaj Lászla Kubale.

László Kubala Stecz rođen je 10. lipnja 1927. u Budimpešti. Majka je imala poljske, slovačke i mađarske krvi, dok mu je otac bio Slovak. Mladi László ili Kuksi, kako su ga zvali prijatelji, imao je prekrasno djetinjstvo obilježeno nogometom. Nogomet mu je kolao venama, a predivnom igrom zarazio ga je otac, po zanimanju zidar, koji je igrao u lokalnom amaterskom klubu.

Majka mu je od kartona napravila loptu koja je mladom Lászlu odmah postala najbolji i jedini prijatelj. Čitavo susjedstvo ga je zvao ''dječak s loptom.''

Kao klinac je počeo igrati u lokalnom klubu Ganz TE, a sa 17 godina, neposredno nakon Drugog svjetskog rata postao je član Ferencvaroša, u to doba jednog od najboljih klubova svijeta. U poratnim godinama u Mađarskoj se gradila jedna od najvećih generacija u povijesti nogometa, ona Puškaševa koja je par godina kasnije nazvana Lakom konjicom, a Kubala je bio predodređen da bude jedan od ključnih kotačića te ekipe.

Bježao je iz Mađarske i Čehoslovačke jer je samo želio igrati nogomet
Njegov instinkt za gol, mašta, snaga i snalažljivost bili su avangarda za to doba. U Mađarskoj su računali da s njim imaju igrača za budućnost, no to se nije dogodilo. Kubalu je jedno zanimao nogomet i nije mu padalo na pamet izgubiti godinu dana služeći obavezan vojni rok u zemlji u kojoj je na vlasti bio rigidan komunistički sustav pod patronatom Sovjetskog Saveza.

S 19 godina je otišao u Slovačku i postao je član Slovana iz Bratislave. Tamo se i oženio za Annu Daučik, inače sestru njegovog trenera i izbornika Čehoslovačke Ferdinanda Daučika. Kubala je u 33 nastupa za Slovan zabio 19 golova, a dobio je poziv za reprezentaciju Čehoslovačke za koju je u šest utakmica zabio četiri gola.

U Slovanu je briljirao, navijači i uprava kluba su bili oduševljeni pridošlicom iz Mađarske, no László je smatrao da može i mora biti još bolji. Šokirao je čelne ljude Slovana kad je zatražio dopuštenje da spava na stadionu kako bi mogao još duže i još više trenirati. Ipak, idila nije dugo trajala. Kako je i Čehoslovačka bila s one strane Željezne zavjese, čekao ga je vojni rok i u toj zemlji.

Kubala se 1948. vratio u Mađarsku i odigrao je tri utakmice za reprezentaciju. No, i njemu je dosadilo živjeti nomadskim životom svjestan da zauvijek neće moći izbjegavati neizbježno. Dok se tinta na ugovoru s Vašašem nije ni osušila, Kubala je odlučio pobjeći u slobodu.


Tu se sad vraćamo na početak naše priče. Kubalin plan je bio doći u Innsbruck, a onda otići još dalje na Zapad. Međutim, morao je voditi računa da ga put ne odvede predaleko jer je želio da mu se supruga i tek rođeni sin Branko pridruže što prije pa da zajedno otiđu negdje gdje će moći živjeti bez da ga itko tjera da mora raditi nešto što ne želi. Jer Kubala je želio samo igrati nogomet.

Nevjerojatna avantura počela je u izbjegličkom kampu u Innsbrucku
László se u izbjegličkom kampu u Innsbrucku odlično snašao i vrlo brzo adaptirao. Trenirao je, briljirao je na nekakvim prijateljskim utakmicama i dobio je poziv talijanskog kluba Pro Patria.

''Kad sam došao na prvi trening, vidio sam da trener priprema momčad na kondicijski trening. Nije mi se dalo trčati pa sam glumio da nisam još fizički spreman i uzeo sam loptu te krenuo žonglirati. Predsjednik kluba me vidio što radim i u šali mi je rekao: 'Ako uspiješ loptu udariti 400 puta, a da lopta ne padne na pod, dat ću ti svoj sat.' Mislio je da je to nemoguće. Nije me trebao to dva puta pitati. Desna, lijeva, glava, bedro… 398, 399, 400. Bez ikakvih problema, a onda sam napravio čitav krug oko terena žonglirajući. Bio je zadivljen. Bio sam i ja, jer sam dobio zaista lijep sat'', kasnije je pričao Kubala.

Dok je igrao i zabijao za svoj novi klub, Italijom su se počele širiti priče o njegovoj genijalnosti i nije dugo trebalo da stigne poziv najvećeg kluba s Apenina. U to doba najbolja momčad u Italiji bio je Torino. Il Grande Torino kako su ga zvali, bio je četiri puta zaredom prvak Italije, a Kubala je pozvan da nastupi za tu momčad u Lisabonu protiv Benfice.

Trebao je zaigrati za najbolju momčad Italije, a bolest sina spasila mu je život
László je naravno pristao, no samo dva dana uoči puta u Lisabon, u Italiju su stigli Kubalina supruga i sin. Kako je mališan bio bolestan od napornog putovanja, Kubala je odlučio odustati od putovanja. Bila je to odluka koja mu je spasila život.

Na povratku iz Portugala, 4. svibnja 1949., avion s igračima Torina se srušio. Poginula je 31 osoba, 18 igrača, zatim klupski dužnosnici, novinari i avionsko osoblje. Jedini nogometaš koji je preživio bio je Sauro Toma, a u nesreći je život izgubilo čak deset talijanskih reprezentativaca. Torino se od toga nikada nije oporavio.

Kubala je samo pukom srećom spasio glavu, no problemi nisu nestali. Mađarski nogometni savez optužio ga je zbog kršenja ugovora s Vašašem, neovlaštenog napuštanja zemlje te nesluženja obaveznog vojnog roka. FIFA nije imala izbora i kaznila ga je jednom godinom zabrane igranja za bilo koji profesionalni klub.

Unatoč tome, nije imao namjeru odustati. U siječnju 1950. preselio se u talijansku Cinecittu, gdje su on i trener Daučik oformili momčad prebjega iz Mađarske, Čehoslovačke, Jugoslavije i ostalih zemalja kojima je na vlasti bio komunistički sustav. Ekipa se simbolično zvala Hungaria, a ta neobična momčad dobila je šansu da se predstavi nogometnoj publici u Španjolskoj.

Upravo ta turneja uvelike je promijenila ne samo život našeg junaka, nego i čitav španjolski nogomet. Kubala je igrao čudesno, zapanjujuće. Na prvoj utakmici protiv Espanyola, odmah nakon izvođenja početnog udarca s centra, zaletio se u kazneni prostor protivnika, na prsa je primio dugu loptu, iz prve je prebacio čuvara i volejem je zakucao loptu pod prečku.

Publika na stadionu je zanijemila. Nikome ništa nije bilo jasno i svi su se pitali što se upravo dogodilo te tko je uopće igrač koji je izveo potez koji nitko nikad nije vidio. Real i Barca su željeli dovesti Kubalu, no nisu imali pojma da ovaj ne smije godinu dana potpisati ugovor ni s jednim klubom.

Trebao je potpisati za Real, ali ga je Barcin sportski direktor u vlaku napio i umjesto u Madrid odveo u Barcelonu
Real je prvi pristupio Kubali, no ključnu ulogu u dolasku u Barcelonu napravio je tadašnji sportski direktor Katalonaca Josep Semiter. Lukavi Semiter je u vlaku napio Kubalu koji je mislio da se vozi prema Madridu. U stvari, vlak je vozio prema katalonskoj prijestolnici.

Kad je stigao u Barcelonu, Kubala se otrijeznio, odlučio je da nema ništa protiv ostanka u Kataloniji, ali onda je on počeo diktirati uvjete. Shvatio je da Real čeka bilo kakvu pogrešku najvećeg rivala i da može dobiti što god poželi.

Barca je pristala da prvu godinu dana igra samo prijateljske utakmice, učinila ga je nabolje plaćenim igračem u povijesti kluba (dobio je sedam puta veći ugovor od Cesara Rodrigueza, tadašnje ikone Barcelone), a u paketu s njim je u Kataloniju stigao i Daučik kao budući trener kluba, jer je to bio jedan od Kubalinih uvjeta.

U početku su gotovo svi smatrali da je Kubala nasamario Barcelonu i da ih je prevario, no vrlo brzo će se pokazati da je to bio jedan od najboljih poteza u povijesti kluba. Kubala je mogao igrati jednako dobro i klasičnog napadača i profinjenog playmakera, očaravao je publiku čudesnim bravurama i trikovima, a bio je i jedan od najboljih izvođača slobodnih udaraca.

Pokrenuo je Kubalamaniju, prekinuo dominaciju Frankovog Reala i natjerao upravu Barcelone da sagradi stadion za 100 tisuća ljudi
Ukratko, Kubala je bio nešto do tada neviđeno u španjolskom nogometu. Ipak, možda i najvažniji dobitak Barce s Kubalom je bila činjenica da se zahvaljujući njegovoj karizmi i nestvarnim nogometnim vještinama klub oporavio nakon poslijeratne krize i uspio je zaustaviti dominaciju Reala koji je gazio na pogon Alfreda Di Stefana i diktatora Francisca Franka.

Prva prava sezona Kubale u Barcelone u klupskim almanasima se naziva Equipo de las Cinco Copas, odnosno Momčad s pet trofeja. Barca je te sezone osvojila prvenstvo, Kup, Kup Eve Duarte, Latinski kup i Kup Martini Rossi. Kubala je u 19 odigranih utakmica iste sezone zabio čak 26 golova, a najviše se pamti sedam golova u 9:0 pobjedi protiv Sporting Gijona. Do danas nitko nikad u La Ligi nije zabio više u jednoj utakmici.



U sezoni 1952./53. Kubala se razbolio od tuberkuloze, opaka bolest je prijetila da mu uništi karijeru, no oporavio se puno prije nego što je itko očekivao i praktički sam je odveo momčad do obrane duple krune.

''Trener Daučik bi nam dao upute pred početak utakmice, a Kubala bi nam govorio što da radimo za vrijeme igre. Na terenu bismo radili ono što nam je rekao, a u mnogim bismo slučajevima nastupali bolje nego na početku utakmice", pričao je jednom njegov bivši suigrač Francisco Canovas.

Kubala je svoj utjecaj koristio gradeći momčad po svom guštu, a mnogi će i danas reći da je ekipa s Kubalom, Kočišom, Csiborom, Suarezom i Evaristom bila najbolja Barcelona ikad.


Navijači su ga obožavali, u Barceloni je tih godina vladala prava Kubalamanija, a tadašnji stadion Barcelone s kapacitetom od 60 tisuća bio je premalen za primiti sve one koji su na djelu željeli vidjeti neponovljivog Mađara. Zbog histerije oko Kubala pala je odluka da se sagradi Camp Nou koji danas ima 99 tisuća i 354 mjesta.


S loptom je bio genij, a izvan terena je bio boem, pijanac i ženskar
Premda je nogomet koji je igrao bio čista poezija, Kubala je bio boem i volio je noćni život, a nije bježao ni od ženskog društva. Svoju slavu je itekako koristio. Legenda kaže da je imao vlastitog vozača koji bi ga noću razvozio po lokalima, a onda bi ga ujutro, pijanog i mamurnog, odveo na trening.

Daučik je jednom prigodom upozorio igrače da će biti novčano kažnjeni u slučaju ako ih se uhvati u noćnom provodu, a Kubala je u tom trenutku ustao, došao je do trenera i unaprijed je platio kaznu. Nakon jedne europske utakmice carinik je pitao Kubalu gdje su dvije boce viskija koje je prijavio. Legendarni nogometaš se pogladio po trbuhu i sa smiješkom je uzvratio protupitanjem: ''Želiš li napraviti rendgen?.''

Autoritarac poput Herrere nikad se nije namjeravao pomiriti s takvim ponašanjem. Nije trpio Kubalu i svako malo, na užas navijača, Kubala bi bio na klupi. U polufinalu Kupa prvaka protiv Reala Herrera je iz momčadi izbacio Mađara, a Real je slavio s ukupnih 6:2. Ishod je bio jasan - Herrera je potjeran.

''Nije da nije cijenio Kubalu ili da nije prepoznavao njegove kvalitete, već ga je doživljavao kao suparnika, a Herrera je uvijek želio biti šef'', napisao je Kubalin biograf Juan Jose Castillo.

Odlaskom Argentinca s klupe Barcelone, Kubala je opet dobio sve ovlasti, a klub je osvojio Kup velesajamskih gradova i naslov prvaka Španjolske. S Kubalom na čelu, Barcelona je postala prva momčad koja je izbacila Real u Kupu prvaka.

Nakon pet uzastopnih naslova prvaka Europe, Blaugrana je izbacila Kraljeve 1961. Te sezone je stigla do finala elitnog natjecanja, no u dramatičnom susretu Benfica je bila bolja 3:2.

To finale bilo je simboličan oproštaj Kubale od Barcelone. Za Katalonce je u deset godina odigrao 345 utakmica i zabio je 280 golova. Osvojio je četiri naslova prvaka Španjolske, pet Kupova i dva Kupa velesajamskih gradova. Zabio je čak 14 hat-trickova. Nakratko je preuzeo ulogu trenera-igrača, da bi se 1961. privremeno umirovio.

Kratko vrijeme je igrao u Kanadi i Švicarskoj, a 1963. ga je u ozbiljan nogomet vratio Espanyol, u kojem se u vrhu napada pridružio svom velikom prijatelju i još većem rivalu Alfredu Di Stefanu.

Kubala je 1953. obukao dres reprezentacije Španjolske, za koju je odigrao 19 utakmica i zabio je 11 golova. Tako je postao jedini igrač u povijesti koji je igrao za čak tri različite reprezentacije (Di Stefano je igrao za Argentinu, Kolumbiju i Španjolsku, no nastupi za Kolumbiju mu se ne pišu kao službeni jer je ta južnoamerička zemlja u to vrijeme bila izbačena iz FIFA-e. Dejan Stanković je nastupao za SR Jugoslaviju, Srbiju i Crnu Goru te Srbiju, ali jasno je da je riječ o istoj reprezentaciji koja je samo mijenjala ime ovisno o političkom kontekstu vremena).

Nikad s reprezentacijom nije nastupio na nekom velikom turniru
Nažalost, s reprezentacijom nikad nije nastupio na nekom velikom turniru. Godine 1954. su u doigravanju za SP u Švicarskoj u prvoj utakmici svladali Tursku 4:1, a u uzvratu su izgubili 0:1. Kako tadašnja priglupa pravila nisu u obzir uzimala gol-razliku, odigrana je i treća utakmica na neutralnom terenu.

Završilo je 2:2, a o putniku na Mundijal odlučilo se bacanjem novčića. Turci su imali više sreće. Četiri godine kasnije presudio im je remi u Švicarskoj koji je na SP u Švedsku poslao Škote, a 1962. je napokon uspio izboriti nastup, no onda se ozlijedio i s Di Stefanom je morao otkazati nastup u Čileu.

Kubala je dva puta nastupio i za najbolju momčad Europe, u vrijeme kad su pozive dobivali zaista najbolji, a uz Vukasa, Zebeca, Zlatka Čajkovskog i Bearu bio je junak slavne 4:4 utakmice protiv Engleske u Londonu 1953.

Dugo se bavio i trenerskim poslom. Vodio je između ostalog Barcelonu, Espanyol i još neke klubove slabijeg ranga, reprezentaciju Španjolske odveo je na SP 1978., a s olimpijskom reprezentacijom Španjolske osvojio je zlato u Barceloni 1992.

Nakon duge i teške bolesti László Kubala Stecz preminuo je 17. svibnja 2002. u dobi od 74 godine. Brončana skulptura koju je izradila Montserrat García postavljena je ispred ulaza na Camp Nou 2009. godine.


"Ne želim da ljudi samo pogledaju ovo i kažu: 'To je kip nogometaša'. Želim da pogledaju to i kažu: 'To je Kubala’", rekla je umjetnica. Navijači su ga proglasili najboljim igračem Barce svih vremena u godini stote obljetnice kluba 1999., a možda najbolji opis o tome tko je i što je bio László Kubala dao je veliki Di Stefano:

''László Kubala bio je jedan od najboljih koji je ikada igrao nogomet. Njegova igra bila je čista, kristalna, prava radost za navijače. Ono čega se sjećam je njegov duh drugarstva, odanost koju je pokazivao kao prijatelj.''

Kubala je bio nogometni inovator. Bio je jedan od prvih vrhunskih igrača koji je spojio fizičku snagu i virtuoznost. Bio je neukrotiv, inspirativan, hrabar i uzbudljiv. Bio je nomad i lutalica koji je tražio svoj dom i mjesto na kojem mu nitko neće braniti igrati nogomet.

Bio je nepokolebljiv u svojim uvjerenjima, često je davao novac beskućnicima i pomagao im, ali nije trpio da mu netko nameće svoj autoritet. Znao je koliko je dobar i tako se ponašao, međutim, nikad nije dozvolio da mu ego prevlada razum i da pređe granicu. Bez dvojbe, bio je jedan od najživopisnijih i najboljih nogometaša, ne samo svog doba, te kao takav zaslužuje da ga se pamti i slavi. I to ne samo u Barceloni.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:50:30
https://www.index.hr/sport/clanak/krv-u-vodi-ili-kako-je-doslo-do-najslavnije-vaterpolske-utakmice-svih-vremena/2391649.aspx

Neposredno nakon kraha mađarske revolucije i krvave osvete SSSR-a, na Igrama u Melbourneu 1956. odigrana je najslavnija i najpoznatija vaterpolska utakmica svih vremena. Ona između Mađarske i Sovjetskog Saveza, a taj susret zbog svega što se događalo u bazenu i izvan njega u povijesnim knjigama nazvan je Krv u vodi ili Krv u bazenu.

VATERPOLO nije najpopularniji sport na svijetu, najbolji igrači nisu planetarne zvijezde, novca ovdje ni izbliza nema kao u nogometu ili košarci, a ozbiljno, na vrhunskoj razini ga igra tek nekoliko reprezentacija. Ipak, jedna je vaterpolska utakmica već odavno opće mjesto i važan dio povijesti turbulentnog 20. stoljeća.

Premda utakmica između Mađarske i SSSR-a u finalnoj skupini olimpijskog turnira u Melbourneu 1956. nije bila izravan susret za zlato i iako je do kraja turnira ostalo još jedno kolo u kojem se puno toga moglo promijeniti, svima, ali baš svima koji su na ovaj ili onaj način pratili taj susret, jasno je bilo da će taj dvoboj biti veći od samog sporta. Upravo se to i dogodilo, a ta utakmica, odigrana 6. prosinca 1956., u povijesnim knjigama dobila je i svoje ime – Krv u vodi ili Krv u bazenu.

Sve je počelo mjesec i pol dana ranije. Mađarska je oduvijek bila vaterpolska velesila, i danas je, ali u to doba nije imala pravu konkurenciju. Vaterpolo je bio mađarski nacionalni sport, a igrači su se po popularnosti mogli mjeriti s Puškašem, Kočišem i ostalim najboljim nogometašima tog doba. Mađarska je od Igara u Los Angelesu 1932. na olimpijskim turnirima bila praktički nepobjediva.

Od Los Angelesa do Melbournea, Mađari su uzeli tri zlata i jedno srebro. Samo su Talijani u Londonu 1948. prekinuli savršeni niz. Sve osim trijumfa u Australiji za Mađarsku bi bio debakl i reprezentacija se za Igre pripremala u jednom kampu nedaleko od Budimpešte u potpunoj izolaciji. Ništa nije smjelo ometati igrače, tako da u cijelom kampu nije postojao ni jedan radioprijemnik, novine su bile strogo zabranjene, kao i telefonski pozivi kući. A tamo se tih dana događalo svašta.

Dominantni Mađari su se u izolaciji spremali za još jedno zlato kad je krenuo kaos
Dok su se mađarski vaterpolisti pripremali za Igre, u Budimpešti je 23. listopada izbila narodna revolucija. Studenti i radnici izašli su tog dana na ulice Budimpešte kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Ujutro ih je bilo oko 20 tisuća, ali do 18 sati više od 200 tisuća građana tražilo je reforme; prije svega povlačenje sovjetske vojske i kraj okupacije, izlazak iz Varšavskog pakta i slobodne izbore.

Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani socijalistički simboli, a oko 21 sat srušen je kip Josifa Staljina podignut pet godina ranije. U početku se činilo da će revolucija pobijediti. Komunistički režim nije imao nikakvo uporište među narodom, već samo u komunističkoj partiji kojom se upravljalo iz Kremlja.

Povratak na vlast demokratskog reformatora Imre Nagyja, kojeg je Kremlj smijenio u travnju 1955., bio je jedan od ključnih zahtjeva prosvjednika, a kad su građani kasno navečer pokušali zauzeti zgradu nacionalnog radija, pale su i prve žrtve. Mađarska tajna policija AVH otvorila je vatru i ubila više od stotinu građana Budimpešte.

''Mi za to vrijeme nismo znali što se događa. Čuli smo pucnjeve i nakon nekoliko dana saznali da je srušen kip Staljina, ali nismo imali pojma kakvi su razmjeri događanja na ulicama'', puno godina kasnije ispričao je jedan od mađarskih reprezentativaca Ervin Zador u filmu Freedom's Fury, koji je koproducirao slavni Quentin Tarantino.

Mađarskim vaterpolistima je bilo grozno. Znali su da se nešto događa, ali nisu znali što točno. Čuli su pucnjeve, a nisu imali pojma je li sve u redu s njihovim obiteljima. Ervin Zador nije mogao izdržati, uništavalo ga je čekanje i neizvjesnost. Usred noći je pobjegao iz kampa i uputio se kući.


''Bio sam uplašen, jednostavno potpuno uplašen. Bio sam prestravljen, ali sam samo nastavio hodati. Ubrzo sam stigao kući, ušao sam tamo, a majka se okrenula i udarila me. Sjećam se da je rekla: 'Jesi li normalan, što radiš ovdje? Riskiraš svoj život.' Doslovce me izbacila iz kuće.'' Zador se vratio u kamp, odakle su mađarski vaterpolisti na vrijeme otišli u Čehoslovačku kako bi otamo krenuli u Melbourne.

No, jači otpor komunističkog režima je izostao. Premda su se i dalje vodile sporadične ulične borbe, otpor vlasti se raspao za manje od sedam dana. Vlada je pobjegla u Moskvu, koja je na iznenađenje cijelog svijeta u prvi trenutak pristala na većinu pred njih postavljenih uvjeta i povukla se iz glavnog grada Mađarske.


Hruščov se najprije povukao, a onda se predomislio. Uslijedila je krvava osveta
Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Nova mađarska vlada počela je provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavila je izlazak iz Varšavskog pakta te proglašenje neutralnosti po uzoru na Austriju.

U isto vrijeme, dok su Mađari nakon više od deset godina sovjetske diktature napokon počeli disati slobodno, olimpijski tim je iz Praga krenuo na put, a onda brodom prema Australiji. Na istom brodu je bila i sovjetska momčad i tijekom trotjednog putovanja, iako se pazilo da igrači dviju reprezentacija budu strogo odvojeni, došlo je do velike tučnjave među igračima.

Ništa ne sluteći, mađarski su vaterpolisti kobnog 4. studenog bili na putu za Australiju, kad se Nikita Hruščov predomislio i silom odlučio pokazati kako će proći svatko tko se usudi pobuniti protiv sovjetskog komunizma. U ranu zoru Sovjeti su iz svih raspoloživih snaga napali Mađarsku, a već oko osam sati ujutro umarširali su u Budimpeštu i zauzeli sve najvažnije točke u gradu.

Radnički dijelovi Budimpešte su odolijevali nekoliko dana, no bila je to neravnopravna bitka između mađarskih patriota naoružanih slabim i improviziranim oružjem protiv tenkova, avijacije i pješadije moćne Crvene armije. U paklu Budimpešte poginulo je nekoliko tisuća građana, više od 30 tisuća je uhićeno i deportirano u Sibir i brojne sovjetske logore, a oko 200 tisuća disidenata pobjeglo je iz zemlje preko granica s Austrijom i Jugoslavijom.

Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo. Posredovanjem jugoslavenske vlade postignut je pismeni sporazum o prestanku azila Imre Nagyja uz obvezu mađarske vlade da neće politički goniti sudionike budimpeštanskog ustanka koji su se sklonili u zgradu jugoslavenskog veleposlanstva.

Imre Nagy, zajedno s nekolicinom mađarskih funkcionera, bio je interniran u Rumunjsku, a kasnije vraćen u Mađarsku gdje mu se sudilo za pristajanje uz kontrarevolucionare, nakon čega je bio osuđen na smrt.

Mađarski vaterpolisti su za gušenje revolucije saznali na brodu za Australiju gdje su bili skupa sa sovjetskim igračima
Mađarski vaterpolisti su za krvavo gušenje revolucije saznali tijekom ručka na brodu, kad je do njih stigla vijest o invaziji Crvene armije i pogubljenju Nagyja.

''Sjećam se da smo bili za ručkom kad je došla površna vijest o tome što se dogodilo kod kuće. Ja sam podignuo čašu, ne sjećam se što sam pio, ali sam nazdravio i rekao da se više nikada neću vratiti u Mađarsku'', prisjetio se Zador.

U olimpijskom selu mađarskim vaterpolistima jedino je važno bilo doći do što više informacija o tome što se događa kod kuće. Miklos Martin, koji će nakon Igara postati Nick i prebjeći u Sjedinjene Države, bio je jedan od rijetkih mađarskih igrača koji je perfektno pričao engleski.

Zbog toga je bio stalna meta stranih medija s obzirom na to da je zbog svog savršenog engleskog bio najčešće citiran u medijima i kod kuće proglašen za vođu odmetnutih vaterpolista. Martin bi svaki dan kupovao australske novine i svojim je suigračima čitao o kaosu kod kuće.

Mađari su tada bili najtraženiji sportaši cijelih Igara, a brojne zapadne zemlje nudile su im azil u slučaju da se odbiju vratiti u okupiranu zemlju. Nitko im nije pravio probleme ni kad su skinuli službenu mađarsku državu i na jarbol u olimpijskom selu postavili onu revolucionarnu, bez komunističkog grba.


Zador je odlučio da se više nikad neće vratiti u Mađarsku, a isto je pitanje podijelilo mađarsku reprezentaciju još i prije početka turnira. Unatoč strašnim problemima, Mađari u Australiji nisu imali dostojnu konkurenciju. Taktički su bili savršeni, fizički su bili fenomenalno pripremljeni. Jednostavno, bili su nepobjedivi.

''Doslovce smo hodali po vodi, takav smo osjećaj imali. Toliko smo bili dobri'', pričao je Zador.

Mađari su se prošetali turnirom, a onda je došla najvažnija utakmica u povijesti
Mađarska je u skupini najprije rutinski pobijedila Amerikance i Britance, a onda je u finalnoj skupini sa šest reprezentacija u prva dva kola srušila reprezentaciju Ujedinjene Njemačke i Talijane. A onda je na red došla utakmica svih utakmica, ona protiv Sovjetskog Saveza. SSSR nikad do tada nije osvojio ništa značajno u vaterpolu.

U Helsinkiju četiri godine ranije bili su tek sedmi, no kako je u doba Hladnog rata sport bio jedno od oružja u sukobu Zapada i Istoka, Kremlj je odlučio da i u vaterpolu Sovjeti moraju postati sila. Početkom pedesetih godina učili su od Jugoslavije i Mađarske, a dekretom Partije Mađari su morali pristati trenirati i učiti sovjetske igrače.

''Bilo je smiješno koliko su nas kopirali. Mi bismo ušli u bazen i radili svoje vježbe, a oni bi gledali. Zatim bi i oni skočili u vodu i radili apsolutno isto što i mi. Bilo je komično, ali i iritirajuće'', pričao je Miklos Martin.

Učeći od najboljih, Sovjeti su vrlo brzo napredovali i nekoliko mjeseci prije Igara u utakmici odigranoj u Moskvi, prvi put su pobijedili Mađarsku. No, tu je utakmicu obilježila žestoka tučnjava među igračima, koja se kasnije nastavila i u svlačionici. S obzirom na ono što se dogodilo samo mjesec dana ranije u Mađarskoj, svima je bilo jasno da se na ovoj utakmici može očekivati svašta.

Mađari su se prije početka susreta odbili rukovati sa suparnicima, a više od pet tisuća gledatelja, uglavnom mađarskih iseljenika, stvaralo je zaglušujuću atmosferu istovremeno vrijeđajući sovjetske igrače.

''Uvijek smo imali dodatni poticaj kada smo igrali sa Sovjetima, ali atmosfera u Melbourneu bila je druga dimenzija. Utakmica nam je puno značila. Morali smo osvojiti zlatnu medalju. Igrali smo za sebe, za svoje obitelji kod kuće, za našu zemlju", govorio je Zador, koji je otkrio da je dio mađarske taktike bilo isprovocirati sovjetske vaterpoliste.


''Da se ne lažemo, to je bio dio naše taktike. Svi smo pričali ruski i provocirali smo ih od prve sekunde, vrijeđali ih, njih i njihove obitelji. Znali smo da će ih to razljutiti, da će izgubiti kontrolu, a u takvoj situaciji mi smo imali utakmicu u svojim rukama'', rekao je.

Od prve minute utakmica je više izgledala kao boks u vodi nego vaterpolo. Sijevali su udarci i isključenja i susret je stalno bio na rubu. Mađari su vrlo brzo poveli 4:0, kad se dogodio trenutak koji je ne samo obilježio ovaj dvoboj već i cjelokupnu povijest vaterpola te je postao jedan od simbola borbe protiv sovjetskog totalitarizma. Ostalo je manje od minute prije kraja utakmice kad je Valentin Prokopov Zadora udario šakom u glavu.


Bazen se natopio krvlju
"Nije bilo problema dok nisam napravio veliku grešku. Podigao sam glavu da vidim zašto je sudac nešto svirao. Nisam smio skinuti pogled s Prokopova. Sljedeće što sam vidio je njegov cijeli trup iznad vode i kako se sprema udariti me šakom. Pogodio me u glavu. Prebrojao sam sve zvijezde. Osjetio sam toplinu krvi kako se slijeva s mog lica u bazen. Tada je nastao kaos", pričao je Zador.

Gledatelji su se sjurili s tribina, probili su zaštitnu ogradu i krenuli u obračun sa sovjetskim igračima. Tko zna što bi bilo da policija nije zaustavila tučnjavu i prije isteka vremena obje momčadi poslala u svlačionicu. Sovjeti su se bunili, tražili su da se utakmica ponovi, smatrajući da je narušena regularnost dvoboja.

Žalbe im nisu pomogle. Mađarska je sutradan pobijedila Jugoslaviju 2:1 i obranila je zlatnu medalju. Jugoslavija je bila srebrna, a SSSR je osvojio broncu. Zador zbog ozljede nije igrao posljednju utakmicu.

"Znao sam da neću igrati posljednju utakmicu, to su bili najgori sati u mom životu. Htio sam plakati, ali nisam mogao. Nakon pet godina treninga, išao sam prema svom cilju koji sam uspio ispuniti. Ali našao sam se u nekoj čudnoj situaciji, nisam mogao igrati posljednju utakmicu, a na postolju sam bio u civilu. Bilo je veoma emotivno", rekao je čovjek koji je ispunio ono što je obećao na brodu za Australiju.

Nakon Igara bio je dio grupe od 46 mađarskih sportaša koji su se odbili vratiti kući. Preselio se u San Francisco i ostavio se vaterpola. Jedno vrijeme je radio kao spasilac na plažama, a onda je otvorio restoran i hotel. Kasnije je trenirao legendarnog plivača Marka Spitza, u ranoj fazi karijere jednog od najvećih svih vremena.

Krah narodne revolucije ostavio je ogromne posljedice na mađarski sport. Nisu samo vaterpolisti prebjegli. Mađarska nogometna reprezentacija, čuvena Laka konjica, rasula se po svijetu nakon sovjetske invazije. Puškaš i Kočiš otišli su u Španjolsku, Zoltan Czibor u Italiju, a par godina kasnije u Italiju je pobjegao i Nandor Hidegkuti. Mađarski nogomet se od toga nikad nije oporavio.

Ipak, dugo godina kasnije, Zador je priznao da sovjetski igrači nisu bili barbari kakve su ih nakon te utakmice prikazali zapadni mediji. Rekao je da u bazenu nisu bili ništa grublji od bilo kojeg drugog suparnika u to vrijeme. Jednostavno, i oni su bili žrtve propagande vlastite vlade i Hladnog rata.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:43:46
https://www.index.hr/sport/clanak/kroz-cilj-je-prosao-bez-kapi-goriva-u-najludjoj-utrci-ikad-ostvario-je-jedinu-pobjedu/2393788.aspx

Ovaj se put prisjećamo najluđe utrke u povijesti Formule 1, koju su 1996. u Monte Carlu završila samo trojica vozača, a senzacionalno je slavio Francuz kojem je to ostala jedina pobjeda u karijeri.

POBIJEDITI u jednoj Grand Prix utrci san je svakog vozača koji je ikad u životu sjeo u bolid. Od 771 vozača koliko ih je u povijesti startalo, samo njih 112 uspjelo je pobijediti. Ultimativna pobjeda u Formuli 1 je ona u Monte Carlu. Od kad je postao dio kalendara Formule 1 1950. godine Monaco, taj sveti gral utrkivanja, osvojilo je tek 35 različitih vozača.

Pobijediti u Monte Carlu znači zauvijek ući u povijesti. Bilo je vozača koji su svoje jedine pobjede ostvarivali na nekim drugim stazama, ali oni koji su to učinili na uskim ulicama Monte Carla ušli su u legendu i o svojoj pobjedi pričaju dan danas.

Te 1996. godine Olivier Panis imao je 30 godina, a u Formulu 1 je ušao tek dvije godine ranije u momčad Ligiera i imao je prosječne rezultate s nekoliko bljeskova. U prvoj sezoni 1994. iznenadio je drugim mjestom u Hockenheimu, sljedeće godine je također bio drugi u Adelaideu, a 1996. nije imao zapaženih rezultata.


Tek 14. u kvalifikacijama
U prve tri utrke sezone nije bio bolji od šestog mjesta, a uoči Monte Carla je na Nürburgringu i u Imoli morao odustati. Baš ništa nije ukazivalo ne spektakl koji se spremao na najprestižnijoj utrci u sezoni, a ni kvalifikacije prvog dana nisu ulijevale puno samopouzdanja. Njegov Ligier-Mugen-Honda nije najbolje radio i Panis je kvalifikacije završio na 14. mjestu. No, bio je optimističan.

“Kad sam se ujutro probudio i razmaknuo zavjese u hotelskoj sobi, vidio sam da je vani potop. Znao sam da imam šansu. Rekao sam supruzi ‘Danas ću završiti na podiju’. Anne se samo nasmijala i rekla mi je: ‘Budalo, pa startaš s četrnaestog mjesta'”, prisjetio se Panis i dodao:

“Kiša u Monacu. Znaš da će se svašta događati i da je sve moguće. Ja sam zaista vjerovao u to i stalno sam si ponavljao da imam šanse i uvjeravao se da mogu puno napraviti ako se malo stvari poslože”.

Je li Panis to izmislio pa da kad prepričava taj dan sve skupa bude nevjerojatnije zna samo on, ali činjenica jest da baš ništa nije išlo u njegovu korist. U Monte Carlu nikad nije pobijedio vozač koji je startao niže od osmog mjesta. Ligier nije pobijedio na utrci 15 godina, a on, Olivier Panis, nikad.

Strašna konkurencija u gornjem dijelu grida
Osim toga, ispred njega je na gridu bila krema tadašnje Formule 1 i apsolutno nitko nije stavljao Panisa na popis mogućih iznenađenja, a kamoli mogućih pobjednika. Prvi red - Michael Schumacher i Damon Hill. Kad vidiš njih dvojicu, odmah odustaneš. Između njih i Panisova Ligiera bili su još Berger, Coulthard, Barrichello, Irvine, Hakkinen i Villeneuve, sve redom sto puta veći favoriti od Panisa.

“Imao sam problema s elektronikom, što je bila prava šteta jer sam siguran da bih inače bio među prvih pet u kvalifikacijama. Moj tehničar je plakao od jada nakon kvalifikacija, uvjeren da nemamo šanse s 14. mjesta. Ja sam mu rekao da bezveze plače jer da je sutra novi dan i da je sve moguće”, prisjetio se Panis.

No, atmosfera u Ligierovu boksu je tog jutra bila odlična. Mehaničari su čitavu noć radili kako bi uklonili nedostatke iz kvalifikacija. Nažalost po Panisa, kiša je u međuvremenu stala pa je šansi za kaos bilo sve manje, ali da nešto “ne valja” bilo je jasno nakon jutarnjeg zagrijavanja u kojem je Panis, na opće iznenađenje, bio najbrži.

“Bio sam jako sretan zbog svih mehaničara jer su se ljudi ubili od posla, a to je donijelo rezultat. Bolid je bio odličan, a svi su se pitali koliko je goriva ostalo u bolidu kad smo bili tako brzi na zagrijavanju”, rekao je Panis.

Kaos na zagrijavanju po kiši
A onda - kiša. Nebo se otvorilo nad Monte Carlom i padalo je toliko jako da je uvodna utrka nižih kategorija morala biti prekinuta. Voda se slijevala niz ulice, a prema tadašnjim pravilima ako je pala kiša nakon zagrijavanja na suhom trebalo se održati još jedno 15-minutno zagrijavanje po mokrim uvjetima.

Kako će izgledati utrka dao je naslutiti Andrea Montermini koji je na mokrom zagrijavanju zakucao svoj Forti Ford u zid. Lamy, Diniz i Fisichella su izletjeli, ali su se uspjeli vratiti. Alesiju je pukla guma, Footworkovi bolidi uopće nisu izašli na zagrijavanje jer su sve rezervne dijelove potrošili na treningu i kvalifikacijama, a Hakkinen je razbio bolid, ali je McLaren, srećom, imao rezervni.

U Ligieru su uoči starta počeli s matematikom. Znali su da je maksimalna brzina njihova bolida po mokroj stazi niža za 32 km/h pa su odlučili napuniti Panisov bolid gorivom do vrha. Neka bude još teži i sporiji, ali će tako eliminirati jedan ulazak u boks zbog goriva. S punim rezervoarom i s jako puno prometa ispred sebe Panis je na 14. mjestu čekao da se pogase crvena svjetla na startu.

Kiša je netom prije starta stala, ali je vidljivost bila dosta slaba i staza je bila potpuno mokra. Već u prvom zavoju Damon Hill je s drugog mjesta prestigao dvostrukog svjetskog prvaka Michaela Schumachera.

Jos Verstappen je brzo shvatio da odluka da starta s gumama za suho nije bila najpametnija jer je proklizao i zakucao se u zid. Na izlazu iz prvog zavoja Giancarlo Fisichella i Pedro Lamy, momčadski kolege u Minardiju, izbacili su jedan drugoga iz utrke.

Schumacher ispao u prvom krugu
Schumacher, koji je pokušavao sustići Hilla dok mu još nije previše pobjegao na izlazu iz Mirabeua, izgubio je kontrolu i završio u zidu. Barrichello se izvrtio na ulasku u Rascasse i morao je odustati, a do petoga kruga u ogradi su završili Ukyo Katayama i Ricardo Rosset, dok je Dinizu otkazao motor.

Nakon samo pet krugova u utrci je ostalo 13 od 21 vozača koliko ih je startalo. Damon Hill je stvorio veliku prednost na prvome mjestu, a iza njega su se baš svi patili s uvjetima osim plavog bolida u kojemu je Olivier Panis jurcao ulicama Monte Carla i skidao jednog po jednog vozača ispred sebe.

“Bolid je zaista bio fantastičan. Osjećao sam da smo i više nego kompetitivni, osjećao sam se baš fantastično”, rekao je Panis koji je do tad već bio na sedmome mjestu, a utrci je ostalo samo 12 vozača.

Ligier je radio savršeno, Panis je prošao i Hakkinena i u momčadi je postalo jasno da s pravom taktikom ulaska u bokseve mogu napraviti čudo. Ključno je bilo pogoditi ulazak u boks, a nakon što je Hill ušao u 30. krugu, Frentzen pao na zadnje mjesto, a Brundle izletio, Panisovi inženjeri pozvali su ga u boks u 31. krugu, što se pokazalo fantastičnim potezom.

Hill nedodirljiv, Panis hvata postolje
Sad na suhim gumama, Panis se u utrku vratio na sjajnom četvrtome mjestu, a ispred njega je bio Eddie Irvine ispred kojega su čitav poštanski broj udaljeni bili Jean Alesi u Benettonu i Damon Hill u Williamsu. Panis je gađao treće mjesto i senzacionalno postolje, a za to je morao prestići Eddieja Irvinea.

No, siroti Irac mučio se s gumama i svojim Ferrarijem i nije imao puno šanse protiv nadirućeg Panisa kojemu su ulice Monte Carla najednom postale dvostruko šire i osjećao je da može napraviti što god poželi.

“Eddie i ja smo bili prijatelji, ali znali smo da u utrci prijateljstva nema. Ali ima poštovanja i on je znao da ja neću napraviti ništa kako bih ugrozio i njega i sebe. Vidio je da sam brži i nije radio previše problema”, rekao je Panis, koji je sjajnim manevrom prošao Irvinea i našao se na poziciji koja mu jamči postolje.

Damon Hill je imao više od 30 sekundi prednosti ispred Jeana Alesija i samo neki neviđeni peh inače izuzetno pouzdanog Williams-Renaulta mogao je stajati Britanca pobjede. No, upravo to se dogodilo. U 41. krugu Hillu je otkazala pumpa goriva i na izlazu iz tunela iz njegova bolida se počelo dimiti.

Dvaput ga poljubila sreća
Williams je stao, Hill je morao odustati i sad je Alesi izbio na drugo mjesto s velikom prednošću ispred Panisa. Alesi je vodio 20 krugova i samo ga je čudo moglo koštati pobjede, ali se na Panisovu nevjerojatnu sreću ono opet dogodilo. Petnaest krugova prije kraja propala je suspenzija na Alesijevu bolidu te je i on morao odustati. Panis je bio prvi, a da toga neko vrijeme nije bio ni svjestan.

“Prošao sam kroz jedan zavoj i na velikom videozidu vidio svoj bolid te čuo gromoglasno navijanje. Shvatio sam što se događa i samo sam si ponavljao ‘Nemoj razbiti bolid’ jer je bilo par trenutaka gdje me malo zanijelo”, rekao je Panis koji je izgradio respektabilnu prednost ispred Coultharda.

Ali drama je tek počinjala.

U McLaren-Mercedesu su se uhvatili računanja i shvatili da nema šanse da Panis ima dovoljno goriva da završi utrku. Sve što je Coulthard trebao napraviti jest ne izletjeti sa staze jer će Panis ili a) morati u boks ili b) će mu se bolid spektakularno ugasiti krug ili dva prije kraja. Spasa Francuzu, po njihovu izračunu, nije bilo.

Iza Panisa i Coultharda ostalo je još pet bolida, ali ne za dugo. Irvine se izvrtio na istome mjestu gdje je odustao i Schumacher i kad se pokušao vratiti na stazu, u njega se zabio Mika Salo. Na njih je naletio njegov imenjak Hakkinen i sva trojica su odustala ostavivši u utrci samo Panisa, Coultharda, Herberta i Frentzena.


Nema više goriva
Da su u McLarenu u pravu deset krugova prije kraja saznao je i sam Panis. Njegov inženjer Paolo Catone mu je rekao da stvarno neće biti dosta goriva i da je najpametnije da uđe u boks. Panis nije odgovarao. Dva kruga prije kraja u boksu su poludjeli.

“Najednom su se svi tehničari, na svim mogućim jezicima počeli javljati preko radija i urlali su da se moram vratiti po malo goriva. Znao sam da u tom slučaju nemam šanse za pobjedu i povratak u boks jednostavno nije bio opcija”, rekao je Panis i nastavio:


“Razmišljao sam par sekundi i onda im rekao da mi kažu što moram raditi kako bih sačuvao gorivo. Dali su mi smjernice i u svakom krugu sam uspio spasiti par kapi goriva. Uopće nisam koristio šestu brzinu niti sam vrtio motor do kraja u svakoj brzini. Stisnuo bih gas do kraja tek kad bi se Coulthard opasno približio, čisto da zna da me neće prestići”.

U boks se spustio i vlasnik momčad Flavio Briatore koji je par godina ranije kupio Ligier i koji je inzistirao na Panisovu dolasku iz Formule 3. Sad, dva kruga prije kraja, taj isti Panis mogao bi ga koštati podija samo zato što je želio pobijediti.

Upalile se sve lampice
“Nisam znao hoće li biti dosta goriva. Uključio sam radio i rekao sam Flaviju i ostalima da sam pogriješio što nisam otišao u boks, da ću preuzeti odgovornost ako ovo ne završi dobro, ali da momčad uvijek treba ganjati pobjedu”, prepričao je Panis.

Zadnji krug. Pale se sve lampice i upozorenja u njegovu bolidu jer goriva više praktički nema.

“U razgovor se uključio i moj inženjer koji je rekao da je sve dobro izračunao, da sam se iz kruga u krug držao njegovih uputa i da bi trebalo biti OK. Dok sam prolazio zadnje zavoje samo sam ponavljao ‘Nemoj se ugasiti. Molim te, nemoj se ugasiti’. No nisam bio pod stresom jer sam vjerovao svojem inženjeru”, prisjetio se Panis.

Coulthard ga je ganjao kao da sutra ne postoji, ali ga nije uspio stići. McLarenovi izračuni bili su dobri, ali u njega nisu uračunali ljudski faktor, odnosno Panisovu hrabrost, ludost, kockarski duh, kako god hoćete.

Iza njega i Coultharda ostao je još samo Johnny Herbert budući da je Heinz-Harald Frentzen u zadnjem krugu otišao u boks jer lošiji od četvrtog mjesta više nije mogao biti, a završio je dovoljan postotak utrke da ostane u bodovima. Ciljnom ravninom prošla su samo tri bolida, najmanje u povijesti Formule 1.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:41:30
https://www.index.hr/sport/clanak/razorni-uragan-morski-psi-i-majcina-smrt-stvorili-su-najveceg-krilnog-centra-ikad/2395808.aspx

Tim Duncan, jedan od najboljih košarkaša i najveći krilni centar svih vremena, umirovio se prije samo šest godina, ali ovo nije priča o njegovoj NBA karijeri, nego onome što joj je prethodilo. Na rodnom Saint Croixu, najvećem od Američkih Djevičanskih Otoka, sanjao je da postane olimpijski plivač poput sestre, dok Karibe nije poharao razorni uragan Hugo.

JEDAN od najboljih neameričkih košarkaša svih vremena, Argentinac Manu Ginobili, nedavno je primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tradicija nalaže da, dok drži svečani govor, uz njega na pozornici sjedi osoba po vlastitom izboru, koja je od ranije u Kući slavnih. Ginobilijev izbor bio je vrlo jednostavan.

Uz Tima Duncana osvojio je četiri NBA naslova sa San Antonio Spursima. On je jedini od četiri ključna čovjeka u dinastiji Spursa već bio unutra. Tony Parker još nije došao na red jer nije prošlo dovoljno vremena otkako je otišao u mirovinu. Gregg Popovich i dalje je trener momčadi iz San Antonija, baš kao što je bio kad ih je 20 ili više godina ranije doveo u Teksas.

Ali nema dvojbe tko je bio ključni čovjek dinastije koja je između 1999. i 2014. osvojila pet titula NBA prvaka. Uostalom, kada ikonskog trenera Popovicha pitaju koji je recept njegovih uspjeha, odgovor se svodi na isto: "Prvo, imaš Tima Duncana. Drugo, ostaneš živ."


Uz pet osvojenih prstenova, Duncan je triput bio MVP finala, dvaput MVP sezone, 15 puta izabran je na All-Star utakmicu, 15 puta u jednu od tri najbolje petorke lige (10 puta u prvu) i 15 puta u jednu od dvije najbolje obrambene petorke (osam puta u prvu). Naravno, bio je i najbolji rookie, a 2003. ga je Sports Illustrated proglasio sportašem godine.

Nedavno je uvršten i među 75 najboljih NBA igrača svih vremena, ali nema dvojbe da bi bio unutra i da je trebalo izdvojiti samo desetoricu najvećih. Na svojoj poziciji zaista je bio najveći, malotko će prigovoriti ako se Duncana proglasi najboljim krilnim centrom svih vremena.

Ostao je zapamćen kao legenda, pa iako nije bio čovjek za highlighte, nije oduševljavao spektakularnim zakucavanjima, ludim proslavama ni bombastičnim izjavama, stekao je ogromno poštovanje zbog čiste kvalitete košarkaške igre i svih manje popularnih stvari koje sportaša čine pobjednikom. Uostalom, zvali su ga Big Fundamental, veliki čovjek s fantastičnim košarkaškim temeljima. Tihi, skromni superstar koji prvenstveno govori na terenu i čije se "riječi" odražavaju na semaforu.

Trebao je biti plivač i nastupiti na Olimpijskim igrama 1992.
A zapravo, Duncan uopće nije trebao biti košarkaš. Rođen je i odrastao na Saint Croixu, najvećem otoku na Američkim Djevičanskim Otocima, nepridruženim teritoriju SAD-a čiji su stanovnici automatski američki državljani. Na području od tek 210 četvornih kilometara (manjem od Korčule) okruženom oceanom, bilo je logično da će mu sportski afiniteti biti usmjereni na vodu.

Bio je najmlađe od četvero djece u obitelji Williama i Ione Duncan, a dok brata Scotta sport nije zanimao i pronašao se u kinematografiji, sestre Cheryl i Tricia bile su plivačice. I to jako dobre. Cheryl je osvajala nacionalne naslove prije nego što se posvetila medicini, a Tricia je dogurala do reprezentacije Američkih Djevičanskih Otoka za Olimpijske igre u Seulu 1988.

U njima je Tim vidio uzore i još kao mali dječačić počeo je ići s njima na bazen te želio što prije odrasti kako bi im se pridružio na kompetitivnoj razini. A vrlo je mlad pokazao da je ispred svojih godina, bio je toliko bistar da je preskočio treći razred osnovne škole i upisao četvrti.

"Sjećam ga se kad bih išla pokupiti svoju djecu na bazen, imao je pet godina, bio je mršav i drhtao", prisjetila se obiteljska prijateljica Francis Malloy kad je jedna TV ekipa došla na Saint Croix raditi priču o Duncanovim korijenima u doba njegove najveće slave.

"Došao je sa sestrama i počeo s nekih pet godina, kada djeca ovdje obično počinju s plivanjem. Skočio je u bazen i odlično se snašao", rekao je njegov prvi trener Bill Sullivan.

Mladi Tim pokazivao je velik plivački potencijal. Do 13. godine postavljao je rekorde na 50 i 100 metara slobodno, bio je jako dobar i na 400 i sve je upućivalo na to da će ostvariti svoj san i učiniti ono što je uspjelo Triciji - nastupiti na Olimpijskim igrama. Cilj su mu bile Igre u Barceloni 1992., kada bi mu bilo 16 godina. "Timmy je još bolji od mene", uvjeravala je Tricia.


"Imao je 12 godina kad smo bili na mitingu u Floridi. Već tada bio je viši od ostalih dječaka, a kad je skočio u bazen, plivao je iz sve snage. Kad je izlazio iz bazena, dok smo mu čestitali što je ostvario kvalifikacijsko vrijeme, na razglasu su objavili da je Tim Duncan s Djevičanskih Otoka ostvario top 16 rezultat svih vremena u Americi u svojem uzrastu. U tom trenutku znali smo da imamo nešto posebno", prisjetio se Sullivan.

Šest od sedam dana u tjednu plivao bi između pet i osam tisuća metara i trenirao kako bi ostvario svoj san. Najveća potpora Timu i sestrama bila je majka Ione, profesionalna babica koja je uzimala noćne smjene kako bi vozila djecu i bila na svim treninzima i natjecanjima te se brinula da budu dobri u školi.

To su bila i dva najveća fokusa u Timmyjevu životu. Izvan toga uvijek je bio povučen, imao je vrlo uzak krug prijatelja koji su mogli vidjeti njegovu pravu osobnost, njegov britki smisao za humor iza kamenog lica koje ništa ne može pokolebati. Tako je ostalo i kroz cijelu profesionalnu karijeru.

"Odrastao sam u maloj zajednici u kojoj se svi poznaju, to je bilo zabavno, opušteno i prisno", rekao je Duncan, ali znanci iz djetinjstva žalili su se da se nije htio družiti s njima jer ga je uz plivanje i školu zanimao samo Nintendo. Ni s kim nije bio blizak kao s obitelji, posebno majkom.

Uragan je uništio jedini bazen na otoku. Majčina smrt dotukla je Timovu plivačku karijeru
Zato je u obitelji nastupio potpuni šok kad su na ljeto 1989. Ione dijagnosticirali rak dojke. Još veći šok, ne samo za Saint Croix nego i za šire karipsko područje, stigao je nekoliko mjeseci kasnije u obliku uragana nazvanog Hugo, koji je izravno ubio 67, a indirektno još 40 ljudi i napravio štetu u iznosu od 11 milijardi dolara.

Iako nitko iz obitelji Duncan nije stradao, uragan je razorio tri četvrtine otoka, a pogodio je i bolnicu te je zbog saniranja štete i istovremene brige za ozlijeđene Ionina terapija prekinuta. Drugi strašan udarac za Tima bila je činjenica da je Hugo uništio jedini bazen na otoku i onemogućio mu treninge.


Umjesto u kontroliranim uvjetima bazena, Duncan je svoju dnevnu dozu plivanja morao tražiti u oceanu. I dok su valovi sami po sebi poprilično otegotna okolnost, najveća prepreka njegovim plivačkim ambicijama bio je strah od morskih pasa. Jer jedno je brčkati se uz obalu, a drugo plivati osam kilometara dnevno.

"Plivanje u oceanu jednostavno nije bilo tako zabavno, ja sam bio tip za natjecanja, a kad njih nije bilo, nije bilo ni draži."
Duncan je odlučio uzeti pauzu od plivanja, ali mu se namjeravao vratiti, sve dok mu nova tragedija nije potpuno ubila volju. Iako je Ione s vremenom nastavila s terapijama, stanje joj se pogoršalo i preminula je 24. travnja 1990., dan prije Timova 14. rođendana.

"Uragan je Timu oduzeo dnevnu rutinu uništivši naš bazen, a kad je mama preminula, izgubio je motivaciju", rekla je Tricia. Tim je usko povezivao kompetitivno plivanje s majkom i bilo je teško pomisliti da će mu se vratiti bez majke koja će ga bodriti.

Koš u dvorištu ostao je netaknut. Uskoro je Duncan želio biti kao Magic Johnson
Starija sestra Cheryl tada je već živjela u Americi s mužem Rickyjem, ali vratili su se na Saint Croix kako bi pomogli ocu da se brine za Tima i Triciju. Razumjeli su zašto se Tim ne želi vratiti plivanju, ali nisu željeli da njegov sportski talent propada. Izbor je zapravo bio vrlo jednostavan, ne samo zbog visine.

Godinu dana ranije Cheryl i muž Timu su poslali košarkaški obruč kao božićni dar koji su postavili u dvorište, a kad su se vratili na otok, iznenadili su se shvativši da je, za razliku od bazena, nekim čudom preživio Hugov bijes.

S 14 godina Tim je bio viši od 185 cm, ali nije bilo naznaka da će ekstremno izrasti, očekivalo se da će biti visok oko 195 cm. Priključio se srednjoškolskoj košarkaškoj momčadi, ali bio je vrlo nekoordiniran pa su ga prozvali Mr. Clumsy (Gospodin Nespretni).

Ricky je igrao košarku na koledžu u Americi pa je na košu u dvorištu učio Tima osnovama igre, posebno za pozicije beka, a on je sve upijao, ponekad samo gledajući poteze koje šogor radi. Brzo je učio i napredovao, a najveći idol bio mu je Magic Johnson, kao i većini djece na otoku.

No Timmy je neočekivano brzo izrastao na 205 cm, pa su ga prebacili na poziciju centra, što je značilo da mora učiti potpuno drukčiji način igranja košarke. "Do tada sam šutirao trice, išao u prodore i dijelio lopte. Nisam bio ništa ni približno pravom centru", prisjetio se Duncan.

Nije mu trebalo dugo da se prilagodi, a kada je to učinio, njegova je škola postala najbolja na otoku, a Tim je počeo privlačiti interes sveučilišnih skauta iz SAD-a, samo što se nikome nije baš isplatilo odlaziti na tako dalek put zbog jednog klinca koji dominira u slabašnoj konkurenciji.

"Treneru, tu je jedan klinac..."
Ključni trenutak za Duncanovu košarkašku budućnost dogodio se na ljeto 1992., kada je na Saint Croix stigla delegacija mladih američkih košarkaša na Turneji dobre volje kojom je NBA pokušavala popularizirati košarku u egzotičnijim sredinama.

Među igračima na turneji bio je Alonzo Mourning, kasnije jedan od najboljih NBA centara, koji je tog ljeta izabran kao drugi na draftu, odmah iza Shaquillea O'Neala. Znatno manje poznat bio je Chris King, koji je izabran u drugoj rundi, a većinu karijere proveo je u Europi. On je nazvao Davea Odoma, svog dojučerašnjeg trenera na sveučilištu Wake Forest, i rekao mu: "Treneru, tu je jedan klinac koji je igrao jako dobro protiv Alonza."

Odom se morao uživo uvjeriti u priču o srednjoškolcu koji se ravnopravno nosio s klasom poput Mourninga. U roku od nekoliko dana odletio je na Saint Croix kako bi se upoznao s Duncanom te se iznenadio kad ga je ovaj, umjesto u neku školsku dvoranu, odveo na otvoreni teren na kojem je igrala njegova škola.


"Impresioniralo me njegovo držanje i prisustvo na terenu. Nije bio zastrašujuć igrač, ali vidjelo se da je zavrijedio poštovanje starijih igrača", prisjetio se Odom dojmova nakon što je prvi put vidio Duncana kako igra. A vidio je dovoljno da se jako zainteresira. Navečer se vratio kod Duncanovih na večeru kako bi ga vrbovao na svoje sveučilište.

Trener je govorio i govorio, a Duncan nije skidao pogled s TV ekrana
Sjeli su na kauč i gledali utakmicu NFL-a. Odom ga je počeo uvjeravati zašto bi mu bilo najbolje da dođe baš na Wake Forest, ali nakon nekog vremena shvatio je da Duncan ne odvraća pogled s ekrana. Odomu se činilo da ga uopće ne sluša, što ga je jako zabrinulo.

"Četvrta četvrtina je", rekao mu je Duncan. Kad ga je iznervirani Odom pitao je li čuo išta što mu je rekao, Duncan mu je ponovio sve od riječi do riječi i ostavio ga u šoku.

"Ima nevjerojatnu sposobnost da izgleda odsutno, ali ipak upija sve oko sebe", zaključio je Odom i odmah znao da će mu ta sposobnost dobro doći u kaotičnim situacijama koje nudi košarkaška utakmica.

U sljedećih godinu dana Duncan je završio srednju školu, pa iako su u međuvremenu stigle i druge zanimljive ponude, odabrao je Wake Forest kao sveučilište na kojem će provesti sljedeće četiri godine. Iz današnje perspektive izgleda suludo da igrač koji je ostvario takvu karijeru nije zbrisao u NBA nakon samo godinu ili dvije, ali Duncan je imao dobar razlog da na koledžu ostane do kraja.

Koliko god je majka Ione podržavala Tima u njegovoj plivačkoj karijeri, još važnije joj je bilo njegovo obrazovanje. Na samrtnoj postelji tražila ga je da joj obeća da će završiti koledž, što je on i učinio. Nije bilo nikakve šanse da prekrši to obećanje.

Na prvoj godini uopće nije trebao igrati
Osim toga, Duncan je još bio sirov. Uostalom, stigao je iz košarkaške divljine, i to sa samo 17 godina jer, podsjetimo, preskočio je treći razred osnovne škole. Odom ga zapravo uopće nije želio koristiti u igri u prvoj sezoni, nego ga pustiti da još uči, trenira i napreduje da bude potpuno spreman za razinu NCAA Divizije I. No druga dva centra Demon Deaconsa suspendirana su na cijelu sezonu zbog kršenja NCAA propisa i Odom nije imao izbora nego gurnuti Tima u vatru.

Na prvoj utakmici, na gostovanju kod slabe momčadi Alaska-Anchoragea, ostvarili su se svi Odomovi strahovi. Duncan je izgledao kao da nije spreman, ostao je ne samo bez koša nego i bez šuta na cijeloj utakmici, a Demon Deaconsi su neočekivano izgubili. No možda mu je samo smetalo hladno okruženje. Već u drugom nastupu na puno toplijim Havajima ostvario je double-double od 12 poena i 12 skokova.

Naravno, bilo je puno oscilacija kroz prve dvije sezone, ali sljedeće dvije Duncan je bio prava zvijer, dvaput je konsenzusom izabran u sveučilišnu momčad godine, kao i za igrača godine 1997., kada je bio i najbolji skakač NCAA lige. Već početkom njegove posljednje sezone na Wake Forestu bilo je prilično jasno da će biti prvi izbor drafta.

Popovich se postavio na mjesto trenera iz sasvim drugih pobuda. Sudbina ga je prvo kaznila, ali dugoročno bogato nagradila
Gregg Popovich, danas općeprihvaćen kao jedan od najvećih trenera u povijesti košarke, tu je sezonu započeo kao generalni menadžer San Antonio Spursa, stalnog konkurenta za vrh kompetitivnog Zapada, kojem je najveća zvijezda bio centar David Robinson. Ali on je u predsezoni ozlijedio leđa i Spursi su dobili samo tri od prvih 18 utakmica.

Baš na dan Robinsonova povratka, Popovich je otpustio trenera Boba Hilla i na njegovo mjesto postavio - sebe. Bilo je prilično izvjesno da će Spursi s oporavljenim Admiralom preuzeti sezonu, a Pop bi ovako pobrao zasluge. No nije mogao računati na to da će Robinson nakon samo šest nastupa slomiti nogu i propustiti ostatak sezone. Želio je biti heroj u toj sezoni, a umjesto toga otvorila mu se prilika da kroz sljedećih 20-ak godina uz Duncana postane trenerska ikona.

I druga zvijezda Spursa Sean Elliott imao je problema s ozljedama i propustio više od pola sezone pa je klub iz San Antonija kroz cijelu sezonu ostao na dnu, s kojeg se nije zapravo ni trudio maknuti jer su mu tako rasle šanse za prvi izbor na draftu. Završio je s omjerom 20-62, a manje pobjeda ostvarili su samo Boston i Vancouver, ali Grizzliesi nisu imali pravo na prvi pick kao nedavna ekspanzijska momčad.

Kada su kuglice donijele sreću Spursima, Popovich nije dvojio da će izabrati Duncana, spariti ga s oporavljenim Admiralom i stvoriti centarski tandem kakav košarka još nije vidjela. Ipak, otputovao je na Saint Croix kako bi upoznao svoju buduću zvijezdu u njenom prirodnom okruženju.

Popovich je želio poznavati svoje igrače izvan terena da bi se uvjerio kako funkcioniraju, što ih motivira, čega se boje... Zajedno su plivali, družili se, vodili dugačke razgovore i ubrzo je postalo jasno da su srodne duše. Duncan je bio toliko voljan učiti, a nitko ga nije mogao naučiti više od Popa, o čemu svjedoči i činjenica da su prošle sezone sedam od 30 NBA klubova vodili treneri koji su kao igrači ili pomoćnici radili s njim.


Već u drugoj Duncanovoj sezoni (1998./1999.) Popovich i Twin Towersi odveli su Spurse do prvog NBA naslova. Kada je Robinson ušao u suton karijere, stigla je svježa internacionalna krv u obliku Manua Ginobilija i Tonyja Parkera pa je umjesto Twin Towersa Spurse dalje vodila Velika trojka te im donijela još četiri naslova - 2003., 2005., 2007. i 2014.

Svih pet osvojili su samo Popovich i Duncan. Iako, legendarni trener sebe će bez razmišljanja ukloniti iz jednadžbe. Kao što je toliko puta ponovio, razlog za sve njegove uspjehe samo je jedan. Imao je Tima Duncana. I dovoljno dugo poživio.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:38:47
https://www.index.hr/sport/clanak/hrvat-zbog-droge-izgubio-tri-sina-borio-se-s-alijem-i-postao-najbolji-boksac-kanade/2397255.aspx

George Chuvalo, odnosno Jure Čuvalo najveći je boksač u povijesti Kanade. Rođen je 1937. godine u Torontu, a njegovi roditelji su Katica i Stipan iz Hercegovine. U 22 godine dugoj karijeri upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata. Nitko ga nije nokautirao, a karijeru su mu obilježili mečevi s Muhammadom Alijem te neviđene obiteljske tragedije.

BRUCE LEE je 2005. godine dobio kip u Mostaru, usred Hercegovine s kojom za života nije imao nikakve veze. Slavni borac, koji je utjecao na popularnu kulturu cijelog svijeta i tako nadišao sami sport, izabran je simbolično. Mostar je grad podjele između Muslimana, Srba i Hrvata, a brončani kip hongkonško-američkog umjetnika, glumca, redatelja, filozofa i, prije svega, poznavatelja borilačkih vještina, sredstvo je borbe protiv etničke podijeljenosti.

"Uvijek ćemo biti Muslimani, Srbi ili Hrvati. Ali Bruce Lee će uvijek biti dio svih nas", rekao je Veselin Gatalo, koji je, skupa s Ninom Raspudićem, pokretač inicijative postavljanja kipa u hercegovačku sredinu. Međutim, Lee nije jedini borac kojem je odana takva počast u južnom kraju Bosne i Hercegovine.

U Ljubuškom je 2011. otkriven kip Juraja Čuvala, najuspješnijeg kanadskog boksača ikad. Natjecao se u zlatno doba teške kategorije, kada su u ring ulazili Muhammad Ali, Joe Frazier, Sonny Liston, George Foreman, Floyd Petterson, Ernie Terrell... Jure, Hrvat čiji su roditelji napustili svoj kraj u potrazi za boljim životom, konstantno je bio u njihovom društvu, među desetak najboljih na svijetu.

Otac i majka radili u klaonici
"Sretan sam i ponosan što mi je u rodnom kraju postavljen spomenik. Iako se vraćam u Kanadu, ovdje će zauvijek biti komad moga srca i duše. Velik je događaj dobiti spomenik u mjestu rođenja mojih roditelja", izjavio je Čuvalo, globalno poznatiji kao George Chuvalo.

Otac Stipan prvi je otišao u Kanadu. Kao stranac, doseljenik iz male balkanske zemlje, sa samo jednom zdravom rukom u klaonici je radio najprljavije poslove. Njegov zadatak bio je, primjerice, maljem ubiti životinju ili s nje oderati kožu. Kada se koliko-toliko situirao, za njim je iz Ljubuškog došla supruga Katica.

Ni nju nije čekao život iz snova s obzirom na to da je zarađivala čupajući perje s pilića u tvrtki vlasnika Irvinga Ungermana. Par desetljeća kasnije upravo će Ungerman, kojeg su zvali kraljem piletine, biti menadžer njihova sina Georgea.

Sa 17 godina postao amaterski prvak Kanade u teškoj kategoriji
George je rođen 12. rujna 1937. godine. Stipan i Katica živjeli su u radničkom dijelu Toronta, gdje je njihov sin pohađao lokalnu školu u kojoj je upoznao boks. Gnjavio je i gnjavio majku sve dok mu nije kupila prve boksačke rukavice. Narednih godina trenirao je u prostoru katoličke škole te se potom priključio obližnjem klubu Earl's Court.

Odmalena je bio velik i snažan pa tako jedan od izvora tvrdi da je s 14 godina već bio na 90 kilograma. U klubu je dobio prvog trenera, čime je započeo njegov uzlet. Amaterski kanadski prvak u teškoj kategoriji bio je s nepunih 18 godina. Primio je poziv za Olimpijske igre u Melbourneu, ali ga je odbio kako bi postao profesionalac. Razlog je bio novac, prijeko potreban njemu i njegovoj obitelji.

Nepobjediv u amaterskoj konkurenciji, ostvario je 16 pobjeda u jednako toliko mečeva. Bio je poznat po tome da ga ni s kim nije bilo strah sparirati, a savršeno je krenuo i među profesionalcima. U istoj večeri 1956. godine u rodnom Torontu nokautirao je Eda McGeeja, Rossa Gregoryja i Jima Leonarda te u finalu tehničkim nokautom savladao Gordona Baldwina.

1958. postao teškaški prvak Kanade
Nakon tog prvog, realno manje važnog trofeja, u rujnu 1958. Chuvalo je osvojio premijerni naslov teškaškog prvaka Kanade. Triput je u Maple Leafs Gardenu u Torontu srušio Jamesa Parkera i, kada ovaj više nije mogao trpjeti udarce hrvatskog Kanađanina, sudac Sammy Luftspring prekinuo je borbu.

Nagodinu je obranio naslov protiv izazivača Yvona Durellea, zatim u kolovozu 1960. izgubio pojas od Boba Clerouxa, no istog je borca tri mjeseca kasnije pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca. Njihov treći i posljednji međusobni ogled odvio se 8. kolovoza u Montrealu i Cleroux je još jednom iz ringa izašao kao pobjednik.

Chuvalova karijera u tim je trenucima bila u padu. Dno je praktički dotaknuo kada je krajem 1961. godine diskvalificiran jer je više puta glavom u meču udario protivnika Joea Erskinea. Kritiziralo ga se da je 26 pobjeda, osam poraza i dva neriješena ishoda prikupio protiv debitanata i boraca s negativnim omjerom. Otada je Chuvalovom karijerom upravljao Irving Ungerman, koji mu je preokrenuo karijeru.

Suradnja s kraljem piletine
Ungerman je bio dijete židovskih imigranata. I sam se u mladosti bavio boksom, no sportske snove zaustavio je Drugi svjetski rat. Odsluživši vojne dane, vratio se kući i, zahvaljujući poslu s piletinom, zaradio milijune. Dok nije zgrtao novac i stvarao veze s političarima, policijom, novinarima i ostalim facama, Ungerman se družio s boksačima.

Smatralo se kako je dovoljno bogat da ne mora trčati za zaradom, već zaista može razmišljati o Chuvalovoj dobrobiti. Da to nije bila stopostotna istina, potvrdio je Chuvalo izjavom 2015. godine, kada je Ungerman preminuo u 92. godini.

"Nije mi bio omiljen. Bio je destruktivan, rekao sam mu da ćemo se susresti u paklu", izjavio je Chuvalo, tvrdeći kako je Ungerman zadržavao njegovu zaradu od mečeva. Bilo kako bilo, nemoguće je negirati da je Ungerman zaslužan za organizaciju najvećih mečeva Chuvalove karijere.

"Ali ima male bicepse"
Dva su suca u rujnu 1963. presudila u korist Chuvala, dok je jedan smatrao kako je njegov meč s Mikeom DeJohnom trebao biti neriješen. Chuvalo je pobijedio i stoga se nadao borbi s Muhammadom Alijem, tada još poznatim kao Cassius Clay, koji je uz ring pratio meč.

"Ali mi je izgledao kao uglađeni bijelac s odijelom na tri gumba i hlačama na crtu. Činilo mi se da kao borac teške kategorije ima male bicepse", opisao je Chuvalo Alija, koji je pak odbio borbu s Kanađaninom, poručivši mu da se "bori kao pralja i curica".

Najbolja borba 1965. godine
Iako mu je otpala borba s Alijem, Chuvalo je nastavio pobjeđivati pod Ungermanovim vodstvom. U 11. rundi borbe u Madison Square Gardenu u New Yorku pobijedio je Douga Jonesa i popeo se na četvrto mjesto WBA-ove rang-ljestvice.

Ungerman je osjetio priliku i odmah počeo pregovarati za meč s Clevelandom Williamsom, Erniejem Terrellom ili Floydom Pattersonom za novu titulu po WBA verziji, koja u tom trenutku nije imala prvaka. Williams je otpao zbog operacije, no dogovoren je Patterson.

"To je bio rat. George je došao u bitku, a Floyd nije namjeravao popustiti. Godinama nije bilo takve borbe u teškoj kategoriji", izjavio je novinar Bert Sugar u dokumentarnom filmu The Last Round: Chuvalo vs. Ali. Suci su jednoglasno odlučili da je Patterson bio bolji nakon svih 12 rundi.

"Tijesna borba. Iako je bio agresivan borac, udaljavao se od mene, a ja sam mu želio biti što bliže", opisao je Chuvalo desetljećima kasnije. "Bila je to Chuvalova najbolja borba u karijeri i smatram da je zaslužio pobijediti. Međutim, borio se protiv budućeg prvaka u njegovu domu. Odluka je bila očekivana", smatra novinar Milt Dunnel o borbi Chuvala i Pattersona, koju je magazin Ring proglasio najboljom u 1965. godini.

Prva borba za titulu prvaka
"Nije trebao izgubiti. Kako nastaviti nakon takvog meča", pitao se Ungerman. Međutim, Chuvalo je boksao kao da se ništa nije dogodilo. U četiri borbe zaredom tehničkim ili klasičnim nokautom padali su Bill Nielsen, Sonny Andrews, Dave Bailey i Orvin Veazey. Valja reći kako nijedan od njih nije bio renomirani borac zbog kojeg bi Chuvalo zaslužio respekt boksačke zajednice.

Svejedno, Ungerman je 1. studenog 1965. uspio dogovoriti borbu za naslov WBA prvaka. Chuvalov protivnik bio je Ernie Terrell s omjerom od 37 pobjeda i četiri poraza. Da unatoč relativnom slabim protivnicima itekako može boksati, Chuvalo je dokazao odvevši meč s Terrellom do samoga kraja.

"Novinari su mislili da sam ja pobijedio. Zašto bi inače svi bili u mojem kutu i fotografirali me? Duboko u sebi znao sam da sam pobijedio", rekao je Chuvalo nakon meča dugog 15 rundi. Bio je u krivu. Sudački trojac uvjerljivo boljim smatrao je Terrella i Chuvalo je propustio prvu priliku postati najboljim na svijetu.

Fantomski udarac
Najvećem meču Chuvalove karijere prethodila je kontroverzna borba Muhammada Alija i Sonnyja Listona. Ali je u veljači 1964. podijeljenom odlukom sudaca, uz minimalnu razliku u bodovima, pobijedio Listona i osvojio naslov prvaka teške kategorije. U uzvratu godinu dana kasnije pao je "fantomski udarac", kako su ga nazvali boksački kroničari.

Ali je u prvoj rundi zamahnuo, ali je upitno je li uopće dotaknuo Listona. Međutim, on je pao i, uz dubiozne odluke o odbrojavanju, izgubio. Teorije o tome zašto je Liston pustio meč išle su od ucjena, klađenja, otmica članova njegove obitelji, pa i prijetnji ubojstvom koje je, kao, uputila muslimanska organizacija u kojoj je Ali bio. FBI je pak tvrdio da je na ishod meča uplaćen velik novac.

Chuvalo je bio bijesan jer je trebao boksati s Listonom za naslov prvaka u slučaju njegove pobjede. "Bio je to lagan udarac, a pao je kao da su ga pogodili iz topa. Smijurija", rekao je Chuvalo, dodavši da je boks napravio velik korak unatrag. Mislio je kako mu je potreban spektakl da bi povratio status, nadajući se da će baš on u njemu sudjelovati.


Terrell odustao, a upao Chuvalo
Aliju je 1966. godine bilo zabranjeno boriti se u SAD-u zbog podupiranja političke i religiozne muslimanske grupe te zbog protivljenja ratu u Vijetnamu. Dvoboj njega i Terrella prebačen je, stoga, u Kanadu, ali je Terrell, nezadovoljan financijskim dijelom, odustao 17 dana prije sučeljavanja s Alijem za WBA pojas.

Alijev tim bio je svjestan kako je Chuvalo u Torontu omiljen borac, što znači da će privući brojnu publiku i osigurati ozbiljnu zaradu. Nisu očekivali da će Kanađanin ugroziti njihova boksača, posebice ne sa 17 dana dugim pripremama.

Neovisno o tome što je svega dva mjeseca ranije u Londonu izgubio od Eduarda Corlettija, Chuvalo je, ne promislivši, prihvatio meč s Alijem. Bila je to jedinstvena prilika - onaj meč koji je boksu trebao vratiti zvjezdani status nakon sramotne borbe Alija i Listona.

"Ali je pišao krv, a ja sam plesao sa suprugom"
"Pokušao sam ga pritiskati i držati ga uz konopce jer je bio jako opasan na veću udaljenost. Želio sam mu biti blizu i udarati ga u tijelo", ispričao je Chuvalo nakon meča, na kojem je publika u Maple Leafs Gardenu vidjela svih 15 rundi i dočekala odluku sudaca, koja je otišla u Alijevu korist. Borba je bila potpuna suprotnost od one koju je javnost očekivala.

Vjerovalo se u još jednu sramotnu večer, još jednu u lošem trenutku za boks kao sport. Chuvala se promatralo kao nedoraslog boksača čija kvaliteta nije na razini nepobjedivog Alija. Uzevši u obzir da se do danas ističe Chuvalova tvrda brada i izdržljivost, ono što ga je krasilo tijekom cijele karijere, jasno je da nije bio ni blizu pobjede.

S druge strane, herojski je izdržao sve Alijeve nalete, pa čak bio i sposoban našaliti se nakon meča s najvećim ikad: "Kada je meč završio, Ali je bio taj koji je otišao u bolnicu jer je pišao krv nakon što sam ga udarao u jetru. Ja? Otišao sam plesati sa suprugom. Očito sam bolje prošao."

Chuvala nikad nitko nije nokautirao
Chuvalova karijera trajala je od 1956. do 1978. godine, što znači da je nakon prvog meča s Alijem boksao još 12 godina. U tom je razdoblju uglavnom pobjeđivao, ali i doživljavao poraze od velikana borilačkog sporta. Gubio je od Oscara Bonavene 1966., Joea Fraziera 1967., Bustera Mathisa 1969. i Georgea Foremana 1970.

Ta su imena dokaz povijesno kvalitetnog razdoblja u kojem je Chuvalo boksao. "Foreman je udarao drugačije od ostalih. Recimo, udarci Joea Fraziera i Jerryja Quarryja bili su kao da vas udari automobil, dok je Foremanov bio poput naleta kamiona", opisao je Chuvalo za The Ring, nastavivši:

"Ljut sam što je sudac prekinuo borbu s Foremanom u trećoj rundi. Bilo mi je dobro, a Foreman je postajao umoran. Vjerujem da bih ga nokautirao da sam mogao nastaviti." Chuvalo je dobio priliku uzvratiti Aliju 1972. godine. Nije uspio, ali ga isto tako Ali opet nije srušio. Nikome u Chuvalova 93 meča to nije pošlo za rukom. Upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata.

"Ali u drugom meču nije bio isti borac. Bio je sporiji, manje vješt i ne toliko uporan. Nekoliko novinara mislilo je da sam trebao pobijediti u drugoj borbi. Kada to ispričam, ljudi se smiju", rekao je Chuvalo, kojeg je Ali pohvalio rekavši da je "njegova glava najtvrđa stvar koju je ikad udario".

"Često sam imao žvakaću gumu. Razvio sam čeljust"
"Analizirajući samoga sebe, jedan od razloga zašto sam mogao izdržati puno udaraca jest kratak i debeo vrat. Da je duži, moj bi se mozak mogao više tresti. Puno sam vježbao i gradio mišiće na vratu i ramenima", objasnio je Chuvalo.

"Također, često sam imao žvakaću gumu, čime sam razvio čeljust. Imam i veliku glavu. Sve mi je to pomoglo u primanju udaraca. Plus, bio sam odličan defenzivni boksač. Rijetko sam primao udarce u čeljust, češće su išli u gornji dio glave. Sretan sam što me, kao bivšeg borca, ljudi razumiju kada govorim", dodao je.

Trpio je udarce i bio, smatra, podcijenjeno dobar defenzivac. Tehničkim nokautom pobijedili su ga tek Frazier i Foreman, dvojac koji vrlo lako upada u najbolje u povijesti. S druge strane, u privatnom životu Chuvalo je doživio znatno strašnije udarce nakon kojih se samo čudom drži na životu i danas.


Zbog droge ostao bez tri sina i supruge
George je s prvom suprugom Lynne imao petero djece - četiri sina i kćer. Najstarijeg sina, Mitchella Aarona, rodila je s 15 godina. Nakon njega došli su Steven Louis, Georgie Lee, Jesse Miles i Vanessa. Neviđen niz tragedija započeo je nakon što je Jesse, najmlađi sin, doživio prometnu nesreću u kojoj je ozlijedio koljeno.

Ubrzo se navukao na heroin te si 1985. godine, nakon devet mjeseci ovisnosti, oduzeo život. Jesse je drogu uveo i u život Stevena i Georgija.

"Prije nego što sam shvatio da pod svojim krovom imam jednog ovisnika o heroinu, imao sam trojicu. Nikad nisam pomislio da će Jesse to učiniti. Kada sam doznao, bio sam siguran da su moji momci dovoljno jaki da sami ostave drogu. Nikad si to neću oprostiti", rekao je Chuvalo za Večernji list 2016. godine.

Nažalost, nisu se izvukli. Obojica su počinila samoubojstvo, a nakon smrti Georgieja, život si je 1993. okončala i supruga Lynne. Činilo se kako će Steven unatoč svemu izgraditi pristojan život. Završio je srednju školu i diplomirao književnost pa se 1996. predozirao.

Zaboravio je svoje najveće uspjehe
Mitchell i Vanessa, Chuvalova preostala djeca, teško su prihvatila što je ubrzo pronašao novu suprugu. Ipak, u Joanne, bivšoj kolegici pokojne supruge, vidio je spas i razlog za život, koji je posvetio organizaciji čiji je cilj bio ukazivati na strahote ovisnosti.

Chuvalo je godinama putovao svijetom i držao predavanja kako mlade ne bi snašla sudbina njegovih sinova. Sreća je, čini se, potrajala do posljednjeg desetljeća. Otada se u kanadskim medijima provlači priča prema kojoj Joanne pokušava iskoristiti Georgeovu bolest i starost.

Njegova su ga djeca skrivala, optužujući pomajku da je sklona kockanju. Ona, međutim, tvrdi kako George želi biti s njom, što je i sam potvrdio prilikom liječničkog testiranja. Sve u svemu, George Chuvalo zbog demencije danas, u 85. godini, ne pamti velike trenutke iz svoje karijere, ali ga zato pamte Kanađani i, kao što pokazuje kip iz Ljubuškog, njegov rodni kraj.
tex2 Posted - 06/10/2022 : 12:34:10
https://www.index.hr/sport/clanak/kokain-je-svjetskog-prvaka-otjerao-iz-austrije-podigao-je-tri-prsta-i-postao-cetnik/2399112.aspx?index_ref=naslovnica_sport_teme_i_komentari_d

Jedna velika sportska zvijezda krajem 1990-ih šokirala je svoju zemlju odlukom da prijeđe pod zastavu ondašnje SRJ. Andreasa Goldbergera suspenzija zbog kokainske afere natjerala je da put na ZOI u Naganu potraži izvan Austrije, a Slobodan Milošević trebao je baš nekog takvog da podigne moral narodu u oporavku od međunarodnih sankcija. Ali Goldberger nije očekivao da će ga zbog toga kod kuće prozvati četnikom.

BILO je 17:45 u četvrtak 27. studenog 1997. kad je zlatni dečko austrijskog sporta i svjetski prvak u skijaškim letovima, Andreas Goldberger, u pratnji svog prijatelja i menadžera Edija Federera izašao iz ureda policije u Ljermontovoj ulici u Beogradu s putovnicom i osobnom iskaznicom tadašnje SRJ, koje je dobio u prisustvu dvojice svjedoka i potpisao ih.

Goldberger je bio prijavljen na adresi Danila Lekića 71, a samo 15 minuta kasnije su sportski as i njegov agent imali zakazanu presicu. Dok je hrpa novinara čekala senzacionalnu vijest da je jedan od najboljih skijaša skakača na svijetu postao Jugoslaven, sportaš i njegov agent, vjerujući da nitko od prisutnih ne govori njemački, naglas su raspravljali trebaju li već tada i službeno objaviti da je dobio papire SRJ te može li se već smatrati državljaninom SRJ.

Ipak, odlučili su šutjeti, kao da su mogli predvidjeti kakav će sportsko-politički kaos ovaj potez izazvati. Dva dana ranije akcija za Goldbergerovu naturalizaciju bila je u punom jeku. Dvojica jugoslavenskih predstavnika Andreasove sponzorske tvrtke Red Bull, nekadašnji slavni tenisač i sadašnji suprug folk dive Lepe Brene, Slobodan Živojinović, (stan u Ulici Danila Lekića 71 pripadao je Živojinoviću) i njegov partner Čedomir Šoškić u utorak 25. studenog započeli su pripreme za izdavanje putovnice.

Predsjednika Skijaškog saveza Jugoslavije Slobodana Šarenca uvjerili su da Austrijanca odmah uvrsti u jugoslavensku reprezentaciju, a zauzvrat bi Skijaški savez Jugoslavije od Red Bulla dobio 180 tisuća austrijskih šilinga i plaćenih 200 dana treninga u Austriji. Čitava operacija se pokušavala držati u strogoj tajnosti, a u njoj su sudjelovali najmoćniji ljudi režima Slobodana Miloševića.

Jednostavno, zemlji koja se oporavljala od međunarodnih sankcija i gušila u teroru pokojnog haškog uznika trebala je neka senzacionalna vijest kako bi se moral naroda podigao. Dovođenje svjetskog prvaka i osvajača olimpijskih medalja iz Lillehammera 1994. pod stijeg Srbije, odnosno SRJ, kako se tada ta državna tvorevina zvala, bio bi spektakularan marketinški potez i na neki način osveta Zapadu za nekoliko godina nametnute izolacije.

U srijedu 26. studenog na sastanak su bili pozvani svi koji su nešto značili u vrhu državnog aparata. Bili su tu ministar policije, ministar sporta, čitava armija birokrata i činovnika, a u ime velikog vožda Slobodana Miloševića pojavio se njegov brat Borislav. Svima njima bio je cilj nagovoriti 25-godišnjeg Austrijanca da postane Jugoslaven.

Sastanak je bio hitan i Goldberger je morao što prije dobiti papire kako bi u dresu SRJ mogao otići u Lillehammer na natjecanje Svjetskog kupa već idućeg vikenda. Goldberger je na sastanak stigao s Edijem Federerom i nekoliko pravnih savjetnika privatnim avionom koji je platio Red Bull. Akcija je prošla uspješno, Austrijanac je dobio papire i istog je dana registriran kao član skijaškog kluba Durmitor na Žabljaku.

Kako se unaprijed dogovorio sa svojim agentom, Goldberger na presici nije jasno rekao da je postao državljanin SRJ, već je samo diplomatski objasnio da je tek na putu za dobivanje licence Jugoslavenskog skijaškog saveza.

Međutim, Goldberger je prekršio dogovor sa svojim agentom jer je navodno pred novinarima nakon presice, na sasvim solidnom srpskom, priznao da će ubuduće skakati za svoju novu domovinu.

Prekršio dogovor, priznao da je dobio srpske papire i pozdravio s tri prsta
''Kad sam vidio što sve za mene čine moji novi prijatelji, unatoč protivljenju Austrijskog skijaškog saveza odlučio sam sad, više nego ikada, osvojiti zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Naganu za Jugoslaviju. To će biti moj najveći doprinos Jugoslaviji i mojim prijateljima.

U slučaju nepovoljne odluke FIS-a i potvrđivanju moje suspenzije, već sada sam odlučio da ću pauzirati godinu dana i dalje nastupati za Jugoslaviju'', rekao je Goldberger, a onda je prema legendi sve prisutne pozdravio s podignuta tri prsta.

Već to je bilo dovoljno da se u Srbiji stvori euforija. Čitava država je pričala samo o Goldbergeru, u javnosti je dobio novo ime - Andrija Zlatobrdić, a Miloševićeva vlast zadovoljno je trljala ruke misleći kako je još jednom zajebala Zapad.

Goldberger je isto ponovio i pred desecima novinara u Lillehammeru, rekavši da je jugoslavenski državljanin i da posjeduje jugoslavensku putovnicu. Naivni Andreas tu se malo zeznuo jer je podcijenio rigidnu kompliciranost austrijske birokracije, s obzirom na to da je bio suočen s teškim optužbama za posjedovanje i konzumiranje kokaina. Heroj nacije je preko noći postao, kako je sam rekao, kriminalac.

Godinu dana ranije pao zbog kokaina, Austrijski savez ga izbacio s Olimpijskih igara
U intervjuu za ORF 1996. Goldberger je priznao da je te godine konzumirao kokain u noćnom klubu P1 u Beču, a opsežna policijska istraga dokazala je da je više austrijskih reprezentativaca, među kojima je bio i Martin Höllwarth, osumnjičeno za konzumaciju kokaina u spomenutom bečkom klubu.

Čitava austrijska reprezentacija podvrgnuta je testiranju. Premda su nalazi bili negativni, Goldberger je priznao krivnju i Austrijski savez ga je suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da neće moći nastupiti na Igrama u Naganu u veljači 1998.

"Bilo je to najgore i najteže razdoblje u mom životu. Imao sam loše savjetnike, slušao sam ih i zbog toga se na mene obrušio ogroman val kritika. Više me nisu zvali Goldi, nego kriminalac. Napravio sam veliku grešku, ali tko nije napravio nijednu u svom životu?

Cijela je ta stvar ostavila traga na meni i utjecala je i na moje rezultate. Međutim, tada sam puno naučio i sada znam gdje mi je dom i kome mogu vjerovati'', u prvom intervjuu nakon kokainskog skandala rekao je Goldberger, a onda je otkrio ime čovjeka koji je jedini ostao na njegovoj strani. Bio je to, naravno, Edi Federer.

''Ponašao se prema meni kao da sam mu sin. Tijekom natjecanja bio je nervozniji od mene. Također, nikada neću zaboraviti da je uvijek držao moju stranu i bio uz mene ne samo u dobrim trenucima nego i kad je bilo loše. Bio je moj zaštitnik i sebe je gurao naprijed samo da mene zaštiti. Jako mi nedostaje'', rekao je Goldberger govoreći o jedinom pravom prijatelju kojeg je imao dok je odrastao. Edi Federer preminuo je 2012. godine.

Rođeni talent je odmalena bio zaluđen skijaškim skokovima
Rođen u Ried im Innkreisu, duboko u divljinama austrijskih Alpi, te odrastao na farmi svojih roditelja, Andreas Goldberger je od malih nogu bio fasciniran skijaškim skokovima. Bio je opčinjen Karlom Schnablom i Tonijem Innauerom, koji su mu bili idoli. Upijao je svaki njihov pokret, zalet i skok i sanjao je da će jednog dana biti poput njih.

Već kao dječak pokazao je nevjerojatan talent i među profesionalce je stigao s 15 godina. Nekoliko godina se šuljao pri vrhu, a prva pobjeda stigla je 3. siječnja 1993. na Novogodišnjoj turneji na legendarnoj skakaonici Bergisel u Innsbrucku.

Odmah zatim je slavio i u Bischofshofenu, a kako je bio izrazito simpatičan, uvijek nasmijan i rumenih obraza, ekspresno je postao austrijski sportski heroj. Iste je godine osvojio svjetsko srebro i broncu u Falunu, a na kraju godine je podigao Veliki kristalni globus kao najbolji u Svjetskom kupu.

Iduće godine na ZOI-ju u Lillehammeru je osvojio broncu na velikoj skakaonici i još jednu momčadsku. Iduće sezone na SP-u u Thunder Bayu je osvojio srebro na 120-metarskoj skakaonici, a koncem godine na Planici je postao prvi čovjek koji je preletio u to vrijeme mitsku liniju od 200 metara. No pri doskoku je dotaknuo snijeg, pa mu se rekord nije priznao.

''Guzicom sam dotaknuo snijeg. Zaletište nije bilo dobro pripremljeno i jednostavno je bilo nemoguće nastaviti skakati toliku daljinu. U sljedećem krugu sve je bilo u redu i sigurno ne bih imao problema s doskokom, ali Toni Nieminen me pobijedio skočivši 203 metra'', kasnije je pričao Goldberger.

Sa samo 24 je osvojio sve i postao mit, a onda je krenuo put prema dolje
Na kraju sezone podigao je drugi Veliki kristalni globus i već tada je bilo jasno da je postao hodajuća legenda. U Kulmu 1996. na SP-u u letovima osvojio je i prvo svjetsko zlato, a treći Veliki kristalni globus osigurao mu je mitski status sa samo 24 godine.


Onako sićušan, šarmantan, duhovit i zabavan, bio je avangarda među vječno natmurenim kolegama. U svijetu čudaka Andreas je bio osvježenje i zato je bio najveća zvijezda ovog sporta. No tada je počeo njegov pad. Teret velike slave i uloga nacionalnog heroja bili su previše za krhkog mladića.

Poput brojnih kolega iz svijeta skijaških skokova, odao se alkoholu, a sve je više posezao i za težim stvarima. Tada se dogodila kokainska afera.

''Bila su mi otvorena vrata tamo gdje običan čovjek ne može ući. Najnormalnije je bilo da sam gost u uredu predsjednika ili kancelara. No preko noći sam zbog jedne greške postao kriminalac. Bio sam lakovjeran. Svi oni koji su me do jučer tapšali po leđima, okrenuli su mi leđa. Oni su bili ti koji su prvi upirali prstom u mene. Nikad ih nije zanimao Andreas Goldberger kao osoba, zanimao ih je samo uspjeh koji sam donosio.

Nisam mogao vjerovati da ljudi mogu biti tako grozni. Od nekih to ni u snu nisam očekivao. No nisu mi svi okrenuli leđa. Podršku su mi dali ljudi koji su se pokazali kao pravi prijatelji, a Red Bull je stalno bio uz mene'', pričao je Goldberger u jednom intervjuu.

Osjećao se usamljenim i neshvaćenim. Počeo je i mentalno propadati. Sve češći su bili ispadi u javnosti, poput vožnje u pijanom stanju. Kad ga je Austrijski savez suspendirao na šest mjeseci, što je značilo da će propustiti ZOI u Naganu 1998. i možda zadnju šansu da osvoji olimpijsko zlato, odlučio se na radikalan potez i prihvatio je državljanstvo Jugoslavije.

Austrijanci poludjeli na Goldbergera, mediji ga napali da je postao četnik
Međutim, nije očekivao da će u domovini taj čin biti dočekan na nož. Austrijanci su podivljali. Na noge su se digli i mediji i vlast. Potez dojučerašnjeg miljenika nacije doživjeli su kao izdaju, a posebno im je smetala činjenica da se Andreas odlučio baš za Jugoslaviju.

Naime, nobelovac Peter Handke, jedan od najvećih austrijskih književnika svih vremena, godinama je izazivao kontroverze čvrsto braneći Slobodana Miloševića i njegov režim. Negirao je srpske ratne zločine, često je posjećivao Miloševića u Haagu i bio mu je svjedok obrane, a na pokopu ratnog zločinca je čak i održao govor.

Austrijancima, posebno osjetljivima na rat i ratne zločine zbog hipoteke vlastite mračne prošlosti, dovoljna je sramota bio Handke. Sad se odjednom pojavio i Goldberger. Mediji u Austriji vrištali su na ''Srbina'' Goldbergera, a dnevnik Die Presse je objavio tekst s naslovom: ''Od junaka rumenih obraza do četnika, nevjerojatno''. U tekstu su citirali Andreasovu izjavu kako nije znao da je podizanjem tri prsta u Beogradu slavio znak pobjede četničkih borbenih jedinica.


Istog dana je nadležni pokrajinski ministar Gornje Austrije Christoph Leitl za ORF rekao kako je prihvaćanjem jugoslavenske putovnice Goldberger automatski izgubio austrijsku i da mu prijeti izgon jer je u Austriju ušao s nevažećim austrijskim dokumentima.

''Premda prema propisima treba ići u pritvor do deportacije iz Austrije, mislim da u ovom slučaju njegovo privođenje neće biti potrebno'', rekao je Leitl.

Kad je shvatio da mu prijeti izgon iz Austrije, odjednom je promijenio priču i sve je prikazao kao nesporazum
Za ministra unutarnjih poslova Schlögla situacija je bila jasna: "Ako se pojavi putovnica s potpisom Goldbergera, on je očito jugoslavenski državljanin i očito je službeno izgubio austrijsko državljanstvo te će morati napustiti Austriju. Nažalost, to je tako!"

Vidjevši da je vrag odnio šalu, Goldberger i Federer su naglo promijenili narativ i odjednom je postalo sporno postojanje putovnice napravljene u Beogradu 27. studenog 1997. Dokumenti koje je Goldberger dobio u policiji u Beogradu odjednom su nestali, a znakovita je bila i izjava dopredsjednika Jugoslavenskog skijaškog saveza Rastka Čukića:

"Nemojmo simpatičnom Andiju Goldbergeru dodatno otežavati situaciju."

Sumnjalo se na to da će Red Bull raskinuti suradnju s Goldbergerom zbog promjene državljanstva, ali gazdi Dietrichu Mateschitzu takvo nešto nije padalo na pamet jer je jako dobro shvaćao da u Goldiju ima zlatnu koku. Nije ga bilo briga za skandal u Austriji i sve birokratske posljedice koje je on izazvao.

Premda Andreas nije ostvarivao spektakularne rezultate kao par godina ranije, i dalje je bio najpopularniji sportaš u Austriji i magnet za navijače, koji su zbog njega hrlili na natjecanja i otvarali fan klubove. Mateschitz je pružio punu potporu Goldbergeru, a nakon nekoliko dana, kad se drama malo primirila, smirile su se i vlasti u Austriji i sinu razmetnom su ponudile rješenje na obostranu korist.

Ministar unutarnjih poslova Schlögl je predložio Goldbergeru da se odrekne jugoslavenskog državljanstva te da podnese žurni zahtjev za ponovno primanje austrijskog. Kako je objasnio i pokrajinski ministar Leitl, Goldberger je na to imao zakonsko pravo i samim tim put prema kući opet je bio prohodan.

Goldberger je rekao da je čitava priča sa Srbima bila jedan veliki nesporazum i već za par dana je dobio austrijske papire. Štoviše, ukinuta mu je i suspenzija Austrijskog skijaškog saveza i dobio je priliku nastupati na Igrama u Naganu, samo zbog posebne dozvole koju mu je Austrijski savez sredio jer Japanci ne puštaju u svoju zemlju one koji su dokazano koristili narkotike.

U Naganu je doživio krah, a onda, kad nitko nije očekivao, pokazao je da je forma prolazna, a klasa vječna
No možda bi bilo bolje da nije ni dolazio. Bio je tek 22. na maloj skakaonici, a na velikoj i u momčadskoj konkurenciji nije ni bio dio reprezentacije Austrije. Umjesto njega momčadsku broncu osvojio je Martin Höllwarth, čovjek koji je dvije godine ranije, tijekom opsežne istrage austrijske policije, također bio osumnjičen i optužen da je konzumirao kokain.

Tad se činilo da je bajci napokon došao kraj i da će se zlatni dečko austrijskog sporta vratiti na svoju farmu u anonimnost, no Goldi ne bi bio Goldi da se još jednom, iz inata svima, nije vratio kao pobjednik.

Najprije je u ožujku 2000. na Planici doskočio na nestvarnih 225 metara i bio je rekorder pune tri godine. Godinu dana kasnije, opet kao dio austrijskog tima, na SP-u u Lahtiju osvojio je jedno zlato i dvije bronce, a 2004. na omiljenoj mu Planici osvojio je momčadsku broncu u letovima.

Pred početak sezone 2004./2005. rekao je da će mu karijera trajati sve dok i dalje bude uživao u skokovima, no odmah je bilo jasno da je ostao bez želje i da je čarolija nestala. Goldi se te sezone redovito penjao na zaletište, ali rezultati su bili sve gori. Nakon što cijelu sezonu nije uspio ući u deset najboljih, odlučio je reći da je dosta.

Od profesionalnog sporta službeno se oprostio u siječnju 2006. na Svjetskom prvenstvu u letovima u Tauplitzu, kad je uz ovacije navijača na brdu Kulm doskočio na 185 metara.

''Moram priznati da sam bio prilično nervozan tog dana. U jednom trenutku, dok sam bio gore na vrhu brda, zapitao sam se: 'Hej, zašto ja uopće moram skočiti?' Skijaški letovi su sasvim druga priča u odnosu na skokove. Dovoljna je i najmanja greškica i može doći do tragedije. Dobro, više se nisam ni za što borio, pa mi je jedini cilj bio sletjeti'', rekao je Goldberger, a te riječi bile su jasan dokaz da je to bio kraj.

Kraj jedne velike karijere velikog sportaša koji je osvojio sve osim olimpijskog zlata. Od trenutka kad se pojavio na sceni do tog dana 2006. u Tauplitzu, Andreas Goldberger bio je miljenik publike. Ne samo u Austriji. Obožavali su ga navijači, obožavali su ga mediji, obožavali su ga suparnici.

Savršeno dobro je razumio da u sportu jedan dan dobiješ, a drugi dan izgubiš i zbog toga nikad u konkurenciji nije tražio neprijatelje. Štoviše, pamte se riječi velikog Poljaka Adama Malysza tijekom natjecanja u Trondheimu 2001.

''Bio sam u dužoj krizi, a Adam je briljirao. Tada smo se borili za prvo mjesto i on je pobijedio za samo jedan bod. Dok je primao pokal, nagnuo se i šapnuo mi je: 'Žao mi je, volio bih da možemo zamijeniti mjesta, da ti budeš prvi, a ja drugi.' Ipak, drago mi je da sam izgubio baš od njega. Bio je u takvoj formi da sam lakše podnio poraz nego da sam izgubio od nekog drugog. Osim toga, Adam je fenomenalan lik i sjajan prijatelj", rekao je tada Goldberger.

Vječnog dječaka su obožavali svi, od navijača do suparnika
Nakon što je ''okačio skije o klin'', mnogi su mislili da će Goldberger pasti u anonimnost te da će se skriti negdje u osami snježnih divljina u Alpama gdje je odrastao. Dogodilo se upravo suprotno. Goldi je pokazao da je življi nego ikad. Već u ožujku 2006. nastupio je u poznatom šou Ples sa zvijezdama, gdje dogurao čak do finala, a nedugo potom dobio je stalni posao kao stručni komentator skijaških skokova na ORF televiziji.

U lipnju 2013. se oženio za svoju dugogodišnju partnericu Astrid Brandauer. Ponekad, kad mu se da, s kamerom na kacigi odrađuje ulogu predskakača na natjecanjima Svjetskog kupa. Tu i tamo nastupi u konkurenciji veterana, a 2014. je osvojio dva naslova prvaka svijeta u konkurenciji od 40 do 44 godine.

Umirovljeni sportaši se često zapuste, udebljaju se, prerano ostare. Andreas Goldberger, premda će u studenom navršiti 50. rođendan, i dalje impresionira atletskom figurom, dječačkim licem i širokim i iskrenim osmijehom. Skija, skače, trči maraton, vozi bicikl... Ukratko, Goldi uživa kao nikad u životu, puno više nego kad je kao dječak bio na vrhu svijeta. Tada se nije znao nositi sa slavom, a danas je samo sretan čovjek.

''Ja sam jedan od njih, normalna, nekomplicirana osoba koja je odrasla u skromnim uvjetima na farmi. Nikada nisam razmišljao o nekim velikim idejama ili planovima za svoju karijeru, jedino mi je važno bilo da budem iskren i da se ne pretvaram. Ako zajebem, jebiga, zajebao sam i sam ću se nositi s tim. Uostalom, kad ostarim, želim se moći pogledati u ogledalo. Navijači su to vidjeli i znali su to cijeniti", za njemački Spox je nedavno rekao Andreas Goldberger. I u pravu je.

Navijači su ga uvijek obožavali i nikad ga nisu prestali voljeti. Nisu mu zamjerili ni kokainsku aferu ni to što je iz bijesa odlučio postati Srbin. Svatko ponekad zajebe u životu, a Goldi je uvijek bio njihov. Bio je jedan od njih i naravno da su mu oprostili.
tex2 Posted - 04/02/2022 : 09:46:57
https://www.24sata.hr/sport/legendarni-batistuta-danas-ima-protezu-u-nozi-vrsio-sam-nuzdu-u-gace-jer-nisam-mogao-hodati-812879

BATIGOLOVA PRIČA
Legendarni Batistuta danas ima protezu u nozi: Vršio sam nuždu u gaće jer nisam mogao hodati

Ostavio sam nogomet i preko noći nisam mogao hodati. Vršio sam nuždu u gaće iako mi je WC bio udaljen tri metra. Bilo je 4 ujutro, znao sam da ako ustanem da će me zglobovi ubiti, rekao je legendarni Batistuta

Ni Zvone (Boban, nap. a.), ni ja ne bismo dali Šukera za deset Batistuta. Je.. te Batistuta, ispalio je Miroslav Ćiro Blažević legendarnu izjavu uoči utakmice protiv Argentine (1-0) na SP-u 1998. godine.

Hrvatska je taj susret izgubila i skupinu završila na drugom mjestu što ju je poslalo na Rumunjsku u osmini finala. Nije zabio ni Šuker, a nije zabio ni Batistuta. I to je bilo pravo čudo obzirom da je ovaj velikan tijekom karijere utrpao 300 golova. Hrvatska je bila jedna od rijetkih kojoj je to pošlo za rukom.

Čudesni Gabriel Batistuta umirovio se 2005. godine i potpuno povukao iz javnog života. Nema ga više u nogometu, tu i tamo komentira neku utakmicu, a u krugu svoje obitelji proslavit će 53. rođendan.

Bio je jedan od najboljih napadača na svijetu. Snažan kao bik, brz, s ubojitom desnicom koja je samo trpala. No, navijače je očarao i nečim drugim. To je nevjerojatna karizma i strast kojom je odisao, a često se pojavljivao u snovima mnogim pripadnicama nježnijeg spola.

U svojim igračkim danima uništavao je protivničke obrane uglavnom u dresovima Fiorentine, Rome i Argentine, karijeru završio u Al-Arabiju. Na 516 utakmica zabio je 300 golova, a kakav je igrač bio dovoljno govori podatak da je drugi najbolji strijelac Argentine u povijesti, ispred njega je samo Leo Messi. Batistuta je u 78 utakmica u dresu 'gauča' zabio 56 golova. a danas ima velike zdravstvene probleme jer je igrao i kad nije trebalo. Koljena i zglobovi su patili pa je primao injekcije kako bi uopće mogao nastupiti. No, sve to ima svoju cijenu.

Veličanstvenu karijeru završio je 2005. godine i odlučio uživati u mirovini. Kako bi se maknuo od svega, kupio je imanje, napravio farmu i počeo se baviti stočarstvom. Bio je to potpuno novi svijet za njega. Više nije bilo treninga, utakmica, borbe za trofeje, gladi za golovima. Nije više bio u vrtlogu nogometne javnosti i to je ostavilo posljedice na njemu. Što mentalne, što fizičke. I tada je krenuo pakao. Bilo je dana kada nije mogao ustati ni iz kreveta zbog bolova u nogama. Bio je očajan, bolovi su bili nepodnošljivi pa je tražio da mu amputiraju obje noge.

- Ostavio sam nogomet i preko noći nisam mogao hodati. Vršio sam nuždu u gaće iako mi je WC bio udaljen tri metra. Bilo je 4 ujutro, znao sam da ako ustanem da će me zglobovi ubiti. Ne mogu to opisati riječima, tu bol više nisam mogao podnijeti.

Liječnici ga nisu poslušali, ali zato su mu olakšali. Prije tri godine švicarski doktori su mu ugradili protetičko pomagalo u lijevu nogu i olakšali život. Stanje mu se itekako poboljšalo.


U Italiji je igrao u vrijeme kad je Serie A bila najpopularnija liga svijeta, a on sam bio je jedan od najboljih njenih igrača. Tada je rekao da 'ne voli nogomet te da ga igra samo zato što mu je to posao'. Mnoge je šokirao, ali ta izjava lako se može pretočiti i u sadašnjost. Nogomet je postao biznis i mnogi se bave njime upravo zbog ogromnog novca.

- Da, rekao sam to, ali samo zato da zaštitim sebe od medija i javnosti. Čim sam to rekao prestali su me ispitivati. Morate znati da sam igrao u Italiji kada su tamo bila sjajna vremena za nogometaše. Uvijek sam bio pod velikim pritiskom, svi su pričali samo o nogometu, a meni je to bilo užasno dosadno - priča Batistuta te otkriva da se sada ipak promijenio.


- Sada volim nogomet, taktiku, treninge i sve što se događa na terenu. Nisam bio takav kad sam bio mlađi, ali nogomet je kroz godine postao moja strast, moj život i zrak koji udišem. Znate, sada baš uživam u nogometu, a da ga uopće ne igram. Jedino što ne volim jesu intervjui - nasmijao se legendarni Argentinac.


I danas je daleko od svjetala pozornice, rijetko ga se može vidjeti u javnosti, ali zato uživa u mirovini i čarima života. Pa legendo, neka ti je sretan 53.!
tex2 Posted - 02/02/2022 : 11:34:21
https://www.index.hr/sport/clanak/o-utakmici-smrti-snimljen-je-film-s-peleom-i-stalloneom-ali-istina-je-puno-mracnija/2324542.aspx

O Utakmici smrti snimljen je film s Peleom i Stalloneom, ali istina je puno mračnija

Danas se vraćamo u vrijeme Drugog svjetskog rata i događaja koji je inspirirao i Hollywood, za snimanje kultnog filma Bijeg u pobjedu s Peleom i Sylvesterom Stalloneom u glavnim ulogama. Priča o Utakmici smrti tako je došla do širokih masa, ali je za filmske potrebe prilično izmijenjena. Evo što se zaista dogodilo.

PRIJE točno 40 godina jedan od najvećih redatelja u povijesti filma, legendarni John Huston, snimio je kultni Bijeg u pobjedu. Premda film ni izbliza nije umjetnički važan kao neka druga ostvarenja velikog redatelja, Bijeg u pobjedu je bio nevjerojatno popularan u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Posebice u Europi. Jasno je i zašto.

Huston je kao nitko prije njega na filmskom platnu isprepleo Drugi svjetski rat, nacizam i nogomet. Priča je jednostavna. U nacističkom logoru u okupiranom Parizu britanski časnik, a inače bivši nogometaš Colby (Michael Caine), dogovorio je nogometnu utakmicu između logoraša i nacista s njemačkim časnikom Karlom Von Steinerom (Max Von Sydow), također bivšim nogometašem, kojeg je puno više zanimao nogomet od bolesne ideje Adolfa Hitlera.

Kod Hustona je nacist ustao i aplaudirao geniju Pelea, prava istina je bila drugačija
Početna ideja je bila da se nogometna utakmica iskoristi kao platforma za bijeg iz logora kroz iskopani tunel ispod stadiona tijekom poluvremena, no kako je u sportu, baš kao i u životu, važno pobijediti i pri tome dati vlastiti maksimum, igrači su na svoju ruku odlučili završiti susret i pokazati da su bolji od protivnika. Peleove škarice u posljednjoj sekundi natjerale su Von Steinera da ustane i aplaudira potezu nogometnog genijalca, a pobjeda logoraša simbolički je predstavljala pobjedu nad nacizmom i dolazak slobode.

Mnogi legendarni igrači glumili su u filmu: Pele, Osvaldo Ardiles, Bobby Moore, John War, Kevin O'Callaghan, Kazimierz Deyna, Hallvar Thoresen, Paul Van Himst, Werner Roth, Mike Summerbee, Russell Osman, Co Prins, Laurie Sivell, a na vratima logoraške reprezentacije stajao je kultni akcijski junak Sylvester Stallone.

Uz fantastične i nikad na filmu realnije prikazane nogometne poteze, Bijeg u pobjedu je imao veliku popularnost upravo zbog toga što je donosio optimizam i ta lagana doza patetike davala mu je neodoljiv šarm.

No prava priča o utakmici logoraša i čuvara tijekom Drugog svjetskog rata, koja je inspirirala velikog redatelja, ni izbliza nije bila toliko vedra kao ona Hustonova. Bila je mučna, okrutna i krvava, a i danas se u povijesnim knjigama naziva Utakmicom smrti.

Godine 1942., u jeku Drugog svjetskog rata, gotovo cijela Europa bila je u Hitlerovim rukama, no nacistički vođa želio je dokazati da je najveći vojni strateg u povijesti i glavninu svojih snaga poslao je na SSSR. Nacisti su u kratkom vremenu zauzeli golem dio sovjetskog teritorija, a pri tome su činili nezamislive pokolje nad civilnim stanovništvom. Posebice u Ukrajini. U prva dva dana nakon pada Kijeva nacisti su pobili 33 tisuće ljudi, uglavnom Židova, ali i Ukrajinaca koje su držali simpatizerima ili članovima pokreta otpora.

Kako je došlo do Utakmice smrti
Njemački časnik Eberhardt, gospodar života i smrti na tom području, odlučio je organizirati nogometnu utakmicu između njemačkih vojnika i izabrane momčadi Ukrajine, koju su uglavnom činili igrači Dinama iz Kijeva. Eberhardt je njima poštedio život, dok su svi ostali ugledniji građani Kijeva pogubljeni.

Eberhardt je smatrao da njegovi vojnici ne mogu izgubiti od ekipe koju su činili izgladnjeli logoraši koji su prema nacističkim teorijama ionako pripadali nižoj vrsti. No momčad nazvana FC Start nije namjeravala izgubiti. Čak ni po cijenu vlastitih života.

Na poluvremenu su Ukrajinci vodili 1:0, a tijekom odmora do njih je došao glavnom i bradom sam Eberhardt i poručio im je da će biti pogubljeni ako ne izgube. Ni to nije pomoglo. Start je pregazio Nijemce 5:1.

Nacisti su tražili revanš, a dobili su novo poniženje
Ipak, tog dana nitko od Ukrajinaca nije smaknut, ali je vijest o teškom porazu stigla do Eberhardtovih nadređenih. Inzistirali su na revanšu, a grad je bio oblijepljen brojnim najavnim plakatima. Kijevskim igračima zabranjeno je treniranje, a obroci su im drastično smanjeni. A pet dana kasnije izašli su na teren protiv puno jače nacističke selekcije. Bila je to sama elita Luftwaffea, momčad nazvana Flakelf. Pred sam početak utakmice nenajavljen je među ukrajinske igrače ušao časnik SS-a i obratio se momčadi na savršenom ruskom.

"Ja sam sudac današnje utakmice. Znam da ste jako dobra momčad. Molimo vas da se pridržavate pravila, ne kršite nijedno pravilo, a prije utakmice pozdravite svoje protivnike na naš način", rekao je.

Drugim riječima, objasnio im je da moraju pozdraviti nacističkim pozdravom, a i da bi im bilo mudro izgubiti susret.

Na centru su se dvije ekipe pozdravile. Flakelf je uzvikivao "Heil Hitler" uz veliko odobravanje nacista na tribinama, a zatim su igrači Starta napravili nešto nezamislivo. Digli su ruke i svi su očekivali da će i oni nacistički pozdraviti, ali su odmah vratili ruke na prsa i uzviknuli sovjetski sportski slogan "Fizcult-Hura". Na zaprepaštenje Nijemaca, ukrajinski su gledatelji pozdravili njihovo odbacivanje nacističkog slogana.

Čim je utakmica krenula, igrači Flakelfa su navalili i uz pomoć njemačkog suca, koji "nije vidio" grube nasrtaje na Ukrajince, rano su zabili prvi gol. No to nije obeshrabrilo domaću ekipu, koja je uzvratila s tri gola do poluvremena.

Tribine su eruptirale, pjevalo se i skandiralo Ukrajini, a odmah nakon što je sudac odsvirao kraj, u svlačionicu Starta bijesan kao ris upao je nacistički suradnik Švecov, koji je Ukrajince upozorio na teške posljedice koje ih čekaju ako ne izgube. Igrači Starta se nisu prepali. Znali su da ih u svakom slučaju čekao pakao i odlučili su časno odigrati utakmicu, pa i po cijenu smrti.

Do kraja su obje momčadi postigle po dva gola, a u posljednjim sekundama, pri rezultatu 5:3, branič Klimenko je nevjerojatnim driblinzima rasturio njemačku obranu, a onda umjesto da je loptu ubacio u praznu mrežu, namjerno ju je ispucao u gledalište. Poniženje za naciste je bilo potpuno. Ukrajinski "poluljudi" su opet razbili superiorne Arijevce.

Što se kasnije dogodilo s igračima Starta?
Ipak, unatoč kasnijim legendama, nacistička osveta nije bila trenutačna. Sovjetska propaganda je nakon rata tvrdila da je svih 11 igrača Starta odvedeno odmah nakon utakmice i streljano u dresovima. To nije bilo točno. Igrači Starta su vraćeni na svoj posao u lokalnu pekaru. Ali nekoliko dana kasnije Gestapo je došao u tu pekaru s popisom igrača Starta. Svi su odvedeni u sjedište tajne policije u Koroljenkovoj ulici, gdje su pod teškim torturama tjerani da priznaju da su saboteri i neprijatelji režima. Nitko od njih nije poklekao. Ipak, vlastita sestra je Nikolaja Korotkiha prijavila nacistima kao bivšeg časnika NKVD-a i nacisti su ga zbog toga mučili do smrti. Postao je prva žrtva Utakmice smrti.

Preostalih deset igrača poslano je u radni logor u Siretzu, gdje su morali raditi u neljudskim uvjetima. Kad su sovjetski partizani 1943. napali Nijemce oko Kijeva, zapovjednik logora za odmazdu je naredio strijeljanje određenog broja logoraša. Prvi pogubljeni su bili strijelac gola iz slobodnog udarca Kuzmenko, karizmatični vratar i kapetan Starta Truševič te Klimenko, onaj branič koji je osramotio Nijemce odlučivši ne postići gol. Sva trojica su ubijena metkom u potiljak i bačena u jamu Babi Yar. Još tri igrača - Gončarenko, Tjučev i Sviridovski - poslani su na prisilni rad u grad, ali kad su doznali što se dogodilo njihovim suigračima, uspjeli su pobjeći i skrivali su se sve do dolaska Crvene armije u grad. Sudbina ostalih igrača nije poznata.

Preživjeli s Utakmice smrti za Staljina su bili izdajnici i nacistički suradnici
Za očekivati je bilo da će nakon oslobođenja Kijeva igrači Starta biti proglašeni herojima. To se nije dogodilo. Staljin je smatrao da je igranje nogometa s njemačkim okupatorom ravno izdaji i za njega su igrači Starta bili jednaki kolaboracionistima. Umjesto da budu slavljeni kao junaci, preživjeli igrači Starta godinama su živjeli u strahu od progona, smaknuća i slanja u brojne sovjetske logore, a neki od njih su ispitivani i mučeni od strane NKVD-a kao navodni suradnici nacista.

Situacija se promijenila nakon Staljinove smrti 1953. Represija je popustila, a priča je u verziji partije (da su svi pobijeni istog dana) izašla u javnost i predstavljala je legendu koja je simbolizirala sovjetsko herojstvo pred nacističkim zločincima.

"Bila je to očajnička borba za opstanak koja je završila loše za četvoricu igrača. Nažalost, nisu umrli jer su bili veliki nogometaši ili veliki igrači Dinama... Umrli su kao i mnogi drugi sovjetski ljudi jer su se dva totalitarna sustava međusobno borila, a bili su predodređeni da postanu žrtve tog pokolja velikih razmjera. Smrt igrača Dinama ne razlikuje se toliko od mnogih drugih smrti", nakon raspada SSSR-a 1992. je rekao jedan od sudionika Utakmice smrti Makar Gončarenko.

Vlada Leonida Brežnjeva je 1965. posthumno dodijelila odličja za hrabrost četvorici ubijenih igrača Starta, a pet preživjelih je primilo medalje za velike zasluge. U Kijevu su dva spomenika 1971. podignuta u čast igračima Utakmice smrti, a bivši stadion Zenita, na kojem se odigrala utakmica, preimenovan je u stadion FC Start.

Nakon raspada SSSR-a pojavili su se neki protusovjetski novinari i povjesničari koji su tvrdili da je legenda o Utakmici smrti pretjerana te da je stvorena kao protumjera sovjetske propagande jer je u Rusiji vladalo mišljenje da se stanovnici Kijeva nisu pretjerano borili protiv nacista. Neki su tvrdili da nikakvih prijetnji nije bilo i da su pobijeni igrači Starta stradali zbog sasvim drugih razloga, a ne zbog sudjelovanja u Utakmici smrti.

Više je verzija istine o Utakmici smrti, ali koja god bila prava, svakako je mračnija od one koju je prikazao John Huston. Filmska verzija daleko je od prave istine, ali je dokaz da je ovaj događaj, koji se nedvojbeno odigrao, ušao u legendu te inspirirao Amerikance, kojima je nogomet osamdesetih još bio apstrakcija.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 11:24:34
https://www.index.hr/sport/clanak/nezgrapni-hrvat-bio-je-shaq-50-godina-prije-shaqa-nitko-nije-tako-promijenio-kosarku/2323034.aspx

Nezgrapni Hrvat bio je Shaq 50 godina prije Shaqa. Nitko nije tako promijenio košarku

Danas odlazimo u prošlost dalje nego obično i prisjećamo se Georgea Mikana, unuka hrvatskog imigranta u SAD, koji je zaslužan za revoluciju košarke u jedan od najpopularnijih sportova na svijetu te općenito percepciju visokih ljudi u tom sportu.

KAO DIJETE, početkom 1930-ih, tako je strašno smrskao koljeno da je više od godinu dana bio prikovan za krevet. Nosio je naočale. Bio je visok i nezgrapan. Organiziranom košarkom nije se bavio sve do sveučilišta. Tko bi rekao da će taj mladić hrvatskog podrijetla postati prva košarkaška superzvijezda u povijesti?

George Mikan toliko je dominirao američkim profesionalnim ligama da su zbog njega mijenjali pravila, ali i način na koji se gleda na visoke ljude u košarci. Svojom dominacijom krajem 40-ih i u 50-im godinama prošlog stoljeća postavio je standarde i otvorio vrata idućim generacijama velikih centara, kao što su Bill Russell, Wilt Chamberlain, Kareem Abdul-Jabbar, Hakeem Olajuwon i Shaquille O'Neal.

A to je tek djelić njegove ostavštine košarci. Iako je svaka nova generacija sklona omalovažavanju svojih prethodnika, a on je bio pionir, bez ikakvih je polemika uvršten na popise najboljih NBA igrača svih vremena, pa tako i na ovaj nedavni povodom 75. godišnjice.

Podrijetlom iz Vivodine pokraj Ozlja
"Da nije bilo njega, ne bi bilo ni mene", bez ustručavanja je rekao Shaq, čija se dominacija danas uzima za primjer kad se mlađim generacijama pokušava objasniti kakav je igrač bio Mikan.


Njegov djed Juraj emigrirao je početkom 20. stoljeća u Pittsburgh iz Vivodine pokraj Ozlja i za tri tjedna u čeličani zaradio dovoljno da pošalje novac za put i supruzi Mariji. Uskoro su se preselili u Joliet u Illinoisu, gdje su otvorili gostionicu, obiteljski biznis koji je kasnije vodio njihov sin Joseph, a njegova djeca uključila su se čim su izrasla dovoljno da vide preko šanka.

"Mama je bila kuharica, a njena pržena piletina bila je najpopularnija u gradu. Mi klinci smo radili sve što smo stigli, od konobarenja do čišćenja ribe za naše poznate Riblje večeri petkom", prisjetio se svojedobno George, koji je dobio ime po djedu Juraju. Ali njegova budućnost, ispostavit će se, nije bila u gostionici.

Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama
Mikanovi su bili vrlo pobožna obitelj, a mama i baka željele su da George postane svećenik. Išao je u lokalnu katoličku školu i počeo se baviti košarkom kad je s 11 godina izrastao preko 180 centimetara. No kao dječačić teško je ozlijedio koljeno i doslovno preležao godinu dana. U to vrijeme medicina nije bila tako razvijena, pa tko zna kako mu je to koljeno zaraslo, ali zbog posljedica je čudno trčao. Kad se tome doda i slabovidnost, nije ni čudno što ga, unatoč visini, nisu primili u školsku momčad. "Jednostavno, ne možeš igrati košarku s naočalama", poručio mu je trener.

Tako je uglavnom igrao u dvorištu s braćom, a sudila je baka. "Nije znala košarkaška pravila, ali je znala kad nešto nije u redu. Sve razmirice rješavala je drškom metle", pričao je Mikan.

Sa 16 godina dosegnuo je dva metra. Kad je došlo vrijeme za odlazak na sveučilište, otišao je na probu u poznati Notre Dame. Nije prošao.

"Trener mu je rekao da nije izgledao dobro, da nije u rangu ostalih momaka i da pokuša na manjem sveučilištu", rekao je Ray Meyer, ondašnji pomoćnik na Notre Dameu, a kasnije legendarni košarkaški trener sveučilišta DePaul, na kojem je radio više od 40 godina.

Ali Meyer je vidio nešto u njemu i kada je godinu dana poslije dobio posao na DePaulu, uzeo je tog nezgrapnog, visokog, kratkovidnog klinca pod svoje i odlučio od njega napraviti košarkaša. Osmislio mu je posebne vježbe i metode treninga. Među ostalim, i "Mikanove vježbe", koje su danas sastavni dio treninga i u mlađim kategorijama, pri kojima stoji ispod koša i ubacuje loptu kroz obruč naizmjenično desnom i lijevom rukom, bez da je ispusti na pod.

Izgledao je kao slon koji naganja muhu
"Gledali smo boksačke treninge na kojima su preskakali uže, pa smo mu dali uže. Doveli smo mu djevojku da ga uči plesati. Stavili smo ga pred dječaka od 165 cm i rekli mu da ga pokuša čuvati. Izgledao je kao slon koji naganja muhu, ali nakon tjedan dana uspijevao ga je blokirati", objašnjavao je Meyer kako je Mikanu poboljšavao pokretljivost i koordinaciju.

Naime, dok je danas prva fizička asocijacija na košarku visina, tada su (pre)visoke ljude smatrali prenezgrapnima za bavljenje tim sportom i bili su izuzetna rijetkost, pa je Meyer procijenio da će imati ogromnu prednost ako usavrši čovjeka koji već ima prirodnu fizičku karakteristiku kakvu se ne može ni naučiti ni utrenirati.

Uskoro je Mikan postao atrakcija koja je punila i najveće dvorane, poput Madison Square Gardena. Košarkaška pravila tada su bila znatno drukčija i omogućavala mu da dominira sa svojih 208 centimetara. Kada bi primio loptu blizu koša, nitko mu nije mogao ništa. A na drugoj strani terena bez problema je dosezao rukama iznad obruča i poput golmana zaustavljao lopte, pa je zbog njega uvedeno pravilo silazne putanje. U četiri godine na DePaulu dvaput je proglašen najboljim sveučilišnim igračem, a triput uvršten u idealnu petorku sezone.

Kada je došlo vrijeme za odlazak u profesionalce, NBA liga još nije osnovana. Paralelno je postojalo nekoliko liga, a Mikan je potpisao za Chicago American Gearse iz NBL-a te u prvoj sezoni osvojio naslov prvaka i titulu najboljeg igrača. Vlasnik kluba tada je povukao momčad iz natjecanja i pokrenuo svoju ligu, ali ona se raspala nakon samo mjesec dana. Igrači su se raspodijelili među ostalim klubovima NBL-a, a George je potpisao za Minneapolis Lakerse, iako u startu nije bio oduševljen tom idejom.

"Platili smo mu let da dođe na pregovore, ali nije želio potpisati. Mene su poslali da ga odvezem natrag na aerodrom, ali umjesto na jug, ja sam krenuo na sjever i tip je propustio let. Dan poslije je potpisao za nas", ispričao je za LA Times Sid Hartman, dugogodišnji novinar u Minneapolisu, koji je u to vrijeme pomagao Upravi Lakersa.

Bio je točno ono što je trebalo košarci da privuče publiku sa stadiona u dvorane
Mikan je odmah postao jedini igrač s više od 1000 poena (1195) u sezoni NBL-a, proglašen je MVP-jem, a Lakersi su osvojili titulu i iduće sezone prešli u BAA, koja će se, pak, godinu poslije spojiti s NBL-om i stvoriti današnju NBA ligu.

Bez obzira na to za koji klub igrao i kako se liga zvala, Mikan je dominirao i pobjeđivao. U osam godina osvojio je sedam naslova prvaka, od kojih šest s Lakersima, a pet u sustavu današnje NBA lige. Postao je prvi igrač koji je u njoj premašio 10.000 poena.

Bio je točno ono što je trebalo košarci, atrakcija i zaštitno lice koje će joj pomoći da privuče publiku iz bejzbola i američkog nogometa. Bio je na naslovnicama časopisa, a na gostovanja je odlazio dan-dva prije ostatka momčadi kako bi promovirao utakmicu brojnim intervjuima i javnim pojavljivanjima. Njegovi dolasci u grad nisu se reklamirali kao gostovanja Lakersa, nego jednostavno, na primjer, "Geo Mikan protiv Knicksa".

"Odveli bi me u hotel, gdje bih imao intervju za intervjuom, pokušavao bih napumpati biznis i prodati što više ulaznica. Nije mi smetalo. Kad pogledaš, nije to bilo loše za velikog klinca s naočalama za kojeg su rekli da ne zna igrati", prisjetio se Mikan 1997. na okupljanju najvećih 50 NBA košarkaša svih vremena.

U prve tri NBA sezone postizao je 28 koševa u prosjeku i bio prvi strijelac lige. U trećoj su prvi put počeli brojiti skokove i u tome je bio drugi. Protivnici su morali početi osmišljavati posebne taktike da ga zaustave, a liga mijenjati pravila da ublaži njegovu dominaciju i da ostalim klubovima priliku za titulu.

Silazna putanja, širenje reketa, ograničenje napada... Sve je to uzrokovao Mikan
Tako su se ondašnji Fort Wayne Pistonsi sjetili da ih Mikan ne može pobijediti ako nema loptu u rukama. Kad su poveli 19:18, do kraja su se samo dodavali bez namjere da postignu koš. Taj je utakmica, naravno, ostala ona s najmanje poena u NBA povijesti. Mikan je postigao 15 od 18 poena Lakersa, što je 83.3% i djeluje kao nedostižan rekord.

Ta je utakmica bila velik argument kad je četiri godine poslije NBA uvela ograničenje trajanja napada. Ali prethodno je promijenila drugo pravilo sa specifičnim ciljem limitiranja Mikana. U sezoni 1951./52. udvostručila je širinu reketa, prostora u kojem se napadač ne smije zadržavati dulje od tri sekunde, sa šest na 12 stopa (3.66 m), čime mu je poziciju na kojoj prima loptu znatno udaljila od obruča.

I zaista, limitirali su ga, ali ne i zaustavili. U idućoj sezoni prosjek mu je pao za skoro pet poena, a nastavio je padati i u narednim sezonama, ali i dalje je bio najbolji igrač momčadi koja je redovito osvajala titulu. Izmaknula im je samo 1951., kada je Mikan slomio nogu, ali imobilizirao ju je, zalijepio i skakutao na drugoj nozi po cijelu utakmicu. I takav je zabijao 20-ak koševa, ali Lakersi su izgubili finale Zapada od Rochester Royalsa 3:1.

Deset puta je lomio kosti
Znao se koristiti laktovima, ali puno više udaraca je primio, iz protivničke nemoći da ga drukčije zaustavi. Tijekom karijere ukupno je 10 puta lomio neku kost i ozljede su ga natjerale u mirovinu već 1954., s nepunih 30 godina.

Vidjevši da se bez njega Lakersi nisu uspjeli ni plasirati u finale, vratio se usred sezone 1955./56., ali duga stanka ostavila je traga, Mikan je postizao samo 10.5 poena u prosjeku, a nakon ispadanja u prvom krugu doigravanja definitivno se oprostio. Iako je povratak ispao debakl, zabio je dovoljno koševa da postane prvi igrač koji je u NBA ligi probio barijeru od 10.000.

Nakon košarke okušao se u politici i kandidirao za kongres u Minnesoti te izgubio od protukandidata s 15 godina iskustva u najtjesnijoj utrci u povijesti te savezne države. A bilo je to samo jedno poglavlje u karijeri poslije igračke.

Legendarni trener John Kundla 1957. je unaprijeđen u generalnog menadžera Lakersa te je pozvao Mikana da ga zamijeni na klupi, što je ovaj prihvatio, ali odustao je nakon samo devet pobjeda iz 39 utakmica u jednoj od najgorih sezona u bogatoj klupskoj povijesti.

Dvije godine kasnije franšiza se iz neuglednog i hladnog Minneapolisa preselila u puno glamurozniji Los Angeles i započela novi život, ali zadržala je ime u čast države s 10.000 jezera, u kojoj je nastala, kako bi sačuvala uspomenu na bogato naslijeđe, za koje je zaslužan upravo Mikan.

Kao čelnik konkurentske lige uveo je tricu još 1967. godine
Od košarkaške karijere nije puno zaradio, a nakon slabo prometnog pravnog obrta morao je povući novac iz životnog osiguranja. Poslije je otvorio turističku agenciju, a 1967. se vratio košarci kao prvi čelnik ABA lige, konkurentske NBA-u. Odlučio je da se igra prepoznatljivom crveno-bijelo-plavom loptom, za koju je smatrao da je patriotskija i televizičnija od standardne smeđe. Kao i igrač, i u tom je poslu bio čovjek ispred svog vremena, i to zato što je uveo liniju za tricu, punih 12 godina prije nego što će, uz veliku skepsu javnosti, to učiniti i NBA liga.

Iz ABA lige je otišao 1969., a u svijetu košarke opet se pojavio sredinom '80-ih kao predvodnik inicijative za povratak profesionalne košarke u Minneapolis. Tako su nastali i 1989. NBA-u priključeni Minnesota Timberwolvesi. U predvorju njihove dvorane od 2001. stoji njegov trometarski brončani kip u pozi šutiranja "udice", njegova trademark-poteza, koji će kasnije usavršiti i proslaviti Kareem Abdul-Jabbar.


Mikan je preminuo 2005., nekoliko tjedana prije 81. rođendana. Posljednjih godina života zdravlje mu se znatno pogoršalo, imao je dijabetes i probleme s bubrezima, zbog kojih je pet godina triput tjedno odlazio na dijalizu, a desna noga amputirana mu je ispod koljena. Kad su mu ukinuli zdravstveno osiguranje, našao se u ozbiljnim financijskim problemima i borio se da NBA prizna i omogući sportsku mirovinu od 1700 dolara i igračima umirovljenima prije 1965.

Ta ga je borba, kažu, držala na životu i želio je dočekati novi kolektivni ugovor kako bi dobio satisfakciju, ali preminuo je pet godina prerano. Troškove sprovoda platio je Shaquille O'Neal, jedna od centarskih legendi koja spremno priznaje da bez Mikana ne bi bilo ni njega.

Šezdesetih godina 20. stoljeća najveće su košarkaške zvijezde bile Wilt Chamberlain i Bill Russell, zatim Kareem Abdul-Jabbar, a tek je Michael Jordan promijenio paradigmu da je centar obavezno najbolji igrač. Shaq je bio posljednji centar koji je košarkom dominirao kao nekad taj nezgrapni Hrvat s naočalama koji je smiješno trčao. I promijenio igru.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 11:18:26
https://www.index.hr/sport/clanak/baski-nisu-podnosili-strance-sve-dok-liverpoolov-otpadak-nije-osvojio-njihova-srca/2321329.aspx

Baski nisu podnosili strance, sve dok Liverpoolov otpadak nije osvojio njihova srca

Danas se prisjećamo Johna Aldridgea, Irca iz Liverpoola koji je ostavio puno dublji trag u povijesti jednog naroda nego sporta kojim se bavio. On je 1989. potpisao za Real Sociedad i postao prvi strani nogometaš u povijesti kluba, za koji su dotad igrali isključivo Baski.

POSJETITE li San Sebastian i uđete li u bilo koji lokalni restoran ili bar, vrlo vjerojatno ćete na zidovima pronaći uokvirene fotografije legendi Real Sociedada. Na zidovima ćete vidjeti uglavnom baskijske ikone kao što su Xabi Prieto, Xabi Alonso, Txixi Begiristain, Jesus Zamora, lokalne nogometne heroje grada kojem je nacionalna pripadnost važnija od života.

No, među njima će sigurno biti i slika čovjeka koji s Baskijom nema veze, koji se u San Sebastianu zadržao samo dvije godine, kojeg su stigmatizirali i tjerali kad je stigao, ali koji je, i tri desetljeća kasnije, junak Baskije kao i svi gore navedeni igrači.

John Aldridge, Irac iz Liverpoola, bio je prvi igrač u povijesti koji je kao stranac obukao dres Real Sociedada. Njegov transfer 1989. iz Liverpoola u Sociedad postao je povijesni, jer nakon njega za ovaj grad i ovaj klub više ništa nije bilo isto.

Danas u Sociedadu igraju stranci, a prije 32 godine to je bilo nezamislivo
Sociedad je u ovom trenutku drugi u La Ligi, odmah iza Reala, a momčad je sastavljena uglavnom od Baska, ali tu su i po jedan Francuz, Belgijac, Norvežanin, Šveđanin i Australac. Prije tridesetak godina i toliki stranci u klubu iz San Sebastiana bili su nezamislivi, ne samo zbog globalnog pravila o tri strana igrača.

Od svog osnutka Sociedad, baš kao i susjedni Athletic Bilbao, imao je politiku da u klubu mogu igrati samo lokalni momci, Baski, čiji će nacionalni ponos i svjesnost da brane boje svog kluba nadjačati financijsku moć Reala, Barcelone i ostalih španjolskih klubova. Bilo je to pitanje časti. Baski, po nekim izvorima najstariji europski narod, desetljećima su živjeli pod jarmom diktature Francisca Franka, koji je dao sve od sebe da prebriše jezik, kulturu i način života tog naroda.

Baski su imali dva oružja protiv Franka - ETA-u i nogomet
Baski su imali dva načina kako uzvratiti. Prvi je bio politički, u kojem je glavnu ulogu imala ETA, a drugi je bio nogometni. Zbog toga su bili sumnjičavi i oprezni prema strancima jer su smatrali da nitko ne može jednako srčano braniti boje kluba od njih, kojima je borba protiv Reala ili Barcelone nešto puno više od nogometa. Zapravo, općenito nisu vjerovali nikome.

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno, ali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća dvije dominantne sile španjolskog klupskog nogometa bili su upravo Sociedad, koji je 1980. bio drugi, a u iduće dvije godine osvajao naslov prvaka, i Athletic, koji je samo nastavio baskijsku dominaciju titulama 1983. i 1984. Nikad nakon toga ni jedni ni drugi nisu podigli trofej prvaka. Razlog je bio jednostavan - novac. Real i Barca su čerupali Baske i odvodili im najveće zvijezde. Posebno je u nezavidnoj situaciji bio Sociedad, koji je financijski bio slabiji od Athletica, pa se znalo događati da oni igrači koji ne bi otišli na Bernabeu ili Camp Nou, na kraju odu u Bilbao.

Sociedad je 1987. osvojio Kup kralja, a odmah nakon toga Txiki Begiristain, Luis López Rekarte i José Mari Bakero otišli su u Barcelonu, gdje su kasnije postali ključni igrači Johana Cruyffa u pohodu na prvu titulu u Ligi prvaka 1992.

Ključan trenutak, koji je promijenio politiku Sociedada, dogodio se 1989., kad je napadač Lorenzo Juarros potpisao za Athletic za više od dva milijuna eura, što je u to vrijeme bio najveći transfer u povijesti španjolskog nogometa.

Godine 1989. povijest Baskije se zauvijek promijenila, a sve zbog jedne glupave svađe sa ženom Liverpoolove legende
Kako su najbolji igrači otišli, a omladinski pogon nije mogao stalno izbacivati top igrače, Uprava kluba odlučila se za radikalan potez, potez koji je među navijačima u San Sebastianu shvaćen kao hereza. Klub je odlučio dovesti strane igrače jer su bili svjesni da samo s domaćim mladićima više nikad neće moći biti ono što su bili na početku desetljeća. Kako su građani San Sebastiana odlučno bili protiv te ideje, postignut je kompromis - stranci mogu, ali ne i Španjolci. John Aldridge je bio pionir i u ljeto 1989. stigao je iz Liverpoola.

Irski reprezentativni napadač rođen u Liverpoolu svoju je profesionalnu karijeru započeo u velškom klubu Newport County. U pet godina boravka u klubu zabio je 70 golova u 170 nastupa, a mali velški klub odveo je u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova 1981., što je u to vrijeme bila senzacija. Nakon toga igrao je za Oxford, a odlične igre dovele su ga do ispunjenja dječačkih snova. Potpisao je za Liverpool, klub za koji je navijao od rođenja. Liverpool je u Juventus prodao Iana Rusha i Kennyju Dalglishu je hitno trebao netko tko će moći dostojno zamijeniti velški stroj za golove. Pronašao ga je u sjajnom Ircu, koji povjerenje najboljeg škotskog trenera nije izigrao.

Iduće dvije sezone bile su najplodonosnije u karijeri Johna Aldridgea. S Johnom Barnesom i Dalglishevom igračkom zamjenom, Peterom Beardsleyjem, činio je jednu od najuzbudljivijih napadačkih linija u povijesti Redsa. Aldridge je bio ključan igrač u osvajanju naslova prvaka 1988., no sve je krenulo nizbrdo iduće sezone. Rush se vratio iz Juvea nakon neuspjele torinske avanture, a jedna banalna svađa Johna Aldridgea sa Dalglishevom suprugom na neki je način promijenila povijest baskijskog nogometa.

Tijekom rasprave Marina Dalglish mu je rekla:

"Vjeruj mi, nećeš ovdje biti još dugo."

Aldridge je odmah znao da je njegov boravak na Anfieldu završen. I doista, Dalglish je u novu sezonu krenuo u 4-4-2 sustavu, gdje su u vrhu napada igrali Rush i Beardsley. Irac je ostao zacementiran na klupi bez nade da će se nešto značajnije promijeniti u njegovom statusu. Odlučio je otići, a novo odredište mu je bilo San Sebastian.

Kako smo rekli, Sociedad nije želio strance u momčadi, na terenu, ali nije imao ništa protiv stranih trenera. Uglavnom su to bili ljudi s Otoka. Legendarni Velšanin John Toshack sjedio je na klupi 1988. kad je Sociedad završio drugi u prvenstvu iza Reala, a iste je sezone bio i u finalu Kupa kralja. No, iduće sezone momčad se raspala, najbolji igrači su otišli, a klub je završio tek 11.

Postignut je kompromis. Stranci mogu, Španjolci ne mogu
Tada je Uprava prelomila da im je stranac neophodan, a Toshack, koji je tog ljeta otišao u Real Madrid, svojim bivšim poslodavcima je preporučio napadača koji je samo godinu dana ranije bio najbolji topnik Liverpoola, a onda je odjednom ostao bez kluba.

"Sazvali smo sastanak, bio je to možda najvažniji sastanak u povijesti kluba. Odlučili smo da moramo pod hitno dovesti napadača. Tada je pala odluka da potpišemo ugovor s prvim nebaskijskim igračem u povijesti", otkrio je glasnogovornik kluba.

Kako baskijski nacionalizam nije dopuštao da u klub dođe Španjolac, odluka je pala na Aldridgea.

"Aldridge je bio ubojica u 16 metara. Bio je snažan, brz i agresivan. Morali smo ga potpisati."

Aldridge se nije mogao pretvarati da je presretan što je stigao u San Sebastian. Tri godine ranije ispunio je dječački san kad je zaigrao za Liverpool, a sad je na mala vrata došao u grad o kojem nije znao baš ništa.

"Financijski nisam mogao propasti, ugovor je bio dobar, ali sam profesionalno jako puno riskirao. O Sociedadu sam znao samo da su prije nekoliko godina bili prvaci. Ništa drugo. Ipak, znao sam da u Liverpoolu neću igrati i morao sam nešto napraviti", poslije je pričao Aldridge.

Irac je zadnju utakmicu za Liverpool odigrao 12 rujna 1989. Redsi su slavili 9:0, a on je ušao s klupe i zabio s bijele točke. Plakao je on, plakali su navijači. Samo dva dana kasnije s obitelji je stigao na sjever Španjolske.


"Nisam znao ništa o San Sebastiánu i nisam bio u najboljem raspoloženju kada smo stigli. Najprije smo se odvezli do Manchestera, odakle smo hvatali let za London, a zatim smo letjeli za Bilbao. Tek tada smo se odvezli u San Sebastian. Kad smo stigli, noć je pala, a mi smo bili totalno slomljeni. U tom trenutku sam bio ljut i mislio sam da sam donio užasnu odluku, ali sam vrlo brzo promijenio mišljenje", pričao je Irac, kojeg je ljepota grada oduševila.

"Supruga i ja smo šetali i nismo mogli vjerovati gdje se nalazimo kad smo ugledali dvije plaže i prekrasnu šetnicu. Pogledao sam suprugu i kad sam vidio smiješak na njenom licu, shvatio sam da nas čekaju sjajna vremena."

Početak je bio strašan. Tjerali su ga iz grada i pljuvali na pod kad bi ga vidjeli
Međutim, prvi dani u San Sebastianu nisu bili laki za pridošlicu sa strane. Baski su ponosan, ali i jako zajeban narod. Upravo ih je taj prgav karakter i učinio čvrstima kako bi mogli imati snagu da se beskompromisno bore za svoju slobodu. S druge strane, Aldridge nije znao da je upravo on prvi igrač koji je u klub došao sa strane i da ljudi, barem u početku, neće u njega imati povjerenja.

"Rečeno mi je da nemaju povjerenja u došljake i da moraš biti Bask da bi te u potpunosti prihvatili, ali uopće nisam bio svjestan važnosti toga što mi govore. Kad sam hodao gradom, vidio sam svoje ime na grafitima po zidovima, ali nisam razumio baskijske riječi oko njega. Kad sam pitao što to znači, bilo im je neugodno i najprije mi nisu željeli reći, ali kako sam inzistirao, popustili su." "Ovdje stranci nisu dobrodošli", pisalo je.

Politička situacija tih godina bila je jako napeta, a sukobi španjolske policije i baskijskih aktivista bili su brutalni. Krvava represija države za posljedicu je imala terorizam, a baš su članovi ETA-e bili najžešći protivnici Aldridgeova transfera.

"Obaviješten sam o političkoj situaciji i odlučio sam dati izmišljen odgovor kada su me na konferenciji za novinare zamolili da sljedećeg dana kažem nekoliko riječi. Rekao sam da nisam političar i da sam tu došao da zabijam golove i opravdam novac koji je klub potrošio na mene. Objasnio sam da sam nemoćan ako me netko ne želi u gradu. Zapravo, stvarno sam cijenio njihovu odluku da potroše velik novac za igrača od 30 godina, koji je pri tome bio stranac. Nisam ih smio razočarati", pričao je Aldridge.

Ako je u gradu i bilo onih koji nisu željeli Irca, svlačionica je disala posve drugačije. Suigrači su Aldridgea odmah prihvatili, a Alabe, koji je savršeno govorio engleski, bio mu je na raspolaganju. Svakodnevno ga je vozio na trening i učio ga jezik. Nakon samo dva, tri mjeseca Aldridge je davao intervjue na španjolskom. No, i dalje mu navijači nisu vjerovali.

"Navijači me nisu prihvatili na početku, ali davao sam sve od sebe da promijene mišljenje. Mnogi od njih su polako mijenjali stav, pa sam znao nakon treninga davati autograme. No, bilo je i onih za koje sam i dalje bio uljez. Jednom sam hodao gradom kad me je zaustavio jedan čovjek. 'Ald-rigger', rekao je krivo izgovarajući moje ime. Čekao sam da dovrši rečenicu, ali on je samo pljunuo na tlo. Bio sam zapanjen, ali stvari su bile previše politički delikatne, pa se nisam usudio reagirati."

S obzirom na sve što se događalo, Aldridge je bio svjestan da će morati odigrati jako dobro u debiju kod kuće protiv Osasune. Real je slavio 1:0, a Irac je bio najbolji igrač na terenu. Tad se sve počelo mijenjati. Irac je igrao sve bolje, a oni koji ga u početku nisu željeli, na stadionu su skandirali njegovo ime.

"Nakon samo nekoliko tjedana navijači su me prihvatili. Znate kakvi su navijači, nakon što sam zabio dva gola Barceloni, dolazili su pred moju kuću i ostavljali su poklone. Fantastično sam igrao u to vrijeme, forma mi se digla, baš kao i samopouzdanje, i nije slučajno da sam opet počeo zabijati i za reprezentaciju Irske", prisjetio se Aldridge.

Brkati Irac je osvojio Baske i doveo još dva Engleza u klub
Aldridge je u svojoj prvoj sezoni 1989./90. postigao 22 gola, od toga osam u šest uzastopnih utakmica, što je klupski rekord, koji još nitko nije srušio. Pomogao je Realu da izbori nastup u Kupu UEFA-e, a bio je jedan od najboljih igrača Irske koja je na Mundijalu u Italiji igrala četvrtfinale. U klubu, a što je još važnije, u gradu, toliko su bili oduševljeni Aldridgeom da su na ljeto doveli još dva Engleza. Sociedad je kupio veznjaka Kevina Richardsona iz Arsenala i napadača Daliana Atkinsona iz Sheffield Wednesdaya za klupski rekord od skoro tri milijuna eura.

Nezaboravna je naslovnica Marce na kojoj su bila tri Engleza (Aldridge je Irac, ali je rođen u Liverpoolu) sa zastavom Sociedada, a uz njih je stajao natpis "Extranjeros, Si" ("Stranci, da").

"To što je John Aldridge bio tamo, definitivno je utjecalo na moj izbor da se pridružim Real Sociedadu. Premda sam s Arsenalom osvojio naslov prvaka 1989., menadžer George Graham mi je ponudio ugovor koji je bio ponižavajući i odbio sam ga. Odlučio sam otići, a George se složio, no dao je jasno do znanja da mogu potpisati samo za neki strani klub. John me pozvao, a Sociedad mi je ponudio znatno veći novac nego što bih ga dobio na Highburyju, što nije bilo iznenađenje, jer se znalo da Arsenal nema novca. Otišao sam u San Sebastián i odmah sam shvatio da oni nisu velik klub, čak nisu imali ni klupsku trgovinu, a stadion je bio vrlo star i jednostavan. Ipak, ljudi su bili ljubazni i grad je bio prekrasan. Mojoj supruzi Francine i mom sinu Jakeu grad se svidio i zato smo pristali na dolazak", pričao je Richardson, kojem je Aldridge puno pomogao odmah po dolasku i posudio mu udžbenike iz španjolskog.

Baski im donosili sir i ribu, a tamnoputom Atkinsonu lignju s puno crnila
"Sjedio bih u kuhinji i učio španjolski. Imao sam i privatne sate, ali najbolje lekcije za mene su bile koje bih naučio iz svakodnevnog života. Jose, moj prijatelj i učitelj, satima bi mi pričao o povijesti Baskije, objasnio je političku situaciju i tko je ETA, a naučio me i nekoliko baskijskih riječi. Zbog svega toga ljudi u gradu nisu prema meni imali stav da sam nepoželjan, štoviše zaustavljali su me na ulici i rukovali se. Zanimljiva je bila jedna anegdota s mojim sinom. Kako je Jake imao plavu kosu, lokalni dječaci su dolazili do njega i mrsili su je. Jake bi plakao i pitao me zašto to rade, a onda sam mu morao objasniti da je to baskijski način da ti neko poželi sreću. Mislim da su cijenili to što smo se pokušavali uklopiti u zajednicu vodeći normalne živote. Znali su da to nije samo zbog novca i to im se svidjelo", pričao je bivši igrač Arsenala, kojeg su Baski toliko zavoljeli da je jedan klub navijača dobio ime po njemu.

"Bila je to velika čast. Bio sam tamo nekoliko puta i svaki put bi me dočekali kao da sam dio njihove obitelji. Kad bih asistirao ili zabio gol - što, doduše, nije bilo često - dali bi mi neki divan baskijski sir. Johna su obožavali i svaki put kad bi zabio gol, donosili bi mu ribu. Pričao mi je da nakon nekog vremena više nije mogao smisliti ribu. A Dalian, kako je bio tamnoput, za poklon bi dobivao velike lignje pune crnila, koje je trebalo simbolizirati njegovu boju. Zaista su nas zavoljeli, a ništa od svega ne bi bilo moguće da nije bilo Johna."

Premda su tri Engleza na početku sezone igrala dobro, rezultati nisu bili najbolji i momčad je bila u sredini ljestvice. Ispadanje iz Kupa UEFA-e od beogradskog Partizana samo je dodatno pogoršalo sve lošiju atmosferu u klubu.

"Bili smo nedosljedni. To je točno i navijači su imali pravo. Cijele sezone smo imali samo tri gostujuće pobjede, a znate li protiv koga? Protiv Reala, Barcelone i Valencije. Navijači su nam prigovarali da smo se mogli motivirati samo protiv najboljih i možda su imali pravo", pričao je Aldridge.

Navijači, uprava kluba, čak i igrači, za sve su krivili trenera Boronata, koji je na kraju platio ceh i morao je otići. U klub se vratio John Toshack, no stvari se nisu popravile. Kako je sezona odmicala, bilo je sve jasnije da se tri stranca ne uklapaju u planove velškog trenera, a i lokalne novine počele su pisati sve kritičnije tekstove.

"Nismo igrali loše, ali stvorila se klima koja je klubu dala izgovor da nas se riješi. Baš šteta, jer je moja obitelj uživala u San Sebastianu i tu sezonu čitav ću život pamtiti kao nešto posebno, kao jednogodišnji godišnji odmor", rekao je Richardson, koji je, kao i Atkinson, prodan iz Sociedada u Aston Villu 1991.

Kako se sve raspalo i tragedija Daliana Atkinsona
I dok je Richardson otišao dostojanstveno, obožavan i poštovan u San Sebastianu, s Atkinsonom to nije bilo slučaj. Jedan od razloga sve slabijih igara bio je neuredan život koji je vodio. Navijačima nije bilo drago vidjeti skupo plaćenog igrača kako se opija u noćnim klubovima i kako paradira gradom skupocjenim automobilima. Većina lokalaca jedva je krpala kraj s krajem i preko nepotrebnog bahaćenja te svakonoćnog lokanja nisu mogli prijeći.

"John i ja smo znali reći Dalianu da je u redu da uživa u životu, ali da to radi na umjeren način. Nije želio slušati. Šteta, jer bio je fantastičan talent, no nije pazio na sebe i uništio je dar koji je posjedovao. San Sebastián je mali grad i ako ste popili piće, svi su znali. A Dalian je pio puno više. Počele su kružiti priče, vjerojatno mnoge od njih nisu bile točne, ali bačena je mrlja i to je bio kraj", dodao je Richardson.

Toshack nije volio Atkinsona, smatrao ga je remetilačkim faktorom u momčadi i stalno mu je to davao do znanja. Ovaj, umjesto da prihvati odgovornost za svoje postupke, priču je prebacivao na rasno pitanje, tvrdeći da je problem bio u tome što je bio crnac.

"Ma kakav rasizam. Dalian nije volio Toshacka, Toshack nije volio Daliana. Osjećaj je bio obostran i jasno je bilo da do razlaza mora doći", objasnio je Aldridge.

Atkinson se 1991. vratio na Otok, četiri je godine igrao za Villu, a onda je kasnije selio iz kluba u klub, sve dok 2001. u Koreji nije završio karijeru. U kolovozu 2016. umro je pod bizarnim okolnostima. Usmrtio ga je elektrošok kojim ga je policija pokušala smiriti kad je prijetio ocu i obitelji da će ih pobiti.

"Bio je totalno izgubljen. Bio je depresivan i u maničnom stanju. Urlao je nepovezane riječi, a iz ramena je izvadio cijev za dijalizu. Krv je šikljala po cijeloj sobi. Uhvatio je oca za vrat i rekao je da će ga ubiti. Tati je rekao da je ubio mene, mog brata Paula i sestru Elaine. Policija je tri puta upotrijebila elektrošok. Dva puta nije pomoglo, a tek treći ga je oborio na pod. Umro je od srčanog udara", užas je prepričao Kenny Atkinson, brat nesretnog igrača.

Neposredno nakon tragedije Real Sociedad je doma igrao protiv Real Madrida, a 30 tisuća ljudi je skandiralo Atkinsonovo ime.

Trideset godina ranije trojac je svoj zadnji zajednički nastup imao na Camp Nouu u zadnjem kolu. Kolo prije kraja golom Johna Aldridgea Sociedad je svladao Atletico, jedinog Barcinog konkurenta za naslov, što je momčadi Johana Cruyffa osiguralo titulu prvaka.


"100.000 navijača Barce mi je skandiralo ime, a pred sam početak utakmice njima je dodijeljen trofej prvaka. Znao sam da mi je ovo zadnja utakmica za Sociedad i želio sam je odigrati u stilu, nisam želio da nas pobijede. Razbili smo ih 3:1. Dalian je zabio jedan gol, ja dva. Zanimljivo, protiv Barcelone sam odigrao šest utakmica, a zabio sam im osam golova. Prekrasne su to uspomene", prisjetio se Aldridge.

Do kraja svoje druge sezone Aldridge je za Real Sociedad postigao 40 golova u 75 utakmica. Klub ga se nije želio riješiti, ali on je odlučio otići.

"Počele su se događati čudne stvari. Moja je obitelj bila u strahu. Trenutak kad sam prelomio da želim otići, bio je kad sam vidio skupinu djevojaka koje su se mojoj kćerki rugale i ponižavale je. Tada sam rekao Johnu Toshacku da želim otići. Nije bio sretan, kao ni klub, ali na kraju su morali prihvatiti moju odluku."

John Aldridge je natjerao Baske da prihvate i strance ako im dokažu da im je srce baskijsko
Navijači su ga molili da ne ode, na stadionu i ispred njegove kuće bili su izvješeni transparenti "Molimo te, ne idi." No, bilo je kasno. John Aldridge je u ljeto 1991. otišao u Tranmere Rovers, za koji je igrao do kraja karijere 1998.

Kad je stigao u klub, bio je dočekan kao uljez, netko kome u San Sebastianu nije bilo mjesto. Samo dvije godine kasnije iz Baskije je ispraćen sa suzama kao heroj. Šarmantni Irac sa svojim prepoznatljivim brkovima ostavio je nevjerojatan dojam na grad. Njegovi iskreni nastupi i posebna osobnost ostavili su dubok trag u San Sebastianu. John Aldridge se nakon odlaska iz Sociedada prvi put vratio u San Sebastian prije šest godina, a čitava mitska Atotxa ustala je na noge i ovacijama zahvalila čovjeku koji je iz temelja promijenio paradigmu baskijskog gledanja na ljude i uvjerio ih da i stranac može biti dobar Bask ako mu je srce puno.

Ono Johna Aldridgea je bilo takvo. I to je njegova najveća životna ostavština, puno veća od svih golova koje je u životu zabio.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 10:55:48
https://www.index.hr/sport/clanak/kobea-i-shaqa-izbacili-bi-99-od-100-puta-a-postali-su-skupina-sitnih-kriminalaca/2330854.aspx

Kobea i Shaqa izbacili bi 99 od 100 puta, a postali su skupina sitnih kriminalaca

Danas vam donosimo priču o fascinantnoj generaciji Portland Trail Blazersa, koja je po količini talenta mogla dominirati NBA ligom, ali je zbog disfunkcionalnosti svlačionice i konstantnih problema igrača sa zakonom posprdno prozvana Jail Blazers.

KOBE BRYANT i Shaquille O'Neal od 2000. do 2002. vodili su LA Lakerse do tri uzastopna naslova NBA prvaka i bili jedan od najdominantnijih tandema koji je ikad igrao košarku. Povijest kao njihove glavne rivale na Zapadu u tom razdoblju pamti Sacramento Kingse, koji su ih dvaput u te tri godine odvukli do majstorice.

Osim njih, to je uspjelo samo Portland Trail Blazersima u konferencijskom finalu 2000. Oni su nadoknadili zaostatak 3:1 u seriji i izborili sedmu utakmicu, u kojoj su 10 minuta prije kraja vodili čak 15 razlike. Činilo se da je utakmica riješena i da će Portland u prvo finale nakon 1992., kada ga je zaustavio Michael Jordan. Ali Blazersi su promašili sljedećih 13 šuteva, često otvorenih, a Lakersi se vratili serijom 15-0 i pobijedili 89:84.

"Ništa ne bih promijenio. U istim okolnostima ovo bismo dobili 99 od 100 puta", govorio je trener Mike Dunleavy.

Nešto mladosti i puno iskustva
Blazersi su bili fantastična momčad, s kombinacijom dokazanih zvijezda poput Scottieja Pippena, Arvydasa Sabonisa i bivšeg rookieja godine Damona Stoudamirea, uvaženih veterana poput Detlefa Schrempfa, Stevea Smitha i Grega Anthonyja te talentiranih mladića kao što su Jermaine O'Neal i Bonzi Wells, koji su okruživali aktualnog All-Stara Rasheeda Wallacea.

Nije bilo razloga da iduće sezone ne pokušaju ponovno srušiti Lakerse, kada su već bili tako blizu. No napravili su veliku pogrešku. Nakrcali su momčad novim zvijezdama, ne razmišljajući o njihovoj kompatibilnosti, te pretvorili svlačionicu u uzavreli čobanac pregolemih ega.

Nisu vodili računa ni o karakterima novih igrača i kroz samo dvije, tri godine jedna od najopasnijih momčadi tog doba NBA lige pretvorila se u nasumičnu nakupinu problematičnih likova, koji su zloglasno posprdno prozvani Portland Jail Blazers. Ne bez razloga. Svakih nekoliko mjeseci netko od igrača završio bi u zatvoru zbog trave, oružja, zlostavljanja životinja, obiteljskog nasilja...

Generalni menadžer Bob Whitsitt nije se složio s trenerom Dunleavyjem da ništa ne bi mijenjao, pa je odlučio pojačati momčad, ali ponašao se kao da igra videoigru, gomilajući jaka imena i računajući da će tako kvalitetni dijelovi dati jednako kvalitetan proizvod.

Prvo je tražio centra koji će se moći nositi sa Shaquilleom O'Nealom dok se Sabonis odmara. Doveo je Shawna Kempa, nekad nebeskog letača koji je briljirao u tandemu s Garyjem Paytonom u Seattleu i namučio Michaela Jordana i Bullse u finalu 1996. No tijekom lockouta 1998. potpuno se zapustio, navukao se na alkohol i kokain te je tada težio čak 145 kila. Talentiranog Jermainea O'Neala, kojeg su Blazersi 1996. draftirali direktno iz srednje škole, Whitsitt je dao Indiani u zamjenu za All-Stara Dalea Davisa, koji se kroz povijest dobro nosio sa Shaqom.

Previše startera u borbi za samo pet mjesta
No Kemp i Davis nisu se dobro nosili s ulogom pričuve, a ni Steveu Smithu nije sjelo kad je nakon pada forme izgubio mjesto startera od mladog Wellsa. Anthony se ozlijedio, ali bio je na putu oporavka kada je Whitsitt kao slobodnog igrača vratio bivšu zvijezdu Blazersa Roda Stricklanda. Startni razigravač Stoudamire uplašio se za svoju minutažu i počeo sumnjati vjeruje li Uprava u njega.

Iako su do tada, unatoč napetostima u svlačionici, Blazersi igrali iznimno dobro i bili na samom vrhu Zapada, Stricklandov povratak označio je početak pada. Izgubili su prvih pet utakmica s njim u sastavu i u doigravanje ušli kao tek sedmi nositelj, ali tek nakon niza incidenata na terenu i izvan njega.

Kemp je cijelu sezonu kasnio na treninge, pa i letove, a u travnju je napustio momčad i konačno se prijavio u kliniku za odvikavanje od droge. Pippen je izgubio poštovanje prema treneru Dunleavyju, kojeg je javno verbalno i fizički omalovažavao, kao nekoć omraženog Jerryja Krausea u Bullsima. Mladi Wells teško je ozlijedio koljeno i završio sezonu.

Rasheed Wallace, koji je zbog sukoba sa sucima doslovno na svakoj drugoj utakmici dobivao tehničku, poludio je na Sabonisa zbog slučajnog udarca laktom u glavu, kojim mu je odlomio komad zuba, i to nakon što je na sličan način tijekom sezone već zaradio masnicu na oku. Urlao je na njega pred cijelom dvoranom i bacio mu ručnik u lice, dok je legendarni Litvanac u sebi kiptio. Wallace je nastavio vikati i u svlačionici i prijetio je da će ga sjebati.

Sabonis ga je doslovno namjeravao ubiti
"Sabonis je sjedio pored mene, okrenuo se i smirenim, dubokim glasom mi rekao: 'Ubit ću ga.' Kao Ivan Drago iz Rockyja. Pogledao sam ga u oči i vidio da zaista to misli, da namjerava ugušiti život u njemu. Povikao sam na Sheeda da prestane pričati jer će ga Sabas zaista ugušiti. 'Sereš', odgovorio mi je, a ja sam Sabasu samo rekao: 'OK, dohvati ga.' Wallace ga je zatim pogledao i shvatio da ga ovaj zaista namjerava ubiti i smjesta je prestao", ispričao je tadašnji Blazer Antonio Harvey.

Bilo je i drugih verzija te priče, a prema jednoj, suigrači su svim silama pokušavali zadržati sukobljene strane, a trener Dunleavy je sa strane suflirao da puste Wallacea da ga udari. No u tu je verziju teško povjerovati, posebno kada se zna da je Dunleavy zbog incidenta suspendirao svoju temperamentnu zvijezdu na jednu utakmicu.

Nakon takvog slobodnog pada u posljednjih mjesec i pol dana sezone Blazersi su naletjeli na Lakerse odmah u prvom krugu doigravanja. Ne samo da ih ni ovaj put nisu izbacili nego im nisu ni zaprijetili. izgubivši sve utakmice dvoznamenkastom razlikom.

Kerr je uživao iznutra promatrati tu disfunkcionalnost
Dunleavy je dobio otkaz, a Whitsitt je pokušao počistiti nered koji je stvorio u svlačionici. Otišli su Strickland, Anthony i Smith, a Sabonis se umirovio. Ali prva igračka prinova dala je naslutiti da stvari neće krenuti nabolje. Nitko drugi nije želio Rubena Pattersona, koji je bio na sudu zbog pokušaja silovanja obiteljske dadilje, ali Blazersi su mu dali drugu priliku. Na draftu su izabrali budućeg All-Stara Zacha Randolpha, a doveli su i Stevea Kerra, člana šampionskih Bullsa i Spursa, današnjeg trenera Golden State Warriorsa.

"Kakvo je to samo iskustvo bilo! To mi je bila vjerojatno najzabavnija sezona u ligi. Samo gledati tu disfunkcionalnost... Takvo što nikad nigdje drugdje nisam vidio", rekao je Kerr puno godina poslije. Očito, stvari nisu krenule nabolje, iako ozbiljnih incidenata nije bilo.

Kemija u momčadi bila je katastrofalna, igrači su se bahatili i međusobno svađali, a s takvom se momčadi teško poistovjetiti, pa su navijači pokazivali svoje nezadovoljstvo, ne samo zbog prosječnih rezultata.

"Nije nas uopće briga što oni misle o nama. Mogu nas vrijeđati svaki dan, ali opet će nam prilaziti na ulici i tražiti nas autograme. Zato su oni navijači, a mi NBA igrači", prokomentirao je Bonzi Wells i dodatno distancirao ljude koji plaćaju da bi ih gledali.

U doigravanju su opet na početku naletjeli na Lakerse pa iako su se ovaj put bolje držali, opet su ispali s glatkih 3:0, a Kobe i Shaq su treću godinu zaredom preko njih odjurili do prstena.

Najozbiljniji prekršaj koji su igrači Blazersa te sezone napravili izvan terena bila je manja količina marihuane pronađena kod Stoudamirea. Pokazalo se, međutim, da je to bilo samo zatišje pred uragan od sezone 2002./03.

Wallace policajcima: Ne morate tražiti travu, sve smo već popušili
Wells je pljunuo protivničkog igrača nakon što ga je ovaj rasistički uvrijedio, ali titulu 'budala mjeseca' izborili su Wallace i Stoudamire. Policija ih je zaustavila zbog prebrze vožnje i namirisala marihuanu. Wallace im je, kaže legenda, rekao: "Ne morate tražiti, sve smo već popušili." No ipak su tražili. I pronašli.

Patterson je i dalje bio na uvjetnoj zbog spomenutih optužbi pokušaja silovanja dadilje kada je uhićen zbog napada na suprugu, koja je kasnije ipak povukla optužbu.

Jedan od rijetkih svijetlih trenutaka bio je Wallaceov koš sa sirenom za pobjedu protiv Golden Statea, ali doslovno je potrajao samo trenutak, jer već u idućem nastala je gužva na terenu nakon što se Wells zakačio s protivničkim igračem. Netko od gledatelja pogodio je temperamentnog Wallacea žvakaćom gumom u glavu, a ovaj se pokušao popeti na tribine i dohvatiti ga.

Rasheed se nastavio obračunavati i sa sucima, a jedan ga je optužio za pokušaj fizičkog napada, za što je suspendiran na sedam utakmica. Usput, ugroženi sudac bio je Tim Donaghy, koji je kasnije izbačen iz lige zbog namještanja utakmica.
Jail Blazersi su uporno nastavili padati s travom. Rookie Qyntel Woods doživio je istu sudbinu kao Wallace i Stoudamire, no bio je još anoniman košarkaš i incident bi prošao nezapaženo da policiji za identifikaciju nije pokazao svoju kolekcionarsku NBA karticu. Umjesto vozačke dozvole, koju nije imao.

Opet su počeli i dobri, stari sukobi među suigračima, pa je Randolph Pattersonu šakom u glavu slomio kost u licu, a sve je ostalo samo na tome isključivo zato što je ovaj još bio na uvjetnoj i nije mu smio uzvratiti. Randolph se poslije danima skrivao u kući Dalea Davisa u strahu da će ga Patterson doslovno ubiti.

Unatoč svim problemima, momčad uopće nije igrala loše, pa su krenule šale kako Blazersi više nisu najopasnija momčad lige samo iz policijskog kuta gledanja. Dobili su utakmicu više nego u prethodnoj sezoni, ali opet su ispali u prvom krugu doigravanja, iako su nadoknadili zaostatak od 3:0 u seriji protiv Dallasa, prije nego što su izgubili u majstorici i propustili napraviti povijesni preokret.

Upakirao travu u aluminijsku foliju pa prošao kroz detektor metala
Ljeto je donijelo promjene u Upravi, Whitsitta je zamijenio John Nash, ali navike igrača ostale su iste. Stoudamire je opet pao s marihuanom, opet zbog nevjerojatne nemarnosti, jer je pokušao proći kroz aerodromski detektor metala s travom zapakiranom u - aluminijsku foliju.

Kriminalne radnje njihovih igrača Blazerse nisu spriječile da na draftu izaberu Travisa Outlawa, čovjeka čije prezime znači "odmetnik" (ili, ako se rastavi, doslovno - "izvan zakona"). Ironično, s njim nikad nije bilo problema.

Ali Wells se opet svađao s navijačima, pa i s trenerom Mauriceom Cheeksom. Randolph se priključio nizu suigrača uhvaćenih s marihuanom. Wallace je nastavio gomilati tehničke i Nashu je prekipjelo. Trejdao je prvo Wellsa, a zatim i Wallacea, a Blazersi su prvi put nakon 1989. propustili doigravanje. Wallace je odlično prošao i nekoliko mjeseci nakon odlaska osvojio naslov s Detroit Pistonsima, baš protiv Lakersa koji su mu u Portlandu toliko puta okončali sezonu.

Tučnjava 221 cm visokog Korejca i još višeg Bosanca
Preostali "Jail Blazersi" izmišljali su nove i sve gore prijestupe, pa je Woods kod kuće organizirao borbe pasa, a osuđen je na godinu dana uvjetno nakon što su u blizini pronašli šest zlostavljanih pitbulla. Klub ga se smjesta riješio. Ali ni novopridošli igrači nisu mogli bez izgreda. Na pripremama su se zakačila dva njihova gorostasna izbora na draftu - 221 cm visoki Korejac Ha Seung-jin i još centimetar viši Bosanac Nedžad Sinanović. Gotovo cijela momčad bila je potrebna da se razdvoje takvi divovi, ali Korejac je imao posljednju riječ, jer je nakon svega primio drvenu šipku za rastezanje i mlatnuo Sinanovića po rebrima.

Te su sezone na draftu Blazersi izabrali Sebastiana Telfaira, eksplozivnog razigravača, koji je danas također poznat po problemima sa zakonom. Dvaput je uhićen zbog posjedovanja napunjenog oružja u automobilu, a prije nekoliko mjeseci i zbog prevare sa zdravstvenim osiguranjem. No sve se to događalo nakon što je već napustio Blazerse.

Portland se od Jail Blazersa oporavljao skoro cijelo desetljeće
U Portlandu je brzo dobio priliku razvijati se, na račun dugogodišnjeg startnog playmakera Stoudamirea, koji je na kraju sezone otišao po isteku ugovora, u potrazi za boljom minutažom. Njegovim odlaskom u Memphis nestao je i posljednji član generacije koja bi Lakerse s Kobeom i Shaqom u onoj sudbonosnoj utakmici 2000. pobijedila "99 od 100 puta".

Iako je era Jail Blazersa i službeno završila, loša karma pratila je klub još godinama. Njihova dva supertalentirana mlada igrača, Brandon Roy i Greg Oden, vrlo su rano završila karijere zbog uništenih koljena, a tek su sa sadašnjom zvijezdom Damianom Lillardom 2014. prošli u drugi krug play-offa, prvi put nakon te serije s Lakersima. Ali finalu se više nikada nisu tako približili
tex2 Posted - 02/02/2022 : 10:52:04
https://www.index.hr/sport/clanak/ostao-je-na-podu-14-sekundi-i-pobijedio-nitko-nije-toliko-zaradio-u-iducih-50-godina/2333815.aspx

Ostao je na podu 14 sekundi i pobijedio. Nitko nije toliko zaradio u idućih 50 godina

Danas odlazimo u povijest dublje nego ikad pričom o jednom od najpoznatijih boksačkih mečeva u povijesti, iz daleke 1927., kada je Gene Tunney u kontroverznoj borbi poznatoj kao Long Count (Dugo odbrojavanje) pobijedio Jacka Dempseya i postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednom danu zaradio milijun dolara.

BILO je to zlatno doba sporta. Razuzdane dvadesete godine, razdoblje gospodarskog blagostanja te kulturološkog, društvenog i umjetničkog prosperiteta, koje će završiti Velikom depresijom dvije godine kasnije, bile su na vrhuncu u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi.

Legendarni Babe Ruth bio je na vrhuncu bejzbolske karijere, a njegov kolega Lou Gehrig uspinjao se prema slavi, Johnny Weissmuller osvajao je olimpijske medalje u plivanju, Glenna Collett i Bobby Jones ispisivali su povijest golfa, dok se Bill Tilden borio za tenisku dominaciju s francuskim zvijezdama kao što su Rene Lacoste, Jean Borotra i ostali.

Babe Ruth je zarađivao 50.000 dolara godišnje. Tunney je uzeo milijun za pola sata
Ali pravi kraljevski status u to vrijeme uživali su boksači. Dvadesetih godina Ruth je u New York Yankeesima mogao zaraditi oko 50.000 dolara po sezoni, Tilden i Lacoste igrali su samo za slavu i prestiž, a jedan je boksač 22. rujna 1927. godine zaradio milijun dolara za samo 30 minuta akcije.

Takvo što moglo se dogoditi samo u posebnim okolnostima. Dva vrhunska i iznimno popularna boksača, entuzijastična i znatiželjna američka publika, iznenađenje u njihovu prvom susretu u ringu, sposoban promotor i ponešto kontroverze stvorili su idealnu mješavinu i pripremili teren za povijesni boksački dvoboj.

Uzvratna borba za svjetski naslov u teškoj kategoriji između Amerikanaca Genea Tunneya i Jacka Dempseya na Soldier Fieldu u Chicagu bila je upravo takva. Boksački zaljubljenici i analitičari danas je svrstavaju među tri najveća meča u povijesti; zajedno s uzvratnom borbom Joea Louisa i Maxa Schmelinga 1938. te legendarnim susretom Muhammada Alija i Georgea Foremana u Kinshasi.

Tunney je još početkom 20-ih godina, boksajući kao poluteškaš, postao opsjednut Dempseyem, smatrajući da ima recept za pobjedu svjetskog prvaka u najtežoj boksačkoj diviziji. Kao i mnogi vrhunski poluteškaši prije njega, poput Boba Fitzsimmonsa i Georgesa Carpentiera, u međuvremenu je prešao u tešku kategoriju. Prije suočavanja s Dempseyem pretrpio je samo jedan poraz, odlukom bodovnih sudaca u svibnju 1922. protiv Harryja Greba. Ali tada je još bio poluteškaš.

"Tata nam je cijelog života govorio da je sve bilo pitanje boksačkog stila, da je cijelo vrijeme znao kako će njegov način boksa biti poguban po Dempseya. Trebala mu je samo prilika da se nađu u ringu", rekao je godinama kasnije Geneov sin John Tunney, losanđeleški odvjetnik i senator iz Kalifornije.

Nisu mogli biti različitiji
Do sredine 20-ih godina Dempsey je djelovao kao da mu je pomalo dosta boksa. Bavio se svime i svačime, snimao filmove, reklamirao razne proizvode, putovao, trošio i partijao. Tako je upoznao i svoju drugu suprugu, holivudsku glumicu Estelle Taylor, kojom se oženio 1925. godine. Tri godine nakon što ga je Argentinac Luis Angel Firpo u prvoj rundi izbacio iz ringa, da bi ga onda svjetski prvak nokautirao u drugoj, 31-godišnji Dempsey se odlučio vratiti boksu i u rujnu 1926. braniti naslov protiv dvije godine mlađeg Tunneya.

Suparnici teško da su mogli biti različitiji, podrijetlom, karakterno i boksačkim stilovima. Dempsey je rođen 24. lipnja 1895. u Manassi u Coloradu kao deveto od 13 djece u siromašnoj mormonskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo potucajući se s roditeljima po rudarskim gradićima Colorada i Ute, a sa 16 godina otišao je od kuće. Boksom se počeo baviti da bi preživio, tražeći kavgu za pet ili 10 centi po saloonima američkog zapada. Nije bio boksač strategije ili istančane vještine, ali imao je snažan ubilački instinkt. Njegov je napad bio toliko razoran da je kod suparnika u pravilu izazivao strah i povlačenje.

Tunney je rođen 25. svibnja 1897. u njujorškom Greenwich Villageu u obitelji irskih imigranata. Boksati je naučio u gradskim dvoranama od kvalificiranih trenera. Brzo je shvatio da je izbjeći udarac najvažnija boksačka vještina. Dok se Dempseya, vjerojatno nepravedno, optuživalo zbog izbjegavanja regrutacije, Tunney je služio kao marinac u Prvom svjetskom ratu. Međutim, frontovske borbe nije iskusio, nego je kao vrhunski amaterski boksač postao prvak savezničkih ekspedicijskih snaga u Europi u poluteškoj kategoriji.

Dempseyeva jedina mana bila je što nije previše razmišljao
Kao profesionalac bio je pronicljiv, elegantan i uglađen, kako u ringu tako i izvan njega. Nije bio školovan, ali je govorio glasom i manirima profesora. Izgledao je poput filmske zvijezde. Čitao je Platona, recitirao Shakespearea i dobro se snalazio u visokim društvenim krugovima. Dempsey je, pak, bio zapadnjački grub i neotesan, mrgodan i nepovjerljiv prema strancima.

"Dempseyeva jedina mana zapravo je bila njegova vruća glava. Nije bio borac koji rezonira i previše razmišlja", rekao je Tunney godinama kasnije.

Malo tko se nadao da će izazivač pobijediti u meču održanom pred 120.000 gledatelja u Philadelphiji. I to još na bodove. Kladionice su za dolar uložen na Tunneya nudile koeficijent 4. Iako se radilo o svjetskom naslovu, boksalo se 10 rundi umjesto uobičajenih 15, što je vjerojatno trebalo pogodovati već pomalo usporenom i potrošenom Dempseyu.

Po kiši i uz zaglušujući huk s tribina u međuvremenu srušenog Sesquicentennial Stadiuma, Tunney se poigravao sa svjetskim prvakom. Već od prve runde bilo je jasno da će Dempsey izgubiti titulu koju je držao od 1919. godine i pobjede nad Jessom Willardom.

Kad se nakon neočekivanog poraza vratio u svoju svlačionicu, Dempsey je ovako objasnio neuspjeh svojoj supruzi Estelle: "Draga, zaboravio sam se sagnuti." Istu rečenicu 55 godina kasnije izgovorio je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan kad ga je supruga Nancy posjetila u bolnici nakon atentata.

Podijelili milijun i pol dolara
U prvom meču branitelj naslova zaradio je tada rekordnih 718.868 dolara, a Tunney 200.000. Dobro je zaradio i promotor Tex Rickard, prijatelj Wyatta Earpa i organizator brojnih važnih mečeva i drugih sportskih događaja tog doba. Publiku je zanimalo je li Dempseyevo vrijeme zaista prošlo i scena za veliki uzvrat time je bila postavljena. Rickardu, inače graditelju Boston Gardena, bivšem vlasniku Madison Square Gardena i osnivaču NHL momčadi New York Rangersa, nije trebalo puno da Tunneya i Dempseya nagovori na uzvrat. I nije ni čudo, jer trebali su podijeliti tada fantastičnih milijun i pol dolara. Ovaj put kladionice su im davale podjednake šanse.

U iščekivanju drugog meča s Tunneyem, Dempsey je nokautirao budućeg svjetskog teškaškog prvaka Jacka Sharkeyja i tako ponovno pokazao šampionsku ambiciju i formu. Rickard je uzvrat odlučio organizirati u Chicagu, što je odmah privuklo pažnju tamošnjeg mafijaškog bossa Ala Caponea. Kasnije je Capone novinarima ispričao kako se odlučio uplesti u meč nakon što je shvatio da se brat ringovnog suca Davyja Millera samouvjereno kladi na Dempseya. Onda je i Capone stavio novac na pobjedu bivšeg prvaka, ali to se odmah pročulo, pa je neposredno prije borbe Miller zamijenjen Daveom Barryjem.

Kako se bližio 22. rujna, interes javnosti je eksplodirao. Poznati proizvođač luksuznih željezničkih vagona Pullman objavio je da su prvi put u povijesti sva njegova kola na putu prema Chicagu, a tog četvrtka svih 30.000 hotelskih soba u gradu bilo je zauzeto. Radijski prijenosi još su bili u začecima, ali procjenjuje se da je najmanje 50 milijuna ljudi diljem svijeta iščekivalo meč uz svoje prijemnike.

Postoje svjedočenja da se prijenos slušao u pariškim restoranima, barovima Buenos Airesa, među američkim vojnicima na Pacifiku i na znanstvenoj postaji na Grenlandu. Njujorčani su iznosili aparate na prozore kako bi njihovi sugrađani mogli čuti prijenos, diljem Sjeverne Amerike obitelji su se okupljale uz glas radijskog reportera Grahama McNameea.

Na stadionu su, prema službenim izvorima, dvojicu šampiona dočekala 104.943 gledatelja. No, nijedan reporter s lica mjesta nije išao ispod procjene od 140.000 navijača. Uz zaglušujuće ovacije s tribina, prvi je u ring ušao 32-godišnji Dempsey (87.3 kg), a potom i Tunney (86 kg), uz očito slabiju reakciju navijača. Sudac je boksače pozvao na sredinu ringa točno u 22:07.

O sedmoj rundi pričalo se desetljećima
Aktualni prvak boksao je suvereno i bio uvjerljivo bolji u prvih šest rundi. Iako je bio agresivniji, činilo se da je Dempsey prespor i neprecizan. A onda se u sedmoj rundi dogodio kontroverzni incident o kojem se pričalo još desetljećima i koji je bivšeg prvaka možda koštao povratka na tron.

Tunney se povlačio na lijevu stranu kad ga je Dempsey pogodio prvo desnim, pa onda i lijevim direktom. Bili su to dobro odmjereni, iako ne i posebno razorni udarci, ali Tunney je izgubio ravnotežu i počeo teturati unatrag na užad. U tom trenutku suparnik ga je pogodio lijevim krošeom u vrh brade, potom je prvak svijeta primio još dva udarca i našao se na podu, držeći se lijevom rukom za srednji konopac.


Foto: Profimedia
U ovom trenutku ringovni sudac Barry trebao je početi s brojanjem, ali, umjesto da se povuče u udaljeniji neutralni kut, kako je nalagalo novo pravilo, Dempsey je manevrirao iza Barryja i stao u kut najbliži uzdrmanom Tunneyu.

"Dempsey me pokušao zaobići i doći iza Tunneya. Gurnuo sam lijevu ruku ispred njega i naredio mu: 'Jack, idi u neutralni kut.' Dempsey je ustrajao i pokušao me zaobići s druge strane. Zatim se, očito shvativši da sam sebi čini štetu, okrenuo i brzo krenuo prema jugoistočnom kutu. Odmah sam započeo s odbrojavanjem", objasnio je kasnije Barry.

Tunney se brzo pribrao i ustao kad je sudac nabrojio do devet. Međutim, snimka meča pokazuje da je zbog izazivačeve pogreške šampion na podu ostao punih 14 sekundi. Unatoč tome, smatrao je da mu zapravo nije prijetio poraz i da nije bio posebno uzdrman.

"Glupo je reći kako sam bio u opasnosti da budem nokautiran. Odlučio sam pričekati do devet. Sve vrijeme dok sam bio na podu bio sam potpuno svjestan svega i spreman nastaviti borbu. Znao sam što se događa i pažljivo sam pratio brojanje", rekao je Tunney.

Kao da se ništa nije dogodilo
I zaista, branitelj naslova sedmu je rundu izdržao bježeći po ringu. A zatim je, kao da se ništa nije dogodilo, glatko pobijedio u posljednje tri runde i obranio naslov. Štoviše, u osmoj rundi srušio je nakratko Dempseya udarcem desnicom u uho.

"Što god da se dogodilo, Tunney je ustao kad je trebalo. A to bi svaki pametan borac učinio. U boksu moraš uzeti ono što ti daju", zaključio je Dempsey.

Dvoboj je ostao poznat pod nazivom Long Count (Dugo odbrojavanje), a kontroverze i rasprave oko toga što bi se dogodilo da je Dempsey na vrijeme pošao u svoj kut potrajale su još desetljećima, i to iz prilično bizarnog razloga. Naime, snimka meča postala je dostupna široj javnosti tek 15-ak godina kasnije.

Federalni zakon iz 1912. godine zabranjivao je transport boksačkih filmova i snimki preko granica saveznih država jer su projekcije pobjede nokautom crnačkog svjetskog prvaka Jacka Johnsona protiv bjelačkog izazivača Jima Jeffriesa 1910. godine izazvale rasne nerede širom SAD-a. Ovaj zakon ukinut je tek 1940. godine i, kako je sve više ljudi gledalo meč tako su rasprave uglavnom utihnule. Većina navijača prihvatila je da bi Tunney pobijedio u svakom slučaju.

"Da su se borili 10 puta, Tunney bi pobijedio svih 10 puta. U njihova dva meča Tunney je bio bolji u 19 od 20 rundi. Bio je to klasičan slučaj kad veliki boksač potpuno ponizi velikog udarača. Danas je teško vjerovati kako je itko mogao pomisliti da će Dempsey nakon tri godine pauze moći konkurirati Tunneyu", rekao je boksački povjesničar Jimmy Jacobs, inače menadžer Mikea Tysona sredinom 80-ih.

Rekord u prihodu od ulaznica stajao je pola stoljeća
Nakon meč Tex Rickard je napravio konačni obračun. Brojke su za ono vrijeme bile fantastične, a impresivne su i danas. Prihod od prodaje ulaznica iznosio je čak 2.658.660 dolara. Trebalo je proći više od pola stoljeća da taj rekord bude srušen. Tek 1978. godine zabilježen je veći prihod od ulaznica za jedan boksački event - 4.806.675 dolara. U ringu u Superdomeu u New Orleansu našli su se tom prilikom Muhammad Ali i Leon Spinks.

Kad je Rickard nazvao Tunneya i rekao mu da je u Chicagu zaradio 990.445 dolara, svjetski prvak mu je poslao ček na 10.000 dolara i zamolio ga da mu isplati milijun. Tako je postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednoj večeri zaradio sedmeroznamenkasti iznos. U današnjem novcu bilo bi to 16 puta više. I taj rekord održao se desetljećima, ni Joe Louis, ni Rocky Marciano, ni Floyd Patterson nikad nisu bili ni blizu takvoj zaradi. Boksačke gaže porasle su na višemilijunske iznose tek pojavom Alija, Foremana i Joea Fraziera.

Ni Dempsey nije loše prošao, zaradio je 447.500 dolara, čime se njegova ukupna zarada u karijeri popela na gotovo 3.2 milijuna dolara. Međutim, kraj meča na Soldier Fieldu označio je i kraj njegove karijere. Njegove su najbolje godine odavno prošle i više se nije mogao motivirati za natjecateljske mečeve.

Tijekom Velike depresije ostao je bez većeg dijela svoga bogatstva, ali je zadržao svoj popularni restoran u New Yorku koji je, kako je rekao, bio njegov "zlatni rudnik" tijekom sljedećih 40 godina. Umro je u New Yorku 1983. u dobi od 87 godina.

I Tunneyeva karijera potrajala je još samo 10 mjeseci. U srpnju 1928. godine u borbi za svjetski naslov nokautirao je Novozelanđanina Toma Henneya, a onda održao obećanje svojoj zaručnici i bogatoj nasljednici Polly Lauder i ostavio se boksa neporažen u teškoj kategoriji. Iste godine su se vjenčali i pošli na medeni mjesec u Europu. Među ostalim mondenim destinacijama posjetili su i Brijune. Bio je mudriji u investicijama od svog slavnog suparnika, pa je sačuvao zarađene milijune i potom se desetljećima bavio investicijama i poduzetništvom. Umro je 1978. u 80. godini. Do smrti je ostao u kontaktu i u dobrim odnosima s Dempseyem.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 10:45:18
https://www.index.hr/sport/clanak/zabio-je-najvazniji-gol-u-povijesti-hrvatskog-rukometa-a-skoro-nije-ni-usao-u-igru/2332710.aspx

Zabio je najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa, a skoro nije ni ušao u igru

Donosimo vam priču o Iztoku Pucu, legendi koja je igrala za tri reprezentacije, i njegovom golu koji je Zagrebu donio naslov europskog prvaka.

DO KRAJA ostale su samo tri sekunde. Na semaforu u Frankfurtu stajao je rezultat 22:17 za Wallau. Identičan rezultat kojim je Zagreb u Ledenoj pobijedio njemačkog prvaka u prvoj finalnoj utakmici Kupa prvaka.

Suci su dosudili prekršaj za Zagreb i svi su čekali samo da prođe preostalo vrijeme kako bi se u produžetku odlučilo tko će biti prvak Europe - strašni Wallau najpoznatijeg rukometnog brka Heinera Branda ili će naslov obraniti Zagreb, koji je godinu dana ranije u dvije utakmice deklasirao španjolsku Teku za prvu titulu.

Norveški suci su cijelu utakmicu otvoreno držali stranu Nijemaca, donosili su neke čudne odluke i svakome tko je gledao utakmicu jasno je bilo da će Zagreb, ako dođe do produžetaka, biti u velikom problemu. Zato je bilo potrebno susret okončati u regularnom tijeku. Ali, kako? Do kraja su ostale samo tri sekunde.

Neno Kljajić uzeo je loptu, Slavko Goluža izašao je iz igre, a s klupe je na parket, ciljano i sa zadatkom, ušao Iztok Puc. Svi u dvorani i pred malim ekranima znali su da će hrvatski Slovenac ili slovenski Hrvat, kako hoćete, uzeti zadnji šut. Znali su to dobro i igrači Wallaua, ali nije bilo pomoći.

Lopta se sa zvukom sirene zakucala u donji kut legendarnog Petera Hoffmana. Prepuna dvorana u Frankfurtu je zanijemila, a Iztok Puc je s rukama u zraku te s pola momčadi Zagreba na leđima euforično trčao po parketu, dok je Božo Sušec u ekstazi urlao kako Puc mora dobiti rukometno odlikovanje.

Najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa
I bio je u pravu. Taj gol je najvažniji gol u povijesti hrvatskog rukometa zato što je direktno donio titulu prvaka Europe jednoj hrvatskoj momčadi. Bilo je važnih golova i prije i kasnije u hrvatskom rukometu.

Onaj gol Bože Jovića preko glave Andreja Lavrova u Atlanti otvorio je put Hrvatskoj da kasnije dođe do olimpijskog zlata. No, nije ga direktno donio. Hrvatska je nakon te pobjede protiv Rusije kasnije izgubila od Šveđana u skupini, a onda je u polufinalu dobila Francuze, a u finalu Švedsku.

Važan je bio i gol Blaža Lackovića u polufinalu Eura 2008. u Norveškoj protiv Francuske. Zabio ga je u zadnjoj minuti za veliku pobjedu, no taj gol ipak nije donio titulu. U finalu je bolja bila Danska. U slavnoj povijesti hrvatskog rukometa bilo je važnih golova, ali samo je Puc zabio gol za zlato. I to na kakav način. Zato je i zaslužio rukometno odlikovanje.

Planski stvarana najbolja momčad Europe
Iz današnje perspektive, kad rukometaši Zagreba služe europskim velikanima kao vreća za napucavanje u Ligi prvaka, neobično odzvanja da je Zagreb prije 30 godina bio najbolja momčad Europe. Domaća momčad koja se planski i sustavno gradila i ništa nije bilo prepušteno slučaju.

Bio je jasan put do krova Europe i nije se preskakala ni jedna stepenica do vrha. Ta je momčad stvorena na bazi zagrebačkih klinaca s ekstra pojačanjima u Pucu, Pušniku, Joviću, Ćavaru ili Goluži. Važno je kazati da je najveći dio momčadi bila generacija koja je zajedno u dresu jugoslavenske juniorske reprezentacije 1987. u Rijeci osvojila svjetsko zlato.

Ono što je te 1987. nogometašima bio Čile, a košarkašima Bormio, rukometašima je bila Rijeka.

Većina te generacije je u godinama koje su slijedile osvajala i prve velike medalje za Hrvatsku. Broncu na prvom Euru 1994. u Portugalu, svjetsko srebro na Islandu 1995., a kulminacija se dogodila u Atlanti 1996., kad je u Hrvatsku stiglo njeno prvo olimpijsko zlato. Iztok Puc je sudjelovao u svim tim trijumfima.

Pohod Zagreba prema obrani naslova prvaka Europe
Sustav natjecanja je te 1992./93. bio drugačiji nego što je danas i bila je to zadnja sezona kad se igralo po klasičnom kup-sustavu. Zagreb je u avanturu obrane titule prvaka Europe počeo u Celju i u dvije je utakmice bio uvjerljiv protiv najbolje slovenske momčadi. Idući rival je bio izraelski Maccabi, koji je pometen s 18 golova razlike u dvije utakmice.

Ambiciozna portugalska Braga, koja će iduće godine igrati finale Lige prvaka, uspjela je čak i pobijediti Zagreb na domaćem terenu, ali u Ledenoj nije imala nikakve šanse. U polufinalu je u Zagreb stigao Lyon, nakrcan igračima koji su godinu dana ranije osvojili olimpijsko srebro i koji će dvije godine kasnije Francuskoj, baš protiv Hrvatske, donijeti prvo muško loptačko zlato u povijesti. Zagreb je Francuze razbio u obje utakmice i ušao je u finale, u kojem je čekao boljeg iz megadvoboja Wallau - Barcelona.

Bio je to dvoboj teškaša i finalista je odlučio samo jedan pogodak. Taj je gol otišao na stranu momčadi iz Frankfurta.
Ledena dvorana bila je kompletno u bijeloj boji, puna i raspjevana satima uoči finala, a Boysi su u svom dijelu dvorane napravili atmosferu koja se vjerojatno nikad više nije ponovila u rukometnim dvoranama.

Goluža je izašao, Puc je ušao, a sve ostalo je povijest
U prvoj utakmici Zagreb je slavio s pet golova razlike. Fina prednost, ali ni izbliza priča nije bila gotova. Trebalo je preživjeti pakao Frankfurta. Wallau se nije predavao i na krilima nevjerojatnog Finca Mikaela Källmana te uz veliki poguranac norveškog sudačkog para polako je grickao prednost Zagreba, dok ga nije i dostigao. No, do kraja su ostale tri sekunde.


"Dogovor je bio da ja pucam posljednji napad, ali je veći problem bilo ući u igru jer sam tada bio na klupi. Jedva su me čuli", rekao je Puc nakon utakmice. Srećom, čuo ga je Slavko Goluža, koji je odjurio na klupu i pustio u igru čovjeka koji će za koji trenutak zaslužiti rukometno odlikovanje.

Pehar francuskog L’Equipea i danas je u Zagrebovim vitrinama, bio je prijelazni, a kao posljednjem osvajaču kapetan Bruno Gudelj ga je donio u Zagreb da tamo trajno ostane i bude podsjetnik novim generacijama da se u Ledenoj nekoć igrao najbolji rukomet u Europi.

Junak ove priče, veliki Iztok Puc, u karijeri je igrao za tri reprezentacije, i sa sve tri je nastupio na olimpijskim igrama. S Jugoslavijom je u Seulu 1988. osvojio broncu, s Hrvatskom 1996. u Atlanti zlato, a Sloveniju je baš preko Hrvatske odveo u Sidney 2000.

Osvojio je sve s Hrvatskom, a onda ju je u Zagrebu u drami izbacio s Igara. Nitko u punom Domu sportova mu nije zamjerio
Nekoliko mjeseci ranije na Euru u Zagrebu za peto mjesto i za zadnju vizu za Sydney igrali su Hrvatska i Slovenija. U dramatičnoj utakmici Slovenija je slavila 25:24 i aktualnog prvaka je ostavila doma. Pucu te večeri nitko nije ništa ružno dobacio.

Navijači, premda tužni i razočarani, naklonili su se velikom Iztoku i zahvalili mu za sve što je napravio za hrvatski rukomet. A napravio je puno. Da je samo zabio onaj gol u Frankfurtu, bilo bi dosta. A zabio ih je puno više. Iztok Puc, jedan od najboljih šutera u povijesti rukometa, preminuo je u San Diegu od teške bolesti u 45. godini.

Bio je to jedan od najtužnijih dana u povijesti hrvatskog sporta.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 10:42:27
https://www.index.hr/sport/clanak/treninzima-na-parkiralistu-stvorio-je-stroj-koji-je-nadrealnom-igrom-sokirao-italiju/2319660.aspx

Treninzima na parkiralištu stvorio je stroj koji je nadrealnom igrom šokirao Italiju

Danas se prisjećamo kultnog češkog trenera Zdeneka Zemana, koji je prije tri desetljeća izbezumio najjaču i najtvrđu ligu svijeta forsirajući atraktivan napadački nogomet, potpuno suprotan onome što je Serie A tada prezentirala.

JEDNA od prvih asocijacija u svakoj priči o modernom nogometu je visoki presing ili Kloppov "gegenpressing", ofenzivno postavljeni bekovi, stalni ulasci iz drugog plana i krila koja igraju na "krivoj" strani u odnosu na dominantnu nogu te ulaze u sredinu. Vrijeme korpulentnih i fizički dominantnih napadača je uglavnom prošlost i nogomet je danas dijametralno suprotna igra u odnosu na ono kako je izgledao prije dva ili tri desetljeća.

Ali prije točno 30 godina jedan mali klub imao je sve to, a nogomet koji je igrao potpuno je šokirao tada najjaču ligu svijeta.

Serie A nekad je bila ono što je danas Premier liga. Talijansko prvenstvo bilo je bez konkurencije najjače na svijetu i svi igrači sanjali su da jednog dana nose dres Milana, Juventusa, Intera, Napolija i ostalih velikana. Koncentracija kvalitete u toj ligi bila je analogna onoj koju danas vidimo u vrhu Premier lige, a samim time i nesrazmjer između najjačih i najslabijih bio je golem. Stariji ljubitelji nogometa nisu propuštali rijetku priliku da tu i tamo pogledaju neku utakmicu Serie A ili skupljaju sličice "Calciatiori" sa svim igračima iz prve tri talijanske lige.

Bunkeraši protiv velikih
Najjači talijanski klubovi privlačili su najbolje igrače na planetu i manji klubovi iz donjeg doma tablice nisu im igrom mogli parirati. Za razliku od današnjih ekipa, vodeće talijanske momčadi iz toga doba igrale su vrlo zatvoreno i čvrsto, a iznimna kvaliteta u napadu omogućavala im je da rješavaju utakmice. Mali klubovi u toj igri nisu imali šanse i postavljali su se sa samo jednom idejom - da prime što je manje moguće. Njihov jedini plan bio je stari, dobri bunker ili "catenaccio" pa - tko živ, tko mrtav. Uglavnom su bili mrtvi, budući da su ligom dominirali tipovi poput Diega Maradone, Marca van Bastena, Roberta Baggija, Gabriela Batistute, Gianfranca Zole i ostalih majstora koje je teško uopće pobrojati.

No, jedan klub i jedan čovjek odbili su biti kanta za napucavanje te su se talijanskim gigantima i čitavoj ligi suprotstavili nogometom koji je u to vrijeme bio bogohuljenje, a njegov izumitelj samo što nije bio proglašen heretikom.

Spomenuti klub je Foggia Calcio (danas Calcio Foggia 1920), a heretik je Zdenek Zeman, češki nogometni vizionar koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih napravio dar-mar u Serie A.


Zeman nikad nije ozbiljno igrao nogomet. U rodnom Pragu ga se ostavio kad je imao 16 godina i okrenuo se odbojci i rukometu, u kojima je bio povremeni reprezentativac u mlađim kategorijama. Bavio se i hokejom na ledu, pa čak i bejzbolom, što će mu sve skupa kasnije itekako koristiti. U ljeto 1968. godine došao je na ljetne praznike na Siciliju, gdje mu je živio ujak Čestmir Vycpalek, koji je nakon igračke karijere u Juventusu, Parmi i Palermu postao trener. Zeman se namjeravao vratiti u Čehoslovačku, ali u kolovozu su Rusi upali u njegovu zemlju i Zdenek je zaključio da mu je bolje ostati u Italiji.

U Palermu je upisao fakultet, a budući da mu je ujak postao trener, i sam se bacio u te vode. Prvo je radio kao trener U-12 momčadi, da bi nakon još četiri godine u Palermu po završetku studija preuzeo Licatu, mali klub u četvrtoj ligi. Već tad Zeman je napravio radikalan zaokret u pristupu nogometu, što će mu postati zaštitni znak u karijeri. Okrenuo se mladim igračima, od kojih je napravio životinje, igrao je potpuno napadački nogomet i 1985. osvojio Serie C2 zabivši 58 golova u 34 utakmice, što je u to vrijeme bilo ravno čudu. Godinu dana kasnije tražio je novi izazov.

Klub preuzeo lokalni moćnik
Foggia je u to vrijeme bila klub koji je životario u trećoj ligi, nakon što je u šezdesetima i sedamdesetima uglavnom ulazio i ispadao iz Serie A. No, nakon što je 1978. ispala u treću ligu, Foggia se nikako nije uspijevala vratiti, a zbog namještanja utakmica umalo je bila izbačena i u četvrtu ligu. Bolji dani za klub došli su 1986. godine, kad ga je preuzeo Pasquale Casillo, lokalni moćnik koji se obogatio na uzgoju žita i, kao svaki biznismen koji je u to vrijeme u Italiji držao do sebe, kupio si je nogometni klub. Karizmatični Casillo odmah je na svoju stranu pridobio navijače, a za sportskog direktora postavio je Peppina Pavonea i rekao mu da mora naći novog trenera. Casillo nije bio pretjerano oduševljen kad mu je Pavone rekao da je izvjesni Zdenek Zeman idealno rješenje, ali 36-godišnji Pavone je znao što radi.

Taman je završio igračku karijeru, u kojoj je nekoliko puta igrao protiv Zemanove Licate i iz prve ruke iskusio njegov nogomet. Pavone je bio oduševljen načinom igre te energijom i zalaganjem koju su klinci iz Licate prikazivali i želio ga je na klupi Foggie, što se i dogodilo. No, stvari su se ubrzo promijenile nakon što je Casillo pred kraj sezone saznao da je Zeman bio na ručku s ljudima iz tadašnjeg drugoligaša Parme i to je doživio kao klasičnu izdaju. Zeman se pravdao da je to bilo samo prijateljski ručak, da bi, nakon što mu je Casillo dao otkaz, zaista i preuzeo Parmu.

Tamo se zadržao samo sedam utakmica jer njegov nogomet nije sjeo igračima koje je zatekao pa je preuzeo Messinu. Njegova nova momčad igrala je potpuno napadački nogomet te je s 23 gola Tota Schilaccija, kojeg je potom kupio Juventus, završila na odličnom osmome mjestu. Otkaz Zemanu u Foggi pokazao se nelošim potezom jer se klub napokon dočepao Serie B, ali je Pavone i dalje sanjao Zemana na klupi. Nagovarao je Casilla da mu oprosti i Zemana da se ipak vrati i - uspio je. Čeh je 1989. ponovno došao u Foggiu i on i Pavone počeli su slagati momčad.

U njoj je već tad bio mladi Giuseppe Signori, kasnije poznatiji kao Beppe, koji nikako nije ispunjavao očekivanja. Foggia je financijski bila stabilna, ali si nije mogla priuštiti preskupe igrače pa se Pavone, poput današnjeg Brentforda, okrenuo jeftinim i nepoznatim igračima koji su negdje putem razočarali. Tako je iz trećeligaša Perugie na lijevo krilo došao dešnjak Roberto Rambaudi, a na lijevo je iz Napolija stigao Francesco Baiano, kojega je klub konstantno šikanirao i posudio ga Foggi.

Navijači Zemanu okrenuli leđa
Krenulo je grozno. Navijači nisu prihvaćali "izdajicu" Zemana, a igrači su teško prihvaćali njegovu ideju. Zaredali su se porazi i utakmica protiv Monze bila je označena kao ključna za Zemanovu budućnost. Ako izgubi - gotov je. Foggia nije izgubila jer je Monzin stoper neoprezno vratio loptu, Signori ju je presjekao i zabio za remi. Zeman se spasio, a ostalo je povijest.

"Na prvom sastanku na kojem smo se susreli pozdravio me s 'Dobrodošao, bombarderu'. Imao je više povjerenja u mene nego što sam ja ikad imao u samoga sebe. Iz svih nas je uvijek izvlačio maksimum", rekao je jednom Signori.

U prvoj Zemanovoj sezoni, 1989./1990., Foggia je završila na osmome mjestu s gol-razlikom 45:38, što će biti uobičajeno u budućnosti. Foggia je zabila šest golova više od trećeplasiranog Cagliarija, koji je otišao u Serie A, ali bodova ju je stajala nepotpuno uigrana obrana. To se promijenilo već sljedeće sezone. Nije Foggia bolje igrala obranu, nego je dodatno usavršila napad, pa je u sezoni 1990./1991. pomela konkurenciju u Serie B. U ligi koja je bila još više bunkeraška od Serie A, osvojila je prvo mjesto zabivši 67 golova, čak 19 više od Udinesea, sljedeće najefikasnije ekipe. Kakvu obranu su igrali, dovoljno govori podatak da su primili čak 36 golova, jedan manje od Reggine, koja je ispala.


Zastrašujući trojac u napadi Rambaudi - Signori - Baiano terorizirao je protivničke obrane, a tempo koji je Foggia nametala nitko nije mogao pratiti. Čitava Italija, pa i svijet, u to vrijeme igrali su neku od varijacija sustava 3-5-2, no Zeman je od prvog dana forsirao svoj 4-3-3, koji je usavršio još u Licati. Krila nisu bila klasična krila, nego "invertirani" napadači koji su igrali usko na malom prostoru, a njima su se pridruživali brzi i prodorni bekovi pa je tih 4-3-3 češće izgledao kao 2-3-5. Zeman je već tad vidio golemi potencijal u 19-godišnjem golmanu Francescu Manciniju, kojeg je Pavone također doveo za sitniš. Budući da je igrao iznimno otvoreno, Zeman je inzistirao na Mancinijevu igranju nogometa te da, po potrebi, odglumi trećeg stopera ili libera te očisti poneku opasnost - upravo ono što danas rade Neuer, Ter Stegen, Ederson, Alisson ili Maignan.

"Čarobna Foggia" bio je jedan od nadimaka koje su joj dodijelili talijanski mediji, ali nastao je jedan po kojemu će Foggia i Zdenek Zeman kasnije biti poznati. Rođena je "Zemanlandia".

Čitava Italija nestrpljivo je čekala Zemanlandijin povratak u Serie A jer je sve zanimalo hoće li Zeman promijeniti filozofiju među "velikim dečkima". Igrati takav nogomet protiv Milana, Juventusa, Napolija i ostalih bilo je ravno samoubojstvu, ali Zemanu nije padalo na pamet da mijenja nešto u svojem pristupu.


Od anonimusa složio paklenu ekipu
"Meni je draže izgubiti 5:4 nego odigrati 0:0. Ovdje svi samo razmišljaju kako da ne izgube i puštaju protivnike da igraju umjesto da oni samo diktiraju igru. To je kilometrima daleko od onoga kako ja doživljavam nogomet", govorio je Zeman.

I on i Pavone znali su da moraju osnažiti momčad za Serie A, ali Foggia si nije mogla priuštiti renomirane igrače. Zeman se malo raspitivao pa je iz moskovskog Dinama i Spartaka doveo dva Igora; Šalimova i Kolivanova, a iz Steaue je stigao desni bek Dan Petrescu. Zeman bi sa svojom filozofijom treninga danas vjerojatno završio u zatvoru, ali od svojeg pristupa nije odustajao. Foggia nije imala nikakav trening-centar, samo jedan pomoćni teren na kojemu su trenirale sve kategorije, pa je Zeman svoje igrače često izvodio na parkiralište. Nije se treniralo uvijek s loptom, nego je dečke tjerao da trče kilometrima noseći utege u rukama i na leđima, a jedna od omiljenih metoda bilo mu je sprintanje po stepenicama na tribinama stadiona.


"Moje metode su prebrutalne? Koliko znam, nitko nije umro od njih", rekao je jednom Zeman kad su ga pitali nisu li njegovi treninzi ipak preteški za tako mlade igrače.

Ispred tada 22-godišnjeg Mancinija na golu, lijevog beka igrao je Maurizio Codispoti, desnog 23-godišnji Dan Peterscu, a stoperski par činili su 27-godišnji Angelo Consagra i 20-godišnji Salvatore Matrecano, kojeg je Zeman doveo iz četvrtoligaša Turrisa. Veznjak Onofrio Barone imao je također 27 godina, Mauro Picasso 26, a novak Šalimov samo 22 godine. U napadu su Signori i Baiano imali po 23, a Roberto Rambaudi 25 godina i Foggia je s prosjekom od 24.3 godine bila jedna od najmlađih momčadi u ligi. Zeman je gazio i mlade i stare igrače, ali kad je sezona počela, oni su bili kao pušteni s lanca.

Talijanski mediji i navijači u čudu su gledali čaroliju Zemanlandije, kojoj se u prvih deset kola malo tko mogao oduprijeti. Već u 1. kolu Foggia je na San Siru odigrala 1:1 s Interom, a u tih prvih deset kola izgubila je samo od Juventusa i tada jakog Torina. Nadrealna energija, visoki presing i nevjerojatna želja Zemanovih klinaca uništavali su protivnike, a pritom su Foggine utakmice bile iznimno zanimljive za gledanje. Zeman je iz svojih igrača izvlačio ono što ni oni sami nisu znali da imaju i ultrakonzervativnu Serie A kao da je pogodio uragan.



Ideju uzeo iz rukometa
I dok su ostali novaci u ligi oprezno igrali bunkere i pokušali spasiti što se spasiti da, Zemanlandia se nadigravala sa svakim protivnikom, bio to Cremonese ili Milan nakrcan s Maldinijem, Baresijem, Rijkaardom, Van Bastenom i Gullitom. Mali Foggin stadion Pino Zaccheria bio je pakao u kojem Inter nije uspio sačuvati prednost 2:0, Gabriel Batistuta je hat-trickom spasio Fiorentinu poraza (3:3), a Verona je u festivalu Zemanlandijinog nogometa dobila pet komada. Jasno, Foggia nije imala individualnu kvalitetu Milana ili Juventusa pa je takva visokorizična igra rezultirala i s nekoliko jako teških poraza, ali Foggia je bila antipod čitavom talijanskom nogometu, koji se teško nosio sa Zemanovim nogometom, koji je Čeh s klupe uz teren gledao s cigaretom u ustima i oblakom dima oko sebe. Kad su ga pitali odakle mu ideja za takav nogomet, Zeman je rekao da ju je preuzeo iz rukometa i načina na koji obrane u rukometu stišću protivnički napad.

"Zeman, ti mali vraže", bio je naslov na jednim dnevnim novinama nakon što je Foggia u lokalnom derbiju pregazila Bari 4:1, nakon čega su rezultati malo posustali jer je brutalan Zemanov tempo rezultirao i ozljedama glavnih igrača.

Do četiri kola prije kraja Foggia je bila u igri za Europu, ali nije uspjela nadoknaditi zaostatak za Napolijem. Od 26. do 33. kola ni od koga nije izgubila jer su konkurenti već polako bili umorni od naporne sezone, a Zemanovi klinci i dalje su letjeli terenom. Bari su pobijedili još jednom, i to u gostima 3:1, kod Atalante su odigrali 4:4, Verona je dobila pet komada, a pao je i Napoli, iako ta pobjeda nije Foggi bila dovoljna za plasman u Europu.

Spektakl protiv Milana
U zadnjem kolu na Pino Zacchariju stigao je moćni Milan Fabija Capella, koji je već osigurao titulu prvaka, ali je Silvio Berlusconi momčadi poručio da želi završiti prvenstvo bez ijednog poraza. Zeman je to znao, ali nije previše mario pa je utakmicu počeo praktički s pet napadača. Uz već spomenuti trojac, bekovi Petrescu i Codispoti igrali su vrlo visoko, ali prvi je poveo Milan, u 22. minuti preko Maldinija. Rasterećena Foggia se čitavo prvo poluvrijeme doslovno za*ebavala. Visoko su stiskali moćnu Milanovu zadnju liniju, njihova obrana je stalno ispadala, ali su dvaput uhvatili na spavanju goste i s dva krasna gola Signorija u 39. i Baiana u 41. minuti s 2:1 otišli na poluvrijeme, koje je golman Mancini zaključio tako što je izveo sombrero preko Van Bastena, što je potpuno razbjesnilo Capella.

"Mi smo bili prvaci Italije, a izgledali smo kao budale. Berlusconi je želio da završimo prvenstvo bez poraza i rekao sam igračima u svlačionici da se maksimalno uozbilje", rekao je godinama kasnije Capello.

Sva ljepota i tragedija te hedonizam i mazohizam u igri Zemanlandije najbolje su bili opisani u toj utakmici. Zemanova momčad mogla je pobijediti svakoga, ali je od svakoga, zahvaljujući svojem stilu igre, mogla i izgubiti. Dobro, nije Milan baš bio bilo tko, ali ni najveći navijači Rossonera nisu očekivali da će Capellova momčad u nastavku zabiti sedam komada i nevjerojatnom pobjedom 8:2 zaključiti svoju i Fogginu sezonu.


Milan je osvojio titulu bez poraza i s osam bodova (pobjeda je tad bila dva boda) prednosti ispred Juventusa. No, pravi heroji sezone 1991./1992. bili su igrači Foggie, koji su prvenstvo završili s omjerom 12-11-11 i gol razlikom 58:58. Više golova od njih zabio je samo Milan (74), a blizu im je bio samo četvrti Napoli, koji je zabio 56. Kakav nogomet se u Italiji igrao, dovoljno govori podatak da je drugoplasirani Juventus zabio 45, Torino 42, a Roma samo 37 golova u 34 kola. Koliko je Zemanlandia bila luda ekipa, isto tako govori podatak da je više golova od nje primio samo posljednjeplasirani Ascoli (68). Sjajni Francesco Baiano završio je prvenstvo kao treći najbolji strijelac sa 16 golova. Prvi je bio Van Basten s 25, drugi Roberto Baggio s 18, a iza Baiana ostali su Careca (15), Gabriel Batistuta (13) i Gianfranco Zola s 12 golova, dok je Baianov momčadski kolega Beppe Signori zabio 11 puta.

Na kraju sezone velikani su očerupali Zemanov strašan stroj koji je ostao bez gotovo svih igrača. Signori je otišao u Lazio, Šalimov u Inter, Fiorentina je kupila Baiana, a Rambaudi je prešao u Atalantu. No, iako su ostali bez svojih glavnih aduta, Pavone i Zeman opet su složili solidnu ekipu od anonimnih igrača. Sljedeće sezone Foggia je bila 12., a sezonu 1993./1994. završila je na devetome mjestu i do zadnjega kola borila se za Kup UEFA-e, ali je izgubila od Napolija i ostala bez Europe. Ako je netko sumnjao, Foggia je sezonu završila s gol-razlikom 46:46, zabivši čak deset golova više od prvaka Milana.

Duh Zemanlandije zaživio i u Laziju
No, 1994. priči je došao kraj. Casillo je uhićen zbog navodne suradnje s Camorrom, momčad se još jednom rasprodala i Zeman je odlučio da je vrijeme za nova iskušenja. Otišao je u Lazio, gdje je zatekao Signorija i Rambaudija i njegova momčad opet je bila najatraktivnija u ligi. Uz njih je u napadu bio i Pierluigi Casiraghi, a Lazio je zabijao čak dva gola po utakmici. Napoli i Padovu razbili su 5:1, Zemanov bivši klub Foggia stradao je 7:1, Fiorentina je dobila osam komada, aktualni prvak Milan je na Olimpicu pao 4:0, Juve u Torinu 3:0, a Inter je u dvije utakmice kombinirano izgubio 6:1.

Zeman je opet povjerenje dao mladim igračima pa je tako u prvu momčad gurnuo 19-godišnjeg Alessandra Nestu, kojeg je klub želio posuditi nekome u treću ligu. Nestu je uvjerio da ima sve za seniorski nogomet i dao mu je 11 utakmica u Serie A, nakon čega je Nesta postao standardni član Lazijeve prve momčadi.

"Svakom mladom igraču na svijetu želim da ima trenera kakav je Zdenek bio prema meni", rekao je jednom Nesta.

Zeman je iz Lazija otišao u Romu, u kojoj je naišao na Francesca Tottija. Pod njegovim vodstvom Totti je dobio dres s brojem 10 i kapetansku traku, a kasnije je rekao da je upravo češki genijalac igrao ključnu ulogu u njegovu nogometnom odrastanju. Iako nije ništa osvajao, Zeman ni u jednom trenutku nije odustajao do svoje filozofije rođene u Zemanlandiji, od želje za guranjem mladih igrača i želje za nadigravanjem i uništavanjem protivnika.

Vječni protivnik establišmenta, Zeman je 1998. digao glas protiv komercijalizacije nogometa i onoga u što će se on godinama kasnije pretvoriti, a nakon toga je javno prozvao sve klubove da prestanu s korištenjem dopinga, što je rezultiralo istragom i suspenzijama 2004. godine. Bez dlake na jeziku, uvijek je govorio što je mislio, a to ga je, kako je sam rekao, koštalo veće karijere.

Još nekoliko ludih sezona
"Mogao sam vjerojatno voditi Milan, Inter ili Real Madrid. No, taj sustav je rekao: Mi te ne želimo.' Ne žalim ni za čime u karijeri, a jedino što sam uvijek želio je da moje ekipe budu atraktivne, da zabavljaju ljude i da u njima bude emocije. Mislim da sam u tome uspio", rekao je Zeman.

Iz Rima je otišao u Fenerbahče, da bi se potom opet vratio u Italiju. S Lecceom je sezonu 2004./2005. u Serie A završio na 11. mjestu s nevjerojatnom gol-razlikom 66:76. Zabio je gol manje od prvaka Juventusa (kojemu je naslov kasnije oduzet), a primio čak 27 golova više od Bologne, koja je ispala iz lige. Godine 2010. Pasquale Casillo je ponovno preuzeo Foggiu, za sportskog direktora opet doveo Giuseppea Pavonea, a na klupu je vratio Zemana. Čeh je skoro ušao u play-off za Serie B, a Zeman je nakon toga otišao u Pescaru i sa sobom iz Foggie poveo Cira Immobilea, Lorenza Insignea i Marca Verrattija, s kojima je izborio plasman u Serie A.


Brutalna Pescara srušila je rekord lige te je u 42 kola zabila 90 golova i ušla u prvu ligu. Zeman je nakon toga otišao u Romu, Cagliari, Lugano i Pescaru, da bi 2018. godine otišao u mirovinu s naslovom prvaka Serie C s Licatom te po jednim u Serie B s Foggijom i Pescarom.

Foggia je na kraju sezone 2011./2012. upala u financijske probleme te je ubrzo bila ugašena. Na ljeto je osnovan novi klub Foggia Calcio, koji je krenuo iz Serie D i trenutačno se natječe u Serie C. Ovog ljeta trebala je novog trenera. Imate jedan pokušaj da pogodite tko je uskočio.

Zemanlandia je opet živa.
tex2 Posted - 02/02/2022 : 10:38:55
https://www.index.hr/sport/clanak/ni-protivnici-nisu-slavili-pobjedu-nad-njima-bili-su-najveca-senzacija-do-leicestera/2335515.aspx

Ni protivnici nisu slavili pobjedu nad njima. Bili su najveća senzacija do Leicestera

Leicesterova titula 2016. godine najveća je senzacija u modernom klupskom nogometu i teško će je netko nadmašiti u skorije vrijeme. No, dok čudesna momčad Claudija Ranierija nije rasturila Premier ligu prije šest godina, tu titulu držali su Blackburn Roversi, koji su 1995. godine senzacionalno osvojili naslov prvaka Engleske.

Kad je Leicester osvojio svoju titulu i oduševio čitav nogometni svijet, brojni novinari vukli su paralele upravo s Roversima, koji su 21 godinu ranije šokirali tadašnje velikane engleskog nogometa iako je njihova priča dosta drukčija od Leicesterove.

Ranierijeva momčad, sastavljena od anonimusa i otpisanih igrača, dominirala je praktički čitavu sezonu, dok je Blackburn u jednoj od najdramatičnijih završnica engleskog nogometa prvo sve imao u rukama, onda sve prosuo i na kraju ipak prvi prešao crtu i osvojio naslov.


Krajem osamdesetih i početkom devedesetih Liverpool je bio daleko najveći engleski klub s 18 naslova prvaka i nijedan drugi nije izgledao kao da bi tako skoro mogao prekinuti tu zastrašujuću dominaciju. Titula koju je osvojio 1990. godine bila je Liverpoolu 18. u povijesti, a Arsenal je sezonu kasnije došao do svojeg tek desetog naslova, čime je bio drugi klub po uspješnosti u Engleskoj.

Ferguson počeo stvarati moćni United
No početkom devedesetih stvari su se počele mijenjati. Alex Ferguson stvarao je jaki Manchester United, koji je 1993. godine osvojio svoj prvi naslov prvaka nakon 28 godina i prvi od šest koliko će ih osvojiti do kraja tisućljeća. Bila je to prva sezona novoosnovane Premier lige i prva sezona u elitnom razredu za Blackburn, koji je godinu dana ranije osigurao plasman u prvu ligu nakon 26 godina.

Roversi su prvenstvo završili na odličnom šestome mjestu, ali to nije bilo dovoljno vlasniku Jacku Walkeru, koji je u klubu bio već drugu godinu. Walker je bio lokalni dugogodišnji navijač Blackburna koji se obogatio u biznisu s čeličanama i u njegovoj prvoj sezoni Blackburn je u drugoj ligi završio na 19. mjestu, no već uoči sljedeće sezone omogućio je klubu milijune za dovođenje novih igrača,.

Ključan potez povukao je kad je u listopadu 1991. godine doveo Kennyja Dalglisha za trenera. Blackburn je u sezoni 1991./1992. bio šesti u drugoj ligi, ali je u Premier ligu ušao kao pobjednik play-offa.

"Želim da Manchester United kraj nas izgleda siromašno", rekao je Walker uoči ulaska u društvo najboljih.

Walker je već tad bio dosta omražen u engleskoj nogometnoj javnosti jer je izgledao kao tip s puno love koji želi kupiti naslov prvaka. Osim toga, živio je u Jerseyju, autonomnom otoku pod engleskom krunom nedaleko od Britanije, koji je bio porezna oaza, a na utakmice je dolazio privatnim avionom.

Rekordni transferi
Kao potvrdu da misli ozbiljno, Walker je ostvario najveći transfer u povijesti engleskog nogometa tako što je za rekordnih 3.5 milijuna funti kupio Alana Shearera. Sjajnog 22-godišnjeg napadača Southamptona željeli su brojni klubovi iz Premier lige, a osobito Fergusonov United.

No Fergie nije želio dati Sheareru plaću koju mu je nudio Walker i najtalentiraniji engleski napadač je umjesto na Old Traffordu završio na Ewood Parku. Shearer je u svojoj prvoj sezoni Roversima zabio odličnih 16 golova te je bio najzaslužniji za solidno šesto mjesto.

Od 1991., kad je Walker preuzeo klub, do početka sezone 1994./1995. Blackburn je na nove igrače potrošio 20 milijuna funti. Danas je to smiješno, ali u vrijeme kad se igrače kupovalo i za šesteroznamenkaste cifre, to je bio ogroman novac. Pametna ulaganja dovela su Blackburn 1994. do drugog mjesta s osam bodova iza Uniteda. Shearer je zabio čak 31 gol, ali mu je titulu najboljeg strijelca uzeo Newcastleov Andy Cole, koji je zabio tri gola više.

Krajem te netom završene sezone Dalglish je ostao bez odličnog napadača Kevina Gallachera, koji je slomio nogu, i trebao mu je netko tko bi pravio društvo Sheareru u napadu. Izbor je pao na 21-godišnjeg Chrisa Suttona, koji je za Norwich zabio 25 golova u prvenstvu i također ga je željelo pola Engleske. Godinu dana nakon što je Shearer bio najskuplji igrač u povijesti, taj rekord srušio je Sutton.

Roversi su ga platili nestvarnih pet milijuna funti, Shearer je dobio idealnog partnera u napadu i stvoren je legendarni tandem "SAS", "[S]hearer [A]nd [S]utton", iako je bolja kratica bila ona "Special Air Service", odnosno specijalna postrojba britanske vojske.

"Nije mi bio najdraži suigrač, ali smo na terenu funkcionirali jako dobro. Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali smo jedan drugome u igri odgovarali. On bi se nekad spustio niže po loptu, ja bih vezao stopere i bilo je jako teško igrati protiv nas. Izvan terena se nismo družili, ali to nije bilo ni bitno", rekao je Shearer.


Dalglish uvjeravao igrače da će se boriti za titulu
"Ja sam se uvijek zafrkavao da sam najzaslužniji za taj naslov. Da ja nisam slomio nogu, Sutton ne bi došao i ne bi bilo SAS-a. No velika je stvar da je uprava uspjela dovesti sve te igrače. Znam da su Walker i Dalglish svim igračima s kojima su pregovarali govorili da će se boriti za naslov. Tako je i bilo", rekao je Gallacher.

Nešto ranije, u studenom 1993., iz Leedsa je za 2.4 milijuna funti došao Tim Flowers, koji je postao najskuplji golman u povijesti engleskog nogometa. S njim je stigao i David Batty, a obojica su bila jedni od nositelja igre Leedsove momčadi koja je 1992. osvojila naslov prvaka. Iz Lensa je doveden Robbie Slater, a usporedbe radi, United je tog ljeta na nove igrače potrošio tek milijun i pol funti.

Iako je dovodio igrače koji su tad bili zvijezde i koji su puno koštali, Dalglish je ostatak momčadi stvorio od vrlo jeftinih igrača koje je našao odličnim skautiranjem. Čitava zadnja linija vrijedila je manje nego što je Newcastle na početku sezone platio za Darrena Peackocka, a čitava vezna linija vrijedila je manje od Leedsove nove akvizicije Carltona Palmera.

Walker je uoči sezone potpuno obnovio trošni Ewood Park, na kojemu se počela stvarati jako dobra momčad i jako dobra atmosfera. Za nju su najzaslužniji bili Kenny Dalglish, kojeg su svi igrači jako voljeli, te njegov pomoćnik Ray Harford.

"Strašno smo se zabavljali s njima dvojicom. Iako je bio trener, Kenny je pokušavao biti jedan od nas i to se svima svidjelo. Jednom smo autobusom išli na gostovanje kod West Hama i bilo nam je užasno dosadno. Netko je smislio užasno glupu igru s onim čekićem kojim se razbija staklo u slučaju nužde", prisjetio se veznjak Mark Atkins i nastavio:

"Onaj koji je prvi uzeo čekić morao je kucnuti u prozor, dati čekić igraču do sebe i on je morao kucnuti jače. Naravno, nasred autoputa netko je udario dovoljno jako da je staklo prsnulo. Kenny je sjedio naprijed i došao je do nas otraga da vidi što se dogodilo. Samo nas je sve pogledao, okrenuo se i nije ništa rekao. Mike Newell je do Londona sjedio kraj razbijenog prozora s četiri jakne."

Ferguson doveo zvijezdu kako bi se mogao nositi s Roversima
U takvoj atmosferi Blackburn je nakon 11 kola bio osam bodova iza Newcastlea, ali se počeo dizati i nakon 11 pobjeda u 12 kola sredinom siječnja je bio prvi s pet bodova ispred Uniteda. Ferguson je prihvatio izazov i srušio Suttonov rekord kad je za šest milijuna funti iz Newcastlea kupio Andyja Colea. Dalglish je odgovorio dovođenjem Jeffa Kenne iz Southamptona za milijun i pol funti.

Grad je živio san. Nogometni klub bio je glavna tema svih razgovora u tom malom gradu, a euforiju nisu pokušavali stišati ni vlasnik Jack Walker ni predsjednik Coar, obojica rođena u Blackburnu i obojica navijači kluba koji sad vode prema povijesti.

"Blackburn je radnički grad koji nije imao puno razloga za sreću od kad su se ugasile brojne industrije u modernom dobu. No, svi su bili izvan sebe zbog našega kluba. Pričalo se samo o Roversima, o Sheareru i Suttonu, i to je bilo nešto što je trebalo građanima", rekao je Coar.

Nogomet koji je Blackburn igrao nije bio pretjerano atraktivan. Nije bio ni previše inovativan. Dalglisheva momčad igrala je klasičnih 4-4-2 sa sjajnim krilima Wilcoxom i Ripleyem koji su imali jedan jedini zadatak. Doći dovoljno blizu da mogu uputiti kvalitetan centaršut u šesnaesterac gdje će SAS odraditi ostatak posla.

Momčad je bila vrlo kohezivna, s jasnim zadacima na terenu i s takvim pristupom i razaračima u napadu bilo ih je jako, jako teško pobijediti. Krajem travnja Roversi su s 2:1 pobijedili Crystal Palace i pobjegli Manchester Unitedu na sad već golemih osam bodova prednosti uz utakmicu više.

Pomogao je i Cantona
United je gubio korak nakon što je Eric Cantona u epskoj sceni 25. siječnja nokautirao navijača Crystal Palacea i dobio osam mjeseci suspenzije. No nisu ni Roversi bili bez problema. Gallacher, koji se tek vratio nakon ozljede, ponovno je slomio nogu, a vrlo važno krilo Jason Wilcox pokidao je križne ligamente.

"Incident s Cantonom nam je jako pomogao jer je pitanje bismo li izdržali da je on i dalje igrao. No United nije odustajao, a doveli su i Colea, koji je zabijao kao na traci. Rasturili su Ipswich 9:0 i tako nadoknadili gol-razliku, znali smo da ne smijemo izgubiti korak", prisjetio se Atkins.

No ono što je uslijedilo nisu očekivali ni najveći pesimisti. U 39. kolu Blackburn je izgubio u gostima kod West Hama, a United pobjedom protiv Coventryja smanjio zaostatak na pet bodova. Nakon što su Roversi pobijedili Newcastle 1:0, United je nadoknadio utakmicu minusa i pobjedom protiv Southamptona uoči zadnjega kola došao na samo dva boda zaostatka. Blackburn je gostovao kod Dalglisheva Liverpoola, a United je bio na Upton Parku kod West Hama.

"Četiri dana ranije bio sam među navijačima Southamptona, koji je igrao s Unitedom. Nadao sam se da će nam naš bivši klub pomoći, ali nije uspio. Zadnje kolo je odlučivalo. Kad je naš autobus dolazio na Anfield, navijači Liverpoola su nas bodrili i pljeskali nam. Nisu željeli da United osvoji i treći naslov prvaka u nizu. Svi su bili uz nas", prepričao je Kenna.

"Ja, Gallacher, Gale i Wilcox došli smo u svlačionicu sat i pol prije utakmice. Nismo igrali zbog ozljeda, ali smo željeli biti tamo. Dalglish je došao do nas i rekao nam: ‘Poludjet ćete ako ćete ovdje čekati, idite u kafić’. Otišli smo gore u ložu i definitivno smo previše popili jer smo za vrijeme utakmice sjedili na klupi i samo razmišljali o WC-u", rekao je Atkins.

Šokantnih 90 minuta na Anfieldu
Računica je jasna. Blackburn je prvak s pobjedom protiv Liverpoola, koji nije igrao ni za što. U slučaju remija i pobjede Uniteda naslov bi osvojila Fergusonova momčad zbog bolje gol-razlike. Igrači Blackburna bili su vidno nervozni kad je utakmica počela. Griješili su, nisu uspijevali naći ritam i Liverpool je skoro poveo u 15. minuti, ali je kapetan Tim Sherwood s crte očistio udarac Clougha.

Onda je SAS odradio svoje. Ripley je pet minuta kasnije probio stranu i vratio povratnu loptu u sredinu, gdje je Alan Shearer zabio svoj 34. prvenstveni gol i trasirao Roversima put prema tituli. U sljedećem napadu je Shearer promašio veliku šansu, ali ni to sad više nije bilo bitno jer se Anfieldom prolomila vijest da je West Ham poveo protiv Uniteda.

No Blackburn je nastavio s napadima pa je i Sutton promašio jednu dobru šansu. Početkom drugog poluvremena United je izjednačio u Londonu, a Blackburn je dominirao i trebao je voditi barem tri razlike. Igrala se 65. minuta kad je Mark Kennedy centrirao, Flowers loše izašao na loptu i John Barnes zabio za 1:1.

Shearer je malo kasnije promašio još jednu dobru šansu i igrači Blackburna počeli su se gubiti. Znali su da im bod nije dovoljan ako United pobijedi jer ima bolju gol-razliku. Nervoza je rasla, da bi u 90. minuti Batty srušio McManamana u opasnoj zoni. Loptu je namjestio Jamie Carragher.

"Kad je Barnes zabio za 1:1, sve se nekako promijenilo na terenu. Ja sam stajao na kraju živog zida i točno se sjećam kako mi je lopta prohujala kraj uha. Pogledao sam preko ramena i vidio da ide u gol. Točno se sjećam kako sam pomislio - zajebali smo", rekao je Jeff Kenna.

Iako se golovi u 90. minuti za pobjedu na Anfieldu uglavnom euforično slave, na legendarnom stadionu Carragherov gol prihvaćen je - polovično. Navijači Blackburna bili su u šoku što bi mogli ostati bez naslova, a većina domaćih navijača nije željela da United osvoji titulu.

Vijesti s radioprijamnika
"Mi smo profesionalci i tog dana smo željeli pobijediti. To ti je u krvi i tako moraš razmišljati, bez obzira na to tko se bori za naslov. Bio je to jedan od najčudnijih trenutaka u mojoj karijeri. Zabio sam gol u 90. minuti za pobjedu, a praktički nitko nije slavio", rekao je Jammie Carragher.

Bilo je to vrijeme prije pametnih telefona i mobitela općenito pa je jedini izvor informacija bio poneki radioprijamnik na tribinama i onaj koji su imali na klupi Blackburna. Šokirani Dalglishevi igrači jednim okom gledali su što rade na terenu, a drugim prema klupi, očekujući vijest da je United zabio ili da je utakmica na Upton Parku završila.

Liverpool i Blackburn su još igrali kad je klupa Roversa eksplodirala. Iz Londona je stigla vijest da su West Ham i Manchester United odigrali 1:1 i da šokantni poraz od Liverpoola na kraju nije ništa značio.

Srećom po Dalglisha i igrače da nisu gledali utakmicu s Upton Parka jer bi vjerojatno doživjeli nekoliko srčanih udara da su vidjeli silne promašaje Andyja Colea i ostalih igrača Uniteda koji nisu uspjeli probiti West Hamov bunker. Blackburn Rovers, klub koji je četiri godine ranije skoro ispao u treću ligu, postao je prvak Engleske.

"Kad je sudac odsvirao kraj, Shearer i Sherwood mahali su vlasniku Jacku Walkeru da siđe na teren, a u tome su mu pomogli domaći navijači. Liverpoolov predsjednik je u svojem uredu pripremio šampanjac za Jacka i mene. Kad ga je otvorio, rekao nam je: ‘Znate, bio bih jako ljut na vas da nisam imao priliku otvoriti ovu bocu’", prisjetio se Coar.

Trofej prvaka u svakoj školi
Dolje u svlačionici reporter Sky Sportsa pokušavao je dobiti izjavu od Alana Shearera, prvog strijelca lige s 34 gola. No to baš nije išlo. Prvo Shearera, a onda i novinara, ostali igrači Blackburna zalijevali su pivom od kojeg je uskoro i kamera bila mokra. U kratkim trenucima mira Shearer je uspio reći:

"Sad će se United sigurno žaliti na ozljede ovog i onog igrača, ali pogledajte tko je nama sve nedostajao. Bili smo loši danas, West Ham nam je pomogao i drago mi je da je konačno gotovo. Osjećaj je predivan, presretan sam", rekao je Shearer.

Ispred svlačionice Kenny Dalglish davao je intervju također za Sky. Trenera Blackburna zafrkavali su da je tijekom sezone davao dosadne odgovore koji su uglavnom bili "idemo utakmicu po utakmicu" pa je sad uzeo mikrofon Nicku Collinsu i on njega ispitivao o Blackburnovoj sezoni.

Sljedećeg dana organizirana je parada u gradu i na ulicama je bilo svih 100.000 stanovnika. Nije bilo škole u gradu u koju nije stigao pehar pobjednika, a škole su učenicima organizirale i fotografiranje s peharom budući da, kako smo rekli, nije bilo smartphonea s kamerama. Grad je sanjao i dočekao je da mu se san ostvari.


Blackburn je bio na vrhu engleskog nogometa, s puno novca na raspolaganju i, smatralo se, svjetlom budućnosti. Navijači su razmišljali koga će bogati gazda kupiti tog ljeta kako bi se klub što bolje predstavio u Ligi prvaka. No nitko nije stigao na kraju sezone, a Kenny Dalglish je s klupe otišao u ured i postao je direktor kluba.

Njegov zamjenik Ray Harford nije se dobro snašao, a nastup u Ligi prvaka bio je debakl. U skupini sa Spartakom, Legijom i Rosenborgom Blackburn je osvojio samo dva boda. Sutton se ozlijedio u pola sezone, Blackburn je igrao jako slabo i sezonu je završio na sedmome mjestu.

Pad u formi i ispadanje
Klub je obećavao da će sljedeće sezone biti bolji, ali nakon što je Alan Shearer poslije Eura 1996. prodan Newcastleu za rekordnih 15 milijuna funti, kola su krenula nizbrdo, i to velikom brzinom. Klub je 1997. bio 13. i, iako će oporavkom Suttona i dolaskom Thomasa Dahlina 1998. osvojiti sedmo mjesto, Blackburn je 1999., četiri godine nakon epske titule, ispao iz lige kao 19. momčad Premiershipa.

Iako je Jack Walker preminuo 2000., klub se nakon dvije sezone vratio u Premier ligu te je 2002. osvojio Liga kup. No dani slave i borbe za naslov prvaka bili su prošlost te je Blackburn 2012. ponovno ispao iz lige. Walkerova obitelj je klub 2010. prodala indijskoj obitelji Rao, čija se tvrtka Venkateshwara Hatcheries bavi uzgojem pilića i ima lanac fast food restorana "Venky’s".

Ono što su Indijci radili nalikovalo je na scenarij nekakve komedije, ali navijačima Blackburna nije bilo smiješno. Čim su došli, otpustili su Sama Allardycea. Željeli su dovesti Ronaldinha, Beckhama i Raula, a na kraju su doveli Maura Formicu, Rubena Rochinu i Mylesa Andersona. Novi trener Steve Kean morao je jednom mjesečno letjeti u Indiju na sastanak s vlasnicima.

Kad je klub ispao iz lige 2012., Kean je dobio otkaz i u sljedeće četiri sezone Roversi su promijenili šest trenera. U međuvremenu su se našli i u trećoj ligi sve dok Indijci nisu shvatili da ne rade posao najbolje, pa su ga prepustili onima koji to znaju, iako su i danas vlasnici.

Za direktora je postavljen Steve Waggott, koji je na klupu doveo Tonya Mowbraya, a on je na klupi već pet godina, duže nego što je bio Kenny Dalglish. Blackburn je prije nekoliko dana pobijedio Middlesbrough i skočio na drugo mjesto Championshipa, koje izravno vodi u Premier ligu. Nakon deset godina čekanja i muke s Indijcima Blackburnovi navijači opet sanjaju. Ako ništa drugo, barem prvu ligu.
tex2 Posted - 12/01/2022 : 10:52:34
https://www.index.hr/sport/clanak/kondor-si-je-izrezao-lice-samo-da-ode-na-svjetsko-prvenstvo-razotkrio-ga-je-fotograf/2317639.aspx

Kondor si je izrezao lice samo da ode na Svjetsko prvenstvo. Razotkrio ga je fotograf

Danas se prisjećamo jednog od najvećih skandala u nogometnoj povijesti, koji je danas poznat kao drugi Maracanazo, a rezultirao je izbacivanjem Čilea iz kvalifikacija za SP 1994., uništio karijeru vrhunskoga golmana i uvrstio nove izraze u tamošnji urbani rječnik. Sve je započelo kad je atraktivna navijačica bacila baklju.

U NOGOMETNOJ mitologiji postoje dva Maracanaza. Prvi je onaj poznatiji i datira iz 1950. kad je Urugvajac Alcides Ghiggia "ukrao" Brazilu naslov prvaka svijeta natjeravši 200 tisuća gledatelja na Maracani i nekoliko desetaka milijuna širom zemlje na očaj epskih razmjera.

Drugi se dogodio 3. rujna 1989., a taj čileanski Maracanazo je FIFA kasnije nazvala najvećom nogometnom prevarom svih vremena. Taj Maracanazo uskratio je mogućnost cijeloj jednoj sjajnoj generaciji čileanskih nogometaša poput Ivana Zamorana da nastupi na Mundijalu u Americi 1994., uništio je karijeru najboljeg čileanskog golmana svih vremena Roberta Rojasa i bacio je toliku ljagu na čileanski nogomet da se ta sramota desetljećima nije mogla isprati.

Playboyeva zečica s bakljom, žilet u rukavici i najveća nogometna prevara u povijesti
Događaji s Maracane te večeri imaju elemente najluđe filmske fikcije. Dramatično zadnje kolo kvalifikacija, vratar koji je spreman prekršiti sva pravila kako bi svoju zemlju odveo na Svjetsko prvenstvo, fotograf precizne ruke i još preciznijeg oka te Playboyev model s bakljom u ruci akteri su jedne od najapsurdnijih nogometnih priča ikad ispričanih.

Riječ condoro u španjolskom jeziku znači ozbiljnu nespretnost, a kolokvijalno se koristi kao označavanje izrazito glupih pogrešaka koje su se morale izbjeći. Tu riječ posebno često koriste Čileanci, a porijeklo termina condoro pripisuje se Robertu Rojasu zvanom Kondor, koji je tog 3. rujna 1989. postao najveći condoro ikad.

Roberto Rojas rođen je 8. kolovoza 1957., a svoju profesionalnu karijeru započeo je 1976. u Deportes de Aviaciónu, malom klubu iz Santiaga. Odlične partije odvele su ga 1982. u najpopularniji klub u zemlji, Colo-Colo, i osigurale mu debi za reprezentaciju Čilea u porazu 1:0 od Argentine. Zbog svog akrobatskog stila branjenja dobio je nadimak Kondor, po ptici iz Anda koja se nalazi u službenom grbu Čilea. S Colo-Colom je osvojio dva naslova prvaka, a bio je ključni igrač Čilea u pohodu u finale Copa Americe 1987. Čile je u grupnoj fazi pomeo Brazil 4:0, a čudesne obrane su mu osigurale transfer u slavni Sao Paulo.

Nakon bronce s Mundijala 1962., kad su bili domaćini, Čile nije imao pretjerano dobrih rezultata u reprezentativnom nogometu. I kad bi se plasirao na svjetsku smotru, ne bi uspijevao proći skupinu. Zato je finale Cope 1987. ulijevalo nadu navijačima da napokon imaju generaciju koja može napraviti nešto veliko na SP-u u Italiji 1990.

Južnoameričke momčadi dobile su tri automatska mjesta na Svjetskom prvenstvu plus jedno četvrto koje bi se odlučivalo u utakmici protiv momčadi iz Oceanije. No, budući da se Argentina automatski kvalificirala kao branitelj naslova, samo dvije ekipe su direktno išle u Italiju.

Devet ekipa je bilo podijeljeno u tri skupine, najbolja dva pobjednika skupina su išla izravno u Italiju, a najlošiji pobjednik je morao u dodatne kvalifikacije protiv pobjednika Oceanije. Čile je bio u grupi s Brazilom i Venezuelom. U prvom kolu Čile je u gostima 3:1 dobio slabašnu Venezuelu, a u drugom je kod kuće remizirao s Brazilom (1:1). Kako su i Čile i Brazil bez problema prošli Venezuelu, jasno je bilo da će pobjednik skupine biti odlučen nakon zadnjeg kola na Maracani.

Brazil je želio osvetu za Copu 1987., vodio je, a onda se dogodilo nešto nezamislivo
Brazil je jedina nacija koja nikad nije propustila nastup na SP-u, a željni osvete zbog poniženja na Copi, čak 160 tisuća gledatelja stiglo je na Maracanu kako bi svjedočilo uspjehu Brazila. Domaćinu je zbog bolje gol-razlike bio dovoljan i remi, dok je Čileu igrala samo pobjeda. Ukratko, Čileu je trebala senzacija, a nakon što je Brazil u 49. minuti poveo golom Carece, jasno je bilo da je sad Rojasu i društvu bilo potrebno čudo da izbore vizu za Italiju. Rojas je to shvatio i napravio je nešto što nikad nitko nije izveo u povijesti nogometne igre.

Patricio Yanez se uhvatio za genitalije i ušao u legendu
Rosenery Mello do Nascimento, velika navijačica Fluminensea, utakmicu je promatrala s tribine odmah iza Rojasovih leđa. Sretna što je Brazil na koračić do plasmana na SP, u 67. minuti bacila je baklju na teren, koja je pala blizu golmana Čilea. Rojas se srušio na travu, a lice mu je bilo obliveno krvlju. U tom trenutku nikome nije bilo jasno što se događa, a igrači Čilea okružili su svog golmana i odlučili da neće nastaviti susret.

Čileanac Patricio Yanez tada je napravio potez koji je i danas na cijelom južnoameričkom kontinentu poznat kao ‘’izvođenje Patoa Yaneza’’. Bijesan zbog ozljede svog vratara, okrenuo se prema navijačima Brazila i uhvatio se za međunožje. U tom je trenutku taj čin postao dio tamošnje urbane kulture.

Argentinski sudac Juan Carlos Loustau nekoliko je minuta pokušavao uvjeriti Čileance da se vrate i završe utakmicu, ali je njegov pokušaj bio neuspješan. Brazilci nisu mogli vjerovati što se događa. Bilo je jasno da će CONMEBOL za zelenim stolom pobjedu dati Čileu i da će Brazil prvi put propustiti Mundijal.

U Brazilu je vladala histerija i panika, a Rosenery Mello do Nascimento, kasnije prozvana Fogueteira do Maracana (Petarda s Maracane), bila je uhićena i u tom je trenutku bila državni neprijatelj broj jedan. Cijeli Brazil je želio njenu glavu jer je mislio da je ona krivac za ozljedu Rojasa i izgledno izbacivanje reprezentacije.

"Bio sam prestravljen. Odmah sam pomislio da gubim priliku za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Bilo je užasno’’, godinama kasnije rekao je brazilski kapetan Ricardo Gomes za CNN.

Cijeli Brazil je bio u šoku, a onda je jedan Argentinac spasio stvar
No, već idući dan dogodio se nevjerojatan preokret, a za njega je zaslužan brazilski fotograf Ricardo Texeira. On je u trenutku pada baklje bio uz sam teren, vidio je kako Rojas pada obliven krvlju, ali je bio siguran da ga projektil nije pogodio. Međutim, nije imao dokaze.

"Rojas je pao u oblaku dima i nakon toga, na sljedećoj fotografiji koju imam, bio je sav u krvi. Imao sam dojam da ga to nije pogodilo. Međutim, otkud toliko krvi ako nije bio pogođen? Nije imalo smisla’’, pričao je kasnije.

No, srećom po Brazil, dokaze je imao argentinski fotograf Ricardo Alfieri, koji je uspio uhvatiti ključan trenutak.

Alfieri je radio za jedan japanski časopis i imao je zadatak da iste večeri pošalje fotografije u Tokio. Texeira je bio siguran da mu je kolega uhvatio trenutak pada baklje i uvjerio ga je da prije nego što pošalje filmove u Japan zajedno pogledaju što je snimljeno. Sumnja je bila opravdana.


Na fotografiji se jasno vidjelo da je baklja pala bar dva metra dalje od Rojasa i da ga ona nije ozlijedila. Texeira je odmah odnio fotografije predsjedniku Brazilskog nogometnog saveza Ricardu Texeiri i poslao ih svim novinskim kućama u Brazilu.

Sljedećeg jutra, dok je predsjednik saveza jurio u Švicarsku kako bi FIFA-i predočio dokaze, cijeli svijet je vidio fotografije s Maracane. Daljnji liječnički nalazi potvrdili su da Rojasove ozljede nisu posljedica udara baklje, a stisnut u kut, golman Čilea nije imao izbora, već je priznao što se zapravo dogodilo. Rojas je u rukavici imao žilet i kad je vidio baklju koja je pala pokraj njega, sam je sebi izrezao lice vjerujući da nitko neće primijetiti prevaru. I ne bi, da nije bilo Ricarda Alfierija.

Rojas: Kriv sam sam, ali to sam napravio zbog Čilea
"Da, kriv sam. Bio je to rez na mom dostojanstvu. Nakon toga mi se život urušio. Brak mi se raspao, suigrači su mi okrenuli leđa, bio sam crna ovca cijelog Čilea. Bio sam doživotno izbačen iz nogometa. Kriv sam, ali da sam Brazilac, Argentinac i Urugvajac, nema šanse da bih bio tako drastično kažnjen. Zašto sam to napravio? Iz strasti, želio sam da Čile dobije priliku da nastupi na SP-u. Cijelo vrijeme su nas krali. Pogriješio sam, ali kad netko napravi takvu grešku, obično dobije priliku za iskupljenje. Ja tu šansu nikad nisam dobio", priznao je kasnije Rojas.

Rojas, kapetan Čilea Aravena, dokapetan Astengo i još nekoliko članova stručnog stožera Čilea odlukom FIFA-e iz prosinca 1989. doživotno su izbačeni iz nogometa, a Čileu je zabranjen nastup u kvalifikacijama za SP 1994.

"Žao mi je Rojasa zbog suspenzije jer je bio sjajan vratar. Bio je sjajan sportaš i zbog jedne fotografije je suspendiran. Ali nisam učinio ništa drugo nego ispunio svoju novinarsku misiju i kao fotograf’’, rekao je Alfieri.

Sredinom 2001., dvanaest godina nakon incidenta, FIFA je amnestirala Kondora. Tada je imao 43 godine.

"Pravda je zadovoljena. Platio sam za svoje greške. U mojim godinama teško da ću ponovno igrati, ali oprost je način da opereš dušu i umiriš obitelj’’, izjavio je Rojas nakon FIFA-ine odluke, a posebno je zanimljiva današnja izjava Patoa Yaneza, igrača Čilea koji je postao planetarno slavan po pokazivanju genitalija navijačima Brazila.

"Okolnosti su bile takve. Vidio sam suigrača koji leži na travu obliven krvlju, a igrači i navijači Brazila su tražili da se susret nastavi. U tom trenutku takvo što nije dolazilo u obzir i bio sam bijesan. Danas, kad znam što se dogodilo, naravno da ne mislim jednako kao tada. Ta je gesta nastala spontano i nešto slično sportaš ne bi smio nikad napraviti, neovisno o okolnostima. Sram me kad čujem da djeca u Čileu govore kako su nekome pokazali ‘Pato Yanez'."

Je li Rojas bio u dosluhu s nekim iz Brazila?
Sergio Stoppel, koji je te 1989. bio šef reprezentacije Čilea, i danas tvrdi da nikakve zavjere nije bilo i da je Rojas napravio to na svoju ruku. Štoviše, dodao je da su mu neke stvari jako sumnjive i da ne isključuje mogućnost da je golman Čilea bio u dosluhu s nekim iz Brazila.

"Za mene je Rojas bio najbolji golman na svijetu, ali njegova inteligencija je bila obrnuto proporcionalna njegovoj nogometnoj kvaliteti. Mislim da nikad nije bilo zavjere, već je sve isplanirao i proveo Rojas, za osobnu korist. No, neke stvari su bile jako čudne. Najprije, Brazilci su u sjedište FIFA-e u Zurichu donijeli fotografije i videozapise na kojima se vidi da raketa nikada nije pogodila Rojasa. Samo su oni imali takve dokaze. Kako to? Zatim, Rojas nije htio ići svjedočiti. Zašto, ako je govorio istinu? Treće, slavna Fogueteira ne samo da je puštena iz zatvora sljedeći dan već su joj platili i tisuće dolara i proslavili je. Četvrto, Rojas je navodno pokušavao nauditi Brazilcima, a oni su ga kasnije primili raširenih ruku. Neobično, zar ne? Peto, liječnici iz Rija odmah su stigli u svlačionicu i oni su jedini mogli dokazati da je rana lažna. Tko ih je poslao?" pita se i danas Stoppel.

Fogueteira do Maracana i njena nevjerojatna priča
Zaista, Rosenery Mello do Nascimento je preko noći postala najslavnija žena u Brazilu. Za 40 tisuća dolara pozirala je za brazilsko izdanje Playboya, no tih 15 minuta slave brzo je završilo. Novac je profućkala, imala je nekoliko ljubavnih afera koje su loše završile i vratila se u Rio živjeti s bratom. Ironično, do smrti od aneurizme mozga u 45. godini 2011. za život je zarađivala prodajom pirotehnike koja ju je i proslavila.

Nevjerojatno je da skandal, baš kako je rekao i Stoppel, nije utjecao na Rojasov položaj u Brazilu. Godine 1994. angažirao ga je Sao Paulo kao trenera golmana gdje je pod svoje okrilje uzeo mladog Rogerija Cenija. Kondor više nije smio braniti, ali je mogao raditi kao trener. Par je radio zajedno gotovo cijelo desetljeće, a Ceni će uvijek reći da je za njegovu čudesnu karijeru najviše zaslužan Rojas.

Rojas je na kraju završio u novinarstvu. Zamijenio je trenerski posao onim nogometnog analitičara i komentatora na jednoj čileanskoj televiziji, a oni koji su ga slušali tvrde da nikad Čile nije imao boljeg stručnjaka. Godinama se borio s hepatitisom C, a preživio je zahvaljujući transplantaciji jetre.

‘’Vidio sam se u lijesu’’, rekao je čovjek koji je i danas, 32 godine kasnije, obilježen kao tužni antijunak vjerojatno najapsurdnijeg događaja u povijesti nogometa.
tex2 Posted - 12/01/2022 : 10:42:41
https://www.index.hr/sport/clanak/tog-je-dana-po-pljusku-sve-ostavio-za-puni-krug-svijet-je-upoznao-kisnog-covjeka/2316099.aspx

Tog je dana po pljusku sve ostavio za puni krug. Svijet je upoznao Kišnog Čovjeka

Danas se prisjećamo Ayrtona Senne, odnosno njegove prve pobjede u karijeri, suludo dominantne izvedbe u suludo teškim, kišnim uvjetima. Tog je dana u Estorilu 1985. rođen Kišni Čovjek. Devet godina kasnije poginuo je na stazi u Imoli, ali na ovoj je utrci za fanove Formule 1 i sporta općenito započela legenda koja ga je zapravo učinila besmrtnim.

KIŠA JE padala toliko jako da su se na stazi stvarale goleme lokve kroz koje su vozači teško prolazili, još teže ih obilazili i svima je na pameti bilo samo kako živi doći do cilja, a ne koji će završiti.

Skoro svima. Dok su se Alain Prost, Keke Rosberg, Nigel Mansell i ostali okretali, razbijali i sudarali, crno-zlatni Lotus je poput demona jurio kišnom stazom i krug po krug neobjašnjivo povećavao svoju prednost.

Tek druga utrka u Lotusu
Godina je 1985. i druga utrka sezone Formule 1 vozi se u portugalskom Estorilu. Ayrton Senna je mjesec dana ranije napunio 25 godina i ovo mu je druga sezona među elitom u karijeri. Dotad je nevjerojatni Brazilac već slovio za rijetko viđeni talent nakon što je 1984. triput bio na podiju, a s nekoliko fantastičnih nastupa skrenuo je pozornost na sebe. Na kraju sezone prešao je u Lotus, zanimljivi bolid koji je po nekim karakteristikama bio među najboljima na gridu, ali je generalno bio nepouzdan, što se vidjelo i na prvoj utrci 1985. kad je Senna kod kuće, u Brazilu, morao odustati zbog problema s elektronikom.

U drugoj utrci sezone, u Estorilu, Senna je potpuno rasturio kvalifikacije i osvojio prvi pole position u karijeri s gotovo pola sekunde ispred Alaina Prosta i sekundu ispred momčadskoga kolege Elija de Angelisa. No to je bilo ništa u usporedbi s onime što je Brazilac napravio sljedećeg dana po kiši po kojoj Senna nikad nije testirao novi bolid.

Vremenska prognoza bila je dosta loša i znalo se da će se utrka voziti uglavnom po kiši. Jutro je bilo sunčano, no kako se bližio start, uvjeti su postajali sve lošiji. Do 13:30, pola sata prije starta, nebo se otvorilo i kiša je doslovno lijevala. No, osamdesete su i utrke se ne odgađaju kao danas, osim ako ne padaju sjekire, što ipak nije bio slučaj. U vrijeme bez traction controla, telemetrije, komunikacije s boksom i svih ostalih vragova koji danas bolide čine svemirskim brodovima, u takvim uvjetima igrao je samo čisti vozački instinkt.

A Kišni Čovjek u takvim situacijama nije imao konkurencije.

U prvom krugu dvije i pol sekunde prednosti
Ayrton Senna bio je poznat po nevjerojatnim nastupima po kiši, ali nijedan se nije mogao mjeriti s onime što je napravio tog poslijepodneva u Estorilu. Uostalom, to je i sam nekoliko puta rekao. Kad je utrka krenula, Senna je startao savršeno, a iza njega je počinjao kaos. Keke Rosberg nije mogao pogoditi brzinu i njegov Williams je ostao stajati na stazi. Sennin momčadski kolega De Angelis brzo se probio na drugo mjesto, svi su proklizavali i pravo je čudo da već u prvom krugu nitko nije izletio.

Senna je nakon prvoga kruga imao dvije i pol, da, dvije i pol sekunde prednosti ispred De Angelisa, a prednost je nevjerojatnom brzinom rasla iz kruga u krug. Do desetog De Angelis na stazi više uopće nije vidio Ayrtona, a do 15. kruga već je šest vozača odustalo. Kiša se pojačavala, a bolidi koji su imali Pirellijeve gume nisu imali nikakve šanse. Jacques Laffite, čovjek koji je godinu dana ranije na utrci u Dallasu na trening došao u pidžami, u 15. krugu je zaključio da ni Pirelli ni ova utrka, a ni život kao takav nemaju previše smisla. Zaustavio je bolid kraj staze i mrtav-hladan, po pljusku, odšetao do bokseva. Putem je vidio Kekea Rosberga kako izlijeće sa staze i zabija se u ogradu, a kad je došao u boks, nagovorio je momčad da njegovom kolegi Nelsonu Piquetu sugeriraju da odustane jer bi mogao ozbiljno stradati.

Keke Rosberg odbio se od ograde na stazu i pobjegao iz bolida koji je ostao nasred puta drugim vozačima te je sucima trebalo jako puno vremena da ga maknu. Kad se par trenutaka kasnije parsto metara dalje razbio i Mauro Baldi, vozači su doslovno morali voziti slalom kroz krš i dijelove bolida razbacane po stazi.

Piquet šest puta ušao u boks
Napaćeni Piquet dotad je već šest puta bio u boksu i mijenjao očajne gume koje su bile potpuno neupotrebljive. Ljutit, bijesan i izmoren, u četvrtom ulasku u boks opušteno je izašao iz bolida dok su mu mijenjali gume i otišao u svlačionicu po novo vozačko odijelo jer mu je ovo bilo potpuno natopljeno vodom. Žurbe nije bilo jer ionako nije imao nikakve šanse, a onda se u 28. krugu sam vratio u boks i odustao.

A Senna? Dok su njegovi konkurenti doslovno preživljavali, Brazilac je do 30. kruga napravio pola minute prednosti ispred pratnje. Nikakve šanse nije bilo da ga bilo tko stigne, a Ayrton je mogao pobijediti jedino sam sebe. Kakvi su uvjeti bili, najbolje je pokazalo izlijetanje Alaina Prosta koji se na ravnoj traci za ulazak u boks izvrtio i završio u zidu.

"Znate, svi vozači u Formuli 1 su brzi, ali nitko tome nije bio tako posvećen kao on. Dane je provodio u garaži, želio je znati sve o bolidu, raspitivao se, i na kraju krajeva, i sugerirao. U takvim uvjetima, kakvi su bili u Estorilu, u vodu pada sva priprema bolida. Ostaje samo vozač, njegovo poznavanje bolida, vozačko umijeće i instinkt. Po tome mu nitko nije bio ni blizu", rekao je tadašnji Sennin inženjer u Lotusu Steve Hallam.

"Tadašnji bolidi bili su iznimno jaki. To je bila sirova snaga, potpuno drukčija od današnjih bolida. Nije bilo nikakve elektronike i vozači su morali jako dobro paziti kako ih koriste. Po takvoj kiši ključno je bilo stalno voziti u što višoj brzini kako kotači ne bi proklizavali, ali to nisu svi radili. Senna jest", dodao je Hallam.

Drugoplasirani zaostao minutu i dvije sekunde
U nikad prije ni poslije viđenoj demonstraciji vozačkog umijeća, Senna je savršeno pronalazio manje mokre dijelove staze i ništa ga nije moglo zaustaviti. Bilo je to vrijeme bez safety cara i nije bilo šanse da se utrka prekine iako je i sam Brazilac nekoliko puta rukama sugerirao sucima da prekinu tu travestiju koja je, pokazalo se, odgovarala samo njemu. Prema tadašnjim pravilima, utrka je završavala ili kad se odvoze svi krugovi ili nakon dva sata. Suci su nakon dva sata signalizirali Senni da će 67. krug biti zadnji i Brazilac je znao da mu je prva pobjeda u karijeri u džepu.


Kad je prošao ciljem, Senna je otkopčao pojas i napola izašao iz bolida slaveći svoju pobjedu. Nikome nije smetao jer iza njega nije bilo apsolutno nikoga. Michele Alboreto, koji se junački borio čitavu utrku, u cilj je ušao minutu i dvije sekunde kasnije te je ujedno bio jedini vozač kojega Senna nije pretekao za čitav krug. Jedini. Nigel Mansell, Stefan Bellof i Derek Warwick zaostali su dva, Stefan Johansson pet, a Piencarlo Ghinzani, posljednji koji je završio utrku, čak šest krugova, odnosno više od šest minuta. Kad je došao pred bokseve, Sennu su dočekali oduševljeni članovi momčadi i mehaničari. Slavilo se kao da se osvojilo Svjetsko prvenstvo.

"Sve emocije izašle su iz nas i svi smo isto mislili. ‘Ovo nije slučajnost, ovaj dečko je poseban.’ Senna je u toj utrci svima pokazao kako moraju voziti po kiši i stavio se na mapu Formule 1. Ostalo je povijest", rekao je Hallam.

Rođenje Kišnog Čovjeka
"Ne znam ni sam koliko puta sam skoro izletio sa staze u toj utrci. Govorili su da sam se spašavao nevjerojatnim vozačkim umijećem. Iskreno, imao sam jako puno sreće", rekao je Senna nakon utrke.

Senna je u karijeri odvozio na desetke spektakularnih utrka, a osam godina kasnije u Donningtonu je briljirao po kiši. Pitali su ga je li mu to najbolja utrka u životu.

"Ma, budite ozbiljni. U Donningtonu sam imao traction control i taj bolid je bilo puno lakše voziti. Bila je to dobra pobjeda, ali u usporedbi s Estorilom 1985. je bila dječja igra", rekao je Senna.

Tog dana u Portugalu rođen je Kišni Čovjek kojemu je to bila prva od 41 pobjede u veličanstvenoj karijeri koja je 1994. godine naprasno završena pogibijom na utrci u Imoli. Do tad je po mišljenju mnogih napravio dovoljno da, unatoč tome što je osvojio "samo" tri naslova svjetskog prvaka, četiri manje od Michaela Schumachera i Lewisa Hamiltona, ostane zapamćen kao najveći vozač u povijesti.

Kiša je uvijek bila omiljeni "teren" nikad prežaljenog Brazilca. Godinu dana ranije je kao "rookie" u nekonkurentnom Tolemanu po kiši s 13. startnog mjesta po uskim ulicama Monte Carla došao do druge pozicije i nitko nakon utrke nije pričao o pobjedi Alaina Prosta, nego o nestvarnoj vožnji mladog Brazilca.

U jednom krugu prošao četiri vozača
Godine 1991. slavio je u svojem Brazilu iako je 11 krugova prije kraja ostao bez četvrte brzine, a pred sam kraj i bez treće i šeste. No po kiši koja je jačala to mu je išlo na ruku jer je bolid manje proklizavao pa je uspio doći do cilja i pobijediti. Dvije godine kasnije u spomenutom Donningtonu na startu je pao na peto mjesto, da bi u jednom krugu nevjerojatnim manevrima pretekao četvoricu vozača koji su u engleskoj kiši izgledali kao da stoje. Zasjeo je na prvo mjesto i sačuvao ga je do kraja.

Do te proklete Imole 1994. godine Senna je imao status božanstva među fanovima Formule 1, a u sedmom krugu Velike nagrade San Marina otišao je u vječnost kad se s 300 kilometara na sat zabio u betonski zid zavoja Tamburello.
tex2 Posted - 12/01/2022 : 10:40:30
https://www.index.hr/sport/clanak/njegova-igra-nogometu-je-donijela-ljepotu-i-eleganciju-njegova-zrtva-ga-je-spasila/2313784.aspx

Bez ozljede koja je Van Bastenu prekinula karijeru ne bi bilo ni legendarnoga gola

Bio je to jedan od najtužnijih dana u povijesti mitskog San Sira. Toga 18. kolovoza 1995. cijeli stadion je plakao. Navijači, igrači Milana, čak i vječno hladni i kruti Fabio Capello. Ni on nije mogao suspregnuti emocije i na klupi se slomio u suzama.

Noć kad je San Siro bio okupan suzama
Na terenu je Marco van Basten, odjeven u košulju, hlače i smeđi sako, pozdravljao navijače opraštajući se od nogometa. Imao je tek 30 godina.

"Tog dana sam se osjećao kao da se nalazim na vlastitom sprovodu. Ne kao čovjek, već kao nogometaš. Mislim da su osjetili svi. Moji kolege, navijači na stadionu, čak i oni koji su kod kuće gledali na televiziji. Bio je to jedinstven trenutak u povijesti nogometa. Trenutak kad sam umro kao nogometaš", kazao je jedan od najboljih napadača u povijesti nogometa.

Marco van Basten je bio fenomen, bio je nogometaš koji je stilom igre, gracioznošću, lepršavošću i nevjerojatnom učinkovitošću odskakao od svega što je ondašnji nogometni svijet nudio. Bio je najbolji nogometaš svijeta, kojem su ozljede bile jedini protivnik kojeg nije mogao pobijediti.

U gležnju više nije imao hrskavicu i u posljednjoj pravoj sezoni, 1992./93., jedva je stajao na terenu. Jasno je bilo da je priča došla kraju, a nogomet je ostao uskraćen za toliko toga divnoga.

''Nisam mogao stajati bez bolova. Nakon četvrte operacije bilo mi je jasno da je moja karijera gotova. Nije bilo nikakvog pomaka. Ne znam koliko su mi doktori uopće pomogli. Nisam siguran da su te operacije imala ikakvog učinka. Nakon svake od njih osjećao sam se sve gore'', pričao je Marco.

Bolovi u desnom zglobu prestali su tek nakon operacije 1996., kad su mu ugrađene metalne šipke kako bi mogao hodati i voditi normalan život.

''Plakao sam kad sam čuo da je završio karijeru. Marco je bio najelegantniji nogometaš kojeg sam ikad vidio. Međutim, ako je Bog odlučio da je dosta, da je gotovo, onda je to napravio valjda zato što je smatrao da će Van Basten potrošiti sve lijepe golove i da neće nikome ništa ostaviti za kasnije'', rekao je svojedobno Maradona, a ta izjava možda i najbolje objašnjava kakav je igrač bio Labud iz Utrechta.

Najkompletniji napadač svih vremena i preteča Ronalda i Weaha
Van Basten je bio preteča onoga što su nekoliko godina kasnije igrali brazilski Ronaldo i George Weah. Bio je možda i najkompletniji napadač svih vremena. Bio je avangarda i nogometaš puno ispred svog vremena. Imao je sve. Visinu, tehniku, viziju, inteligenciju, kreaciju, eleganciju. Za voljeti nogomet kakav je igrao Nizozemac niste trebali čak nužno biti zagriženi nogometni fan, dovoljno je bilo da ste znali prepoznati da je nešto lijepo, estetski savršeno. Van Basten je zabijao na sve načine koji se u nogometu mogu zamisliti. S obje noge, iz daljine, iz blizine, škaricama, volejima, glavom… Najbolje od svega je činjenica da je to radio na prekrasan način. Svaki njegov gol bio je poseban.

Gol Sovjetima u finalu Eura 1988. odavno je prestao biti samo dio nogometne povijesti i sastavni je dio opće kulture, a gol glavom Realu u prvom susretu polufinala Kupa prvaka 1989. jedan je od onih poteza koji se jako teško mogu objasniti i shvatiti kako je to netko uopće mogao izvesti. Takve je golove jedino zabijao Van Basten.

"Za mene je najbolji igrač svih vremena Maradona, ali najteži rival protiv kojeg sam ikad igrao u karijeri bio je Van Basten. Maradonu sam mogao barem u skoku nadmašiti, Marcu nisi mogao baš ništa", prije tri godine je izjavio legendarni branič Intera i Azzura Giuseppe Bergomi.

Dok je odrastao u predgrađu Utrechta, "Van Bastena su zanimali mnogi sportovi, ali njegove su prirodne sposobnosti odgovarale nogometu. Počeo je s gimnastikom i bio je jako dobar, ali malo po malo, na radost svog oca Joopa, zavolio je loptu i posve joj se posvetio. Presudan trenutak koji je usmjerio dječaka bio je 1971., prvi od tri Ajaxova uzastopna naslova prvaka Europe.

Sa šest godina postao je član lokalnog amaterskog kluba EDO, no već iduće godine, kad je bilo jasno da je za nekoliko koplja bolji od svojih vršnjaka, otišao je u Utrecht, u kojem je ostao devet godina.

Još kao klinac je bio fenomen
Još kao klinac Marco van Basten u sebi je imao ono nešto što će ga na kraju dovesti među samu elitu svjetskog nogometa. Bila je to urođena glad za pobjedama. Bio je opsjednut trijumfima i gnušao se poraza. Kako bi udovoljio svom golemom apetitu za nogometom, Van Basten je igrao gdje je god mogao - na treninzima, na ulicama Utrechta, u svom dvorištu s bratom Stanleyem. Bio je toliko dobar da je frustrirao svoje čuvare koji su ga gazili. Na terenu mladi igrači odrastu kad je najteže, a Marco je shvatio da mora napredovati kako bi izbjegavao udarce. Naučio je pucati s obje noge, savladao je kontrolu lopte, dribling mu je bio savršen, a nikad nije igrao s više od dva do tri dodira.

Cruyff ga je u Ajaxu uzeo pod svoje
U Ajax je stigao kao 17-godišnjak, iste sezone kad se u klub vratila najveća legenda i ikona Kopljanika Johan Cruyff. Otac Totalnog nogometa vratio se u matični klub završiti karijeru i pomoći u razvoju mladih igrača. Leo Beenhakker je bio prvi trener, ali stvarni gazda je bio Cruyff, koji je odmah nestvarno nadarenog igrača uzeo pod svoje.

Simbolično, u svom debiju za Ajax Van Basten je u igru ušao baš umjesto Cruyffa i zabio je već nakon deset minuta igre. Bio je to tek početak.

Od 1983. do 1987. osvajao je trofej za najboljeg strijelca lige, a u sezoni 1985./86. u 26 ligaških utakmica zabio je čak 37 golova. Dovoljno za Zlatnu kopačku Europe. U svojoj posljednjoj sezoni za Ajax, prije odlaska u Milan, zabio je jedini gol u finalu Kupa pobjednika kupova protiv Lokomotive Leipzig.

Trenutak kad se popeo na vrh, bio je i početak pada
To ljeto ga je kupio Silvio Berlusconi, koji je u čudesnom mladiću iz Utrechta prepoznao ključnu kockicu oko koje će slagati najmoćniji klub idućeg desetljeća. U tom je trenutku Van Basten bio na vrhu, ali tada je počeo i pad.

Godinu dana ranije Ajax je igrao protiv Groningena. Iz Kanade je na susret stigao i stariji brat Stanley i Marco ga je želio impresionirati. Očito je pretjerao i nakon utakmice je prvi put počeo osjećati da nešto nije u redu s gležnjem.

"Najveći problem je bio taj što mi je klupski liječnik rekao da bez problema mogu igrati i da ozljeda nije strašna. Poslušao sam ga, nastavio sam igrati, a stalno sam osjećao bol", pričao je Van Basten.

Unatoč velikim problemima s ligamentima gležnja, Cruyff, tadašnji Ajaxov trener, forsirao je Van Bastena da mora igrati. Vjerovao je liječniku koji je postavio pogrešnu dijagnozu.

"Liječnik mu je rekao da igranje neće pogoršati ozljedu, pa sam morao igrati. Nije bilo lako jer je Johan imao puno iskustva. Osjećao sam da će znati što treba učiniti. Postigli smo kompromis, dogovorili smo se. Jedan dio utakmica sam preskakao, ali neke sam morao igrati jer su bile prevažne", kazao je Marco, koji je priznao da je to bio početak kraja, ali nikad nije krivio Cruyffa za agoniju koja ga je čekala.

"Johan mi je bio inspiracija. Htio sam biti poput njega. Bio je moj heroj. Bio mi je učitelj. Objasnio mi je sve što je bilo važno u nogometu. Imali smo poseban odnos. Od prvog dana se zanimao za mene. Zato mu ništa ne zamjeram."

U prvoj sezoni na San Siru Van Basten je uzeo naslov prvaka, prvi Milanov nakon osam godina, ali Nizozemac je odigrao samo 11 utakmica te sezone. Bolovi su bili preveliki i morao je na operaciju.

Ozlijeđen stigao u Njemačku, sve ostalo je povijest
U ljeto 1988. Nizozemska je nakon deset godina izbivanja s velikih natjecanja zaigrala na Euru u Njemačkoj, a Van Basten je prvo kolo (poraz od SSSR-a 1:0) gledao s klupe. Prva napadačka opcija Rinusa Michelsa bio je John Bosman. Veliki strateg je u drugom kolu protiv Engleske na teren poslao nedovoljno oporavljenog Van Bastena, a ovaj mu je uzvratio hat-trickom. Iz drugog plana Marco je odigrao turnir savršeno i bilo je to nešto najbliže Maradoninom trijumfu dvije godine ranije u Meksiku.

U polufinalu protiv domaćina Van Basten je najprije iznudio kazneni udarac, a onda je u samoj završnici susreta nadmudrio Jurgena Kohlera i zabio za veliku 2:1 pobjedu. U finalu je Nizozemsku čekao strašni SSSR, koji ju je već pobijedio u grupi, ali toga dana igrači Valerija Lobanovskog nisu imali nikakve šanse. Najprije je Gullit zabio za 1:0, a onda je došla 57. minuta utakmice.

''Arnold Mühren ubacio je s lijeve strane. Planirao sam primiriti loptu i dodati je Gullitu. Druge opcije nisam imao, ali pomislio sam: 'Baš me briga, opalit ću je pa što bude.' I ušla je. Bio sam umoran. Zatvorio sam oči i opalio. Nisam znao što je bilo. To se vidjelo po mom izrazu lica. No čuo sam navijače i znao sam da je gotovo", poslije je pričao veliki Marco van Basten.

Nikome nije bilo jasno što se upravo dogodilo, a zaprepašteni Rinus Michels nije mogao vjerovati kakav je gol upravo vidio. Slika šokiranog nizozemskog trenera kako se u nevjerici i ekstazi drži za glavu obišla je svijet i postala je ikonska.

‘’Ne možete pucati iz tog kuta, jednostavno ne možete. Osim ako se ne zovete Marco van Basten. Marco je donio odluku i ostao je pri njoj. Najveći igrači su oni koji su potpuno sigurni u svoju odluku, ma koliko god ona teška bila. Ne čekaju, ne kompliciraju, ne sumnjaju u sebe i svoje sposobnosti. To je bio Marco van Basten", kazao je Ronald Koeman, a nesretni sovjetski vratar Rinat Dasajev, inače jedan od najboljih golmana svog vremena, i danas se divi potezu genijalca:

''Bio sam tada u životnoj formi. Međutim, ono nisam mogao obraniti. Ono nitko na svijetu nije mogao obraniti. Bio je to sretan gol, ali takve sretne golove mogao je zabijati jedino Marco van Basten.''

Zabio najljepši gol u povijesti Eura zbog oštećenog gležnja
Najveća ironija leži u činjenici da je Van Basten zabio jedan od najljepših golova u povijesti nogometa baš zbog oštećenog gležnja.

"Nakon operacije 1987. moj se gležanj nije mogao do kraja pomicati. Možda sam ga mogao pomaknuti na nekih 80 posto. Upravo to ograničenje mi je pomoglo kod onog šuta protiv Sovjetskog Saveza. Bez tog ograničenja nikad ne bih zabio takav gol", otkrio je Van Basten u jednom intervjuu za Sky Sports.

Odjednom je Van Basten postao nacionalni heroj. Te je godine osvojio prvu od tri Zlatne lopte, premda je propustio više od pola sezone. Nakon proslave u Nizozemskoj morao se vratiti u Milan, gdje je ostao dužan puno toga. Milan je igrao jako dobro i bez njega, a kasnije je priznao da mu je u toj prvoj sezoni najviše pomogao Ruud Gullit.

"Imao sam sreću da je Ruud stigao sa mnom u Milan. Odigrao je fantastičnu sezonu i nitko se nije žalio na moju lošu godinu, a bila je zaista loša. Bio sam ozlijeđen prije nego što sam uopće stigao u Italiju. Prvih pola godine sam paničario, ali Ruud je igrao toliko dobro da je sva pažnja bila na njemu i to mi je dalo mir da se oporavim."

U Milanu ga je dočekao kulturološki šok i goli Ancelotti koji priča o parmskom pršutu
Mir je nakon podviga koji je napravio na Euru u Njemačkoj bio gotov. U Italiji su ga nestrpljivo čekali da opravda kvalitetu i renome zbog kojih je došao na San Siro.

Arrigo Sacchi, nekadašnji prodavač cipela, dobio je u ruke jednu od najboljih ekipa u povijesti nogometa, no početak talijanske avanture za Van Bastena nije bio lagan. Ne samo zbog ozljeda.

"Sacchi je bio dobar trener. Ne kažem da nije. Ali, bio je totalno drugačiji od Cruyffa. Mislim da je način na koji je Johan pristupao igračima bio onakav kakav vole nogometaši. Stalno je govorio o igri kao o zabavi. Ako igrate, onda želite napadati, zar ne? Uvijek je bila riječ o nečem pozitivnom, o stvaranju i kreaciji. Kod Sacchija je bilo drugačije. Obrana je bila u prvom planu. Sacchi je bio discipliniraniji, dok je Johan bio spektakularniji. Bile su to dvije različite filozofije nogometa."

Život u Italiji bio je općenito velik kulturološki šok za Nizozemca. Van Basten, tihi i samozatajni napadač, bio je sušta suprotnost suigračima koje je zatekao na San Siru. Bio je zatečen i šokiran. U svlačionici je prvi put vidio sušila za kosu, otmjene vreće za pranje dresova. Sve je bilo novo za njega.

"U Nizozemskoj smo u svlačionici pričali o nogometu ili bismo samo šutjeli. Odjednom sam se zatekao u situaciji da mi Carlo Ancelotti prekriven samo ručnikom oko pasa objašnjava kako na najpravilniji način rezati parmski pršut."

Ipak, Van Basten se jako brzo adaptirao, a Milan je postao najveća sila u svijetu klupskog nogometa. Dvije uzastopne titule prvaka Europe i dvije uzastopne Zlatne lopte za Nizozemca.

Treća Zlatna lopta i početak agonije
U sezoni 1991./92. postigao je 25 golova. Nitko ih u jednoj sezoni Serie A nije toliko zabio u više od četvrt stoljeća. Ako znamo da su u to vrijeme braniči mogli vraćati loptu vrataru u ruke te da je Serie A bila liga u kojoj se igrala brutalna obrana, onda ovaj pothvat dobiva dodatno na težini. Koncem te godine dobio je i treću Zlatnu loptu, no još jedna operacija gležnja bila je presudna. Marco van Basten više nikad nije bio isti.

Zdravstveno stanje bilo je sve gore i gore, a bolovi sve oštriji i stalni. Na vlastitom vjenčanju je bio na štakama, a kasniji zahvati i tretmani bili su sve gori.

Iz očaja je koristio čak i hipnoterapiju i akupunkturu, a najstrašniji od svega bio je Ilizarov aparat, koji se koristio za preoblikovanje kosti u slučaju teških prijeloma. Bolovi su bili užasni. Taj je aparat nosio mjesecima, povremeno okrećući vijak koji mu je virio iz noge kako bi pomogao procesu preoblikovanja. Ništa nije pomoglo, a zaradio je i nekoliko teških infekcija.

"Pokušao sam puno različitih stvari kako bih spasio karijeru, ali kost je postajala toliko krhka da je postajala opasnost da se pretvori u prah. Na kraju, samo sam želio da bol nestane. Jedan prijatelj mi je savjetovao da odem u Indiju i da razgovaram s iscjeliteljem. Tada sam shvatio da je gotovo."

Gležanj mu je bio kao u čovjeka od 80 godina
Problemi nisu više bili samo fizički. Šok koji je nastupio kad je Marco shvatio da je karijera gotova, uzrokovao je depresiju. Povukao se i tjednima nije ni s kim razgovarao. Štoviše, nije želio ni izaći iz kuće. Nije se mogao igrati sa svojom djecom, nije mogao spavati bez jakih tableta za bolove. Liječnici su mu kasnije rekli da su slična oštećenja na zglobu vidjeli samo kod ljudi starijih od 80 godina.

"Živio sam u tami. Kad sam igrao, ozljeda je bila samo fizički izazov. Kad sam prestao igrati, one su postale i mentalni problem jer sam imao samo 32 godine i nisam više mogao igrati nogomet. Mislio sam da će mi karijera trajati barem do 36. godine. Zapravo, nisam mislio da ću ikad prestati. Nogomet je bio moj život. Jeo sam i spavao nogomet. Zato je bilo jako teško prihvatiti realnost. Nisam više mogao igrati, ali nisam mogao ni hodati'', napisao je Van Basten u svojoj autobiografiji.

Tek 1996. bolovi su prestali. Još jedna operacija, ovaj put kod kirurga Nieka van Dijka, spasila mu je nogu. Nakon dugo vremena mogao je opet hodati. Van Dijka Van Basten smatra jedinim liječnikom koji mu je pomogao u životu.

"U mom je životu opet bilo sunca", izjavio je čovjek zbog čije je sudbine FIFA povukla neke poteze koji su revolucionarizirali igru.

Van Bastenovo prijevremeno umirovljenje dovelo je do široke debate u nogometnom svijetu o tome treba li grube startove s leđa zabraniti kako bi se što učinkovitije zaštitili najbolji igrači. Već na SP-u u Americi 1994. svaki takav faul je značio izravan crveni karton, a ta je odluka FIFA-e kolokvijalno postala poznata kao "Van Bastenov zakon". Njegova je žrtva spasila nogomet. Zbog Van Bastena su uklonjeni siledžije i mesari iz elitnog nogometa.

Šteta samo da se ta odluka donijela koju godinu prekasno, jer nikad nećemo saznati kako je mogla završiti karijera jednog od najvećih majstora koji su ikad koračali zelenim terenima.
tex2 Posted - 04/01/2022 : 10:23:45
https://www.index.hr/sport/clanak/kako-je-21godisnji-klinac-postao-najbogatiji-americki-sportas-i-promijenio-nba/2312591.aspx

Kako je 21-godišnji klinac postao najbogatiji američki sportaš i promijenio NBA

Danas se prisjećamo Kevina Garnetta i njegovog utjecaja na promjenu povijesti NBA lige. On je 1997., samo dvije godine nakon završetka srednje škole, potpisao najunosniji ugovor u američkom sportu. Posljedica toga bio je lockout koji je prvi put u povijesti skratio NBA sezonu, ali i donio brojne promjene u načinu na koji liga funkcionira.

LEBRON JAMES prošle je sezone postao košarkaš s najvećom ukupnom zaradom od NBA ugovora u povijesti. Vrijednost ugovora tijekom njegovih 19 NBA sezona, uključujući ovu, bit će 387.384.119 dolara. Iako (još) nije pretekao Michaela Jordana kao najveći svih vremena, igra u puno unosnijoj eri pa je njegov rekord očekivan.

Prije njega rekorder je bio Kevin Garnett s 334.304.240 milijuna dolara zarade tijekom 21 godine NBA karijere. Bio je prvak, bio je MVP, bio je najbolji defenzivac lige i 15 puta All Star. Karijeru je završio među 20 najboljih strijelaca i blokera te deset najboljih skakača svih vremena. Na parketu je ostavio ogroman trag u NBA ligi, ali još veći izvan njega.

Upravo ugovor koji su mu 1997. dali Minnesota Timberwolvesi pokrenuo je velike promjene u NBA svijetu. Bio je povod za prvi lockout zbog kojeg je otkazan dio sezone, a nakon njega postavljeni su brojni standardi prema kojima NBA i danas funkcionira.

Dvije godine nakon odlaska iz srednje dobio najveći ugovor u povijesti američkog sporta
Danas najbolji NBA igrači zarađuju i više od 40 milijuna po sezoni, ali tada su cifre bile znatno manje jer je priljev novca u ligu bio znatno manji, a time i salary cap, odnosno granica do koje klubovi smiju trošiti. Za usporedbu, te je sezone Michael Jordan iznimno zarađivao 33.1 milijun, ali Patrick Ewing, drugi najplaćeniji, bio je daleko ispod s 20.5 milijuna, a samo su devetorica imala više od 10 milijuna po sezoni.

A Garnett, mladić koji je samo dvije godine ranije još bio u srednjoj školi, dobio je tada najunosniji ugovor u povijesti američkog sporta, novac koji je i najvećim superzvijezdama bio nezamisliv. Ali ne samo igračima nego i klubovima, jer vlasnici su smatrali takav ugovor presedanom koji će ohrabriti igrače na puno veća potraživanja. Garnettov ugovor nije bio uzrok lockouta, ali bio je najveći povod, pa se i danas krivnja za najdulji prekid jedne NBA sezone svaljuje na njega. A on je samo bio na pravome mjestu u pravo vrijeme.

KG nije morao čekati dvije godine i pregovore oko tog povijesnog ugovora da postane NBA pionir. Te 1995. prošlo je već 20 godina otkako je Moses Malone postao prvi i do tada jedini košarkaš koji je na draft izašao odmah nakon srednje škole. Garnettu to nije bio plan, namjeravao je ići na koledž, ali na preliminarnom ispitu nije postigao dovoljan rezultat koji bi mu omogućio da igra za košarkašku momčad.

Iako je test mogao proći i naknadno, odlučio se prijaviti na draft i potpuno preskočiti sveučilište. Na odluku ga je nagovorio košarkaški guru Sonny Vaccaro, koji je imao nevjerojatno oko za rano prepoznavanje talenata, s kojima se onda povezivao i pomagao im u ranoj fazi karijere, posebno na koledžu.

"Rekao sam mu: 'Kevine, čak i ako ne znaš igrati, ako zasereš, zaradit ćeš barem 15 milijuna. Bože sačuvaj da ti se nešto dogodi na koledžu, nećeš dobiti ništa.' Pitao me mislim li da će ga netko uzeti na draftu, a ja sam mu odgovorio da ne mogu biti sto posto siguran, ali da će biti izabran među prvih deset", ispričao je Vaccaro za Bleacher Report 2015. godine.

Garnett je i službeno bio najbolji srednjoškolski košarkaš u SAD-u. Na 211 cm nosio je nepunih 100 kilograma, bio je mršav, ali žilav, ogromnog raspona ruku, neprirodno brz i pokretljiv za svoju visinu, s odličnim pregledom igre. Uza sve to, igrao je s neusporedivim intenzitetom. Tada je bio avangarda, preteča današnjim zvijezdama poput Kevina Duranta i Giannisa Antetokounmpa.

Četiri velike sveučilišne zvijezde i jedan srednjoškolac
Jedan srednjoškolski trener iz Chicaga povezao ga je s NBA agentom Ericom Fleischerom, koji mu je organizirao treninge i workoute protiv starijih igrača, na kojima je Garnett dominirao i zaintrigirao NBA klubove. Ipak, nitko se nije činio odlučan da potroši visoki pick na srednjoškolca, ma koliko dobar bio. Tim više što su na raspolaganju bile velike sveučilišne zvijezde Joe Smith, Antonio McDyess, Rasheed Wallace i Jerry Stackhouse.

Prije workouta pred trenerima i generalnim menadžerima NBA klubova, Flip Saunders i Kevin McHale iz Minnesota Timberwolvesa dogovorili su se da će Garneta, bez obzira na to kakav bio, hvaliti na sav glas jer su se nadali da će im netko od gorenavedene četvorke pasti u ruke na petome mjestu drafta. A onda su ga vidjeli uživo i ostali bez teksta.

"Njegov intenzitet, energija, kombinacija vještina, sve je bilo iznad svake očekivane razine. Da ste doveli najboljih 10 igrača i vidjeli što mogu, rekli biste da je on broj jedan. To je bio vjerojatno najbolji workout koji sam vidio u životu. I Kevin i ja zaključili smo da nema nikakvog rizika, samo smo se nadali da će još biti dostupan kad dođemo na red", ispričao je pokojni Saunders, ondašnji trener Timberwolvesa.

Imali su sreće. Bio je dostupan.

"Vlasniku kluba objasnio sam da nam se zaista sviđaju četiri igrača, ali da ima i jedan dečko koji bi zaista mogao biti poseban. Odgovorio mi je da radije ne bi draftirao igrača izravno iz srednje škole. Rekao sam mu da mi je olakšao posao jer bih se zaista mučio s odlukom", prisjetio se John Nash, ondašnji generalni menadžer Washington Bulletsa, koji su birali četvrti.

Smith, McDyess, Stackhouse i Wallace nanizali su se kao prva četiri picka, a Minnesota je kao petog odabrala Garnetta. Već na prvom treningu ostavio je suigrače u čudu.

"Nakon svakog treninga smo trčali sprinteve, a on je bio brži od svih, i od bekova. Želio je pobijediti u svemu, biti najbolji u svakoj vježbi, a bio mu je tek prvi dan. Pomislio sam: 'Kvragu, kako ću protiv ovog tipa svaki dan zabijati na treningu'", rekao je Sam Mitchell, Garnettov suigrač i dugogodišnji mentor.

On i Saunders bili su ključni ljudi u njegovu razvoju u NBA superzvijezdu. Sredinom prve sezone Garnett je postao starter i završio s pristojnim prosjecima od 10.4 koša i 6.3 skoka, prilagođavajući se ogromnoj razlici u razinama košarke u srednjoj školi i NBA ligi. U drugoj sezoni, uz pomoć rookieja Stephona Marburyja, već je vodio Wolvese do prvog nastupa u doigravanju s prosjecima od 17 koševa i osam skokova. Ali više od brojki imponirao je njegov način igre, suludi intenzitet i pokretljivost njegovog izduženog, krakatog tijela. Nije bilo sumnje da će KG i na NBA razini biti čudovište.

Timberwolvesi su još bili mlada franšiza i prvi put su okusili uspješnu sezonu, prvi put su u svojim redovima imali igrača koji ih je mogao ne samo staviti na košarkašku kartu i pretvoriti u snažan i respektabilan klub nego možda i voditi do naslova prvaka. U tandemu s Marburyjem izgledao je posebno impresivno i Wolvesi su bili spremni učiniti sve da ga zadrže.

I tako dolazimo do ljeta 1997. s početka priče.

Pregovarali su dva mjeseca, dogovorili se sat prije isteka roka
Garnett je u NBA stigao u idealnom trenutku, u kratkom periodu u kojem su novaci bili vezani za svoj prvi klub samo tri godine i u kojem nije bilo ograničenja visine ugovora. Postojao je salary cap, ali kao i danas, klubovi su ga mogli prelaziti produljujući ugovore svojim igračima.

Wolvesi su u kolovozu svojoj mladoj zvijezdi ponudili 102 milijuna dolara za šest godina vjernosti, što bi bio jedan od najvećih ugovora u NBA povijesti. Ali tog je ljeta Alonzo Mourning potpisao sedmogodišnji ugovor vrijedan 105 milijuna dolara, a Juwan Howard šestogodišnji za malo više od 100. Agent Fleischer je smatrao da KG vrijedi više.

Prvog dana listopada, sat vremena prije isteka roka za produljenje, Garnett je potpisao ugovor bez presedana, ne samo u NBA ligi, nego u američkom profesionalnom sportu uopće - 126 milijuna dolara za šest godina. Za usporedbu, bilo je to više nego dvostruko od cifre koju je Michael Jordan zaradio do tada u cijeloj karijeri.

"Mislio sam da će ga klubovi s velikih tržišta pokušati odvesti. Franšiza je od početka bila na dnu, a navijači su sada konačno vidjeli nadu. Zato sam se odlučio na ulaganje koje ni financijski ni poslovno vjerojatno nije bilo pametno, ali nije se radilo samo o tome. Ja sam iz Minnesote, živim tu, želio sam to za ovaj klub", objasnio je vlasnik Wolvesa Glen Taylor.

Vlasnik Wolvesa Glen Taylor, Flip Saunders, Kevin Garnett i Kevin McHale

Cijela liga bila je u šoku. Kako je klinac, koji je prije samo dvije godine bio srednjoškolac, mogao dobiti toliki novac, veći nego ijedan košarkaš prije njega? Drugi igrači bili su ljubomorni, vlasnici drugih klubova bojali su se eksplozije njihovih visokih zahtjeva, a analitičari su se pitali kako će Wolvesi dovoditi nove igrače ili zadržati svoje kad na samo jednog troše toliki udio budžeta.

Vlasnici klubova, zabrinuti za svoj novac, imali su i druge razloge za nezadovoljstvo, ali upravo su Garnettov ugovor istaknuli kao dokaz da aktualni sustav ne funkcionira. Iskoristili su klauzulu iz kolektivnog ugovora iz 1995. da ga mogu raskinuti nakon tri godine ako više od 51.8% košarkaških prihoda odlazi na plaće igrača.

Uslijedio je treći lockout u četiri godine, ali dok je prvi završen nakon dva mjeseca, a drugi za samo tri sata, ovaj put pregovori vlasnika i sindikata igrača bili su puno tvrđi i otegnuli se na čak šest mjeseci. Vlasnici su željeli postaviti granicu na visinu ugovora, produljiti razdoblje u kojem mogu zadržati draftirane igrače i također im ograničiti ugovore, ukinuti Pravilo Larryja Birda, koje je igračima omogućavalo da potpisuju visoka produljenja sa svojim klubovima bez njihova podlijeganja limitima salary capa...

Zvijezde su bile najupornije, prosječni igrači su popustili
I bili su čvršći, ujedinjeniji. U udruzi igrača došlo je do razdora jer je ograničavanje visine ugovora na štetu išlo samo najvećim zvijezdama, koje su pritom već imale najviše novca i lakše izdržavale lockout. Mnogi drugi željeli su se samo vratiti na posao i dobivati plaću, koga briga što će elita ostati bez par desetaka milijuna kad je to iznos o kojem sami mogu samo sanjati.

Lockout je okončan 20. siječnja 1999., sezona je spašena, iako se igralo 50 umjesto 82 utakmice, a otkazan je i All Star vikend. Vlasnici su pobijedili i ustanovili brojna pravila prema mnogima od kojih NBA i danas funkcionira. Određena je ljestvica rookie ugovora za njihovih prvih pet sezona u ligi. Visina ugovora ograničena je na temelju staža igrača u ligi. Pravilo Larryja Birda je ostalo, ali također s ograničenjima. No i igrači su uspjeli progurati neke zahtjeve, poput iznimki prema kojima klubovi mogu dovesti igrača unatoč limitima salary capa, blago su povećane minimalne plaće, a i izborili su se za 55% udjela od zarade od košarkaških prihoda. Ustanovljen je i porez na luksuz, koji plaćaju klubovi koji previše premašuju salary cap, a taj se novac raspodjeljuje među konzervativnijim potrošačima.

Ironično, Timberwolvesi su davanjem rekordnog ugovora sami sebi iskopali jamu. Dugoročnim vezivanjem Garnetta riješili su pola plana, ali si uskratili ostvarivanjem druge polovice. Drugi dio njihovog tandema budućnosti zatražio je trejd.

Stephon Marbury bio je strašno ljubomoran na Garnettov novac, koji on više nije mogao zaraditi zbog novih ograničenja koje je upravo on posredno uzrokovao. I on i Minnesota su mu se zgadili.

"Ne mogu igrati s njim kad on zarađuje 20 milijuna, ja devet, a kod mene je lopta kad se rješavaju utakmice", rekao je Marbury, prema sjećanjima trenera Saundersa.

Garnett i Wolvesi u zenit su ušli 2004., taman na vrijeme za novi stomilijunski ugovor
Wolvesi su razmijenili Marburyja u New Jersey Netse, gdje se razvio u All Star igrača, ali ostao je samo dvije godine, prije nego što su ga Netsi poslali u Phoenix za Jasona Kidda i u iduće dvije sezone došli do NBA finala.

Minnesota je i dalje bila dobra, ali bez Marburyja imala je niži plafon. Svake je godine ulazila u doigravanje i uredno ispadala u prvom krugu, sve do 2004. Slučajno ili ne, bila je to posljednja sezona Garnettova kontroverznog ugovora. Uz iskusne prinove Latrella Sprewella i Sama Cassella Wolvesi su ostvarili rekordnih 58 pobjeda, prošli prvu, a onda i drugu seriju doigravanja i pali tek u finalu Zapada protiv LA Lakersa. Garnett je te sezone imao rekordne prosjeke od 24.2 koša i 13.2 skokova te zaradio jedinu titulu MVP-ja. Imao je tek 27 godina i ulazio u zenit karijere.

Naravno da mu je Glen Taylor dao sve što je mogao, odnosno što mu je prema novim pravilima bilo dopušteno - petogodišnji ugovor na okruglih 100 milijuna, koji je dodatno pomogao Garnettu da sve do lani bude igrač s najvećom ukupnom zaradom u NBA povijesti.

Ipak, ispostavilo se da je sezona 2003./2004. bila labuđi pjev Wolvesa u Garnettovoj eri. U idućoj su propustili doigravanje iako su sakupili 44 pobjede, a u naredne dvije još padali i KG je 2007. izgubio strpljenje te zatražio odlazak nakon punih 12 godina na sjeveru.

Tada je još jedanput ušao u povijest postavši prvi košarkaš u povijesti koji je razmijenjen za sedam igrača. Boston Celticsi za njega su Minnesoti dali doslovno pola svog rostera, ali isplatilo im se. Osim njega, Paulu Pierceu su pridružili i Raya Allena te odmah u prvoj zajedničkoj sezoni osvojili naslov prvaka.

Iako je na odlasku iz Minneapolisa rekao da jedino žali što u tih 12 godina nije klubu donio naslov prvaka, prilikom primanja u Kuću slavnih rekao je da najviše žali što se nije ranije priključio Celticsima.

S Bostonom je došao do finala i 2010., ali ovaj put Lakersi su bili bolji. Tog se ljeta u Miamiju okupila velika trojka - LeBron James, Dwyane Wade i Chris Bosh - a Bostonova je već ozbiljno zašla u tridesete godine. Uslijedio je pad, trejd Garnetta i Piercea u Brooklyn Netse, koji je završio debaklom, a KG je karijeru završio tamo gdje ju je i započeo.

Glen Taylor i Garnett

Vratio se u Wolvese odigrati još sezonu ili dvije, a onda planirao dijelom od ogromnog novca koje je kroz godine dobio od kluba kupiti vlasnički udio, zajedno s trenerom Saundersom. No taj je plan propao krajem 2015., tijekom posljednje Garnettove sezone, kad je Saunders preminuo od posljedica Hodgkinova limfoma. Odnosi između Garnetta i Taylora su znatno zahladili. KG je još lani isticao da bi želio potpuno otkupiti klub, umjesto da samo uđe u vlasničku strukturu, ali Taylor tvrdi da mu se nikad nije javio s ponudom.

Garnett je u 21 godinu u NBA ligi ostavio ogroman trag, kako na terenu, tako i svojom ulogom u lockoutu i pregovorima koji su promijenili ligu, ali posredno je odgovoran za još jedno pravilo koje vrijedi i danas.

Otvorio je srednjoškolcima put koji su si sami zatim zatvorili
Naime, nakon što je učinio nezamislivo i direktno iz srednje škole izašao na draft, godinu poslije to je učinio i Kobe Bryant. Ohrabreni njihovim uspjesima, brojni su mladići odlučili preskočiti koledž i direktno iz srednjoškolskih klupa doći u NBA. U idućih osam godina slijedilo ih je čak 37 srednjoškolaca, pa iako je među njima bilo vrlo uspješnih (LeBron James, Dwight Howard, Tracy McGrady), većina ih je opet završila na - klupi.

To je postao trend, najbolji mladi igrači gotovo su odlaskom na sveučilište priznavali da nisu dovoljno dobri. Toj je pošasti NBA stala na kraj 2005., točno deset godina nakon Garnettova ulaska u ligu, pravilom da igrači moraju čekati barem godinu dana od završetka srednje do prijave na draft.

To je rezultiralo eksperimentima među klincima, pa je Brandon Jennings umjesto na koledž otišao u Europu i sezonu proveo kod Jasmina Repeše u Lottomatici. Neki su odlučili godinu dana samo trenirati i pripremati se za draft. LaMelo Ball je već sa 16 godina na nagovor oca otišao igrati u Litvu, a zatim i Australiju prije izlaska na draft. I sama NBA je otvorila momčad u Razvojnoj ligi namijenjenu baš igračima koji nakon srednje odmah žele u profesionalce.

Sve zbog Kevina Garnetta.
tex2 Posted - 04/01/2022 : 10:09:35
https://www.index.hr/sport/clanak/morao-je-biti-najveci-nogometas-ikad-ali-sedam-prokletih-minuta-promijenilo-je-sve/2311167.aspx

Morao je biti najveći nogometaš ikad, ali sedam prokletih minuta promijenilo je sve

Danas se prisjećamo originalnog Ronalda, strelovitog uspona i vrhunca u Interu, u kojem je djelovao kao najbolji nogometaš svih vremena, te stravičnih ozljeda koje su ga spriječile da to uistinu i postane.

BIO je 12. travnja 2000. Na Olimpijskom stadionu u Rimu prvu utakmicu finala talijanskoga kupa igrali su Lazio i Inter. Inter je bolje otvorio utakmicu i u osmoj je minuti poveo golom Clarencea Seedorfa. Domaćin je najprije izjednačio preko Pavela Nedveda u 29. minuti, a onda je poveo golom Diega Simeonea u 51. minuti.

Trener Intera Marcelo Lippi nije gubio nadu jer je na klupi imao Ronalda. Brazilac je u igru ušao u 59. minuti, prvi put nakon šest mjeseci koje je propustio zbog teške ozljede patelarne tetive u desnom koljenu, koja je djelomično pukla. Najbolji napadač svijeta u igru je ušao s euforičnom željom da svima dokaže da su ozljede iza njega i da je i dalje Il Fenomeno, kako su ga prozvali tri godine ranije, kad je stigao na Apenine.

Slike užasa koje su obišle svijet
U igri je proveo samo sedam minuta, a onda je koljeno popustilo, tetiva mu je puknula, a bolan urlik i suze te očaj igrača Intera sugerirali su da se dogodilo najgore. Slika uplakanog Ronalda koji vrišti u agoniji te prizori izbezumljenih i šokiranih mu suigrača obišli su svijet.

"Bila je to najgora ozljeda u nogometu koju sam ikad vidio. Kad bih vam pokazao fotografije njegovog koljena, ne biste vjerovali. Odmah nakon operacije koljeno mu je bilo veličine nogometne lopte. U koljenu su mu bile tri cijevi koje su ispuštale krv koja je samo liptala. Bilo je stravično. Bolovi su bili takvi da je u nekoliko navrata tražio morfij da zaustavi bol", u razgovoru za FourFourTwo prije tri godine kazao je Milton Petrone, bivši Ronaldov osobni fizioterapeut.

"Jednog dana usred noći nazvao me i rekao: 'Reci mi da ću moći ponovo igrati nogomet, nemoj mi lagati.' Bio sam tamo na početku rehabilitacije, kada je cijeli svijet govorio da se nikad više neće vratiti. Znanost je rekla da je to nemoguće. Jedino je on u to vjerovao", dodao je Petrone.

Vratio se nakon samo 17 mjeseci.

"Nikad nisam razmišljao o prekidu. Čak ni tada. Nogomet je bio moj život, a ta me ljubav nikad nije iznevjerila", pričao je kasnije za mnoge najveći igrač koji je ikad igrao nogomet.

Ronaldo je srušio znanost, ali nikad više nije bio isti
Ronaldo je uspio srušiti znanost, vratio se nogometu i nastavio je zabijati. Za Inter, kasnije Real, Milan, čak i za Corinthians na samom kraju, a Brazil je samo dvije godine nakon stravične ozljede s osam golova odveo do naslova prvaka svijeta. Ipak, nije to više bilo to. Nakon tog kobnog 12. travnja 2000. Ronaldo je i dalje bio dobar, zapravo, bio je sjajan, ali bio je to drugi Ronaldo. Puno teži, puno sporiji. Više nije bio neukrotiv kao prije, a nogometnu genijalnost isporučivao je tek na mahove.

"Ronalda sam u Milan doveo 2007. Bio je vidno izvan forme. Imao je prilično kilograma viška i rekao sam mu da se najprije pripremi, vrati u optimalno stanje i da će igrati. Ljutito mi je odgovorio: 'Jesi li me doveo da trčim ili da zabijam golove?' Stavio sam ga u igru i nakon par minuta na terenu je zabio. Samo me pogledao i nasmiješio se. Nisam mu imao što odgovoriti", kazao je Carlo Ancelotti o Ronaldu.

Ronaldo je u svom primeu bio tornado, razarajuća sila prirode. Svijet do tada nikad nije vidio takvog igrača. Nevjerojatan dribler, fantastičan trkač, fizički dominantan i nestvarno precizan. Njegov nogomet bio je nešto najbliže virtualnom nogometu. Činilo se kao da nije s ovog planeta, ali tog 12. travnja 2000. izgledao je poražavajuće ljudski. Jednostavno, onih sedam minuta tragedije s Olimpica promijenilo je puno toga.

Vjerojatno i povijest te budućnost nogometa jer Il Fenomeno je imao sve da bude najveći svih vremena.

Desetljeća luzerstva Intera trebalo je prekinuti brazilsko čudo od djeteta
Od sredine 80-ih, nakon tragedije na Heyselu, kad su engleski klubovi na pet godina izbačeni iz Europe, status nogometne NBA lige preuzela je Serie A. Najprije Juventus, pa Maradona i Napoli, a onda se pojavio Milan koji je na pogon novca Silvija Berlusconija čitavo desetljeće dominirao talijanskim, ali i europskim nogometom.

Inter, europski gigant iz 60-ih, stajao je nekako po strani. Ne samo da nije bio prvi u Italiji nego ni u svom gradu. Navijači su u očaju promatrali kako se gradski rival kočoperi i pred nosom im odnosi trofeje, dok njihov miljenik godinama tavori u prosječnosti sredine Serie A.

A onda se nešto počelo događati 1995. Massimo Moratti je preuzeo klub i odlučio je posrnulog giganta vratiti tamo gdje pripada - na vrh Europe. Moratti je potrošio silan novac kako bi od bolesnog diva napravio klub koji će promijeniti talijanski nogometni poredak i najbolji svjetski igrači počeli su stizati u Milano.

Unitedov Paul Ince prvi je probio led, a njemu se onda pridružila povorka sjajnih igrača. Moratti je kupio Yourija Djorkaeffa, Ivana Zamorana, Arona Wintera, Nwankwa Kanua, Benoita Caueta i Diega Simeonea. Odlična momčad, fenomenalna skupina igrača, ali je li to bilo dovoljno za napad na Scudetto? Nije. Nedostajalo je oružje s kojim bi Inter bio nepobjediv. Ronaldo Luis Nazario de Lima, ili samo Ronaldo. Brazilsko čudo je bilo to nešto, taj začin koji je Moratti nužno trebao kako bi Inter postao njegovo životno djelo.

Dječak koji je zaludio cijeli Brazil
Rijetki su nogometaši koji su od malih nogu bili predodređeni da postanu najveći. On je bio taj. Kao klinac od 12, 13 godina toliko je odskakao od vršnjaka da nisu bile rijetke utakmice na kojima bi zabijao po 10, 11 golova. Legendarni Jairzinho, član one čuvene postave Brazila koja se 1970. prošetala do svjetskog zlata, odveo je nevjerojatnog klinca u Cruzeiro, a ono što se događalo u sljedeće dvije godine bilo je nešto veličanstveno i raritetno u svijetu nogometa.

Ronaldo je u samo jednoj profesionalnoj sezoni (1993./94.) toliko raspametio čitavu državu da je, neovisno o klupskoj pripadnosti, cijeli Brazil bio zaluđen dječakom od 17 godina. Kako je dominirao u mlađim kategorijama tako nije imao pravu konkurenciju ni kad je kao dječak stigao među odrasle muškarce. Maradonina tehnika i lucidnost, Peleova brzina i kontrola lopte te Cruyffova taktička potkovanost i inteligencija. Sve je to imao Ronaldo, savršen nogometaš, rođen da bude najbolji ikad.

Pele, škrt na pohvalama i zaljubljen u svoju veličinu, prvi je put za nekoga rekao da je njegov legitimni nasljednik i da može postati bolji od njega. Bio je to ogroman pritisak na dječaka koji još nije bio punoljetan. Mnogi bi pod teretom očekivanja puknuli, a Ronaldo je samo nastavio raditi ono što je najbolje znao. Možda i ključan trenutak koji je od njega stvorio famu dogodio se na derbiju Cruzeira i Sao Paula. Cruzeiro je zabio šest golova velikom rivalu, a Ronaldo je pet puta tresao mrežu.

"Ovo što sam upravo vidio bilo je nešto nevjerojatno. Nikad nešto slično nisam vidio. Ovaj mladić je fenomen", kazao je legendarni Cafu, u toj utakmici desni bek Sao Paula koji je vjerojatno, iako je izgubio utakmicu, s užitkom promatrao nasmijanog mladića kako na nogometnom terenu radi nešto što nitko nikad nije radio.

Bio je to tek početak. Ronaldo je do tada prosječni Cruzeiro s 44 gola u 47 utakmica odveo do dva trofeja i natjerao izbornika Brazila Carlosa Alberta Parreiru da ga pozove na SP u Americi. Čitava nacija je željela vidjeti čudesnog mladića u vrhu napada kako nakon 24 godine vraća Brazilu ono što je svaki stanovnik te zemlje smatrao da mu pripada - naslov svjetskog prvaka. U pomalo histeričnu kampanju se uključila čak i majka brazilskog izbornika, ali Parreira je imao drugačije planove. Vjerovao je Romariju i Bebetu, a Ronaldo je učio s klupe. Brazil je postao prvak, a golobradi tinejdžer primio je zlatnu medalju. Tog ljeta je Europa pozvala mladića k sebi.

U Nizozemskoj je stasao, a u Barceloni odrastao
Za 17-godišnjeg Brazilca u redu je čekala sama krema tadašnjeg europskog nogometa. Milan, Inter, Juventus i Ajax, svi su oni željeli dovesti Ronalda. Ipak, mladić je i tada pokazao zrelost koja ga je krasila na terenu. Na preporuku sunarodnjaka Romarija krenuo je njegovim stopama. Odlučio se za najmanje glamurozan klub od svih prosaca. Ronaldo je potpisao za PSV. U Eindhovenu se zadržao samo dvije sezone, ali formativne godine privikavanja na europski nogomet bile su krucijalne za ono što će se dogoditi u ljeto 1996. Nakon što je u svojoj debitantskoj sezoni u Nizozemskoj zabio 35 golova u 36 utakmica, stigao je poziv velike Barcelone koja ga je dovela za 15 milijuna eura.

Premda na Camp Nouu nije osvojio naslov prvaka, nego ''samo'' Kup pobjednika kupova, Kup kralja i španjolski superkup, Brazilac je u dresu Barcelone igrao nevjerojatno. Bila je to čista nogometna čarolija.

"Ronaldo je bio veličanstven. Doveo sam ga iz PSV-a i zajedno smo bili u Barceloni nešto manje od godinu dana. Nije bio s ovog svijeta. Bio je bog, apsolutno veličanstven. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Bio je prekrasan mladi sportaš, pun poštovanja i poniznosti. Jako mi je žao što smo skupa radili samo osam mjeseci. Bio je tako snažan, jednostavno je na leđima nosio suparnike i jurio bi pokraj njih. Radio je što god je poželio. On je klasičan primjer moći i vještine'', kazao je tadašnji trener Barce, Sir Bobby Robson.

Ronaldo je u samo jednoj sezoni koju je odigrao za Barcu u 49 utakmica zabio 47 golova, ali još je više impresionirao načinom na koji je igrao. Godine 1996. osvojio je Zlatnu loptu kao najmlađi igrač kojem je to uspjelo i brojni stručnjaci su bili sigurni da će Katalonci s njim u vrhu napada godinama dominirati svjetskim nogometom.

Međutim, već sljedećeg ljeta Brazilac je otišao u Inter i šokirao cijeli nogometni svijet. Nikome nije bilo jasno zašto je to napravio. Inter ga je u ljeto 1997. platio 28 milijuna eura, što je tada bio svjetski rekord.

"U Barceloni me tada nisu dovoljno cijenili. Nakon odlične sezone nudili su mi novi ugovor koji je bio zaista nedovoljan. Stigla je ponuda Intera i odlučio sam je prihvatiti. Ondje su pokazali koliko me cijene jer su mi dali sve što sam htio", nedavno je objasnio Ronaldo odluku koju je donio prije 24 godine.

Kako je Ronaldo postao Il Fenomeno
Moratti je dobio što je želio. Inter je izgubio titulu luzerskog kluba, prestao je biti Milanova druga momčad, a najbolji igrači svijeta željeli su slijediti Il Fenomena. Hegemonija Berlusconija i Milana je gotova. U grad je stigao novi kralj. Barem je tako vjerovao Moratti, posebice u prvoj Ronaldovoj polusezoni u Interu. Crno-plavi su gazili sve pred sobom, a Brazilac je uredno trpao. U prvih 12 utakmica bili su bez poraza i s Juventusom su vodili mrtvu trku za Scudetto. Trener Luigi Simoni izgradio je momčad koja je igrala disciplinirano, brzo, i atraktivno. Ronaldo je bio jedini igrač koji nije imao zadatke u obrani. Njegov jedini posao je bio tempom, snagom i agresijom mrcvariti protivničke obrane.

Ronaldo je došao u ligu u kojoj je bilo užasno teško zabijati golove, driblati i koristiti prostor. Znalo se kako igraju Talijani. Njegov dolazak u Serie A promijenio je cijelu paradigmu talijanskog nogometa, baš kao i ulogu napadača. Bio je prvi vrhunski napadač koji se jednako dobro snalazio na svakom dijelu terena. Nije sidrio u kaznenom prostoru, već je aktivno sudjelovao u igri. Nije samo trpao već je i kreirao. Nije čekao da mu suigrači namjeste šansu, sam ih je sebi stvarao. Došao bi do centra, tražio loptu u noge, a onda bi upalio motore i krenuo. Otud i ona sad već antologijska izjava Siniše Mihajlovića, tada igrača Lazija:

''Krene Ronaldo u kontru, a ja i Nesta sami u obrani.''

Čuvari mu nisu mogli ništa. Nisu ga mogli markirati, nisu ga mogli zonski braniti. Nisu mu mogli baš ništa. Jednog po jednog je činio smiješnima i zabijao je s neodoljivom lakoćom. Dolazak jednog Brazilca u ligu potpuno je promijenio filozofiju načina na koji se desetljećima igralo na Apeninima.

Čudesna pariška noć i 90 minuta čiste nogometne ljepote
U prvoj sezoni u Interu zabio je 25 ligaških golova, ali ipak nije mogao do naslova. Juve je bio prejak, no u jednoj od najboljih individualnih utakmica u povijesti nogometa, u finalu Kupa UEFA-e, Ronaldo je sam srušio moćni Lazio 3:0. Bila je to nepodnošljiva lakoća igranja, a čitav svijet te se noći naklonio genijalcu jer je svjedočio 90 minuta čiste nogometne ljepote.

"Ronaldo je najbolji napadač protiv kojeg sam ikad igrao. Bilo ga je nemoguće zaustaviti. Najgore iskustvo u karijeri bilo mi je igrati protiv njega u finalu Kupa UEFA-e 1998. u Parizu. Bio je nevjerojatan. Više sam puta gledao snimku te utakmice kako bih otkrio gdje sam pogriješio. Izgubili smo 3:0, ali i danas sam uvjeren da ni za što nisam bio kriv. Jednostavno, bio je nezaustavljiv. Toliko je bio brz da smo pokraj njega izgledali kao promatrači", kazao je Alessandro Nesta, legenda talijanskog nogometa te jedan od najboljih braniča u povijesti.

Uništavanje Neste na toj utakmici ostalo je u sjećanju i Zinedineu Zidaneu, u to vrijeme zvijezdi Interu omraženog Juventusa, a kasnije suigraču u madridskim Galacticosima.

''Obožavam Ronalda, ostavio je neizbrisiv trag u nogometu, ali nikad neću zaboraviti ono što je radio Nesti u finalu Kupa UEFA-e 1998. Taj potez uz samu aut-liniju, taj mali dribling, po mom mišljenju definira Ronalda kao nogometaša. Samo nekoliko igrača na svijetu tako nešto može napraviti. Uglavnom su to Brazilci, ali nitko ne može to napraviti tako brzo kao on tu večer. Rođen je s tim genijem u sebi. Nije postojao sustav ili taktika koji su ga mogli zaustaviti. S loptom u nogama trčao je 2000 kilometara na sat. Trčao je brže s loptom u nogama nego većina igrača bez nje.''

Gol koji je postigao za konačnih 3:0 bio je možda i najspektakularniji u cijeloj njegovoj karijeri. Izašao je pred vratara Lazija Luce Marchegianija i s nestvarnom lakoćom ga je slomio, zaobišao i gurnuo loptu u praznu mrežu. Taj potez je kasnije postao njegov zaštitni znak.

"Ronaldo je bio fenomenalan. Dokazao je da je te sezone bio iznad ostalih. Sjećam se njegova pogotka protiv Lazija. Bacio je njihova golmana na leđa a da nije ni dodirnuo loptu. Bilo je to nevjerojatno, ali takve stvari je radio na svakom treningu pa smo mi navikli na to", pričao je Youri Djorkaeff, slavni francuski veznjak i Ronaldov suigrač u Interu.

Premda Inter nije stigao do toliko sanjanog Scudetta, Moratti se nakon te čudesne pariške noći nije previše uzrujavao. Vjerovao je da je to bio samo početak bajke koja će trajati jako dugo. Ronaldo je tog ljeta kao neokrunjeni kralj nogometa stigao u Francusku na Mundijal i vodio Brazil do finala. No, noć prije finalne utakmice protiv domaćina nešto nije bilo u redu. Godinama kasnije slušali smo i čitali brojne teorije, od toga da je imao epileptični napad do toga da je čak bio i otrovan. Kako je kasnije sam priznao, tada su počeli prvi ozbiljni problemi s koljenom, problemi koji će uništiti ili barem skratiti karijeru jednog od najvećih svih vremena. Izbornik Zagallo je želio Ronalda ostaviti na klupi i u vrh napada staviti Edmunda, no najbolji igrač svijeta želio je igrati po svaku cijenu. Očito je pogriješio. Bio je samo sjena igrača koji je prije samo par mjeseci u istom gradu sam pregazio Lazio i donio Interu europski trofej.

Samo su ga ozljede mogle zaustaviti da ne postane najveći ikad
U Milano se vratio ozlijeđen. Dobar dio sezone je proveo na rehabilitacijama, a Moratti je tada već bio zabrinut. Čovjek koji mu je trebao biti smrtonosno oružje postao je žrtva samonametnutog paklenog tempa života. Svi udarci koje je tijekom karijere primio došli su na naplatu. Premda se onako jak i stamen doimao kao nepoderiv stroj, Ronaldo je bio samo čovjek od krvi i mesa. Ozljede su ga uništavale, a bolne grimase zamijenile su onaj prepoznatljiv smiješak koji ga je krasio dok je zabijao. Također, i navijači su počeli gubiti strpljenje. Nitko nije znao što se točno događa s Brazilcem i sve češće su padale optužbe da ga ozbiljan nogomet više ne zanima, da umjesto na travnjaku igra po noćnim klubovima i da mu je Moratti pružio poseban tretman.

Nakon što je propustio gotovo cijeli prvi dio prvenstva, vratio se u proljeće 1999., ali bio je daleko od prave forme. U derbiju protiv Milana dobio je crveni karton zbog udaranja Roberta Ayale, a nakon golijade protiv Leccea od 6:0, kad je napokon zabio gol, ono isto koljeno je opet popustilo. Propustio je pola godine, a onda se vratio 12. travnja 2000.

Bilo bi bolje da nije jer se povijest nogometa mogla sasvim drugačije pisati.

"Ronaldo je bio moj heroj. Bio je najbolji napadač kojeg sam ikada vidio. Bio je toliko brz da je mogao zabiti ni iz čega, a s loptom je mogao ono što nije mogao nitko", kazao je Lionel Messi.

Kad GOAT to kaže, onda je valjda to tako.
tex2 Posted - 04/01/2022 : 10:05:18
https://www.index.hr/sport/clanak/bili-su-povijesna-senzacija-njemacke-kod-njih-se-uvijek-igralo-39-minuta-nadoknade/2309487.aspx

Bili su povijesna senzacija Njemačke. "Kod njih se uvijek igralo 39 minuta nadoknade"

Danas ćemo se prisjetiti najveće senzacije u povijesti njemačkog nogometa, koju je 1998. godine priredio Kaiserslautern, i to u prvoj sezoni nakon povratka iz druge u prvu ligu.

IGRALA SE 80. minuta i gosti su upravo izborili slobodan udarac s desne strane.

Ciriaco Sforza je savršeno nabacio na peterac, a tamo je stoper Michael Schjonberg glavom pogodio za 0:1. Olimpijski stadion u Münchenu je utihnuo, a čulo se samo slavlje gostujućih navijača. Kaiserslautern, klub koji se tek vratio iz druge u prvu ligu, Schjonbergovim golom upravo je šokirao moćni Bayern u 1. kolu prvenstva.

Nije to bio prvi put da su Bavarci izgubili kod kuće od nekog autsajdera, ali nije se baš događalo svaki dan, a osobito ne od novog prvoligaša. Za veliki Bayern, megazvijezdama nakrcani "FC Hollywood", to je bila svojevrsna sramota jer nitko, baš nitko nije očekivao da će ta pobjeda Kaiserslauterna na otvaranju prvenstva biti najava jedne od najvećih senzacija u povijesti modernog nogometa.

Godina je 1997. i odnosi snaga u Bundesligi bitno su drukčiji nego danas. Bayern je tih godina i dalje bio najbogatiji njemački klub i aktualni prvak, ali je naslov osvojio nakon dvije uzastopne titule dortmundske Borussije, koja je nekoliko mjeseci ranije osvojila i Ligu prvaka. Devedesetih su po jednu titulu osvojili i Werder i Stuttgart, a vrlo jaki bili su i Schalke i Leverkusen. Junak naše priče, Kaiserslautern, bio je prvak 1991. godine, ali je od tada uglavnom bio prosječan, a 1996. ispao je iz lige. U prijevodu, uz Bayern je bilo dosta kandidata za naslov prvaka, ali među njima nipošto nije bio Kaiserslautern, predvođen genijalnim trenerom Ottom Rehhagelom.

Rehhagel vratio Kaiserslautern odmah u prvu ligu
Schjonbergov gol i pobjeda u prvom kolu bili su satisfakcija i za Rehhagela, koji je do 1996. bio trener Bayerna, da bi ga Uprava zbog loše situacije u prvenstvu i svađe s igračima smijenila samo četiri dana prije finala Kupa UEFA-e. I dok je Bayern slavio titulu u Kupu UEFA-e, Rehhagel je tog ljeta preuzeo posrnuli Kaiserslautern i ekspresno ga vratio u Bundesligu. Drugu ligu su premoćno osvojili s deset bodova prednosti ispred Wolfsburga i bez poraza na svojem Fritz-Walter-Stadionu, koji je smješten na brdu i vidljiv praktički iz bilo kojeg dijela grada.

Kad je preuzeo klub, Rehhagel je doveo atraktivnog brazilskog veznjaka Ratinha, iz Borussije je stigao Thomas Franck, a iz danskog Odensea spomenuti Michael Schjonberg. Nakon što je osigurao povratak u Bundesligu, iz Intera je vratio Ciriaca Sforzu, od Stuttgarta je kupio Andreasa Bucka, a iz Levskog je došao odlični Marian Hristov. Zadnjih dana prijelaznog roka iz malog Chemnitzera došao je izvjesni Michael Ballack. Njih su u svlačionici dočekale klupske legende, Andreas Brehme, Pavel Kuka i Olaf Marschall, čime su napravili savršen spoj nešto malo mladosti i jako puno iskustva i mudrosti, kako na terenu tako i na klupi.

Kaiserslauternu se predviđao siguran ostanak u ligi, a uz malo sreće mogli su se možda potući za neko mjesto u Kupu UEFA-e, iako je to malo tko očekivao. No, od prvoga kola vidjela se dotad neviđena energija u Rehhagelovoj momčadi, koja je na trenutke djelovala kao današnji Liverpool ili Borussia Dortmund.

Kaiserslautern je lomio protivnike golemom količinom trke i strašnim presingom, koji je na trenutke izgledao kao ono što su dvadesetak godina kasnije počeli igrati Liverpool, Borussia i Manchester City.

"Otto nam je dao slobodu na terenu. On bi samo izdiktirao sastav, a svaki igrač znao je što mu je činiti. Svi smo igrali obranu i svi smo igrali napad. Čim smo izgubili loptu, naganjali smo je kao manijaci ne bismo li je vratili. Otto je imao nevjerojatan osjećaj kako izgraditi momčad i naći pravu formulu”, prisjetio se legendarni strijelac Olaf Marschall, a Ciriaco Sforza dodao:

"Dok sam bio na odmoru, telefon mi je bez prestanka zvonio. Otto je imao stalno neke ideje. Kad on nešto želi, nema šanse da će te ostaviti na miru."

Češki libero ključan kotačić
Rehhagel je igru, osim na nevjerojatnoj fizičkoj spremi, temeljio na kreativnosti Ratinha i Sforze, koji su uza se stalno imali radnike Roosa i Schafera. Tu su po potrebi bili i Ballack i Brehme, no možda ključan igrač u Rehhagelovoj ratničkoj momčadi bio je Miroslav Kadlec. Čeh je bio za ono doba tipični libero, igrač iza zadnje linije koji je zahvaljujući nevjerojatnim fizičkim predispozicijama često ulazio i u veznu liniju te tako pomagao u presingu i zgusnutoj sredini, kroz koju je bilo praktički nemoguće proći.

"Najvažniji dio čitave priče bio je Kadlec. Libero je tih godina jako dobro funkcionirao u njemačkoj reprezentaciji i Rehhagel je tu taktiku preslikao kod nas. Miroslav je bio ključ. On je tad bio vjerojatno najbolji libero u Europi, ali je bio jako povučen i trebala mu je podrška trenera, koju je i dobio. U toj momčadi svatko je bio šef, bez da je bio iznad ostalih. Nitko nije bio ljubomoran na ovoga do sebe i svi smo igrali za momčad. To su bile zvijezde, ali nitko nije glumio megazvijezdu niti je poletio. Šokirali smo Njemačku", prisjetio se krilni igrač Martin Wagner.

39 minuta sudačke nadoknade
Nakon što je izgubio od Kaiserslauterna u 1. kolu, Bayern je sljedećih 15 kola bio bez poraza i puhao je za vrat autsajderu, za kojeg su svi samo čekali kad će pasti. No, Bayern je krajem studenog posrnuo protiv Leverkusena 4:2, da bi tjedan dana kasnije u paklu stadiona Fritz-Walter autogolom Didija Hammana i golom Hristova izgubio 2:0 i našao se sedam bodova iza Kaiserslauterna. Rehhagelova momčad igrala je od prve do zadnje sekunde u istom ritmu i tako često lomila protivnike. Čak šest utakmica riješila je golovima u sudačkoj nadoknadi, kod kuće je osvajala u prosjeku 2.41 bod, a u gostima čak 1.59, što je na kraju bilo ključno.

"Kad su igrali kod kuće, imao sam osjećaj da se tamo uvijek igra 39 minuta sudačke nadoknade. Kaiserslautern je često znao igrati petkom, a mi u Bayernu bismo zajedno gledali utakmice. Nevjerojatno je koliko puta su okretali rezultat, to je čak i za nas u Bayernu bilo fascinantno", prisjetio se tadašnji igrač Bayerna Mario Basler.

"Ako želiš biti prvak Njemačke, moraš pobijediti Bayern dvaput. Mi smo to ostvarili, ali ja sam uvijek potiho govorio: 'Moramo im pobjeći dok još ne shvate što im se događa'", rekao je Rehhagel na 20. godišnjicu titule.

Pa ipak, Njemačka je i dalje bila skeptična može li Kaiserslautern otići do kraja. Svi su samo čekali kad će puknuti i kad će ga Bayern preskočiti. No, prvi su pukli baš Bavarci koji su izgubili tri utakmice kroz veljaču i ožujak, a ključni okršaj odigrao se u 32. kolu, kad je Kaiserslauternu u goste stigla Borussia iz Mönchengladbacha. Gosti su u 43. minuti šokantno vodili 2:0 i činilo se da je to kraj i da će Bayern konačno izbiti na vrh. No, onda se ukazao Olaf Marschall, fantastični napadač prepoznatljive frizure i brka, koji je do poluvremena smanjio, pa u 61. zabio za 2:2 nakon velike pogreške golmana i onda kompletirao hat-trick za veliku pobjedu. Naravno, u sudačkoj nadoknadi.

"Tu utakmicu nikad neću zaboraviti. Tad smo znali da možemo do kraja", rekao je Marschall, koji i dalje radi u klubu.

Fešta trajala tjedan dana
Potvrda povijesnog naslova prvaka stigla je u sljedećem kolu, ovaj put bez ikakve drame. S još dva gola Marschalla - kojemu će titula najboljeg strijelca na kraju pobjeći za jedan gol (osvojio ju je Ulf Kirsten) - te po jednim Wagnera i Rischea pregazili su Wolfsburg 4:0 i kad je na Fritz-Walteru javljeno da je Bayern kiksao kod Duisburga, veliko slavlje moglo je početi.

Fešta u gradu s nešto manje od 100.000 stanovnika trajala je doslovno tjedan dana. Grad je bio potpuno pijan, a čak je i veliki Otto priznao da je u tom ludilu popio nekoliko čaša vina. No, za epski uspjeh Kaiserslauterna nije bio zaslužan samo on.

"Ottova supruga Beate odigrala je vrlo važnu ulogu. Bila je stalno uz momčad i jako puno se družila sa suprugama igrača i trudila se sve održati na okupu. Stvorena je obiteljska atmosfera u kojoj su se svi osjećali jednakima, a čak i kad je bilo nekih trzavica, pomagala je da se one brzo izglade i bez puno pompe. Otto i Beate strašno su se trudili i to je bilo vrlo važno za naš uspjeh", rekao je Wagner.

Rehhagel se na 20. godišnjicu titule okupio sa svim svojim igračima u klubu.

"Imao sam strašno dobre igrače s kojima nisam žurio, nego smo išli korak po korak i zato smo bili prvaci. Miroslav Kadlec igrao je kao Franz Beckenbauer, bio je fantastičan igrač. Danas bi on vrijedio najmanje 50 milijuna eura. Kaiserslautern je te godine ostvario nešto što se u Njemačkoj više nikad neće ponoviti jer za to više jednostavno nema uvjeta. Odnosi su se promijenili", rekao je Rehhagel.

Kaiserslauternova bajka nije trajala još predugo. Na kraju šampionske sezone Andreas Brehme je otišao u mirovinu, a Kadlec se vratio u Češku. Sljedeće sezone bili su peti, iako su u Ligi prvaka premoćno osvojili skupinu ispred Benfice, PSV-a i HJK-a, prije nego što su u četvrtfinalu ispali od Bayerna s 2:0 i 4:0. No, na kraju sezone Sforza se posvađao s Rehhagelom, a Michael Ballack je prodan Leverkusenu. Kaiserslautern će 2001. godine doći do polufinala Kupa UEFA-e, ali već tad je klub bio na putu prema dolje zbog prevelikih i nerealnih ambicija klupskih čelnika.

Nakon što je početkom novog tisućljeća uspio izbjeći ispadanje, Kaiserslautern je 2006. ispao iz prve lige, u kojoj je do danas bio još samo dvije sezone. Od 2018. klub je u trećoj njemačkoj ligi, nije bio ni blizu druge, a trenutačno je na desetome mjestu.

A Rehhagel?

Njemački genijalac u Kaiserslauternu je bio do 2000. godine, do kad su potpuno oronuli odnosi i s Upravom i s igračima te je sam odstupio s mjesta glavnog trenera. Godinu dana kasnije postao je izbornik grčke reprezentacije, s kojom je 2004., po mišljenju brojnih stručnjaka, nadmašio sam sebe tako što je tu malu reprezentaciju u Portugalu odveo do naslova europskog prvaka pobijedivši superjakog domaćina na otvaranju Eura i u finalu.
tex2 Posted - 04/01/2022 : 10:01:29
https://www.index.hr/sport/clanak/oslobodio-je-nogometase-i-donio-im-milijarde-zauzvrat-su-mu-unistili-zivot/2307708.aspx

Oslobodio je nogometaše i donio im milijarde. Zauzvrat su mu uništili život

"JOŠ ČEKAM da mi kažu 'hvala'. Ronaldo, Beckham, svi oni. Napravio sam nešto što nijedan ministar ne bi napravio političkim putem", u intervju za Daily Mail rekao je prije šest godina Jean-Marc Bosman, čovjek koji je promijenio nogomet kao nitko nikad prije ni poslije.

U utorak su na Parku prinčeva najskuplju utakmicu na svijetu odigrali PSG i Manchester City. S jedne strane pariški, a s druge mančesterski petrodolari. S jedne strane vjerojatno najmoćniji napadački tandem u povijesti (Messi, Neymar, Mbappe), s druge godinama brižljivo slagana skupocjena igračka Pepa Guardiole.

Ništa od svega toga ne bi bilo moguće da prije 31 godinu jedan nogometaš Standarda iz Liegea nakon isteka ugovora nije poželio promijeniti sredinu.

Kako je jedan neuspjeli transfer iz Liegea u Dunkerque postao najvažniji transfer u povijesti nogometa
Jean-Marc Bosman nikad nije bio zvijezda. Barem ne na nogometnim terenima. Bio je korektan, pristojan nogometaš, ali ni po čemu se nije isticao. U redu, bio je i kapetan belgijske U-21 reprezentacije te je bio izabran za najboljeg igrača nekog turnira mlađih kategorija u Engleskoj. Ali, to bi bilo nekako to. Ako je i imao neki igrački potencijal, nikad ga nije do kraja realizirao i karijera mu je sve više propadala. U Standardu iz Liegea nije puno igrao, a onda je 1990. stigla ponuda koja će iz temelja razdrmati njegov život, ali i nogomet kao igru. Ništa više neće biti isto.

Tadašnji francuski drugoligaš Dunkerque želio je potpisati s 25-godišnjim Bosmanom, kojemu je istekao ugovor sa Standardom. No, prema tadašnjim pravilima, igrač nije bio slobodan otići, iako mu je ugovor istekao, ako klub koji ga želi ne isplati odštetu. Cifra koju je Standard tražio bila je ogromna i Francuzi su odustali, a matični klub se osvetio buntovniku Bosmanu smanjivši mu plaću za čak 75 posto.

Bosman je ostao u svojevrsnom limbu i pravdu je potražio na Europskom sudu pravde, gdje je tužio Belgijski nogometni savez, Standard i UEFA-u.

''Igračima se trgovalo kao da su stoka''
"Kad danas govorite ljudima o starom sustavu, o ondašnjim pravilima koja su vladala u nogometu, oni vam ne vjeruju. No, u to vrijeme igrači su pripadali klubu. Njima se trgovalo poput stoke. Duboko u sebi znao sam da to nije u redu. Iako nisam znao mnogo o pravu EU, znao sam da je to u suprotnosti s osnovnim europskim, ali i ljudskim pravima. Odlučio sam otići na sud jer nisam imao izbora. Da to nisam napravio, karijera bi mi bila gotova. Mislio sam da će postupak trajati nekoliko tjedana, na kraju je sve skupa trajalo punih pet godina", pričao je Bosman.

OSvet UEFA-e i nogometnih moćnika je bila strašna

Bosmanovi odvjetnici pred sudom su citirali Rimski ugovor iz 1957., koji je priznavao prava igrača bilo gdje u Europi. Proces je trajao punih pet godina, a u međuvremenu mu se srušila karijera i život mu se okrenuo naopako. Belgijski savez ga je suspendirao jer je odbio produljiti ugovor sa Standardom, a iz straha od osvete nogometnih moćnika, jer se usudio promijeniti tadašnji nogometni poredak, svi ostali profesionalni klubovi su ga se klonili. Nitko nije želio biti ni blizu njega. Bosman je preko noći postao odbačen i izoliran kao da je gubav.

David Ginola, bivši francuski reprezentativac te nekadašnja zvijezda PSG-a, Tottenhama i Newcastlea, prije nekoliko godina snimio je dokumentarni film posvećen Bosmanu pod imenom Bosman, čovjek koji je primijenio nogomet. Ginola je tijekom snimanja filma razgovarao s brojnim akterima čitavog slučaja te Bosmanovim suigračima. Benoit Thans, nekadašnji igrač Standarda s kojim je Bosman dijelio svlačionicu, možda je najbolje opisao paranoičnu i šizofrenu atmosferu koja je vladala u tom trenutku.

"Nismo htjeli da nas netko ne vidi s njim, igrači su se jako bojali da ih netko ne poveže s Bosmanom", rekao je Thans pa dodao da se jako kaje jer je odbijao brojne telefonske pozive svog bivšeg suigrača i što ga nikad nije posjetio.

"Bosman je postao netko kužan, netko s kim se ne želite viđati. Svijet nogometa je vrlo čudan. Ako ostanete na sredini puta, to je u redu. Ako ne talasate, to je isto u redu. No, ako odlučite otići lijevo ili desno ili naglasiti određen problem, nogomet tada kaže: 'Vau, dobri ste s loptom u nogama, ali ne mijenjajte ništa što mi, donositelji odluka, nismo odobrili. Igraj nogomet, šuti i čini ono što mislimo da je dobro za tebe'", kazao je Ginola, da bi nešto kasnije poentirao jednom moćnom izjavom:

''Nikada nije kasno da shvatimo da nekome trebamo pomoći. Nikad nije kasno da klubovi i igrači shvate da ako su osvojili silne titule i postali slavni, da se to možda nikad ne bi dogodilo da nije bilo Bosmanove presude. Ti igrači bi se trebali zamisliti i reći si: 'Zarađujem milijun eura mjesečno, dužnost mi je pomoći nekome tko me učinio bogatim.' Mislim da bi agenti danas svojim igračima trebali objasniti tko je Jean-Marc Bosman i što je točno promijenio, kako bi razumjeli da to što mogu bez problema prelaziti iz kluba u klub nije palo s neba. Igrači su danas toliko zaštićeni, a pojma nemaju tko stoji iza svega toga.''


Odluka Suda u Luksemburgu je u prosincu 1995. promijenila nogomet
Bosman je pobijedio na sudu, a presuda koju je 15. prosinca 1995. donio Europski sud pravde u Luksemburgu bila je tsunami koji je pomeo sva dotadašnja pravila u svijetu nogometa. Presuda je dala slobodne ruke igračima da po isteku ugovora prijeđu iz jednog u drugi klub bez odštete, a ukinuta su i sva ograničenja broja stranih državljana u klubovima unutar Europske unije.

Dotad su klubovi mogli u prvih 11 imati maksimalno trojicu stranih igrača, u nekim ligama samo dvojicu, a od tog 15. prosinca 1995. nogomet se počeo igrati po nekim sasvim drugim pravilima. Tada još toga nismo bili svjesni, no bila je to najradikalnija odluka u povijesti nogometa.

Danas svaki igrač u zadnjih šest mjeseci svog ugovora ima pravo započeti pregovore s nekim drugim klubom nakon što mu istekne postojeći ugovor i, k tome, potpisati ga može šest mjeseci unaprijed. Pojednostavljeno, sad nogometaši mogu raditi klubovima sve ono što su klubovi mogli raditi njima prije 15. prosinca 1995. - ucjenjivati ih. Mogu prijetiti da će napustiti klub kao slobodni igrači kad im istekne ugovor ako im se ne poveća plaća ili poboljša ugovor. Ukidanje pravila o tri stranca i pravo da igrač može slobodno otići po isteku ugovora doveli su do toga da je broj transfera danas u odnosu na vrijeme prije Bosmana višestruko veći, kao što je i znatno porasla sveukupna vrijednost transfera, kao logična posljedica tajkunizacije nogometa i milijarda od TV prava.

Ukratko, danas su nogometaši, barem oni vrhunski, bogataši, a ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo jednog Belgijca koji je prije 31 godinu samo želio po isteku ugovora zamijeniti prvoligaški belgijski klub s francuskom drugoligašem.

Učinio je igrače bogatašima, zbog toga su mu uništili život i sad je socijalni slučaj
Bosman je promijenio nogomet, revolucionizirao ga je, omogućio je igračima da postanu milijunaši, ali njegov život je krahirao.

Odštetu od nešto više od pola milijuna eura je jako brzo spiskao i ostao je bez ičega. Brak mu se raspao, vratio se kod roditelja i dvije je godine živio kod njih u garaži. Trenirao je i nadao se vratiti nogometu, ali to se nikad nije dogodilo. Jednostavno, nitko ga nije želio. UEFA i FIFA su se morale pokoriti zakonu Suda u Luksemburgu, no to ne znači da su prešle preko toga što je napravio Bosman.

"Svi su bježali od mene. Moje je ime za njih bilo otrov. Pokušavali su se praviti da ne postojim. Danas igrači imaju agente i menadžere koji će im pomoći u karijeri, kao i nakon što im završe igrački dani. Ja nisam imao nikoga. Na kraju sam ipak odigrao devet mjeseci na francuskom otoku Réunion. Ali moji igrački dani su prošli", pričao je Bosman Ginoli.

Imao je samo 31 godinu i bio je na dnu. Izoliran, stigmatiziran i uništen u svakom pogledu, ogrezao je u alkohol i depresiju, što je za posljedicu imalo i čak tešku optužbu za obiteljsko nasilje prije osam godina. Bio je osuđen na godinu dana zatvora (kazna je kasnije preinačena u društveno korisni rad) jer je fizički napao kćerku tadašnje partnerice koja mu je odbila natočiti još jednu čašu.

Čovjek koji je za moderni nogomet napravio možda više od Johana Cruyffa danas je nezaposlen i živi od socijalne pomoći, koju u obliku naknade dobiva od FIFProa, organizacije koja pruža pomoć bivšim profesionalnim nogometašima koji su nakon karijere ostali bez svega.

"Ne znam kako ću platiti grijanje i ne mogu priuštiti zalijevanje bazena u vrtu. U njemu sad žive žabe", kazao je Bosman za Bild prije dvije godine.

Ipak, Ginolin dokumentarac donio mu je jednog prijatelja u svijetu današnjeg nogometa, igrača Juventusa i francuskog reprezentativca Adriana Rabiota.

Veronique Rabiot, majka francuskog nogometaša, vidjela je u filmu kroz što je prošao Bosman i odlučila mu je pomoći. Obitelj Rabiot dala mu je 13 tisuća eura kao poticaj da ustane na noge.

''Sve bih napravio jednako''
Jean-Marc Bosman zbog svojih je uvjerenja proživio golgotu i uništio si je život, no danas kaže da ništa ne bi mijenjao te da bi napravio istu stvar.

"Možda svi misle da bih nakon svega što sam prošao rekao 'ne'. Ipak bih to opet napravio. Tada sam vidio nešto što nije bilo u redu. Netko je morao ustati. Danas, kad ljudi govore o Bosmanovoj presudi, znam da to znači slobodu. I zbog toga sam ponosan."

Neki kažu da bi nogometaši danas trebali jedan dan u godini posvetiti Jean-Marcu Bosmanu i slaviti Bosmanov dan.

Možda bi zaista i trebali.
tex2 Posted - 04/01/2022 : 08:01:50
https://www.index.hr/sport/clanak/fantomski-udarac-alija-je-usmjerio-na-vrh-a-listona-u-smrt-kazu-da-je-kriva-mafija/2299367.aspx

Fantomski udarac Alija je usmjerio na vrh, a Listona u smrt. Kažu da je kriva mafija

Danas ćemo se prisjetiti noći u kojoj je rođen Muhammad Ali, u kojoj je prethodno pobijedio neomiljenog razarača Sonnyja Listona, te revanša godinu dana kasnije, koji je do danas ostao jedan od najmisterioznijih boksačkih mečeva u povijesti.

Nije nimalo pretjerano zaključiti da su te olujne večeri u veljači 1964. godine samo izazivač i njegov trener vjerovali u iznenađenje u polupraznom Miami Beach Convention Centeru. Očekivala se uvjerljiva pobjeda zastrašujućeg i ne odveć omiljenog šampiona, fantastičnog nokautera, koji je svog prethodnika Floyda Pattersona srušio u prvoj rundi, a onda to ponovio i u uzvratu u srpnju 1963. Ambiciozan, brbljav i sve popularniji olimpijski pobjednik u poluteškoj kategoriji iz Rima 1960. svakako je bio odličan boksač, ali kakve su mu šanse protiv svjetskog prvaka ako se osam mjeseci ranije na Wembleyju jedva spasio od poraza protiv osrednjeg i istrošenog Britanca Henryja Coopera?

Međutim, kao i toliko puta u sportu, a pogotovo u profesionalnom boksu, pred 8297 gledatelja u Miami Beachu dogodilo se iznenađenje, gotovo senzacija. Cassius Clay pobijedio je Sonnyja Listona i time postao svjetski prvak u teškoj kategoriji, ali i otvorio sasvim novu stranicu u svome životu. Dan nakon meča Cassius Clay pojavio se u Convention Centeru i novinarima rekao da se pridružuje Naciji islama, tada kontroverznoj vjerskoj i političkoj organizaciji Afroamerikanaca. Desetak dana kasnije, odbacujući robovsko podrijetlo, 22-godišnjak iz Louisvillea u američkoj saveznoj državi Kentuckyju promijenio je ime u Muhammad Ali, pod kojim će se u sljedećim godinama prometnuti u vjerojatno najutjecajnijeg, najpopularnijeg i jednog od najvećih sportaša svijeta.

U tjednima prije dvoboja u Miami Beachu malo je toga ukazivalo na to da će Liston ostati bez titule. Clay nije imao mnogo pobornika. Na kladionicama je sedam dolara uloženih na Listona donosilo samo dolar zarade, a u internoj anketi među 46 nazočnih novinara samo su trojica vjerovala da izazivač može pobijediti.

Svjetskom prvaku bilo je nešto više od 30 godina. Ni danas se ne zna točan datum njegova rođenja, pa čak ni godina. Njegov rodni listi nije sačuvan, a njegova je majka u različitim prilikama iznosila različite datume rođenja. Vjeruje se da je rođen imenom Charles između 1930. i 1932. u Arkansasu. Bio je 24. po redu među 25 djece Tobea Listona i jedno od 10 djece koje je dobio s tadašnjom suprugom Helen Baskin. Bili su toliko siromašni da je Sonny morao početi raditi u polju već kao 8-godišnjak.

Liston se s boksom upoznao u zatvoru
Do kasnih tinejdžerskih godina bio je nepismen, a, kao i mnogi boksači nakon njega, rukavice je prvi put navukao u zatvoru, u Jefferson Cityju u Missouriju. Ukupno je uhićen 19 puta za razna djela, od oružane pljačke do napada na policajca. Problema sa zakonom imao je još godinama nakon što je započeo profesionalnu boksačku karijeru, sve do početka 60-ih godina.

Liston je bio snažne građe, visok 186 cm i težak 99 kg, ali ono što ga je izdvajalo od ostalih teškaša je obujam šake od čak 36 cm. Obilježen teškim djetinjstvom i robijaškim nasljeđem, neobrazovan i nepovjerljiv prema ljudima, Liston je bio povučena osoba i rijetko je razgovarao s novinarima.

No, zato je bio vrlo uvjerljiv u ringu. Do veljače 1964. godine postigao je 35 pobjeda i pretrpio samo jedan poraz, i to podijeljenom odlukom bodovnih sudaca. Većinu svojih suparnika je nokautirao, mnogima je slomio čeljust ili im nanio druge ozljede, a neke je čak udarcima izbacio iz ringa. Već samom svojom pojavom kod suparnika je izazivao strah.

"Sparing s Listonom najopasnije je što sam učinio u cijelom svom životu. Liston je bio jedini čovjek koji me mogao nagnati da ustuknem", rekao je slavni američki boksački profesionalac George Foreman, olimpijski pobjednik u teškoj kategoriji u Ciudad Mexicu 1968.

Zanimljivo je da Liston nije uživao podršku Afroamerikanaca, unatoč rasnim tenzijama i borbi protiv segregacije u SAD-u polovicom 20. stoljeća. S druge strane, bijeli Amerikanci bili su sumnjičavi prema njemu zbog povezanosti s organiziranim kriminalom.

Clay je bio njegova sušta suprotnost. Desetak godina mlađi, agilniji i ambiciozniji izazivač, drzak i govorljiv, uživao je u pozornosti kamera i medija i lako pronalazio riječi samohvale. Izrugivao se svome suparniku, iskorištavao njegovo nesnalaženje u javnosti, vrijeđao ga je na svakom koraku, nazivao velikim i ružnim medvjedom. Otišao je tako daleko da je ispred Listonova kampa u Floridi demonstrativno postavio zamku za medvjede.

"Liston je nula. Ne zna govoriti, ne zna boksati. Trebaju mu govorne vježbe i boksačke lekcije", razmetao se Clay pred kamerama i mikrofonima, da bi na službenom vaganju jutro prije meča svjetskom prvaku dobacio: "Znam da se bojiš, champ! Nisi ti nikakav div. Ti si samo ružan!"

No, nazočni novinari bili su uvjereni da mladi izazivač glumata agresiju zbog vlastita straha. Ionako su ga smatrali čudakom, jer je odskakao od stereotipnih afroameričkih sportaša iz sredine 20. stoljeća. Tijekom kratkog liječničkog pregleda nakon vaganja pokazalo se da je Cassiusov puls dvostruko brži od normalnog, a krvni tlak bitno povišen. Liječnik je medijima rekao da je izazivač nasmrt preplašen.

Navečer u ringu, međutim, bilo je sasvim drukčije. Pred očima svog boksačkog idola Sugara Raya Robinsona Clay se pokazao i više nego ravnopravnim suparnikom. Svjetski prvak teško se nosio s njegovim brzim kombinacijama i preciznim pojedinačnim udarcima, dok je, s druge strane, mladi izazivač uglavnom lako eskivirao njegove napade. Situacija se promijenila otprilike u trećoj rundi, a tada su krenule i kontroverze oko meča u Miami Beachu.

Clay je dobro otvorio rundu, gotovo se poigravao s Listonom i nanio mu ozljedu ispod lijevog oka. No, kad je na kraju runde krenuo prema svom kutu, u kojem je bio slavni trener Angelo Dundee, požalio se na žarenje u očima. Sljedeće dvije runde boksao je suznih očiju i zamućena vida. U petoj rundi bio je na rubu poraza, bježao je po ringu od goropadnog Listona, koji je vidio priliku za pobjedu.

Što je bilo na Listonovim rukavicama?
Nikad nećemo sa sigurnošću ustanoviti jesu li Listonove rukavice bile premazane nekim nedopuštenim sredstvom. Jedan od Listonovih trenera, Joe Pollino, navodno je novinaru Jacku McKinneyju kasnije priznao da je na rukavice utrljao nešto što izaziva iritaciju očiju. Živih neposrednih svjedoka više nema, a Clay se čudesno oporavio u šestoj rundi.

Bila je to prava rapsodija, potpuno je preuzeo kontrolu nad borbom, plesao ringom i bez puno muke pogađao frustriranog suparnika. Titula je klizila u Clayeve ruke, postali su toga svjesni i novinari i publika. A onda je uslijedio šok. Dogodilo se nešto nezamislivo za branitelja svjetskog naslova. Liston je odustao. Navodno je u pauzi uoči sedme runde svojem kutu rekao: "To je to!" Pritom je ispljunuo zaštitnu gumu, što je bio jasan znak da je za njega borba završena.

Cassius Clay postao je svjetski prvak tehničkim nokautom, iako je kod trojice bodovnih sudaca rezultat bio izjednačen (58-56, 56-59, 57-57). "Ja sam kralj svijeta! Ja sam ljepotan! Ja sam zao! Potresao sam svijet! Potresao sam svijet! Potresao sam svijet!" uzbuđeno je vikao usred ringa. Jaz između onoga što se dogodilo i što se trebalo dogoditi bio je toliko dubok da su odmah krenule mnoge teorije o tome zašto je Liston ostao bez svjetskog naslova.

Liston je kasnije tvrdio da je morao odustati zbog ozljede ramena, što nije nemoguće, ali ništa tijekom meča nije ukazivalo na to da ima zdravstvenih problema. Mnogi i danas vjeruju da je predao meč pod pritiskom mafije, u čijem je zagrljaju bio još od 1953. Štoviše, danas se zna da su poznati mafijaši Frankie Carbo i Blinky Palermo bili njegovi menadžeri, praktički njegovi gazde (i ne samo njegovi), sve do njihova odlaska u zatvor početkom '60-ih godina. S obzirom na to da je na kladionicama bio izrazit favorit, izdašna oklada na Listonov poraz mogla je Carbu, Palermu i njihovim partnerima donijeti pravo bogatstvo.

"Neke su borbe u to vrijeme bile namještene. Neki su suci bili potplaćeni. Neke su borbe bile spektakularne jer je Carbo posjedovao oba borca. Znao je njihove stilove i dogovarao je mečeve za koje je znao da ih ne može izgubiti. The Republic of Carbo dobro je poslovala. Zarađivalo se bez obzira na pobjednika u meču, u njihovim rukama bile su i titule i boksači i suci", napisao je poznati američki novinar Jerry Isenberg u knjizi Once There Were Giants: The Golden Age of Heavyweight.

Uzroci Listonova poraza i razočaravajućeg nastupa možda su ponajprije vezani za sport. Šampion nikad nije bio poznat po sportskom životu, a dvije lake i uvjerljive pobjede protiv Pattersona i činjenica da su ga svi smatrali zastrašujućim dale su mu lažnu sigurnost. Bio je uvjeren da klinac iz Kentuckyja ne predstavlja prijetnju i moguće je da se nije adekvatno pripremio. Svjedoci čak tvrde da je Liston noć prije meča proveo uz alkohol. Osim toga, tijekom tri godine prije dvoboja u Miami Beachu svjetski prvak u četiri je meča proveo u ringu manje od šest rundi. Istodobno je Clay boksao više od 80 rundi u 14 mečeva. Te tri godine bile su možda i ključne u njegovu tjelesnom, mentalnom i tehničkom razvoju.

U revanšu je odlučio fantomski udarac. Što se zapravo dogodilo?
U svibnju 1965. godine isti suparnici ponovno su se našli u ringu u gradiću Lewistonu u saveznoj države Maine, pod još opskurnijim okolnostima i s još kontroverznijim završetkom. U Central Maine Youth Centeru okupilo se manje od 4000 gledatelja. Svjetski prvak, tada već pod imenom Muhammad Ali, nokautirao je Listona famoznim "fantomskim udarcem" već u prvoj rundi. Na snimci je teško ustanoviti je li Alijev udarac bio toliko jak da suparnik padne. Konfuziji i novim optužbama za namještanje pridonio je i sudac u ringu, nekadašnji svjetski teškaški prvak Jersey Joe Walcott, koji je isprva dopustio Listonu da nastavi, a onda kad su ga upozorili da je izazivač na podu ostao najmanje 17 sekundi, prekinuo je meč i proglasio Alija pobjednikom.

Pobješnjeli Ali stajao je nad Listonom i vikao: "Trebao si biti gadan suparnik! Nitko neće vjerovati u ovo!" Fotoreporter Neil Leifer uhvatio je taj trenutak na čuvenoj fotografiji.

Jedan od Listonovih trenera kasnije je rekao da se bivši prvak bojao napada Alijevih sljedbenika iz Nacije islama. Novinar Sports Illustrateda Mark Kram, pak, ovako je prenio Listonove riječi: "Ali je luđak i nisam želio imati posla s njim, kao ni s njegovim muslimanskim pratiteljima. Kome to treba? Zato sam legao. Nije me pogodio."

Alijevoj reputaciji nije posebno naštetilo to kako je došao do titule i odradio prvu obranu. U sljedećih 15-ak godina postao je ne samo najveći boksač u povijesti nego i globalna sportska ikona, čija su popularnost i utjecaj nadilazili granice njegova sporta.

Liston je krenuo nizbrdo. Tijelo su mu našli tjedan dana nakon smrti
Listonova je budućnost bila kudikamo mračnija, a njegova smrt obavijena kontroverzom, kao i cijeli njegov život. Nakon poraza u Lewistonu bio je na dnu, zbog financijskih obaveza prema organiziranom kriminalu ubrzo je ostao bez novca i postao je utjerivač dugova u Las Vegasu. Pokušao se vratiti boksu i do 1969. ostvario 14 uzastopnih pobjeda, da bi u prosincu te godine izgubio nokautom od Leotisa Martina. Bilo mu je blizu 40 godina i bio je to znak da se više nema čemu nadati u boksu.

Listonova supruga Geraldine pronašla je njegovo beživotno tijelo 5. siječnja 1971. po povratku kući s višednevnog putovanja. Policija je pronašla heroin u njihovu domu, ali ne i injekcije. Njegovi su prijatelji tvrdili da smrt predoziranjem nije izgledna jer se Liston panično bojao igala. Obdukcija je pokazala da količina heroina u njegovu tijelu nije bila dovoljna da izazove smrt, pa je liječnicima preostalo jedino da kao uzrok smrti navedu zatajenje srca.

Malotko je vjerovao u to obrazloženje. Javnosti je bila uvjerljivija priča da ga je smaknula mafija zato što, unatoč uputama koje je dobio, nije izgubio posljednji meč protiv Chucka Wepnera. Sahranjen je u Las Vegasu, a ispod njegova imena na ploči stoji samo "A Man".
tex2 Posted - 04/01/2022 : 07:58:42
https://www.index.hr/sport/clanak/amerika-mu-je-zamjerila-kad-je-odbacio-robovlasnikovo-ime-bio-je-preteca-blma/2279679.aspx

Amerika mu je zamjerila kad je odbacio robovlasnikovo ime. Bio je preteča BLM-a

Danas ćemo se prisjetiti velike karijere Kareema Abdul-Jabbara, koji je i danas najbolji strijelac NBA lige svih vremena, osvojio je jednako naslova prvaka kao Michael Jordan, a po društveno-političkom angažmanu i upozoravanju na problematiku rasizma u SAD-u bio je preteča pokretu Black Lives Matter pola stoljeća ranije.

DA JE kojim slučajem u kultnoj Kviskoteci Kareem Abdul-Jabbar bio postavljen kao odgovor u igri asocijacija, autorima bi najteži zadatak bio odabrati samo četiri tražena pojma koja podsjećaju na njega. Jedan bi, očito, bila košarka. Ali ostali? Izbor je golem.

Udica. Točnije, nebeska udica, ili skyhook. Kasnije su to bili Jordanova i Dirkova verzija fadeawaya, a danas Hardenova ili Dončićeva stepback trica, a u to je vrijeme Kareemov mekani izbačaj koji bi loptu vinuo barem još metar u zrak bio šut koji je jednostavno nemoguće braniti.

Naočale. Nosio ih je većim dijelom karijere zbog učestalih udaraca koje je dobivao u oko, a na terenu su njegovu 218 cm izduljenu figuru činile još osebujnijom i prepoznatljivijom.

Islam. Njegovo rodno ime je Lew Alcindor, a u 21. godini ga je promijenio u Kareem Abdul-Jabbar, odnosno Plemeniti Sluga Svemoćnoga, kada je u potrazi za identitetom postao musliman.

Pilot. Ako niste gledali kultnu komediju Ima li pilota u avionu?, prvom prilikom ispravite taj propust.

Los Angeles. Grad u kojem je proveo četiri godine na sveučilištu i 14 od 20 profesionalne karijere.

Bruce Lee. Njegov mentor koji mu je usadio Jeet Kune Do kao životnu filozofiju, kojoj je kasnije zahvaljivao košarkašku dugovječnost.

Rekord. Da, ali koji? Recimo, 38.387, odnosno broj poena koje je postigao u NBA ligi, koji do danas nitko nije dostigao, a ako ne uspije LeBron James, izvjesno je da neće nitko još desetljećima. Ili 57.446, broj odigranih minuta? Šest titula najkorisnijeg igrača? Tri uzastopna naslova sveučilišnog prvaka i MVP-a turnira? To su samo najglamurozniji iz niza rekorda koje je Abdul-Jabbar postavio, a mnogi i danas stoje.

Aktivizam. Više od 50 godina prije pokreta Black Lives Matter Kareem se borio za istu stvar, jednakost crnaca u američkom društvu. U eri daleko prije društvenih mreža trebalo je zaista opravdati "aktiv" u riječi aktivizam, djelima upozoravati na probleme, a on je na ovaj upozorio bojkotom Olimpijskih igara 1968. Budući da prije Dream Teama 1992. profesionalci nisu smjeli na Igre, tako je propustio jedinu priliku osvojiti najvrjedniji preostali trofej u karijeri, olimpijsko zlato.

Koza? Većina će za GOAT-a ipak odabrati Michaela Jordana, neki su skloni LeBronu Jamesu, ali i oni koji bi zastupali slučaj Lewa Alcindora imali bi što za reći.

Na sveučilištu debitirao s 56 koševa. Uslijedila je neviđena trogodišnja dominacija
Rodio se s 57 centimetara i skoro šest kila. U sedmom razredu bio je dvometraš i zakucavao. U srednjoj školi već je pokazivao o kakvom se pobjedniku radi. Vodio je momčad do niza od 71 pobjede i dva naslova državnog prvaka u tri godine. Na sveučilištu UCLA kao brucoš nije smio igrati, a onda je na debiju zabio 56 koševa. U sljedeće tri godine vodio je Bruinse do 88 pobjeda u 90 utakmica i tri naslova NCAA prvaka, sva tri puta kao najbolji igrač turnira, a dvaput i kao sveučilišni igrač godine.

Brzo je izrastao u vrhunskog košarkaša, ali na UCLA-u se izgrađivao kao osoba, a posebno mu je smetala problematika podređenosti crnaca u američkom društvu, odnosno rasizam.

Zašto je Lew postao Kareem?
"Crnim Amerikancima sve je bilo nametnuto, čak i ime. Alcindor je prezime koje su moji preci dobili po svojem robovlasniku. Iz ropstva smo izašli prilično oštećeni i mogli smo se uzdignuti samo ako ustanovimo vlastiti identitet. Bio sam kršćanin, monoteist, ali ime sam želio promijeniti u skladu s monoteizmom koji prakticiraju u Africi. Počeo sam se zanimati za islam i postao sam musliman", ispričao je Abdul-Jabbar prilikom promocije svoje knjige Postajući Kareem. "Nije to bio istup protiv Amerike, nego nešto što sam učinio zbog sebe kako bih uspostavio svoj identitet umjesto onoga koji mi je nametnut."

Osjećao je restriktivnost i na vlastitom primjeru na samom parketu. Budući da je dominirao visinom i atleticizmom, NCAA je pokušala natjecanje učiniti ravnopravnijim zabranom zakucavanja, koja se održala čak 10 godina. Uvriježeno je bilo mišljenje da su crnci genetički atletičniji i češće su zakucavali, pa su ih takvom odlukom, doslovno i figurativno, spustili na zemlju.

Mnogima su tako zaista oduzeli najjače oružje, ali ne i Kareemu. On nije morao zakucavati da bi dominirao. On je imao svoju udicu.

Pokušao bi driblati, a druga djeca bi mu samo uzela loptu iz ruku
"Imao je 12 godina i skoro dva metra. Svi su htjeli da igra košarku, ali nije bio dobar. Bio je vrlo nespretan. Kad bi primio loptu, pokušao bi driblati, a druga bi mu je djeca jednostavno uzela iz ruku", prisjetio se George Hejduk, koji je došao na trening njegove škole i odlučio mu pokazati nekoliko osnova. Bacao mu je loptu visoko, upozoravao ga da je ne spušta i ne dribla, nego samo odradi tri jednostavne stvari. Korak, pogled, udica.

"Tom čovjeku dugujem sve", i danas je odlučan Jabbar. Pola sata zajedničkog treninga bila su dovoljna da mu posadi sjeme jedne vještine koju će kroz godine dovesti do savršenstva, do nezaustavljivosti.

UCLA Bruinsi s njim su ustanovili dominaciju bez presedana i dobili su 88 od 90 utakmica na putu do tri uzastopna naslova. Jedan od ta dva poraza doživjeli su od Houstona kad se Alcindor tek vratio nakon što je propustio dvije utakmice zbog ozljede oka, koju je doživio kad mu je protivnik zagrebao rožnicu. Nekoliko godina kasnije, tijekom profesionalne karijere, u predsezonskoj utakmici mu se ponovila ista ozljeda, što ga je toliko razljutilo da je udario konstrukciju koša i slomio šaku. Propustio je prvih 16 utakmica sezone, a vratio se noseći zaštitne naočale, koje su mu postale i zaštitni znak.

Tijekom 20-godišnje NBA karijere odigrao je 1560, a propustio samo 80 utakmica. Jedanput je morao mirovati dva mjeseca jer je na protivnikov lakat reagirao šakom i ponovno je slomio. Praktički pola utakmica u karijeri propustio je zbog izljeva bijesa, a ne neke uobičajene košarkaške ozljede, poput koljena, mišića ili Ahilove tetive. Svoju neuništivost zahvaljuje legendi jedne sasvim drukčije branše.

Za dugovječnost su krivi Bruce Lee i njegova supruga Linda
"Na trećoj godini koledža počeo sam učiti orijentalne borilačke vještine. Jedan je novinar predložio da treniram s Bruceom Leejem. Otišao sam kod njega i razgovarali smo. Onda mi je rekao da udaram vreću što snažnije mogu, a on je stajao iza nje i pridržavao je. Nakon nekog vremena me je zaustavio i rekao: 'U redu, zanimljivo.' Onda je pozvao svoju suprugu Lindu i rekao da će ona sad udarati vreću, a da je ja pridržavam. U redu, ništa strašno, pomislio sam. Jedanput ju je udarila nogom, a ja sam odletio na drugu stranu. Imala je možda 55 kila, a mogla je stvoriti takvu silu. Odmah me je pridobio. Trenirao sam s njim sljedeće četiri godine", prisjetio se Abdul Jabbar.

Od borilačke legende naučio je cijelu filozofiju Jeet Kune Doa, posebnu pažnju počeo je posvećivati istezanju, a kasnije se posvetio i jogi. Njima pripisuje takvu dugovječnost. Baš kao udicu, od Leeja je naučio jednu vještinu, a onda ju inteligentno prilagodio sebi i usavršio.

Zahvaljujući njemu, debitirao je i na filmu, u Igri smrti iz 1972., kad je glumio Leejeva protivnika i pokazao što je sve od njega naučio tijekom dugogodišnjeg poznanstva, koje je izraslo u prijateljstvo i mentorstvo. Osam godina kasnije ostvario je i puno poznatiju ulogu u kultnoj komediji Ima li pilota u avionu?, a i danas se često pojavljuje kao gost u raznim serijama, pa je tako u posljednjoj sezoni Teorije velikog praska s junacima serije igrao Dungeons & Dragons.

Bio je glumačka zvijezda prije Michaela Jordana i Space Jama. Bio je simbol košarkaša koji ne želi "šutjeti i driblati" puno prije LeBrona Jamesa, današnjeg predvodnika generacije društveno i politički osviještenih sportaša koji svoju platformu koriste kako bi širim masama ukazivali na problematiku crnaca u Americi.

Jordan i James danas su najčešći subjekti razgovora o najvećem košarkašu svih vremena, ali Kareema praktički ni u čemu nisu nadmašili. Poput Jordana, osvojio je šest naslova prvaka - jedan s Milwaukee Bucksima 1972. i pet s LA Lakersima osamdesetih. Postigao je više koševa i osvojio više titule MVP-ja nego itko u povijesti. Bio je oličenje izvrsnosti i dugovječnosti puna dva desetljeća. Dominirao je protiv Wilta Chamberlaina na početku, a Olajuwona i Ewinga na kraju NBA karijere. Patentirao je jedan od najubojitijih poteza u košarci svih vremena i bio ogroman dio nezaboravnog rivalstva Lakersa i Celticsa osamdesetih.

Njegovo košarkaško naslijeđe je izuzetno, vrijedno svrstavanja među najveće svih vremena, pa i na sam vrh na centarskoj poziciji, koja je kroz povijest dala najviše velikana.

Najveći dio razloga za to što ga se ne smatra GOAT-om je banalan. Abdul-Jabbar u prvom dijelu karijere nije bio osobito popularan. Nije razgovarao s novinarima, što je na njih ostavljalo loš dojam te je o njemu stvorena slika popriličnog seronje.

"Nitko mi nije objasnio važnost odnosa s javnošću. Na koledžu je bila takva potražnja za mnom među novinarima da im je trener John Wooden potpuno zabranio da razgovaraju sa mnom.Tako da mi je to bilo normalno kad sam došao u NBA. Primarni fokus uvijek mi je bio na napornom radu da budem što bolji, a sve ostalo bilo je manje bitno, pa u društvenim situacijama možda nisam bio najugodniji, a u razgovorima sam bio rezerviran", objasnio je Abdul-Jabbar u intervjuu prije desetak godina.

Uz Magica je postao pobjednik
Njegovu imidžu nije pridonijelo ni forsiranje trejda iz neuglednog Milwaukeeja u glamurozni Los Angeles 1975., ali to će se pokazati kao vrhunski potez četiri godine kasnije, kada su mu Lakersi na draftu pridružili klinca iz Michigana s osmijehom preko cijelog lica. Do njegova dolaska nizao je titule najkorisnijeg igrača, a nakon njega šampionske prstenove. Magic Johnson imao je karizmu koja je ukrala šou Kareemu, ali napravila ga cijelom svijetu. Upravo su Lakersi s njima dvojicom u rivalstvu s Birdovim Celticsima najzaslužniji za globalnu popularizaciju košarke, koja je buknula nakon pojave Dream Teama u Barceloni 1992.

Bili su potpune suprotnosti, ali su zato tako dobro funkcionirali. Jedan tmuran i strogo profesionalan, drugi lepršav i spektakularan, a obojica genijalni.

"U njegovoj prvoj utakmici ja sam zabio za pobjedu, a on je poludio od sreće kao da smo postali prvaci. Srušio me je na parket, bacio se je na mene i grlio me je. Rekao sam mu da se smiri jer imamo još 81 utakmicu poslije ove", prisjetio se Kareem.

Bilo je jednostavno, jedan drugome olakšavali su život.

"Najjednostavnija taktika kad igraš s Kareemom je da mu daš loptu", ukratko je sročio dinamiku tog odnosa Magic.

Još kao 38-godišnjak Abdul-Jabbar je u prosjeku postizao 23.8 koševa, a tek u posljednje tri sezone pao je ispod 20. Međutim, tri od svojih šest naslova osvojio je u zadnje četiri sezone i tako stvorio savršen odgovor na dugogodišnje kritike starog rivala Wilta Chamberlaina.

Legendarni Wilt osjećao se ugroženo dolaskom novog dominantnog centra u NBA te ga je kritizirao svakom prilikom, posebno nakon odlaska u mirovinu, valjda u strahu da će ovaj u konačnici nadmašiti njegovo naslijeđe. Govorio je da Kareem ne čini dovoljno za pobjedu, da ne zabija koliko bi trebao, da premalo skače, da ne igra obranu, što je zvučalo poprilično licemjerno od tipa koji je dominantne brojke pretočio u samo dva naslova prvaka, od kojih jedan u sutonu karijere.

Uništio Wilta za kraj karijere
Nakon što mu je Abdul-Jabbar srušio NBA rekord, preskočivši ga na vrhu liste strijelaca svih vremena, Chamberlain mu je poručio da mu je vrijeme za penziju. Međutim, Kareem je nastavio igrati još pet godina i s nove tri titule nadmašio je njegovu ostavštinu kao najboljeg centra svih vremena, ako ju je ikada i imao u konkurenciji trofejnog Billa Russella.

"Naravno da si želio da odem, jer bi to bilo u tvom stilu, nakon poraza u finalu, odustajanjem, kao što si ti odustajao svaki put kad bi nailazio na prepreku i onda krivnju svaljivao na sve oko sebe. Ali odlučio sam da mogu još puno dati i osvojio sam još tri naslova u četiri godine. Razumijem tvoju ljubomoru, nikad nisi obranio naslov, tvoji Lakersi nikad nisu pokazali kontinuitet i nisi želio da te moji nadmaše. Pamtit će se da sam ja radio sa suigračima i pomagao momčadi da pobjeđuje, dok ćeš ti zauvijek biti cmizdravac koji sakuplja statistiku i odustaje", napisao mu je Abdul-Jabbar u otvorenom pismu nakon što je okončao karijeru.

U pisanju se pronašao i nakon košarkaških dana. Izdao je bestselere, poput druge autobiografije Postajući Kareem, ali i povijesne knjige, poput Crnih profila u hrabrosti, koji su mnogi američki učitelji uvrstili u svoje satove povijesti, a redoviti je kolumnist najuglednijih svjetskih medija, poput Timea i Guardiana.

Na parketu je bio stroj za koševe i pobjednik, izvan njega veliki mislilac. Kompletan paket. Da se rasprava o GOAT-u vodi i izvan dosega na parketu, da se gleda cjelokupna ostavština na košarku, ali i društvo, Kareem Abdul-Jabbar i na Jordana i na LeBrona gledao bi s visine koju su dosezale njegove udice.

forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 1.03 seconds. Snitz Forums 2000