| T O P I C R E V I E W |
| mladjo |
Posted - 19/05/2008 : 18:57:06
Popis svih recenzija na ovom topicu:
Vernor Vinge: Jazbina na nebu (mladjo) str. 1
Vernor Vinge:Vatra nad dubinom (mladjo) str 1
William Gibsom:Neuromancer (mladjo) str. 1
William Gibson: Count zero (mladjo) str. 1
Runemarks – Joanne Harris str. 2
Orson Scott Card: Enderova igra str. 2
Richard Matheson: Ja sam legenda str. 2
Walter M. Miller, Jr. - "A canticle for Leibowitz" str.2
Arthur C. Clarke - ideje i dostignuća str. 3
Isac Asimov - lik i djelo str.3
Roboti - mali traktat str. 4
Restoran na kraju Vaseljene (The restaurant at the end of the Universe) str.4
Roboti - mali traktat vol. 2 str. 5
Daglas Adams - "Zivot, Vaseljena i sve ostalo"str. 5
Magle Avalona - Marion Zimmer Bradley str. 5
Phillip Jose Farmer:Dveri vremena str. 6
Louis M. Bujold: Vorkosigan saga str. 6
Lois M. Bujold - "Diplomatski imunitet" str. 8
Časopis Ubiq - kratki osvrt str. 9
'Crvena soba' od spisateljice Niki Frenč. str. 9
Leva ruka tame i Svijet se kaže šuma str. 11
Maks Bruks: Svetski rat str. 12
Ijan Mekdonald: Bespuće str. 12
Zoran Jakšić:Severnjak str. 13
Steven King:Dolores Clairbone i Gerald s game str. 13
Steven King: It str 13
Polarisova SF antologija/95 str. 13
Ilija Bakić: Jesen Skupljača str. 13
Kraj Večnosti'(Isak Asimov) str. 13
"Kratka povest vremena" profesora Stivena Hokinga. str. 14
Michael Chabon: Gospoda pustolovi str. 14
Asimov: The shortest story ever made str. 14
Klark:'Spuštanje noći'. str. 14
Makroskop, Pirs Entoni
Pol Anderson:Krstaški pohod
Monolith vol. 2
Dragoslav Mihailović: Kad su cvetale tikve str. 16
Filip K. Dik: Doktor Bladmani
Polarisova SF antologija/97 str. 18
Dan Simmons:Hyperion str. 18 i 20
'2001:Odiseja u svemiru''. str. 20
Leva ruka tame LeGvin str. 20
Stephen King:Just after sunset str. 21
Tom Rimi:Slepi glasovi str. 22
Dejvid Gemel: Parmenion. str. 22
Kliford Simak:Svet - groblje str. 22
Dan Simmons:Pad Hyperiona str. 23
Donesite mi glavu Dražesnog Princa str. 23
Pol Anderson: Moždani talas str. 23
Filip K. Dik: Marsovsko vremensko iskliznuće str 24.
Wells:Rat svijetova str. 25
E. C. Tubs:Zvijezdana smrt str. 25
Polarisova SF antologija/93
Kliford Simak: Izbor Bogova str. 26
Filip K. Dick: Galaktičarski iscjeljitelj keramike str. 26
Jared Diamond, Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške
Mirjana Novaković:Strah i njegov sluga str. 27
Robert Šekli:Savršena planeta str. 27
Pol Anderson: Biće vremena str. 28
Polarisova SF antologija/94
Artur Klark, Gregori Bedford:Sa one strane spuštanja noći
Stephen King:Salemovo str. 28
Dan Simmons:Hyperion str. 28, 29
Richard Matheson:I am legend str. 28
Ursula LeGvin:Hainske priče str.29
Ursula LeGvin:Dvanaest četvrti vetra
Philip K. Dick:A maze of death str 31
Piter Vajt:Prošlost je ljudska str. 31
Polarisova SF antologija/96 str. 32
Isak Asimov:Zadužbinska trilogija str. 33
Dejan Stoiljković:Konstantinovo raskršće str. 33
JOŠKO BELAMARIĆ:Freud u Splitu str. 36
Franc Kafka:Preobražaj str. 37
Roberto Saviano Gomora str. 37
Dan Simmons:Uspon Endymiona str. 39
EX - YU SF: edicija X - 100 str. 40
EX - YU SF: edicija Kentaur str. 41
Den Simons:Drud I. i II. deo str. 41
EX - YU SF:Biblioteka SIRIUS str. 42
EX - YU SF:edicija SUPERNOVA str. 42
ISAAC ASIMOV NA RAPIDSHAREU! (AUDIO KNJIGE )str. 45
Gordon N. Dickinson: Vojniče ne pitaj str. 45
EX - YU SF:Edicija POLARIS str. 47
EX - YU SF: SFera i SFeraKON str. 47
Polarisova SF antologija/99 str. 47
EX - YU SF:Furtinger, Pihač, Mikuličić str. 48
EX - YU SF: Povijest SFere i SIRIUSA I. - III. dio STR. 48
Filip Dik: Klanovi Alfinog mjeseca str. 48
Robert A. Henlein: Zvjezdani jurišnici str. 51
EX - YU SF:Irena Rašeta : Kako netko može ne voljeti znanstvenu fantastiku? str. 51
Robert Silverberg:Legende str. 51
Isaac Asimov: Zadužbina i zemlja str. 52
STEPHEN KING - snovolovka str. 53
Greg Ber, EON str. 53
kolebanje smrti str. 53
Niccolo Ammaniti: Ja se ne bojim, Pokupit ću te i odvesti, Kako Bog zapovijeda str. 54
Greg Bear: Legat str. 55
Clarke/Baxter: Oko vremena str. 55
Albert Camus: Stranac str. 56
Aleksandar Solženjicin: Jedan dan Ivana Denisoviča str. 56
JOHANES MARIO SIMMEL:Pustite cvijeće cvjetati str. 56
Greg Ber, PUT SVIH DUHOVA str. 56
R.A. Heinlein: Luna je okrutna ljubavnica str. 56
Riftwar saga str. 57
Charles Bukowski: Post - Office str. 57
Isaac Asimov:Čelične pećine i Golo sunce str. 57
Goran Skrobonja: Istinite laži str. 57
Stiven Presfild: ALEKSANDAR - vrline rata str. 57
Kliford Simak:Vreme je najednostavnija stvar str. 58
POLARISOVA SF ANTOLOGIJA 1998. g. str. 58
Den Simons:Pesme Boginje Kali str. 58
Den Simons: Ilion str. 58
STEAMPUNK str.59
Ursula Leguin: Pričanje str. 59
Stephen King:Cell str. 59
POLARISOVA sf antologija:2000 str. 60
Michael Swanwick - mali traktat str. 60
Filip Dik, UBIK str. 60
N. Calder: Magic Universe (Grand Tour of Modern Science) str. 60
S. Baxter: Dark Future str. 60
B. Knight: Figure of Hate str. 60
Val McDermid: A Place of Execution str. 61
J. Theorin: Echoes from the Dead str. 61
K. Maitland: Company of Liars str. 61
David Icke - Priče Iz Vremenske Omče str. 61
C. Palliser: Quincunx str. 61
C. J. Sansom: Dissolution str. 61
C. J. Sansom: Dark Fire str. 61
C. J. Sansom: Sovereign str. 61
C. J. Sansom: Revelation str. 61
Stanislav Lem:Fijasko str. 61
James Ellroy:Veliko ništavilo str. 61
L. Penny: A Fatal Grace str. 62
M. Crighton: 13. borac str. 62
L. Grosmann: Codex str.62
I. Banks: Excession str. 62
I. Banks: The Algebraist str. 62
A. Mathews: The Apotecary's House str. 62
S. Berry: The Templar Legacy str. 62
I. Pears: An Instance of the Fingerpost str. 62
White, Haft, White: The Key to the Name of the Rose str. 62
Bates: Liječenje oči bez pomoči naočala str. 62
Jefremov: Tajna tamne planete (Tumannost Andromedi) str. 62
Lem: Eden str. 62
Lem: Nepremagljiva str. 62
Christie: Misteriozni događaji u Stylesu str. 62
Christie: I poslije toga više nije bilo nikoga str. 62
Dexter: Misa za mrtve str. 62
Mankell: Muž, koji se je smijao str. 62
Gregory: Zavjera nasilja str. 62
Feynman: Ma sigurno se šalite, gospodine Feyman! str. 63
Petančič: Anor Kath - putevi magova str. 63
Verne: Tajnoviti otok str. 63
Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojnika Švejka str. 63
Jaroslav Hašek: Lik i djelo str. 63
Phillip K. Dick: Tamno skeniranje str. 63
Kod Kalicha - birtija koju je proslavio Švejk str. 64
Oscar Wilde: Slika Doriana Greya str. 64
Mark Nykannen: Search Angel str. 64
Lovecraft: Planine ludila str. 64
William Dietrich: Napoleonove piramide str. 65
Josef Škvorecky: Oklopni bataljon str. 65
Greg Bear: Premještanje Marsa (Vope) str. 65
Roberts: Kraj nafte (Panzer) str. 65
Taleb: Crni labud (Panzer) str. 65
Smith: Child 44 (Panzer) str. 65
Sigurdardottir: Poslednji rituali (Panzer) str. 66
Akunin: Ahilova smrt (Panzer) str. 66
Den Simons:Šuplji čovjek (Vope) str. 66
Pratchett: Barva magije (Panzer) str. 66
Khoury: Poslednji templar (Panzer) str. 66
Gibbins: Atlantida (Panzer) str. 66
Sussman: Kambizova zagonetka (Panzer) str. 66
Preston: Kodeks (Panzer) str. 67
Rollins: Karta kosti (Panzer) str. 67
Bourne: The righteous men (Panzer) str. 67
MacLean: Polarna postaja Zebra (Panzer) str. 67
Džef Vandermer:Zaljubljeni Dradin (Vope) str. 67
Balard:Četverodimenzionalni košmar (Vope) str. 67
MacDermid: Pjesma sirena (Panzer) str. 67
Clifford Simmak:Tranzitna stanica (Mladjo) str. 67
Hrvoje Kovačević: Putnikova smrt (Rock.BobRock.) str. 68
Guareschi: Don Camillo (Panzer) str. 68
Deutsch: Urota srebra (Panzer) str. 68
Goli otoci Jovo Kapičić (Osim) str. 68
Space - Opera (Mladjo) str. 68
Miroslav Krleža (Mladjo) str. 69
Martin, Carranza: Gaudijev ključ (Panzer) str. 69
Harris: Archangel (Panzer) str. 69
Morrison: The Ark (Barka) (Panzer) str. 69
Cooper: Tajna sedmog sina (u Evropi Knjižara mrtvih) (Panzer) str. 69
Robert A. Heinlein: Dvostruka zvijezda (ZG Naklada, 2008./org. izdanje 1956.) (Rock. Bob Rock)
Asimov:Roboti zore (Lord Vader 89 ) str. 70
TEMA:Domaći autori str. 70
Asimov:Roboti i carstvo (Lord Vader 89) str. 71
Smith: Gorky park (Panzer) str. 72
Monaldi, Sorti: Secretum (Panzer) str. 72
Zoran Žmirić:BLOCKBUSTER (Mladjo) str. 72
Sacks: Muž, koji je imao ženu za šešir (Panzer) str. 72
Singh: Lijek ili sljepilo? (Panzer) str. 72
Nesbo: Rodstrupe (Panzer) str. 72
Indridason: Grad čaša (Panzer) str. 72
Dahl: Zbirka kratkih priča (Panzer) str.72
Bram Stoker: DRACULA (mladjo) str. 72
Belani (Blažič): Obzidani grad (Panzer) str. 72
Smith: Ruins (Panzer) str. 72
Preston: the Cobra Event (Panzer) str. 72
Marr, Baldwin: The Eleventh Plague (Panzer) str. 72
Kurt Vonnegut: Mali traktat (Kunoichi) str. 73
Stephen King:Izmaglica (Mhejl) str. 74
Zoran Žmirić:VRIJEME KOJE NAM JE POJEO PAC - MAN (mladjo) str. 74
Asimov: Život u svemiru (Panzer) str 75
Bujold: "Pripravnik za ratnika". (DeeCay) str. 75
''Ljeto noći''(Den Simons) (Mhejl) str. 75
Arthur Clarke i Frederic Pohl: POSLJEDNJI TEOREM (Mladjo) str. 76
Theodor Stergen: VENERA PLUS X (Mladjo) str. 76
Hanlon: The science of the Hitchhiker's guide to the galaxy (Panzer) str. 76
STIEG LARSSON: TRILOGIJA MILLENIUM (Ken2) str.76
Panzer:Pilgrim (from the Chronicles of Un) (Mladjo) str. 76
Cornwell: Portrait of a killer, Jack the Ripper, Case Closed (Panzer)str. 76
Krakauer: Into the wild str. (Panzer)76
Frederick Pohl:DOLAZE KVANTNE MAČKE (Mladjo) str. 77
Parasvemir (Mentor und SFera, 2010.) str. 77
Panzer: Changes in Heaven (Mladjo) str. 77
Arthur C Clarke: serijal o Rami (Mladjo) str. 77
Rock.Bob Rockovih "par brzopoteznih":)) - King, Coben...
J. K. Jerome: Three men in a boat, to say nothing about the dog (Panzer) str. 77
KENTAUR - biblioteka znanstvene fantastike (mladjo) str. 78
Robert Silverberg: Noćna krila (Nightwings) (mladjo) str. 78
Kliford Simak: GRAD (mladjo) str. 78
Robert A. Heinlein: VRATA U LJETO (mladjo) str. 78
Arkadij i Boris Strugacki: HOTEL KOD POGINULOG ALPINISTE (mladjo) str. 79
Predrag Raos:MNOGO VIKE NIZAŠTO (mladjo) str. 79
Đoko Ostojić:SUČELICE NA TARI (Mhejl) str. 79
Atkinson(Yogi Ramacharaka): Science of Breath (Panzer) str. 79
Krunić: Med i krv (Panzer) str. 79
Gene Wolfe: The Book of the New Sun (Panzer) str. 80
Arkadij i Boris Strugacki:PUŽ GOLAĆ NA URVINI (mladjo) str. 81
William Tenn(Philip Mass): Of Men and Monsters (Panzer) str. 81
Thomas M. Disch: The Genocides (Panzer) str. 81
Stephen King: The girl who loved Tom Gordon (Vope) str. 82
Cordwainer Smith: A Planet named Shaygol (Panzer) str. 82
Alan Dean Foster: Midworld (Panzer) str. 82
James Blish:ZVIJEZDANE SPORE (mladjo) str. 83
Philip Jose Farmer: Dark is the Sun (Panzer) str. 83
Eric Frank Russell: Wasp (Panzer) str. 85
Kim Stanley Robinson: LEDENI HRAM (mladjo) str. 85
Hal Clement: Iceworld (Panzer) str. 85
Hal Clement: Mission of Gravity (Panzer) str. 86
Feldman: Svakidašnje tajne (Imponderables) (Panzer) str. 87
Lewis: Smijeh i kladivo (Komunistični vicevi 1917-1989) (Panzer) str.87
Isaac Asimov i Robert Silverberg: Spuštanje noći (Vope) str. 88
Jack Vance: Tales of the dying earth (Panzer) str. 88
Džo Haldemen:Večiti mir (Vope) str. 89
Ellison: I have no mouth, and I must scream (Panzer) str. 89
Isak Asimov - Nemsezis (Vope) str. 89
Somoza: Špilja ideja a.k.a The Athenian Murders (Panzer) str. 89
Risto V. Radunovića "Istorijska osnova završnice Njegoševog Gorskog vijenca" (Mhejl) str. 89
Christie: Murder of Roger Ackroyd (Panzer) str. 89
Gregori Benford - Saga o centru galaksije (Vope) str. 89
Kladnik: Ljubljana sa nostalgijom (Panzer) str. 89
Panzer: IDEAL FAMILY (mladjo) str. 91
Po: Viljem Vilson (Mhejl) str. 91
Milisav Popović:Zaboravljena gora (Culfis) str. 91
Djordje Balašević:TRI POSLERATNA DRUGA (Mladjo) str. 92
Roberts: The end of food (Panzer) str. 92
Albom: Tuesdays with Morrie (Panzer) str. 92
Scott Card: Kraljevski ručak (Panzer) str. 92
Stephen King:Under the done (Vope) str. 93
Olga Larionova:Leopard sa Kilimandžara (Pirgavi) str. 94
Isak Asimov i Robert Silverberg: Dete vremena (Vope) str. 94
NICCOLO AMMANITI - nek' zabava počne (Ken2) str. 95
Panzer:INSANE ASYLUM (Mladjo) str. 95
Pötzsch: Krvnikova kčer (Panzer) str. 95
George Orwell:Životinjska farma (Mhejl) str. 95
Paolo Koeljo:Đavo i gospođica Prim (Bruce S.) str. 96
Damir Hoyka:XAVIA (mladjo) str. 97
Riel: Otkvačene arktičke priče (Panzer) str. 98
Mara R. Sirako: Dangober (Panzer) str. 98
Gartner: Praznina napretka (iz pradavnine u daljnu budučnost) (Panzer) str. 99
Phillp K. Dick:UBIK (mladjo) str. 99
Kurkov: Piknik na ledu a.k.a Smrt i pingvin (Panzer) str. 99
Alfred Bester: RAZORENI ČOVJEK (mladjo) str.101
Aldiss: Hothouse a.k.a The Long Afternoon in Earth (Panzer) str. 101
Miljenko Jergović:SARAJEVSKI MARLBORO (mladjo) str. 101
Paolo Koeljo:Anđeo ćuvar (Bruce Springsteen) str. 101
Isak Asimov:Zvezde prah nebeski (Lord Vader89) str. 101
Miljenko Jergović:Ruta Tannenbaum (Osim) str. 102
Phillip K. Dick:TECITE SUZE MOJE, REČE POLICAJAC (mladjo) str. 102
Isaac Asimov:Svemirske struje (LordVader89) str. 102
Kurt Vonegut jr.:KLAONICA 5 (mladjo) str. 103
Predrag Crnković: BEOGRAD ZA POKOJNIKE (mladjo) str. 104
Vladimir Pištalo:MILENIJUM U BEOGRADU (mladjo) str. 105
Aleksandar Novaković:VOĐA (mladjo) str. 105
Buzzati: Sedam katova (Iz knjige 60 priča) (Panzer) str.105
Dule Nedeljković:PONEDJELJAK (mladjo) str. 106
Mankell: Muškarac iz Pekinga (Panzer) str. 106
Hochgatterer: Slatkost života (Panzer) str. 106
Veselin Gatalo: GETO (mladjo) str. 108
Veselin Gatalo:CAFE OXYGEN (mladjo) str. 108
Monaldi & Sorti: Veritas (Panzer) str. 108
Mordecai Roshwald:LEVEL 7 (Panzer) str. 110
Michelle Moran: "Nefertiti" (DeeCay) str. 110
David Albahari:SNEŽNI ČOVEK (mladjo) str.110
Jaroslav Hašek:DOBRI VOJAK ŠVEJK UOČI RATA I DRUGE ČUDNOVATE ZGODE (mladjo) str. 111
Robert Heinlein:Stranger in a strange land (Pirgavi) str.111
Patrick Ness:The knife of never letting go (Panzer) str. 112
David Morrell:The Totem (Mhejl) str.114
Collins: Arena smrti, 1. dio Igre gladi trilogije (Panzer) str. 114
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 1:ZVIJEZDE ĆE BITI NJIHOVE (mladjo) str. 114
Mahabharata (Mhejl) str. 114
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 2:ŽIVOT ZA ZVEZDE (mladjo) str. 114
Jevgenij Zamjatin:MI (ordell) str. 115
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 3:ZEMLJANINE VRATI SE KUĆI (mladjo) str. 115
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 4:TRESAK CIMBALA (mladjo) str. 115
George R.R. Martin:DYING OF THE LIGHT (Panzer) str. 116
Giljermo Del Toro/Čak Hogan:SOJ (Swamp thing) str. 116
Robert A. Heinlein:DVOSTRUKA ZVIJEZDA (mladjo) str. 116
Philip K. Dick - Čovjek u visokom dvorcu (Pirgavi) str. 116
Robert A. Heinlein:LUNA JE OKRUTNA LJUBAVNICA (mladjo) str. 117
Beckett: Geneza (panzer) str. 117
Patrik MekKejb - Snježna šuma (Mhejl) str.117
Toole: Urota idiota (Panzer) str.119
Stanislaw Lem. nepobedivi (Pirgavi) str.119
Roger Zelazny:The dream master (Pirgavi) str.121
Zusak: Kradljivka knjiga (Panzer) str.122
Phillp K. Dick: Sanjaju li androidi električne ovce? (mladjo) str.123
Viktor Peljevin:Život insekata )Gil-galad) str.123
Džordž Orvel - Niko i ništa u Parizu i Londonu (zorglub) str.123
Srđan Valjarević - Dnevnik druge zime (zorglub) str.123
Phillip K. Dick: FILMSKE PRIČE (mladjo) str.124
Neal Stephenson:ANATHEM (Panzer) str.124
Stanislav Lem:FIJASKO (mladjo) str.126
Stanislav Lem:SOLARIS (mladjo) str.127
Stanislav Lem:GLAS GOSPODARA (mladjo) str.128
Joe Haldeman:VJEČNI RAT (Pirgavi) str.129
Odraslima Slovenije (Panzer) str.130
John Brosnan:NEBESKI GOSPODARI (Pirgavi) str.130
Vikas Swarup:ŠESTORICA OSUMNJIČENIH (Panzer) str.133.
George Orwel:1984. (mladjo) str.134
Arthur Clarke i Gentry Lee:KOLEVKA (mladjo) str.134
Brian Aldiss:HELIKONIJA PROLEĆE (Pirgavi) str.135
Matej Mertik:KAPETANE NA ZEMLJI IMA SVE MANJE I MANJE TRATINČICA (Panzer) str.136
Ivan Ivanji:NA KRAJU OSTAJE REČ (mladjo) str. 136
Dennis Lehane:LIK I DJELO (Johnny Difool) str.136
Luis McMaster Bujold:ZIMOSLAVNI DAROVI (mladjo) str.138
Jerzy Kosinski:BEING THERE (Jonny Difool) str.139
David Hewson:THE KILLING (Panzer) str.140
Brian Aldiss: HALIKONIJA LETO (Pirgavi) str. 140
Luis McMaster Bujold:DIPLOMATSKI IMUNITET (mladjo) str. 141
Luis McMaster Bujold:LEDENE OPEKLINE (mladjo) str. 141
Dean Koontz:ISKORISTI NOĆ (Pirgavi) str. 142
Dean Koontz:ŽESTINA (Pirgavi) str. 142
Fred Saberhagen:BERSEKERSKI TRON (mladjo) str. 142
China Mieville:STANICA PERDIDO (DeeCay) str.143
MONOLITH 002 (Pirgavi) str. 143
Greg Bear:THE FORGE OF GOD (Vope) str.143
George R.R. Martin i Lisa Tuttle:VJETROVITO UTOČIŠTE (Pirgavi) str. 143
Zoran Živković:BIBLIOTEKA (Pirgavi) str.144
C.J.Cherrych:DOWNBELOW STATION (Vope) str.144
Adam Troy Castro:LIK I DJELO (Ernie Pike) str.144
Harper Lee:UBITI PTICU RUGALICU (Johnny Difool) str.144
Peter Pišćanek:RIVERS OF BABYLON - KAKO JE LOŽAČ POSTAO TAJKUN (Panzer) str.144
Peter Terrin:STRAŽAR (Panzer) str.144
Inka Parei:RASHLADNA STANICA (Panzer) str.145
Fred Saberhagen:BERSEKERSKI TRON (mladjo) str.145
J.K. Rowling: THE CASUAL VACANCY (pANZER) STR.145
Branislav Glumac:FIUMIANKA (Just_Charlie) str.145
Srećko Cuculić:ZAGREPČANKA (Just_Charlie) str.145
C.J.Cherryh:CYTEEN (Vope) str.146
Hannu Rajaniemi:THE QUANTUM THIEF (Vope) str.146
Khaled Alkhamissi:TAXI (Panzer) str.146
Roger Zelazny:ZOVEM SE KONRAD (Pirgavi) str. 146
J.G. Ballard:POTOPLJENI SVIJET (Pirgavi) str. 147
Manuel De Pedrolo:MESANOSCRIT DEL SEGON ORIGEN (Panzer) str.147
Volter Trevis:ČOVJEK KOJI JE PAO NA ZEMLJU (mladjo) str.147
Rod Rees:POLUSVIJET(ZIMA) (mladjo) str.150
John Scalzi:OLD MAN'S WAR (Pirgavi) str.151
Thompson Walker: DOBA ČUDA (Panzer) str.151
Julianna Baggott: ČISTI (PRVI DIO TRILOGIJE) (Panzer) str.151
Martin Cruz Smith:PARK GORKOG (mladjo) str.151
Ray Bradbury:VATRA I LED (DeeCay) str.151
H.G. Wells:ZVIJEZDA (DeeCay) str.151
Martin Cruz Smith:VUKOVI JEDU PSE (mladjo) str.152
H.P Lovecraft:POTRAGA ZA NEZNANIM KADATHOM (DeeCay) str.151
Robert A. Heinlein:ZVIJEZDANI JURIŠNICI (DeeCay) str.154
Phillip K.Dick:SANJAJU LI ANDROIDI ELEKTRIČNE OVCE? (DeeCay) str.154
Martin Cruz Smith:STALJINOV DUH (mladjo) str.154
J.K. Rowling:THE CUCKOO'S CALLING (Panzer) str.154
Forest Carter: THE EDUCATION OF LITTLE TREE (Panzer) str.154
Martin Cruz Smith:ZVIJEZDA SJEVERNJAČA (mladjo) str.155
Martin Cruz Smith:HAVANSKI ZALJEV (mladjo) str.155
John Burdett:BANGKOK 8 (mladjo) str.156
John Wyndham:DAN TRIFIDA (DeeCay) str.156
Sam J. Lundwall:NIJE VREME ZA HEROJE (DeeCay) str.156
K.W. Jeter:BLADE RUNNER 2 - NA RUBU LJUDSKOSTI (DeeCay) str.157
Brian W. Aldiss:NON-STOP (DeeCay) str.158
Antti Tuomainen:ISCJELJITELJ (DeeCay) str.158
Stanislaw Lem:NEPOBEDIVI (DeeCay) str.158
Orson Scott Card:ENDAROVA IGRA (DeeCay) str.159
Orson Scott Card:GOVORNIK ZA MRTVE (DeeCay) str.160
Harry Harrison:SVIJET SMRTI (mladjo) str.160
SIRIUS BROJ 19 (mladjo) str.161
SIRIUS BROJ 19 (DeeCay) str.162
Lee Child:JEDAN HITAC (Johnny Difool) str.163
Kim Stanley Robinson:2312 (Vope) str.164
Darko Macan:KOŽA BOJE MASLINE (Johnny Difool) str.164
Roger Zelazny:GOSPODAR SVJETLOSTI (Johnny Difool) str.164
Roger Zelazny: THIS IMMORTAL (Erine Pike) str.164
John Scalzi:REDSHIRTS (Ernie Pike) str.164
Goran Vojnović:ČEFURI RAUS! (Johnny Difool) str. 164
John Scalzi:REDSHIRTS (Vope) str. 164
Fred Saberhagen:BERSERKERS:THE BEGINNING (Vope) str. 164
Robert Bryndza:SMRTONOSNE TAJNE (mladjo) str. 237
Popis će redovito biti ažuriran...
Evo, na početku, počeo bih sa jednom isprikom;imam samo dvadesetak min vremena između obaveza, pa Vas molim za razumijevanje glede gramatičkih i inih grešaka;shvatite ovo prvenstveno kao jedan tok misli.
Dugo se već pripremam otvoriti ovakav jedan topic, topic gdje bi (uvjeren sam) veliki broj ljubitelja dobre knjige mogao popričati i iznijeti svoje mišljenje o pročitanom djelu. Svakako, postoje specijaliziraniji forumi za ovu temu, ali zašto ne otvoriti jedan ovakav topic i među ljubiteljima stripa, te na taj način uvidjeti kakva je čitalačka kultura, razina razmišljanja, pa i tolerancija različitih mišljenja glede (ne)pročitanih knjiga.Dakle, ne mislim ovdje ni na koji žanr posebno; ovaj topic otvoren je za apsolutno sve vrste pisane riječi. Stoga, pucajte sa svojim recenzijama (malim, srednjim, velikim ) komentarima, mišljenjima, prodikama, iživljavajte se slobodno:). Nadam se da će se barem par ljudi odvažiti da nešto napiše, a ako se nitko ne javi...ha, pa barem sam pokušao
Evo jedne moje:
TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO, IZA SVAKOG UGLA JE SAZNANJE NEKO
Vernor Vinge: Jazbina na nebu
A deepness in the sky
Žanr:SF
Hugo i Nebula winner
Algoritam, 2006.
745 str.
Prijevod:Kristijan Vlašić
Lektura: Zinka Joh
Science-fiction oduvijek je od strane "stručne" kritike bio prikazivan kao "pulp" žanr namijenjen prvenstveno nezahtijevnoj publici željnoj lakoga štiva. Ti argumenti, na žalost, i dan danas su aktualni i ne pokazuje se mogućnost njihova skorog iskorijenjivanja. Jedan banalan primjer to dokazuje: što mislite da li je moguće da jedna sf knjiga završi u lektiri za srednju školu? Naravno da ne, ta ideja Vam je smiješna sama po sebi. Zašto? Jer znate, kao i ja, da će "stručni" milje takvu ideju odbaciti kao nešto izrazito neozbiljno. Zašto ovo sve govorim? Zato što je knjiga koju predstavljam jedno istinsko remek djelo, ne samo u domeni žanrovske kritike, nego uopće. Međutim, nikada ovakvo dijelo nećete naći u lektiri, ali zato će "Madam Bovary", koja je, kako god okreneš, jedan obični ljubić, uvijek biti sveprisutna.Također, dosta često se čuje mišljenje da je veliki dio sf književnosti loš. Tu bih citirao velikog sf barda Theodora Sturgeona:"Točno je da je 95% sf-a smeće. Ali 95% bilo kojeg drugog žanra je također smeće". Mislim da je s tim sve rečeno.
Ali, okrznimo malo konačno i samu knjigu:Evo kratkog sadržaja(LIGHT SPOILER):
Radiosignal s ugasle zvijezde koja nikako nije mogla nastati prirodnim putem poput zova sirene privući će dvije ekspedicije iz različitih dijelova svemira naseljenog ljudkom rasom. Zvijezda koja se pali i gasi svakih 250 godina ima planet koja naseljavaju inteligentna bića. Prva koja bi ljudi mogli susresti otkad su krenuli u istraživanje svemira. Genijalni umovi sva tri svijeta sukobiti će se u bitci na život i smrt u kojoj su ulozi daleko veći nego što bilo tko od njih može pretpostaviti (SP OFF).
Karakterizacija likova u ovoj knjizi dovedena je do savršenstva. Likova je popriličan broj, međutim količina osobnih podataka te iznenađujućih preokreta, kako u osobnom pogledu likova, tako i glede njihovog identiteta, na vrlo je visokom nivou. Ljudi su ovdje prikazani onakvima kakvima jesu, u pravom smislu riječi. Međutim, kao i u stvarnom životu, na sreću cijeloga ljudskog roda, uvijek postoji nekolicina pojedinaca koji su u stanju promijeniti stvari. Genijalnost jednog pojedinca vanzemaljske rase( namjerno Vam neću reći ništa glede njihovog izgleda:)), toliko očarava i ponovno me uvjerava u jednu činjenicu primjenjivu na ljudski rod; nisu ljudi zaslužni za napredak na raznim poljima znanosti tokom tisućljeća. nije čovječanstvo postiglo napredak i svijet u kakvom živimo. Ne, nije to zasluga ljudskog roda nego nekolicine pojedinaca. Da, imamo sreću da se svako malo u ovom našem svijetu rodi genijalac poput Einstena ili Tesle, i zahvaljujući njihovoj mudrosti i genijalnosti čovječanstvo (ipak) gura naprijed. Takav je i Shakner Underhill,vanzemaljac i jedan od glavnih junaka ove priče.
Također, kaže se da su svi ljudi jednaki u svojim pravima. Proširio bih malo tu izjavu i dodao da smo svi mi, bića u svemiru jednaki u logici i bez obzira gdje se nalazili, uvijek će iza nekog kutka vrebati neko saznanje koje jedva čeka da bude ubrano.
P.S. za Vope-a (koji je jedini ovo pročitao do kraja:)) Radnja ove knjige se dešava 30 000 godina prije knjige "Vatra nad dubinom.
Eto. Pucajte!
< |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Salkan |
Posted - 12/06/2025 : 22:10:05
Kad sebi kažete nakon djelimičnog otkrića neke tajne „Eh, sad je sve jasnije“, to će nužno dovesti do određenog uzbuđenja i zadovoljstva. Tim riječima ili mišlju sebi pokušavate udovoljiti, tačnije: opravdati dio svoje potrage. U slučaju ABADONA, ANĐELA UNIŠTENJA, meni se dosudilo da u prvi mah obučem potkošulju ovog velikog i nadasve ekscentričnog čovjeka. A dok nosim njegovu potkošulju, ispod oka mjerkam ormar i kredenac gdje drži ostale odjevne predmete i razmišljam kako još zadugo neće svanuti taj dan kada će mi se posrećiti da bacim pogled na njegov cipelarnik. Šta je tu toliko magično? Da li se trebamo osloniti na ono što trojac iz videa (koji sam linkao ranije) nazire, tj.na detalje koji se oslanjaju na Pogovor Aleksandre Mančić iz BIGZ-ovog izdanja? Kako uopšte dešifrovati sve ovo, sada kada je „sve jasnije“?
Abadon se u tehničkom aspektu dosta razlikuje od prethodnica u Trilogiji (da, ovo ipak jeste „trilogija“); nakon Tunela, koji je praktično jedini koji bi mogao zadovoljiti formu romana, te Junaka i grobova, koji predstavljaju fresku ili kako već ponosno primjetih, rasutu nisku bisera – Abadon je nešto sasvim novo, drukčije, forma u formi, kompleksan roman podijeljen (ili sastavljen) u poglavljima koja se nipošto ne nastavljaju i među njima ne vlada skoro pa nikakva hronologija osim logičke povezanosti koju nose ideje i teme (čitaj: opsesije) njenog tvorca. To je dakle splet „duševnih iskustava“, kako reče cijenjena Aleksandra M., kako to već ona prenosi iz jednog od Sabatovih „otkrovenja“, čiji se siže ukratko može označiti kao dokaz teorije da „iz haosa nastaje sklad“. To bi značilo da se radnja u ovome romanu odvija iz perspektiva nekoliko likova; da, istina je što kažu na videu, Sabatu nije bilo dosta urnebesa koji je stvorio u Junacima, pa je u Abadon uveo mnoštvo drugih likova, pa i samoga sebe kao protagonistu. No, nije tu samo caka u neprestanom ponavljanju, cikličnosti, ostavljanju dubljih tragova u vrtnji u krug; nije to samo teret dobijen ponavljanjem incestuoznih grijehova Alehandre i oca joj ludog Fernanda – ovog puta u Avgustini i Naću, nije to samo bježanje od dr.Šniclera i potraga za dr.Šnajderom, nije to samo zaziranje od R. i sablasne Soledad, te otmice razuma koje njih dvoje (!) organizuju da bi Sabata vratili na pravi put stvaralaštva, u blato: put umjetnika je put u tmini koji duboko vodi u svoje Ja kroz svoje paklove, dok je put nauke onaj od svjetlosti. Dakle, ovo nikako nije i ne može biti alibi za činjenicu da je dr.Sabato jednog dana, preneražen saznanjem – a direktno je učestvovao u tom „ritualu razbijanja atoma“ – da ljudska ruka upravo stvara oružje za masovno uništenje: MORA pobjeći iz tog svijeta, pa čak i ako je istina da je put nauke onaj od Svjetlosti.
U tom kontekstu, važan je odlomak koji govori o „porukama“ određenog gdina Ledesme i samom kontaktu sa dr.Šniclerom, koji upravo u tančine objašnjavaju dvojbe analitičkog uma o mogućnosti da stvarnost nije sazdana od plasiranih istina – tj. da Istina nipošto nije onakva kakvu nam je nude tako jeftino. Dalje, i svakako mučnije, mogu se spomenuti i bezbrojna šunjanja, praćenja iz daleka i izbliza, strahovi od tuđih pogleda i kako svaki takav mali nervni slom vodi i Sabata i njegove „dvojnike“ (op.a. Aleksandra M.) u one čuvene parkove Buenos Airesa, koji sa svojim nijemim kipovima svjedoče o neizlječivoj samoći svojih hodočasnika. Tu nalazimo istaknutu notu o bolesti komunikacije, odnosno nedostatku iste, a što se dalje štikla tim opet još čuvenijim zakeralom Sabatom, koji je mučio prevodioce i insistirao da svaka prevedena verzija njegovih romana ima poseban oblik i da nikako nije dozvoljavao da sve verzije njegovih tekstova bivaju prevođene u potpunosti, nego kako on odredi. U tim već istaknutim napomenama vrijedi ponovo podvući preobražaje, pa se tu nudi onaj famozni Izvještaj o slijepima, gdje Fernando, dok jedva pomiče noge kroz pakleni oganj svog delirijuma, u pokušaju da slijedi slabi signal Svjetla Božanskog, postepeno dobija oblik nekog primordijalnog vodozemca – u Abadonu se ta fobija produbljuje na način da Sabato cijelo vrijeme strahuje od pacova, šišmiša i takvih gadosti, da bi se u jednoj sceni/poglavlju i sam pretvorio u šišmiša. Vjerovatno kao svjedok hiljadugodišnjeg ciklusa ponavljanja, o kojem su zborili dr.Šnicler, Ledesma, pa i ludi Baragan (koji je takođe tu, tek ovlaš spomenut u Junacima). Krug ponavljanja i produbljenja grešaka zatvara potresna dokumentarna pričica o Čeu i njegovim saborcima, kao paralela sa putešestvijama generala Lavaljea u povlačenju prema Boliviji iz prethodnog romana.
Zaista je teško pohvatati sve u jedan smislen kratki osvrt, ali ovo su tek neke sitnice na koje se mora obratiti pažnja. Vrijednost ovakvog završetka trilogije, bar na prvo čitanje, leži u činjenici da je Sabato, kakav god da je ludak bio, ujedno bio takav genij i ekscentrik da je Abadona stvorio u namjeri da zaokruži svoju ideju, i uspio da u baš ovaj roman locira tačku ključanja kotla nemira i užasa. Ne samo da je prenio kompleksnost svoje ličnosti kao važan dio samog narativa, nego je baš preko svojih leđa do gorkih suza, nerijetko kroz blatnjave kaljuge i vatrene močvare, te pakao salonskog filozofiranja i još češće kroz prelijepo dočarane košmare i delirijume (ludila, mučenja, bola) dokazao kako umjetnost može i treba biti subjektivna onoliko kako i nauka mora biti objektivna, te da se totalitet ne može poistovjetiti sa pojmom istine, a da je sve protkao melanholičnom atmosferom jednog metropolitana u nastajanju, koji zauvijek može samo biti bujica ljudi nasred pustinje (onako kako je i nastao), tačka u vremenu i prostoru, međa beskonačnosti, majka koja grli svoje dijete, majka koja je svjesna da to dijete ima boljke ali ga neizmjerno voli i čuvaće ga dok ono ne odraste i ne otme se da bi probalo sažvakati Život sa izvještačenim osmijehom iznad napaćene i razočarane duše.
A sve je ovo u skoro pa 1200 stranica smjestio jedan bivši fizičar koji maltretira neambiciozne klikeraše, a ujedno prezire one koji žele da se izdignu iznad svjetine. I prezire sebe, najviše, naravno. Boji se slijepaca i pacova. A voli život.
Ludilo.
„Zatvoriti se u kuli. No, daleki žamor ljudi uvijek bi na kraju dopro do njega, uvlačio se kroz pukotine i penjao se na površinu iz njegove sopstvene unutrašnjosti. Jer svijet nije samo postojao spolja, nego se nalazio i u najskrovitijem kutku njegovog srca, u njegovoj utrobi, u njegovom izmetu. Ta neuništiva vaseljena bi mu se, ranije ili kasnije, napokon učinila kao tužan privid, jer svijet koji je nama važan jeste ovaj ovdašnji: jedini koji nas ranjava, zadaje nam bol i obasipa nesrećama, ali i jedini koji daje punoću našem postojanju, ovu krv, ovu vatru, ovu ljubav, ovo iščekivanje smrti, jedini koji nam nudi vrt u predvečerje, dodir voljene ruke, pogled predodređen da istrune, ali naš – topao i blizak, tjelesan.
Da, možda postoji ta vaseljena kojoj razorne moći vremena ne mogu ništa; ali to je ledeni muzej okamenjenih oblika, ma kako savršeni oni bili, oblika kojima upravlja, a možda ih je i zamislio čisti duh. No, ljudskim bićima je čisti duh stran, jer je toj nesretnoj rasi svojstvena duša, svojstvena joj je ona oblast razdirana između tijela podložnog truljenju i čistog duha, ona oblast između, u kojoj se događaju najozbiljnije stvari u životu: ljubav i mržnja, mit i fikcija, nada i san. Duša je dvosmislena, muči je tjeskoba, ona pati (kako i ne bi patila!), nalazi se pod vlašću strasti smrtnog tijela a teži vječnosti duha, neprestano se koleba između truleži i besmrtnosti, između vlasti đavola i vlasti Boga. Tjeskoba i dvosmislenost one koja u trenucima užasa i zanosa stvara pjesništvo, koja izvire iz zbrkane oblasti upravo kao posljedica te zbrke...“.
Oduševljen sam i zaprepašten.
|
| Salkan |
Posted - 10/06/2025 : 07:15:07
Naprotiv, nakeru, ja jedva čekam da pročitam šta čitaoci misle o onome što pročitaju.
Još više, ako se radi o djelima koje sam prešao/spomenuo. |
| naker |
Posted - 09/06/2025 : 23:08:54
Iščitao Lomovu knjižicu Kafkinog Sna i hteo da ostavim kratak osvrt, ali vidim kolega Salkan je bio vredan pa da se ne dupliramo. Kafka je sjajan 
quote:
Originally posted by Salkan
Moglo bi se komotno reći da ovih pet kratkih priča koje čine vrlo zanimljivu LOM-ovu zbirku „San“ iz 2018.godine predstavljaju osnovnu ćeliju Kafkinog opusa; neka nas ne zavara kratka forma, jer je jasno da su romani/novele koje je Kafka stvorio imale dovoljno prostora da nas u potpunosti (a nekad i previše) povuku u njegov neugodni, zbunjeni, memljivi svijet na granici razuma. E upravo je taj prostor ključan u mojoj tezi: ovih pet priča imaju vrlo malo kvadrature i tako dobijaju na značaju, jer u potpunosti prenose ono sa čim se Kafka borio čitav svoj život i većinu stvari zbog kojih je patio.
Svadbene pripreme na selu je prema impressumu vjerovatno prvi rukopis Franca Kafke, a to se da primjetiti i iz nedovršenih misli i nedostajućih redova, koji doduše ne štete ukupnom dojmu. Eduard Raban se po kišnom predvečerju nećka da li da ispoštuje dogovor i otputuje na selo svojoj zaručnici Beti. Lutajući po gradu, on zbog slučajnog susreta sa prijateljem Lementom okasni na prvi tramvaj, ali se ukrca na kasni voz. Njegove dvojbe i dileme su veliki teret, ali ujedno i nosači dubokih promišljanja o otuđenosti koja je predodređena svakome ko se posveti življenju u velikom gradu. Kafkino bistro oko i genijalni osjećaj za posmatranje najbolje su ilustrovani u repetitivnim minijaturama kada Eduard, komunicirajući sa usputnim sagovornicima, praktično kroz praznine u njihovim konturama primjećuje dešavanja i kakofonije u pozadini scene.
Deca na drumu je jedna lijepa kratka pričica, sličica iz djetinjstva prepuna uzbuđenja i radosti u kojoj se svi možemo pronaći.
Seoski lekar je genijalna pripovjetka o sreskom službeniku, kako se sam predstavlja, koji u nadrealnoj sceni, izazvan hitnim pozivom hita na kraj sela da spasi bolesnika. U očaju jer nema konja za zapregu, odnekle se pojavljuje ljuti stranac što kidiše na njegovu sluškinju i dovodi mu par konja koji ga u treptaj oka dovode ka cilju. Na postelji leži momče, moli ga da ga ovaj pusti da umre, iako nije bolestan – doktor shvata da želi da se što prije vrati kući, da spasi svoju sluškinju koju će neumitno napastvovati onaj čudni stranac. Kada se upita „šta, zar Svijet hoće da ga baš ja izliječim, ja, obični sreski doktor?“, on shvata da mora da nađe dijagnozu bolesniku i tako zaradi otpust i ujedno oprost roditelja jadnog pacijenta.
Lovac Grahus je još jedna nadrealna priča o čovjeku koga čamcem donose u gradić zvani Riva. Kada se u kući gdje je pokojnik ostavljen nađe gradonačelnik Salvatore, on porazgovara sa lovcem i shvati da je ovaj umro i da ipak živi. Da je negdje na Švarcvaldu poginuo goneći divokoze, ali da zbog čamdžijine greške luta svijetom i da jednostavno ne može smiriti svoju dušu.
San je posljednja, najkraća i ujedno najintenzivnija i „najkafkijanskija“ pričica iz ove zbirke u kojoj Jozef K sanja o neurednom umjetniku koji lijevom rukom urezuje zlatna slova na njegov nadgrobni spomenik. U trenutku kada Jozef K shvata da je friško iskopani grob predviđen – upravo za njega, on se budi.
Sve preporuke za kafkoljupce, ova mala knjižica je prava bombona, prepuna originalne emocije i istinske ideje koju je u svom ludom životu slijedio ovaj veliki paćenik.
|
| Salkan |
Posted - 08/06/2025 : 11:00:58
Evo, ko ima volje da popusti nagonima za istraživanje i uroni u Sabatov bezumni i mučni svijet, a ujedno upozna njegov genij.
Nema puno spojlera, ekipa uglavnom mudruje o svojim utiscima nakon iščitavanja sva tri njegova romana.
Mene već sutra čeka Abadon, pa da se proba nekako podvuć crta i pronaći dostatna riječ o ovome nevjerovatnom čarobnjaku, koji je pored svih svojih doprinosa, ustvari pionir i začetnik jednog sasvim novog i vrlo atraktivnog literarnog stila.
Treba zaista puno vremena da se sve slegne, pa da se progovori, a u nedostatku njegove esejistike na našim ili engleskom jeziku, moramo se hvatat crtica koje pominju ljudi što imaju više sreće u pronalasku Sabatove anamneze (i kritike).
|
| Salkan |
Posted - 06/06/2025 : 11:18:48
Naravno, teško mi je sve zagrliti i podvući crtu, ta ja sam tek krenuo ispočetka. Ne usudim se čak ni uspostavljati paralele sa ostatkom zaslužne gospode koju pominješ, ali Lava se mora prispomenuti u tim citiranjima, jer nije to radi činjenice koliko ga je Lav cijenio, niti koliko je Lav veliki, nego kao neka referenca ili možda čak vodilja u namjeri da se Dickens pomnije ispita, onako kako zaslužuje - ili barem djelimično, stidljivo.
Evo recimo maloprije pronađoh nešto u Bodlerovoj Kritici romantizma, gdje o geniju kaže sledeće:
"...genij nije ništa do voljom ponovo pronađeno djetinjstvo, gdje odrasli čovjek obezbjeđen muškostima i analitičkim umom sažima sve proživljeno".
Meni je zasad, kažem zasad, najfascinantnije taj sami početak Dickensovog stvaranja, da je sa ovakvim romanom postao poznat i cijenjen. Ono što je došlo kasnije - naravno, moralo je biti uslovljeno životnim okolnostima - ali moralo je biti značajno bolje i upečatljivije. A šta onda to znači, upečatljivije, jel uopšte izvodljivo, kad je na samom startu stvorio Samuela Pickwicka (vilenjaka, kako prenosiš), onakvog likčinu. A još nismo ušli u polje transkripcije cockneya u književni jezik i tako ukusne mahinacije koje su eskalirale u humor. A na kraju krajeva, nije to samo detaljna analiza Dickensovog genija, to je iskreno ispitivanje kako se je moguće dovesti u situaciju da ovakvo štivo proizvede pomiješane emocije, puno zadovoljstava i malo tuge. Taj omjer je ključan.
Uglavnom, moćni su Pickwickovci, na različite načine odašiljaju svoju moć, nakon pauze idemo dalje s Dickensom. |
| ridiculus |
Posted - 06/06/2025 : 10:14:47
quote:
Originally posted by Salkan
Bitno je prepoznati ono što Zweig već tada vidi: splet životnih okolnosti koje su Dickensa prosto natjerale da ostane u okvirima Ostrva i tako nagomila svoju ekspresiju koncentrišući se isključivo na Englesku, Engleze, englesku tradiciju i folklor – baš tamo gdje su zbog svoje naravi formalnu granicu UK prešli i Byron i Shelley i Wilde; tu je ostao Dickens, da posvjedoči o svome i svojima.
Ovo je interesantna tema, jer je Dikens sa jedne strane najuniverzalniji od britanskih proznih pisaca, a sa druge najviše engleski. Eto, Cvajg piše o njemu kako piše, Tolstoj (ili to beše Dostojevski?) ga zove "velikim hrišćanskim piscem", Lampeduza drži Pikvikov klub uz krevet, a u Americi je takođe institucija za sebe, računajući uticaj na strip i na Holivud.
Česterton kaže da je gospodin Pikvik fairy, vilenjak, a Italijani u njemu vide sprezzaturu, stav efikasne bezbrižnosti s kojom se čine najteže stvari, i koji se može naći u njihovoj umetnosti od Ariosta do Verdija. Vernov Put oko sveta za 80 dana kao da je iznikao iz Pikvikovog kluba.
Sa druge strane, najveći otpor prema Dikensu je obično dolazio iz Britanije, pa vi vidite.
quote:
Kolega ridiculus je prispomenuo da Pickwickovci više liče na neki sitcom, i to je djelimično istina.
Jesam spomenuo, ali posle pročitane knjige manje sam rad da tako mislim. Doduše, i dalje više liči na sitkom u odnosu na druge Dikensove romane, koji imaju zamršenije zaplete. I sam Dikens kaže u predgovoru za neko izdanje da priča nije povezana karikama interesa kao što bi on tada želeo, gledajući unazad. A opet, istina je da se mnoge teme, motivi, sporedni likovi, i događaji i njihove posledice, provlače kroz desetine poglavlja. |
| Salkan |
Posted - 06/06/2025 : 08:05:55
Gdje nestade onaj svijet koji obilježiše učtivost i poštovanje?
Ne postoji, naime, ispravniji pristup Dickensovom geniju od polazne tačke koja se nalazi u pisanoj formi na kraju izvještaja o Pickwickovom klubu, tj. od pogovora još jednog velikog umjetnika, Steffana Zweiga, gospodo. Jednostavno se mora progutati ta detaljna analiza, da ne bi prost i duševan, osjetljiv i veliki čovjek u svom neznanju a ujedno i želji za saznanjima propustio zagrliti cjelokupnost životnog djela ovog velikog engleskog umjetnika. Imamo mi, znam ja to – kolika god da sam neznalica – velim ja, imamo mi mnogo nametnutih skrupula kojih se teško rješavamo u nedostatku kvalitetnog slobodnog vremena i svom bezobrazluku i malodušnosti, pa je zato od presudne važnosti pročitati par riječi koje su došle od tako velikog imena, a koje na tako jednostavan i duševan način prosijavaju veličinu i značaj svega što je Dickens ostavio iza sebe. A očito je, da je ono što je ostavio iza sebe VJEČNO; nisu to moderne kuhinje, one pravocrtne hladnih boja sa AI gadgetima na sudoperi, to je klasika. Nije to mali kauč sa kutijom za posteljinu na izvlačenje sa magičnim duplim antibakterijskim dušekom, to je klasični stilski namještaj čije boje stvaraju patinu domu. To nisu auxiliaries koji dopunjavaju svakodnevnicu u koju me tiska neko drugi – to su vrlo intimne sitnice kojima činim dobro svom žiću. Svom žiću. Ja. To je jedna od osobina vječnosti u umjetničkim djelima, gospodo (i dame, jer, vjerujem da se i dame u ovom momentu mogu čistodušno uključiti u tekst), odnosno samo jedan detalj koji im obezbjeđuje besmrtnost – ta dimenzija nepokolebljivog samouvjerenja u svoje postojanje.
Još je važnije na osnovu lijepih Zweigovih zaključaka jasno pozicionirati Dickensa na mapi svjetske umjetnosti, odnosno naći mu sjedalo u toj velikoj Sali doma kulture Vječnosti, gledano iz ovog trenutka u vremenu, baš iz ove pozicije, momenta kada se umjetnost ne stvara da traje vječno, no je nažalost i na veliku sramotu ljudskih bića, umjetnost tek alat malodušnih i jeftinih neoromantičara, što ne samo da nemaju dovoljno zadovoljstva u Bodlerovom „živjeti i umrijeti pred ogledalom“, nego idu i korak dalje u svojoj perverziji, pa se maze i samozadovoljavaju pred tim ogledalom i šalju selfije i reelse u eter. Bitno je prepoznati ono što Zweig već tada vidi: splet životnih okolnosti koje su Dickensa prosto natjerale da ostane u okvirima Ostrva i tako nagomila svoju ekspresiju koncentrišući se isključivo na Englesku, Engleze, englesku tradiciju i folklor – baš tamo gdje su zbog svoje naravi formalnu granicu UK prešli i Byron i Shelley i Wilde; tu je ostao Dickens, da posvjedoči o svome i svojima. Lokalni heroj, rekli bi oni manje spretni u premišljanjima, ali daleko je to od istine, dame i gospodo. Mnogo je tu ljepote i iskrenosti da bi tog velikog čovjeka osuđivali na njegovu avliju i možda strah od preskakanja plota i odlaska u tuđe. Istina je da kada cijenite Dickensa kroz dvojbe o stvarnom smislu njegovog djela, jedina dva tereta koja se mogu i trebaju postaviti na tasove takve vage jesu pitanja da li je on bio kritičar „site“ Engleske ili tek uživalac i hroničar viktorijanskog doba. A do svakog od nas je da u ličnim domenama promudrujemo o tom pitanju koristeći se analizom i njegovih likova (heroja), analizom njegovog volšebnog književnog jezika, te analizom njegove ukupne stilizacije koja je munjevitom brzinom pomela konkurenciju, osvojila srca ostrvljana i zauvijek ga označila kao jednog od najbitnijih književnika svih vremena.
Pitanje gospodina Pickwicka: da li je on taj dio Dickensa koji želi da se otpiri od pukog filosofiranja i postane pravi „osmatrač ljudskih osobina“ – radom na terenu. Pitanje Sama Wellera: da li je Pickwickov vjerni sluga prvi u nizu mudrih, dovitljivih i snalažljivih asistenata ugledne gospode. Pitanje Dodsona & Fogga: da li su to prva imena u beskonačnom nizu poganih i bezdušnih fiškala što im je zanimanje bacati kavgu među obične ljude da bi tako preživjeli i opravdali svoje bijedno postojanje. Pitanje Tonya Wellera: je li ovo prvi pravi kočijaš u literaturi što će nam pojasniti zašto žene vole kočijaše a ne dožive duboku starost sa njima. Sve u svojoj kasti, očigledno, osebujnost reprezentativnih primjeraka različitih društvenih slojeva tog doba – a što će, ruku na srce, izgubiti vrlo malo u današnje doba (možda tek ljepše opisne epitete) – sve da bi hronika „site“ Engleske dobila na intenzitetu. Pickwickova želja je da se proveseli, da obiđe đir sa svoja tri smotana i tupava druga po pokrajini, ne bi li pobliže upoznao ljude. Polazimo, dakle, od namjere jednog bogatog gentlemena da, bez obzira na troškove i trošenje, dodirne običnog čovjeka, daleko od Cityja. Zar to nije dovoljno filantropski?
Uvođenje Sama Wellera u priču donijelo je značajan skok u tiražu ovim hronikama, sa 400 primjeraka na 40.000 i to je vrlo bitan podatak. Dickens je svakako znao da se u okvir mora podvesti originalan predstavnik tog društvenog sloja, jer će i Charles, kako je to i najveći među njegovom vrstom, veliki Lav, između svojih redaka uradio: provlačiti tezu da će siromašni ljudi sačuvati postojanje i smisao vjere.
Kolega ridiculus je prispomenuo da Pickwickovci više liče na neki sitcom, i to je djelimično istina. Doživljaji se nadovezuju, štiklaju u 57 poglavlja, ali za razliku od modernog sitcoma, ove priče nude neizostavljive momente što nadopunjuju scenografiju: kod sitcoma, vjerujem, avanture se zaokružuju u rasponu od formalnog početka do kraja epizode, koliko god to teško mogli uporediti, vrijedi – Pickwickovci su skup povezanih iskustava naših protagonista i zaista svako poglavlje tka nekakvu mrežu doživljaja koje uporni čitalac ne smije, ali i ne može izostaviti, ako želi cijeniti ukupnost ovog djela. Ostavimo po strani činjenicu da je ovo prvo Dickensovo veliko djelo, da ga je napisao sa 23-24 godine, da je do tog momenta bio i novinar i izvještač sa suda i stenograf i ko-zna-šta-još, i da je imao „turobno“ djetinjstvo, da je scene iz Fleeta posvetio svom ocu što je nekad zaglavio u bajbokanu zbog neplaćanja računa itd.itd.itd. Ostavimo i to da smo MORALI čitati Olivera Twista i da ga se sjećamo samo po količini bijede, smradu i pesinluku što su prikazani u tom svjetlu. Ostavimo sve postrance i recimo da je ovo prvi naš dodir sa Dickensom. Dal je moguće da nećemo imati razumijevanja za ovakav volšeban pristup vječno gorućim socijalnim temama? Koliko vas je koji odbijate njegu senzibiliteta prema ovakvoj vrsti humora, pardon, dovitljivostima, koje su originalnim stilom pisanja što prekuca cockney English ponuđene? Draga gospodo, onesvijestit ću se od takvog saznanja ako vas ima. Vi, koji imate razumijevanje i za Dostojevskog, i za Lema, i za Hesea, i za Kamija, pa i za Velikog Bleka – ne možete pojmiti šta je Dickens ostavio iza sebe, odnosno ne želite da znate da je to što je ostavio iza sebe, ostavio nekome? Pih.
‘Many a time the cloud went and came, and many a lesson it taught to Gabriel Grub, who, although his shoulders smarted with pain from the frequent applications of the goblins’ feet thereunto, looked on with an interest that nothing could diminish. He saw that men who worked hard, and earned their scanty bread with lives of labour, were cheerful and happy; and that to the most ignorant, the sweet face of Nature was a never-failing source of cheerfulness and joy. He saw those who had been delicately nurtured, and tenderly brought up, cheerful under privations, and superior to suffering, that would have crushed many of a rougher grain, because they bore within their own bosoms the materials of happiness, contentment, and peace. He saw that women, the tenderest and most fragile of all God’s creatures, were the oftenest superior to sorrow, adversity, and distress; and he saw that it was because they bore, in their own hearts, an inexhaustible well-spring of affection and devotion. Above all, he saw that men like himself, who snarled at the mirth and cheerfulness of others, were the foulest weeds on the fair surface of the earth; and setting all the good of the world against the evil, he came to the conclusion that it was a very decent and respectable sort of world after all. No sooner had he formed it, than the cloud which had closed over the last picture, seemed to settle on his senses, and lull him to repose. One by one, the goblins faded from his sight; and, as the last one disappeared, he sank to sleep.“
A o Krešiću neću ni riječi. On je bio posebna vrsta genijalca. Morate imati ove knjige.
|
| Combatrock |
Posted - 04/06/2025 : 19:13:14
Ooops, ovo ide na spisak.
Hvala cenjenom kolegi na recenziji |
| naker |
Posted - 02/06/2025 : 21:16:31
Dnevnik 1935-1950 (Čezare Paveze)
Neki pisci pišu dobre romane, a neki još bolje dnevnike. Paveze gromada od čoveka, previše intelektualan za svoje dobro, kada je uzimao predah od pisanja knjiga nije mogao da uzme predah od pisanja, i u dokonim satima je vodio svoj pre svega intiman i lični dnevnik. U njemu je zapisivao svoje misli i učitavanja o delatnosti pisanja, književnosti, o filozofiji, prozi, poeziji, ženama, ljubavi, smislu života, besmislu života, o suicidu... Paveze je uzeo sebi život neposredno nakon objavljivanja njegovog možda i najbolje napisanog romana, otišao je sa ovog sveta kada je bio na vrhuncu...
Iako je ovaj dnevnik pisan za vreme WWII, zanimljivo da se autor skoro pa uopšte nije ni u jednom momentu dotakao političkih dešavanja koja su drmala ceo svet u to vreme. Kao da mu je bilo dosta svega i hteo je da bar ovaj dnevnik bude oaza mira i neuprljan besmislenim ubijanjem i razaranjem tokom WWII. Paveze je izvršio samoubistvo, a ono što je zaista bolno u celoj ovoj priči je da je o tom nemilom činu razmišljao skoro pa petnaest godina.. Fascinantno, ali i nadasve tužno je pokušati razumeti kako neki čovek može da živi, a da mu se kroz misli non stop javlja ta ideja, ta želja, poriv, nazovite to kako hoćete, da oduzme sebi život... Teško je pričati o toj temi, ali iako ovaj dnevnik na kraju nije pomogao Pavezeu, deluje da će možda za neke druge imati terapeutski efekat.. bar se nadam da bi mogao.
Čitajući ove intimne pripovesti i egzistencijalna razmišljanja o životu stiče se utisak da je Paveze bio retko inteligentna osoba, nažalost možda i previše pametna za svoje dobro jer je autor izvršio samoubistvo... Nije lako štivo, ovde se nalaze podjednako mudre, ali i tužne misli o životu, ali ako ništa drugo pružaju uvid u stanje uma jednog napaćenog pisca-umetnika. Paveze je bio gromada od čoveka, a oprostio se od sveta kada je kao umetnik-pisac bio na svom vrhuncu. |
| naker |
Posted - 29/05/2025 : 21:57:46
Stevo Mandić - Update yourself daily
Zbirka crteža-ilustracija i kratkih priča našeg domaćeg autora-umetnika. Priče iz života, iz naše svagdanje borbe. Uglavnom su metaforične prirode gde autor iznosi neka svoja mudra zapažanja i učitavanja uopšteno iz života. Tekstovi su kratki, po par redova-rečenica i knjižica se lako čita, ali često se nađete u situaciji da zastanete i uhvatite sebe kako razmišljate o pročitanom. Kratki tekstovi su propraćeni zanimljivim i dvosmislenim c/b ilustracijama koje mogu da se shvate na dva načina s obzirom sa koje strane posmatrate sličicu. Cenim da će ovi mali crteži naći svoje fanove kod svakog stripofila i ljubitelja grafičkog izraza.
Ništa esencijalno, ali zanimljivo ako volite da uzmete predah od života i razmislite o nekim stvarima. Prigodno za uzeti nekome kao poklon za rođendan  |
| zeljko |
Posted - 28/05/2025 : 13:38:02
salkane fali mi para kupuj knjige na olx
|
| ridiculus |
Posted - 28/05/2025 : 13:23:34
1.
quote:
Originally posted by Salkan
Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
Ne samo zaboravljeni, već ponekad i nepostojeći. Ili bar ja nisam čuo za njih. Kako god, Dikens je ponekad izmišljao reči, i Džojs je tu na njegovom putu. Nekoć je to bila odlika poezije.
Na primer,
"touch-me-not-ishness of her walk"
2.
Što se tiče Valtera Skota, da ne zaboravimo Kupera i Poslednjeg Mohikanca kao očigledan primer uticaja, a u moderno vreme Skot živi kroz romane Bernarda Kornvela (Saxon Stories) ili čak Dijane Gabaldon (nisam je čitao, ali sudeći po seriji Outlander), ili, u najekstremnijem i najdaljem obliku, Džordža Martina. Čak i sukob Starka i Lanistera je nalik na škotsko-engleske borbe, intrige, i netrpeljivosti iz Skotovih romana. |
| Salkan |
Posted - 28/05/2025 : 10:54:00
quote:
Originally posted by ridiculus
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe. 
1.riječ koja zvoni jače od ostalih jer je neobična, rijetka i vrlo egzotična. "Rijetka" jer se ne koristi: PARDONABLE.
A sama prva scena kad dobiju batine od kočijaša, govori u kakve će se nevolje ta spadala otisnuti.
Doduše, i taj njihov sastanak i mantranje (kao što i sada u Parlamentu galame, odobravaju ili kude, stenju, napinju se i propjevavaju glasnice) had set the tone.
Tek sam na početku, al odmah kontam zašto naglašavaš "težak prevod". Da, ovo je morao biti pakao za prevodioca. Jednostavno zaboravljeni epiteti. A pardonable je tek jedan.
|
| ridiculus |
Posted - 28/05/2025 : 10:45:45
quote:
Originally posted by Salkan
Salkan je još uvijek u Buenos Airesu,
Muke po Martinu i Alehandri.
Pikvik ide kao desert nakon Sabata.
Ja sam iz Londona, Bata i Bristola, i grofovija Sari i Kent, i mnogobrojnih usputnih krčmi na jugu Engleske prešao na brda i gore severnog dela te zemlje, Nortambriju i granicu sa Škotskom.
Ukratko, Valter Skot i Rob Roy.
Nekad davno, veliko ime, ali danas ga retko spominju, osim možda u Škotskoj. Odavno planiram da ispitam zašto je to tako, i konačno je došao red da se bavim time.
Otac istorijskog romana. Bilo je pisaca pre njega koji su se bavili takvim temama, i ne sumnjam da neko može da izvuče iz neke mračne rupe prošlosti neku poluzaboravljenu egzotiku, i da tvrdi kako je žanr nastao odatle, ali odbacićemo takve tvrdnje, jer začetnik žanra nije onaj koji je prvi počeo da piše na određeni način, već onaj koga su najviše kopirali. Skot je uticao na Puškina, preko njega na Tolstoja, na Manconija, na Stendala i Viktora Igoa... da ne pričamo o engleskim piscima romansi (Bronte, Hardi, pa čak i Dikens).
Film Rob Roy me je podstakao da pročitam i roman, koji je, bar u početku, prilično drugačiji. Čućete još o ovome.
|
| Salkan |
Posted - 27/05/2025 : 20:55:45
Najjednostavnije bih mogao napisati ovo: jedan od najvećih i najsveobuhvatnijih romana koje sam ikad pročitao u svom životu. No, pošto ja nisam nikakav stručnjak, tek donekle skromno načitan i natmuren tip koji, iako uvijek teži ka – i uživa u - ljubljenju Lijepog i Prozračnog, nikada ne odbija gurnuti nos u mrak, smolu, blato i pakleni oganj, moram se u ovom siromašnom osvrtu (jer ovakva gromada od romana zaslužuje puno, puno više od ovog) koristiti dijalektikom iz Pogovora Tamare Holcapfel koji zaključuje knjigu.
Osvrt ću započeti citatom iz posljednjeg, četvrtog dijela knjige:
„...jer, put do najintimnijeg dijela našeg bića znači dugo putovanje kroz druge ljude i druge svjetove“.
Eto, šta mi to znači? Da li sam se prepoznao u bilo kom dijelu ove sage? Vrlo moguće, jer nije to džabe da sam Izvještaj o slijepima pročitao u jednom cugu (doduše, uz dva puta po dva brufena i sutrašnjom maglom pred očima, kao zombi na poslu). Ako izolujemo treće poglavlje ove knjige i označim ga kao vjerovatno najimpresivnije i najintenzivnije književno djelo koje sam ikad pročitao, od sad ću O junacima i grobovima pisati kao o kompletnom romanu. Šta treba znati; o glavnim likovima, o njihovim sukobima i vezama, o hipernaraciji kao vrhuncu u strukturiranju pripovjedačke mreže, o bezbrojnim metaforama, o značaju Sabata na svjetsku književnost, o ovoj knjizi kao svojevrsnom nastavku na Tunel, ali prije svega – o ugledu koji Ernesto Sabato uživa kao „anti-Borhes“, tj.o tome šta to Argentini i Južnoj Americi znači. To znači da je nasuprot velikom umjetniku koji nikada nije dobio Nobela, a da ga je zaslužio – zaslužio ga je itekako, onome koji je svoju Potragu vodio na svim kontinentima i polovima, onome koji je svoju poetičnu dušu utkao, kroz Maštanja sve do Alepha, tj.tražio i pronašao Boga u nepoznatom podrumu neke tamo vile spremne za rušenje, to stjecište Svevremena i Beskraja, a sve kroz bore na licu, postepeni gubitak vida i u srcima Čovjeka koji ne pripada Nigdje – dr.fizike Ernesto Sabato je narodni heroj Argentine jer je sve svoje genijalnosti usmjerio u svoju domovinu. O njihovom odnosu, tojest prijateljstvu ću drugi put, jer ću se domoći i te knjižurine, kad-tad, kada budem htio zaokružiti ovu impresiju. Zasad:
Priča počinje šturim policijskim izvještajem koji objašnjava značajke tragedije koja se desila jedne noći u gradskom kvartu: Alehandra Olmos je ispalila četiri metka iz pištolja u glavu svom ocu Fernandu i potom se zaključala u svoj dio kuće (vidikovac), polila naftom i zapalila. Nedavno pronađeni dokument pod nazivom "Izvještaj o slijepima" koji je pisao Fernando Vidal Olmos baca novo svjetlo na ovaj tužni događaj.
- Alehandra Olmos je glavni ženski lik priče, 18ogodišnja divlja djevojka sa „demonom u duši“, neukroćena, gladna života, nedostupna i daleka, mirna i tiha, vatrena u krevetu, misteriozna, veličanstvena i svjesna svoje veličine, metafora Argentine, spoj dvaju suprotno orijentisanih porodica (unitarista i federalista), njoj je potreban Martin jer se s Martinom odmara i vjeruje mu;
- Martin del Kastiljo je godinu mlađi od Alehandre – smrtno se zaljubi u nju kada ga ova spasi iz jedne od mnogobrojnih adolescentnih ali ozbiljnih duševnih kriza, nedorastao ljudima i svijetu odraslih, priprost ali željan saznanja, otvoren i plašljiv, spreman da se ubije ako ga Alehandra ostavi, kao i ona – otuđen od svoje porodice, gladan pažnje najbližih i bez najbližih uopšte, tutmez;
- Bruno, jedan od pripovjedača, stariji propali umjetnik, posmatrač neprirodnog spajanja dvaju porodica (Olmosa i Vilara), zaljubljen u Alehandrinu majku Heorhinu, otjelovljenje zdravog razuma, kao suprotnosti ludilu Fernanda Vilara Olmosa, njegov nemezis i antipod, davno položio oružja u svojoj potrazi za smislom;
- Fernando Vilar Olmos, demon lično, od malih nogu okrutno stvorenje koje kopa oči ulovljenim ptičicama i životinjama, anarhist, razbojnik, razvratnik, cinik, ateista i naposljetku i najvažnije – opsjednut idejom da slijepi ljudi kroz svoj tajni Konglomerat upravljaju planetom.
A šta je ovo sve? Ništa naspram ideja koje se izdižu iznad vrlo tragične drame koju pletu pomenuti likovi. Odnos prema Bogu, potraga za istinom, sukob komunizma i anarhije, međuveza metropole koja iz stanja hibernacije implodira sa sjetom njenih stanovnika, smisao života, tanka linija između razuma i ludila. Obzirom na sve pobrojano (a to je tek djelić utiska koji pišem netom nakon završetka ovog štiva), poprilično je jasno da se radi o magnum opusu – pa kako Tamara reče i spoju esejističkog/kritičkog duha u Sabatu sa njegovom poetikom, jer se prosto ne zna koji je aspekt u romanu grandiozniji i koji je pažljivije upotrijebljen; jedan prevazilazi drugi, stalne metafore, alegorijski štih, miješanje vremenskih linija, parabole, paralele, čitava lepeza stilskih figura plus konačna, zaokružena impresija sve zapapreno meni dosad neprevaziđenim pripovjedanjem u trećem poglavlju, kada Fernando gazi kroz blatnjave močvare svog ludila, dok u delirijumu pokušava dotaknuti Božanstvo, pa se budi u sobi u kojoj se zatočio i vodi ljubav sa slijepom ženom, kao da zadaje posljednji udarac svom razumu nekim tupim čekićem, dok se ceri svom iskrivljenom, krvavom liku pred ogledalom. I da, na jedno od vječnih pitanja sam konačno našao odgovor: „Da li budale znaju da su budale?“ – Da, znaju. Ali ta njihova spoznaja nije ekvivalentna našoj spoznaji o recimo, važnoj činjenici kao što je ta da je bosiljak mirisna biljka a uz to i vrlo potentan začin jelima. Ne. Oni svoje ludilo, tj.budalaštinu tek naslućuju i to tamo u trenucima pred sami delirijum, onda kada su stješnjeni uz duvar, kada više nema uzmaka niti zraka za pluća, a ni manevarskog prostora. Tada luđaci priznaju da su možda ludi, a to je – to. Luđaci su svjesni svog ludila, makar to bio i jedan nanogram razuma u kriznim momentima i vrtlozima bezumlja, oni si obznanjuju mogućnost da je imaginarna stvarnost oko njih baš to, izmišljotina njihove izmučene duše, koja neustrašivo tone u bezdan. Tako nam dr.Ernesto pažljivo i precizno objašnjava opet one Tunele (vidi prethodnu stranicu!), ali ovaj put to nisu tuneli optočeni sentimentalnim notama, nego tek puteljci unutar lavirinta koji vodi u dubinu pakla, pećine iz kojih se nazire ognjena voda, bezizlaz i dalek sjaj Spasa na nekom nedostižnom proplanku. Tamara je takođe napomenula i kako se zbog okolnosti u procesu stvaranja ovog romana mogu povući paralele sa Tunelom: jer se Alehandra može prepoznati u Mariji, a Huan Pablo u Fernandu. Ali, o tome ćemo nekada drugi put. Ovaj tekst treba da posluži svima koji se usude istražiti mučne puteve patnje, nemira i ludila.
Jer, Bruno kaže:
„Jedna od najtragičnijih manjkavosti duše, ali i njenih najljepših tananosti je u tome što ona nema snage da postoji jedino u tijelu...“.
Komparativci koji plove ovim forumom sigurno će znati objasniti šta to znači „roman-freska“, jer se taj pojam provlači kroz šture osvrte što na sajtovima za prodaju knjiga mame potencijalne kupce. Ja se nisam upecao na taj fazon, ali je važno precizno znati šta taj termin predstavlja, pogotovo kao forma savremenog romana (u smislu labavog narativnog modaliteta). Što se mene priprostog tiče, Sabatov rad je niska bisera koju je neki zao dječak bekhendom spucao sa kredenca i iste sekunde kada je shvatio kako još ljepše ta bivša biserna ogrlica izgleda tako rasuta po prašnjavom podu, stao zagledati u nju znajući da ne treba da je ponovo sklopi u prvobitni položaj; taj predmet, sada rastočen u nepravilan raspored tamo dole pod nogama izgleda čak moćnije, svakako misterioznije bez da je izgubio svoju vrijednost – jer sladokuscima koji nisu simple users nego advanced, taj skup biserja u prašini i dalje izgleda kao komad nakita, nesavršen čak a ujedno izbrušen, otet od konvencionalnosti, uz to neodoljivo privlačan i lijep u toj mjeri da vječno izaziva onaj traženi frisson.
Možda još da u ovom ispisu (jer ću svakako o ovome romanu htjeti polemisati i dalje) spomenem i paralelu: sporednu priču o povlačenju Legije generala Lavaljea prema Boliviji u naletu federalista, koja ostaje naglašena ne samo kao izdvojeni dio kompletne ove tužne priče o ludim starim porodicama u Buenos Airesu, crnoj magiji, manijakalnoj opsesiji i tragičnoj ljubavi, nego kao sidro izgubljenog broda na pučini, jer se proteže tokom čitavog objašnjenja ove komplikovane situacije i praktično nosi ključ misterije koju je Sabato ostavio čitaocima. Sigurno je ovo jedan od najšokantnijih romana koje sam ikad pročitao i ima svoje mjesto među „najboljim“ koje sam doživio. Toliko zasad.
|
| Salkan |
Posted - 25/05/2025 : 14:35:34
Salkan je još uvijek u Buenos Airesu,
Muke po Martinu i Alehandri.
Pikvik ide kao desert nakon Sabata. |
| ridiculus |
Posted - 25/05/2025 : 11:53:59
Pišite utiske o Pikvikovcima. Zanima me kakav je prevod, jer originalni tekst sadrži:
1. humor;
2. obilje retoričkih figura i specifičan odabir reči;
3. sleng.
Drugim rečima, pakao za prevesti, i lako je maestralno omanuti. Ono pismo Wellera ćaleta pri kraju knjige je test za sebe. |
| Tonka24 |
Posted - 24/05/2025 : 17:11:36
Ubojstvo u Orient Expressu
Agatha Christie
4/5 |
| ridiculus |
Posted - 24/05/2025 : 10:19:54
quote:
Originally posted by Shaner
quote:
Originally posted by Salkan
Knjige posložene po narodnim književnostima (!), tako da je sve pregledno i dostupno.
K'o kod mene doma.
 |
| ridiculus |
Posted - 24/05/2025 : 10:18:59
quote:
Originally posted by Salkan
IZVJEŠTAJ SA FRONTA
Jedina loša vijest sa fronta jeste da sam zadužio rbr.766.
Cifra koja ne mora da pokazuje realno stanje. Više korisnika često koristi jednu karticu, kao ja na primer majčinu. A uglavnom i koristim biblioteku da dođem do knjiga, osim kad baš znam šta dobijam, pa kupim. Mada, ni sa tim procenat ljudi koji traže knjigu nije visok.
Svaka čast na otkriću, i još više na entuzijazmu, u tim godinama! 
|
| Shaner |
Posted - 23/05/2025 : 20:14:32
quote:
Originally posted by Salkan
Knjige posložene po narodnim književnostima (!), tako da je sve pregledno i dostupno.
K'o kod mene doma.
Svaka čast knjižnici! Bogat fond i odlično posloženo, vidi se da to vodi netko kome je stalo.
|
| Salkan |
Posted - 23/05/2025 : 14:24:40
IZVJEŠTAJ SA FRONTA
Nakon 20 punih godina, ponovo sam se učlanio u Gradsku biblioteku, na nagovor poznanika i prijatelja. Prosto sam otrčao do biblioteke, ushićen ko malo dijete i za divno čudo - nisam se razočarao. Ogroman prostor na dva sprata, fond od preko 140.000 naslova, sve uredno, čisto, dostojno onoga što treba da predstavlja. Knjige posložene po narodnim književnostima (!), tako da je sve pregledno i dostupno. Jedan dio prizemlja je odvojen kao čitaonica, sa 10ak radnih stolova i wifi-em, i tu sam se iznenadio, zatekao sam troje ljudi kako zasebno sjede, pregledaju knjige i tipkaju svoje laptope.
Fond je mješavina starih knjiga (možda 70%) i novih izdanja, ali me oduševilo da je sve na svom mjestu, provjerljivo na cobissu; jedna od cura koje su me provele između polica kaže da se naslovi uredno registruju na naš cobiss i mada je to posao koji se nikad neće završiti, dosta je toga već urađeno.
Recimo, jedna čitava polica od 10ak metara i na 4 sprata po visini s jedne strane ima Turgenjeva, Čehova, Gogolja i Jesenjina itd, dok je s druge strane kompletna poklopljena Tolstojem i Dostojevskim.
Malo dalje, rafa je sa hispano-američkim knjigama, od Ljose, Peišota preko Koelja i čak Sabata i Borhesa. Engleska i američka književnost zauzimaju najviše prostora, nekoliko velikih polica, i tu je ustvari najbolji izbor - starih i novih izdanja. Provjerio sam svoj wishlist od 10ak naslova i ponadao se da nađem makar 4-5, ali imali su sve.
Jedina loša vijest sa fronta jeste da sam zadužio rbr.766.
Za malo mjesto kao što je Brčko (sa možda 40.000 stanovnika u gradu i ukupno 70.000 sa okolnim selima), ovakav fond je odličan, ali eto, nije ohrabrujući broj korisnika.
Za kraj sam ostavio gornji sprat na kome se nalazi American corner sa preko (navodno) 10.000 naslova na engleskom jeziku, i tamo danas nisam zalazio. Hoću da se opet prijatno iznenadim kad odem idući put. O' happy day!
|
| Salkan |
Posted - 21/05/2025 : 17:14:40
Kako se sve više približavam ulasku u šestu deceniju postojanja, često razmišljam o svojim prošlim životima. Bilo ih je mnoštvo; nije to zabuna ni buncanje, zaista se izdešavalo štošta na mom putu i malo je ustvari bilo prilika i momenata da se sve nekako sabere, sažme, ukoriči u što manje misli, ideja i riječi. Rijeka s kojom se borim a surovo me nosi, nikada nije dozvoljavala takve zgode – da se koncentrišem i zagrlim sve doživljaje po jednoj crti, jer je previše divlja, okrutna i uvjerena u svoj tok. A ja nikad nisam imao dovoljno snage da se uhvatim za grane koje mi priobalna stabla ponudiše, dosadi mi to spašavanje u nekoj perverziji, pa se pustim da vidim kakvu će mi narednu prepreku ova predstava što se zove život ponuditi – a na koncu svake svoje pričice uglavnom sam shvatao da te grane nisu ponuđene baš samo meni, specijalno, nego da jednostavno čine to stablo, sastavni su mu dio i te grane nude spas i predah bilo kome ko se nađe u blizini. Svašta mi dakle padne na um – u zadnje vrijeme jedna sličica iz mog „izbjeglištva“, kada sam silom neprilika izbivao devet godina daleko od kuće, s druge strane Majevice, u jednom tipičnom bosanskom gradiću. U tim momentima volim da se sjetim koječega, a najčešće se uspijem popeti na brdo, daleko od trnjaka, da pogledam u daljinu i u ta prelijepa nebesa iznad glave, što nasuprot logici i strahovima, sa godinama postaju sve manji teret i sve ljepše obasjavaju oči. Pa tako pretjeram i promišljam o opštim stvarima i sve se lakše otkidam od drugih, te se i ponadam da nemam oblika, da sam izmaglica ili vjetar i da samo prostrujim kroz prostor; u sjećanjima na to mjesto gdje sam bio daleko od kuće u ruke mi dođe Egdonska pustopoljina. Ti divlji trnjaci na kojima rastu samo vrijes, štipavac i rogoz, postojano opasavaju udolinu koju Vrijeme ne može ukrotiti (a kamoli ljudska ruka), jer ona ne pripada Vremenu, kao što ni Priroda ne pripada čovjeku. Toliko jaka i postojana, tako samouvjerena i okrutna, Priroda – prst i oružje Providnosti, koja se voli poigravati sa ljudskim bićima. A znamo i to već: čovjek je preslabog karaktera da se uhvati u koštac sa Prirodom i ima sva prava da plače za Sudbinom, koja od kad je svijeta i vijeka uvijek gomila više nesreća nego sretnih trenutaka, a pogotovo se namerači na one koji teže prosvjetljenju da im se navali na kosti i maltretira ih. A na toj pustopoljini, iznad koje su Grobni vrh i Maglenica kao stjecišta sukoba Sreće i njene moćnije sestrice, u egdonskoj pustopoljini rodio se
POVRATAK U ZAVIČAJ
Kao prva knjiga u Zorinoj kolekciji, ovaj je Hardyjev roman nastao 1877 i 1878.godine i predstavlja uvod u njegov prozni opus, adekvatno zaokružen i štampan prije šest decenija u zagrebačkoj izdavačkoj kući u šest tomova. To je njegov četvrti roman iz opusa Novels of character and environment, a priča je to o dijelu Wessexa i njegovim stanovnicima i vječnoj borbi čovjeka protiv prirode i sudbine. Napunjeno fenomenalnim deskripcijama okoliša, delikatno presvučeno preciznim prepipavanjem neuralgičnih tačaka tog sraza, u kome autor ostavlja malu nadu da čovjek može nekad pobijediti sudbinu, ali nadu toliko slabu ujedno iskrenu i čistu da liči na stvarni svijet i dešavanja u istom, ovaj roman na preko 400 stranica nam donosi sudbine petoro glavnih likova čiji se životi tragikomično ukrštaju u vremenskom periodu od jedne petonovembarske proslave do naredne zime. Udovica Yeobright, čiji sin Clym živi u Parizu i radi u trgovini dijamantima, pokušava da svoju sinovicu Tamsie spriječi da ljubuje sa gospodinom Damonom Wildeveom, lokalnim kazanovom. S druge strane, Wildeveu mala slatka Tamsie je tu da liječi rane na srcu zbog njegove nesretne ljubavi prema čudnovatoj Eustaciji Vye, unuci starog kapetana što se u pustopoljinu naselio došavši iz obližnje luke Budmouth, navodnoj vještici. Svi ovi mladi ljudi nošeni ushitom i voljom za uzbuđenja žele i traže ono što im ne pripada i što teško mogu imati, no spretnim hendlanjem udove Yeobright stvari se naoko smiruju kada mala Tamsie pođe za Wildevea, a Eustacija ga prestane voljeti – jer joj je potpuno predao svoje srce. Eustacia želi, kao i sam Wildeve, da što prije ode iz Egdona, jer osjeća da pripada većem gradu, shodno svojoj naobrazbi i manirima, te kao tipični ženski primjerak, gubi interes za muškarca kojeg voli u trenutku kada on prestane biti poželjan suprotstavljenoj joj konkurenciji. Kada se nakon nekog vremena prividnog mira u Egdonu vrati Clym i obznani da je napustio trgovinu dijamantima jer ga ne ispunjava, te da želi otvoriti pučku školu u selu, pa onda i kada jedne noći upozna prelijepu Eustaciju i obostrano se zaljube, stvari se počinju komplikovati do krajnjih granica. Nesreća ponovo tuče svoju sestru Sreću i u kovitlac hvata sve dovoljno bezobrazne da žele više od onoga što im je Sudbina odredila.
Naravno da mogu prepoznati određene slike iz svog života, mogu se čak drznuti i reći da sam imao jednu Eustaciju, koja je bila tako i divlja i pitoma, prelijepa i odvratna, hrabra i kukavna u jednom tijelu i duši; jednom smo se spojili, napojili ljubavlju i bolno rastali i ja sam zauvijek ostao da patim za njom – jer smo bili takvi. Ja nepripadajući, ona takođe, sa velikom željom da ode odande, pa je i otišla pokušavajući da izbjegne svoj kovitlac nesreće. Nije tu bilo tragedije, ali je bilo drame napretek. Sa ove distance izgleda kao da smo bili dovoljno svjesni da je još toga ispred nas i da se ne trebamo vezati. Jer postojala je velika mogućnost da, vežući noge i ruke jedno drugom postanemo plijenom Providnosti koja voli da se igra sa ljudima. Ovako smo razdvojili svoje puteve i svako se pozabavio svojim borbama, onako kako je to život dalje zahtijevao.
Istina je i to da Povratak u zavičaj iziskuje određena predznanja, čak se može tvrditi i da je najzahtjevniji od šest romana u ovoj kolekciji – ta je erudicija potrebna ako ste se baš zagrijali da razumijete ono što Hardy objašnjava i ako ste spremni porazgovarati se sobom nakon čitanja. U slučaju ovog djela, potreban vam je i rječnik a bome i pristup internetu. Ja recimo decenijama iza nisam bio u dodiru sa botaničkim vokabularom niti sa vrijesom, tresetom, rogozom ni štipavcem, a nisam imao pojma ni da se jedna vrsta ruža naziva upravo po glavnoj junakinji Eustaciji. Da ne spominjem znanja o Eneidi, Aleksandru Velikom ili Lutajućem Židovu. Sve se ovo mora istražiti pomno kada naiđe u priči, jer je Hardy bio takav genijalac da je svim dostupnim sredstvima pažljivo pleo mrežu oko čitaoca, pa bile to reference na mitologiju, istoriju, filozofiju – ili pak preslatki razgovori protagonista i ljubavnika te precizna pojašnjenja njihovih duševnih nemira. Genijalnost ovog pisca leži, kako je to negdje napisano na netu, da na vrlo pitak i dostupan način čitaocu približi sukob prirode i čovjekovog krhkog karaktera, projicirajući ih kroz svakodnevne nevolje iz unutrašnjosti realnog svijeta. Kao prvo djelo u Zorinoj kolekciji, Povratak u zavičaj NIJE Hardyjeva originalna ideja u mjeri koju tražim, ali je SIGURNO pravi putokaz u kom smjeru se njegov daljnji rad kretao. Doziranje tragedije kao neizbježnosti, uz velike mjere jeze i strepnji zbog modaliteta „jednog dana sreće naspram života punog nevolja“ postaće praktično trejdmark ovog velikog umjetnika što nam je prostodušne seljane iz engleskih zabiti ogolio kao jednostavne, karakterne i napaćene duše na prelazu u Novo doba.
U svakom slučaju, Thomas Hardy i njegovi romani su moj najveći čitalački uspjeh i otkriće ove godine i za kraj sam ostavio Far from the maddening crowd, jer očekujem da tu priču okusim kao šlag na prelijepoj torti. I ne samo to, već je ona sličica iz moje prošlosti koju krasi jedna plavokosa ljepotica što mi je otela srce u uzletu dobila detaljno pojašnjenje u paraleli – tada, nekad davno, nisam znao uobličiti pitanje na koje sam već znao odgovor: da ondašnji ljudi, koji vole svoje pustopoljine i trnjake, samo njima pripadaju baš onoliko snažno koliko i ja i ona nismo pripadali tim predjelima, pa smo i rukama i nogama kopali da odande odemo.
|
| naker |
Posted - 15/05/2025 : 20:34:47
Slabo srce / Bele noći (Fjodor Dostojevski)
Iako u nazivu knjige stoje dva naslova, zapravo ovo izdanje sakuplja tri priče. Sve tri kratke priče su priče o ljubavi i sve tri su smeštene u Petrogradu:
- Slabo srce / Priča o dva najbolja prijatelja gde jedan primećuje kako drugi sve češće i češće pada u sivilo i nekakva tuga ga obuzima. Ovakvo ponašanje je čudno jer ono je usledilo nakon trenutka kada je svom drugu rekao da se ženi, ali on umesto da bude najsrećniji čovek na planeti počinje da ima problema sa živcima... Dostojevski znalački poznaje svu tugu slovenske duše i maestralno secira razlog zbog čega napaćena slovenska duša samu sebe muči i dolazi do problema sa živcima. Usudio bih se reći da gro ljudi sa ovih prostora koji završe na psihijatriji u neku ruku pate od problema opisanog u ovoj priči. Meni najbolja priča ove zbirke.
- Njetočka i Katja / Dostojevski je počeo da piše, ali nikada nije dovršio roman Njetočka Nezvanova. Ova priča predstavlja centralno poglavlje tog nezavršenog romana. Priča o dve male devojčice koje zajedno žive nakon što bogati grof odluči da usvoji siromašnu devojčicu kako njegova kćerka ne bi bila usamljena. Siromašna devojčica obožava svoju bogatu drugaricu i bezuslovno je voli, ali bogata devojčica je razmažena i postaje ljubomorna što se svet više ne vrti oko nje. Pogotovo postaje ljuta što siromašna devojčica pokazuje veći talenat od nje u pevanju i sviranju klavira. Ona na sve načine pokušava da zagorča život svojoj novoj sestri i smišlja razne pakosti. Dostojevski jako dobro prikazuje dva različita društvena sloja i različit pristup u vaspitanju između bogate i siromašne porodice. Teško je suditi o ovoj priči jer ne znamo početak i kraj, ali iznenadilo me da u priči ima dosta grljenja i ljubljenja između dve devojčice, siromašna curica najviše na svetu želi da spava sa svojom sestrom i da se grle i ljube dok ne zaspu... Malo je čudno čitati ovakvu priču u ovo moderno doba, ali s obzirom da je ovo pisano u XIX veku cenim da je Dostojevski imao neke druge namere na umu od onih na koje sam prvo pomislio.
- Bele noći / Ljubavna priča između momka koji je romantični sanjar koji živi na oblacima, i devojke koja je realna i čvrsto stoji nogama na zemlji. Dve potpuno različite osobe sa različitim životnim iskustvima, načinom razmišljanja i pogledom na svet. Priča u sebi ima dosta toga šekspirovskog sa poetskim načinom izražavanja i silnim monolozima gde likovi jednostavno moraju sve da ispričaju što im stoji na duši. Lagao bih ako bih rekao da me ovaj način izražavanja nije brzo zamorio i postao mi dosadno naporan. Ideja dela mi se sviđa, ali ne i razrada. Ovu ideju je Knut Hamsun u svom čuvenom delu Pan mnogo bolje obradio od Dostojevskog.
Nije loše ko voli kratku formu, ali mislim da mi više leže kapitalnija dela Dostojevskog |
| Salkan |
Posted - 09/05/2025 : 19:57:24
Idealno bi bilo da sam je sreo samu gore na pauzi kako odmara i sjeo za njen sto, pogledao je u oči i rekao: „Žao mi je“, te samo otišao. Neka ona razmišlja narednih 10 godina ili 10 sekundi, nije ni bitno, jer ne zaslužuje dublja obrazloženja. Razumjeće, baš kao što je sve predvidjela od prve 3-3-5 kada sam joj ponudio izlaz iz mraka, pa do samog kraja kada sam shvatao da mi je tu uslugu uzvratila. Čisto sumnjam, naime, da se ona uživjela u Tunel prije nego me je upoznala – to je tek bila slučajnost, nevjerovatan spoj nepredviđenih okolnosti u okviru opšte kauzalnosti, da pročitam ovaj šok nad šokovima i prepoznam nas dvoje među tim redovima, u tim poglavljima, toliko godina poslije. O, da, kako sam mogao tako izgubiti kontrolu? Da li je moguće da sam u trenucima totalnog očaja donio najispravniju odluku? Ako je tako, onda moram priznati da sam sretan, jer ne bih mogao drukčije sebi opravdati tako značajan gest nekakvom nesvjesnom intervencijom. Zar sam impulsivan osim što sam strašno zatvoren, mračan, nedostupan? Kada sam postao i nepredvidljiv?
A tamo gdje je Sabato počeo svoju kratku karijeru romanopisca, posla mi Tunel neka nepoznata žena, za pristojnu cijenu, jer me je ovaj naslov toliko privlačio, iako nisam imao pojma u šta će se sve pretvoriti. U paketu dobih i dva Millera, da skoro-pa-kompletiram njegovo Ružičasto raspeće. I krenuše šokovi. Pojavih se ja, izbezumljen od ljubavi prema tuđoj ženi, čiji muž nije bio slijep, nego notorni alkoholičar i ljubomorni luđak, pojavih se ja zabezeknut njenim upozorenjem: „Zašto? Samo ćemo jedno drugom nanositi bol“, pojavi se moja naivna, očajna osoba spremna da konačno ispliva iz crnila neke velike, tmurne, dosadne i uporne rijeke, u kojoj zarobljenih korijena nisam uspijevao biti postojano stablo; pojavi se moj ego i beskonačna propitkivanja o njenoj prošlosti i sadašnjosti, odnekle iskrsnuše nezaboravni trenuci nježnosti i tjelesne ljubavi na svakom komadu namještaja mog skromnog doma, ponovo me prikovaše u neki nelagodni prizvuk depresije pažljivo isplanirani pokreti kroz grad i aranžmani njenog dolaska, sastanci na nevjerovatnim, skrivenim mjestima, izbjegavanje kafana u kojima bi njen muž mogao obitavati, ponovo se izrodi tuga zbog trošenja toliko živaca i zdravlja na nedoumice koje je nemoguće riješiti ni za sto života.
Kako to znamo, Ernesto Sabato je 1937.godine, u svojoj 27.godini doktorirao fiziku i postao jedan od najvećih stručnjaka u prirodnim naukama na svjetskoj razini. Vjerovatno mu je dotužilo to prenemaganje uskih visokokrugaša, taj njihov esnaf (što djelimično pojašnjava i u Tunelu), te odluči da se uhvati pisaće mašine i da uplovi u književnost. Tunel nastaje 1948.godine kao odgovor na postratnu depresiju i egzistencijalistička pitanja koja haraju Svijetom, a zbog nemogućnosti da nađe dobrog izdavača, Ernesto se ponada sreći koju bi mu poznanstvo sa Kamijem moglo donijeti. Tako se Tunel štampa u Francuskoj i širom Evrope i pisac vrlo brzo postaje popularan i cijenjen. Između mnogobrojnih eseja koje radi, tek nakon 13 godina završava svoj drugi roman, O grobovima i junacima, koji praktično produbljuje njegove filozofije, u kojima ponire u najdublje vrtloge ludila beznadežnih otpadnika društva, a svoj cijeli opus zaokružuje trećim i posljednjim romanom Abadon, 1974.godine
Huan Pablo Kastel nam se u uvodu Tunela predstavlja i podsjeća da nam je njegovo ime sigurno poznato iz vijesti; naime, on je taj ubica Marije Iribarne Hunter i njegova je dužnost da nam pojasni zašto je ubio jedinu osobu na svijetu koja ga je razumjela. Jedne večeri on izlaže svoja djela u Buenos Airesu i nakon detaljnih pojašnjenja svojih stavova prema licemjerju i svim onim nazovi nevidljivim neprozirnostima ljudskog karaktera, kao i sklonostima labilnih osoba da zavode nesređene i obmanjuju ih svojim sofizmima, sasvim slučajno te večeri primjeti kako neka mlada žena, vrlo lijepa i privlačna, dugo gleda u jednu njegovu sliku. Materinstvo je naziv njegove slike, a ta slika navodno krije skriveni motiv, nesvjesno postavljen ključ šifre koja će odgonetnuti njegov cjelokupan angažman u slikarstvu. Dakle, postoji neko, ko nasuprot samozvanih kritičara, prišipetlji i skorojevića, ipak razumije Huana Pabla. Nedovoljno hrabar da priđe toj djevojci, on provodi mjesece zarobljen u svom besmislu i teškoj depresiji da bi smislio način kako joj prići i razgovarati s njom. Kada je nakon nekog vremena ugleda s druge strane ulice, izmučeni umjetnik odluči da je prati i da joj kaže bilo šta što će otpočeti vezu s tom misterioznom ženom. U toj sceni, on pobjegne od nje, ali se brzo vrati i čeka ponovni susret, jer je u međuvremenu shvatio da je ona – ta, odnosno da iz nekog još uvijek nedokučivog razloga mora stupiti u značajniji kontakt s njom. Sutradan je opet susretne, odvuče u park i njih dvoje započinju razgovor. Isprva ledena i daleka, Marija sa upozorenjem „da je svaki pokušaj viđanja samo opasnost da će jedno drugom nanijeti bol“ ipak pristane da se počne viđati sa Huanom Pablom, pa mu čak i dozvoli da dođe na njenu adresu. Kada izmučeni slikar shvati da je Marija udata, i to za interesantnog slijepca, njegova ljubav eskalira i pretvara se neizrecivu sreću i na kraju, u strašnu tragediju. Huan ponovo tone u beznađe i ludilo, precizno opisujući svaki, pa i najmanji koračić koji vodi njegov um natrag u tunel, „tamo gdje su srodne duše osuđene da žive u paralelnim stazama, a tek poneki sretni da se gledaju kroz staklene prozore, svjesni da tamo sa druge strane postoji neko ko žudi da bude njihov, ali ga ti stakleni zidovi odvajaju“, pa se pita „kome je bolje, onima što tek samo osjete prisustvo najrođenijih-nesuđenih ili onima koji ipak vide kroz to staklo“.
Ova fenomenalna kratka novela (od 130ak strana) sukobljava nekoliko postavki u književnom smislu; to je kriminalistički roman, koji kroz prizmu egzistencijalističke filozofije razmatra psihološku stranu uma otuđenog od društva, čovjeka koji svjesno (ili ne) odabire drugu stranu, introspektivnih baletana koje razjeda njihov pretjerani i nekontrolisani senzibilitet. A pored svega navedenog, ovo je ujedno i priča o tragičnoj ljubavi dvoje smrtno zaljubljenih i sličnih osoba. Unikatnim stilom pripovjedanja u kome radnja neprestano eskalira u neslućenim pravcima, Sabato uvlači čitaoca u te tamne tunele brzim smjenama kritičkog razmišljanja i prelijepim metaforičkim trikovima, koji praktično paralelno, svaki sa svoje strane, diktiraju kompletan tempo odvijanja priče. Uz malu pomoć metanarativnog opsega, Tunel ne oskudjeva u detaljnim i pažljivim, preciznim opisima lokaliteta u kojima se scene odvijaju, dok je dijaloška strana alat kojim se obrađuje psihološka istraga o patologiji protagonista. Dakle, sa tehničke strane, Tunel je savršen roman, maksimalno skraćenog obima u jednom jedinom cilju: podizanja trilera i podcrtavanju eksplozivnog karaktera teme. Potpuno mi je jasno zašto je baš Kami bio taj promoter, zašto je baš on odlučio da pomogne Ernestu i zašto je Tunel označio kao jedan od najznačajnijih romana tog doba. Odgovorno tvrdim da se radi o vrlo promišljenoj kritici ljudskih niskosti i veličanstava, tj.suprotstavljenih ekstrema u lepezi duševnog komešanja, odnosno o slojevitoj potrazi za razlozima otuđenja i prihvatanja besmisla kao opcije tokom promišljanja – što je svakako bezvremenska tema, a obzirom na pravac kojim se društvo u kome živimo SADA kreće: to je ujedno i ogroman znak STOP na jednoj vjetrometini, autostradi od bezbroj traka u koju nas je život ugurao, dok bespomoćno slutimo kako ta cesta vodi u ništavilo.
Ovo je moj prvi susret sa Sabatom, i sigurno ću se potruditi da nabavim i ostala dva romana, a priznajem da me najviše zanima ona knjiga o njegovom „sukobu“ i razgovorima sa Borhesom, jer tu mora biti mudrosti van svakog razumnog očekivanja. Jasno je da govorimo o dva pola u Potrazi. Dok je Borhes tražio onostranost i Boga, Sabato je razgrtao trnjake i krvavih nogu mučio po ljudskom ludilu i unutrašnjim porivima. Onako kako sam skratio razdaljinu između Lava i Fjodora, vrlo je lako postaviti i drugi polufinalni par u ovom All-star Superturniru, a mogu se naslutiti i sličnosti sa druga dva učesnika. Dok su Fjodor i Ernesto igrali za jedan tim, na drugoj im se strani nalaze Hoze i Lav. Samo da Bog dadne razuma i strpljenja, mnogo dobrih zaključaka se nazire u takvom naporu.
A ona? Nisam je sreo na pauzi i ne viđam je već dugo. Kako dani budu odmicali, biće mi sve teže da joj priznam da sam griješio prema njoj i da sam bio prijek, nestrpljiv i ljubomoran. Jedino, kažem – jedina dobra stvar sa kraja naše drame jeste da sam ipak ja bio taj koji je prekinuo niti. I tada sam znao, a i sada znam, kobiva „iskusniji“, da nije dovoljno biti nečije stablo na obali. Neke su osobe stvorene da se puste niz tamnu rijeku beznađa i bez obzira koliko im pružali svoje grane da ih spasimo – oni ustvari spas ne mogu željeti.
|
|
|
