forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Umjetnost
 Poezija

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
ridiculus Posted - 20/06/2022 : 11:02:59
Prvo pravilo, najbitnije: vrednovati je samo u izvornom obliku, na izvornom jeziku. Dok se proza može proceniti i u prevodu - u određenim granicama - poezija ne može. Razlika može biti velika čak i kod najboljih prevodilaca. Poezija je neraskidivo vezana za jezik.

Što meni lično ostavlja samo dve opcije: srpski i engleski. (Donekle japanski, s obzirom da haiku ne koristi mnogo reči ili neku specifičnu terminologiju, ali ipak ne dovoljno dobro da bih se osetio lagodno pri čitanju.)

Ezra Pound je u svojoj poetici dao tri odlike poezije:

1. phanopoeia (slikovitost, vizuelnost) - najjači su jezici Dalekog istoka (kineski, japanski, itd)
2. melopoeia (melodičnost, zvučnost) - starogrčki, možda bih dodao arapski (ili tamilski?)
3. logopoeia (značenje, metaforičnost, itd) - engleski (jer ima najviše reči, i iz najviše jezika je uzeo reči)

Me only cruel immortality
Consumes: I wither slowly in thine arms,
Here at the quiet limit of the world,
A white-hair'd shadow roaming like a dream
The ever-silent spaces of the East,
Far-folded mists, and gleaming halls of morn.


Drugi deo prve strofe pesme Tithonus Alfreda Tennysona, koji je zvanično moj pesnik-zaštitnik. To kažem zato što sam jednom radio test: ponuđeni su mi odlomci iz 10 pesama, od kojih sam prepoznao samo jednu od Šelija i za ovu od Tenisona nisam bio siguran, ali sam je odabrao, uz još jednu, kao trenutno najinteresantniji primer poezije. Tako da su Tenison i Wallace Stevens postali i zvanično "moji" pesnici.



Tenison je jedan od najvećih pesnika viktorijanskog doba, ali danas je (globalno) malo zapostavljen, možda zato što je imao tu sreću - ili nesreću, u zavisnosti sa koje se strane gleda - da bude pesnik-laureat britanske krune, što znači da je bio državni pesnik, miljenik kraljice Viktorije, i to čitavih 40 godina. E sad, nisam čitao tu njegovu "rodoljubivu" poeziju (nazovimo je tako), ali ovo što jesam čitao i slušao nema veze sa tim i puno je melanholije i mitoloških aluzija. U svakom slučaju, u Srbiji nije poznat i ne znam da li je i prevođen. Bio je poznat po tome što je poznavao boju i oblik skoro svake reči u engleskom jeziku.

Ali englesko viktorijansko doba ima i jednog (verovatno) većeg pesnika, ako mogu tako da kažem: Roberta Browninga.

Mene je nekoliko njegovih pesama potpuno oduvalo, do stupnja da sam par dana uglavnom o njima razmišljao. Nije voleo Englesku, već je u kasnijem delu života boravio u Italiji. On takođe nije ovde poznat, kamoli popularan, ali skoro sam u knjizi The Best Poems of the English Language naleteo na ovakav opis od strane priređivača antologije, Harolda Blooma:

"Browning is the most considerable poet in English since the major Romantics, surpassing his great contemporary rival Tennyson and the principal twentieth-century poets, including even Yeats, Hardy, and Wallace Stevens. But Browning is a very difficult poet, notoriously badly served by criticism, and ill-served also by his own accounts of what he was doing as a poet... Yet when you read your way into his world, precisely his largest gift to you is his involuntary unfolding of one of the largest, most enigmatic, and most multipersoned literary and human selves you can hope to encounter." (citat skinut sa članka o Brauningu na wikipediji... jer je tako lakše!)

Neverovatno, Bloom je nekako uspeo da u datom pasusu pomene gotovo sve moje omiljene pesnike (veće romantičare, Tenisona, Jejtsa, Hardija, Stivensa)! Jejtsa volim još od mladosti, a Hardi je jedan od meni omiljenih književnika, iako nisam čitao mnogo od njegove poezije - poznat je i po romanima, od kojih su neki remek-dela književnosti XIX veka. Ali zbog tada lošeg odziva na njegov poslednji roman, prestao je da ih piše i prebacio se na poeziju, koja spada u rani modernizam. Ali, pored toga što volim sve ove, slažem se za sve što je Bloom rekao za Browninga. Naravno, romantičari (pre svega Blake, Shelley, i Keats, ali i Coleridge i Wordsworth) su klasa za sebe, najznačajnija pojava u evropskoj poeziji, uz Šekspira.

Beautiful Evelyn Hope is dead!
Sit and watch by her side an hour.
That is her book-shelf, this her bed;
She plucked that piece of geranium-flower,
Beginning to die too, in the glass;
Little has yet been changed, I think:
The shutters are shut, no light may pass
Save two long rays thro' the hinge's chink.


Evelyn Hope, 1. strofa, iz zbirke Men and Women (1855.)

Izuzetno raznovrstan po temama i stilu - kada je hteo da bude mračan, bio je najbolji predstavnik "viktorijanske groteske", i mračniji od Poa (o kvalitetu neću ni da pričam).
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
ridiculus Posted - 30/01/2024 : 23:11:01
Evo najbolje gotske pesme na engleskom, pre nego bilo šta od Beddoes-a ili Poe-a - s izuzetkom, možda, Coleridge-a?

Alfred Tennyson - Mariana

Kratak uvod: Ovu pesmu sam prvi put čuo pre nekoliko godina, i toliko me je oduše... ma, koga briga? Ovo ne bi trebalo da je o meni, a, ako nekog baš zanimam ja, možemo na drugom, intimnijem mestu. Ili ne. Oscar Wilde reče da je svaka kritika vrsta autobiografije, ali siguran sam da nije mislio na ovako banalan pristup kakav je danas vladajući u prikazima bilo čega.

Dakle, Tennyson, Veliki Inkantator, uspeva da održi ravnotežu između repeticije i raznovrsnosti u pesmi o usamljenosti i depresiji. Ova je jedno od njegovih ranih dela, i neki su primetili kako se čini da je neka od njih napisao daemon. Što će reći, neke podsvesne sile su imale upliva. Nisu uvek namere pisca ono što vodi tok pripovedanja ili pesme, čak i kad ovaj misli da jesu.

Ženski glas je dobrodošao, jer mislim da je odgovarajući i u dramskom smislu, a ne samo lirskom, s obzirom na jedini lik u pesmi, Marianu, koja se pominje u Šekspirovoj komediji Measure for Measure. Muzička podloga i efekti su nepotrebni, ali nisam našao verziju sa boljim izgovorom od ove, i zato evo je:



With blackest moss the flower-plots
Were thickly crusted, one and all:
The rusted nails fell from the knots
That held the pear to the gable-wall.
The broken sheds look'd sad and strange:
Unlifted was the clinking latch;
Weeded and worn the ancient thatch
Upon the lonely moated grange.
She only said, "My life is dreary,
He cometh not," she said;
She said, "I am aweary, aweary,
I would that I were dead!"

Her tears fell with the dews at even;
Her tears fell ere the dews were dried;
She could not look on the sweet heaven,
Either at morn or eventide.
After the flitting of the bats,
When thickest dark did trance the sky,
She drew her casement-curtain by,
And glanced athwart the glooming flats.
She only said, "The night is dreary,
He cometh not," she said;
She said, "I am aweary, aweary,
I would that I were dead!"

Upon the middle of the night,
Waking she heard the night-fowl crow:
The cock sung out an hour ere light:
From the dark fen the oxen's low
Came to her: without hope of change,
In sleep she seem'd to walk forlorn,
Till cold winds woke the gray-eyed morn
About the lonely moated grange.
She only said, "The day is dreary,
He cometh not," she said;
She said, "I am aweary, aweary,
I would that I were dead!"

About a stone-cast from the wall
A sluice with blacken'd waters slept,
And o'er it many, round and small,
The cluster'd marish-mosses crept.
Hard by a poplar shook alway,
All silver-green with gnarled bark:
For leagues no other tree did mark
The level waste, the rounding gray.
She only said, "My life is dreary,
He cometh not," she said;
She said "I am aweary, aweary
I would that I were dead!"

And ever when the moon was low,
And the shrill winds were up and away,
In the white curtain, to and fro,
She saw the gusty shadow sway.
But when the moon was very low
And wild winds bound within their cell,
The shadow of the poplar fell
Upon her bed, across her brow.
She only said, "The night is dreary,
He cometh not," she said;
She said "I am aweary, aweary,
I would that I were dead!"

All day within the dreamy house,
The doors upon their hinges creak'd;
The blue fly sung in the pane; the mouse
Behind the mouldering wainscot shriek'd,
Or from the crevice peer'd about.
Old faces glimmer'd thro' the doors
Old footsteps trod the upper floors,
Old voices called her from without.
She only said, "My life is dreary,
He cometh not," she said;
She said, "I am aweary, aweary,
I would that I were dead!"

The sparrow's chirrup on the roof,
The slow clock ticking, and the sound
Which to the wooing wind aloof
The poplar made, did all confound
Her sense; but most she loathed the hour
When the thick-moted sunbeam lay
Athwart the chambers, and the day
Was sloping toward his western bower.
Then said she, "I am very dreary,
He will not come," she said;
She wept, "I am aweary, aweary,
Oh God, that I were dead!"
ridiculus Posted - 22/01/2024 : 14:17:03
Moram da naglasim da se ono što sam pisao u prethodnoj poruci odnosi strogo na književnost, što se, nadam se, i vidi. I u muzici postoji "romantizam", izuzetno jak, iako je to došlo kasnije.


Who ever would love or be tied to a wife,
When it makes a man mad all the days of his life?


Tako kaže John Clare, pomalo izgubljeni pesnik, po mnogima najzapostavljeniji od velikih pesnika. Savremenik Shelleya i Keatsa, ali nije umro mlad, pa nije u duhu vremena i stila. Doduše, ne može se reći da nije imao zanimljiv život, u zavisnosti kako shvatimo tu reč. Bio je seljačko dete, za razliku od skoro svih drugih pesnika. Pominje ludilo u citiranim stihovima, i zaista je bio lud. Što bi rekli, imao je krizu identiteta, i često je mislio da je neko drugi. Bajron, na primer. Veći deo života je proveo po ludnicama.

Njegova poezija je direktna - najdirektnija moguća - i uglavnom se tiče prirode oko njega.

Iz iste pesme, Bits of Straw:

My illness was love, though I knew not the smart,
But the beauty of love was the blood of my heart.


Iliti, po rečima Hardyja:

Love lures life on.
ridiculus Posted - 09/01/2024 : 22:13:44
Konstantno čitam kraću poeziju, mada ovde beležim - da parafraziram Emersona, koji je i sam bio velik pesnik - četvrtinu promila onoga što pročitam. Ili tako nekako. Međutim, ove nedelje sam na odmoru, pa sam imao vremena da ljudski sednem i (prvi put) pročitam Shelley-jevog Adonaisa, koji je pesma srednje dužine - što će reći, prilično dugačka za većinu standarda - a kakve obično volim da pročitam u jednom danu, a, ako je moguće i u jednom dahu, kao što ljudi obično gledaju filmove ili pozorišne predstave.

O Šeliju sam već pisao tu i tamo, ali on je posebno zanimljiv iz nekoliko razloga. Najveći od njih, za ovaj forum, bi bio: pročitajte Adonaisa, ili neku od njegovih dužih pesama ili poetskih drama (kao što je Prometheus Unbound), i pročitali ste četvrtinu Sandmana. Ili tako nekako. Druga četvrtina bi bio Don Kihot, ali on se po tonalitetu prilično razlikuje i od Šelijeve poezije i od Sandmana.

Adonais je elegija povodom smrti Johna Keatsa, koja se transformiše i pretvara u nešto drugo, i ima 495 stihova, podeljenih u 55 strofa. Ali nećemo ovde o toj konkretnoj pesmi, jer ne verujem da bi bilo ikome posebno zanimljivo, već ćemo generalno o Šeliju i šire, o onome što se naziva romantizam. Samo ću reći da je pesma puna mitoloških bića i apstraktnih reprezentacija, kao što su Uranija, Smrt, Misery, Ehoi, Splendours, itd. I dokazuje mi na maestralan način ono što sam već znao pre toga, ali što je potrebno stalno iznova potvrđivati: Šeli je jedan od najvećih lirskih pesnika ne samo u engleskoj književnosti, i ne samo na engleskom jeziku, već i u celoj zapadnoj tradiciji, a verovatno i ukupnoj svetskoj tradiciji. To znači da od njega očekujem silovitost osećanja, i to je ono što i dobijam, zaogrnutu u ljudski jezik vrhunskom umešnošću. Treba to održati kroz 500 stihova, majku mu.

Elem, Šeli jeste bio buntovnik par excellence, ali nije bio bezbožnik - ne zaista. U svoje vreme ga je engleska javnost zapažala kao takvog - to je ono kao kad "levica" danas svakog ko je protiv njih označi kao ekstremnu desnicu, što je infra-, ultra-, i supercrveno no-no za obični mozak - i jeste u mladosti bio jedan od autora teksta "Neophodnost ateizma" (The Necessity of Atheism), zbog čega je bio izbačen sa Oksfordskog univerziteta - ali je i dosta toga napisao posle toga, a najbolje stvari je napisao u poslednje četiri godine svog života, tokom samoizgnanstva u Italiji.

Sećam se iz uvoda Bloomove knjige Genius: A Mosaic of 100 Examplary Creative Minds, gde ovaj kaže kako je hrišćanstvo dalo mnoge velike pesnike - na primer, John Donne, pa Gerard Manley Hopkins, koga sam ranije pominjao, kao i neohrišćanski Thomas S. Eliot - ali da su najambiciozniji pesnici bili oni koji su od svoje poezije napravili sopstvenu religiju, kao što su Šeli, Victor Hugo, Rilke, i Yeats. Neka vrsta gnosticizma, specijalnog znanja. Pravi bezbožnik i neprijatelj hrišćanstva kao takvog (a ne samo crkve i njene prakse ili njenih ogranaka) je bio Algernon Charles Swinburne, a njega treba čitati, osim očiglednih estetskih vrednosti, i zbog potencijalnog uvida da istorija nije nastala u XX veku, i da su najgore kritike na račun hrišćanstva i religije došle ranije.

Ali Šeli je svakako bio najveći radikal u svojim religioznim i političkim stavovima, i to je ono što je nerviralo tolike profesore i kritičare onda, a nervira mnoge njihove naslednike na funkciji i danas, dok meni zapravo godi, a sigurno je inspirisalo i gromom ošinulo mladog Alana Moorea. U današnje vreme preterane feminizacije svega, često se naglašava problem kako su, kroz istoriju, supruge i sestre i saradnice i samostalne kreatorke bile zapostavljena na račun muških parnjaka, ali retko koji od tih što bi da prepopravljaju istoriju bi se usudio da raspravlja o uticaju Percy-ja Shelly-ja na svoju suprugu, koju ćemo ovde zvati devojačkim imenom Mary Godwin, i njen (?) roman Frankenstein. Njen suprug je bio veća kreativna veličina, i to kažem ne oduzimajući njoj ni molekul autentične vrednosti, jer Frankenstein je osnova svih modernih žanrova fantastike i odlično se, što bi narod rekao, "drži" i danas.

Teško je definisati šta je romantizam, jer nema jedne ideje koja važi za sve pojavne oblike. U zavisnosti čime se bavite, stavićete naglasak na druge stvari - na primer, studenti nemačke književnosti će definisati pojavu drugačije nego studenti engleske ili francuske književnosti. Moje iskustvo je da je engleski romantizam najjači i najuticajniji, pa zatim nemački, ali onda, ja sam bio najviše izložen ovom prvom, i to godinama. Neki vezuju nacionalizam za romantizam, ali to je više nemačka struja, dok kod Engleza nije bilo potrebe za tim. Možda Robert Burns, kao predstavnik škotske kulture, može da se gleda u tom svetlu, ali on je prethodio pojavi o kojoj pričamo, a nije bio njen savremenik.

Camille Paglia smatra da je romantizam drugi veliki talas paganizma u zapadnoj civilizaciji. Prvi je bio "renesansa", a treći je bio tokom 60-ih godina XX veka.

Ali meni najlucidnije, indirektno objašnjenje je dao Harold Bloom u pomenutoj knjizi Genius. Ukratko, on je podelio 100 književnih genija (ili genija jezika) na 10 kabalističkih sefira, imena ili faza Boga, ili kreativnih procesa u nekom širem, simboličkom smislu. Svaka sefira je podeljena na dve grupe od po 5 genija. Jedna od sefira je DIN, "strogi sud", a njenu drugu grupu (lustre) čine: Wordsworth, Shelley, Keats, Giacomo Leopardi, Tennyson - ukratko, visoki romantičari. U početku sam se pitao zašto su pesnici romantizma predstavljeni kao "stroge sudije", ali kasnije se pokazalo da se time misli na ispitivanje granica ljudskih želja. No, ono što sam hteo da kažem je zapravo ono što je Bloom rekao o Wordsworthu (moj, i ničiji drugi, prevod):

quote:
Vordsvort ostaje, u XXI veku, ono što je bio ovih poslednjih 200 godina: pronalazač poezije koja je nazivana, u različitim periodima, romantičarskom, post-romantičarskom, modernom (modernist), i postmodernom, a u osnovi je jedna pojava: zamena tematskog materijala pesnikovom subjektivnošću. Gete je bio poslednji pesnik u dugačkom nizu koji vodi od Homera; Vordsvort je bio nešto drugo.


Drugim rečima, pesnik peva samo o sebi. Wordsworth, koji je književni ekvivalent Francuske revolucije u društvenoj i političkoj istoriji, zapečatio je to svojim epom The Prelude, koji je, naravno, o njemu samom - što bi rekli, autobiografski.

I, voila, eto vam većeg dela poezije u poslednjih 200 godina. Vrlo često ne na dobro same umetnosti, ali šta ćete, to je što je. Krećete se u senci Wordswortha, znali to ili ne, verovali u to ili ne. Shelley-jev prijatelj, sa najboljim srednjim imenom koje postoji, Thomas LOVE Peacock, napisao je Četiri doba poezije (The Four Ages of Poetry), a ta su: gvozdeno, zlatno, srebrno, i bronzano, što znači Beowulf, Šekspir, Alexander Pope, i, naravno, William Wordsworth.

Sama odrednica "bronzanog" podrazumeva inferiornost prema nekim prethodnim dobima, ali, ako zanemarimo pokušaj vrednovanja, opis je sasvim dobar.

Za kraj - jer kraja, avaj, mora biti - citiraću samog Šelija, i to iz Adonaisa:

Be thyself, and know thyself to be!

A onda, čitav "romantizam", a posebno engleski, je u senci jednog drugog pesnika, jednog od najvećih u istoriji civilizacije, Johna Miltona. Ali to je priča za drugi put.

ridiculus Posted - 08/01/2024 : 22:03:02
Za početak (prave) zime, odgovarajuća pesma, ali nikako depresivna, već puna života, kako zaista i treba!

When Icicles hang by the wall,
And Dick the shephard blows his nail,
And Tom bears Logs into the hall,
And Milk comes frozen home in pail:
When blood is nipped, and ways be foul,
Then nightly sings the staring Owl,
Tu-whit to-who
A merry note,
While greasy Joan doth skim the pot.

When all aloud the wind doth blow,
And coughing drowns the Parson's saw,
And birds sit brooding in the snow,
And Marian's nose is red and raw;
When roasted Crabs hiss in the bowl,
Then nightly sings the staring Owl,
Tu-whit to-who
A merry note,
While greasy Joan doth skim the pot.


Doth je does, a ostalo je prilično jasno... ako ste upoznati sa specifičnim zadovoljstvima seoskog života!

William Shakespeare, A Merry Note.
ridiculus Posted - 11/12/2023 : 13:03:13
Inače, meni je Stevens jedan od najtežih pesnika, iz kruga onih koji su zaista interesantni. Njegova poezija se odlikuje obilnom upotrebom stilske ili retoričke figure koja se zove metafora. U tom smislu pesnik može biti teži za čitanje nego filozof, a daje nam stvari koje filozof ne može da da. Ni Hegel, ni Kant, ni Aristotel.


Mislim da ovo nisam do sada rekao - ako jesam, oprostite na ponavljanju - pa evo. Američki kritičar književnosti, koji je kasnije počeo da se bavi retorikom, Kenneth Burke, koji je verovatno najekscentričniji od američkih kritičara XX veka, je postavio 4 "retoričke" figure, što će reći, upotrebu reči koja nije bukvalna ili uobičajena.

To su:
1. ironija, kada se ne govori ono što se misli
2. sinegdoha (iliti simbol), kada deo predstavlja celinu
3. metonim, kada pojmovi koji se "dodiruju" menjaju mesta
Npr. kada se kaže "Većini akademika je od najveće važnosti čuvanje stolice, a znanje ide tek posle", ne misli se bukvalno na "stolicu", već na "status" ili "položaj" ili "posao"
4. metafora, kada jedna stvar (ili pojam) preuzima osobine druge

Ove figure su hrana za poeziju, iako se, kao što smo videli na primeru metonima, koriste i u svakodnevnom govoru. Ali poezija je "mehanizam" za njihovo izmišljanje.

Hvala, pozdrav!
ridiculus Posted - 08/12/2023 : 00:34:34
Tell X that speech is not dirty silence
Clarified. It is silence made still dirtier.


Mali podsetnik koliko poezija može da bude moćna kada je pravi neko ko ume ne samo da se izražava, nego i da preobražava.

Wallace Stevens, The Creations of Sound
ridiculus Posted - 27/10/2023 : 22:53:52
Evo malo da ne zapostavim ovaj topik, lanac poruka, agregat trenutačnog raspoloženja uvaženih stripoljuba, štagod...

Dospeo mi je u ruke prevod nekih Šelijevih stihova na srpski, i utisak je: nije to to.

Izdavač Mali vrt, edicija Pathos, priređivač i prevodilac pesama Dragan Purešić.

Većina pesama koje ja smatram najboljim od Šelija nisu u zbirci, tako da je ovo vrlo štur izbor. Ali Šeli je napisao toliko mnogo stihova tokom svog relativno kratkog života da i štur izbor može biti kvalitetan izbor. U svakom slučaju, birane su pesme u celini, a izbegavani su odlomci iz većih dela.

Ne mislim da je Purešić loš prevodilac i lepo što se neko ovde potrudio, ali ja se držim logike - koja se ovde vrlo lepo dokazuje na delu - da je poezija, a pre svega lirska poezija neprevodiva. Hoćete da čitate Leopardija? Naučite italijanski . Ili bar uzmite sa velikom rezervom ono što dobijete u prevodu.

Sledi primer iz jednog od najpoznatijih poetskih radova na ovom forumu .

Ozymandias (Shelley):

"I am Ozymandias, king of kings:
Look on my Works, ye Mighty, and despair!"

Prevod Purišića (strana 21):

"Ja sam Ozimandijas, od svih veći,
Gledajte sad tvorevine moje!"

Koliko je ovo samo na engleskom tečnije i muzikalnije! A postoje i nijanse značenja kojih nema u prevodu.

U gornjem primeru se možda ne vidi najbolje, ali, koliko god da poezija koristi (ili je koristila) nesvakidašnji govor, u prevodu na srpski se obično redosled reči još dodatno istumba.

Verovatno je to jedan od razloga zašto engleski pesnici koji su bili najbolji po metrici/melodičnosti/zvučnosti (nazovite to kako hoćete) nisu često prevođeni na srpski ili balkanske jezike, a i kad jesu, rezultat je nespektakularan, da upotrebim blag izraz.

To posebno ima efekta u slučaju Pope-a, Byrona (Pope-ov veliki obožavatelj), Tennysona, i Christine Rossetti. Svi su ono vrlo prijemčivi sa jedne strane, nezavisno od toga koliko idu u dubinu (a ponekad idu mnogo).

Dugo vremena sam izbegavao Byrona, a onda sam imao prilike da čujem prva dva dela (iliti canta) Don Juan-a, i bio oduvan. Kako on obrće jezik i smisao, sa ironijom i dosetljivošću! Odmah sam znao da je to neprevodivo. Nije uzalud smatran za jednog od najboljih govornika svog doba. A onda sam naleteo na prevod u izdanju Sumatre, ali prozni. Možda to jeste najbolje rešenje, pogotovo za tako dugačke pesme (a Don Juan, Džuan na engleskom, ili Žuan u prevodu je pravi ep). Moraću jednom da ispitam to domaće izdanje, pa ću da obelodanim odmeravane i promišljene utiske

Što me dovodi, ponovo, do Christine Rossetti. Pre neki dan sam ponovo čitao Goblin Market. To je malo duža narativna pesma od nekih 15 strana, o deci (devojčicama, zapravo), ali nije nužno za decu - mada, ako bih preporučivao deci doba 10+ nešto na engleskom za učenje jezika, ovo bi bio odličan izbor. Fantastika sa poukom. Dve sestre naleću na povorku goblina koji nude obilno i slatko voće - a, kao što zna svako ko je čitao narodne priče bilo koje tradicije, takvi pokloni imaju svoju cenu, a u ovom slučaju nisu čak ni dobronamerni.

Kako bi lepo bilo imati originalne pesničke kolekcije, a ne brdo izmešanih i stalno preinačavajućih antologija koje dobijamo iz štampe danas! Goblin Market and Other Poems je zbirka iz 1862, a to je otprilike i vreme Lewisa Carrolla, sa kojim Christina čini dobar tandem, u fantastici za decu svih godišta (i ne samo decu). Ali ona je po meni i najbolja britanska pesnikinja ikad*, i samo rano preminula Emily Bronte je uspevala da joj parira. Ljude ponekad zbunjuje to što je njena bliža strana prijemčiva, da se tako izrazim, što će reći da je prividno vrlo jasna, što se ponekad smatra manom, ali podsetiću nosioce takvih mišljenja da je u poeziji bitna i dalja strana, koja nema veze sa bližom.

Našao sam prevode i nekih njenih kraćih pesama na srpski, i kao i kod Šelija, nije to to. O, možda i više nego Šeli. Postaviću kada budem imao više vremena.


*nije urezano u kamenu, jer mnogo toga ne znam, a mogu i da promenim mišljenje, ali za sada je tako
ridiculus Posted - 13/08/2023 : 12:20:09
Imao sam ideju da stavim takvih 5 ili 10 primera pa da oni koji ne znaju izvor kažu šta im se najviše sviđa, al' niko ne bi učestvovao! Evo stoga spisak:

1. Alexander Pope, najveći satiričar u engleskoj poeziji (i šire)
2. William Blake, najveći* mitopoeta u engleskoj... itd.
3. Percy Bysshe Shelley, najveći liričar
4. Alfred Tennyson, najveći melanholik iliti gotičar
5. Robert Browning, najveći dramatičar

Takođe, stihovi treba da se slegnu da bi se shvatilo šta se nekome najviše sviđa. Tako je obično bilo sa mnom.

A osim toga, trebalo bi biti pošten u ponudi, i naći upečatljive i reprezentativne primere od svakoga, a i dovoljno nepoznate. Ovako, sa nekoliko stihova, Alexander Pope će uvek imati prednost jer je tehnički najupečatljiviji (uz Tenisona). U prevodu, mogu skoro svaka dva stiha proistekla od njega da se izdvoje kao zasebna celina ili mudra izreka. Za moj potpis je takođe zaslužan on.

Umesto takvog testa, evo nečega za širu publiku. Dokumentarac o Pope-u, vrlo dobro urađen, sa dobrim glumcima i prezenterima.



Ako se neko pitao odakle izraz eternal sunshine of the spotless mind - pa, od Pope-a, kao i mnogo toga drugog. Čak i Tirion Lannister iz Pesme leda i vatre izgleda kao neko ko je uobličen prema njemu (mada nemam dokaze ni podatke da je Martin to imao na umu). Bio je kepec; imao je pogan jezik, toliko da je morao da izlazi naoružan pištoljima zbog svih ljudi koje je uvredio; bio je neverovatno popularan u svoje vreme (više kao "čarobnjak sa rečima" nego pisac), prvi koji je živeo od svoje pisane reči, bez pokroviteljstva bogatih.


*možda; ima još kandidata, ali sigurno "jedan od najvećih"
ridiculus Posted - 12/08/2023 : 13:02:50
Nekoliko odlomaka, neću reći odakle:

Words are like leaves; and where they most abound,
Much fruit of sense beneath is rarely found.


In what distant deeps or skies
Burnt the fire of thine eyes!
On what wings dare he aspire?
What the hand, dare seize the fire?


True love in this differs from gold and clay,
That to divide is not to take away


I sometimes hold it half a sin
To put in words the grief I feel;
For words, like Nature, half reveal
And half conceal the Soul within.


'Were you happy?' - 'Yes.' - 'And are you still as happy?' - 'Yes. And you?'
- 'Then, more kisses!' - 'Did I stop them, when a million seemed so few?'
ridiculus Posted - 27/07/2023 : 11:01:09
quote:
Originally posted by ridiculus

Ali pesma je takođe i narativna, i govori o potrazi 9 likova da uhvate misterioznog Snarka.



Zapravo, posada ima 10 likova, ali to i nije posebno bitno, jer se nekolicina jedva i pominje. (Par njih samo jednom ili dvaput u pesmi, a jednog verovatno podsvesno zanemarujem zato što mu naziv ne počinje na B kao kod ostalih.)

Jednom se pominje i broj 42 - jedan od članova ekipe zaboravlja toliko kutija na obali. Odmah sam se setio Autostoperskog vodiča, ali da li tu postoji neka čvrsta veza iliti inspiracija - ne znam.

U svakom slučaju, Carroll je ovom pesmom, i generalno svime što je napisao, večito uticao na humor, parodiju, i satiru. Pokušavam da razlučim uticaje na Cirkus Montija Pajtona, ali to je već zahtevan zadatak.
ridiculus Posted - 25/07/2023 : 21:52:12
Dečja poezija je često zapostavljena, i zato sada! sledi: Lewis Carroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgson, koga često preskaču kada se priča o ovoj umetnosti, stvarajući pogrešan utisak o njegovoj veštini i doprinosu.

Iako je poznat po prozi, poezija mu je jednako urnebesna i originalna.

Mnoge pesme su umetnute u priče o Alisi, ali neke dugačke su zasebne, kao što su Phantasmagoria i The Hunting of the Snark: An Agony in Eight Fits. Ova druga je meni omiljena duža dečja pesme, uz možda Goblin Market Christine Rossetti (sasvim drugačije po tonu), i zato ću nju predstaviti ovde.

"Just the place for a Snark! I have said it twice:
That alone should encourage the crew.
Just the place for a Snark! I have said it thrice:
What I tell you three times is true."


Ova pesma se svrstava u "nonsense poetry"; i sam Carroll je često govorio da ne zna o čemu je ona. Ima dosta simbolike ispod svega toga, ili onoga što prepoznajemo kao "istinu". Ali pesma je takođe i narativna, i govori o potrazi 9 likova da uhvate misterioznog Snarka.

Nije svakom od tih devet likova poklonjena jednaka pažnja, ali neki su upečatljivo ekscentrični i živuće karikature određenih profesija. Mislim da sam ovde, uz Dikensa i možda Igoa (scena suđenja Kvazimodu u Bogorodičinoj crkvi u Parizu) video najbolju satiru na račun pravosuđa, iako datu kroz san.

Pošto pesma ima više od 500 stihova, najbolje je da pustim Jeremy-ja Irons-a da je izrecituje u celini. (Prvih 5 minuta priča o svom detinjstvu.)



Kuriozitet: američki književni kritičar Harold Bloom je jednom prilikom ispričao kako je primio pismo od britanskog udruženja čija je svrha postojanja da dokaže da je sve što je napisano pod pseudonimom Lewis Carroll poteklo od kraljice Viktorije.

A Bloom stavlja The Hunting of the Snark rame uz rame sa Coleridgeovom baladom Rime of the Ancient Mariner, jednom od najvećih na engleskom jeziku.
ridiculus Posted - 03/06/2023 : 20:09:30
Kad smo kod tela, 31. maja je bio rođendan Walta Whitmana, najuticajnijeg američkog pesnika ikada, pa evo jedne kratke pesme vezane za tu temu, tj. telo:

As Adam Early in the Morning

As Adam early in the morning,
Walking forth from the bower refresh'd with sleep,
Behold me where I pass, hear my voice, approach,
Touch me, touch the palm of your hand to my body as I pass,
Be not afraid of my body.


Što se tiče Borbelija, trebaće vremena da mi se to slegne, al' ovako, na prvu loptu, suviše mi je to nemuzikalno. Možda je original bolji po tom pitanju, naravno. Ali ne mora pesma biti prevashodno muzikalna, mada ja preferiram takve. Možda je mentalno-kognitivni aspekat pesme superioran! Ipak, koliko za sada uspevam da razlučim, relacija prostor-telo-volja-jezik-pesma nije shvaćena na način koji mi je verodostojan i uverljiv, i pesma me više zamara nego što mi otkriva.

Dalje, 2. juna je bio rođendan Thomasa Hardyja. Bilo je reči o njemu, pa ovde neću pisati mnogo. Među najvećim uticajima na njega su Wordsworth, Shelley, i Schopenhauer. Ovaj poslednji je posebno vidljiv u pesmi koju ću staviti, a koja je prva Hardy-jeva pesma koju sam ikad pročitao.

Neutral Tones

We stood by a pond that winter day,
And the sun was white, as though chidden of God,
And a few leaves lay on the starving sod,
-They had fallen from an ash, and were gray.

Your eyes on me were as eyes that rove
Over tedious riddles of years ago;
And some words played between us to and fro
On which lost the more by our love.

The smile on your mouth was the deadest thing
Alive enough to have strength to die;
And a grin of bitterness swept thereby
Like an ominous bird a-wing...

Since then, keen lessons that love deceives,
And wrings with wrong, have shaped to me
Your face, and the God-curst sun, and a tree,
And a pond edged with grayish leaves.


Često se govori o ljubavi kao večnoj poetskoj temi, ali ovo je jedna od velikih anti-ljubavnih pesama, u smislu da govori o ljubavi, ali ne pohvalnim rečima. Naravno, Hardy je kasnije napisao i mnoge izuzetne proljubavne pesme, i muško-ženski odnosi su mu bili jedna od glavnih tema - što je osobina koju deli sa Browningom. Kažem "kasnije", zato što je ovu pesmu napisao vrlo rano, sa 27 godina, iako je objavio tek 30 godina kasnije, u svojoj prvoj zbirci pesama, Wessex Poems.

Kako god, "the deadest thing alive enough to have strength to die" će mi dugo ostati urezano u pamćenje.
Shaner Posted - 28/05/2023 : 14:34:41
Stewarta bih mogao slušati i da čita, štono se kaže, telefonski imenik, a kamoli Shakespearea.

Inače, pročitah Borbélyjevu zbirku Tijelu, ali ništa mi nije ostavilo neki poseban utisak.

Prijatelj i ja imamo knjižni klub za dvoje i trenutno je u lektiri i jedna Borbélyjeva pjesma, pa je evo i ovdje:


37.* Tijelu

37.1. De Sadeov ljiljan

Tjelesa su gramatike,
tek funkcija prostora,
a jezik je vidljivi svijet,
vid je dio prostora,

jezgrom tkiva moždanoga
kog lubanja formira
Misao struji tako da
po volji koncipira

jezik kao postojanje,
što govor tijela biva,
taj čudni stroj prijetvornost je
a pustoš mu je bitak

jezik mu svagda monolog,
taj zvuk iz mesa tiješten
glasnica par kog čuješ snop
u grkljanu je smješten

i kako zrak zavibrira,
što rad je sluzna mesa,
i glasove izaziva
to truljenje tjelesa

čak izbriše i riječi sve
dok tijelo se raspada
jer život kad zemaljski je
u grlo prah ti pada

pa nećeš moći gutati
ni usta ti ljubiti
zalud će ti se dignuti,
tko će li ga pušiti,

jer nema usta ni pice,
ni toplog, vlažnog, tijeka
zalud mole se krunice,
nema riječi, jezika,

tijelo kad se takne tijela
oćuti mu topline
toplokrvni govor tijela
tad kožu mu dodirne,

al' bitak mu je opsjena,
k'o kopula dva lika
vezuje dva imena
u prostoru jezika:

jezik je prostor prostora,
Svijest ga u život donije
nema nutrine, vanjskoga,
jer tko li ga razumije.


Interpretacije dobrodošle!

* Numeracija u zbirci, meni ne do kraja jasna. Recimo, nakon ove pjesme slijedi 38.

ridiculus Posted - 28/05/2023 : 12:26:58
Šekspirov sonet #138 sadrži dobar deo najviše mudrosti :

When my love swears that she is made of truth,
I do believe her, though I know she lies,
...

Ostatak imate u tekstu uz video. Bez brige, sonet je kratka forma, od 14 stihova.

Shaner Posted - 17/05/2023 : 23:02:35
Pročitao čitav post i poslušao pjesmu. Još ćeš me ozbiljno zainteresirati za poeziju. Srećom nemam previše vremena.

ridiculus Posted - 17/05/2023 : 14:26:34
Ajmo malo o nekim izvorima, pošto sam skoro dobio jako lepu kolekciju dramskog recitovanja nekih pesama.

Prvo da pomenem domaće sajtove kao što su Poezija suštine i Poezija noći. Sadržaj je sličan, mada na ovom prvom ima više materijala. Preporuka uglavnom zbog srpske poezije, ili donekle poezije okolnih eks-Ju zemalja, mada ima i solidan izbor ruskih, francuskih i nemačkih pesnika - u prevodu, naravno.

Ono što mene najviše privlači - poezija engleskog porekla, ili italijanskog, španskog, portugalskog, ili čak japanskog, kineskog, i starogrčkog - je najslabije zastupljeno, normalno. Ne bunim se, samo primećujem. Kao što reče Tennyson, we are what we are. Možda se u Dalmaciji situacija razlikuje, usled italijanskog uticaja, ali generalno, strani uticaji na domaću poeziju su ovi pomenuti u prethodnom pasusu.

Dobro, Lorka je standardno prisutan, ali on je popularan na ovim prostorima od II svetskog rata. Moja majka je imala (i još uvek ima) jednu njegovu zbirku, dvojezičnu, sa tekstom na španskom na levoj stranici i sa srpskim prevoduom na desnoj, i to se generalno čitalo 60-ih. Neko je rekao - a više nisam siguran ko, ali kladim se na Nerudu - da je razlika između (moderne) španske i hispanoameričke poezije u tome što su Španci imali Queveda i Gongoru, a Hispanoamerikanci su sve morali da smišljaju maltene iznova, jer je geografija nova, flora je nova, fauna je nova, klima je nova, ljudi su novi...

Dakle, o audio-kolekcijama.

Imam ih na engleskom jeziku, sa engleskom poezijom, a pod tim mislim na sve što dolazi na tom jeziku sa britanskih ostrva. Ne vidim poentu o slušanju, na primer, Rilkea na engleskom, mada možemo raspravljati o tome da li je bolji u engleskom prevodu ili u srpskom, i koja su preimućstva i mane tih konkretnih jezičkih preobražaja. Ali zato pod "engleskim" računam čak i (the) škotskog pesnika, Roberta Burnsa!

Wha will be a traitor knave?
Wha can fill a coward's grave?
Wha sae base as be a slave?
Let him turn and flee!


Elem, postoji nekoliko izdavačkih kuća i "labela" koje su poznate u svetu audiofila a izdavale su ovakav materijal. Dve čije albume sam slušao su Naxos i Argo.

Naxos ima seriju The Great Poets, sa prilično dobrim izborom pesnika, pesama, i izvođača. Svako izdanje ima i dodatni materijal (pdf), gde se, osim sadržaja audio-izdanja, kaže i koja o samom pesniku. Tekstualni dodatak je potreban jer organizacija audio-fajla često nije praktična. Svaka antologija je podeljena na poglavlja, da bi slušalac lako mogao da pristupi željenoj pesmi, ali često poglavlja nisu imenovana, ili je više pesama smešteno pod nekim.

A ponekad se desi i da je naziv pogrešan, kao kod Tennysona, gde jedno nosi naziv - pazite sad ovo -

The Passing of the Author from the Idle King

Ma, ko piše ove nazive? Audible, budući da je reizdanje na njihovoj platformi? Ili sam Naxos, budući producent originalnih diskova, iako nevešt u stvarima digitalnim? Sinoptički oštećen AI? Trebalo bi da piše

The Passing of Arthur from Idylls of the King

Objektivno, ovo je stvar zbog koje su se u srednjovekovnom Japanu ljudi samoubijali od sramote, iako shvatim da je na Amazonovoj listi prioriteta (jer oni drže Audible) na počasnom milionitom mestu.

"Lepa kolekcija" koju sam pomenuo u uvodnoj rečenici je od Argo Classics i sastoji se od 3 kolekcije spojene u jednu:

- poezija romantizma
- viktorijanska
- ratna poezija (što se svodi na prvu polovinu XX veka, uglavnom, sa svim ograničenjima ratne tematike)

ukupno više od 7 sati.

A tek Argova reizdanja - pošto sama labela više ne postoji kao takva, nego je kupljena od drugih - nemaju nikakav reper, nikakve smernice koje će reći slušatelju šta sluša. Originalna vinilna izdanja su imala, ali ništa od toga se ne nalazi u novim digitalnim kolekcijama.

Međutim, i pored svega lošeg što sam do sada rekao, najbitnija stvar ovde je sam performans, i sigurno je da ću za male pare uzeti kakve god audio-zbirke ako sam zadovoljan glumcima, tj. recitatorima (kvalitet samog materijala se podrazumeva).

I, zato, za razliku od 99% korisnika interneta, koji zahtevaju sve na tanjiru, i napor pronalaženja najobičnijeg izostavljenog linka (a kamoli neke dublje informacije) poistovećuju sa:
A. teškim i mukotrpnim radom u koncentracionim logorima u II svetskom ratu, ili
B. napadom na osnovne ljudske slobode, kao što je sloboda da drugi razmišljaju za vas a vi da uživate posledice,

ja sam, dame i gospodo - zapravo, gospodo, pošto čujem da su dame ovde jako retke - ja sam, dakle, pronašao svaku pesmu u ovoj kolekciji od 7 i po sati, kako se koja zove i čija je. I, znate šta? Uopšte nije bilo teško.

Materijal je uzet sa različitih ploča, pošto je Argo objavljivao seriju koja se zove The Great Poets from Chaucer to Yeats; nekoliko pesama je uzeto sa jedne ploče, sledećih nekoliko sa druge, itd.

Najveći deo kompilacije oduzima poezija viktorijanskog doba, čitava 3 časa. Prema knjizi koju je objavila zagrebačka Mladost 70-ih, a koja se zove Povijest svjetske književnosti, 6. tom (engleska književnost, američka, keltske i sl.) 7 najvećih britanskih pesnika viktorijanskog doba su:
- Alfred Tennyson
- Robert Browning
- Matthew Arnold
- Dante Gabriel Rossetti
- Gerard Manley Hopkins
- Algernon Charles Swinburne
- Thomas Hardy

To mi je oduvek bilo zanimljivo s obzirom da su kod nas iz tog perioda poznati neki drugi pesnici, ne-britanski, kao što su Walt Whitman, Poe, i francuski simbolisti.

Hardija ćemo da zanemarimo ovom prilikom jer je on jako kasno počeo da objavljuje poeziju (na samom kraju XIX veka), i dobrano zalazi u XX vek.

Arnolda ne vidim u grupi najvećih, mada je bio priznat u svoje vreme. Umesto njega, ovde bih stavio Christinu Rossetti.

Hopkins je religiozni pesnik, jezuita, koji je stekao slavu tek posthumno, jer ništa nije objavio za života. Naravno, Hopkins je i neizostavni deo svakog pesničkog izbora iz tog doba, a povremeno možete čuti da ga neko smatra i najvećim iz pomenute grupe. O njemu otom-potom, jer religiozno pesništvo nije svačija šolja čaja danas.

I to je ono što pomenuta antologija više-manje sadrži. Browning i Tennyson zajedno traju više od sat i po, što je više od pola antologije.

Sedmog maja je bio Browningov rođendan, i nisam tada ništa stavio ovde, delimično jer sam bio zauzet, a delimično zato što nisam mogao da se odlučim šta da stavim. Postoji razlog zašto ga smatram najvećim od svih, a taj nije egzotičnost i njegova relativna nepoznatost među našom pesničkom publikom. Ili da kažem, postoje razlozi, više njih. Jedan bi bio to što je Browning, iako fizički jedan čovek, u dramskom i psihološkom smislu, raznovrsniji od čitavih grupa pesnika. On ne postaje više pesnika kao kasnije genijalni portugalski pesnik Fernando Pessoa, ali ono što je predstavljeno čitaocu ili slušaocu nisu (direktno) njegova osećanja ili misli, već osećanja i misli određenih likova, često psihotičnih ili samoobmanjujućih ili fanatičnih.

I ne mogu da čitam ili slušam dugo Browninga na dnevnom nivou, jer mnogo šta od njega zahteva emotivnu snagu i mentalni kapacitet koje ne mogu da rasipam neograničeno. U tom smislu on jeste težak, iako obično dobro razumem o čemu se priča i zašto.

Zato, s obzirom na sve rečeno, evo samo jedne njegove pesme, iz ranog perioda, kada je stvorio svoj čuveni podžanr dramskih monologa - jedan lik govori nekome (ili sam sebi) o nekom događaju ili o sebi. Pošto je Laguna skoro objavila roman Megi O'Farel koji se zove Portret jednog braka i koji je zasnovan na ovoj pesmi, ili na istorijskim okolnostima oko nje, ovo je dobra prilika da je čujemo.

Dakle, My Last Duchess, i reči vojvode od Ferrare. Vreme renesanse u Italiji. Čita Alfred Molina. Ko je uspeo da pročita čitav post, svaka mu čast. Ostalo mu je još samo par minuta.



... She had
A heart - how shall I say? - too soon made glad,
Too easily impressed; she liked whate'er
She looked on, and her looks went everywhere.
ridiculus Posted - 15/05/2023 : 11:10:26
Samo napred! I prevod će biti pozdravljen, u nedostatku poznavanja izvornog jezika.

Težina u poeziji je relativna stvar, iako neki pesnici ili neke pesme uopšteno važe za teške. Ali težina radi težine je potpuno besmislena stvar, osim ako vam cilj nije jačanje sopstvenog ega. Pesma mora da ima vrednost i kada postane potpuno jasna.

Na primer, Čoser i Robert Burns su meni teški za čitanje (u originalu), iako ni jedan ni drugi nisu previše zahtevni u smislu osnovne pristupačnosti. Zašto onda? Zbog jezika. Čoser je pisao na srednjoengleskom, koji je vrlo drugačiji jezik od modernog engleskog. Burns je daleko mlađi, iz XVIII veka - a sve iz tog doba i kasnije je danas vrlo čitljivo, osim ako pesnik namerno teži arhaičnosti - ali on piše na škotskom narečju, koje mi nije blisko poput književnog engleskog i južnih narečja britanskog ostrva iz kojih je ovaj proistekao.

Browning važi za objektivno izuzetno teškog, ali ja ga nikad nisam doživljavao kao takvog. Možda sličnost njegovog i mog senzibiliteta? Browning je strahotno neuobičajan iliti neobičan! Wallace Stevens takođe jeste objektivno težak, iz sasvim drugih razloga nego Browning, ali mogu da ga naslutim čak i kada ga ne razumem u potpunosti, a iz tog naslućivanja sledi interesovanje.

Na američkim univertitetima se decenijama vodila borba oko priznanja najvećeg američkog pesnika XX veka. Harold Bloom i njegova "škola" su tvrdili da je to Stevens, protivnici da je to Ezra Pound. Kad sam bio klinac, ovde u staroj Jugoslaviji čuo sam mnogo više stvari o Poundu, ali danas je Stevens izgleda prominentniji. Evo njegove pesme The Snow Man, napisanoj pre otprilike sto godina:

One must have a mind of winter
To regard the frost and the boughs
Of the pine-trees crusted with snow;

And have been cold a long time
To behold the junipers shagged with ice,
The spruces rough in the distant glitter

Of the January sun; and not to think
Of any misery in the sound of the wind,
In the sound of a few leaves,

Which is the sound of the land
Full of the same wind
That is blowing in the same bare place

For the listener, who listens in the snow,
And, nothing himself, beholds
Nothing that is not there and the nothing that is.


Shaner Posted - 14/05/2023 : 19:03:46
Meni se čini da Hardy ovdje govori o smrti, bar ovako na prvu.

Nego, hvala na svrtanju pozornosti na ovu pjesmu. Jako mi je zanimljiva (a još je nisam ni pročitao naglas!), što je vrlo neobično za mene koji uglavnom ne ljubim poeziju.

Planiram ovih dana malo čitati pjesme Szilárda Borbélyja (nažalost ne u originalu) pa ako mi se koja posebno svidi, stavim ovdje.

ridiculus Posted - 14/05/2023 : 18:06:19
(Samo)refleksija, snovi, mašta - sve su mi to bila privlačna tumačenja u nekom trenutku, ali nikad nisam bio sasvim siguran. Night hours of ache upućuje na snove, ali, opet, may catch his last thoughts me udaljava od tog objašnjenja. Inače, foul or fair je izraz koji vodi poreklo iz Magbeta.

Poslednji stav do koga sam došao je da je u pitanju osećaj smrtnosti. Ali nemojte me držati za reč!

Samo, kod mene poslednji stih ide:

Glassing it - where?

Moguće da je pesma menjana i dorađivana, jer ta praksa je često primenjivana kod pesnika, ali imam je na bar dva mesta u ovom obliku koji pominjem.

Zapravo, trebalo bi da razjasnim bolje sledeću misao. Rekao sam na drugom mestu da pesma - tj. pesnička tvorevina - nije zagonetka koju treba odgonetnuti i time ste je "objasnili" ili "savladali". A ovde pričam o odgonetanju ili bar razumevanju nekih pesama, i kako je to dugotrajan proces, itd, pa neko može da pomisli da tu protivrečim sam sebi.

Loša strana proste zagonetke je to što, kada je odgonetnete, postaje nepotrebna, i idete dalje. Pesma je više poput iskustva koje se mora postići da bi se ova razumela, da bi se sa njom saosećalo. Ne pričam o postizanju tog iskustva u realnom životu, mada bi svakako pomoglo - u našem slučaju bi mašta bila dovoljna.

Hardi ima jako mnogo pesama, od kojih ja imam bar oko 200 u ovom ili onom obliku. Većina njih je relativno laka za razumevanje, a samo nekoliko, kao ova gore ili, možda, Midnight on the Great Western, su tajanstvene. Ali razumevanje je samo jedan korak. Pesma ne postaje nepotrebna kada ste je razumeli, već može, u zavisnosti šta vam znače emocije i iskustva i misli koje prenosi, biti tek tada potrebna.
Beva Posted - 14/05/2023 : 13:02:20
Ne čitam puno poeziju, ali mi je ovo jako zanimljiva tema.

Ridiculus, evo s obzirom da si napisao kako mjesecima pokušavaš dokučiti "Moments of vision", pročitao sam je da vidim što ću iz nje "dobiti".


             That mirror
         Which makes of men a transparency,
             Who holds that mirror
And bids us such a breast-bared spectacle to see
             Of you and me?

             That mirror
         Whose magic penetrates like a dart,
             Who lifts that mirror
And throws our mind back on us, and our heart,
             Until we start?

             That mirror
         Works well in these night hours of ache;
             Why in that mirror
Are tincts we never see ourselves once take
             When the world is awake?

            That mirror
         Can test each mortal when unaware;
             Yea, that strange mirror
May catch his last thoughts, whole life foul or fair,
             Reflecting it—where? 


Prvi dojam je da je ogledalo - samorefleksija, promišljanje. Još jedno moguće tumačenje je da je to ogledalo u snove. Do kakvih si ti zaključaka došao?
ridiculus Posted - 12/05/2023 : 20:08:52
There was an Old Man in a boat,
Who said: "I'm afloat! I'm afloat!"
When they said: "No, you ain't!"
He was ready to faint,
That unhappy Old Man in a boat.


---

There was an Old Man on a hill,
Who seldom, if ever, stood still;
He ran up and down,
In his grandmother's gown,
Which adorned that Old Man on a hill.



12. maj je dan rođenja dvojice značajnih pesnika: Dantea Gabriela Rossettija i Edwarda Leara.

Na dečju poeziju se ponekad gleda sumnjivim očima u krugu "ozbiljnih" ljubitelja poezije, pa evo gore par primera od Leara, pošto su vrlo kratki. Ko ima problema sa engleskim, bilo zbog slabijeg vladanja istim ili nedostatka osećaja za muzikalnost, ima apsolutnu preporuku da krene baš od dečje poezije, i to vrlo verovatno od Leara. Rečnik ovih pesnika nije pretežak, i pesme su vrlo muzikalne, i, samim tim, vrlo pamtljive. Kao dodatak tome, one od Leara i, posebno, Lewisa Carrolla, su vrlo maštovite i prividno vrlo besmislene, što ih čini idealnim za sva životna doba.

Lear je bio majstor forme koja se zove limerick - 5 stihova u kojima se 1, 2, i 5. rimuju, kao i 3. i 4.

Gornji primeri su iz Learove čuvene A Book of Nonsense, koja se sastoji od limerika i ilustracija uz svaki, pošto je Lear pre svega bio slikar (kao i Dante Rossetti).
ridiculus Posted - 15/04/2023 : 20:08:36
Evo još malo Christine Rossetti, i to u izvođenju nekoga ko nije Britanac.



Nisam znao da postoji ovaj promo za Penny Dreadful dok nisam slučajno naleteo tražeći nešto drugo.

Svaka čast, Eva! Naklon do zemlje!

Jedino što muzika u pozadini malko smeta, jer volim kada znam da li reči deluju same po sebi. Ali to je minijaturna primedba.
Shaner Posted - 09/04/2023 : 22:35:48
I pretpostavljao sam da je samo za britansko tržište, ali sam mislio da se to može riješiti uz pomoć VPN-a. Ako ne može, preostaje ti samo da kupiš DVD:

https://shop.bfi.org.uk/ken-russell-the-great-passions.html

I nema na čemu.




ridiculus Posted - 09/04/2023 : 22:07:34
Jel to funkcioniše na ovim prostorima, ili, konkretno, u Srbiji? Poslednji put nisam mogao da gledam ništa što je za američko tržište. Ali poslednji put sam bio na Amazonu pre godinu dana, pa ne znam da li se nešto promenilo.

Edit: Zapravo, još uvek ne funkcioniše. Ovi filmovi su samo za britansko tržište. Morala bi adresa sa platne kartice da mi bude iz UK.

Svejedno, hvala na linku, Shaneru!
Shaner Posted - 09/04/2023 : 20:59:44
Ako si voljan uložiti neke sitne novce:

https://www.amazon.co.uk/Ken-Russell-The-Great-Passions/dp/B01E6BFP6C




forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.34 seconds. Snitz Forums 2000