| T O P I C R E V I E W |
| stinky |
Posted - 03/04/2023 : 15:45:27
Tema u kojoj će se pokušati sistematizacija Zagorovog univerzuma, s obzirom na Nolittine, Sclavijeve, Bosellijeve i Burattinijeve izvedbe na temu Hellingen.
Naime, Hellingen je proizveden u najvećeg Zagorovog neprijatelja i epizode s njime u glavnoj ulozi, zapravo su uvijek dovodile Zagorov univerzum do krajnjih granica, odnosno, prekoračivale granice i donosile novum. Zbog toga se s te platforme može pokušati otčitati Zagorov univerzum, ako je konzistentan. Mi ćemo to pokušati.
Zadatak nije lak ni jednostavan, jer su različiti autori pojačavali gas i svaki je prekoračio prethodnika. Time je Zagorov univerzum pucao, ali se također, uslijed velike ambicije autora, ali i strasti da razvije ideju, naposljetku ipak kolko-tolko zacijelio. Nolitta -> Sclavi -> Boselli, svaki je stvorio jedan svijet, donekle konzistentan, i uvažavajući prethodnika, pokušalo se nadovezivanje. Burattini je sve to gledao u čudu, i naposljetku odlučio presjeći stvar i vratiti na početne postavke.
Međutim, koliko mu je to uspjelo, govori bunt koji je nastao na scomu među fanovima, i njegova posljednja priča u kojoj eliminira Wendiga, klona i pušta jeftine trikove, ta je priča dočekana na nož. Konsenzus je da nije uspjela, odnosno, Burattini se nije iskazao.
Postoji samo jedan ekspert koji tvrdi suprotno, ali prema njegovim riječima nije htio na to trošiti stručnost (da objasni kako je to Burattini uspio), nego je onako izokola nagovijestio da posjeduje stručnost i s time je rezolutno odbio bilo kakvu diskusiju na temu. Priča Učenici je dobra, jer je dobra, tako tvrdi ekspert.
Mi ćemo pokušati progovoriti o svakom ovom autoru, i njegovoj postavci, također i o Burattiniju. Tko je što rekao, kako je mislio, kuda je stvar odveo i može li sve skupa izdržati antologijsku raspravu.
Za početak, prenosim dosadašnji razgovor dooma i stinkyja, sa alfa topica.
Ovdje će biti preglednije, ostaje za buduće zagorologe da se bruse i uče, a i samome sebi ostavljam kao bilješke u nekim eventualnim budućim istraživanjima.
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| Poncho |
Posted - 12/05/2023 : 08:57:50
Wendigo je u prvim pojavljivanjima popriličko epski karizmatičan neprijatelj ali Bure ga pretvorio u bezveznjaka. |
| PijaniPatak |
Posted - 12/05/2023 : 08:55:00
Zato što starost ima nosi skroz drugačiju simboliku.
Wendigo treba da pored preteće poganosti zrači i fizički transparentnom silinom.
Nikako zrelošću i bolnim krstima |
| pcoro |
Posted - 11/05/2023 : 10:39:34
quote:
Originally posted by PijaniPatak
quote:
Originally posted by pcoro
ja bi još o Wendigu dodao da je i vizualno i karakterno promašen lik. Nacrtan je kao indijanac namazan crnilom i sa glupim kružnim tetovažama - dosadno, bezveze, vidi se da se tu nije sjelo pa gledalo kako osmisliti što efektniji lik nego je bilo daj prvo što dođe. Problem je u tome što ovakvog lika nije bilo previše u literaturi, kao npr ludih naučnika ili čudovišta iz močvare ili keltskih druida. Nije bilo reference i onda smo dobili to što smo dobili..
Karakterno, Wendigo je iz svijeta duhova pa skoro nikad ništa ne radi osim što se zlobno ceri i priča kroz ekran. Najveće dostignuće mu je što smisli plan koji se uvijek izjalovi. Nema karizmu koju Helingen itekako ima
Pa klasična kontra uspostavljenom izgledu Kiki Manitua
Malom indijanskom dečaku suprotstavljen odrasli nabijeni, tamnoputi (crnac? Songhay? Afrika?) lik sa maorskim tetovažama.
Jeste da odudara od indijanske šumske verzije vukodlaka/povampirenog smrtnika, ali ideja je đavo prilagođen Zagorovom svetu.
Nipošto. Kakva je to kontra dječak - muškarac? Kontra bi bila da dječak - starac ili još bolje, dječak - starica. |
| kasper |
Posted - 11/05/2023 : 10:31:31
quote:
Originally posted by Poncho
Bure se posrao na to sve a da ništa svoje izgradio nije.
bure jedino za sta sposoban jeste da se kerebeci, sve iznad toga za njega je nemoguce |
| Poncho |
Posted - 11/05/2023 : 10:23:21
Da, Boselli je pleo zanimljivi kontinuitet epskih priča s drevnim Božanstvima. Bure se posrao na to sve a da ništa svoje izgradio nije. |
| PijaniPatak |
Posted - 11/05/2023 : 09:38:37
quote:
Originally posted by pcoro
ja bi još o Wendigu dodao da je i vizualno i karakterno promašen lik. Nacrtan je kao indijanac namazan crnilom i sa glupim kružnim tetovažama - dosadno, bezveze, vidi se da se tu nije sjelo pa gledalo kako osmisliti što efektniji lik nego je bilo daj prvo što dođe. Problem je u tome što ovakvog lika nije bilo previše u literaturi, kao npr ludih naučnika ili čudovišta iz močvare ili keltskih druida. Nije bilo reference i onda smo dobili to što smo dobili..
Karakterno, Wendigo je iz svijeta duhova pa skoro nikad ništa ne radi osim što se zlobno ceri i priča kroz ekran. Najveće dostignuće mu je što smisli plan koji se uvijek izjalovi. Nema karizmu koju Helingen itekako ima
Pa klasična kontra uspostavljenom izgledu Kiki Manitua
Malom indijanskom dečaku suprotstavljen odrasli nabijeni, tamnoputi (crnac? Songhay? Afrika?) lik sa maorskim tetovažama.
Jeste da odudara od indijanske šumske verzije vukodlaka/povampirenog smrtnika, ali ideja je đavo prilagođen Zagorovom svetu. |
| PijaniPatak |
Posted - 11/05/2023 : 09:26:06
quote:
Originally posted by doom
Ja bi htio vidjeti i što PijaniPatak kaže na ovu temu, obećao je još davnih dana analizu Wendiga. A i tekst na temu Hellingena i Kikija je trebao izaći uskoro, kako je rekao prije par mjeseci.
Imam mnogo toga, ali sve vezano za Demona Ludila je na čekanju dok u nekom obliku autorski ne zaštitim tekst.
Izvinjavam se, replikujem tek drugu (ili prvu?) stranu topica i Bog te pitao šta tek sleduje
Da odgovorim na stiknyjev upit oko Wendiga: nemam ništa protiv njega. Naprotiv, smatram ga sjajnim dodatkom Zagorovoj galeriji onostranih bića/demona. Specijali Crni Plamen i Crna Duša su onako, ne baš neki top, ali ipak slatko neometeno čitalačko iskustvo i volim što Wendigo u svakom sukobu ostaje malo čvrknut "sekirom" ali nedodirljiv i potencijalno vrlo zajeban u narednim pojavama. Senke nad Darkwoodom imaju samo tu opaku manu da im prethodi DL. Možda je tu Boselli otišao na preširoku lepezu događaja i likova - te traperi, te Heyoka-Wendigo-Wakan, te baza Drugde, pa kratkopotezno Kralj Orlova, demoni crvenih očiju, Dagon/Tekeli-Li, dimenzija haosa, Hellingen zli "mag" i zli naučnik, E.A.Poe specijalac - ali je nekako uspeo da spoji storyarc svetog plamena Wakana i lovecraftovskog Dagona i prenese dalje preko Hellingenovog novonastalog profilisanja kroz raj/pakao iz DL kako bi imao neku solidnu bazu za Krakena kojeg smo videli i planiranih nastavaka Hellingena i Wendiga (zajedno ili individualno) koje nismo i niti ćemo videti.
Za tim nastavcima žalim. Siguran sam da je Boselli imao fantastične stvari u planu (poput Krakena i Songhaya) i da su Senke nad Darkwoodom bili samo neophodna odskočna daska za gomilu epskih priča koje bi nekako razbacao u 100ak svesaka.
A oko Burattinija nemam šta da kažem. Tužno, patetično, traljavo, mrljavo i veoma amatersk8 odrađeno. Ne smeta mi toliko ni "nacista" Garth (sve te jeblo... Garth! Kakav jbni Garth????!!!!) ni eliminacija Wendiga. Smeta mi metod, odnosno odsustvo metodike. I loša ideja za priču ili šupačka urednička odluka mogu dobro da se ušuškaju i progutaju ako je scenario izveden valjano.
Ovako je samo fuj i nedostojno.
Nedostojno izdavanja, čitanja, referenciranja i generalno postojanja.
Toliko za sada. Čitam vas dalje, replikujem kako stignem.
P.S. naleteo sam u prolazu stinkyjevu želju da se napravi tzv.piramida demona zagorovog univerzuma. Bojim se da od toga nema ništa. Dveri svetova/Kapija svetova od Raucha i Della Monice je prilično pojasnila neke stvari na tu temu |
| Poncho |
Posted - 26/04/2023 : 10:27:55
quote:
Originally posted by stinky
Pcoro, ali to se više ne može vratiti. Ne vidim koji ti je gušt čitati jedno te isto. Plus, u anemičnoj Burattinijevoj izvedbi.
Trebalo je ići srednjim putem. Ako je jedan ekstrem ono što je Boselli namjeravao (?), učiniti Hellingena demonom, a drugi ekstrem stalno vrtenje teme "vojska hoće oružje, Hellingen ih izigra", onda je srednji put: Hellingen sada, osim tehnoloških znanja, izučava i okultne teme. Radi na novoj verziji svoga programskog teksta Upravljanje svijetom. Osniva kult u Porth Whaleu, proučava ljude-ribe.
Jedna mračna, atmosferična priča tipa ona Caponeova sa Hagothom, samo sad epskija, jer Hellingen pojačava gas. To bi bio povratak u onaj dobri stari stil pisanja, kada su se pisale strasne pustolovine, bez ovih pseudorealističkih buratinijevskih pokušaja.
Pa Bure hladno ima scenu di Zagor upravlja robotima, toliko o pseudorealnosti. Kod bure ima jedino ovog pseudo. |
| Poncho |
Posted - 17/04/2023 : 21:10:16
Dobro u svakom slučaju glavno da se Bure mane toga, on je baš skrahirao na Hellingenu. Tu je baš puknio od želje da nadjebe sve prijašnje autore i da pokaže da je bolji. |
| stinky |
Posted - 17/04/2023 : 19:53:22
Pcoro, ali to se više ne može vratiti. Ne vidim koji ti je gušt čitati jedno te isto. Plus, u anemičnoj Burattinijevoj izvedbi.
Trebalo je ići srednjim putem. Ako je jedan ekstrem ono što je Boselli namjeravao (?), učiniti Hellingena demonom, a drugi ekstrem stalno vrtenje teme "vojska hoće oružje, Hellingen ih izigra", onda je srednji put: Hellingen sada, osim tehnoloških znanja, izučava i okultne teme. Radi na novoj verziji svoga programskog teksta Upravljanje svijetom. Osniva kult u Porth Whaleu, proučava ljude-ribe.
Jedna mračna, atmosferična priča tipa ona Caponeova sa Hagothom, samo sad epskija, jer Hellingen pojačava gas. To bi bio povratak u onaj dobri stari stil pisanja, kada su se pisale strasne pustolovine, bez ovih pseudorealističkih buratinijevskih pokušaja. |
| Elderane84 |
Posted - 17/04/2023 : 17:16:45
Pročitah opet drugog Helingena od Buratinija, ove Sljedbenike. Taman kad pomislim da nije loša neka ideja, satre me Buratini sa prepričavanjima. Sve se prepričava, doslovno sve. Veribad u priči kompletno nepotreban, a cijela priča na kraju poslužila da se sve resetuje i da nam Buratini servira idući put Helingena nesputanog oživljavanjima, kabinama, Vendigom itd... Po meni, apsolutno nestručno vođena priča, sa nevjerovatno "jadnim" krajem koji smo vidjeli mnogo puta. Šteta, moglo se ovo voditi solidno, da na kraju ispadne i prihvatljivo, pa i dobro donekle. |
| pcoro |
Posted - 17/04/2023 : 08:54:36
quote:
Originally posted by stinky
Dobro, nakon što je Hellingen izašao iz kade, malo klao, radnja se dalje mlitavo rutinizira otrcanim prežvakanim zapletom, koji čitateljima već odavno izlazi i na uši i na guzicu: Zagor će upozoriti vojsku da će ih Hellingen prevariti, vojska ne haje za Zagora, nego računa na Hellingenove vojne izume, Hellingen ih prevari, Zagor pobjegne iz rešta i sad će se njih dvojica obračunati. Prema ovom "zapletu", Bosellijev izgleda genijalan.
Po meni, ovako bi uvijek tebalo biti. Ok, imali smo dva avangardna Helingena i sad bi se sve trebalo vratiti na tvorničke postavke, ako ćemo dalje imat Helingena. Ili to ili će se ić u totalne krajnosti, kao ameri s Batmanom i Jokerom gdje je Joker sad već opakiji od Sotone... |
| Poncho |
Posted - 16/04/2023 : 17:06:41
Nema tu smislenog rješenja bure je naprosto uzeodeus ex machina pristup jer se smušen kakav je zapetljao i nije zna rasplest radnju. Osim Hellingena ubojice (ja bi reka i rasistataj dio mi nikad nije sjeo to je bure umjetno nakalemio) jos je jedan detalj sporan. Iduća epizoda poči nje tako da Zagor potpisuje neke papire da ce držat jezik za zubima i neće pričat šta se dogodilo (međuostalim u Philadelphiji usred bila dana). Zagor u raljama birokracije tako burattinijevski neinspirativno. Zagor junak koji potpisuje nekakve papire o povjerljivosti nekim činovnicima vlade, to je zaista blasfemija. |
| stinky |
Posted - 16/04/2023 : 10:28:14
HELLINGENOVO NASLJEĐE 3,5/10
Nolitta, Sclavi, Boselli, svaki je uvodio nešto novo i pokušao sagu o Hellingenu učiniti nečim što zapanjuje, nečim neviđenim, takorekuć. Čim se tako nešto pokušava, što se označava pojmom revolucionarno, dolazi i do kontroverzi. Tako su sve ove priče postale kontroverzne, i fanovi nalaze razne razloge zašto ne valja ovo, zašto ono. Ipak su ova trojica kročili smjelo i njihove priče su na visokoj razini, uopćeno uzevši.
Burattini nije uspio postići revolucionarnost, čak ni kontroverzu, jer njegovi Hellingeni su jednodušno odbačeni. Samo mali pokreti otpora na čijem čelu jaše dvojac adriano-kruger, pokušavaju spasiti Burattinijevo nasljeđe. Za sada im ne ide, odnosno, nisu još našli pravi izraz kojim bi njihove analize pomele protivnike.
Burattini priču počinje nečim što zove prolog. Ali ovo nije prolog u pravom smislu, jer nema prekida u kontinuitetu radnje. Zagor sanja, probudi se i nalazimo se u istom kontinuitetu. Po meni, ako je htio prolog, trebao je početi s Hellingenom koji drži predavanja o upravljanju svijetom. Dakle, upravo sa svojim najjačim dijelom. I tada bi to imalo nekog smisla, a odmah bi lupio čitatelja šakom u oko: mladi Hellingen drži predavanja iz eugenike i polemizira s akademskom zajednicom. To bi već bilo nešto. Naravno, Burattini nema smisla za vođenje radnje, ni za pravu dramatiku.
Nakon Zagorova sna, imamo banalne stranice u kojima se Zagor tuče s Indijancima terminatorima, pa onda malo on i Tonka prepričavaju radnju, pa sretnu vojsku i znanstvenike, pa još malo prepričavaju. Prepričavanja Burattini prekida banalnim tučnjavama Zagora i terminatora, i jedino što je u ovom prvom dijelu atraktivnije, to su eksplozije u tajnoj akkronijanskoj bazi. Sve u svemu, mršavo i nečitljivo.
Zatim slijedi nešto bolji dio s Hellingenovim tzv. uskrsnućem, odnosno kloniranjem. Ali ovaj dio Burattini upropaštava najimbecilnijim Hellingenom do sada: Hellingen koji je Hannibal Lecter i kolje protivnike.
Podigla se bura oko Hellingena rasista, ali ljudi očito ne kuže da nije to izvan Hellingenovog karaktera, već ova imbecilna, jeftina, senzacionalistička Burattinijeva brutalizacija Zagorova svijeta. Neki slijepci pričaju kako Burattini održava naivni dječački duh, dok je stvar upravo suprotna: od lijepog, klasičnog, produhovljenog Nolittina svijeta kod Burattinija nije ostalo ništa i on je sve zasrao i poružnio ono što se poružnjeti ni u kom slučaju ne smije.
Ljepota je teška, to svi znaju, čak i Burattini to nekako shvaća, pa pokušava kompenzirati nedostatak bilo kakvog ukusa, jeftinim senzacijama i šok-terapijama. Takvi krvoločni likovi prikazani eksplicite, ne spadaju u Zagorov svijet. Nego se oni samo NAGOVIJEŠTAVAJU, izrazom lica, podočnjacima, crnom haljom i slično, odnosno, sve ono što je radio Nolitta.
Međutim, Burattini doslovno stavlja ovaj dark svijet krvoloka i koljača, ali ne radi reviziju, nego sve ovo što ne može tu spadati, stavlja u pastoralni svijet. I tako tu imamo taj mišung da likovi trgaju glave i kolju brutalno, a istovremeno se pričaju fraze i deklaracije. U jednu ruku je to sve skupa nadrealno, ali rezultat je najgrđa retorika, ukočenost, neuvjerljivost i odmahivanje rukom. Jer, darknajtere ne može kupiti pastorala, a oni bolji ljudi ne mogu prihvatiti Burattinijevo podilaženje trendovima. Pokušaj da se jeftino postigne tobože realniji svijet (čitaj: svijet klanja i krvi), ljudi od ukusa, a to odmah znači i ljudi koji se nalaze u početnom položaju, odbacuju a limine.
Ova žirafa Burattini uopće nema ništa solidno, i on može u istom tonu pisati Hellingena koji koljački skače na suparnika i zakolje ga polupanom flašom, a pored toga ubaciti indijanskog dječaka kao tobože važan lik u Zagorovom svijetu, svijetu muškaraca, junaka, staraca. To je sve tako neukusno da ja to ne mogu dočarati onima koji ništa ne shvaćaju.
Burattini je u Hellingenovom nasljeđu stavio lik dječaka (stavio je i lik invalida, što sve sada dobiva jasnije konture, sada kada se autao na Korijenima i Pričama, i ta galerija likova skupa sa ženama, pederima i ostalim glupostima koje je nadrobio, govori gdje on stoji i koliko je pod trendovima, bez muškosti i stava) Yapeha, koji je tu ne znam zbog čega. Yapeh je promaknut u ovom scenariju u neki tobože važan lik, ali sve mi se čini da je on tu samo zato što je dječak, i to je Burattinijev obol manjinskim, pravobraniteljskim i ostalim trendovskim temama koje gura u Zagora. Yapeh nema nikakvu bitnu ulogu zapravo, niti je Burattini uspio uraditi scenarij u kojemu bi opravdao prisustvo Yapeha (kao što je Boselli, recimo, uspio uraditi scenarij u kojemu je opravdao lik Poea, tj. Poe je sadržajno bitan lik u priči i zapravo se oko njega izgradila čitava ta zgrada Sjena nad Darkwoodom).
Yapeh je klasični buratinijevski trbuhozborac, bez smisla, osim kao podilaženje trendovima. Embecilna postavka, u kojoj Yapeh uzima riječ pred vijećem "staraca" takorekuć, to je standardna buratinijada i malo tko, osim krugera i adriana, može to progutati. Pazi, sastanu se Zagor, Tonka, pukovnik, znanstvenici, od kojih je jedan akademik, i malo buratinijevski prepričavaju događaje, ali ne mogu doći do zaključka. I onda se među svim tim mudracima i ljudima od iskustva, javlja Yapeh, indijanski dječak od 10 godina, bez škole, bez iskustva, ne čita Descartesa, dakle, Yapeh uzima riječ pred ovim veleštovanim društvom i kaže: "Ja znam što se dogodilo, Zagore." Ajde dobro.
Ovo je previše i za Burattinija. Ali kažem, u buratinijevskim robovskim svjetonazorima, dječaci, žene i manjine moraju se iskazati ravnopravni s junacima i patrijarsima. I tako Yapeh akademiku i ostalima objasni što se dogodilo, predviđajući robotsko programiranje i ostale stvari za koje nikada nije čuo i nije mogao vidjeti u indijanskom selu, gdje je eventualno vidio bizonovo dupe (ako i to).
Dobro, nakon što je Hellingen izašao iz kade, malo klao, radnja se dalje mlitavo rutinizira otrcanim prežvakanim zapletom, koji čitateljima već odavno izlazi i na uši i na guzicu: Zagor će upozoriti vojsku da će ih Hellingen prevariti, vojska ne haje za Zagora, nego računa na Hellingenove vojne izume, Hellingen ih prevari, Zagor pobjegne iz rešta i sad će se njih dvojica obračunati. Prema ovom "zapletu", Bosellijev izgleda genijalan.
U ovome dijelu, Burattini je uspio ubaciti i Hellingenovu prošlost, Jesse je prepričao Zagoru. Svi likovi jako puno prepričavaju o drugim likovima, ove trač-babe su omiljene Burattinijeve dionice. Trač je omiljena kategorija provincijalaca, Burattini je po svim parametrima provincija.
A također je uspio ubaciti i Zagorov obračun sa ovotjednim kokošarima, i to ne jednom, nego dva puta: u Philadelphiji i na brdu Naatani. Takav neukus, neosjećaj za epsko, to je strašno na što je Burattini spao.
Nakon svih tih banalnosti, dolazi finale.
Opet je Zagor u nemogućoj situaciji, Hellingen je nepobjediv na tehnološkom planu i Burattini sada, ponavljam TEK SADA, na kraju stripa, poseže za Bosellijevim Hellingenom, kojega je do sada ignorirao i u ovaj svoj žirafski, preobični, preracionalizirani, zdravoseljački strip dovlači transcendenciju. Jedino što u njegovoj postavci to rješenje ne proizlazi iz scenarija niti iz gradnje fabule, nego čisto neko retoričko rješenje bez imalo smisla i toliko zbrkano da nitko nije razumio o čemu se tu radi. Pa je Burattini u sljedećem nastavku, dakle u svom novom Hellingenu, potaknut očito velikim kritikama i vidjevši da fanovi uopće ne znaju što je to on ovdje izveo, pojasnio tu stvar.
Evo što je Burattini zamislio: Zagor ne može poraziti Hellingena, jer Hellingen ima vojsku nepobjedivih terminatora. Ali Zagor ima viziju u kojoj mu Kiki Manitu objašnjava kako će ipak pobijediti. Naime, Zagor će otići u Rakumovu pećinu i porezati se nožem, tako će dozvati Wendiga, a Wendigo će zarobiti Hellingena.
?!!!!!????????!!!
Ostavljam čitateljima da sami prosude o ovom Burattinijevom rješenju.
|
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 16:43:50
doom,
evo ti nekih starih stvari, a dotiču se ovoga što te sada okupira: pjesnički um. Doduše, tu sam se ja zezao s fibrašima, ali naći ćeš podosta toga instruktivnog:
http://forum.stripovi.com/topic.asp?whichpage=9&TOPIC_ID=42141#1792213 |
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 16:29:14
"Pjesnički um" ne važi samo kao on sam, nego je "pjesnički um" u čitavom ovom sklopu o kojemu mi pričamo i u kojemu sagledavamo autorska rješenja još tamo od Nolittine Vječne magije, dakle, on upućuje na nešto više, nešto što njega legitimira kao takvog da može biti jači od "tehnološkog uma". Ili na razini naše priče: da Poe može zarobiti Hellingena svojim umom.
Heidegger čita Holderlina, to ti je u ovom smislu jedan primjer proširenja "pjesničkog uma".
Misao: "ono što ostaje, zasnivaju pjesnici".
U tom smislu se može dalje proširivati, i tako to i jest postavljeno od Vječne magije.
Evo, to ti je samo kratka uputa, ne mogu sada opširno o tome. Dovoljna će ti biti ova smjernica za promišljanje, jer vidim da voliš promišljati. |
| doom |
Posted - 15/04/2023 : 15:55:53
quote:
3. daljnjom izgradnjom priče, Boselli bi morao odlučiti hoće li više fantasy ili hoće ono što su radili Nolitta, Sclavi. Znači, još transparentnije inzistirati na "pjesničkom umu", staviti nadogradnju teme "duhovna dimenzija", uključiti u to Kikija Manitua (jer, ona mala intervencija kada Kiki Manitu upućuje Zagora u njegov svijet, to nije dovoljno)
Najvažnije scene, u kojima se vidi na djelu moć pjesničkog uma, su jako dobro ispripovijedane. To je scena u prologu i scena u kojoj Raven zarobi Hellingenov um. Boselli koristi predložak Maske crvene smrti kako bi uveo Hellingena u taj narativ te uspostavio odnos između njih dvojice. E sad, kako misliš da je moguće još više inzistirati na pjesničkom umu?
Ako pustimo mašti na volju, ja sam to zamislio ovako; Hellingen u Wendigovoj dimenziji kaosa traži pomoć te se ponovno uspostavlja veza između njega i Poea, samo ovaj put u drugu svrhu, tj. Poe uviđa da treba pomoći Hellingenu da ovaj ne bi postao još luđi (ili da Wendigo ne napravi od njega demona kao što se spomenulo). Kasnije Poe traži pomoć od Zagora. E sad, kako još više pojačati pjesničku imaginaciju, nisam siguran hoće li biti dovoljno opet samo koristiti predložak kao u slučaju Maske crvene smrti i onda ubacivati likove u te narative. Jer vizije ne mogu biti samo vizije, Poe ne može predvidjeti ili sanjati što će Hellingen napraviti i na temelju toga djelovati, to su proizvoljna rješenja. Znači treba ili pojačati pjesnički um, ili ići na neku drugu soluciju sa ubacivanjem još nekog lika koji bi imao svrhu u nadogradnji te duhovne dimenzije. Ja naginjem ka tome da Hellingen ne mora biti jedini “stanovnik“ Wendigove dimenzije kaosa, nego bi se tu mogli naći još neki zanimljivi likovi poput Poea.
|
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 13:43:14
Za kraj, i da završimo s tim starim komentarima, ovako sam onda vrednovao priče s Hellingenom:
1. Vječna magija
2. Povratak u Darkwood
4. Demon ludila i Hellingen je živ
5. Hellingenovo nasljeđe
6. Mržnja
7. Na tragu Titana
|
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 13:42:07
Naglašavam dio koji je bitan za bolje razumijevanje te stvari oko rase i rasizma:
Naprotiv, rasno mišljenje se sasvim lijepo uklapa u Hellingenov osnovni cilj osvajanja svijeta. Prema Arendtovoj, koja i danas važi kao autoritet na tom polju, dva osnovna sredstva koja pokreću imperijalizam su otkriće «rase» i birokracije (vidi Izvori totalitarizma, sedmo poglavlje Rasa i birokracija). Za Hellingenove imperijalne ciljeve važnija su predavanja, «The Government of The World in the hands of master race», nego istraživanja na području mehanike. Prvo obuhvaća razina «uma», dok je drugo razina «razuma». «Istina» se na ove dvije razine javlja u različitim vidovima: na području razuma, mehanike, važi kauzalni princip i tu se istina zove ispravnost; ona je općevažeća, prisiljavajuća za sve, uz uvjet da se razumije predmet i metoda. Kada se na scomu raspravljalo o novom Hellingenu, bolje reći, histeriziralo, ova je stvar vrlo pogrešno razumljena. Pisalo se da je «razlaz sa znanstvenom zajednicom mogao biti oko prijenosa bežićne energije, radio-valova itsl…», dok zapravo oko tih stvari nema razlaza, jer su te stvari životno irelevantne (a osim toga dokazive pod uvjetima znanstvene metode). Kao što je Camus rekao, nitko se ne ubija zbog toga da li se Zemlja okreće oko Sunca ili Sunce oko Zemlje.
Za prave razlaze je potrebno ići razinu više, na područje uma. Tu su istina «ideje», uvjerenja koja pokušavaju ustanoviti jedinstva i te su ideje regulativne, što znači da tek one daju usmjerenja razumskim stvarima. Pa i Hellingenovom Titanu, Squalusu itd. Burattini je, u tom smislu, baš dobro «ubo». Kako su ideje beskonačne, nikad ne mogu biti dokazane jednom za svagda, ali su zato tim više predmet sukoba. Za ideje se zalaže čitavo biće, cijela osoba jamči za istinu te se tu nalazimo na području životno relevantnog, jer je posljednji, krajnji dokaz – sam život. |
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 13:39:32
U vrijeme kada sam pisao tekst o Hellingenu, bila je aktualna polemika je li Burattini uništio Hellingenov lik time što ga je prikazao kao rasista.
Ja sam i tada tvrdio da nije, a također sada mislim da to uopće nije presudna stvar. Štoviše, te stranice su i najzanimljiviji dio čitave njegove priče, dakle, to mu se može ubrojiti u one rijetke pluseve.
Prije nego popričamo (doom, nadam se da ćeš se uključiti i da ćeš ponoviti Burattinijevog prvog Hellingena) sa sadašnjih pozicija, stavljam moje stare komentare, koji objašnjavaju zašto ideja o rasizmu nije ništa tako strašno:
Definicija 1: Hellingenova bit je intelekt, znanstveno-tehnološkog tipa.
Definicija 2: Hellingenova bit je zlo.
Definicija 1 lijepo opisuje Hellingenov prvi nastup i, rekli bismo, sasvim sigurno prva tri, a gotovo da bismo uvrstili i četvrto pojavljivanje. No, kod petog, šestog i sedmog dolazi do otklona i definicija 1 više nije prikladna, pa ni uspješna. Stoga odbacujemo definiciju 1 i uzimamo definiciju 2, koja stoji čvrsto u svih sedam pojavljivanja. Time polučujemo dvoje: dobijemo bolju definiciju i spuštamo histeriju oko Buretove epizode.
Pogledajmo to pobliže.
Za svaki lik koji definiramo, mi zapravo tvrdimo da ima neku bit. Bit je «unutra», «skrivena», a do nje dolazimo tako da prodiremo kroz ono «vanjsko», kroz ono što nam se prvo nadaje, tj. pojavu. Hellingenova pojava, za nas, jesu sve epizode u kojima se on pojavljuje, pa ih je potrebno podvrći analizi. No, istaknuto mjesto u njegovoj pojavnosti jest sam njegov lik u svom slikovnom izrazu. Taj lik (slika) je tipiziran, kao što je to uostalom i karakter, ako tvrdimo da izražava jednu bit. Tipični Hellingenov izgled je ovo: (tu dolazi slika)
Vidimo da se radi o starcu, tj. čovjeku koji nije potvrđen u nekakvoj herkulskoj tjelesnosti. Kosa je onako profesorski razbacana, po sredini dominira ćela. Čitava ova pojava, u relaciji sa ulogom negativca, upućuje na ono što smo prvotno rekli: Hellingen nema drugu istaknutu sposobnost, doli intelekt. On je tip cerebralnog negativca, «ludi znanstvenik».
Izgled i ponašanje lijepo se poklapaju kroz početne epizode sage. Hellingen projektira i izrađuje razne aparate. Oni su u funkciji zastrašivanja i demonstracije moći. Cilj je ovladati državom, pa i svijetom. Pri tome se ne ulazi u društveno-politička razmatranja, kojima bi se opravdala želja za vodstvom. Stavlja se samo psihološki motiv, dokazivanje svijetu koji ga je odbacio. Dakle, nema neke ideologije koja bi pokretala stvari. Svijet se shvaća mehanicistički. Svi problemi su rješivi primjenom kauzalnog principa; tehnološki se može ovladati velikim silama i te sile staviti u službu podvrgavanja onih manje «pametnih», tehnološki nedoraslih – to je «rezon». Hellingenov osnovni stav je stav imanencije; to znači da nema ništa izvan ili preko svijeta, a problem je samo ono što postaje predmet tehnološko-znanstvenog pogona.
Otuda nam je odmah na početku dan uvid u tu Hellingenovu karakteristiku:
«Tako je… ja sam profesor Hellingen, tvorac Titana. A sad kad smo se upoznali, mogu li saznati zašto ste ustali u obranu divljaka s obale jezera?» (Na tragu Titana, str. 3)
Problem «zauzimanja», uzimanja nečije strane u obranu, za Hellingena je pseudoproblem. «Tko bi se još zanio takvim riječima!» kaže kada mu Zagor spomene pravdu. Dok Zagor traga za idejom pravde, Hellingen rješava probleme statike. A pravedno je: oni koji znaju i mogu napraviti Titana jesu gore, a oni koji ne znaju i ne mogu napraviti Titana, ti su dolje…
Dosadašnja analiza potvrđuje nam definiciju 1, Hellingenova bit je znanstveno-tehnološki intelekt.
A onda je Nolitta otkrio transcendenciju. U četvrtoj priči, sa Akkronijancima, njegova je namjera ukazati nedostatnost takve pozicije. Hellingen dolazi do superiorne tehnike, ali luk i strijela u rukama čovjeka dostaju da sruše Titane. Čovjeka bitno određuje i predaja; u najtežim trenucima okreće se izvoru i crpi iz toga vrela, prelazeći preko pukih mehaničkih i kauzalnih sveza. S druge strane, Nolitta se malo našalio pokazavši da je najveći pozitivist, ujedno i najveći fantast. Ne traga za idejom pravde, ali traga za izvanzemaljcima.
Suprotstavljanjem imanencije i transcendencije, svemirske tehnologije i vječne magije, saga o Hellingenu kao znanstveno-tehnološkom intelektu došla je do kraja. Prođen je čitav krug i da je priča ovdje završena, definicija 1 bila bi sasvim prikladna.
Međutim, već po sljedećem nastavljaču probijeni su okviri te definicije. Sclavi je uzeo Hellingena u potpuno transcendentnom smislu i njegova znanstveno-tehnološka preokupacija postaje sporedna stvar. Hellingen je tjelesno mrtav, ali nastavlja postojati u duhovnoj dimenziji. Tu susreće Boga itd. Pokretač je sada Hellingenova mržnja, koja apsorbira gotovo čitav svemir. Promoviran je u Diva Zla. Ta nas postavka vraća na početke, u kojima smo zabacili bitnu Hellingenovu karakteristiku – njegovu zloću.
Hellingenovo je lice otpočetka prikazivano tako da izražava zlu prirodu. Fanatični zločinački pogled, crnilo oko očiju, podočnjaci, izbrazdano, unakaženo lice. Uvijek obučen u crno. Ta crna halja je nešto između toge i talara, pa objedinjuje, osim profesorske, i sudačku i svećenićku funkciju. Dakle, Hellingenov lik oduvijek, bez obzira što nam denotativno u prvi plan stavlja njegovu profesorsku ulogu, konotativno upućuje na sudačku i svećenićku dimenziju. Sve je to sadržano u takvom jednom liku, čiji je vrhovni cilj vladati svijetom. A to nas opet vodi da kao njegovu izvornu bit prepoznamo radikalnu zloću; njegovo «ja pa ja» iliti «podizanje partikulariteta na rang općosti»: «Ja sam najpametniji, jer mogu napraviti Titana i sve ih prisiliti da me priznaju.»
To je Hell-in-gen. Pakao u genima; pakleni prvosvećenik, sudac i arhitekt novog svjetskog poretka.
Sclavi je nastavio na ovu izvornu karakteristiku, uzevši je kao važniju, zapravo, jedinu bitnu. Hellingen se, na duhovnoj razini, suočava sa svojim likom i djelom. Boselli je išao istim putem – putem Hellingenove zloće. Kod njega ne susreće Boga, nego vraga. Wendigo kao vrhovni Duh Zla obraća se entitetu Hellingen, jer se ovaj nalazi u njegovoj domeni – duhovnoj dimenziji u kojoj se bori za prevlast sa silama Dobra te u toj borbi vrbuje zle karaktere. U njegovoj postavci, Hellingenova pozitivnost (pozitivna znanost) je gotovo skroz napuštena i profesor je podveden pod zakone fantasy žanra. Ako se hoće u nekoga upirati prstom da je «uništio Hellingenov lik», onda bi, prema toj teoriji (definiciji 1) trebalo upirati u Bosellija. Ipak se ni kod Bosellija, ni kod Sclavija prije njega, nije histeriziralo da su «uništili lik». Pa i to nam govori da definicija 2 bolje pogađa, jer Hellingen može biti zao i kao pozitivist kad se igra s Titanom i kao, maltene, čarobnjak kod Bosellija (Hellingen u dvorcu, okružen čudovištima… ništa od toga ne dovodi u pitanje, nego je sve na istoj ravni, još i razmišlja o Drevnima, starim bogovima Zla).
Burattini je, nakon svega, htio spojiti sve linije. Rezuiltat je onako, mlak. Prihvatio je ideju Wendiga i Hellingena, a u karakterističnom pedantnom racionalizmu pokušao objasniti genezu. I opet, prema definiciji 1, nisu problematičan moment Hellingenova uvjerenja s pozicija rasnog mišljenja (to je, zapravo, ono najbolje u priči), već njegova veza sa bazom Drugdje: on ulazi među kandidate zato što se tobože zanima rubnim stvarima, drevnim, mističnim, okultnim. To je u sukobu sa znanstveno-tehnološkim intelektom, a ne rasno mišljenje, koje je u stripu i prikazano kao hardkor pozitivizam (mjerenje lubanja i slične materijalističke plitkosti utvrđivanja superiornog rasnog tipa). Naprotiv, rasno mišljenje se sasvim lijepo uklapa u Hellingenov osnovni cilj osvajanja svijeta. Prema Arendtovoj, koja i danas važi kao autoritet na tom polju, dva osnovna sredstva koja pokreću imperijalizam su otkriće «rase» i birokracije (vidi Izvori totalitarizma, sedmo poglavlje Rasa i birokracija). Za Hellingenove imperijalne ciljeve važnija su predavanja, «The Government of The World in the hands of master race», nego istraživanja na području mehanike. Prvo obuhvaća razina «uma», dok je drugo razina «razuma». «Istina» se na ove dvije razine javlja u različitim vidovima: na području razuma, mehanike, važi kauzalni princip i tu se istina zove ispravnost; ona je općevažeća, prisiljavajuća za sve, uz uvjet da se razumije predmet i metoda. Kada se na scomu raspravljalo o novom Hellingenu, bolje reći, histeriziralo, ova je stvar vrlo pogrešno razumljena. Pisalo se da je «razlaz sa znanstvenom zajednicom mogao biti oko prijenosa bežićne energije, radio-valova itsl…», dok zapravo oko tih stvari nema razlaza, jer su te stvari životno irelevantne (a osim toga dokazive pod uvjetima znanstvene metode). Kao što je Camus rekao, nitko se ne ubija zbog toga da li se Zemlja okreće oko Sunca ili Sunce oko Zemlje.
Za prave razlaze je potrebno ići razinu više, na područje uma. Tu su istina «ideje», uvjerenja koja pokušavaju ustanoviti jedinstva i te su ideje regulativne, što znači da tek one daju usmjerenja razumskim stvarima. Pa i Hellingenovom Titanu, Squalusu itd. Burattini je, u tom smislu, baš dobro «ubo». Kako su ideje beskonačne, nikad ne mogu biti dokazane jednom za svagda, ali su zato tim više predmet sukoba. Za ideje se zalaže čitavo biće, cijela osoba jamči za istinu te se tu nalazimo na području životno relevantnog, jer je posljednji, krajnji dokaz – sam život.
Burattini je tako dao života Hellingenovom pukom razumu, samo što je razrada ideje buratinijevski mlaka, a što je najgore, zbrkana. On se nije mogao odlučiti kojim pravcem odlučno krenuti. Treba li Hellingen postati Wendigov šegrt i biti iniciran u crnu magiju, te zastupati Wendiga i sile Zla u našemu svijetu (put kojim bi logično bilo krenuti nakon finala ovog prvog dijela) ili krenuti putem imperijalizma, za što je položen temelj u rasnoj ideologiji i povezivanjem sa vojno-političkim strukturama, pa se može razvijati birokracija, tj. podizanje organizacije na razinu potrebnu za imperijalna osvajanja. Za ovaj drugi put, finale sa Wendigom je suvišno, zapravo smetajući faktor.
Ostaje nam vidjeti može li se Burattini izvući iz ove kvadrature kruga u koju se upleo. Mislim da se oba pravca ne mogu dobro pomiriti, ali bilo koji od njih može dati prave, vrhunske priče (naravno, pod palicom majstora).
|
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 13:32:36
Dovršio Hellingenovo nasljeđe. Da, to je daleko slabije od Bosellijeve izvedbe, čak bismo mogli reći, upola slabije. Ocjena 3,5/10.
Za početak, stavljam svoje stare komentare. Čini se da sam tada bio blaži, još se Burattini nije raspao i autao (zapravo, Burattinijevo autanje su Korijeni i Priče, tu je on definitivno pokazao tko je i što je).
Sedmo pojavljivanje 2015. godine, Hellingenovo nasljeđe. Najuporniji, najpredaniji i najpedantniji čuvar zagorovskog nasljeđa već 25 godina megaproducira (ili možda megareproducira) Zagorove pustolovine. Radi se o Burattiniju, koji je već sada dosegao tomove i tone papira, a katarze nigdje. Jasno da se i on morao okušati na Hellingenu, pa je prošle godine isporučio, od hrvatskih fanova, na nož dočekanu priču. Zagora progone terminatori koji izlaze iz podzemne akronijanske baze na brdu Naatani. U čitavu je stvar upletena vojska i baza Drugdje, u kojoj se zbilo Hellingenovo uskrsnuće. Zapravo je kloniran, jer je njegova genetska formula ostala zabilježena u akronijanskoj kabini. Sablazan je Burattini izazvao, jer je, za njega standardno, pokušao dati Hellingenovu genezu. U mladosti je ovaj profa, po imenu Garth, unovačen u američke talente koji se bave fenomenima na rubu znanosti i priključen timu stručnjaka baze Drugdje. Garth marljivo radi na Titanu, a usput i drži predavanja o upravljanju svijetom, i to sa pozicija rasnog mišljenja (ovaj mu skandal ovdašnji fanovi ne mogu tolerirati, pa čak proglašuju bitno narušavanje Hellingenovog lika, djela i karaktera). No, kolege profesori su u humanističkom modusu, pa čak u maniri najpatetičnijeg buratinizma (kroz usta Stephena Hawkinga) isfućkaju Hellingenovo predavanje zaključivši da i osobe s invaliditetom odgajaju američku zlatnu mladež po sveučilištima. Istovremeno se razotkrije da kolega Hellingen ne drži samo predavanja, već vrši opite na ljudskim zamorcima, crncima, Indijancima i Kinezima. Tu je njegov profesionalni krah; nije samo izopćen iz akademskog svijeta, nego i stavljen izvan zakona… da se jednog dana pojavi na jezeru Erie sa zgotovljenim Titanom. U sadašnjosti pak, Hellingenov klon je buratinijevski hanibalekteriziran, puca u glave onesviještenim vojnicima i vrlo je zao. Iako ima vojsku poboljšanih, sofisticiranih terminatora, Zagor mu doskoči jednim snom i Nolittinim otkrićem transcendencije kao oružja protiv Hellingenove znanstveno-tehnološke aparature. U, dozlaboga nejasnom, finalu, prizove Wendiga, otvara se portal i Hellingen broj dva priključuje se Hellingenu broj jedan u devetom krugu pakla. 422 stranice i čekamo nastavak.
|
| Zoroasterixx |
Posted - 15/04/2023 : 10:05:21
Što se tiče Drugdje, oni su manje više pozitivci i u drugoj Bosellijevoj priči, Morska strava, makar u sivim tonovima (što je ustvari tipično za ljude iz vlasti kako se prikazuju u Bonellijevim stripovima).
Što se tiče Joea, Joe između ostaloga, zamjera Boselliju da svoje likove razvija nauštrb Nolittinim likovima tj da su mu Zagor i ostali stari likovi pretjerano zapostavljeni, i da je to kod njega konstanta (tako je i u SJenama u Darkwoodu, donekle, Zagor u sjeni Poea, a u priči u Vampiru u sjeni vampirice Varge itd) |
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 09:48:41
Usput, zaboravio sam jučer napisati.
Ima jedan detalj koji je promakao Boselliju, a taj detalj mu zapravo ruši postavku na kojoj je podigao ovu priču.
Ovakvi detalji nisu oni koje se može uzeti bezazleno, kao svi ti kentauri i dvorac strave i sve te pretjeranosti koje muče joea, nego su to potpornji priče.
Naime, ovo je postavka: Wendigo oživljuje Hellingena (jer ga nalazi u svome svijetu, svijetu u kojemu je on gospodar). Hellingen mu pak treba kao zastupnik u ovome svijetu, našemu svijetu. I sad Hellingen gradi ekrane kroz koje Wendigo prati stvari u našem svijetu. Znači, to je ta ideja na kojoj se podiže priča.
Međutim, u samom finišu, Wendigo pokazuje Hellingenu sastanak trapera i veselje naših junaka.
Ovo je detalj koji ruši zgradu koju je izgradio, jer, po tome, ispada da Wendigo može pratiti našu stvarnost bez ikakvih tehničkih pomagala.
Što, ustvari, i mora biti po smislu, jer Wendigo je moćan duh. I on mora imati neki način na koji djeluje i nadgleda stvar.
Dakle, ako mi to sada analiziramo, onda Bosellijeva postavka s neophodnim Hellingenovim aparaturama koje trebaju Wendigu, stoji na dosta mršavim nogama. I Hellingen je teško mogao isključiti Wendiga, skroz na skroz.
Ili, ako je to postavka, ako se baš na tome inzistira (da Wendigo ne može pratiti naš svijet), onda je finiš priče detalj koji narušava zgradu. |
| stinky |
Posted - 15/04/2023 : 09:31:05
quote:
Originally posted by doom
Ne znam, možda se naizgled samo čini kako je Drugdje na strani pozitivaca jer inače surađuju sa Zagorom.
Boselli jasno postavlja distancu između Ravena i Drugdje. A Raven je sasvim sigurno prikazan kao veći pozitivac, dapače heroj, u odnosu na Drugdje. Drugdje je zapravo kao nekakva manje uspješna verzija Hellingena, znanstvenici nasuprot supergenija. Njih bi zanimalo sve ovo nabrojano što zanima i Hellingena. Oni agenti razgovaraju o Ravenu kao o nekakvom uljezu koji nije u potpunosti član njihove organizacije. Teško je sad pogoditi što bi kasnije iz svega toga nastalo - što bi se reklo, imamo premalo sastojaka da bi napravili kolač. Pa nam ostaje samo raditi rekonstrukcije.
U pravu si ovdje.
I ja, kada mi se poslije sleglo što sam napisao, činilo mi se da sam možda malo preoštro rekao. Iako, kako kažem, te moje komentare treba gledati više kao radni materijal, kao bilješke, nije to još definitivno. Tu se razgovaramo, i bistrimo jednu stvar.
Tako da si me dobro korigirao.
Poe je kost koja zapinje, ne da se skroz rastvoriti u birokraciji Drugdje. Ima i taj smisao čitava ova priča.
Ono što jesmo izborili, i što ti sam Boselli kaže, da je SASVIM JASNO kako je prihvatio onu liniju o kojoj smo pričali (Nolitta u Vječnoj magiji) i stavio Poea protiv Hellingena, i Poe je taj koji rješava stvar. A Zagor je samo egzekutor.
Šteta je da on nije nastavio, pa da vidimo kako bi se izvadio iz ovih problema:
problem broj 1: veliki problem, najveći, jer ostaje ono što čitatelj osjeća, i kako je to doživio pcoro, a to je da Wendigo treba važiti kao nešto enormno, a ispada kokošar. Dakle, Wendigova impotencija je problem, u čitavoj ovoj postavci.
2. što je, sada, za njega Hellingen? U finišu priče, ima nekih naznaka da Boselli hoće Hellingena pretvoriti u demona (Wendigo čak kaže "demona njegovog ranga"). Odnos Wendigo i Hellingen, a to je vezano i za problem 1.
3. daljnjom izgradnjom priče, Boselli bi morao odlučiti hoće li više fantasy ili hoće ono što su radili Nolitta, Sclavi. Znači, još transparentnije inzistirati na "pjesničkom umu", staviti nadogradnju teme "duhovna dimenzija", uključiti u to Kikija Manitua (jer, ona mala intervencija kada Kiki Manitu upućuje Zagora u njegov svijet, to nije dovoljno)
i možemo tu staviti 4. a to je ovo što kažeš: produbiti distancu između Poea i Drugdje. Jer Drugdje je birokracija, odnosno, neduhovna stvar, odnosno - nefilozofija. Oni jesu Hellingen, Supermašina i kada izlaze iz svojih gabarita (a to je, zapravo, njihova tendencija uvijek) i žele utvrditi "čudne fenomene", tj. žele utvrditi bitak, oni promašuju i lako prelaze na dark side.
|
| doom |
Posted - 15/04/2023 : 00:33:43
quote:
Poeovu pjesničku dimenziju kljaštri Boselli uguravanjem njega u organizaciju Drugdje. Boselli je ipak previše racionalan, on bi sve htio sintetizirati, i spojiti duhovno i tehničko. Odnosno, Boselli još ne kuži duhovne stvari, on bi htio jednu znanost o pjesničkom umu i da se to razloži u dosjeima X.
Tako s jedne strane stavlja bazu Drugdje kao tobože pozitivce, koji mogu isporučiti jednu takvu znanost, a s druge stavlja Hellingena, koji kao negativac također sad želi ovladati pjesničkim umom (i sondirati Poea). Ali ne samo Poea, nego Hellingen želi proučiti magičnu silu crvenokožaca, proučiti drevne bogove itd.
Ne znam, možda se naizgled samo čini kako je Drugdje na strani pozitivaca jer inače surađuju sa Zagorom.
Boselli jasno postavlja distancu između Ravena i Drugdje. A Raven je sasvim sigurno prikazan kao veći pozitivac, dapače heroj, u odnosu na Drugdje. Drugdje je zapravo kao nekakva manje uspješna verzija Hellingena, znanstvenici nasuprot supergenija. Njih bi zanimalo sve ovo nabrojano što zanima i Hellingena. Oni agenti razgovaraju o Ravenu kao o nekakvom uljezu koji nije u potpunosti član njihove organizacije. Teško je sad pogoditi što bi kasnije iz svega toga nastalo - što bi se reklo, imamo premalo sastojaka da bi napravili kolač. Pa nam ostaje samo raditi rekonstrukcije.
Evo još jedan stari komentar Bosellija:
U pravu ste u svojoj analizi dualizma Poe-Hellingen. To je bio moj podtekst. Mislim da je na kraju dovoljno jasno, ali ovakvo značenje je beskorisno za većinu čitatelja i možda su u pravu misleći da sam se previše usudio i stavio previše epizoda u ovaj ep, tko zna? Naravno da sam to učinio namjerno, ali premalo je ljudi razumjelo. Mora da sam ja kriv. Čak i Sclavijev Incubi, pravo remek-djelo, ima mnogo klevetnika!
|
|
|
