| T O P I C R E V I E W |
| Paka01 |
Posted - 20/06/2010 : 21:00:16
Bilo bi super kad bi postoja po jedan ovakav topic u kojemu bi mogli
najavljivat koncerte, ali radi lakšega snalaženja bi bilo najbolje otvorit
3 topica, jedan za koncerte u Hrvatskoj, jedan za one u Srbiji i jedan za one u Sloveniji.
Također, moglo bi ovo i pod sticky, šta kažete?
Evo za sada malo najava:
TKO: MEGADETH
KADA: 30.6.2010.
GDJE: Boogaloo, Zagreb
KOLIKO: 230 kn
-------------------------------------------------
TKO: SABATON, ALESTORM
KADA: 20.11.2010.
GDJE: Močvara, Zagreb
KOLIKO: (još nije poznato)
-------------------------------------------------
UFO FESTIVAL
TKO:
ČETVRTAK (08. srpnja)
Last Control/Osijek (http://www.myspace.com/lastcontrolosk)
Apel Fenomen/Osijek (http://www.myspace.com/apelfenomen)
K.P.F. Crew/Vukovar (http://www.myspace.com /kpfkru)
Denigma/Varaždin (http://www.youtube.com/watch?v=B1kzNBxrnZ8)
Vlasta Popić/Varaždin (http://myspace.com/vlastapopic)
Rewolti/Zadar (http://www.myspace.com/rewolti)
Qtera/Podgorica, Crna Gora (http://www.myspace.com/qteraplayssensless)
Broken Strings/Beograd, Srbija (http://www.myspace.com/slomljenezice)
PETAK (09. srpnja)
Exister/Osijek (http://www.myspace.com/existerband)
InFormation/Osijek (http://www.myspace.com/informationos)
Milost/Đurđenovac (http://www.myspace.com/milostdjurdjenovac)
Go Mars/Osijek (http://www.myspace.com/gomarsband)
Motherfunky/Prijedor, BiH (http://www.myspace.com/motherfunkymusic)
Luft/Zagreb (http://www.myspace.com/luftaliste)
Reflection/Beograd, Srbija (http://www.myspace.com/musicreflection)
SUBOTA (10. srpnja)
Raptor/Osijek (http://www.myspace.com/raptorcro)
Vai ficar preto/Josipovac (http://myspace.com/vaificarpreto)
Moltencore/Kutina (http://www.myspace.com/moltencorekutina)
Bravement/Zagreb (http://www.myspace.com/bravement )
Vortex/Osijek (http://www.myspace.com/vortexhr )
Decomposing entity/Zagreb (http://www.myspace.com/decomposingentity)
Magma/Beograd, Srbija (http://www.myspace.com/magmametalband)
Kymera/Osijek (http://www.myspace.com/kymeraband)
Pero Defformero/Srbija
(http://www.myspace.com/perodefformeroklan)
BEHEMOTH/Poljska
(http://www.myspace.com/behemoth)
KADA: 8.-10.7.2010.
KOLIKO: jednodnevna - 50 kn
festivalska - 80 kn
-------------------------------------------------
VIVA LA POLA FESTIVAL
TKO:
LET 3
DEAFNESS BY NOISE
GUŽVA U 16-ERCU
KUD IDIJOTI
RITAM NEREDA
RADIO-AKTIV
UDAV
VICE SQUAD
ARTHRONE
HELLCATS
DEVASTATION
POPEYE
EXILIA
THE ROCK FLOCK
REPETITOR
GDJE: Pula
KADA: 13.-14.8.2010.
KOLIKO: (još nije poznato)
-------------------------------------------------
CRUSADE FEST
TKO:
Anti nowhere league
Overflow
Eksodus
Savant
Equinoxe
Hladno pivo
Picksiebner
Ferzzo & melodic trip(ex-crno perje)
Ballbreakers
GDJE: Križevci, Stara Vojarna
KADA: 25.-26.7.2010.
KOLIKO: 99/140 kn
-------------------------------------------------
TKO: DARK TRANQUILLITY
GDJE: Boogaloo, Zagreb
KADA: 13.10.2010.
KOLIKO: (još nije poznato)
------------------------------------------------- |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| ivanl |
Posted - 26/07/2024 : 10:03:25
quote:
Originally posted by giant
Ivane (Ivanl), pišeš super recenzije koncerata Mogao bi da izdaš almanah svaku godinu...
Fala in, Jernej! Lipo je cut!
Bas mi nekidan jedan nas clan kaze; sakupi sve i trazi nakladnika. |
| giant |
Posted - 25/07/2024 : 14:10:53
Ivane (Ivanl), pišeš super recenzije koncerata Mogao bi da izdaš almanah svaku godinu...
|
| Poli |
Posted - 22/07/2024 : 08:03:14
eh
https://www.facebook.com/photo/?fbid=1088887446573746&set=a.559773009485195
|
| ivanl |
Posted - 20/07/2024 : 21:53:41
ZABRANJENO PUSENJE
19 srpanj 2024.
Kocinje brdo
Sinoc je u organizaciji moto kluba Free Riders u sklopu svoje turneje Das ist Walter za cetrdesetogodisnjicu, (zar je vec proslo 4 banke?), nastupilo Zabranjeno Pusenje pred spektakularnih 7 tisuca ljudi. A mozda i vise.
Izrazito raspolozeni Davor Sucic sa iznimno dobro 'upucanim' bendom odsvirao je Springsteenovski koncert od cak tri sata! Preko 30 pjesama iz svih faza benda otprasili su od 23:00 do 02:00!
Razdragano mnostvo dobilo je gomilu hitova od kojih su mnogi bili u skroz novom ruhu i aranzmanu. Sto je najvaznije, svaka izmjena originalnih verzija pjesama je izrazito zanimljivo i jako pazljivo odradena te nije uopce postojao problem sa slusljivoscu istih. Neke su ubrzane do Hard and Heavy stila, neke Blueserski usporene, na neke nakalemljeni dodatci kao primjerice AC/DC tunderstruck ili Bacila je sve niz rijeku, Indexa.
Nisam Seju i drustvo odavno pogledao uzivo i zaista su mi bili zafalili, a mogu kazati da su me stvarno odusevili odradivsi ovaj neocekivano dug i emocionalno nabijen koncert. Ama bas svaka pjesma je bila virtuozno odsvirana a mijesanje sola gitare i violine bili su besprijekorni. Trajkov, koji je s Sejom sad vec cijeli zivot jako je dobar bubnjar koji drzi cijeli zvucni zid, a Andela Zebec je iznimni pozadinski vokal koja kako koncertnom atraktivnoscu tako i sjajnim vokalom izdize bend na visi nivo.
Rijetko videnih tridesetak i 'nesto sitno' pjesama ostavilo je divnu uspomenu svima koji su pohodili ovu zanimljivu lokaciju iza Klisa.
Vise nego dostojno obiljezavanje cetrdesetogodisnjice prvog albuma Pusenja.
Kako se nakon ovog treceg susreta cini da su stvoreni svi preduvjeti za kvalitetnu tradiciju, a mjesto je izvanredno i odziv publike van svih ocekivanja, netko sa samo malo dobre volje i sposobnosti mogao bi ovdje dovesti kakav veliki strani bend. Prostor je odlican, bine se ne bi posramio ni Zagreb, a zvuk i produkcija su bili savrseni.
Bogami.
Sto ovdje ne bi mogao odsvirati, recimo, Queen of the Stone Age...
Ili nesto slicno.
Nadam se da ce organizatori poraditi na takvo cemu, jer imaju zaista priliku postati jedno od najzanimljivijih koncertnih prostora. Ogromna poljana, gomila parking prostora, jako dobra autobusna veza, (besplatna, samo za ovaj dogadaj), brza usluga za sankom, sve kako treba, (ajd' na 'spizu' se cekalo malo duze).
A i kazem, odziv je bio nevjerovatan. Preko 7 tisuca ljudi, vec nije sala i dalo bi se tu jos nadogradnje.
A i Seji Sexonu se to sve svidjelo sto je i pokazao u odlicnom raspolozenju i rijetko videnom maratonskom koncertu.
Masala!
|
| ivanl |
Posted - 19/07/2024 : 02:39:44
PAUL DI'ANNO
14.07.2024.
Bikers Beer Factory, Zagreb
Jbg. cuda su svakodnevna pojava. Tu su konstantno oko nas, ali pocesto ih ne percepiramo. Mala cuda, velika cuda. To sto ih netko nikad nije dozivio, niposto ne znaci da ih nema...
Onaj koji 'peska' rak ili kakvu tesku bolest koju mu lijecnik nazalost predoci nakon pretraga, zasigurno ce ostati u cudu; pa zasto bas ja? Cudit ce se u muci i dalje, sve do izljecenja ili cesce one druge situacije gdje se odlazi na dugo putovanje bez prtljage.
A tek onaj netko koji osvoji loto...
Taj ce u cudu biti itekako zadovoljan, misleci pa jel moguce? Neka. Neka, bas ja.
Bilo kako bilo, cuda su moguca. I nisu nam niposto dosla i dolaze samo s religijske strane, sto bi covjek rekao da je najvise moguce.
Jedno takvo cudo je bilo s trinaestog na cetrnaesti srpnja. S prosle subote na proslu nedjelju. Jer kako inace nazvati nastupe dva pjevaca, (onog prvog i ovog sad aktuelnog, stalnog), Iron Maidena u nekoliko sati razmaka? Pa cudom, dakako. Pravim cudom. Jer takvo cudo rijetko da ce se dogoditi u Londonu gdje su svakodnevni koncerti desetina bendova, a kamoli je to za ocekivati u Zagrebu...
No, desilo se!
Bruce Dickinson je zavrsio nastup u Hali u 22 i 40. A moj stariji, Aco i moja malenkost smo pohitali u Bikers Beer Factory na koncert Paula Di'Anna, koji je bio zakazan u 23:00.
Nije taj drugi koncert imao medijsku promidzbu, ni reklamu. Nije bilo postera ni letaka. To se prenosilo od uha do uha. Od rockera do metalca koji znaju...
A pricu o povezanoscu prvog Maiden pjevaca s Hrvatskom valjda znate. U inace burnom zivotu ovog osobenog tipa, koji bi mogao biti predlozak za super zanimljivi film, zivot pun uspona i padova, slave, supstanci, alkohola i zatvora, koji je jednom morao doci na naplatu, usred teske bolesti, zivot mu je spasen upravo u Hrvatskoj. Lijecnici su u Velikoj Britaniji 'odustali' od njega, ali kolege u Hrvatskoj su mu spasili nogu, to jest koljeno. I iako je Paul danas u kolicima, ziv je bar onoliko koliko se moze biti ziv nakon takvog jednog potrosenog zivota.
U svakom slucaju on iz zahvalnosti svako toliko odradi koncert u Zagrebu i to besplatno iz zahvalnosti Hrvatskoj!
Jedan takav nastup, eto desio se poslije koncerta Brucea Dickinsona.
Cujte, nemali put sam prosao Savskom iz Vintagea ili prema Vintageu, a kraj Bikers Beer Factorya. Bit ce i vise od pedesetak puta. I uvijek sam mislio da je to, iza uskog prolaza iz Savske, put do neke motoristicke izbe, garaze, nekog bikerskig cumeza. Eh, predrasude...
Kad sam rekao Aci, koji nije mogao vjerovati, daj ne zajebaji, kaze mi. E da, nastup prvog pjevaca je poslije Brucea i cuvam to kao iznenadenje za sina. Pa to bi bio grijeh propustiti, iznenaden je bio Aco i pala je odluka da idemo tamo nas troje. A on ce jos nenadano produziti vecer u Zagrebu.
A kad smo usli unutra, dakako po prvi puta u zivotu, sebi nismo mogli doci od prostora. Pa tog se mjesta sa odlicnim grillom, fer cijenama (4 € Griff, manje cijeli jedan Euro nego u Vintageu ili ona smrdljiva tocena Ozujska u Hali), uredenjem interijera i ambijentom ne bi posramio jedan Los Angeles. Mjesto je kao da ste krocili u specifican Rock bar sa juga Amerike.
Toliko o mom misljenju da je to neka stara garazetina...
Nemres beliviti kako sam do sad fulao to mjesto i imao skroz krivu predodbu istog. Biti ce ispravljeno od proslog vikenda i cini mi se da cu od sada tamo biti rado viden gost. Isto je rekao i Aco. Od tog vikenda, ide se u Bikers Beer Factory kad god se ukaze prilika.
Rockija dere sve u sesnaest, i mjesto je bilo skoro full puno. Nazalost u tolikom ogromnom prostoru, prostor predviden za svirke je poprilicno mali. To me zacudilo jer vec u 23 sata nagomilalo se unutra par stotina tjelesa. Ljudi i dalje vole Paula, i ljudi i dalje zele cuti pjesme s prva dva Maiden albuma koje on izvodi uzivo sa razlicitim postavama glazbenika.
Tu je nastao lagano problem jer ventilacija nije radila i unutar tog drugog odvojenog prostora bit ce bilo 40 stupnjeva. Mi smo zauzeli stratesko mjesto na sanku pored ulaza, tako da sam vidio kad su donjeli, doslovno donjeli u invalidskim kolicima Paula. Znao sam cijelu pricu vec odavno, ali zaista
me razalistila ta slika.
Znam, zivot ga nije mazio, sam je kriv za sve sto je uradio i sto mu se desilo, no ipak...
Ipak kad vidis kako Dickinson prsti od zivota, naprosto zivi punim plucima, ovaj prvi pjevac kad ga stavis pored Brucea, izgleda poput stare ruine. Sto jebiga i jest u konacnici. Jedan ziv ne moze ziv biti, pun zivota i para, sa pregrst projekata i ideja, a drugi kao sto bi Stulic rekao; rastocena olupina, pliva lijeno...
I tako, kasnilo je sve, iako su instrumenti vec bili postavljeni, sve do ponoc ipo novog dana. I kad su opet doslovno donjeli Di'Anna na pozornicu on je bio iscrpljen do krajnih granica. Rekao je da ima snage za otpjevati tri pjesme prije negoli umre...
I tako i bi. Sanctuary, Wrathchild i Running Free su bile pjesme kojim nas je pocastio. Ova potonja dok je bio refren kako trci slobodno a ne moze mrdnuti iz kolica ostavila je bas gorak ukus u ustima. Jbg.
A i sto kazati...ne znam jeste li vidjeli kasetu frisko ulovljenih liganja na peskafondo ikad? Ako jeste tako smo mi unutra izgledali. Ako niste, znajte da smo bili ljepljivi, ljigavi, da je s nas lio znoj kao da smo ispod tusa, da smo uzimali zrak od onog lijevo od sebe i ispuhivali ga onom desno, i ne sjecam se da sam davno bio tako stisnut poput sardina u konzervi.
Nismo bili daleko od bine, i bend se relativno mogao vidjeti iza nenormalno nagomilanih ljudi u prostoriji, no Paul u kolicima nije bio vidljiv. Samo smo ga culi.
Jebiga vidljeli smo koncert Paula Di"Anna kojeg nismo vidjeli! Nevjerovatno.
Ali ipak te tri, samo tri pjesme tako jedne izmucene duse imale su posebnu tezinu. Pjesme iz osamdesete. Ipak je to bila jedna nesvakidasnja situacija, ravna cudu kojeg sam se dotakao u uvodu. I niposto nismo izisli razocarani. Znam, recicete samo tri pjesme??? Ali u kontekstu situacije, te tri su bile kao 30, uzevsi u obzir stanje pjevaca. A volju je imao. Unatoc guzvi, kakofoniji od razglasa i skoro opasnoj situaciji u kojoj si sigurno zanemrena bar 3-4 pravila o zastiti posjetitelja i masovnih okupljanja.
Bilo kako bilo nakon sto smo se pozdravili s Acom jos su mi dugo, vozeci se u zagrebacku noc odzvanjale u umu te tri Maiden pjesme, a dok smo se bili u taksiju kompletno mokri, kao da smo u more upali vozac nas je cudno pogledavao, no nisam mu imao zelje ni volje objasniti zasto smo takvi, a kise nije bilo mjesecima...
Nije mi bilo svejedni vidjeti Paula u takvom stanju, ali kazem, dugo cu se sjecati ove tri pjesme. Ej, koncerta od tri pjesme... Ali uzevsi sve u obzir ja sam mu zahvalan na ta tri klasika, jer bojim se nece to dugo...
Uostalom poslije 7 godina ne nastupanja, upravo u Zagrebu poslije operacije Paul je ponovo zapjevao iz zahvalnosti, pa i ove tri besplatne pjesme nekidan tako i treba shvatiti, ja bi kazao kao labudi pjev. Volio bi da grijesim...
No ostat ce mi ova dva nastupa u par sati razlike zaista kao cudna, nenanadana, nevjerovatna situacija, ako ne vec kao pravo cudo. A malo cuda s Bozije strane, spomenutog i na pocetku teksta zazivam ako je ikako moguce i za Di'Anna. Nasusno mu treba. |
| ivanl |
Posted - 16/07/2024 : 19:44:12
BRUCE DICKINSON
13. srpanj 2024.
Hala, Zagreb
Evo ga na!
Nakon bezbroj puta kao frontmen Maidena, kao storyteller, kao pjevac djela Jona Lorda za bend i orkestar, evo ga napokon sa svojim vlastitim pjesmama objavljivnima zadnjih 35 godina mimo maticnog benda.
Dugo smo ga cekali u tom izdanju, zazeljevsi mu gromku dobrodoslicu i ne da smo se odusevili, vec mi, svi koji smo tamo bili izisli smo s koncerta masmjeseni od uha do uha. Sa toplinom u dusi.
Ako bi trebao kratko sto napisati, kazao bi spontano i maestralno!
A kako sam duzan u ovu recenzijicu staviti i naseg cijenjenog clana foruma i velikog stripasa; Acu, opis ce biti malo intimniji. Prisniji. Kao i nase prijateljstvo koje se stvaralo godinama kroz Mafeste, stripove i originale za koje mi je bio i mentor i ucitelj i doveo me ovdje gdje sam! (Hvala ti jos jednom prijo!). Ali i kroz Rock'n Roll i Heavy, dakako.
Naime, vec je dugo, dugo prije, cim smo prosle godine kupili karte dogovoreno da ovo odgledamo/odslusamo zajedno ako je ikako moguce. A tako i bi te ugodne subote u dvoristu Hale pod vedrim nebom. Zivimo u razlicitim zemljama i miljama daleko pa se ne mozemo uzivo 'iscakulati' koliko bi htjeli.
A ako ne znate, a eto sigurno ne znate, Aco osim sto je doktor za stripove, on je ludacki fan Iron Maidena. Ono, pravi fan. Koji spici u fan pit, u prvi red, bez razmisljanja, Harrisu, Murayu ili Dickinsonu pod noge, iz najvece moguce blizine, da se upije svaki dijelic energije.
Prestao je brojati koncerte Maidena poslije sretnog trinaestog, a do danas nije vise siguran je li na sedamnaestom ili osamnaestom. (Prebroj ulaznice Aco, nadam se da ih cuvas kao ja ;)
Ja sam tek na desetom Maidenu.
Ali uglavnom samo kao intro, da znate o kakvom se obozavatelju radi.
I sad zasto sve ovako opsirno, na osvrtu za koncert Dickinsona unatoc nasem cvrstom prijateljstvu i povezanosti u stripu te Rocku?
Pa zato, sto je covjek dobio ponudu Darka Perovica da ga ovaj nacrta u radnji stripa! Jer su prijatelji. No Aco je uljudno odbio, ne zeleci se eksponirati.
Pa zato sto ga je Sjor Bane Kerac htio staviti u neku od svojih radnji u stripovima! Jer su prijatelji. No Aco se pristojno zahvalio da mu nije to bas toliko vazno i ne bi da se eksponira...
A znate li sto je meni kazao? Jbg. da zeli da bude u jednoj od mojih recenzija live nastupa!!! A gdje ces bolje od nastupa Dickinsona!
I evo te Aco! Tu si u recenziji! Tko bi te mogao odbiti dragi prijatelju. Pocascen sam sto si me to trazio, i evo, nadam se da ce ti se svidjeti.
Vodio sam svog starijeg , jer sam mu davno obecao ovaj show i proveli smo se samo tako. Caca i sin. Nije ni nezanemarivo sto smo ponovo pobjegli iz Splita od one nesnosne Ultre, i ponovo smo izbjegli svu onu tutnjavu te nemile drogirane scene po kvartu.
Uostalom, upoznao je i Acu. Doktora za strip i glazbu.
Nas troje smo strateski zauzeli odlicno mjesto uz mix pult i nekako istrpjeli rijecki Keops.
Cuo sam da imaju inozemnu reputaciju ali meni se to ne cini tako.
Pjevac im se malo zaletjeo, valjda ponesen punim dvoristem Hale, ali izgorio je u toj zelji. Momak ocito nije cuo za umotvorinu Stephena Kinga, koji je davno napisao; ako u jednoj saci imate zelje a u drugoj gomilu govana, posve je jasno sto ce vam ostati...
To je otprilike njegov nastup i pjevanje. Basist i gitaristi cak nelosi, ali nerazradenost ideja to jest, bolje kazano preslicnost s originalima a prvenstvemo Maidenima cini ih tek drugorazrenim bendom. Bubnjar kao da ima ruke u gipsu. Ne upamtih tako laganih, djecjih udaraca po setu. Ruzno mu je stil bilo i za vidjeti...
Uglavnom dolaskom veceri, i bogami, sto nije nebo bilo kao na omotima Maidena, znate one mutnosivo-plavkaste oblake kroz koje proviruje mjesec, izljece novi bend Brucea Dickinsona bez milosti i pravo u glavu sa Accident of Birth, a zborno pjevanje; Welcome home, it's been too long, we've missed you, zbog kojeg bi se nasmjesio i brk Mate Mise Kovaca, dalo je do znanja kakav ce ovo koncert biti.
Sjajan. Od prve do zadnje pjesme, od prve do zadnje minute otpjevan uglas sa prepunim dvoristem Hale. Ne sjecam se da sam davno-davno ovako pjevao sve tekstove. Uostalom kao i cijeli auditorij. I premda je bilo vise stotina 'entuzijasta' sa majicama Maidena, Bruce na svojoj turneji ne pjeva ni Troopera ni Fear of the Dark. I ne treba, hvala lijepo! Njegove vlastite pjesme su prava carolija i trebalo ih je napokon dozivjeti uzivo.
Nikad raspolozeniji Dickinson. Nikad opusteniji. I nikad emotivniji.
Kaze mi Aco da u svih 18 nastupa Maidena koliko ih je on odgledao, Bruce nije ovoliko pricao kao u Zagrebu. Sve mu je pasalo, sve mu se svidalo i 'otvorilo' ga je totalno.
Ovaj povjesnicar, profesor, pilot, pisac, pivar, macevalac iz engleskog tima za olimpijadu a nije zgoreg ponovo treci: frontmen Maidena, nikad nije bio vise u elementu, bar i po mom sjecanju u ovih deset koncerata Maidena koje sam i sam popratio.
I tu dolazimo do jedne vazne stavke. Producent i gitarist Roy Z!
Taj covjek je uradio produkciju i energiju ovih Dickinsonovih pjesama, a uradio je to maestralno. Epski.
I zbog toga Bruce kaze da mu je neopisiv gust svirati s duplo mladim glazbenicima iz novog benda s kojima je sad na turneji po svijetu. Ucinili su i njega mladim. Skroz mu skunuli 'okove' Maidena, pustili ga s lanca...
Za one koji ne znaju Roy Z je to identicno uradio i Robu Halfordu na njegovim solo albumima, i to toliko dobro da je bog metala izjavio kako se mislio ostaviti glazbe ali sa mladim momcima toliko se i on 'pomladio' da je na svu srecu ostao i predvoditi legendarni Judas Priest. A sve to zahvaljujuci Royu Z!
Tu je ta poveznica izmedu ova dva slavna pjevaca. Roy Z. Produkcija, gitara i pratnja na turnejama.
Stvarno sam se nadao da ce biti on the road, sa svojom killer gitarom ali obveze su mu silne i ne moze toliko dugo biti sa Dickinsonom.
No nista za to, Bruce je, kako je kazao saleci se, sakupio glaznenike iz kaznionica diljem svijeta.
I zaista, gitarist Svicarac, drugi Norvezanin, klavijaturist Taljan, bubnjar Meksikanac. A basiskinja Tanya Irkinja. Ah te basiskinje...pa jos ovakve kao Tanya koja je prije Brucea svirala turneje s Whitesnakeom.
Uglavnom, tesko bi bilo pobrojiti CVeve ovih glazbenika i njihove kolaboracije sa drugima, ja bi samo rekao; momcad su za Ligu prvaka!
I to su i dokazali, sabivsi neizmjernu vjestinu i energiju u Bruceove pjesme, u sat i 40 intezivne 'voznje'. Pjesme iz svih razdoblja. Paklene favorite kao sto su Abduction, Tears of the Dragon, Resurrection Man, Road to Hell ili pak The Tower. Sve jedna bolja od druge. Svaka intezivnija i prisno objasnjena od strane Brucea. (Kao i ostale, uostalom, ali ove pobrojane su me izudarale)
A kad je dosla Navigate the Sea of Sun, koju rijetko svira, kao da me vila odnjela. Neopisivo. Ta prekrasna pjesma koja dokazuje kakav je tekstopisac i (pisac) uostalom Bruce, doslovno me izdigla iz ovog svijeta...
I to bas i doslovno i figurativno, sad, kad napustam jedan dugi period zivota kojim sam se intezivno bavio, bolje reci on sa mnom a ova pjesma ima to nesto u sebi i uvijek me dirne, a kamoli sad kad je kraj. Jbg.
Taj uradak Dickinsona udarac mi je uvijek i uvjek u solarni pleksus, a mogao bi tu pjesmu odslusati deset puta zaredom. Dirnuti su bili i moj prvjenac, te dakako moj Aco. Krasna stvar, i nevjerovatno je da nam ju je otpjevao uzivo.
Moram kazati da sam mu stvarno intezivno kroz godine svaki solo album s punom paznjom upratio i proucio i kad bi bas morao, kazao bi da je mogao otpjevati cover Bowiea, All the Young Dudes, koja tako pase glasu Brucea... ali jbg. suti, predobra je set lista i valjda bi svako od nas jos nesto, a narocito Run to the Hill ili The Number of the Beast.
Kako rekoh, a i ponovicu, nikad raspolozeniji Bruce! Otrcao je po stageu kilometrazu kao Brozovic ili Olic u najboljim danima...
A svaku je stvar prezentirao tako vjesto i plasticno kao da je glumac u Old Viku. Emotivno i prisno.
Jedan mi od najopustenijih koncerata ikada. Oci i duse su nam se smijale po zavrsetku, a Bruce je jedno petnaesti put zahvalio Zagrebu i obecao povratak na njemu jedno od najmilijih mjesta koje je posjetio.
Drzimo te za rijec Bruce, a da se mene pita dosao bi ponovo sa svojim pjesmama ne Maidenovim gdje sve diktira glomazna produkcija i gdje se nikad nista ne mijnja. Ovdje na solo koncertu sve prsti od improvizacije i spontanosti.
Zagreb te ponovo doziva radosno Bruce! Ne cekaj opet ovoliko puno za svoj solo koncert. A mi cemo ti opet vratiti zbornim pjevanjem u stilu Mise Kovaca, rukama uvis u stilu Depeche Mode; Never Let Me Down Again i hipnoticnim benganjem kao na Roadhouse Blues-Status Qua...
Naravno, ponovo cu ici sa Acom!
|
| Poli |
Posted - 09/07/2024 : 16:34:08
Ajde sredi se Josh!
|
| don_draper |
Posted - 09/07/2024 : 16:07:33
Queens of the stone age prekinuli s turnejom zbog zdravstvenog stanja Josha Hommea |
| ivanl |
Posted - 07/07/2024 : 21:16:54
Thrill Blues Festival
06. srpanj 2024
Gradski park, Trilj
U igri mi je sinoc opet bila teska dvojba. Naime, nicim izazvan Francisko Fernandez se bez najave, lagano, inkognito proslu vecer, bolje reci popodne ponovo dosuljao u Split. Malo se salim, jer on vec odavno nije inkognito u mom rodnom gradu, bar za one pravovjerne koji tu informaciju prenose od uha do uha. A tu se uopce ne salim, jer kad god Francisko 'opali' svirku u Splitu, te obavijesti nema po reklamama, plakatima i letcima. A narocito te informacije se ne daju na 'drustvenim' mrezama. Niposto. Niti ovaj veliki umjetnik, alternativac i gitarist iz L.A. drzi do toga niti mi, njegovi sljedbenici i sretnici sto ovoliko voli Split. Taj prekrasni grad kojeg diljem planete nosim i pronosim u srcu, ali usporedno s tim i toksicno mjesto gdje je kultura svirki i koncerata, bar Rocka sto se tice odavno rekla; laku noc! Nema gdje se ne 'prasi', Martinska, Malinska, Sucuraj, Sibenik, Sinj, Trilj, Zadar... bar sto se ovog akvatorija tice. Benkovac! Ej, Benkovac sa 500 stanovnika... svugdje, samo ne u Splitu. Prijasnjih godina redovito su nam dolazili Partibrejkers recimo, i Let 3. Sada, danas nista vise ni od njih. Ni Sejo Sexon, koji cak ima nekretninu u Splitu vise nam ne svira na uvce, a makar je on to redovno radio.
I da se vratim na bit, ukazanje svako malo, Franciska Fernandeza i njegovih Ferocius Few, pravi je bozji blagoslov za ovaj nekulturni i ucmali grad bez R od Rocka.
I stoga sam 'lomio' cijeli dan gdje da se 'usidrim'. U Eksa, u tu 'tajnu' poluilegalnu jazbinu, ili da lagano odem put Trilja na sad vec sedmi, tradicionalni Hrepin Blues Festival.
Pogurala me 'reklama' Joa Bonamasse kojeg iznimno cijenim kao gitaristu i bluesera, a koji je 'izrecotirao' hvalospjeve za Toby Leea, sinocnjeg triljskog gosta.
A i u veljaci sam Franciska triput odgledao.
Tako da smo startali masinu i put Trilja, ja i kompletna mi obitelj.
Doci u Trilj u rano popodne a ne otici na svjeze ustipke sa prsutom i sirom, te poslije 'satrati' portadu pohanih zaba, zbog kojih je Cetinski kraj slavan, bilo bi kao doci u Rim i barem ne 'baciti oko' na Sv. Petra!
Receno-ucinjeno, poslije delicija u, (preporucam Blizance i Premijera na samim obalama Cetine), odlazimo u Gradski park gdje vec bluzija neki hrvatski bend. Ali posto je bio van sluzbenog otvaranja festivala nismo ga popratili i dosli smo na sami kraj.
Hrepa je najavio prvi bend veceri u official programu i pred solidno pounjenim parkom po jos uvijek dnevnoj svjetlosti izlaze Taljani, Matt Pascale Band sa Sicilije.
Pjevac i gitarist, odmah da kazem, dao bi guzice da je bar mali dijelic Stevia Ray Vaughana, ali iako se oblaci kao on, nosi sesir kao on i ima slicnu gitaru nikad, ama bas nikad nece biti ni dijelic njega.
Nisu losi. Bas mi odgovara, bubnjar pristojan, intermezza klavijatura i gitare u stilu ranih Deep Purpla, ali Taljan kao Taljan, previse prica. I vise od previse. A i trudi se svakih 5 minuta na uzasnom hrvatskom reci kako nas voli...
Na desetoj izjavi; volim vas, netko iz publike kraj mene prodorno zavice; ali mi ne volimo vas! Te izazove salve smijeha. Dobro je sto siroti Talijan, to nije razumio. Kaze moj stariji, jebiga nekako mi ga je zao...
A istini za volju, nisu bili losi, osim sto je dobro 'drobio' i 'mlio' kao da je na RAIu u Domenica ogi. Jbg.
Nakon kratke pauze dolaze nam 4 Spanjolca predvodenih sedamdesetcetverogodisnjim Englezom Mike Vernonom i njegovim Cat Squirrel Bandom. Mike je dobro poznat Trilju jer je vec nastupao na Thrill Blues Festivalu, a jos je poznatiji u svijetu glazbe uopce jer je producirao Dr. Feelgood, Johna Mayalla, Ten Years After, Erica Claptona...a izmedu ostalog i prve albume Davida Bowia i Fleetwood Maca. Znaci stara kost i tvrda linija.
Tu vec pocima ozbiljna prica te veceri i sa Mikeovom energijom frontmena mladica i vjestinom sviranja Spanjolaca, uzivamo od prve do posljednje minute u bazicnom Bluesu predvodenom usnom harmonikom i Gibsonom Les Paulom. Mocna i masna svirka, odlicnog zvuka uzbibala je cijeli auditorij. Energican nastup od sat i nesto, mora se prekinuti jer svi imaju unaprijed odredene satnice. Ali u svakom slucaju Mike i ekipa po drugi put dizu Trilj na noge. Vjerovatno su i obliznji notorni balotasi tijekom partije lagano zabengali na ritam iz 'swampa'.
Treci po redu je Toby Lee i njegov bend, zbog kojeg sam i dosao na 'nagovor' Bonamasse.
Perspektivni Blues mladic od samo 19 godina kojem sam, slusajuci ih doma, autorske pjesme ocijenio pomalo pop blues uratcima jer pretpostavljam nema ni mogucnosti biti zesci i siroviji/izravniji sa toliko malo godina, iz jednostavnog razloga sto mu se pretpostavljam nije ni izdesavalo dovoljno sranja o kojim bi 'plakao' i bluzijao...
Poceo je nakon ustimavanja, jer mu je avion kasnio i nije imao tonsku probu, malo kasnije od predvidenog, no cinilo se da ce biti rockerski. Ali samo prve dvije pjesme. Onda je krenulo nekakvo Brian Adams prangijanje koje su negdje napola ljige i bluesa. I sto je najgore nastavio je to kroz pet-sest stvari. (Inace tude stare Blues pjesme skida fantasticno, a ovdje se zadrzao samo na svojim radovima)
Publika je skroz izgubila koncetraciju i pocela neobavezno caskati. Bio sam iznenaden gdje je to otislo i da budem eto pristojan, reci cu samo; dosadnjikav.
E moj Toby, nekako mi se cini da se je dobri stari Joe Bonamassa 'zaletio' kad ti je dao toliko atributa.
Na par, to jest u par momenata, debelo sam zazalio za Franciskom Fernandezom. Jbg.
Stvar su samo donekle spasile dvije zadnje zesce stvari u repertoaru. A cijelokupni mi je dojam da Toby Lee jos treba prevec kazana pure izjesti da bi poceo bluzijati. Da to bude, muski, masno, 'sporko', zestoko i srceparajuce. Mora jos odrasti, a i pokoju stetu u zivotu dozivjeti o kojim ranama i oziljcima ce pjevati. Mozda u buducnosti...
No sve u svemu, ponovo jako dobar program, na krasnom mjestu, obalama Cetine koje po spustanju mraka i dolaskom zvijezda na vedrom nebu pomalo lice na Mississippi.
Hrepa radi golem posao i gura lokomotivu ilitiga vuce vagone bez posustajanja svake godine. Hvala mu!
I to sve besplatno. Upad je 'mujte', 0 Eura, da se zna.
Povratak Splitu skrovitim neosvijetljenim vlaskim cestama protekao nam je u krasnom Blues raspolozenju i cijela smo se obitelj slozili, da smo se dobro proveli. Cak vrlo dobro. Sto je najvaznije.
A stariji mi nije ispustio gitaru cijeli dan iz ruku i danas nije skidao Panteru, Judas, Megadeth...vec je cijelo vrijeme bluzijao. Oce moj... ;) |
| ivanl |
Posted - 06/07/2024 : 06:32:40
SIMPLE MINDS
03. 07. 2024.
Arena, Pula
Prije svega samo par rijeci o izboru predgrupe, grupi Grad iz Rijeke. Radi se o sastavu koji datira jos iz 85, znaci, radi se o 'starim pasima' koji imaju pregrst koncertnog iskustva ali malo albuma u karijeri, samo cetiri. S tim sto je zadnji iz davne 2001. Uglavnom poznati su u svom gradu i negdasnji su protagonisti buma rijecke scene zajedno sa Let 3, Grcem, Cacado Lookom, Fitom i Ogledalima. Dugotrajne pauze i neaktivnost nisu im bas pomogle u popularnosti, tako da tabore samo u lokalnoj zajednici. Uzivo nisu cak ni losi, ali tonac im nije ostavio prevec prostora i malo je to od onoga sto ce se poslije pokazati kao velicanstveni zvuk Simple Mindsa. Sto su se primicali kraju svog nastupa to su od pocetnih 'mrvica sa stola', i dobili 'bolji bokun mesa' sa impozantnog razglasa ali to je tako uvijek sa predgrupama. Meni osobno fali tu energije a ni boja vokala nije mi bas najomiljeniji nacin pjevanja pa sam, (smo), prosjedio njihov nastup na tisucljetnim kamenim blokovima Arene. Nisu bili dosadni, ali nisu ni podigli nesto atmosferu osim jedne grupice njihovih izrazitih fanova, bit ce rodbine i prijatelja, sa njihovim majicama. Uglavnom cast da otvore koncert Simple Mindsa ogromna je i mogu ovo smatrati osobnim highlightom. Vise od ovoliko publike, vise nikada vidjeti nece pred sobom.
Osobno bi volio da je organizator doveo Jonathan, takoder iz Rijeke, a koji bi ovo otvaranje odradili maestralno, a o sicnosti u zvuku i stilu sa headlinerima da i ne govorim...
Bilo kako bilo, u 21 i 30 u najatraktivniji koncertni prostor u nas, to cudo hrvatske i svjetske bastine, drugu najvecu i majocuvaniju rimsku Arenu u svijetu, izlaze Simple Minds, i pod vedrim nebom u ovom prekrasnom akusticnom prostoru obasjanim zvijezdama, krecu sa svojim koncertom.
Kao grom iz vedra neba grune, bas grune, jer nemam bolje rijeci, uvodna; Waterfront! Taj basem nabijeni hit, odmah na samom pocetku svima daje do znanja o kakvom ce tu koncertu biti rijec, i kakvom spektaklu cemo prisustvovati.
Upravo Arena u Puli, to misticno mjesto za nastupe uzivo, a tome sam visekratno bio svjedok u svojim koncertnim putesestvijama, izvuce sve ono najbolje iz protagonista koji imaju tu nastup. Ni Jim Kerr i Charlie Burchill, Alfa i Omega Simple Mindsa od 1977 nisu bili izuzetak. Ta dva glazbenika, osnivaca benda i glavna autora naprosto su isijavali od srece i zadovoljstva sto su tu prvi put a izricito su i naglasili o kakvom im se posebnom osjecaju radi sto su tu. Sto su i dokazali nevjerovatnom energijom skupa sa savrsenim ostatkom benda u slijedecih sat i 45.
Jer nije svaka turneja ista, niti je svaka veecer u svakom gradu na nekoj turneji ista. A napose nije isto usporediti svirku na ovako carobnom mjestu sa drugim lokacijama koncerta koje u startu gube 'bodove' naspram pulske Arene.
Upravo znajuci za to, karte sam kupio po samom objavljivanju nastupa ovih Skota u Areni, skoro pred 7 mjeseci, da mi se slucajno ne dogodi da 'ispusimo' ovo iznimno koncertno iskustvo. Simple Minds je jedan od onih bendova koje naprosto obozavam i iskreno pratim cijeli zivot kao i sve njihove albume. Rekao bi da sam im beskompromisni fan, a nazalost spletom okolnosti na koje nisam mogao utjecati nisam dovoljno iskoristio osam njihovih gostovanja po Hrvatskoj u blizoj i daljoj povjesti. Od cetiri Zagreba, dva Splita, Krka i sada Pule, ovo mi je tek treci njihov koncert, i uzasno mi je zao sto ih nisam vise popratio. Zadnji put su to bili nastupi vec davnih 2006e u Ciboni, ZG i 2009e, doma u kvartu na Poljudu u danas neiskoristenoj ST Areni. Prosla je vec vjecnost...
A imao sam izrazitu dvojbu, jer je tu vecer, treceg srpnja koncert imao i ZZ Top, bend koji mi fali uzivo kao kruh nasusni...
I to u blizini, u Austriji na prekrasnoj lokaciji u dvorcu Klam.
Imao sam i dogovor sa jednim nasim cijenjenim forumasem. Maherom za strip i Rock'n Roll.
Ali izabrao sam Pulu i Arenu te stopostotno pogodio!
Dakle odusevljeni Simple Minds drustvo, prostorom gdje sviraju, nakon Waterfronta, udaraju Once Upon A Time i covjek se naprosto zapita; pa sto je ovo? Prve dvije pocetne pjesme izgledaju kao klimaks i grande finale nekog showa, a oni tek otvaraju svoj koncert. Rijeci nemam za opisati to savrsenstvo zvuka. Taj 'Murano' kristal sound. Tu boju. Tu ugodu. Tu savrsenu energiju benda i publike.
Izrazito motiviran i zadovoljan Jim Kerr u hipu uspostavlja izvanrednu komunikaciju sa auditorijem i u cas postajemo jedno tijelo sa bendom.
Sve ostalo do samog kraja je cista masovna hipnoza.
Savrsenstvo!
Izrazito pametno postavljena set lista brzih i laganijih brojeva, sve hitova iz ranijih faza benda, (tek jedna je pjesma iz 1991, sve ostale iz prve faze benda) cini ovaj koncert jednim 'podmazanim strojem' koji mlije i ne staje.
Energija benda je nevjerovatna. Ovo je druga mladost Simple Mindsa i ne samo najbolji koncert od ova tri sto sam im pogledao, vec jedan od najboljih ikada, i brzinom munje mi leti na prvo mjesto ove koncertne godine!
Mandela Day, Hunter and the Hunted, Big Sleep, Sanctify Yourself, Let there be Love, Come a Long Way, Glittering Prize, Promised You a Miracle su, kao da su snimljene jutro prije a ne pocecima osamdesetih. Zvuk 'ubija'. Ne sjecam se da sam ovako cist vokal i svaki 'cingl-cangl' cinela cuo ikad u zivotu. Akustika i sama povijest ovog mjesta cine svoje a publika i bend se natjecu tko ce biti bolji!
Do New Gold Dream, mog favorita u SM pjesmarici, publika je vec doslovce omadijana i svaki refren se hipnoticki pjeva. Kerr je vidno osupnut i u stilu Mise Kovaca ostavlja odusevljenu publiku da zivi svoj zivot samo pruzajuci mikrofon u gomilu. A gomila razdragano zborno pjeva. Vec dugo ne vidjeh takva sretna lica fanova. A svi roba 40 plus, 50 plus i vise koji su ciljano dosli na ovo misticno mjesto. Cini mi se da nema nijednog zalutalog 'padobranca' nijednog slucajnog putnika namjernika, vec sve 'iskusnjaci' koji uzivaju bez kocnica u glazbi Simple Mindsa cijeli zivot.
Solo na bubnju bubnjarke Cherisse Osei, posebna je prica. To treba osobno cuti i vidjeti.
Do maestralne, Floydovske izvedbe Belfast Child, produzene vise nego u originalu prilagodene toplo-hladnim koncertnim djelovima, brze-sporije, svi smo vec na devetom nebu i ne mogu vjerovati cemu prisustvujem. Tako osjecajnu pjesmu vec odavno nisam uzivo dobio i sreca sto je moj Ante odustao per minuta prije polaska jer bi dusu isplakao na ovom svom favoritu... (jbg Ante)
Ovakva se energija rijetko vida. Supruga mi je odusevljena i uspjeva mi kazati; nemos virovat da je ovo i 'beyond' onoga sto si nam mantrao prije koncerta. Ovo je savrsenstvo.
I jest. Imao sam pravo i dobar osjecaj. Koncert za pamcenje u dokazano najboljem koncertnom prostoru. Jednom od najboljih u Europi. A i uopce...
Someone Somewhere in Sumertime i Dont You zavrsavaju regularni dio koncerta a para se dize iz razdragane svijetine u ljetnu noc obasjana reflektorima sa pozornice.
Uz vrlo kratku, jedva odradenu pauzu, (kaze mi supruga ni popisat se nisu stigli), vracaju se SM na pozornicu.
I nije moguce... ubacuju u visu brzinu! Zar je ovo moguce?
Vec fantastican koncrt prelazi u novi nivo, vjerovali ili ne, jos intezivniji, jos emotivniji, jos prisniji.
Tri zadnje pjesme su remek djela. Book of Brilliant Things koju kompletnu Kerr prepusta back vokalu Sarah Brown je cisto savrsenstvo. Jos jedna 'Floydovstina' to jest bolje kazati 'Watersovstina'! Vec hipnotizirana publika sad je mesmerizirana! A See the Light i desetominutna Alive and Kicking 'ubija' i 'sabija' auditorij. Publika je doslovno izgorila sa bendom a Jimu i Charliju covjek bi dao 35 godina manje koliko su bili koncertno atraktivni.
Druga mladost, kazem ja.
Savrsen koncert sa kojeg je bend jedva otisao izdjelivsi pregrst komplimenata Puli. I s razlogom. Zaista!
Koncert i vecer za pamcenje!
A moran recenziju zavrsiti gastro preporukom. Dakle moji Pulezini su mi preporucili konobu Boccaporta, i bez da vas sad nepotrebno davim a imao sam ispred sebe dobrih bokuna na krasnim mjestima u zivotu, bolju manistru, (pastu, tjesteninu) nisam pojeo u zivotu. Ravioli sa sirom u tartufima, vrganjima i kozicama. Mislio sam ne moze bolje. Zapeceni brudet koji je dosao poslije toga zacementirao mi je Boccaportu kao jedno od najboljih gastro mjesta koja sam posjetio. Identicnog misljenja je i bolja polovica a nije da nismo pohodili konobe, ostarije i kleti... Istarska Malvazija samo je zaokruzila savrseno postavljenu pricu.
Ogromna gastro preporuka svima vama koji cete posjetiti Pulu. (Ako jos narucite i njihove palacinke za dvoje, vidjet cete svoga Boga)
Jedan savrseni dan u nasem postojanju i jedan izniman koncert kojeg ce se, siguran sam i Simple Minds sjecati do kraja zivota s osmjehom. A i ne sumnjam u Kerrovu zavrsnu recenicu prije gasenja reflektora; Pula, We will be back!
Kako mi je taksist rekao cuvsi da smo iz Splita i gdje idemo, a covjek je moje godiste i rodio se u ulici gdje sam i ja radio prve korake, (nevjerovatno kako je svijet mali), nadam se da su jos uvijek Alive and Kicky.
I jesu bogami, zaista su zivi i jos dobro udaraju! Cak nenadano, prokleto dobro udaraju! I nadam se da ce jos. |
| ivanl |
Posted - 25/06/2024 : 19:34:15
TIGHT GRIP
22. lipanj 2024.
Hard Place, Zagreb
Dobro je prokopavati ilitiga njuskati po nezavisnoj, neafirmiranoj sceni uopce, a kamoli ne i po ovoj nasoj hrvatskoj.
Uvijek mozes ocekivati da zasija poneki biser usred mulja i blata na glazbenom 'morskom dnu'.
Bar kako je bilo ove subote.
Pista je doveo dva prilicno nepoznata benda u svoj sjajni mali-veliki klub i to za 0 Eura 'upad'! Sto je jako bitno naglasiti.
Prvi po redu su bili mladi karlovacki bend Tight Grip pred solidno ispunjenim auditorijem. Mladi svakako po 'godini proizvodnje', ali nikako i po djelovanju. Prvi demo donose na 'svijetlo dana' 2014e, a dvije godine kasnije i prvi album; Storyline. Da bi vec 2018e snimili i drugi; Move Along. Cujem da upravo sad rade i na trecem koji je pri zavrsetku radnji da ide 'van'. Znaci, bend postoji vec deset godina i ima zavidnu koncertnu reputaciju u nas i u susjedstvu.
Ja sam ih 'uhvatio' ove subote i bas sam se ugodno iznenadio.
Sjedeci za malim stolicem ispod plakata Ane Popovic, dakako, uz hladne gemiste, jako me ponjela kako energija ovog benda, tako i koncertna atraktivnost to jest, glazbena vjestina. Ovo je cisti dokaz da Hrvatska ima dobrih bendova koji naprosto moraju i zasluzuju da se vise o njima pise i da se cuju uokolo, a ne samo na petnaestak kilometara distance od njihovog doma...
Rekao bi klasican Rock trio, (kojima ja naprosto ne mogu odoljeti), i koji spaja Indie preko Stonera koketorajuci i s Metalom. Ukratko i ugrubo da ih brzinski opisem.
Nije da sam se nesto naslusao njihovih uradaka prije, ali poslije ovako dobrog koncerta, bogme jesam kuci. Bas ugodna i kvalitetno producirana te odsvirana glazba. Uzivo je to tri nijanse prljavije i zesce pa mi je cak i draze. Ali vrijedi truda poslusati ih po bespucima interneta a svakako ih vrijedi vidjeti uzivo na pozornici.
Bas mi je bilo ugodno i drago provesti neko vrijeme s ovako kvalitetnim 'mladim' snagama. Zanimljivo je bilo vidjeti gitaristu s majicom Slayer a bubnjara u majici She Loves Pablo, sto sugerira i povecu razlicitost u uzorima te sigurno i utjece na zanimljivost procesa stvaranja njihovih pjesama.
Svakako im zelim svu srecu u daljnjem radu i sto vise svirki, a na nekoj buducoj vidim i sebe ponovo. Bas velika preporuka s moje strane!!! S tri usklicnika. Koga bude zanimalo a tko ovo cita...
Potom su izisli neki EOT, za koje nisam znao prije ali receno mi je da su autorski bend i da rade neki Pank-Metal...
Odslusao sam, (smo), tri-cetiri pjesme ali nismo se nasli u tom izricaju pa smo napustili klub da ne unistimo vibru Karlovcana. Basistica je bila okej, ali cinilo mi se da ne zna sto ce s tom svojom vjestinom. Nisu mi se bas svidjele pjesme a kako i ne znam nista o njima, to jest, nisam im popratio cijeli nastup cini mi se nefer i pisanje o njihovoj svirci.
Ali Tigh Grip mi ostaje u sjecanju sigurno.
Jedna ugodna subota u najvecem malom klubu u Zagrebu, svakako!
|
| Oki |
Posted - 22/06/2024 : 11:28:37
Ako nekoga zanima…to je ovaj prostor pod vedrim nebom…
https://youtu.be/BUuKq2Ay_KA?si=dgg45nHcrfESwZUA |
| Oki |
Posted - 22/06/2024 : 11:22:15
Mislim da ću se danas podružiti sa nekim starijim kolegama iz firme koji su me kontaktirali da bi došli pogledati Bajagu, besplatan koncert je najbolji koncert😁
[url=https://postimg.cc/v49jnzZC] [/url][url=https://postimages.org/app]screen grab[/url] |
| ivanl |
Posted - 17/06/2024 : 01:34:13
BODY COUNT
16 lipnja 2024.
Šalata, Zagreb
Ovo cemo odmah opisati, 'na vruce'. Nema se sto cekati, sabirati utiske, i procesuirati na miru, hladne glave...koliko je bilo jebeno dobro! Vrhunski!
Pocelo je s nekom njemackom grupom, (cuo sam da na tonskoj probi pricaju njemacki), ali zaboravio sam u meduvremenu kako se zovu. Neki hibrid funka i harda. 'Nako' sto bi se reklo...
Sjetio sam se instant, Ramba i njegovog teksta; a na daske koje zivot znace, izade neka budala i pocne da skace...
Ono...nisu me uopce dotakli. Fali u toj 'manistri' 'šuga', a ako su isli na gulas, fali i mesa i kumpira. 'Ritko na plitko'.
A u zivotu misam vidio ukocenijeg bubnjara. Kao da su mu i lijeva i desna u gipsu.
Bezveze.
U zakazani sat, (21 i 30) izlaze clanovi Body Counta i uz gromoglasne zvuke policijskih sirena pocinju sa BC in the House. Premocno. Presnazno. Predobro!
Pjesma se stapa u Raining Blood, Slayera!!! Nemam rijeci kako je to bilo brzo i snazno, a artikulirano! Cinilo mi se bas kao i onomad na koncertu Slayera, da kraj mene prolazi zahuktala lokomotiva sa sto i jednim vagonom...
Ziva energija. Odmah je bilo jasno, (kao uostalom i uvijek na nastupima Ice Tea, da ce se pokusati oboriti rekord u 'bestimanju'. Kolicina psovki u prve dvije pjesme zadovoljila bi mjesecnu dozu prosjecnog nogometnog huligana.
Ono, bas za ne povjerovati.
Redaju se; Bowels of Devil, Theres Go the Neighborhood,(vrhunski izvedena, mogao bi je slusati non stop, a psovke se blize kolicini koju upotrebi cijela grupa nogometnih huligana na 5 gostovanja), pa nova stvar Purge za koju je kazao da ce je samo nama odsvirati ali u stalnoj mu je set listi zapravo svugdje, (jbg mora malo podilaziti), pa Point Finger, Mansloughter do prvog highlighta; Necessary Evil!!!
Mogao bi mu ove stare stvari slusati vjecno, a to uglavnom i radim. Jednostavno mu obozavam ove stvarcine u kojima nema milosti ni prema kome. Ni 'pridsidniku', ni LAPDiju. Psovke se nizu kao rafalna paljba i jebemti, necu Boga, daju bas stimung i atmosferu odrazavajuci te teske socijane teme na najvecem mogucem intezitetu.
Energija prsti iz ovog benda a Ernie C je zaista virtuozan gitarist i milina ga je cuti i gledati kako 'plete'. Nimalo ne zaostaje ni Juan Garcia koji je puno bljedi kozom, a treba se i zapitati koliko moras biti vrhunski za uci u ovaj kompletno crn bend ako si 'bjelcuga'. I doslovno i figurativno.
Kad vec oni toliko 'bestimaju' i ja cu pisuci ovaj tekst jebemu li, necu Boga...
Ovo je treci posjet Body Counta, Hrvatskoj i Zagrebu, i moj treci posjet njihovom koncertu. I u Domu sportova 1997e i u Bocarskom domu prije 6 godina, bilo je odlicno, ali sinoc je bilo bas brzo, mocno a bogami i zlokobno. Bolje, nego prije, iako im je prvi koncert u HR sad vec kultnog statusa. (Bit ce i ovaj)
Kako ga samo prase 'crncuge' jebemu, necu Boga...
A kako li sam se samo pitao hoce li Ice T biti dorastao zadatku i sa svojih 66 godina...
Bogme, jest. Itekako jest. Samo tako se drzi i rezi. Rezi i laje. Ne treba mu prilaziti blizu; grize! Iako je sve pare iskljucivo pokupio glumeci 'pandura' u seriji Zakon i red, odjel za zrtve kroz dugi niz godina, za sto bi mu se moglo kazati da je lazni 'Gangster' u tekstovima, tome nije tako. Covjek je pokupio paru i svaka mu cast na tome. A zasto ne? A ovo sto radi sa Body Countom ne moze se s nicim usporediti u glazbi naseg stoljeca. Radio je ove Crossovere puno prije svih Limp Bizkita i Linkin Parkova, cak prije Rage Against Machine. I na tom mu bas skidam kapu.
A po onome, nazalost, koliko mu je clanova 'partilo' od 'dopa' ili su smaknuti u drive by paljbi, nema nazalost niceg laznog i on o tome pjeva doslovno bez ilakve cenzure. Vec samo, onako kako jest, u glavu!
Beskompromisni su. I savrseno 'upucani'. O jebemu li, bas se slaze ova rijec, ko prstom u...
U nastavku redaju se; Psychopath, No Lives Matter, do jos jedne obrade; Disorder-kultnih The Exploited, koje sam bas prosle godine odradio i jos mi je u mislima kaos i guzva u Boogaloou, koja se csamo cudom nije zavrsila pogibeljno po publiku.
E tako su i odresetali sinoc i ovi crnci tu stvar. Ritam je zastrasujuci i bubnjaru se moras cuditi kako tocno kao 'Singerica' ne ispada ni za jedan takt.
Merciles, Talk Shit-Get Shoot, pa jos jedan vrhunac; Cop Killer! Uzasno nabrijana, nimalo politicki korektna pjesma, puna opasnih, destruktivnih stihova, ali jebeno dobra. Pa ovo nije nikakva 'Singerica', vec V Wartsila, sa potpuno novim ubrizgacima! Strava!
Nepoznati me Purgeri pocastili pivom, i neka su kad sam dobar, i kolike sam ja samo neznance pocastio po koncertima. Bilo mi je drago. A narocito, sto mi je bas bilo krivo sto moj sidekick Ante nije mogao ici zbog velike fibre i upale, na ovaj koncert.
Izvrsna, This is Way We Ride, koja kako joj i naslov kaze, prica o tome kako se postupa i zivi a napose osvecuje u tim crnackim getoima, nas uvodi u najbolji dio veceri; Born Dead! Kako li je samo dobra ova stvarcina, bas kao sve te stare pjesme otprije 25 i vise godina...
Da se mene pita, ne treba uopce raditi nove pjesme, samo nek 'pici' ova ludila. Uz standardno, Born in Croatia, Ice T nas je pozvao da dignemo svi zajedno saku kontra svake diskriminacije, rata, neuvazavanja, straha, nepravde i rasizma. Digao sam je s zadovoljstvom.
A only the tree words, kako on voli kazati auditoriju: The Trouth, The Justice and Fuck the American Way, izvikivala je u transu cijelokupna Šalata.
Ova pjesma je premocna uzivo, bas je, tim prije sto je u originalu na albumu nekako tiho snimljena.
Kao i uvijek prati ga bocno na sjedalicama kao u teatru bujna supruga. No ovaj put i sa mnostvom cura, djevojaka cak i malih djevojcica. To su mu kceri, ispostavit ce se, i one 'bengaju' tijekom cijelog koncerta. Kao one figurice koje su se stavljale u automobile na kokpit ili pozadi a koje su tresle glavama tijekom voznje...
Bilo mi je to groteskno, kao kad se oni Romi nahataju para negdje 'vani' pa rade one megalomanske kuce-dvorce. Tako mi se cinila njegova obitelj, kao one plasticne pantere. Ruzicasti plasticni flamingosi, betonske sove na ulazima ili patuljci u svim bojama u vrtovima...
Jbg. stvar kulture? Ili nekulture? Kic? Kako vec okrenes... ali suludo je za promatrati.
A ta najmanja djevojcica je valjda od 7-8 godina i vec 'bestima' kao velika. Dan joj je bio mikrofon u vise navrata. Na pozornici je vec i neko dugo vrijeme i sin Ice Tea. Kao pozadinski raper. Ali po meni totalno nespotreban. No, 'čača' ga drzi i on smatra da je to 'cool'.
Na samom kraju koncerta cekala nas je Comfortabley Numb, Pink Floyda ali sa izmjenjenim rijecima. Za koje cu ih ja mozda i provjeriti, procitati, mozda i necu, ali iako ih nisam sve pohvatao, ova verzija Floydove legende i jedan od najvecih sola na gitari ikad vrijedi i ovakva kakva je prezentirana sinoc i dovoljna mi je.
Bilo je uzitak gledati Ernia C, kako 'kolje' Gilmourov solo. Bas ludilo impresija.
Bez daljnjeg, najbolji koncert Body Counta u ova tri ukazanja hrvatskoj publici. Sjajno je bilo ovome ponovo prisustvovati.
I za sami kraj jedna pricica, napustajuci Šalatu, dosao sam do malog parkinga koji granici sa jednom sumicom misleci isprazniti mjehur, te sam maknuo, (puknuo), onu plasticnu vrpcu kojom se ograduju prostori, recimo za uvidaj, kadli naleti na mene iz mraka zastitar. Celav. Tetoviran. U pretjesnoj majci ispod kojih su bicepsi na Stereoidima. I pocne urlati; gdje ces? Sto ces? Sto radis? Sto ti mislis?
Idem se popisat, odgovorih mu najmirnije moguce.
Pa sto si strgao vrpcu i da ce mi se najebat mile matere!
Ja krenuh prema njemu i smireno mu, jos uvijek, u visini glava i ociju, pobrojim da mu jebem mater i oca, djecu i kucne ljubimce, rodbinu i prijatelje, rod i porod, mrtve i zive. A kao dodatak i klub za koji navija!
Kad moze Ice T onako bestimati ima i u nas Hrvata, eto, zgodnih izraza pa da ih iskorostim.
Sok. Nevjerica. Muk. Gleda me, trepce...
Pa histerija. Provala histerije.
Zvat cu ti muriju, muriju cu ti zvat....i tako nastavi kricati.
Vec se skupila i grupica radoznalaca.
Ja mu opet najsmirenije kazem, da samo izvoli. Bez obveze. A i da ponese njima ovu setlistu koju sam mu pobrojio...
Salve smjeha sa strane i uzvici; bravo! Pusti seljacinu. I tako to...
Vratio se u mrak iz kojeg je i izisao. A ja nastavih svojim mirnim putem razmisljajuci, pa ima li bolji moment, ako vec treba, ako se mora, za par saka u glavu od ovog poslije koncerta Body Counta.
No bolje da nije do toga doslo. Ipak sam ja dobar, kako sam gore napisao. I idem svojim mirnim putem.
A na Body Count, necu se niti promisliti opet ih otici gledati slijedeci put. Stvarno su bili, nikad bolji.
|
| igor23 |
Posted - 05/06/2024 : 17:24:43
Zupagut:)quote:
Originally posted by vukozec
Tommy Emmanuel se ovog ljeta skita po Jadranu, između ostalog 9.8. u Makarskoj ;)
|
| vukozec |
Posted - 05/06/2024 : 10:11:21
Tommy Emmanuel se ovog ljeta skita po Jadranu, između ostalog 9.8. u Makarskoj ;) |
| ivanl |
Posted - 01/06/2024 : 00:36:44
quote:
Originally posted by Biroa
quote:
Originally posted by ivanl
quote:
Originally posted by Biroa
Gledao sam The Police 2008
godine u Beogradu. Oproštajna turneja. Dosadno, sterilno i bezlično. Stinga se zato nikad nisam odlučio gledati uživo jer mi se ne sluša obrađivanje pjesama koje su ga proslavile. Ivanl svaka čast na iscrpnim izvještajima s koncerata koje pohodiš.
Stari, zahvaljujem!
Ne znam, za The Police mogu ti samo kazati; blago ti se! Volio bi da sam to i sam vidio pa kako god da bilo...
Ovako, to mi je ostao nedosanjani, neispunjen san.
Zato sam ih i išao gledati i svirački je to bio savršeno, kao da slušaš cd, ali reakcija publike mlaka i nikakva. Njih trojica su došli na binu svaki sa svoje strane jer navodno tada uopće nisu pričali međusobno, ali ih je novac opet spojio. Takve su priče tada išle. Puno su mi iskreniji nastupi Stonesa pa kad vidiš da Keith ili Ron Wood fulaju par akorda i onda se pogledaju i umiru od smijeha jedan drugom. To mi je istinsko uživanje u onom što radiš.
The Police su meni sinonim za izvrsnost i gotovo geometrijsku, 'filigransku' glazbenu tocnost. (Naravno, zahvaljujuci Copelandu skoro i iskljucivo) Ta mi je grupa u prvih deset svih vremena po svim kriterijima.
Stoji to itekako za Stonese. Od sve puste megalomanije ogromnih stadionskih koncerata, jedino Stonesi su imali to nesto pravo. Dusu i pravu nepatvorenost.(Uz Watersa, dakako. Kod njega je sve pravo i iskreno od pocetka do zadnje sekunde) A nisam ljuti fan Rolling Stonesa. Gledao sam ih samo jednom, i madam se da cu to dogodine ispraviti.
Svi ostali megalomanski koncerti koje sam pohodio; Metallica, U2, Rammstein, REM, Pink Floyd...su vise ili manje fabricirani. Odlicni ali nalik velikim poduzecima tipa Fuji, Coca Cola, Shell...
Skoro uvijek klupski koncerti ispadnu deset puta bolji i intezivniji. Tipa; Supesuckers, Hangmen, The Sonics, Godfathers, Scott Biram...
Spontanost je ustvari uvijek na velikoj cijeni. Evo, nedavno gledamo Pixiese sa novom basisticom, i nikako 'ubost' Dig for fire. Vracali se par puta u uvod pjesme koju su bit ce odsvirali 555 puta. Cak i namrgodeni i standardno dalek Black Francis se poceo smijati...
Fala Bogu, ja sam se iz 'petnih' zila trudio upratiti sve sto volim, a toga je zaista puno. No 'uhvatio' sam dosta 'starcadi', kojima realno, istice vrijeme, tipa; Clapton, The Who, Neil Young, Black Sabbath, Midnight Oil...da ne nabrajam do sutra, a koje sam jednostavno trebao vidjeti.
Pa i onih koji su se preselili na drugi svijet; Cohen, Lou Reed, Bowie, Nirvana, Ramones...da opet ne nabrajam suvise.
Osim onih koje zaista nikako nisam mogao ni na koji nacin pogledati kao sto su Doors, Thin Lizzy, Beatles...jbg
Ali imam jos bas dvije zarke zelje, i velike zvijerke; ZZ Top i AC/DC! Nadam se da necu zakasniti.
Inace je skoro sve vec obavljeno.
Osim te 'Policije', nisam dobio ono sto sam mislio da bi mogao, u ovih par puta. |
| Biroa |
Posted - 31/05/2024 : 08:18:38
quote:
Originally posted by ivanl
quote:
Originally posted by Biroa
Gledao sam The Police 2008
godine u Beogradu. Oproštajna turneja. Dosadno, sterilno i bezlično. Stinga se zato nikad nisam odlučio gledati uživo jer mi se ne sluša obrađivanje pjesama koje su ga proslavile. Ivanl svaka čast na iscrpnim izvještajima s koncerata koje pohodiš.
Stari, zahvaljujem!
Ne znam, za The Police mogu ti samo kazati; blago ti se! Volio bi da sam to i sam vidio pa kako god da bilo...
Ovako, to mi je ostao nedosanjani, neispunjen san.
Zato sam ih i išao gledati i svirački je to bio savršeno, kao da slušaš cd, ali reakcija publike mlaka i nikakva. Njih trojica su došli na binu svaki sa svoje strane jer navodno tada uopće nisu pričali međusobno, ali ih je novac opet spojio. Takve su priče tada išle. Puno su mi iskreniji nastupi Stonesa pa kad vidiš da Keith ili Ron Wood fulaju par akorda i onda se pogledaju i umiru od smijeha jedan drugom. To mi je istinsko uživanje u onom što radiš. |
| ivanl |
Posted - 30/05/2024 : 09:22:19
quote:
Originally posted by Biroa
Gledao sam The Police 2008
godine u Beogradu. Oproštajna turneja. Dosadno, sterilno i bezlično. Stinga se zato nikad nisam odlučio gledati uživo jer mi se ne sluša obrađivanje pjesama koje su ga proslavile. Ivanl svaka čast na iscrpnim izvještajima s koncerata koje pohodiš.
Stari, zahvaljujem!
Ne znam, za The Police mogu ti samo kazati; blago ti se! Volio bi da sam to i sam vidio pa kako god da bilo...
Ovako, to mi je ostao nedosanjani, neispunjen san.
|
| Biroa |
Posted - 30/05/2024 : 00:38:53
Gledao sam The Police 2008
godine u Beogradu. Oproštajna turneja. Dosadno, sterilno i bezlično. Stinga se zato nikad nisam odlučio gledati uživo jer mi se ne sluša obrađivanje pjesama koje su ga proslavile. Ivanl svaka čast na iscrpnim izvještajima s koncerata koje pohodiš. |
| ivanl |
Posted - 29/05/2024 : 21:20:30
STING
27. svibanj 2024.
Arena, Zagreb
Tja, Stingu turneja prakticki traje vec vise od 5 godina. Samo sto se u ovom trenutku vise ne zove My song, vec je krenula to jest, nastavila se, pod novim imenom 3.0! Bilo je tu i pandemije, prekida i otkazivanja, ali on je Bogami on the road jos uvijek.
Ja sam je odgledao 2019e, (zar je vec proslo 5 godina, jebote!?!), u Ljubljani i mislim da sam vec ostavio svoju ispisanu impresiju o tom dozivljaju. A koja se svodi samo na to da Sting nije The Police. Iako je tada od 21 pjesme cak 11 bilo s repertoara 'Policije' meni je koncert ostavio gorak ukus u ustima. Sting naprosto nije The Police. Ako je ikad i bio, unatoc frontmenstvu, glasu i tekstu. Jbg. sve se naprosto svodi da nema vise Stewarta Copelanda, valjda i najveceg bubnjara ikad koji je cekicao binama ove nase planete. I jbg. ja ga nisam nikad vidio.
I necu.
I svi ovi moji pokusaji da uhvatim caroliju Policea ne postizu nikakvu svrhu i opako grijesim u gadanju mete iznova i iznova. Sting nije The Police!
I sad dolazimo do problema koji je samo moj. Jebe se Gospodinu Gordonu Matthewu Thomasu Sumneru, sto ja mislim, to sigurno nije njegov problem, ali jest zaista moj. I to velik. Ne mogu se s njim nositi.
Ja nikako ne mogu dobiti caroliju The Policea, jedne od mojih najvaznijih, najboljih i najdrazih bendova ikad. Ni necu, sad sam barem svjestan toga. Moram biti. Dosta bi bilo ovih jalovih i ocajnickih pokusaja da dozivim makar i dio negdasnje glazbene magije koju je s takvom lakocom isporucivao bend The Police, i to s bar 75 postotnom ulogom bubnjara Copelanda.
Jbg. Over and out! Moram se sabrati i prekinuti gajiti lazne nade... Sto je bilo, jednostavno je bilo, i toga vise nema. Basta! Kraj! The end!
Idemo dalje. Slusat cu 'Policiju' do kraja zivota za svoj gust, sam sa sobom. Jbg.
Ajmo sad dati jedan fer i objektivan sud koncerta...
Taljanka koja je pjevala kao warm up, (ja joj ne znam ime i ne da mi se sad kopati po netu), nije nas previse zainimala. Dosli smo valjda na njezine zadnje tri pjesme, taman da svarimo istarske pljukance s biftekom Boskarina, obilno zaljevene Muskatom Kozlovic. I nismo nimalo pozalili sto je nismo poslusali od pocetka. Nemam sto ni napisati o njoj jer uostalom nije ni fer i nemam pravo, nisam je ni dozivio niti poznajem njen opus. (Cujem da je na putu da postane poznata. Ok. Neka je. Zivjela! Svejedno mi je.)
Sting dolazi oko 20 i 45, nonsalantno, lezerno, i iako je masu ostario on ipak ostavlja dojam mladica. Zajebana je ta Joga. Nema sto. Vidi se da covjek zivi zdravo i konstantno radi na sebi. Nevjerovatno dobro nosi 73 godine.
I tako dolazimo do onog 3.0 iz naziva turneje. A to je ono sto me najvise i privuklo ovom dijelu toura. Caroban broj 3. Trio! Bend od tri glazbenika. Povratak korjenima. Bas, bubanj, gitara! Jes! Masala!
Dosao je sebi i poceo raditi ono sto mu najvise ide. Rock'n Roll. Ostavio se lutnji, Edina Karamazova, kicastih slatkastih turneja s filharmonijskim orkestrom...pizdarija...
I poceo iznova svirati bas s bendom.
Jako dobrim bendom. Mora se priznati. Chris Mass iz bivsih Mamfred & Sons, jako, jako dobar bubnjar i Dominic Miller, Stingov dugogodisnji sidekick. Virtuozni gitarist. Sve je obecavalo na dobro. Na jednostavno. Na pravo, sirovo i nepatvoreno...
I jbg. bi tako. Samo sto to nije The Police. (Moj bed, ne mogu si pomoci...sorry)
I krenulo je, bogme, s 4 pjesme 'Policije'; Voice Inside My Head, Massage in the Bottle, Synchronicity II, i Driven to Tears. Sve 5. Sve uredno. Da nije bilo desetak tisuca ljudi bilo bi intimno i nalik sviranju u nekom dragom domacinskom baru. Zaista.
Onda malo vadenja pjesama iz sesira, jer kako je kazao zna uvijek kako ce ici pocetak i kraj koncerta a ovo u sredini ce vuci pjesme iz sesira, kao tombolu, kao lutriju... okej bila je 'baza'. I to je stimalo, od bas lijepe Fields of Gold pa preko jos cetiri do jis jedne pjesme 'Policije', Tea in Sahara. Sve ok, malo novo, malo staro, malo 'Policija'...
Samo budala ne mjenja misljenje, i iako sam bio prilicno nezainteresiran za Stingov rad poslije neprezaljenog velikog mu maticnog benda, znao sam mu vise-manje sve hitove. A sad cu i javno priznati jako su mi se svidjele u trio verziji; Fields of Gold, Englishman in New York, Shape of My Heart i Desert Rose. Sve redom lijepe, kvalitetne, dobre.
I onda dolazimo do jedne od najvaznijih pjesama u mom zivotu. Do jedne od onih koje bi zavrtili na svom pogrebu, kad umrete pa sutra ujutro...
Do Walking on the Moon. Najatmosfericnije pjesme u mom zivotu. Jedne od onih previse vrijednih, bas tako pravih i napose rijetkih stvari. Bisera Rock glazbe.
A on ju je izmasakrirao do bola. Usporio. Bacio u neki rege dosadni ritam, kao da se gaca po blatu... i to takav biser, ugovniti, jebiga moj Stinže, ne radi se to. Bas me je sabio, ubio, spizdio...rastuzio.
Nisam mogao sebi doci do kraja. Iako je iza nje sljedila jako dobra So lonely, pa odlicna King of Pain, pa izvanredna Every Breath You Take, i vjecna, grandiozna, iskrena Roxanne...
Ja sam bio devastiran bas kao i verzija Walking on the Moon, te veceri.
Koncert je zavrsio s lijepom Fragile, i sve je ok, osim sto je 'hod po mjesecu' bio uzasan, (kao i zadnji put), i sto to jebiga nije 'Policija'.
I sto nema Copelanda.
I to je moj kriz. Moj bed. Moje sranje i moj problem...
Sve je ostalo bilo 'najs' i okej, ali nije to-to.
Nema 'Policije' vise nikad i nece je biti. Moram to dozvati svijesti vise.
Jbg. To nije zaista Stingov problem, on je krenio drugim putem, iako se osvrne preko ramena ponekad na svoju Rock and Roll proslost, kao sto radi s ovim 3.0 turnejom, i svaka cast! Sve 5!
Samo to nije The Police!
Jesam li vam kazao da je to moj problem?
Valjda jesam.
I morat cu s tim zivjeti dok ne dodem do cistine na kraju puta. A onda nek mi puste 'hod po Mjesecu' ali onaj pravi, kako Bog Zapovida! I to je sve. |
| ivanl |
Posted - 29/05/2024 : 20:06:29
Fala in, stari! |
| igor23 |
Posted - 25/05/2024 : 20:43:02
Aaa,sigurno je bilo i crnih galebova iznad Vintage Industrial Bara
:) Recenzija za 5:)quote:
Originally posted by ivanl
MIKE WATT & IL SOGNO DEL MARINAIO
23 svibnja 2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Jedan od mojih najdrazih zagrebackih barova i koncertnih prostora, nastavlja ugoscavati neprijeporne alternativne velikane Rocka. Taman kad promislis ne moze valjda bolje, a ono demanti; moze! I to, itekako moze!
Kako samo onako, ovlas reci i napisati nesto o Mike Wattu...
Rezoniram da bi svaki ljubitelj alternativne 'rokije' itekako trebao znati dosta toga o ovom velikanu i prvoborcu nezavisne americke scene od osamdesetih na ovamo. Ali ipak cu ovdje napisati pokoju suradnju ovog ekstremno kvalitetnog basista sa nekim od najvecih. Nekad i sada.
Covjek je svirao u underground bendovima Firehose i Minutemen. Dapace, bio je glavni lik u njima. Radio je sa Porno for Pyrus. Suradivao sa Sonic Youthom. Dapace Thurston Moore mu je direktno pomogao i vratio ga u svijet glazbe kad je Mike bio pred dvojbama o nastavku karijere. Red Hot Chili Peppers su mu posvetili svoj najprodavaniji album Blood Sugar Sex Magik...
Dovoljno?
Ako nije, ima jos; Direktno od Iggy Popa zamoljen da dode u The Stooges i ispise zavrsno poglavlje tog slavnog benda.
Radio je s Nirvanom, Blue Oyster Cultom, Steveom Albiniem...
Na njegovim plocama su gostovali David Grohl, Eddie Weder, Mark Lanegan...dapace, isli na turneje.
Bio je proglasavan redovno medu Top 20, Top 50...najboljih basista na svijetu...
I tako dalje, i tako dalje...
Jedan od onih glazbenika koji su ispisivali sjajne i vjecne stranice americke glazbe uopce.
I evo ga ponovo u Hrvatskoj.
Sada sa Il Sogno Del Marinaio, (san mornara), njegov rekli bi, zadnji bend za kojeg kaze i uporno tvrdi da je tu samo clan i da nije nikakav voda ni glavna faca. To stalno napominje, ne zeleci umanjivati udio i vaznost druga dva clana benda, gitaristu i bubnjara. Stefano Pilia i Paolo Mongardi. Taljana.
I u pravu je stoposto. Ni trunka, ni milimetra, ni tona jednoga, ovo dvoje Taljana ne zaostaju za velikim znalcem basa, svjetskog glasa. Ljudi su toliki glazbeni carobnjaci svojih instrumenata da na kraju vise nisam znao koga gledati, koga pratiti... da li samo zaklopiti oci i upijati caroliju usima i srcem...
To bi ipak bio zlocin, ne upratiti svojim ocima vjestinu ovo dvoje nasih prekomorskih susjeda sa adresama po cijeloj planeti. I zaista, kako sam vec rekao, nisam vise znao u koga tocno da gledam i na koga da se koncetriram. Njihove solaze i virtuoznosti koje su izvodili iznenadili su i prekaljeni okupljeni auditorij u Vintageu, valjda sastavljen od samih prvoboraca alternative. (Sudeci i po godinama i po majicama koje su nosili)
A na samom pocetku sam se ustvari, dobro preplasio jer je Mike jedva izisao iz Backstagea, oslonjen lijevom rukom na staku a desnom na bas. Jedva se uspeo na pozornicu. Bas je bila iznenadujuca i potresna slika vidjeti dobro ostarjelog Mikea kako jedva hoda. (I bilo mi je cudno kad sam po ulasku, vidio dvije stolice, lijevo i desno od seta bubnja)
Znaci, Mike ima nekih zdravstvenih problema to je ocito, ali nije nista rekao o tome i nisam nigdje nista procitao o tome. Ljudi su bas bili zaprepasteni u publici. Jer dosad su mu uvijek i iskljucivo bili stajaci koncerti u maniri pravog Rock benda kojem treba prostor. A evo, i gitarist je iz kolegijalnosti sjedio tijekim cijelog koncerta.
Ali ljudi moji, to je sve zaboravljeno cim je poceo prvi zvuk, prvi takt palica pa gitare, pa tog mocnog basa kojeg, pobogu, svira jos uvijek kao sretni i znatizeljni djecak.
Ne mogu vam to opisati, zaista ne mogu. To mumlanje njegovog basa sa nekim posebnim rastrganim ritmom a koji je u stvari savrseno i tocno poslozen izmedu kanonade bubnja i eskapada gitarista...
Najavio je da ce iskljucivo svirati stvari sa 'mornarevog' zadnjeg, recentnog albuma Terzo, koji je btw. fantastican, kao i tri stvari sa zadnjeg EPa, te da nece biti starih stvari i niposto pjesama iz faza ranijih Mikeovih bendova. Tako da sam se unaprijed pripremio da nece biti 'pankije' ni alternative, jer mi se cini da je Mike otisao u 'tise, mirnije vode', Jazza i nekih drugih eksperimentiranja koja dodu s vremenom vrsnim glazbenicima kao sto je on pod stare dane, ali iznenadio sam se. I svi mi, tu vecer.
Njihov koncertni nastup lisen je nekih zanrovskih usporedbi i postavljanja u neki odredeni kalup. Kad kazem iznenadili su nas, mislim doslovno da smo dobili; nekakav Prog Rock sa debelim primjesama Jazza, koji povremeno odnese u Post Rock i nekakav Art Punk, ako ikako mozete isprocesuirati taj mix. Ali doslovno je tako bilo. Sve su nam isporucili u prsi. Nikad vise toga u manjoj vremenskoj jedinici. Sve je trajalo sat i nesto vrlo sitno, ali zaboravio sam na te, inace meni vazne podatke koje biljezim, koliko je bilo intezivno i dobro.
Predobro!
Nesto su malo pjevali, vise recitirali, a Mike je ako je trebalo 'mladalacki' potegnuo 'iz noznog palca' pokoji krik. U cas smo zaboravili sliku potrosenog i vjerovatno bolesnog covjeka koji je jedva sjeo u stolac na pozornici. Zaista, kao da je neko promjenio baterije Mikeu i on je pokazao nevjerovatnu vjestinu i znanje na basu. Niposto price o njegovom carobnnjastvu nisu bile prenapuhane. Poseban je. Drugaciji. Trebalo je to vidjeti, cuti i osjetiti taj vibrantan zvuk cetiri debele zice. Vjerujte mi na rijec. Ovo je zaista trebalo vidjeti dok se jos moze...
A Taljani tek... oni niposto nisu samo pratnja, to su virtuozi. (gdje li ih je samo nasao) Na njihovim albumima to sve lijepo zvuci, ali uzivo, to je mix svih mixeva! Tu 'vrecu' zvukovlja koju su istresli pred nas ne moze se tek tako opisati.
Samo cu reci da nisam odavno otvorene celjusti gledao nekog bubnjara, kao ovog mrsavog, cupavog i bradatog Taljana. Doslovno sam imao ispred sebe covjeka koji ima istovremeno stilove Billa Warda, (onaj mocni, monumentalni, tvrdi), Stewarta Copelanda, (leprsav, vilinski touch svakog dijela baterije od zvona, obruca do stalka koje koristi), pa do Boris Leiner stila iz vremena Ravno do dna, za kojeg sam mislio da nista slicno se nikad vise nece ponoviti...
Ali eto jest. Bas je. Bubnjar me je odusevio u istoj mjeri kao i Mike Watt. A zanimljivo, bio je u 'trlisu', (radnom kombinezonu), bas kao sto su ga prije 'sto' godina nosili na koncertima i Leiner i Copeland.
A i gitarist je virtuoz da ga slucajno ne izostavim i ne nahvalim, jer niste vise znali gdje prestaje finoca a nastupa psihodelija njegovih bravura, no bas i bubanj moje su vjecne slabosti, pogotovo u bendovima koji su kvalitetni trio kao ovi ljudi, pa sam posvetio vise paznje njima.
Dakle, rezime opet poslije par dana da se sve slegne; nikad kraci i nikad sladi koncert! Veze ja nisam imao da je to samo sat vremena. Ali takvi su i uragani, kratki a snazni!
Za sami kraj, na bisu, Mike nas je pocastio freneticnom TV Eye od Stoogesa, i tek tu ste mogli vidjeti kakav je ovaj basist bio kao mladic. Nekad. Razuzdan i lud. Kralj basa i cetiri zice. Pjesma za sjecanje. (Iako ga se ja sjecam i kad je bio na drugom In Musicu, 2007e sa Iggyem i bracom Asheton, u puno boljem zivotnom izdanju i kad ga je tjelo slusalo, ali nebitno)
Ovo je ipak kompletno drugacija glazba i neka sam ga ja 'uhvatio' u kajdanku.
U svakom slucaju, Vintage postaje riznica za cuvanje, dovodenje i stovanje nekih od najvaznijih Rock majstora ikad i svaka im cast na tome. Pruzili su mi bar 6-7 vanserijskih zivih nastupa legendi.
Kako baratam taljanskim Stefano mi je dao set listu nakon sto smo malo procaskali, sto mi je posebno drago.
Pa evo, dakle i pjesama. (Inace, necete bas procitati njihove pjesme po odrzanim koncertima. Ne pisu ih.)
Song for Anima Mundi
Purple, Orange, green + Yellow
Grabbing Me by My Own Hair
The Fall
Pedro Ten-Four
None Dare Call it Conspiracy
Max Roach 8 Ball
Partisan Song
Wing and a Prayer/Tantrum/Hail Mary Pass
Verse IX
Us in Their Land
Little Doll
TV Eye
Volio bi imati kvalitetni video zapis ovog koncerta da je ikako bilo moguce. Jer rado bi mu se s veseljem vracao, koliko je bilo dobro, ali i znacajno vidjeti Mike Watta!
|
| ivanl |
Posted - 25/05/2024 : 20:32:23
MIKE WATT & IL SOGNO DEL MARINAIO
23 svibnja 2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Jedan od mojih najdrazih zagrebackih barova i koncertnih prostora, nastavlja ugoscavati neprijeporne alternativne velikane Rocka. Taman kad promislis ne moze valjda bolje, a ono demanti; moze! I to, itekako moze!
Kako samo onako, ovlas reci i napisati nesto o Mike Wattu...
Rezoniram da bi svaki ljubitelj alternativne 'rokije' itekako trebao znati dosta toga o ovom velikanu i prvoborcu nezavisne americke scene od osamdesetih na ovamo. Ali ipak cu ovdje napisati pokoju suradnju ovog ekstremno kvalitetnog basista sa nekim od najvecih. Nekad i sada.
Covjek je svirao u underground bendovima Firehose i Minutemen. Dapace, bio je glavni lik u njima. Radio je sa Porno for Pyrus. Suradivao sa Sonic Youthom. Dapace Thurston Moore mu je direktno pomogao i vratio ga u svijet glazbe kad je Mike bio pred dvojbama o nastavku karijere. Red Hot Chili Peppers su mu posvetili svoj najprodavaniji album Blood Sugar Sex Magik...
Dovoljno?
Ako nije, ima jos; Direktno od Iggy Popa zamoljen da dode u The Stooges i ispise zavrsno poglavlje tog slavnog benda.
Radio je s Nirvanom, Blue Oyster Cultom, Steveom Albiniem...
Na njegovim plocama su gostovali David Grohl, Eddie Weder, Mark Lanegan...dapace, isli na turneje.
Bio je proglasavan redovno medu Top 20, Top 50...najboljih basista na svijetu...
I tako dalje, i tako dalje...
Jedan od onih glazbenika koji su ispisivali sjajne i vjecne stranice americke glazbe uopce.
I evo ga ponovo u Hrvatskoj.
Sada sa Il Sogno Del Marinaio, (san mornara), njegov rekli bi, zadnji bend za kojeg kaze i uporno tvrdi da je tu samo clan i da nije nikakav voda ni glavna faca. To stalno napominje, ne zeleci umanjivati udio i vaznost druga dva clana benda, gitaristu i bubnjara. Stefano Pilia i Paolo Mongardi. Taljana.
I u pravu je stoposto. Ni trunka, ni milimetra, ni tona jednoga, ovo dvoje Taljana ne zaostaju za velikim znalcem basa, svjetskog glasa. Ljudi su toliki glazbeni carobnjaci svojih instrumenata da na kraju vise nisam znao koga gledati, koga pratiti... da li samo zaklopiti oci i upijati caroliju usima i srcem...
To bi ipak bio zlocin, ne upratiti svojim ocima vjestinu ovo dvoje nasih prekomorskih susjeda sa adresama po cijeloj planeti. I zaista, kako sam vec rekao, nisam vise znao u koga tocno da gledam i na koga da se koncetriram. Njihove solaze i virtuoznosti koje su izvodili iznenadili su i prekaljeni okupljeni auditorij u Vintageu, valjda sastavljen od samih prvoboraca alternative. (Sudeci i po godinama i po majicama koje su nosili)
A na samom pocetku sam se ustvari, dobro preplasio jer je Mike jedva izisao iz Backstagea, oslonjen lijevom rukom na staku a desnom na bas. Jedva se uspeo na pozornicu. Bas je bila iznenadujuca i potresna slika vidjeti dobro ostarjelog Mikea kako jedva hoda. (I bilo mi je cudno kad sam po ulasku, vidio dvije stolice, lijevo i desno od seta bubnja)
Znaci, Mike ima nekih zdravstvenih problema to je ocito, ali nije nista rekao o tome i nisam nigdje nista procitao o tome. Ljudi su bas bili zaprepasteni u publici. Jer dosad su mu uvijek i iskljucivo bili stajaci koncerti u maniri pravog Rock benda kojem treba prostor. A evo, i gitarist je iz kolegijalnosti sjedio tijekim cijelog koncerta.
Ali ljudi moji, to je sve zaboravljeno cim je poceo prvi zvuk, prvi takt palica pa gitare, pa tog mocnog basa kojeg, pobogu, svira jos uvijek kao sretni i znatizeljni djecak.
Ne mogu vam to opisati, zaista ne mogu. To mumlanje njegovog basa sa nekim posebnim rastrganim ritmom a koji je u stvari savrseno i tocno poslozen izmedu kanonade bubnja i eskapada gitarista...
Najavio je da ce iskljucivo svirati stvari sa 'mornarevog' zadnjeg, recentnog albuma Terzo, koji je btw. fantastican, kao i tri stvari sa zadnjeg EPa, te da nece biti starih stvari i niposto pjesama iz faza ranijih Mikeovih bendova. Tako da sam se unaprijed pripremio da nece biti 'pankije' ni alternative, jer mi se cini da je Mike otisao u 'tise, mirnije vode', Jazza i nekih drugih eksperimentiranja koja dodu s vremenom vrsnim glazbenicima kao sto je on pod stare dane, ali iznenadio sam se. I svi mi, tu vecer.
Njihov koncertni nastup lisen je nekih zanrovskih usporedbi i postavljanja u neki odredeni kalup. Kad kazem iznenadili su nas, mislim doslovno da smo dobili; nekakav Prog Rock sa debelim primjesama Jazza, koji povremeno odnese u Post Rock i nekakav Art Punk, ako ikako mozete isprocesuirati taj mix. Ali doslovno je tako bilo. Sve su nam isporucili u prsi. Nikad vise toga u manjoj vremenskoj jedinici. Sve je trajalo sat i nesto vrlo sitno, ali zaboravio sam na te, inace meni vazne podatke koje biljezim, koliko je bilo intezivno i dobro.
Predobro!
Nesto su malo pjevali, vise recitirali, a Mike je ako je trebalo 'mladalacki' potegnuo 'iz noznog palca' pokoji krik. U cas smo zaboravili sliku potrosenog i vjerovatno bolesnog covjeka koji je jedva sjeo u stolac na pozornici. Zaista, kao da je neko promjenio baterije Mikeu i on je pokazao nevjerovatnu vjestinu i znanje na basu. Niposto price o njegovom carobnnjastvu nisu bile prenapuhane. Poseban je. Drugaciji. Trebalo je to vidjeti, cuti i osjetiti taj vibrantan zvuk cetiri debele zice. Vjerujte mi na rijec. Ovo je zaista trebalo vidjeti dok se jos moze...
A Taljani tek... oni niposto nisu samo pratnja, to su virtuozi. (gdje li ih je samo nasao) Na njihovim albumima to sve lijepo zvuci, ali uzivo, to je mix svih mixeva! Tu 'vrecu' zvukovlja koju su istresli pred nas ne moze se tek tako opisati.
Samo cu reci da nisam odavno otvorene celjusti gledao nekog bubnjara, kao ovog mrsavog, cupavog i bradatog Taljana. Doslovno sam imao ispred sebe covjeka koji ima istovremeno stilove Billa Warda, (onaj mocni, monumentalni, tvrdi), Stewarta Copelanda, (leprsav, vilinski touch svakog dijela baterije od zvona, obruca do stalka koje koristi), pa do Boris Leiner stila iz vremena Ravno do dna, za kojeg sam mislio da nista slicno se nikad vise nece ponoviti...
Ali eto jest. Bas je. Bubnjar me je odusevio u istoj mjeri kao i Mike Watt. A zanimljivo, bio je u 'trlisu', (radnom kombinezonu), bas kao sto su ga prije 'sto' godina nosili na koncertima i Leiner i Copeland.
A i gitarist je virtuoz da ga slucajno ne izostavim i ne nahvalim, jer niste vise znali gdje prestaje finoca a nastupa psihodelija njegovih bravura, no bas i bubanj moje su vjecne slabosti, pogotovo u bendovima koji su kvalitetni trio kao ovi ljudi, pa sam posvetio vise paznje njima.
Dakle, rezime opet poslije par dana da se sve slegne; nikad kraci i nikad sladi koncert! Veze ja nisam imao da je to samo sat vremena. Ali takvi su i uragani, kratki a snazni!
Za sami kraj, na bisu, Mike nas je pocastio freneticnom TV Eye od Stoogesa, i tek tu ste mogli vidjeti kakav je ovaj basist bio kao mladic. Nekad. Razuzdan i lud. Kralj basa i cetiri zice. Pjesma za sjecanje. (Iako ga se ja sjecam i kad je bio na drugom In Musicu, 2007e sa Iggyem i bracom Asheton, u puno boljem zivotnom izdanju i kad ga je tjelo slusalo, ali nebitno)
Ovo je ipak kompletno drugacija glazba i neka sam ga ja 'uhvatio' u kajdanku.
U svakom slucaju, Vintage postaje riznica za cuvanje, dovodenje i stovanje nekih od najvaznijih Rock majstora ikad i svaka im cast na tome. Pruzili su mi bar 6-7 vanserijskih zivih nastupa legendi.
Kako baratam taljanskim Stefano mi je dao set listu nakon sto smo malo procaskali, sto mi je posebno drago.
Pa evo, dakle i pjesama. (Inace, necete bas procitati njihove pjesme po odrzanim koncertima. Ne pisu ih.)
Song for Anima Mundi
Purple, Orange, green + Yellow
Grabbing Me by My Own Hair
The Fall
Pedro Ten-Four
None Dare Call it Conspiracy
Max Roach 8 Ball
Partisan Song
Wing and a Prayer/Tantrum/Hail Mary Pass
Verse IX
Us in Their Land
Little Doll
TV Eye
Volio bi imati kvalitetni video zapis ovog koncerta da je ikako bilo moguce. Jer rado bi mu se s veseljem vracao, koliko je bilo dobro, ali i znacajno vidjeti Mike Watta! |
| ivanl |
Posted - 19/05/2024 : 11:54:27
LET 3
17.05.2024.
Exportdrvo, Rijeka
Ima vec dugo vremena kako zastupam ideju, a u mnogim sam se situacijama i uvjerio u istinitost te teorije, da bendovi bolje sviraju doma. U svom dvoristu. Kuci. Za doslovno svoju publiku.
Nakon friskog odradenog, nedavnog koncerta Jonathana, koji mi je s odmakom vremena sad jos i bolji, (njihov najbolji kojeg sam ja vidio, a uvijek su odlicni), u njihovom rodnom gradu, sad je dosao red i na Let 3. U gradu koji tece.
Isto tako vec dosta dugo sam razmisljao i ciljao bas njih popratiti u Rijeci, da vidim na svoje oci i cujem na vlastite usi kako to rade kod sebe, doma. Napokon je pretegla na jezicku vage i neosporna cinjenica da tko zna hoce li uopce dolaziti u Dalmaciju, posebice Split zbog aktualnih nemilih 'nogometnih' dogadanja. Citaj; sranja! Te vanterenske aktivnosti, koje nanose stetu svakome i svemu, dodirnule su se eto i kulture, posebice Leta 3, tog dugovjecnog HR benda. I svi koji se prave da se nista ne dogada mogu slobodno i dalje stavljati glavu pod zemlju, ali ja se javno pitam zasto Let 3 izbjegava moj akvatorij i da li ce ikada vise doci? Ne znam. Odgovore nemam. Ali probleme vidim i osjecam. A to je dugorocno i dalekosezno velika steta. I samo slijepi, zlocesti ljudi, uskogrudni i primitivni mogu se radovati tome...
I tako, shodno tome, sazrijevala je i sazrila moja ideja da ih pohodim u njihovom gradu. U toj famoznoj Exportdrvo hali.
Receno-ucinjeno!
Nisam bas sasvim shvatio kojim povodom se to dogadanje odvija, cini mi se pomalo tradicijskom a odgodeno svirkom Leta 3 iz sijecnja, pa povodom japanske kulture na gostovanju, trenutno u Rijeci ili pak, samo za vid dobre zabave u vecem prostoru. Bilo, kako bilo, skupilo se i mlado i staro. Doslovno. Od djece, cak i beba!!! Do starcadi. Starih nonica, kucanica... ono, bas cudna gomila. Neuobicajena publika. Mozda su pretjerano shvatili Doru i Euroviziju. Ali takav je nas svijet. Napaja se budalastinama s dalekovidnice, a onda pod kurcima u celo, i rijeckim pickama doslovno bjezi s djecom iz hale...
A tu je bas i moj problem s Letom 3, koji cu rasclaniti malo poslije.
Exportdrvo je jedna obicna nekadasnja radna hala, golem skladisni prostor kako joj i ime kaze, koje nisu mjenjali i danas stoji na zgradi. Betonjara, golog poda i grezog bezlicnog plafona, industrijskih zidova od betona i opeke sa redovima nosaca po prostoriji koji zaklanjaju gdjegod pogled na pozornicu. Kako je bilo zaista dosta naroda, (ali sumnjam da se 'do cepa' moze ispuniti to skladiste), nisam imao problema ipak probiti se do strateskog mjesta gdje je bio mix pult i otvoren pogled na binu.
Koncert je, kako mi je organizator javio trebao poceti tek oko 23 sata, sto je izrazito kasno, a do tada je trebao zabavljati okupljenu svjetinu nekakav DJ. A taj je bio, sve samo ne zabavljac! Takvu 'zabavu' nisam nikad prije dozivio. Matematicki gledano tip je, nabacivao u beskrajnom nizu, jabuke i kruske. Pa i pomidore, hren, jagode, orahe i kupus! Toliko disordera ja ne cuh u svom zivotu...
Spajanje Mamas i Papas sa Crvenom Jabukom, Dina Dvornika sa kvarnerskim zvoncarima i dondolasima, Parnog Valjka sa Taylor Swift, te ostala mnogobrojna neupariva zvukovlja su direktan napad prvenstveno na razum pa onda na usi. Nije se to dalo izdrzati, i spas sam nasao vani kraj mrtvog kanala iscekujuci spasonosni kraj kakofonije samoprozvanog DJa.
Nekako smo se i docepali tog blagotvornog mira i tisine, (ali teskom mukom), nakon sto je pokupio svoju aparaturu te je hala u 23 i 05 zaronila u mrak.
I odmah u glavu; Drama! Grunulo je kao iz haubice od 155 mm! Bez uvoda, samo s tri takta palica i svi su roknuli kao jedan. Inace ih odlikuje preciznost i upucanost, ali ovo je bas bilo praznik za usi. Cijeli bend je bio u smokinzima i taman sam se ponadao da su se rijesili pizdarija s vizuelnim identitetom koje je dopizdilo vise svima, (ili bar meni i mojoj ekipi) jer zaista predugo traje, to htijenje za sokiranjem. Redaju se; Vjeran pas, Kontinentio, 999... i to sve bez rijeci pozdrava, samo teska artiljerija. Taman sam pomislio da ce to biti to! Koncert u pravom smislu rijeci koncert a ne igrokaz i sprdacina kad se Prlja obratio masi, i tu pocinju problemi...
Komunikacija mu je istina izvanredna, masa ga nosi, i u deliriju su svi, ali pocinje blok, moram napisati, pizdarija.
Pobogu vec su dojadile; Mamne baneta, Alam iđazi, Mala soba i Tazi tazi koje dolaze u novom bloku i potpuno anuliraju prvi udarni set rokijanja. I zacudo, svjetina bas reagira intezivnije na ove stvari. Momci u naletu testesterona podizu boce i case, djevojke vriste i 'odvidavaju zarulje'... ono, pravi dernek. Mislim se, pa kad ce Letovci vise evoluirati, odrasti... ovaj cirkus i vasar im uopce nije potreban. Bar ne vise. Jednom, nekad je bilo zanimljivo i ajde recimo: dobro za sprdacinu, ali ova 'cirilica' danas dobro ocelavljenom Prlji i s 'fratarski ovecim taselom' Mrli na potiljku vise nije potrebna. To bi trebali prevazici u ovim godinama. Jednostavno im ne treba vise. Bilo pa proslo. Ali ocito ekipu to pali pa im oni to i dalje daju...jebiga.
I tu dolazimo do slijedeceg nivoa koncerta; Dijete u vremenu. Wou!!! (S tri usklicnika) Bas wow! Nevjerovatno dobra verzija pjesme. Za najeziti se. Kristalan zvuk gitara i svaki dodir prstiju na zice mek i caroban. Sa dijelovima za zborno pjevanje kojih se ne bi posramio ni Wembley sa Freddiem i Queenom! Prlja suvereno i samouvjereno vodi publiku. Hipnoticki moment zbornog pjevanja od nekoliko minuta. A pjesma lisena onog sampliranog achtung, achtung konfuznog dijela pri kraju, u originlu... zgoditak veceri. Astralna izvedba Djeteta u vremenu.
Slijedeca, stara dobra stvarcina, Pokvarena zena daje mi nade da idemo ponovo u Rock and Roll, sa bendom koji je vec dobro oznojen i skidaju se leptir masne i sakoi.
No ne. Nije. Ponovo red toksicnosti, red rokijanja. Zurle trestat, Sokol, Omadijaj me, Izgubljeni...
Nista, kazem si idemo toplo-hladno. I sve do dolaska Marine Perazic na binu. Ocvale i ostarjele. Podbuhle. I mislim se, sad ce tek biti preseravanja...kad tamo, jedna od najboljih obrada koju sam u zivotu cuo! Program tvog kompjutera. Maestralno odsvirana i odpjevana pjesma Denis i Denis. Ljuti hit, bolji od originala. Ljuta rokija. Ma za ne povjerovat kako su je rasturili. U publici euforija, i taman kad sam pomislio da je to klimaks, eto ti Rijecke picke. A jebiga, moram priznati da je ova samoobrana iz Rijeke, ponikla od Let 3, zarazna. Ovo je bio delirij publike. Publika-pozornica, Prlja-auditorij, cista hipnoza. Ovaj samoironijski, zajebantski i kako sam kazao samoobrambeni tekst je vrhunska koncertna zabava. Iako sam ovo vec cuo u Zagrebu, Splitu i drugdje, to nije to! Tu u Rijeci je bas uraganski. Zanimljivo je bilo biti u sredistu te nevere s Kvarnera.
Kako je vec bilo kasno a pocela je i Kurcem u celo, majke i nonice su brze bolje izvodile potomke vani da ne prisustvuju dodatnoj sablazni. Bilo je smijesno to za vidjeti.
Usljedila je nova stvar, premijera; Pi pi pi. Totalno bezveze i nisam je uopce zapamtio, kazem, ucinila mi se totalno nemusta. Tko zna mogu li oni uopce vise uraditi normalnu Rock pjesmu...
S tim zavrsavamo regularni dio koncerta i bend napusta pozornicu. Publika se nevjerovatno zagrijala i iz petnih zila doziva bend natrag.
Vraca se samo Mrle odjeven u zuto perje pilica i jbg. znam, sad ide novi blok ludosti. Tako i bi; Guska, Srncica, Ciklama, Zenu varam...
Ni ovo vise nije potrebno bendu i (Mrli) u godinama, bar ne u ovolikom obujmu, u bloku. Ajde de jedna, ali i ta je vec dopizdila koja god da bi bila, pobogu.
Babaroga je live debut, ali meni ni ta nije sjela. Stvar ispravlja Profesor Jakov, a atmosferu ponovo dize Mama ŠČ, za koju mi se cini da ju je bas i doslo cuti 90 % auditorija. Meni je to bezveze ali tako to ide u pomodnosti.
Ero s onoga svijeta osobno mi je najdraza i najbolja stvar od njihovog novijeg materijala, (jer tko zna kad ce oni opet snimiti album), i najmanje mi je pizdarija medu pizdarijama. Efektna je, mocna, stadionska sa grandioznim refrenom. Funkcionira odlicno uzivo.
Za zatvaranje bisa, ponovo Drama. Moze, jebemu, moze! Daj Dramu nakon pola materijala pizdarija! Otvaranje i zatvaranje koncerta s Dramom odlicna je 'baza'.
I onda ide opet malo dozivanja benda. Ja znam sto slijedi i radujem se tom zavrsnom dijelu.
Nafta i Sam u vodi!
Bolje ne moze.
Prva prekrasna, barem koliko moze biti prekrasno notno izvedena na ustrb maloumnog ali izvanredno otpjevanog teksta. Krasan uvod u grande finale zatvaranja koncerta.
Sam u vodi, pjesmu mogao bi cuti uvijek. Doslovno uvijek! U zoru, u pol noci, ljeti, zimi, tuzan, radostan... uvijek. Ova grandiozna i monumentalna stvarcina iz 1989 me nikad nije prestala odusevljavati. I hvala Bogu, kakvi god bili danas, Let 3 je neizostavljaju i izvode svugdje i stalno. I oni su svjesni svog highlighta. Sjecam se kad sam kao mulcic odnekle dovukao album Two Dogs Fuckin, prvu plocu Leta 3, i kako je cijela moja ekipa reagirala s cudenjem i nerazumijevanjem kad smo je zavrtjeli, a meni je bila bum u glavu. Svaka stvar. A posebno Sam u vodi.
Takva, ako ne i puno bolja, opet mi je bila u petak navecer u Exportdrvu.
Savrsena!
Misticna!
Hipnoticka!
Tripozna!
Intergalaktcka!
Ne mogu napisati Floydovska jer to nije u redu. Njihova je. Izvanredno glazbeno djelo Leta 3. Mogao bi napisati da ima nesto od Toola live u njoj, ali ni to nije fer. Mogao bi ju je usporedivati sa najvecim dometima Anglosaksonske Rock glazbe ali nije ni to potrebno... nema joj uspredbe. Totalno je svoja. Jedinstvena.
To je stvar Leta 3. Nasa stvar. Made in Croatia!
Odnjela me po ko zna koji put u neko drugo, negdje. Nekamo...
Petnaestominutni komad doslovno je ulaznica za napustanje ovog svijeta na bar trenutak. Karta za bijeg na neko svoje osobno tajno mjesto.
Ja se nadam da nikada nece prestati svirati ovu stvar. Samo ponovo prisustvovati izvedbi ove pjesme vrijedi 50 Eura! I oprastam im sve one pizdarije iz teksta gore.
Uhvatio sam dakle Let 3 doma, u njihovoj kuci, i pokazali su koliki su glazbeni profesionalci i izvrsni tehnicari. Gitaristi su, a vec sam to jednom napisao, toliko vjesti da bi mogli u Judas Priest. Mrle je dokazani rovokopac basa. Bubnjar prva liga mada malo zagusen u idustrijskoj sali, a Prlja nimalo nije izgubio glas. Jos samo kad bi znali postaviti granicu u tim godinama i biti dostojanstveniji, u Rocku i onome sto izvode, bili bi legende. Sjecam se jednom kad su u Splitu svirali samo prva dva albuma u jeansu i normalnim Majicama, pa to je bio san snova. Vrhunski bend i vrhunski koncert. Ovako, moje je misljenje da ne trebaju nikoga vise sokirati i nista dokazivati, samo postovati svoje godine.
A istini za volju dva sata i deset minuta koncerta te 30 pjesama repertoara, pa kakve god da bile, dobrano je posten i fer odnos prema publici! Na tome im svaka cast!
Ali kazem, zbog Sam u vodi, sve im progledam kroz prste i sve se mogu praviti da nisam cuo ni vidio. Uostalom tako se danas svi, manje vise prave blesavi, a tice se i dijela teksta s pocetka.
Idemo kamo idemo, pa cemo vidjeti gdje cemo zavrsiti. Bilo glazbeno, bilo politicki, bilo ekonomski ili socijalno, bilo 'nogometno'...
Do tada; Sami u vodi!
Svi mi. |
|
|
