| T O P I C R E V I E W |
| Paka01 |
Posted - 18/08/2009 : 20:09:34
Ajd, zanima me koliko nas tu ima, ljubitelja heavy metala i sličnih pravaca 
Šta se sluša u zadnje vrime, ide li se na koncerte, kupuju li se cdovi? Ja sam se u zadnje vrime zakačio na novi Amorphis potpuno da bi se nakraju razočara kad su otkazali koncert u Zagrebu, a jedan su mi od dražih bendova.
Uglavnom, eto, pišite, preporučajte i tako to  ako ima volje itko... |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| DODSFERD |
Posted - 14/11/2019 : 01:37:52
Tko je mogao predvidjeti da će nakon one dugačke pauze od 10 godina Shamaatae postati toliko aktivan, bez obzira što je to puno češći slučaj kod one-man nego kod višečlanih bendova.
Već 4. godinu zaredom sa svojim Arckanumom objavljuje novi album, krajem ljeta 2011. izlazi sveukupno 7. po redu dugosvirajući materijal pod imenom Helvítismyrkr.
Koliko god mi Arckanum bio omiljeni bend ne mogu sakriti da mi prethodnik Sviga læ, osim što je izašao u krivo vrijeme, jednostavno nije sjeo onako kako sam očekivao da hoće.
Kod ovakvih bendova nikad ne možeš biti unaprijed siguran u kojem smjeru će im krenuti muzika, kod višečlanih je situacija jasnija i tu svaki pad uglavnom govori da njihovo vrijeme prolazi.
Shamaatae je muzičar kakvih je malo u black metalu, kratkotrajni gubitak niti vodilje kod njega nije znak da posustaje prije konačnog kraha, a to najbolje potvrđuje i ovaj album.
Kada bih bio zloban rekao bih da je Helvítismyrkr povratak izgubljenog identiteta za Arckanum, ovako ću reći da je ono što je trebao biti Sviga læ, mlađi brat legendarnog ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
Stvarno imam osjećaj da Helvítismyrkr nastavlja tamo gdje je stao ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, tj. kao da je u pitanju njegova nadogradnja korištenjem djelomično istih sastojaka.
To sada ne znači da su kvalitetom identični jer takvo nešto niti nije moguće, ali veseli činjenica da je Helvítismyrkr rađen po sličnom receptu i sadrži dio ondašnje čarolije.
Ovdje ne djeluje sve onako tečno i postoje situacije kada prevladava osjećaj da nema veće povezanosti, kako između cijelog materijala međusobno, tako i kod određenih dijelova nekih pjesama.
Možda najbolji primjer toga je uvodna Helvitt koja ostavlja dojam kao da je rađena od 2-3 različite stvari, mada je njezina srž ostala prepoznatljiva kao nešto standardno iz Arckanum opusa.
Myrkrin vinna hefnt se najviše od sviju približila čarobnim gitarističkim riffovima po kojima je ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ postao poznat (ne doslovno), kao stvorena da bude predvodnik jednom ovakvom izdanju.
Inače nisam ljubitelj kada se u refrenu forsira višestruko ponavljanje iste riječi, ali stvar Nifldreki (kakvo ime) taj recept dovodi do najviše razine koju jedna izvedba može ponuditi.
Ovdje se nalaze 2 instrumentala, posebno mi se sviđa završni Sísoltinn koji je kombinacija brzine, atmosferičnosti i sirovijeg old school zvuka na nekoliko istaknutih prijelaza.
Shamaataeov vokal je sve sumorniji i ovdje se posebno trudi kako bi to naglasio u svakom mogućem trenutku, iako još uvijek zadržava svoju osobnost pa ne postoji vjerojatnost da ga zamijeniš s nekim drugim.
Helvítismyrkr je negdje na pola puta između vrlo dobrog i odličnog albuma, mislim da u ovoj fazi karijere nije ni pošteno očekivati od Arckanuma vrhunska ostvarenja iz nekih ranijih godina.
|
| DODSFERD |
Posted - 12/11/2019 : 01:30:09
I treću godinu zaredom Shamaatae je u punom pogonu i 2010. sa svojim Arckanumom objavljuje sveukupno 6. studijski album benda pod imenom Sviga læ.
Kada se bend odluči objaviti novi album nakon što je prethodnim dotaknuo vrhunac muzičkog stvaralaštva, uvijek postoji određeni strah, barem kod slušatelja, kako će sve to ispasti.
Ponekad imaš osjećaj kako daljnji rad više nema puno smisla jer je rečeno sve što je trebalo reći, da svaka sljedeća aktivnost može donijeti samo nazadovanje, ako već ne i nešto gore od toga.
Već u samom startu Sviga læ ima jedan veliki problem, nesreću da dolazi odmah nakon fantastičnog ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, a na takve stvari ni njegov autor ne može puno utjecati ako želi nastaviti s radom.
Naravno da nitko realan neće očekivati ponavljanje onakve majstorije, osim vremenskog faktora postoji još niz drugih okolnosti koje jednostavno ne dopuštaju da se sve odigra na identičan način.
A nije da Shamaatae to nije pokušao napraviti, itekako se on trudio da ostane što je moguće bliže svojoj razini, upotrijebio dosta sličnu formulu, ali konačni rezultat nikako ne može biti isti.
Baš se primjećuje da na Sviga læ želi doseći pobjednički duh prethodnika, sastojci i pristup se možda previše ne razlikuju, samo što nema više one dobro poznate čarolije.
Štoviše, pokušavajući da ostane dosljedan sebi Arckanum kao da se udaljio od svog identiteta, ovdje mi zvuči kao masa drugih bendova s kojima sam se sretao tijekom putovanja bespućima black metala.
Identitet je upravo ono što ovdje fali, svih 5 prijašnjih albuma ga je imalo i nije bilo šanse da ih zamijenim s nečim drugim, usred noći da me probudiš, pustiš nešto s njih i ja bih sa sigurnošću rekao: ''to je Arckanum''.
Ovdje bi već postojala mogućnost da nakon nekoliko mjeseci ne bih ni prepoznao o kojem bendu se radi, ne zato što su stvari loše već im nedostaje vidljiviji pečat kakav inače očekujem od Arckanuma.
Ne pomaže ni činjenica što za razliku od prethodnih albuma Sviga læ nema dostupne tekstove, koliko god mi jezik bio nepoznat (čak ni google ne prepoznaje starošvedski) bolji je osjećaj kada imaš tekstove ispred sebe.
Shamaataeov vokal je za nijansu drugačiji nego na prethodna 2 albuma, izvedba mu djeluje nekako umorno, kao da je uhvaćen neispavan i uopće nije očekivao da će taj dan snimati materijale za novi album.
Svaka druga stvar se može identificirati s bilo kojim drugim skandinavskim bendom, klasičan primjer je završni instrumental Røk kakav Arckanum ranije nije koristio.
Realno gledajući Sviga læ je vrlo dobar album, nešto bolji od na trenutke presporog Antikosmosa, ali dosta slabiji od preostala 4 prethodna.
Možda je još prerano pa ću ga s vremenom početi više cijeniti, a možda se to nikad neće dogoditi jer jednostavno nije smio izaći dok je još trajalo djelovanje otrova pod imenom ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
|
| DODSFERD |
Posted - 10/11/2019 : 00:37:24
Shamaatae kao da je odlučio nadoknaditi 10 godina odmaranja od black metala pa je pojačao aktivnost svog Arckanuma, Antikosmos se nije stigao ni ohladiti i već 2009. godine izlazi njegov 5. album ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
Ime albuma je koliko neobično toliko i originalno, ni prije ni kasnije nisam naletio na slučaj da netko odluči upotrijebiti ovakav sistem prilikom odabira imena za svoje muzičko izdanje.
Sistem je zapravo jednostavan, preuzeto je prvo slovo iz imena svake pjesme na albumu i to sve skupa spojeno, a neobičnost je u tome što je u pitanju jedno te isto slovo koje se većinom koristilo u starim jezicima.
Mora se priznati da je Shamaatae pokazao dobru količinu maštovitosti da sve uštima po pitanju imena, ali muzička strana je puno važnija i tu je napravio gotovo najviše što je mogao.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je nastavak stilskog usmjerenja započetog na prethodnom albumu, tj. točnije bi bilo reći kako je ovaj materijal izrodio sve ono što Antikosmos nije bio ni približno u stanju.
Sličnosti postoje samo po zvuku i kvaliteti produkcije, što se tiče muzičkih ideja, maštovitosti, virtuoznosti, atmosfere i još mnogo čega, nemoguće je ta 2 izdanja staviti na istu startnu crtu jer ne bi bilo pošteno.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je toliko moćan u svojoj prvoj polovini da graniči sa fantazijom, kada bih izdvojio prvih 6 stvari kao zasebnu cjelinu vjerojatno bih dobio najsavršenije black izdanje ikada.
Ostaje pitanje koliko je tu prisutno starih zasluga i nostalgije, da li bih jednako mislio da sam se s njime upoznao tek sada kada sam kao slušatelj iskusniji nego prije 8 godina.
Pošto je na takve stvari nemoguće utjecati red je prepustiti trenutnim dojmovima da pokušaju dočarati što je to Arckanum napravio na ovom izdanju i koliko se ono razlikuje od drugih.
Ovdje je sve jednostavnije nego što je inače kod Arckanuma, zapravo je teško povjerovati kako nešto ovakvo može zvučati toliko dobro da postavlja standarde tamo gdje bi oni trebali biti već davno postavljeni.
Produkcija je bolja neko ikad ranije i zvuk je kristalno čist, unatoč tome muzika je sirovija nego na prijašnjem izdanju, najbolji mogući spoj black metala ovog i prošlog milenija.
Gitare su očaravajuće, uglavnom su prisutne dvije koje se međusobno isprepliću, jedna daje nešto treštaviji i monotoniji zvuk, dok druga svojim riffovima pokazuje smjer koji se u određenom trenutku treba slijediti.
Možda će se neiskusnom slušatelju, ili onom tko nije dao albumu dovoljno vremena, učiniti da svaka od prvih 6 stvari koristi iste riffove, ali to nije tako i razlike su više nego očite.
Atmosfera je ono što podiže muziku do neslućenih visina, nakon uvodne stvari Þórhati slijedi njih 5 zaredom koje uvlače atmosferu, često i melankoličnu, u najskrivenije kutke ljudske duše.
Ne sjećam se kada sam slušao nešto ovako tužno izvan depressive žanra, ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ se jasno distancira od tog black usmjerenja, kako po pitanju vokala tako i zbog puno bržeg tempa.
Vrhunac melankolične atmosfere se može pronaći kod stvari Þursvitnir, od početka do kraja gitaristički riffovi stvaraju tužnu melodiju koja na kraju eksplodira u sve bržem finišu.
Druga polovina ipak nije na toj razini jer je dosta drugačija, neupućen slušatelj bi teško mogao prepoznati da se radi o istom albumu, kao da su stvari naknadno snimljene i pripojene.
Jedino Þríandi zadržava djelić onoga što je prisutno kod prvih 6, a instrumental Þá kómu Niflstormum po zvuku vuče na Arckanum iz 90-ih godina prošlog stoljeća.
Þrúðkyn je više u Taake stilu iz njegove kasnije faze muzičke karijere, dok bih samo intro Þjazagaldr nazvao nepotrebnim jer je jednoličan i nema onog prepoznatljivog Shamaataeovog izgovaranja riječi.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je u svakom slučaju odličan album, ostaje mala žal što i drugi dio nije identičan prvom, ali tada bih možda govorio o najboljem muzičkom izdanju svih vremena.
Iako album nije dostupan na youtubeu u jednom video klipu, sve stvari se mogu pronaći kao pojedinačni zapisi uz ispravan redoslijed. https://www.youtube.com/watch?v=eByHGJQMcss&list=PLQST4iBLX6wt_znVpS8zlQ5_rHRNrWhrF&index=1 |
| DODSFERD |
Posted - 09/11/2019 : 01:48:44
Nakon albuma Kampen Shamaatae je napravio veliku kreativnu stanku od 10 godina, za to vrijeme je izbacio nekoliko sitnijih izdanja, ali ništa što bi imalo poseban značaj.
Tek 2008. godine Arckanum se vratio na black metal scenu novim studijskim albumom pod imenom Antikosmos, koji je sa 37 minuta trajanja skoro duplo kraći od svog prethodnika.
Igrom slučaja Antikosmos posjedujem na originalnom CD izdanju jer je u ono vrijeme bio najlakše nabavljiv, ali mi je ostalo u sjećanju kako nisam bio nešto oduševljen njime.
Nakon dodatna 3 preslušavanja mogu potvrditi da se situacija nije puno promijenila, album kvalitetom ne može u istu rečenicu s prva 3, kao ni s onim sljedećim ako me sjećanje ne vara.
Antikosmos posjeduje malo moderniji zvuk u odnosu na 2. polovinu 90-ih godina, čak bih rekao da dosta vuče na melodičnost finske scene i njihovu strukturu riffova.
Ovdje je prisutan neki noviji i drugačiji Arckanum koji će ovakve stilske promjene tek usavršiti na sljedećem albumu, posebno na njegovoj prvoj polovini.
Možda je ovo bilo samo zagrijavanje za kasniji zalet, u svakom slučaju ostaje činjenica da je Shamaatae ponudio previše prejednostavnih rješenja da bi mogao doseći svoju standardnu razinu.
Kao primjer bih naveo stvar Røkulfargnýr čiji se refren sastoji od ponavljanja samo jedne riječi, nekad je u takvim slučajevima postojala veća doza maštovitosti s njegove strane.
Povremeno naleti kakav podsjetnik na neki stariji uradak, pa tako instrumental Eksortna sliči na početak stvari Bærghet sa prvijenca Fran marder.
Petominutni intro Blóta loka je potpuno nepotreban, osim što je predugačak za takvu namjenu, još je stavljen na sredinu albuma pa tako uopće ne obavlja nikakvu ulogu.
Nasuprot tome, uvodni i završni introi imaju smisla jer su uklopljeni na prava mjesta, a i Shamaatae zvuči uvjerljivo kada ponavlja riječi "ek kalla þik" na početku i "ek lykja røkablót" na kraju.
Prije završnog introa dolazi vrlo spora Formála, baš se razlikuje od svega što je Arckanum napravio i bilo mi je čudno slušati nešto takvo od njega.
Najbolja stvar je uvodna Svarti, osim što dolazi nakon upečatljivog introa, na neki način priprema teren za ono što stiže na sljedećem i puno boljem albumu.
Vokal je također doživio promjene i sada je dosta mirniji nego ranije, to ipak ne smatram nedostatkom jer Shamaatae i tako zvuči uvjerljivo, njegov glas je k'o stvoren za ovakvu muziku.
Antikosmos ću zato shvatiti kao prijelazni album koji bi kod drugih bendova dobio vrlo dobru ocjenu, ali kod Arckanuma ima nesreću da se nalazi između nekoliko izvanserijskih black metal uradaka.
|
| DODSFERD |
Posted - 09/11/2019 : 00:13:59
Prvu fazu svoje karijere, prije duže stanke, Arckanum završava 3. studijskim albumom, koji je izašao tijekom 1998. godine pod imenom Kampen.
Moram priznati da sam mu sada pristupio s određenim nepovjerenjem, jer mi je prije 8 godina nakon višekratnog slušanja ostao nekako nedorečen.
Više se ne sjećam u čemu je točno bio problem, jesam li očekivao ponavljanje prethodnih izdanja, ili se radi o tome da je sa svoje 72 minute bio predugačak za držanje koncentracije.
Srećom, sada sam nakon samo 3 slušanja u njemu otkrio sve što tada nisam mogao, Kampen je još jedan album vrijedan pažnje i obavezno ostvarenje za fanove švedskog blacka.
Unatoč manje agresivnom vokalu cjelokupni materijal se bitno ne razlikuje od prijašnjeg, kome se svidio Kostogher vjerojatno će i Kampen iako nije potpuno na istoj razini.
Rekao bih da su najveće promjene prisutne u nešto sirovijem zvuku, pogotovo se to osjeti kod stvari Trulfylket, raþz ok os i Þe hæmpndlystnir fran dimban.
Poput prethodna 2 tako i ovaj album započinje introom koji se po ničemu posebno ne ističe, ali zato djeluje kao priprema i podizanje tenzija prije eksplozivnog starta.
Dobro što postoji remasterirano reizdanje s boljim zvukom gdje je svih 12 stvari posebno numerirano, na prvobitnoj originalnoj verziji su one nagurane u 4 grupna zapisa, što baš nije najpraktičnije za slušanje.
Neke stvari jesu povezane, ali je najvažnije da se i bez gledanja može shvatiti gdje koja počinje, uglavnom postoji nekakav prijelaz za lakšu orijentaciju.
Pretpostavljam da je materijal konceptualan jer se ti prijelazi očitavaju kroz razne šumske zvukove; žuborenje vode, pucketanje vatre, cvrkutanje ptica i huk sove (možda buljine ).
Na 3-4 stvari prisutan je prateći ženski vokal u refrenima, nije u pitanju standardna izvedba, već taj vokal djeluje kao da vještica izgovara riječi za vrijeme svojih rituala.
Sasvim sigurno da to muzici daje određenu dozu mističnosti, ostatak materijala također ide u tom smjeru jer i Shamaataeov način izražavanja budi slične osjećaje.
Njegov vokal više nije isproduciran na način da odzvanja poput jeke dok izgovara riječi, izvedbu je prilagodio trenutnim zahtjevima, pa još uvijek djeluje moćno iako je manje agresivan nego ranije.
Prva polovina albuma je stvarno vrhunska i bez najmanje zamjerke, druga ipak nije mogla zadržati tu nestvarnu razinu, pa tamo postoje stvari koje bih ja osobno napravio drugačije ili ih potpuno izbacio.
Bez obzira na to Þær vindanir dvælies također spada među vrhunske trenutke, pogotovo Shamaataeov vokal koji je prava ekstremna majstorija.
Najdraža mi je Frana unatoč tome što je u njezin središnji dio ubačeno prejednostavno rješenje, kao da je to dodatno pomoglo da postane upečatljivija nego što inače bude slučaj.
Kada se sve zbroji jedino bih za posljednju Sangin kaos rekao da je nepotrebna, upravo zbog vokala jer se umjesto Shamaataea pojavljuje neki gostujući izvođač.
Taj vokal je u rangu klasičnog izražavanja i za mnoge blackere bi bio premija, ali za Arckanum to nije jer se on jednostavno mora razlikovati od velike većine bendova.
Kampen je gotovo odličan album koji je samo malo ispod svojih prethodnika, gledajući prva 3 teško je pronaći drugi bend s tom razinom kvalitete kao kod Arckanuma.
|
| DODSFERD |
Posted - 06/11/2019 : 21:47:06
Nakon legendarnog prvijenca Arckanum je još žešće nastavio s radom i početkom 1997. objavljuje svoj 2. studijski album pod imenom Kostogher.
Sada mi je podjednako dobro poznat kao i Fran marder mada prije 8-9 godina nije bilo tako, Kostogher je izdanje koje ne možeš shvatiti odmah i potrebno je malo više vremena.
Može meni Fran marder biti ne znam koliko drag, ali sada kada sam ga ponovio vidim da je Kostogher najmoćniji album Arckanuma, kako u muzičkom tako i vokalnom smislu.
Shamaatae je otišao korak dalje i ovdje napravio kompleksniju muziku, unatoč tome nije izgubio ništa od onoga što ga je krasilo na prvijencu, samo je ubacio još nekoliko dodataka.
Muzika je prljavija nego u prijašnjem slučaju, nije toliko u pitanju sami zvuk već sveukupan dojam ide u smjeru primitivnijeg načina izražavanja.
Tempo se još dodatno ubrzao i u kombinaciji s agresivnošću nudi jedan ekstremniji pogled na stanje stvari, iako u svemu tome nije zaboravljena ni ona melodičnija strana.
Atmosfera je izvrsno uklopljena u brze dijelove, ispočetka se može činiti kako takav tempo guši atmosferičnost, ali ubrzo sve sjedne na svoje i najbolje moguće mjesto.
Fascinira kako muzika Arckanuma ima moć da je doživiš na vizualni način, točno se za vrijeme slušanja ispred očiju počnu pojavljivati slike o svemu što krasi šumski svijet.
Neki će reći kako struktura riffova dosta nalikuje onoj koju je koristio Darkthrone na Transilvanian Hunger, na bržim dijelovima se mogu uočiti sličnosti, ali je daleko od ikakvog kloniranja.
Vokal je još malo ekstremniji nego na Fran marder, ovdje također odzvanja poput jeke što mu daje veći nivo agresivnosti, a na trenutke je teško povjerovati da ga izvodi ljudsko biće.
To se posebno osjeti kod stvari Gangar for raþan vinder koja je prava ekstremna vokalna perverzija, 3 različita vokala se izmjenjuju u svojim životinjskim urlicima.
Shamaatae je kao na prethodnom izdanju doveo neke gostujuće izvođače i opet potpuno pogodio, spomenuta stvar je najbolji primjer toga, a u tu priču ulazi i Þæn sum fran griften gangar.
S obzirom da je album rađen na koncepcijski način zapisi se doimaju povezano, čak i oni koji se međusobno razlikuju, pa je teško išta posebno izdvajati iz ovakve cjeline.
Mogu samo navesti da mi je Oþer trulhøyghda najdraža stvar zbog apokaliptične atmosfere u središnjem dijelu, usporavanje na tom mjestu ju je idealno izbacilo u prvi plan.
Jedino što mi se čini nepotrebnim je instrumental Gamall uvermark jer je odsviran na violini, dok je Græmelse ok væ pravi primjer kako instrumentali trebaju zvučati.
Produkcija je punija nego na Fran marder, a dodatna pogodnost je što sam slušao noviju i remasteriranu verziju albuma na kojoj su napravljena poboljšanja u zvuku.
Objektivno gledajući Kostogher bi trebao biti vrhunac Arckanuma kao benda, čisto sumnjam da je kasnije uspio napraviti nešto bolje bez obzira što sa zadnja 2 albuma nisam ni upoznat.
|
| DODSFERD |
Posted - 05/11/2019 : 02:03:35
Arckanum je jednočlani bend iz Švedske kojeg je 1992. godine osnovao Johan S. Lahger, poznatiji pod umjetničkim imenom Shamaatae i još nekim drugim aktivnostima izvan black metala.
Shamaatae se osim muzike bavi i pisanjem knjiga, pa ih je tako napisao nekoliko o kaos-gnosticizmu, antikozmičkom sotonizmu i staronordijskom paganizmu, samo pod drugim imenima.
S obzirom da je prošle godine raspustio Arckanum kako bi se posvetio autorstvu i duhovnim stvarima, proći ću kronološki kroz njegovu diskografiju, podsjetiti se starijih albuma i upoznati neke novije.
Arckanum u svojim tekstovima koristi uglavnom starošvedski jezik, a koliko mi je poznato, na engleskom nema svojih autorskih pjesama, ako ne računam dvije obrade drugih bendova.
Prvo važnije izdanje Arckanuma je bio demo Trulen iz davne 1994. godine, a 1995. izlazi prvi studijski album Fran marder na kojem se nalazi većina nanovo snimljenih stvari s tog demoa.
Ne znam što reći o albumu Fran marder da ne bude pretjerano, kada bih sastavljao listu od 20 najboljih black izdanja svih vremena mislim da bih ga uvrstio na taj popis.
Radi se o Arckanum albumu kojeg sam preslušao daleko najviše puta kroz zadnjih 10-ak godina, pa ću vjerojatno biti dosta subjektivan kada pričam o njegovim kvalitetama.
Muzika koju radi Arckanum je dosta specifična i teško se može pomiješati taj bend s bilo kojim drugim, neki će ga uspoređivati sa starim Darkthroneom, ali ja između njih ne vidim nekakve sličnosti.
Vjerojatno tome najviše doprinosi vokalna izvedba, Shamaatae ne koristi klasičan screaming kakav imaju mnogi black bendovi, već njegov glas zvuči kao da pokušava nešto izbaciti iz grla.
Na Fran marder, isto kao i na sljedećem albumu, njegov vokal dodatno odzvanja poput jeke, u pozadini se može raspoznati ponavljanje riječi kao da je prisutan još jedan vokal.
Kroz cijeli album se provlači šumska atmosfera, mada se ne može reći da muzika vuče na pagan stil, unatoč tome što tekstovi govore o takvoj tematici.
Možda će se nekom učiniti da u početnom dijelu postoji monotonija zbog sličnih pjesama, ali kasnije se svaka može bez problema raspoznati i nema vjerojatnosti zamjene između njih.
Tempo je relativno brz iako postoji nekoliko sporijih stvari, najporija među njima Bærghet vuče na Burzum zbog vokala, a ubačeno je i malo ženskog kao prateći.
Na Trulmælder se nalazi jedna od najboljih ženskih vokalnih izvedbi koje sam čuo, ovdje sa puno većim udjelom, pravi perfektan primjer mističnosti koja diže muziku na jedan viši nivo.
Kada bih morao izabrati najbolju stvar onda bih naveo Kununger af þæn diupeste natur zbog svojih izvanrednih atmosferičnih riffova, ali ni naslovna Fran marder nimalo ne zaostaje.
Najslabija stavka ovog albuma je produkcija, ne mogu se oteti dojmu da zvuči nekako tanko u usporedbi s ostalim Arckanum izdanjima, da je izašao koju godinu kasnije vjerujem da bi bilo bolje.
Fran marder realno možda nije najkvalitetniji Arckanum album jer su 2. i 5. također odlični, ali kada se radi o najdražem izdanju onda nema nikakve dileme što bi bio moj izbor.
|
| DODSFERD |
Posted - 04/11/2019 : 00:57:26
Na kraju svog muzičkog puta, barem što se tiče studijskih albuma, 2008. godine Lord Belial je objavio 8. po redu dugosvirajuće izdanje pod imenom The Black Curse.
Nakon 9 godina od slušanja ovaj album mi je najviše od sviju ostao u sjećanju, ne vjerujem da je zbog toga što je posljednji jer sam ih ionako sve slušao u podjednako vrijeme.
Prethodni Revelation (The 7th Seal) je bio pomalo razočaravajući i najslabije Lord Belial izdanje, ali na ovome se situacija ipak mijenja na bolje kada je u pitanju ukupni dojam.
Čak bih se usudio reći da je The Black Curse najkvalitetniji album benda u njegovoj drugoj polovini diskografije, ne vidim po čemu bi bilo koji od prethodna 3 bio u prednosti nad njime.
Iako Lord Belial na svoja 4 posljednja izdanja nudi dosta slično stilsko usmjerenje, ovdje taj melodic black zvuči ozbiljnije nego u prijašnjim slučajevima, koliko je to moguće kod takvog podžanra.
Produkcija jest ušminkana i to se mora priznati, unatoč tome ne smatram da se radi o nedostatku, zbog toga što Lord Belial ne svira niti raw, niti old school da bi morao paziti da ne izgubi sirovost.
Jedinu ozbiljniju zamjerku bih uputio prema bubnjevima koji zvuče nekako umjetno, kod one-man bendova to je čak i normalno, dok kod višečlanih sastava očekujem da se nešto takvo ne događa.
Na nekoliko mjesta je prisutan synth dajući ugođaj kakav inače imaju symphonic bendovi, u pitanju su stvarno najminimalnije količine tako da nema straha za one koji ne vole taj instrument.
Solo gitara ima za nijansu više nego na nekoliko prijašnjih albuma, iako to nije najsretnije rješenje treba razumjeti da melodičniji stilovi ne mogu udariti svoj pečat bez toga.
Nakon prva 2 albuma Lord Belial je po 3. puta napravio pjesmu o Lilith, sadašnja Ascension of Lilith jest dobra, ali se ipak ne može mjeriti sa dvije starije, pogotovo s Unholy Spell of Lilith.
The Black Curse je više nego solidan oproštaj benda Lord Belial od muzičke scene, unatoč nekim nedostacima posjeduje dovoljno zanimljivih trenutaka za povremeno slušanje.
|
| DODSFERD |
Posted - 04/11/2019 : 00:16:03
Nakon što je 2006. godine pauzirao Lord Belial je 2007. objavio još jedno svoje izdanje, u pitanju je 7. po redu studijski album prigodnog imena Revelation (The 7th Seal).
Na metal arhivi Revelation kotira kao jedan od slabijih Lord Belial albuma, bez obzira što manji uzorci ocjena ponekad ne pokazuju pravo stanje, u ovom slučaju greške ipak nema.
Vjerojatno su u pitanju samo nijanse, rekao bih da je muzika po kvaliteti i stilskom usmjerenju najbliža onome što se može pronaći na albumu The Seal of Belial.
Tempo jest malo brži nego na spomenutom uratku, ostaje dojam da je i sam zvuk nešto tvrđi, samo što sve to nije dovoljno da se muzika uzdigne iznad granica prosječnosti.
Ako ništa drugo, na ranijim izdanjima barem nije bilo osjetnijih problema s vokalom, on se uglavnom držao standardne izvedbe za black žanr i gotovo da uopće nije varirao.
Ovdje je vokal više od 95% materijala na svojom prijašnjoj razini, ali svejedno ostaje problematično što je kod ostatka odlučio eksperimentirati i dodatno pogoršati situaciju.
Kod stvari Death as Solution je odmah na početku i u središnjem dijelu ubačena netipična izvedba kakvu većinom koriste metalcore bendovi, a sam zvuk je premelodičan što također ne pomaže dojmu.
Na Gateway to Oblivion postoji dionica sa muškim clean vokalom kakav Lord Belial nikad ranije nije koristio, stvarno loš izbor koji je uspio pokvariti potencijalno dobru stvar.
Istina da su takvi problematični dijelovi u vrlo malom postotku kada pogledaš ukupno trajanje albuma, ali svejedno rade štetu jer se i inače na njemu ne može pronaći nešto od posebnog značaja.
Najbolja stvar je Unspoken Veneration jer me malo podsjeća na starije radove benda, a najveća joj je prednost malo brži tempo u odnosu na nekakav prosjek cjeline.
Revelation (The 7th Seal) je album uglavnom za kolekcionare i najveće fanove benda, ostali će vrlo teško pronaći išta zapaženije zbog čega bi mu se ponovo vraćali u budućnosti.
|
| DODSFERD |
Posted - 02/11/2019 : 13:13:04
Krajem 2005. godine Lord Belial je objavio još jedno svoje izdanje, u pitanju je 6. po redu studijski album benda pod imenom Nocturnal Beast.
Ovaj album mi je najviše od sviju izašao iz sjećanja i jedino sam stvar Monarchy of Death prepoznao od prve, sada kada sam ga ponovio vidim da to nije bilo bez razloga.
Nocturnal Beast u jednu ruku dosta sliči na prethodnika The Seal of Belial, dok s druge strane postoje nekoliko stavki po kojima se razlikuje.
Po pitanju stilskog usmjerenja ništa se bitno nije promijenilo, muzika ni sada ne izlazi iz okvira melodic black/death zvuka, ispeglane i čišće produkcije od standardnih uradaka.
Sveukupno tempo jest za nijansu brži nego na The Seal of Belial, mada se to nikako ne može uspoređivati s onim što se moglo čuti na 3 albuma prije njega.
Lord Belial ovdje koristi što ranije nije ni približno u tolikoj mjeri, svaka stvar ima jednu ili više dionica laganijih tonova gitare koji se isprepliću s onim žestokim ritam gitare.
Bass je izraženiji nego na svim prijašnjim albumima, na pojedinim dijelovima iskače u prvi plan iznad ostalih instrumenata, što baš nije čest slučaj kod black/death stilova.
Unatoč tome muzika niti jednog trenutka ne zvuči pankerski, što se inače zna dogoditi kod nekih bendova, metal ugođaj nije narušen i sve ostaje unutar granica što se tiče atmosfere.
Problem je što se opet ne može pronaći puno toga za duže pamćenje, barem dvije trećine ovog materijala ću vjerojatno opet zaboraviti kroz određeni vremenski period.
Ako bih izdvajao one stvari za koje postoji veća vjerojatnost da će ostati u sjećanju, onda je to već spomenuta Monarchy of Death i Desolate Passage.
Trenutno mi najuvjerljivije zvuči Succubi Infernal zbog svoje blage horor/mračne atmosfere, a Indoctrination of Human Sorrow zbog prisutne melankolije.
Nocturnal Beast je nešto malo iznad prethodnika The Seal of Belial, a meni ne preostaje ništa drugo nego opet prepustiti vremenu da pokaže koliko je to (ne)uvjerljivo.
|
| DODSFERD |
Posted - 31/10/2019 : 01:42:39
Lord Belial je ušao u drugu polovinu svoje karijere što se tiče studijskih albuma, 2004. godine je izašlo ukupno 5. po redu takvo ostvarenje pod imenom The Seal of Belial.
Ovo je jedan od 3 albuma benda kojeg posjedujem na originalnom CD-u, unatoč tome ne sjećam se da sam ga više slušao osim onih nekoliko puta nakon nabavke 2010. godine.
Sada kada sam ga odvrtio još barem toliko mogao sam se podsjetiti zašto je tako ispalo, album prolazi kroz uši prilično nezapaženo i rekao bih da je slabiji od sva 4 prethodna.
Već je EP Scythe of Death nagovijestio određene promjene u muzici benda, a ovdje je Lord Belial nastavio sa sličnim zvukom uz dodatna poboljšanja u produkcijskom smislu.
Kada bi netko neupućen usporedio prethodnika Angelgrinder s ovim izdanjem, teško bi mogao pogoditi da se radi o istom bendu, sličnosti postoje samo u vokalnoj izvedbi.
The Seal of Belial odlazi više u mirnije vode, radi se o nekakvoj black/melodic death kombinaciji koja je agresivnost zamijenila sumornijim ugođajem.
Tempo se više ne temelji na brzim dionicama već odlazi prema sporijim i umjerenijim trenucima, jedina brža stvar je Abysmal Hate koja je ujedno i najbolja između 8 ponuđenih.
Mark of the Beast je bila jedan od mojih nekadašnjih favorita, dok sada u njoj ne mogu pronaći ništa više od prosječnog uratka kada je u pitanju ovakva muzika.
Scythe of Death se izdvajala kao najslabija na istoimenom EP izdanju, ova albumska verzija je malo bolje odsvirana, zvuči žešće zbog bolje produkcije i mističnije zbog pratećeg ženskog vokala u refrenu.
Najveći problem je što se ovdje ne može pronaći ništa za dugo pamćenje, nakon odslušanog materijala imaš osjećaj da nešto fali, možda kakav neočekivani preokret za izlaz iz zacrtanih šablona.
The Seal of Belial je samo prosječan album koji će teško zadovoljiti iskusnije slušatelje, iako bi oni koji se tek upoznaju s ovim bendom mogli pronaći kakav zanimljivi trenutak.
|
| DODSFERD |
Posted - 30/10/2019 : 00:32:03
Negdje na pauzi između 2 studijska albuma Lord Belial je objavio jedno kratko izdanje, u pitanju je EP Scythe of Death koji se pojavio krajem 2003. godine.
Ako ne računam naslovnu stvar ovaj EP mi je bio nepoznanica jer ga ranije nisam imao prilike slušati, na njemu se nalaze 4 stvari u trajanju od standardnih 20 minuta.
Za njega se veže jedna kontroverza, točnije za stvar Purify Sweden, zbog koje je Lord Belial napustio svoju dotadašnju diskografsku kuću No Fashion Records.
Purify Sweden govori o jakom švedskom patriotizmu, poziva na rat protiv svih vjernika bez obzira kojoj religiji pripadaju, i zbog toga je No Fashion Records (inače švedski label) nije htio objaviti.
Neovisno o kontroverznom tekstu, Purify Sweden je najbolja između ponuđenih stvari, zato što je najžešća i nema toliko izražene melodic elemente koji pomalo kvare ovo mini izdanje.
EP Scythe of Death se zvukovno udaljio od prethodna 2 studijska albuma i na neki način označava prekretnicu i početak novog poglavlja u muzici Lord Beliala.
Upravo naslovna stvar je najslabija jer je premelodična s hrpom solo gitara, šteta što se ona nalazi na sljedećem albumu benda, iako ovako napamet ne mogu reći je li u pitanju potpuno ista verzija.
Black Void može ući u onu bolju polovinu skupa sa Purify Sweden, a Possessed by Fire nudi prejednostavna rješenja za neki zapaženiji rezultat i zato ide u lošiju.
S obzirom na skromnu dužinu i nedostatak ujednačenosti, EP Scythe of Death treba shvatiti samo kao prijelazno izdanje, bez očekivanja mogućnosti kakve mogu imati pravi dugosvirajući albumi.
|
| DODSFERD |
Posted - 30/10/2019 : 00:01:32
U prvoj polovini 2002. godine Lord Belial je objavio svoj 4. studijski album Angelgrinder, čiji cover ima dosta sličnosti sa Anthems to the Welkin at Dusk od Emperora.
Negdje sam pročitao da je blackerski Enter the Moonlight Gate prošao nezapaženo, pa je zato Lord Belial odlučio malo skrenuti u death vode kako bi privukao više slušatelja.
Ne znam je li u pitanju baš taj razlog, ali je jasno da to skretanje postaje sve više izraženo, Angelgrinder u sebi sadrži još više death metal utjecaja od prethodnika Unholy Crusade.
Unatoč tome sada to zvuči bolje i uvjerljivije jer nema više onih nemaštovitih trenutaka i razbijanja tempa nepotrebnim prijelazima koji su sputavali prijašnji album.
Jedino što bi se ovdje možda moglo nazvati nepotrebnim je stvar Satan Divine, ali samo zato što se ona nalazi na prvijencu Kiss the Goat, mada je u pitanju nešto drugačija verzija.
Bez obzira što su također prisutni melodic elementi, Angelgrinder je vjerojatno najbrutalniji Lord Belial album ako ne računam demo izdanja, dok solo gitara ima manje nego na Unholy Crusade.
Uvodna i završna stvar ostavljaju najbolji dojam, naslovna Angelgrinder zbog nezaboravnog stiha ''grinding its way through the angel torso'', a Kingdom of Infinite Grief zbog svojih brutalnijih riffova.
Najduža Unrelenting Scourge of War je najbliža klasičnom black zvuku, iako je minimalna prisutnost flaute daje onaj melankolični ugođaj kako bi taj osjećaj postao još izraženiji.
Za razliku od muzike tekstovi su čistokrvni black metal jer su sotonistički i protuvjerski nastrojeni, a najdalje u svemu tome ide stvar Burn the Kingdom of Christ.
Produkcija nema nimalo prljavštine i čišća je nego na prethodnim izdanjima, nije mi baš drago zbog toga, mada razumijem da muzika koja više naginje na death zvuk funkcionira na drugačiji način.
Angelgrinder je u neku ruku osvježenje nakon Unholy Crusade, neće donijeti ništa pretjerano inovativno, ali će ponuditi vrlo dobrih 35 minuta death metala s dodatkom black elemenata.
|
| DODSFERD |
Posted - 28/10/2019 : 11:04:40
1999. godine Lord Belial je objavio svoj 3. studijski album Unholy Crusade, koji je tako dobio nezahvalnu poziciju da bude nasljednik fantastičnog prethodnika Enter the Moonlight Gate.
Kao što to obično biva, dogodila se upravo ona situacija koja se događa nakon što bend dosegne vrhunac svog stvaralaštva, u neku ruku očekivana bez obzira što ne može biti draga.
Gledajući očima black fana ovdje bih pronašao puno problema, zato ću pokušati napraviti analizu neopterećeno po pitanju stilskog usmjerenja, iako će to biti vrlo težak zadatak.
Prvo i osnovno proizlazi iz činjenice da ovo nije black metal album, blacka ima u premalim količinama da bi to mogao biti, pogotovo kada napraviš usporedbu s Enter the Moonlight Gate.
U odnosu na njega je i osjetno sporiji, ali ono što bode uši je mješavina žanrova, pa tako ovdje najviše ima death elemenata, a također se osjete utjecaji thrash metala.
Nakon uvodne i naslovne Unholy Crusade ne čini se da će tako biti, to je jedina stvar na albumu koja je odsvirana potpuno u black stilu.
Neovisno o tome što album nije čistokrvan svejedno su neka rješenja mogla biti bolja, npr. nakon vrlo dobrog zaleta kod stvari War of Hate dolazi do iznenadnog prijelaza nepotrebnim ponavljanjem riječi.
Postoji još barem jedan sličan primjer kojeg se trenutno ne mogu sjetiti, ali ovakve stvari baš razbijaju skladnost svojim nemaštovitim upadicama, kao da su ubačene u nedostatku bolje ideje.
Koliko god to čudno zvučalo, ovaj album je mekši od prethodnog, barem se to osjeti preko playera s uključenim equalizerima, a niti neke druge stavke ne djeluju uvjerljivo kao ranije.
Ovdje je također prisutan ženski vokal, sada kod stvari Divide et Impera, samo što on više nije onako mističan već osjetno nježniji, što može izazvati neku vrstu šoka jer dolazi nakon vrlo brze i žestoke dionice.
Ranije su solo gitare bile prisutne u manjoj mjeri, sada je to pojačano na puno više, a što je najgore od svega većina njih zvuči kao da ih je radio In Flames.
Bleed on the Cross je odsvirana u potpuno death stilu, ne razumijem njezino forsiranje jer se također nalazi na još nekoliko Lord Belial izdanja, samo u nešto drugačijim verzijama.
Neću reći da je Unholy Crusade loš album jer realno to nije, ali tko ga želi slušati mora biti spreman na mješavinu stilova pa će možda dobiti barem solidno izdanje.
|
| DODSFERD |
Posted - 26/10/2019 : 01:04:21
Tijekom 1997. godine Lord Belial je objavio svoj 2. po redu studijski album pod imenom Enter the Moonlight Gate.
U pitanju je toliko legendarno izdanje na black metal sceni da nije potrebno ništa reći, već je dovoljno pustiti muziku da govori sama za sebe i uživati u njoj.
U odnosu na prvijenac Lord Belial je napravio dosta promjena, Enter the Moonlight Gate je debelo nadmašio svog prethodnika i podigao letvicu gotovo najviše što je mogao.
Na neki način zvuk je puno ujednačeniji jer vrlo rijetko izlazi izvan black granica, dok s druge strane ima toliko raznovrsnih rješenja da o nekakvoj monotoniji nema niti riječi.
Lakše je reći čega ovdje nema nego navesti sve sastojke; među onim zapaženijim koji su prisutni nalaze se brzina, brutalnost, melodičnost, atmosferičnost, pa čak i nešto depresivnosti na samom kraju.
Prva polovina je na toliko visokoj razini da se u ovom trenutku teško sjetiti nekog drugog izdanja sa identičnim karakteristikama, bez ikakve i najsitnije zamjerke.
U drugoj polovini akustični instrumental Forlorn in Silence malo narušava ravnotežu cjeline jer je duži od standarda, mada se mora priznati da je majstorski odsviran.
Kod dvije stvari je ubačeno malo ženskog vokala koji se isprepliće s onim od Thomasa Backelina, takve dionice djeluju baš mistično taman toliko da ne budu prenapadne.
Nemoguće je izabrati samo jednog svog favorita jer se toliko toga nameće kao potencijalni adut, ali ipak moram spomenuti stvar Lamia koja je jedna od najboljih žestokih balada u black metalu.
Album zatvara Realm of a Thousand Burning Souls (Part I) od skoro 12 minuta, unatoč njezinoj dužini iznenađuje koliko se tu nalazi prijelaza i maštovitih rješenja.
Enter the Moonlight Gate je definitivno nešto najbolje što je Lord Belial napravio, album koji će zlatnim slovima ostati upisan u arhivu kao obavezno izdanje za svakog ozbiljnijeg black fana.
|
| DODSFERD |
Posted - 24/10/2019 : 01:25:09
Lord Belial je bend iz Švedske kojeg su 1992. godine osnovala braća Backelin, radio je punom parom do 2009., da bi nakon toga imao nekoliko kraćih stanki do konačnog razlaza 2015.
Već dosta dugo nisam slušao Lord Belial, neki albumi su više ili manje izašli iz sjećanja, pa ću ovom prilikom kronološki obraditi cijelu diskografiju benda (barem studijske albume).
Nakon 2 kraća demo izdanja, u prvoj polovini 1995. godine Lord Belial je objavio svoj prvi studijski album punog naziva Kiss the Goat (Sic Transit Gloria Mundi).
Ovaj album ima određenu povezanost s prijašnjim demo izdanjima jer je 6 od 10 stvari preuzeto s njih, samo što ovdje dobivaju novo ruho jer su ponovo snimljene za potrebe prvijenca benda.
Kiss the Goat nije čisti black metal i upravo zbog prerađenih demo stvari se osjeti utjecaj starog death zvuka, muzika dosta varira kako po pitanju tempa tako i po pitanju stilskih značajki.
Ono što će postati zaštitni znak benda je ubacivanje melodic elemenata u njegovu muziku, ovdje je to još na svom početku dok će kasnije postati više izraženo.
Oduvijek mi se sviđalo korištenje flaute kod ovog benda, iako nisam ljubitelj takvih dodataka Lord Belial to radi pametno, nije prenapadno i daje nekakav mističan ugođaj.
Vokal Thomas Backelin ima specifičan način izražavanja, on svoju screaming izvedbu dodatno obogaćuje tako da kod pojedinih riječi produljuje vrisak, nema toga puno, ali svejedno ne može proći nezapaženo.
Uvodna Hymn of the Ancient Misanthropic Spirit of the Forest je moj favorit za najbolju stvar na albumu, možda zato što u sebi sadrži najviše black elemenata od svih ostalih.
S obzirom na godinu snimanja naravno da produkcija u sebi nosi pečat tog vremena, kvalitetom se ne može uspoređivati s današnjim standardom, mada je opet osjetno bolja od većine demo snimki.
Kiss the Goat (Sic Transit Gloria Mundi) je dovoljno dobar za upoznavanje s bendom i pripremu za nadolazeće albume, može se bez problema slušati ako baš ne očekuješ da te obori s nogu.
Album se u cijelosti može poslušati ovdje u pojedinačnim zapisima po originalnom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=cnf8lm0jmOU&list=PLush1e18q5DNHc01fzbsW7jGi7Oax2BuT&index=1 |
| DODSFERD |
Posted - 22/10/2019 : 00:48:43
Thy Primordial je stigao do kraja svog muzičkog putovanja, u prvoj trećini 2004. godine svjetlost dana je ugledao njegov 6. i posljednji studijski album Pestilence upon Mankind.
S obzirom na sve ono što je bend postigao u početnih nekoliko godina rada, bilo bi teško zamisliti upravo ovakav materijal s kojim je okončao karijeru na pomalo neslavan način.
Pestilence upon Mankind je drugačiji od svega onoga što je Thy Primordial napravio ranije, a mirne duše mogu ustvrditi kako se radi o njegovom najslabijem izdanju.
Muzika na ovom albumu više ne egzistira u granicama black metala, sada su one probijene i kao posljedica toga je nastao uradak koji pliva u vodama black/death stila.
Nisam ljubitelj takvih mješavina jer one po pravilu ne donose ništa posebno pamtljivo, to se također potvrdilo i na ovih sveukupnih 50-ak minuta materijala.
Kao i na prijašnja 2 albuma, prva polovina je bolja i zapaženija od druge, početne 3 stvari su najbolje dok su ostale nemaštovite i protkane hrpom generičkih rješenja.
Zvuk jest žestok i kao po običaju na trenutke obogaćen vrlo brzim tempom, ali to je jedini plus jer ništa drugo nije dovoljno upečatljivo da zaslužuje posebnu pažnju.
Nakon 5 albuma Thy Primordial je promijenio vokal i sada je ubačena potpuno svježa krv, ovaj novi jest nešto agresivniji nego što je bio Isidor na prethodniku The Crowning Carnage.
Njegov način izražavanja također prati muzički dio cjeline, prakticira dvije različite izvedbe koje variraju između black i death stila, ovisno o trenutnim potrebama.
Pestilence upon Mankind je album smješten na sam rub prosjeka, možda će zadovoljiti ponekog fana ovakvog stila, ali svejedno kao takav nije bio neophodan za oproštaj s ovim bendom.
|
| DODSFERD |
Posted - 20/10/2019 : 15:19:21
Nakon što je jednu godinu pauzirao Thy Primordial se brzo vratio stvaranju novog materijala i 2002. objavljuje svoj 5. album pod imenom The Crowning Carnage.
Kada bend krene silaznom putanjom teško će se više vratiti na prijašnje stanje, toliko puta viđena situacija koja gotovo nikad ne nudi drugačiji rasplet.
Thy Primordial je nastavio s nešto modernijim pristupom već drugi album zaredom, opet je u pitanju švedski black s kraja prošlog i početka ovog milenija u stilu Dark Funerala.
The Crowning Carnage je dosta sličan svom prethodniku The Heresy of an Age of Reason, ali kada se sve zbroji ispada da je ipak slabiji od njega.
U muzičkom smislu sve ovo je prilično dobro odsvirano, samo što nastaju određeni problemi kada se u priču uključi vokal koji nije ispratio zamišljene ideje.
Činjenica je da Isidorov vokal sve više gubi na agresivnosti, nema više ni traga nekadašnje screaming izvedbe, sada mi djeluje kao da je napravljen za death a ne black metal.
Na trenutke izgleda kao da ne zna kako bi pristupio svom dijelu zadatka, pa onda bezvoljno izgovara riječi ili ih nepotrebno rasteže kako bi dobio na vremenu.
Uglavnom, nakon ovog albuma Isidor je otišao iz Thy Primordiala, pretpostavljam da je pronašao unosniji posao jer poslije nije bio aktivan u niti jednom metal bendu.
Prve 3 stvari su ujedno i najbolji dio albuma, dok na ostalima Thy Primordial djeluje kao da ih je neplanirano ubacio u nedostatku vremena ili kvalitetnijeg materijala.
Album zatvara ''instrumental'' koji nije tipična verzija zbog prisustva nešto teksta, imam osjećaj da je ovdje samo kako bi album dobio onu standardnu dužinu od preko 40 minuta.
The Crowning Carnage je samo solidno izdanje koje može proći za neobavezno slušanje, ali ni pomisliti da u njemu tražiš bilo kakvo podsjećanje na prva 3 albuma benda.
|
| DODSFERD |
Posted - 18/10/2019 : 00:42:12
2000. godina je još jedna u nizu kada Thy Primordial objavljuje novo izdanje, u pitanju je njegov 4. album pod imenom The Heresy of an Age of Reason.
Najveća greška, koju bi mogao napraviti netko tko ih je slušao kronološki, je očekivati da ovdje bend kvalitetom uspije ponoviti svog fantastičnog prethodnika.
Naravno, to se nije dogodilo jer je gotovo nemoguće ovim tempom izbacivati izdanja na tako visokoj razini, mada se opet može pronaći nekoliko izvanrednih trenutaka.
The Heresy of an Age of Reason je ipak drugačiji album, prije svega moderniji s čišćim zvukom, kao da je ulazak u novi milenij Thy Primordial htio prenijeti na svoju muziku.
Bez problema se može prepoznati da ovo dolazi iz Švedske, unatoč prisutnim modernijim elementima to je još uvijek tipični black metal za takvo podneblje.
Ovaj album pomalo podsjeća na Diabolis Interium od Dark Funerala, samo s nešto manje agresivnosti, ili je možda ispravnije reći da Diabolis Interium podsjeća na njega jer je nastao kasnije.
Virtuoznost gitarističkih riffova, koja je krasila At the World of Untrodden Wonder, sada je svedena na minimum i to uglavnom kroz stvar Mere Are They...
Isidor je još malo ''umirio'' svoj vokal i sada njegova izvedba samo na trenutke prelazi u klasični screaming, nije da je previše bitno, ali više mi se sviđa kako se izražavao na prijašnjim izdanjima.
Prvih 5 stvari su osjetno bolje od ostale 3 na kojima se polako gubi čarolija atmosferičnosti, upravo taj segment bih naveo kao najveći nedostatak u ovakvoj cjelini.
Najzapaženija stvar je svakako Ex Opere Operatu, iako niti ostale među prvih 5 ne zaostaju puno, šteta što su zadnje 3 malo pokvarile ukupni dojam.
The Heresy of an Age of Reason je u najbolju ruku vrlo dobar album koji će nadmašiti hrpu sličnih sa black scene, ali se vjerojatno neće svidjeti onima koji su očekivali kopiju At the World of Untrodden Wonder.
|
| DODSFERD |
Posted - 16/10/2019 : 01:16:32
Thy Primordial je ušao u vrlo aktivno razdoblje i 1999. godine objavljuje svoj 3. studijski album zaredom pod imenom At the World of Untrodden Wonder.
Sada više nema prisustva švedskog jezika niti u najmanjim količinama, tekstovi su kompletno na engleskom što uopće nije smetalo da Thy Primordial zadrži svoj identitet.
Ako su prijašnja 2 albuma bila negdje između vrlo dobre i odlične ocjene, što tek reći za ovaj koji bi se mogao svrstati među značajnija izdanja u black metalu općenito.
U usporedbi sa prethodnicima At the World of Untrodden Wonder je stilski bliži Where Only the Seasons Mark the Paths of Time, ali bih se usudio reći da ga kvalitetom osjetno nadmašuje.
Album je tipičan predstavnik švedskog black metala s kraja 90-ih godina, brzi tempo bubnjeva u kombinaciji s gitarističkim riffovima i melodijama izvlači ono najbolje iz ovakve muzike.
Unatoč prisustvu melodic elemenata muzika je kompleksnija nego što je ranije bio slučaj, ne sjeda sve od prve i potrebno je malo više vremena da se uđe u njezinu srž.
Upravo zbog toga nakon početnih 2-3 slušanja ovo mi je bilo samo solidno, da bi svako sljedeće počelo otkrivati detalje i svi dijelovi slagalice su došli na svoje mjesto.
Maštovitosti ne nedostaje i to je najveća vrijednost, vrlo malo je generičkih riffova a puno više onih koje ne možeš zamijeniti s bilo kojim drugim poznatim od ranije.
Isidor opet prakticira screaming vokal, mada zbog brzine izvedbe nema tu razinu agresivnosti kao na prvijencu benda, ali u takvim okolnostima to je sasvim normalno i očekivano.
Kod dvije stvari je ubačen i clean vokal, s obzirom da posjeduje mističnost dobro se uklopio u koncepciju svojom izvedbom, ne djeluje naporno i suvišno kao što zna biti slučaj.
Teško je išta izdvajati iz ovako kompaktne cjeline, ali moram spomenuti stvar To Ruin and Decay koja je pravo remek djelo muzičke virtuoznosti, još jedan svevremenski klasik.
At the World of Untrodden Wonder je album koji postavlja granice, album koji neće pasti pod utjecaj zuba vremena, niti će imalo izgubiti sjaj iz izvora svoje perfekcije.
|
| DODSFERD |
Posted - 14/10/2019 : 16:59:37
Nakon vrlo uspješnog prvijenca (u muzičkom smislu) Thy Primordial je 1998. godine objavio svoj drugi album pod imenom Under iskall trollmåne.
To je jedini album benda koji nosi švedski naziv, kao i 8 od ukupnih 9 stvari na njemu, nakon što je prethodnik bio polovično podijeljen na engleski jezik.
Under iskall trollmåne je snimljen godinu dana ranije od Where Only the Seasons Mark the Paths of Time, ali je zbog kašnjenja labela izašao kasnije kao službeno drugi umjesto prvog albuma.
Čak i onaj tko ne zna taj podatak nije mu teško pogoditi da je materijal nastao ranije, zvuk i sama produkcija djeluju starije u odnosu na prijašnje izdanje.
Produkcija je ovdje jedini sitni problem jer ostavlja dojam kao da nije ujednačena na svim dijelovima, a to nije ni čudno s obzirom da nije sve snimano u isto vrijeme u istom studiju.
Najveća razlika se primjećuje u vokalu, Isidorova izvedba sada nije onako izrazito vrišteća, već nešto manje agresivna uz dodatak tmurnijeg i hladnijeg načina izražavanja.
U muzici se osjeti nijansa sirovijeg zvuka, to svejedno nije moglo sakriti poseban atmosferski ugođaj nastao ubacivanjem hrpe riffova koji se izmjenjuju cijelo vrijeme.
Nekim rješenjima sam ugodno iznenađen pošto nisu tako standardna, a vrhunac albuma je stvar De mörka makters alla jer je jedna od najboljih koje sam čuo ove godine.
Inače mi smetaju gitarističke solo dionice u blacku, ali ove 2-3 nisu naopadne, stavljene su na mjesta gdje najviše pašu, a na kraju uopće niti ne razmišljaš o njima koliko su neprimjetne.
Nema nikakve dileme da je Under iskall trollmåne još jedno (muzički) uspješno Thy Primordial izdanje, vjerojatno nije na razini prethodnika, ali razlike su tek najminimalnije koje mogu biti.
Ne znam zbog čega je ovo jedini album benda kojeg nema na youtubeu, ali sreća da postoje mjesta gdje se on može skinuti bez problema. https://yadi.sk/d/21dFyGVUgCQJb |
| DODSFERD |
Posted - 12/10/2019 : 00:11:52
Thy Primordial je stari švedski bend osnovan 1994. godine, iako od 2005. više nije aktivan ostavio je u naslijeđe dobru količinu muzičkog materijala.
Za ovaj bend sam čuo već prije dosta vremena, samo što mi je uvijek prolazio ispod radara, vjerojatno zbog toga što nije razvikan i lako se zagubi u mnoštvu bendova iz Švedske.
Thy Primordial je u svojoj karijeri objavio 6 dugosvirajućih albuma, a prvi od njih je izašao 1997. godine pod imenom Where Only the Seasons Mark the Paths of Time.
Album je tipičan predstavnik švedskog black metala iz druge polovine 90-ih godina, zvuk i produkcija jasno govore u kojoj državi je nastao ovaj materijal.
Where Only the Seasons Mark the Paths of Time bih opisao kao kombinaciju Dark Funerala i Setheriala iz njihovih početaka, mada je ipak nešto melodičniji od njih.
Brzina koja krasi navedene bendove je također prisutna, baš se odlično uklapa s pozamašnom količinom pamtljivih riffova koji unatoč svojoj starosti djeluju tako svježe.
Vokal je najidealniji mogući za ovu vrstu muzike, klasična izvedba s puno vriskova karakteristična za švedske bendove tog vremena ili finske s početka novog milenija.
Album je kao cjelina toliko izbalansiran da mu je jednostavno nemoguće pronaći slabu točku, gotovo svaka stvar može biti ona glavna i vodeća po kojoj će se pamtiti cijela koncepcija.
Možda bih kao sitnu zamjerku naveo instrumentalnu dionicu u heavy stilu na Kristallklar vinternatt, ali to toliko kratko traje da se ne može uzeti u ozbiljno razmatranje.
Where Only the Seasons Mark the Paths of Time je skoro odličan album, obavezno muzičko ostvarenje za sve fanove švedskog zvuka i izrazito vrištećeg vokala.
|
| DODSFERD |
Posted - 10/10/2019 : 00:19:44
Na kraju Kaos Sacramentum diskografije svoje mjesto je pronašao jedini kompilacijski album benda pod imenom Förneka den fysiska lekamen.
Sudeći prema svemu onome što se ovdje nalazi, postoji pretpostavka da je u pitanju materijal nastao prije svih ostalih koji su objavljeni.
U odnosu na njih primjetna je očita razlika u samoj dužini pjesama, ako se uračunaju i oba introa svih 15 zapisa traje ukupnih 47 minuta, što je u prosjeku kraće od standarda za black metal.
Takva skromna minutaža nastaje uglavnom kao produkt ubitačno brzog tempa, ali sada to nije slučaj pa je Förneka den fysiska lekamen najsporije Kaos Sacramentum izdanje.
Sveukupno se na prste jedne ruke mogu nabrojati brže dionice, većinom dominiraju stvari umjerenog i sporijeg tempa koje zbog svog kratkog trajanja znaju djelovati nedorečeno.
Sporiji tempo u black metalu može imati svojih prednosti kada se radi o atmospheric ili depressive stilu, samo što se ovdje u takvu kategoriju može svrstati jedino stvar Break the Seals of Cosmos.
Najveći nedostatak je što se osjeti da su stvari prekratke, nekoliko njih ostavlja dojam kao da su iznenada prekinute ili odrezane kako bi napravile mjesto drugima.
Zvuk je općenito neujednačen i varira od jedne do druge stvari, možda sve niti nisu snimane u isto vrijeme ili na istom mjestu, ali to se inače može osjetiti na kompilacijskim albumima.
Vjerojatno zbog toga Förneka den fysiska lekamen u sebi sadrži sirovost kakvu preostala 3 albuma benda nisu imala, još jedna značajka koja je očekivana kada pogledaš sve okolnosti.
Neću reći da je ovo loše ili nepotrebno izdanje, več samo činjenicu kako neće donijeti ništa posebno pamtljivo kroz duži vremenski period.
Förneka den fysiska lekamen nije dostupan za preslušavanje direktno preko neta, ali se cijeli album može skinuti ovdje https://cloud.mail.ru/public/LSnW/N1BmDYC94 |
| DODSFERD |
Posted - 08/10/2019 : 00:35:21
Treći i posljednji studijski album benda Kaos Sacramentum je objavljen pod imenom Scars of Revelation, a nakon njega je preostao još samo jedan kompilacijski.
Zbog covera bih rekao da sam upravo ovaj album slušao prilikom prvog upoznavanja s bendom, ali kako mi ništa nije ostalo u sjećanju teško je biti 100% siguran.
Materijal je snimljen još prije onog koji je završio na Bloodcurse Stigmata, čime se potvrđuje teza da je diskografija benda poredana po abecednom sistemu.
Nakon što je Avgrundens konst imao tekstove na švedskom a Bloodcurse Stigmata na engleskom, ovdje je situacija izjednačena i oba ta jezika su podjednako zastupljena.
Zvukovno je Scars of Revelation nešto između ''prethodna'' 2 izdanja, mada je malo bliži albumu Bloodcurse Stigmata što mi baš nije previše drago.
Ipak, za razliku od njega ovdje je prisutna barem doza atmosferičnosti, što sveukupno donosi više zapaženijih trenutaka bez obzira na nešto slabiji početak.
Jest da na sporijim dionicama monotonija opet više dolazi do izražaja, ali na onim bržim Kaos Sacramentum zna podsjetiti na određene dijelove svog prvijenca Avgrundens konst.
Iako ovo nije ta razina barem sam nešto zapamtio; stvar Dagen för mörkrets uppenbarelse nudi dašak Taakea, a Ske och deras vilja melodičnost finske scene.
Jedino se Vredens dag po mojem mišljenju ovdje ne uklapa najbolje, baš se osjeti kako svojim laganijim gitarističkim zvukom odudara od ovakve cjeline.
Scars of Revelation je album koji u svakom slučaju nudi više nego Bloodcurse Stigmata, ali u utrci za najbolje izdanje benda nikako ne može ići ispred Avgrundens konst.
|
| DODSFERD |
Posted - 07/10/2019 : 23:57:54
Drugi po redu navedeni album iz diskografije benda Kaos Sacramentum se zove Bloodcurse Stigmata, a izašao je kao i svi ostali - 30.11.2010.
Za razliku od Avgrundens konst gdje je 5 od 6 stvari bilo na švedskom jeziku, ovdje je potpuno drugačija situacija i kompletan album se ograničio samo na engleski.
Iako sveukupno ima jednu stvar više Bloodcurse Stigmata traje 15-ak minuta manje, najviše zbog vrlo kratkog uvodnog kao i završnog instrumentala.
Što se tiče samih muzičkih ideja, album zvuči jednoličnije i niti izbliza nema takvu raznovrsnost kao što je bio slučaj sa Avgrundens konst.
Bloodcurse Stigmata je jedan od onih albuma na kojem nema ništa loše, ali unatoč tome ne možeš reći da ćeš na njemu pronaći nešto posebno pamtljivo.
Sve je to školski odrađeno, muzika je nabrijana i svojim tempom ne dopušta da se uspavaš, ali jednostavno nema ono nešto po čemu bi se izdvajala iz hrpe sličnih uradaka.
Možda se jedino stvar Dawn of Salvation može navesti kao zapaženija, dok ostatak prođe pored tebe kao prolaznik čiju pojavu nisi uspio registrirati.
Vokal ima više toga za ponuditi i njegova izvedba nadmašuje muzički dio cjeline, a među pozitivnije stvari također treba dodati produkciju koja je na relativno visokom nivou.
Bloodcurse Stigmata će dobro doći za neobavezno slušanje pošto traje samo 29 minuta, pod uvjetom da ne očekuješ kako ćeš se za mjesec dana ičega sjećati.
|
|
|
