forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Glazba
 Metal & co.

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
Paka01 Posted - 18/08/2009 : 20:09:34
Ajd, zanima me koliko nas tu ima, ljubitelja heavy metala i sličnih pravaca

Šta se sluša u zadnje vrime, ide li se na koncerte, kupuju li se cdovi? Ja sam se u zadnje vrime zakačio na novi Amorphis potpuno da bi se nakraju razočara kad su otkazali koncert u Zagrebu, a jedan su mi od dražih bendova.

Uglavnom, eto, pišite, preporučajte i tako to ako ima volje itko...
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
DODSFERD Posted - 08/12/2019 : 12:22:02
Noctes je bio punočlani švedski bend iz Stockholma koji je pod tim imenom djelovao na muzičkoj sceni u razdoblju 1996.-2000., ali je osnovan kao Concealed još tamo 1992. godine.
Bez obzira na kratak staž pomalo je iznenađujuće kako Noctes u svojoj postavi nije imao nikakvih promjena, već su potpuno isti članovi cijelo vrijeme bili prisutni u bendu.
Potpuno je očekivano da mu diskografija nije bogata, bend je u tih nekoliko godina uspio snimiti 2 studijska albuma, a prvi od njih je izašao tijekom 1997. pod imenom Pandemonic Requiem.
Na tom izdanju Noctes je svirao standardni melodic black kakav se inače mogao čuti u to vrijeme, općenito je dobar dio švedske scene bio prepoznatljivog muzičkog stila koji nije previše varirao.
Nije da mi je melodic omiljeni stil u black metalu, ali Pandemonic Requiem je pokazao kako to može zvučati više nego dobro kada muzičari znaju svoj posao i obavljaju ga bez kompromisa.
Muzika sadrži točno toliko melodičnosti koliko treba da ne počne smetati tijekom slušanja, iako je u pitanju sličan stil svejedno mogu reći da je bolje pogođen omjer melodije nego kod npr. Vinterlanda.
Doza mračne atmosfere je također dala svoj doprinos da ovo zvuči uvjerljivije, ona ipak nije izražena u tolikoj mjeri da bi album u potpunosti mogao prijeći na mračniju stranu.
Synth se nadopunjava s gitarama i sveukupno čine idealnu kombinaciju za jedno ovakvo izdanje, bez obzira na to zvuk niti jednog trenutka ne odlazi prema klasičnom symphonic usmjerenju.
Album ne sjeda već nakon 2-3 slušanja jer su strukture pjesama složenije nego što je inače slučaj kod melodica, najbolji primjer toga je stvar Reverie koja ima nekoliko promjena smjera i tempa.
Mali problem može predstavljati što ovdje postoji vjerojatnost da se stvari pomiješaju, ako se izuzmu 2 introa ostale dosta sliče jedna drugoj i potrebna je veća koncentracija prilikom slušanja.
Nešto drugačija i posebnija je Lamia, koja je zbog činjenice da se radi o najmračnijoj stvari vjerojatno najbolja na albumu, taman dolazi pred kraj kako bi dodatno pojačala ukupni dojam.
Lamia nije obrada puno poznatije stvari benda Lord Belial i kompozicijski joj niti malo ne sliči, jedina im je povezanost u tome da su se obje pojavile na albumima iz 1997. godine.
Ako je vjerovati dostupnim informacijama cijeli materijal je odradio isti vokal, samo što on kombinira dvije različite izvedbe, jednu grublju bližu death načinu izražavanja i jednu kreštaviju u black stilu.
Pandemonic Requiem je album koji se zbog svog stilskog usmjerenja neće svidjeti čak niti većini black fanova, ali kome ne smeta takav zvuk sasvim sigurno će na njemu pronaći barem nešto za sebe.

DODSFERD Posted - 06/12/2019 : 16:14:15
Vinterland je najpoznatiji od švedskih bendova koji u svojem imenu sadrže riječ vinter, unatoč tome meni osobno nije ostavio onakav dojam kao prethodna 2 jer u odnosu na njih postoje presudne razlike.
Vinterland je osnovan 1992. godine, 1997. je raspušten i bio neaktivan sljedećih 14 godina, da bi se tek 2011. ponovo okupio u istoj postavi iz svog početnog perioda.
Bend još i danas službeno postoji, mada mislim kako se radi samo o podatku na "papiru" s obzirom da nije objavio nikakvo izdanje već skoro 24 godine, tj. od 1996. kada je izašao njegov jedini album Welcome My Last Chapter.
Vjerojatno se momci u vrijeme izlaska tog albuma nisu htjeli baviti proročanstvima, a na kraju stvarno može ispasti da je u pitanju njihovo posljednje poglavlje na muzičkoj sceni.
Welcome My Last Chapter je pokupio odlične ocjene i kotira kao jedno od najboljih izdanja u konkurenciji švedskog black metala, ali mene nije ni približno toliko oduševio kao mnoge fanove.
Najkraći opis ovog albuma bi bio "melodično i monotono", gledajući sve prednosti i nedostatke teško se oteti dojmu da je jednostavno precijenjen, mada u neku ruku razumijem zašto su ga slušatelji prihvatili.
Melodičnost mi ne predstavlja problem kada se nalazi u okvirima black metala i nije previše izražena, samo što ovdje zvuk odlazi dosta u melodic death, a taj muzički stil već godinama izbjegavam.
Rekao bih kako je Vinterland mračnija verzija In Flamesa s početka njihove karijere, pogotovo kada pogledaš sporije dionice kojih ovdje ne nedostaje i meni kvare ukupan dojam.
Riffovi su vrlo melodični, baš kao što je slučaj kod melodic death stila, u većini slučajeva su toliko izraženi da se pored njih ne možeš usredotočiti na druge muzičke elemente.
Takav dojam dolazi prvenstveno zbog prisutnosti druge gitare koja iskače debelo iznad ostalih instrumenata, jednostavno se uvuče u slušne organe i ne dopušta da razmišljaš o ičemu drugome.
Stvar I'm an Other in the Night toga nema i zato je najbolji primjer kako treba zvučati melodic black, po riffovima me malo podsjeća na Thy Primordial album At the World of Untrodden Wonder, samo nije taj nivo kvalitete.
A Vinter Breeze se također može svrstavati u bolji dio albuma i te dvije stvari su gotovo sve što bih izdvojio kao moguću zanimljivost jednom black fanu.
Ostatak će svakako proći kod štovatelja melodic deatha bez obzira na monotoniju i povremeno ponavljanje dionica, pa će zato Welcome My Last Chapter imati bolji tretman nego što mislim da realno zaslužuje.

DODSFERD Posted - 04/12/2019 : 00:08:52
Midvinter je još jedan švedski bend sličnog imena i veličine diskografije poput zemljaka Vargavinter, samo je razlika u tome što je osnovan nešto kasnije, točnije 1993. godine.
Već tamo 1997. godine povukao se sa scene i bio neaktivan sve do 2006. kada se ponovo aktivirao, ali nakon toga nije objavio niti jedno službeno izdanje pa je njegova aktivnost bila samo na ''papiru''.
Midvinter trenutno više ne postoji, a svoj jedini studijski album je objavio u prvoj polovini 1997. godine, neposredno prije nego će po prvi puta na duže razdoblje prestati s radom.
At the Sight of the Apocalypse Dragon je izdanje koje prati put melodic black metala iz druge polovine 90-ih, iako zvuk djeluje dovoljno sveže čak i kada ga promatraš iz današnje perspektive.
Zbog prisutnosti syntha muzika povremeno povuče na klasični symphonic, a sve to prati epic ugođaj koji ipak nije toliko izražen da bi stvarao nelagodu onima koji ga smatraju nepotrebnim u black metalu.
Naravno da se ovo ne može mjeriti s agresivnijom i čistokrvnijom verzijom blacka, ali unutar melodic/symphonic stila svakako ima zanimljivih trenutaka, ako zbog ničeg drugog onda zbog hrpe upečatljivih gitarističkih riffova.
Jedino što ''bode uši'' su clean vokali na nekoliko stvari, sreća što toga nema puno i u pitanju su uglavnom kraće dionice, što je vrlo mali postotak gledajući ukupnu dužinu trajanja.
Unatoč nepraktičnosti za ovu vrstu muzike, clean vokal na Ett liv förnekat sjeda čak i bolje od očekivanja, uklopio se idealnije nego u ostalim slučajevima jer ne djeluje kao da je pokupljen od nekog power ili metalcore benda.
Kao da su rađene po mjeri, sve stvari izuzev posljednje De vises hymn su u rasponu između 8-9 minuta trajanja, što može biti problem za nekog tko ne voli tako dugačka izdanja (sveukupne 63 minute).
S obzirom na vrijeme nastanka albuma može se reći kako produkcija zadovoljava čak i današnje zahtjevnije standarde, sve se čuje jasno i nema nedostataka koji bi kvarili užitak slušanja.
At the Sight of the Apocalypse Dragon je album vrijedan pažnje za svakog tko želi poslušati vrlo dobar melodic black, oni koji se ne mogu pronaći u toj kategoriji možda je bolje da ga zaobiđu.

DODSFERD Posted - 02/12/2019 : 00:30:55
Vargavinter je slabo poznati bend iz Švedske osnovan daleke 1992. godine, više nije aktivan i trenutno nema podataka o tome kada se točno povukao sa muzičke scene.
Ovdje se radi o rijetkom slučaju kada bend u svojoj diskografiji ima samo jedan studijski album bez drugih izdanja, a njega je Vargavinter objavio tijekom 1996. godine pod imenom Frostfödd.
Frostfödd je kompletno na švedskom jeziku i na svojih 38 minuta trajanja donosi mnoge elemente po kojima je ta scena bila prepoznatljiva sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Čak i da su tekstovi na engleskom svejedno ne bi bilo teško pogoditi iz koje države dolazi ovaj materijal, tu se nalazi toliko toga što iskusnijem slušatelju govori poput otvorene knjige.
Frostfödd između ostalog sadrži malu dozu pagan elemenata što ipak nije dovoljno da mu zalijepi takvu etiketu, radi se uglavnom o ubacivanju kratkih akustičnih dionica i violine u dvije stvari.
Zato ima pamtljivih gitarističkih melodija na svakom koraku, ali mi je drago što nema ni solaža ni syntheva, ovom albumu uopće nisu potrebni jer sasvim dobro funkcionira bez njih.
Svu atmosferu koja se ovdje nalazi daju gitare, ona nije mračna da bi zahtijevala neki drugi instrument, već više odlazi prema poznatoj skandinavskoj hladnoći.
Iako na trenutke postoji monotonija pošto su neke stvari slične (naslovna Frostfödd i Den lydska örn), svejedno se bez problema mogu raspoznavati i mala je vjerojatnost miješanja.
Tempo je relativno brz i povremena usporavanja dolaze na mjestima gdje nisu napadna, jedino je stvar Vintern min slavinna u cijelosti sporija i zbog toga mi nije tako dobra kao ostale.
Vokal je klasičan screaming i malo me podsjeća na onaj s prvog Setherial albuma Nord, ne ističe se toliko zato što mu produkcija ne dozvoljava da bude dominantan na albumu.
Upravo bih produkciju naveo kao najslabiju stavku u cijeloj priči, nije zbog vokala već jednostavno djeluje kao da je netko smanjio ton za vrijeme slušanja (isti problem ima i spomenuti Nord).
Frostfödd se na kraju može nazvati vrlo dobrim i uspješnim Vargavinter izdanjem, vjerujem kako bi ostavio još bolji dojam da sam ga imao prilike slušati barem 5-6 godina ranije.

DODSFERD Posted - 29/11/2019 : 23:08:36
Silencer je bio dvočlani bend iz Švedske osnovan 1995. godine, startao je kao solo projekt gitarista Leerea, da bi mu se kasnije priključio Nattramn na poziciji vokala.
Na muzičkoj sceni se zadržao 6 godina i za to vrijeme objavio jedan studijski album, prije njegove konačne deaktivacije 2001. je izašao kultni album unutar žanra pod imenom Death - Pierce Me.
Silencer je jedan od onih bendova kod kojih nema sredine, možeš ga samo voljeti ili mrziti iz dna duše, a moram priznati da mi je drago što se nalazim u prvoj navedenoj kategoriji.
Death - Pierce Me mi je već poznat od ranije, iako sam ga preslušao usputno tek nekoliko puta, ovakav album se jednostavno ne može zaboraviti zbog toga što je jedinstven na black sceni.
Unatoč neatraktivnom muzičkom stilu nije mogao proći neprimjećeno kod fanova, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom kontekstu, pa je zbog toga izgradio kultni status među blackerima.
Death - Pierce Me je sasvim sigurno jedan od najpoznatijih depressive black albuma, stilski dosta naginje na radove Shininga iz početnog perioda karijere, a čak je i Leere bio član oba benda.
Ovdje nije u pitanju onaj klasični depressive sporog tempa kakvog ima cijelo čudo na sceni, muzika posjeduje dosta brzih dionica koje su izvrsno uklopljene uz sporije i laganije dijelove.
Stvari su relativno dugačke i svaka ima dovoljno vremena da izađe iz zamke monotonije i pokaže se u najboljem svjetlu, ali opet ništa nije na silu ubačeno samo da se potroši predviđeni prostor.
Neiskusnom slušatelju se može učiniti da sve sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, to ipak nije tako i radi se samo o varljivom dojmu zbog specifične vokalne izvedbe koja se koristi u velikoj većini vremena.
Vokal je nešto što ovaj album čini posebnim čak i unutar depressive žanra, opisao bih ga kao kombinaciju vriskova i zapomaganja što dodatno ističe bolnu atmosferu ovakve muzike.
Ostaje činjenica da upravo zbog vokalne izvedbe dobar dio fanova ne podnosi Silencer, iako meni nimalo ne smeta razumijem da nekima takav način izražavanja može biti iritantan.
Od 5 tekstualnih stvari i jednog instrumenatala nije lako izdvojiti onu koja bi se posebno isticala, možda mi je najdraža I Shall Lead, You Shall Follow zbog laganijeg središnjeg dijela između žestokih dionica.
Teško je realno ocijeniti Death - Pierce Me, recimo da je meni osobno između vrlo dobrog i odličnog albuma, ali tko ne voli depressive ili ovakav vokal vjerojatno mu neće biti zanimljiv.

DODSFERD Posted - 29/11/2019 : 01:04:11
Nakon prvijenca Nifelheim koji nije donio ništa pamtljivo, Throne of Ahaz je 1996. godine, neposredno prije povlačenja s muzičke scene, objavio svoj 2. studijski album pod imenom On Twilight Enthroned.
S obzirom da je prethodnik svjetlo dana ugledao tek dvije godine nakon snimanja, No Fashion Records je sada ubrzao stvari i objavio novi album ''samo'' godinu dana nakon njegovog nastanka.
Situacija se popravila i po pitanju muzičkog dijela, što je ipak najvažnije od svega, pa je ovdje vidljiv napredak za Throne of Ahaz u nekoliko različitih segmenata.
On Twilight Enthroned je tipični predstavnik švedskog black metala i onoga što je ta muzička scena imala za ponuditi u 90-ima, a na neki način ispravlja nedostatke svog nedovoljno zapaženog prethodnika.
Ono što odmah upada u uho je činjenica da se radi o osjetno bržem materijalu, Nifelheim je baš zbog sporijeg tempa na važnim dijelovima izgubio mogućnost da podigne rejting za Throne of Ahaz.
Naravno da to ne znači kako ovdje uopće nema sporijih dionica, sasvim je normalno i očekivano da su i ovdje također prisutne, samo što su ubačene na pogodnija mjesta na kojima ne narušavaju sklad cjeline.
Ne trebam posebno ni naglašavati da materijal djeluje dosta upečatljivije, riffovi su smisleniji i svježiji za razliku od prošlog albuma gdje su zvučali prilično generički.
Muzika posjeduje više atmosfere zbog čega nije izgubila dozu poznate skandinavske hladnoće, mali nedostatak predstavljaju dvije vrlo kratke gitarističe solo dionice, ali sjećanje na njih ionako brzo izblijedi.
Zadnje dvije stvari stilski odudaraju od ostatka albuma, Blackthorn Crown sadrži thrash elemente poput starog Bathoryja i unatoč kompozicijskim razlikama ne smeta u ovoj situaciji.
Problematična bi mogla biti Black Sabbath, obrada istoimenom benda, baš zbog toga što je vrlo spora, ali s obzirom da nije autorska Throne of Ahaz stvar neću je uzimati kao nešto ozbiljno.
Kada bih navodio svoje favorite onda bi to bile With Shadow Wings i Let Blood Paint the Ground zbog izrazito hladnih gitarističkih riffova koji se nadopunjavaju s melodijama.
On Twilight Enthroned je vrlo dobar album i pravo iskupljenje za Throne of Ahaz, upravo zbog njega ću ostaviti i Nifelheim u svojoj kolekciji iako to možda u prvi trenutak nisam planirao.
Album također nije dostupan u jednom klipu, već ovako svaka stvar pojedinačno s automatskom reprodukcijom po ispravnom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=u8UeWKX-Ajc&list=OLAK5uy_lQtqXcn6scZTHc_bIleTz8Nzarwr2ea0k&index=1
DODSFERD Posted - 27/11/2019 : 14:42:16
Throne of Ahaz dolazi iz Švedske i radi se o starijem bendu osnovanom davne 1991. godine, na metal sceni se zadržao kratko i već 1996. je prestao s radom, nakon čega je samo 1 od 3 člana karijeru nastavio u drugim bendovima.
Throne of Ahaz je u svojih 5 godina postojanja objavio 2 oficijelna full length albuma, a prvi od njih je izašao tijekom 1995. pod imenom Nifelheim (iste godine je bend tog imena objavio istoimeni album).
Materijal za Nifelheim je snimljen još na samom početku proljeća 1993. godine, ali je zbog nekakvih problema label No Fashion Records puno kasnio sa objavom albuma.
Postoje razmišljanja kako je zbog tog kašnjenja Throne of Ahaz izgubio šansu da postane zapaženiji na black sceni, mada po onome što sam čuo na njegovom prvijencu uopće nisam uvjeren u takvu teoriju.
Nifelheim donosi klasični skandinavski zvuk iz sredine 90-ih godina, kao predstavnik drugog vala black metala gotovo se po ničemu ne razlikuje od mnogih drugih albuma snimljenih u to vrijeme.
To prije svega znači da mu fali vlastiti pečat po kojem će biti prepoznat među fanovima, vrlo lako ga je zamijeniti s nekim sličnim izdanjem nakon određenog vremenskog odmaka.
Štoviše, mislim da nakon mjesec dana ne bih mogao sa sigurnošću reći ni o kojem bendu se radi u ovom slučaju, bez obzira što sam Nifelheim preslušao nemalih 7-8 puta.
Stilski ovaj album više naginje prema norveškoj hladnoći nego prema švedskoj melodičnosti, a tempo je još jedan faktor zbog kojeg sveukupni dojam ostaje unutar takvih granica.
Nedostatak brzine vjerojatno stvara najveći problem u cjelokupnoj izvedbi, još i više nego izostanak upečatljivosti, jednostavno nisam navikao da na izdanjima iz tog razdoblja prevladava sporiji i srednji tempo.
Brže dionice meni osobno puno bolje zvuče kod ovakve muzike, a ovdje su one prisutne u nedovoljnom postotku da bi držale koncentraciju na visokoj razini cijelo vrijeme, iako se radi o ne pretjerano dugih 38 minuta.
Kada bih morao izdvojiti nabolju stvar ili onu koja se najviše ističe stvarno ne znam što bih odabrao, sve su toliko slične jedna drugoj i sveukupno nema trenutka koji bi se učinio barem malo posebnijim.
Ako treba nešto pohvaliti onda je to vokal bez obzira što se ni on ne razlikuje od standardne izvedbe bendova 90-ih godina, ovaj screaming uvijek ima prolaz kod mene i smatram ga idealnim načinom izražavanja.
Nifelheim je album u rangu prosječnih uradaka što je dovoljno da ga preslušaš nekoliko puta radi upoznavanja, ali je ipak previše osrednji da mu se u budućnosti još ponekad vratiš.
Cijeli album se može preslušati ovdje, svih 8 stvari u pojedinačnim zapisima po ispravnom kronološkom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=TNH-nC3Hh1A&list=OLAK5uy_kyeheDShye4cFxrQVxGPRNNuYWLP8ck9k&index=1
DODSFERD Posted - 25/11/2019 : 01:04:13
Nakon što je 3 godine zaredom objavljivao nova izdanja, Diabolical Masquerade je pauzirao sljedeće dvije, da bi se 2001. pojavio njegov 4. i posljednji album pod imenom Death's Design.
Bez obzira što je također pokupio gotovo identične ocjene kao i prethodnik Nightwork, meni osobno je Death's Design muzički puno slabiji i nikako ga ne bih preporučio fanovima klasičnog blacka.
Ovdje pravog blacka ima jako malo, radi se o miksu svega i svačega pa se zbog toga može reći kako je u pitanju jedinstven album na black sceni, ako se to uopće može nazvati takvim imenom.
Postoje nekakva nagađanja da je Death's Design trebao biti soundtrack za jedan film koji na kraju nikad nije ni snimljen, a možda je to Blakkheim samo izmislio kako bi podigao njegovu popularnost.
Album stvarno djeluje kao jedan ogromni soundtrack, iako je u velikoj mjeri prisutan i vokal svejedno tu ima puno raznih zvukova i instrumenata koji nisu tipični za ovakvu vrstu muzike.
Za moj ukus se nalazi previše eksperimentiranja i prijelaza iz jedne u drugu sekciju, stvari se ne stignu pravo ni razviti i već stigne završetak ili odlazak u potpuno drugačiji smjer.
Takvi iznenadni prekidi i promjene muzičkih kompozicija ovdje dolaze posebno do izražaja jer niti jedna stvar ne prelazi 3 minute trajanja, čak ni kada ih posmatraš kroz njihove najšire oblike.
Inače, album je sastavljen od 20 različitih odlomaka i svaki funkcionira kao zasebni zapis, ali se većina njih može podijeliti na još 3-4 dijela gdje svaka promjena zvuka ili ritma nosi svoje ime.
Imam osjećaj da je ova muzika namijenjena da svira onako u pozadini dok nešto radiš ili gledaš film, nego za nekakvo ozbiljno slušanje pri kojem se zahtijeva koncentracija na višoj razini.
Zbog veće količine pjesama i kratkoće njihovih odjeljaka teško je izdvojiti nešto što se posebno ističe, recimo da mi je 12th Movement najzapaženija jer je melankolična i najsličnija Nightworku.
Produkcija je odlična i u tom segmentu se ne može pronaći niti jedna zamjerka, općenito prevladava dojam da sve skupa djeluje modernije nego što sam navikao kod ovog benda na prijašnjim radovima.
Death's Design je album koji ima svoje bolje kao i one slabije trenutke, ako se slušatelj pripremio baš za ovakvu muziku moguće je da će uživati u oproštajnom Diabolical Masquerade izdanju.

DODSFERD Posted - 23/11/2019 : 16:57:20
I treću godinu zaredom Diabolical Masquerade objavljuje novi materijal, u drugoj polovini 1998. izašao je vjerojatno najpoznatiji album benda pod imenom Nightwork.
Općenito je jako malo izdanja koja su na metal arhivi pokupila ovako visoke ocjene, iako uzorak nije preveliki to je svejedno činjenica koja se ni u kojem slučaju ne smije zanemariti.
Ja baš nisam oduševljen do te granice da bih smatrao kako je ovo jedan od najboljih albuma u black metalu ili šire, ali razumijem one koji tako razmišljaju i siguran sam da se njihovi razlozi temelje na dobrim argumentima.
Unatoč tome što mi ovakav muzički stil nije među najdražima, moram priznati da je unutar njega Diabolical Masquerade napravio odlično ostvarenje, a možda sam dao mali popust na osnovi prijašnjeg susreta s ovim materijalom.
Nightwork je upravo ono po čemu je Diabolical Masquerade dobio svoje muzičko usmjerenje i što prva 2 albuma nisu bila do te mjere, pravi primjer avantgarde black metala s hrpom raznovrsnih rješenja.
Koliko god je u jednu ruku raznovrsniji toliko je s druge strane konceptualniji, sve skupa djeluje ujednačenije i nema dijelova za koje bi se moglo reći kako svojim idejama ovdje ne pristaju.
Kroz gotovo cijeli materijal se provlači horor ugođaj zbog prisustva raznih zvukova, kada bi se posebno izdvojili ti zvukovi bi se bez problema mogli uklopiti kao soundtrack za nekakav film.
Ono što se posebno ističe je puno veća prisutnost syntha nego u ranijim slučajevima, koliko god taj instrument nekome bio drag ili ne, ovdje se bez njega ne može ni razmišljati o postizanju željene atmosfere.
Možda je mali problem što su prve dvije stvari i posljednja upečatljivije od ostatka, nije u pitanju veća razlika u kvaliteti nego nekakav osobni dojam da se izdvajaju u prvi plan.
Rekao bih da je uvodna Rider on the Bonez najpoznatija avantgarde stvar ikad napravljena, ne može ostati nezapažena bez obzira u kojem ambijentu ili situaciji da je slušaš.
Dreadventurouz je najbolji primjer kako se radi horor atmosfera, tu je presudnu ulogu odigrao synth zbog svog prisustva na idealnom mjestu, ubačen je taman tamo gdje je trebalo presjeći jednu žestoku dionicu.
Završna Haunted by Horror osim horor atmosfere nudi dodatak u obliku melankoličnog pristupa, gitara stvara tako zaraznu melodiju da je nemoguće ostati ravnodušan na njezinu virtuoznost.
Vokal je puno ujednačeniji nego na prethodnim albumima, pogotovo u usporedbi s The Phantom Lodge, nema više plovidbe između različitih izvedbi koje su ponekad znale biti nepraktične.
Reizdanje albuma kao bonus skroz na kraju sadrži jedan dvominutni intro (prisutan na ovom klipu), ali njega sam potpuno zanemario jer se uopće ne uklapa u cijelu koncepciju.
Nightwork je album koji najviše od sviju daje identitet takvom bendu kao što je Diabolical Masquerade, mada postoji vjerojatnost da će nekima (između ostalih i meni) Ravendusk in My Heart stilski biti bliži.

DODSFERD Posted - 22/11/2019 : 00:54:29
Poput dosta drugih bendova iz tog perioda Diabolical Masquerade je također bio vrlo aktivan na početku svoje karijere, u prvoj polovini 1997. godine, samo 5 mjeseci nakon prvijenca, objavljuje 2. album The Phantom Lodge.
Upravo za prvijenac Ravendusk in My Heart sam pronašao nekoliko mišljenja kako je to najbolji album benda, tako da nisam ni očekivao da će ga The Phantom Lodge moći nadmašiti.
Na kraju se to pokazalo potpuno točnim jer ovaj album nema onu snagu i maštovitost prethodnika, a rekao bih da je otišao preširoko u eksperimentiranje, pogotovo kod vokalne izvedbe.
Normalno da postoje stilske varijacije, samo je problem što nema ujednačenosti po pitanju kvalitete, jest da se ovdje nalaze neki izvrsni trenuci, ali isto tako nismo pošteđeni ni onih slabijih.
Nisam očekivao da manja prisutnost syntha može smanjiti ukupni dojam a upravo se to dogodilo, iako nisam veliki fan simfoničnosti u blacku, sada se osjeti da zbog tog izostanka fali i mračnije atmosfere.
Imam osjećaj da se određene dionice nisu do kraja razvile zbog drugačijih rješenja nego su u tim trenucima trebala biti ubačena, što je još više izraženo u vokalu nego u samoj muzici.
Prva četvrtina je najzapaženija, nakon uvodne Astray Within the Coffinwood Mill, koja u svom početnom dijelu baca na Immortal, dolazi najbolja stvar The Puzzling Constellation of a Deathrune.
Bez obzira na blagi folk dodir Cloaked by the Moonshine Mist također ide među bolje stvari zbog korištenja vrlo zanimljivih dionica, kako gitarističkih tako i onih vokalnih.
Puno lošiji primjer je Ravenclaw, sadrži previše folk elemenata za moj ukus i čak 3 različite vokalne izvedbe, a k'o za vraga najviše prostora zauzima ona koja je najslabija i najneprikladnija.
Hater je potpuno u thrash stilu i spada u središnji dio po kvaliteti, dok završna Upon the Salty Wall of the Broody Gargoyle meni osobno zvuči nekako preveselo za ovakvu muziku.
Vokal je sveukupno slabiji nego na Ravendusk in My Heart, nije problem miksanje različitih izvedbi jer to ima i prethodnik, već povremeni odabir lošijih varijanti između raznih mogućnosti.
The Phantom Lodge je solidan album na kojem se barem natpolovična većina može bez problema slušati, za nešto više od toga mu ipak nedostaje mračnije atmosfere i praktičnija vokalna rješenja.

DODSFERD Posted - 20/11/2019 : 11:00:35
Diabolical Masquerade je švedski bend iz Stockholma koji je bio aktivan u razdoblju 1993.-2004., u pitanju je solo projekt Andersa Nyströma Blakkheima gdje je povremeno gostovao i Dan Swanö.
Neki drugi bendovi ovih muzičara su dosta poznatiji, ali unatoč tome Diabolical Masquerade je vrlo cijenjen među metal publikom i svi njegovi albumi su pokupili uglavnom izvrsne ocjene.
Ja sam prije 7-8 godina slušao njegov Nightwork, mada više onako usputno nego detaljno, i sjećam se da je to bilo nešto drugačije od svega što sam imao prilike čuti prije ili kasnije.
Navedeno je kako bend svira avantgarde black, koliko se sjećam taj stil je bio više izražen na spomenutom Nightworku nego na prvijencu Ravendusk in My Heart koji je izašao na samom kraju 1996. godine.
Ne znam koliko je u to vrijeme zvuk s ovog albuma bio avangardan, vjerujem da se do današnjih dana situacija barem malo promijenila i da je sada moguće pronaći idealnije primjere tog stilskog usmjerenja (ne slušam baš avantgarde).
Ravendusk in My Heart je mješavina više muzičkih stilova, kako u blacku tako i malo izvan njega, a možda bi najtočniji opis bio da naginje prema symphonicu uz blagi dodir gothica.
Synth nije u toj mjeri prisutan da bi se ovo moglo svrstati u klasični symphonic, gitare dominiraju nad njime i drže ga pod kontrolom do pred sami finiš i završne naslovne stvari u intro stilu.
Album u sebi nosi puno promjena tempa i kompozicijske strukture, pojedini dijelovi su vrlo brzi što se najbolje može primjetiti kod stvari The Sphere in Blackheim's Shrine.
Osjete se utjecaji drugih metal pravaca kao što je thrash, najveće iznenađenje je stvar Under the Banner of the Sentinel koja sadrži elemente heavyja, najviše u vokalu na jednoj kraćoj dionici.
Bez obzira što čak ni vokal cijelo vrijeme ne korisi ujednačenu izvedbu, kada se sve zbroji nije teško potvrditi da je screaming ono glavno što obilježava ovaj materijal po tom pitanju.
Povremeno uleti gothic izražavanje kakvo sam imao prilike čuti kod engleskih bendova Cradle of Filth i Hecate Enthroned, to svejedno nije dovoljno da Diabolical Masquerade počne više nalikovati tom dvojcu.
Ravendusk in My Heart je jako dobar album koji nije izgubio na svježini niti nakon toliko vremena, izvrstan spoj black metala iz druge polovine 90-ih godina i nešto novije generacije.


DODSFERD Posted - 18/11/2019 : 16:18:21
Ne mogu pouzdano reći je li možda eventualno slabiji prolaz albuma Fenris kindir kumovao tome da Shamaatae drastično smanji svoju aktivnost nakon što je u 6 godina napravio 5 dugosvirajućih izdanja.
Ovoga puta pauza nije bila tako velika kao u prvom slučaju, 4 godine nakon prethodnika, 2017. Arckanum je objavio svoj 9. i posljednji album pod imenom Den förstfödde.
Moram priznati da nisam imao neka velika očekivanja, Fenris kindir me razočarao jer to više nije bio Arckanum na kakvog sam navikao, ali se opet potvrdilo da ne možeš predvidjeti sljedeći potez Shamaataea.
Unatoč tome što nakon prva 2 slušanja opet nije slutilo da ću ovdje pronaći nešto dobro, situacija se ubrzo promijenila i na kraju mogu biti zadovoljan načinom na koji se Arckanum oprostio od black metal scene.
Na Den förstfödde Shamaatae nije ponovio prethodnu grešku, sada je uspio stvoriti materijal koji će s jedne strane nositi prepoznatljivi pečat, dok će s druge otići malo u eksperimentiranje.
Fenris kindir je po pitanju eksperimentiranja otišao dalje nego je trebao i meni osobno to nije najbolje sjelo, iako muzika nije odlazila puno izvan granica black metala svejedno se udaljila od starijeg perioda benda.
Ovdje je zvuk nekakva kombinacija svega što je Arckanum napravio na prethodnih 5 albuma uz minimalnu dozu noviteta, sreća što ipak ima dosta manje utjecaja s Fenris kindir, a osjetno više s ostala 4 izdanja.
Ono što mi se u prvi trenutak nije svidjelo je sporiji tempo nego što sam navikao kod ovog benda, trebalo je malo vremena kako bi došlo do izražaja da sporiji dijelovi ne ugrožavaju kompaktnost cjeline već je obogaćuju.
Sveukupno gledajući ovo je jedno od sporijih Arckanum izdanja, po tom pitanju se mogu povući određene paralele s albumom Antikosmos, samo što ovdje taj tempo više odgovara ponuđenoj atmosferi.
Atmosferičnost je dosta izraženija nego na Fenris kindir jer se dvije gitare opet nadopunjavaju i stvaraju virtuozne riffove koji su prepoznatljivi kao zaštitni znak Arckanuma.
Povremeno naleti kakva dionica koja tako podsjeća na neke prethodne radove benda, mada se nikako ne može reći da se radi o bilo kakvom kopiranju samog sebe ili nedostatku maštovitih ideja.
U kategoriju nemaštovitosti nije pošteno svrstati naslovnu stvar, kao ni Ofjättrad, unatoč tome što imaju višekratno ponavljanje riječi, u tim slučajevima postoji raznovrsnost na drugim mjestima da naprave ravnotežu.
Vokal Shamaataea je njegova prepoznatljiva izvedba, naravno da više ne zvuči onako kao 90-ih godina, ali nema većih odstupanja od svega onoga što ga je krasilo na nekoliko prethodnih izdanja.
Iako je vrlo dobar Den förstfödde se ne može mjeriti s boljom natpolovičnom većinom Arckanum diskografije (prva 3 albuma, ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, Helvítismyrkr), ali je zato prvi u konkurenciji preostala 4 kao pristojan oproštaj Shamaataea od black scene.

DODSFERD Posted - 16/11/2019 : 02:00:39
Nakon što je 4 godine zaredom objavljivao nove albume, Arckanum je 2012. napravio kraću pauzu prije nego je 2013. izbacio svoj 8. po redu studijski album pod imenom Fenris kindir.
Ovo je već završna faza benda s kojom ranije nisam bio upoznat, a gledajući po stilskom usmjerenju cijela njegova karijera se može podijeliti na 3 dijela.
Kao što sam već rekao, kod jednočlanih bendova nikad ne možeš biti siguran na koji način će im se muzika razvijati, a upravo Fenris kindir je klasična potvrda toga.
Cover albuma motivom dosta podsjeća na legendarni ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, samo što je to jedino čime se uopće mogu povezati ta 2 izdanja, sve ostalo se drastično razlikuje.
Naravno da nisam očekivao kako ću ovdje čuti majstoriju sličnu onoj iz 2009. godine, ali je sasvim sigurno kako nisam očekivao ni da ću dobiti upravo ono što se ovdje nalazi.
Tko god se zbog covera ponadao da se sprema novo bombardiranje čarobnih gitarističkih riffova može odmah zaboraviti na to, ovo je toliko suhoparno da je teško povjerovati kako je u pitanju Shamaataeovo djelo.
Ono što najviše fali je druga gitara koja se u prijašnjim slučajevima izvrsno nadopunjavala s glavnom, sada je sve ograničeno na samo jednu koja jednostavno nije dorasla zadatku.
Zbog toga se može pojaviti dojam da muzika zvuči sirovije nego inače, ali kada je u pitanju Arckanum ja nikad ne bih žrtvovao virtuoznost zbog nečeg drugog što njemu ne pristaje.
Unatoč dozi sirovosti zvuk je na trenutke premekan, najbolji primjer toga se može pronaći na nekoliko mjesta kod stvari Tungls tjúgari, a ona je baš prva nakon introa da nevolja bude veća.
Bass je izraženiji nego na prijašnjim izdanjima, što također nije tipično za takve bendove kao Arckanum, meni djeluje pomalo pankerski i teško mi je zamisliti da to slušam kod njega.
Jedino stvar Angrboða sadrži djelić nekadašnjeg stilskog usmjerenja, više zbog vokalne izvedbe nego same muzike gdje se atmosfera gotovo u potpunosti izgubila.
Misleći da ću forsiranjem albuma nešto postići preslušao sam ga veći broj puta nego što inače radim, na kraju sam dobio samo to da mi je postao naporan kao teret koji se nikako ne skida s leđa.
Fenris kindir je za sada uvjerljivo najslabiji Arckanum album (valjda ga posljednji neće ''nadmašiti''), za neki drugi bend bi možda bio iznadprosječno dobar, Arckanum ipak nije te sreće.


DODSFERD Posted - 14/11/2019 : 01:37:52
Tko je mogao predvidjeti da će nakon one dugačke pauze od 10 godina Shamaatae postati toliko aktivan, bez obzira što je to puno češći slučaj kod one-man nego kod višečlanih bendova.
Već 4. godinu zaredom sa svojim Arckanumom objavljuje novi album, krajem ljeta 2011. izlazi sveukupno 7. po redu dugosvirajući materijal pod imenom Helvítismyrkr.
Koliko god mi Arckanum bio omiljeni bend ne mogu sakriti da mi prethodnik Sviga læ, osim što je izašao u krivo vrijeme, jednostavno nije sjeo onako kako sam očekivao da hoće.
Kod ovakvih bendova nikad ne možeš biti unaprijed siguran u kojem smjeru će im krenuti muzika, kod višečlanih je situacija jasnija i tu svaki pad uglavnom govori da njihovo vrijeme prolazi.
Shamaatae je muzičar kakvih je malo u black metalu, kratkotrajni gubitak niti vodilje kod njega nije znak da posustaje prije konačnog kraha, a to najbolje potvrđuje i ovaj album.
Kada bih bio zloban rekao bih da je Helvítismyrkr povratak izgubljenog identiteta za Arckanum, ovako ću reći da je ono što je trebao biti Sviga læ, mlađi brat legendarnog ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
Stvarno imam osjećaj da Helvítismyrkr nastavlja tamo gdje je stao ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, tj. kao da je u pitanju njegova nadogradnja korištenjem djelomično istih sastojaka.
To sada ne znači da su kvalitetom identični jer takvo nešto niti nije moguće, ali veseli činjenica da je Helvítismyrkr rađen po sličnom receptu i sadrži dio ondašnje čarolije.
Ovdje ne djeluje sve onako tečno i postoje situacije kada prevladava osjećaj da nema veće povezanosti, kako između cijelog materijala međusobno, tako i kod određenih dijelova nekih pjesama.
Možda najbolji primjer toga je uvodna Helvitt koja ostavlja dojam kao da je rađena od 2-3 različite stvari, mada je njezina srž ostala prepoznatljiva kao nešto standardno iz Arckanum opusa.
Myrkrin vinna hefnt se najviše od sviju približila čarobnim gitarističkim riffovima po kojima je ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ postao poznat (ne doslovno), kao stvorena da bude predvodnik jednom ovakvom izdanju.
Inače nisam ljubitelj kada se u refrenu forsira višestruko ponavljanje iste riječi, ali stvar Nifldreki (kakvo ime) taj recept dovodi do najviše razine koju jedna izvedba može ponuditi.
Ovdje se nalaze 2 instrumentala, posebno mi se sviđa završni Sísoltinn koji je kombinacija brzine, atmosferičnosti i sirovijeg old school zvuka na nekoliko istaknutih prijelaza.
Shamaataeov vokal je sve sumorniji i ovdje se posebno trudi kako bi to naglasio u svakom mogućem trenutku, iako još uvijek zadržava svoju osobnost pa ne postoji vjerojatnost da ga zamijeniš s nekim drugim.
Helvítismyrkr je negdje na pola puta između vrlo dobrog i odličnog albuma, mislim da u ovoj fazi karijere nije ni pošteno očekivati od Arckanuma vrhunska ostvarenja iz nekih ranijih godina.

DODSFERD Posted - 12/11/2019 : 01:30:09
I treću godinu zaredom Shamaatae je u punom pogonu i 2010. sa svojim Arckanumom objavljuje sveukupno 6. studijski album benda pod imenom Sviga læ.
Kada se bend odluči objaviti novi album nakon što je prethodnim dotaknuo vrhunac muzičkog stvaralaštva, uvijek postoji određeni strah, barem kod slušatelja, kako će sve to ispasti.
Ponekad imaš osjećaj kako daljnji rad više nema puno smisla jer je rečeno sve što je trebalo reći, da svaka sljedeća aktivnost može donijeti samo nazadovanje, ako već ne i nešto gore od toga.
Već u samom startu Sviga læ ima jedan veliki problem, nesreću da dolazi odmah nakon fantastičnog ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, a na takve stvari ni njegov autor ne može puno utjecati ako želi nastaviti s radom.
Naravno da nitko realan neće očekivati ponavljanje onakve majstorije, osim vremenskog faktora postoji još niz drugih okolnosti koje jednostavno ne dopuštaju da se sve odigra na identičan način.
A nije da Shamaatae to nije pokušao napraviti, itekako se on trudio da ostane što je moguće bliže svojoj razini, upotrijebio dosta sličnu formulu, ali konačni rezultat nikako ne može biti isti.
Baš se primjećuje da na Sviga læ želi doseći pobjednički duh prethodnika, sastojci i pristup se možda previše ne razlikuju, samo što nema više one dobro poznate čarolije.
Štoviše, pokušavajući da ostane dosljedan sebi Arckanum kao da se udaljio od svog identiteta, ovdje mi zvuči kao masa drugih bendova s kojima sam se sretao tijekom putovanja bespućima black metala.
Identitet je upravo ono što ovdje fali, svih 5 prijašnjih albuma ga je imalo i nije bilo šanse da ih zamijenim s nečim drugim, usred noći da me probudiš, pustiš nešto s njih i ja bih sa sigurnošću rekao: ''to je Arckanum''.
Ovdje bi već postojala mogućnost da nakon nekoliko mjeseci ne bih ni prepoznao o kojem bendu se radi, ne zato što su stvari loše već im nedostaje vidljiviji pečat kakav inače očekujem od Arckanuma.
Ne pomaže ni činjenica što za razliku od prethodnih albuma Sviga læ nema dostupne tekstove, koliko god mi jezik bio nepoznat (čak ni google ne prepoznaje starošvedski) bolji je osjećaj kada imaš tekstove ispred sebe.
Shamaataeov vokal je za nijansu drugačiji nego na prethodna 2 albuma, izvedba mu djeluje nekako umorno, kao da je uhvaćen neispavan i uopće nije očekivao da će taj dan snimati materijale za novi album.
Svaka druga stvar se može identificirati s bilo kojim drugim skandinavskim bendom, klasičan primjer je završni instrumental Røk kakav Arckanum ranije nije koristio.
Realno gledajući Sviga læ je vrlo dobar album, nešto bolji od na trenutke presporog Antikosmosa, ali dosta slabiji od preostala 4 prethodna.
Možda je još prerano pa ću ga s vremenom početi više cijeniti, a možda se to nikad neće dogoditi jer jednostavno nije smio izaći dok je još trajalo djelovanje otrova pod imenom ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.

DODSFERD Posted - 10/11/2019 : 00:37:24
Shamaatae kao da je odlučio nadoknaditi 10 godina odmaranja od black metala pa je pojačao aktivnost svog Arckanuma, Antikosmos se nije stigao ni ohladiti i već 2009. godine izlazi njegov 5. album ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
Ime albuma je koliko neobično toliko i originalno, ni prije ni kasnije nisam naletio na slučaj da netko odluči upotrijebiti ovakav sistem prilikom odabira imena za svoje muzičko izdanje.
Sistem je zapravo jednostavan, preuzeto je prvo slovo iz imena svake pjesme na albumu i to sve skupa spojeno, a neobičnost je u tome što je u pitanju jedno te isto slovo koje se većinom koristilo u starim jezicima.
Mora se priznati da je Shamaatae pokazao dobru količinu maštovitosti da sve uštima po pitanju imena, ali muzička strana je puno važnija i tu je napravio gotovo najviše što je mogao.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je nastavak stilskog usmjerenja započetog na prethodnom albumu, tj. točnije bi bilo reći kako je ovaj materijal izrodio sve ono što Antikosmos nije bio ni približno u stanju.
Sličnosti postoje samo po zvuku i kvaliteti produkcije, što se tiče muzičkih ideja, maštovitosti, virtuoznosti, atmosfere i još mnogo čega, nemoguće je ta 2 izdanja staviti na istu startnu crtu jer ne bi bilo pošteno.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je toliko moćan u svojoj prvoj polovini da graniči sa fantazijom, kada bih izdvojio prvih 6 stvari kao zasebnu cjelinu vjerojatno bih dobio najsavršenije black izdanje ikada.
Ostaje pitanje koliko je tu prisutno starih zasluga i nostalgije, da li bih jednako mislio da sam se s njime upoznao tek sada kada sam kao slušatelj iskusniji nego prije 8 godina.
Pošto je na takve stvari nemoguće utjecati red je prepustiti trenutnim dojmovima da pokušaju dočarati što je to Arckanum napravio na ovom izdanju i koliko se ono razlikuje od drugih.
Ovdje je sve jednostavnije nego što je inače kod Arckanuma, zapravo je teško povjerovati kako nešto ovakvo može zvučati toliko dobro da postavlja standarde tamo gdje bi oni trebali biti već davno postavljeni.
Produkcija je bolja neko ikad ranije i zvuk je kristalno čist, unatoč tome muzika je sirovija nego na prijašnjem izdanju, najbolji mogući spoj black metala ovog i prošlog milenija.
Gitare su očaravajuće, uglavnom su prisutne dvije koje se međusobno isprepliću, jedna daje nešto treštaviji i monotoniji zvuk, dok druga svojim riffovima pokazuje smjer koji se u određenom trenutku treba slijediti.
Možda će se neiskusnom slušatelju, ili onom tko nije dao albumu dovoljno vremena, učiniti da svaka od prvih 6 stvari koristi iste riffove, ali to nije tako i razlike su više nego očite.
Atmosfera je ono što podiže muziku do neslućenih visina, nakon uvodne stvari Þórhati slijedi njih 5 zaredom koje uvlače atmosferu, često i melankoličnu, u najskrivenije kutke ljudske duše.
Ne sjećam se kada sam slušao nešto ovako tužno izvan depressive žanra, ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ se jasno distancira od tog black usmjerenja, kako po pitanju vokala tako i zbog puno bržeg tempa.
Vrhunac melankolične atmosfere se može pronaći kod stvari Þursvitnir, od početka do kraja gitaristički riffovi stvaraju tužnu melodiju koja na kraju eksplodira u sve bržem finišu.
Druga polovina ipak nije na toj razini jer je dosta drugačija, neupućen slušatelj bi teško mogao prepoznati da se radi o istom albumu, kao da su stvari naknadno snimljene i pripojene.
Jedino Þríandi zadržava djelić onoga što je prisutno kod prvih 6, a instrumental Þá kómu Niflstormum po zvuku vuče na Arckanum iz 90-ih godina prošlog stoljeća.
Þrúðkyn je više u Taake stilu iz njegove kasnije faze muzičke karijere, dok bih samo intro Þjazagaldr nazvao nepotrebnim jer je jednoličan i nema onog prepoznatljivog Shamaataeovog izgovaranja riječi.
ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ je u svakom slučaju odličan album, ostaje mala žal što i drugi dio nije identičan prvom, ali tada bih možda govorio o najboljem muzičkom izdanju svih vremena.
Iako album nije dostupan na youtubeu u jednom video klipu, sve stvari se mogu pronaći kao pojedinačni zapisi uz ispravan redoslijed. https://www.youtube.com/watch?v=eByHGJQMcss&list=PLQST4iBLX6wt_znVpS8zlQ5_rHRNrWhrF&index=1
DODSFERD Posted - 09/11/2019 : 01:48:44
Nakon albuma Kampen Shamaatae je napravio veliku kreativnu stanku od 10 godina, za to vrijeme je izbacio nekoliko sitnijih izdanja, ali ništa što bi imalo poseban značaj.
Tek 2008. godine Arckanum se vratio na black metal scenu novim studijskim albumom pod imenom Antikosmos, koji je sa 37 minuta trajanja skoro duplo kraći od svog prethodnika.
Igrom slučaja Antikosmos posjedujem na originalnom CD izdanju jer je u ono vrijeme bio najlakše nabavljiv, ali mi je ostalo u sjećanju kako nisam bio nešto oduševljen njime.
Nakon dodatna 3 preslušavanja mogu potvrditi da se situacija nije puno promijenila, album kvalitetom ne može u istu rečenicu s prva 3, kao ni s onim sljedećim ako me sjećanje ne vara.
Antikosmos posjeduje malo moderniji zvuk u odnosu na 2. polovinu 90-ih godina, čak bih rekao da dosta vuče na melodičnost finske scene i njihovu strukturu riffova.
Ovdje je prisutan neki noviji i drugačiji Arckanum koji će ovakve stilske promjene tek usavršiti na sljedećem albumu, posebno na njegovoj prvoj polovini.
Možda je ovo bilo samo zagrijavanje za kasniji zalet, u svakom slučaju ostaje činjenica da je Shamaatae ponudio previše prejednostavnih rješenja da bi mogao doseći svoju standardnu razinu.
Kao primjer bih naveo stvar Røkulfargnýr čiji se refren sastoji od ponavljanja samo jedne riječi, nekad je u takvim slučajevima postojala veća doza maštovitosti s njegove strane.
Povremeno naleti kakav podsjetnik na neki stariji uradak, pa tako instrumental Eksortna sliči na početak stvari Bærghet sa prvijenca Fran marder.
Petominutni intro Blóta loka je potpuno nepotreban, osim što je predugačak za takvu namjenu, još je stavljen na sredinu albuma pa tako uopće ne obavlja nikakvu ulogu.
Nasuprot tome, uvodni i završni introi imaju smisla jer su uklopljeni na prava mjesta, a i Shamaatae zvuči uvjerljivo kada ponavlja riječi "ek kalla þik" na početku i "ek lykja røkablót" na kraju.
Prije završnog introa dolazi vrlo spora Formála, baš se razlikuje od svega što je Arckanum napravio i bilo mi je čudno slušati nešto takvo od njega.
Najbolja stvar je uvodna Svarti, osim što dolazi nakon upečatljivog introa, na neki način priprema teren za ono što stiže na sljedećem i puno boljem albumu.
Vokal je također doživio promjene i sada je dosta mirniji nego ranije, to ipak ne smatram nedostatkom jer Shamaatae i tako zvuči uvjerljivo, njegov glas je k'o stvoren za ovakvu muziku.
Antikosmos ću zato shvatiti kao prijelazni album koji bi kod drugih bendova dobio vrlo dobru ocjenu, ali kod Arckanuma ima nesreću da se nalazi između nekoliko izvanserijskih black metal uradaka.

DODSFERD Posted - 09/11/2019 : 00:13:59
Prvu fazu svoje karijere, prije duže stanke, Arckanum završava 3. studijskim albumom, koji je izašao tijekom 1998. godine pod imenom Kampen.
Moram priznati da sam mu sada pristupio s određenim nepovjerenjem, jer mi je prije 8 godina nakon višekratnog slušanja ostao nekako nedorečen.
Više se ne sjećam u čemu je točno bio problem, jesam li očekivao ponavljanje prethodnih izdanja, ili se radi o tome da je sa svoje 72 minute bio predugačak za držanje koncentracije.
Srećom, sada sam nakon samo 3 slušanja u njemu otkrio sve što tada nisam mogao, Kampen je još jedan album vrijedan pažnje i obavezno ostvarenje za fanove švedskog blacka.
Unatoč manje agresivnom vokalu cjelokupni materijal se bitno ne razlikuje od prijašnjeg, kome se svidio Kostogher vjerojatno će i Kampen iako nije potpuno na istoj razini.
Rekao bih da su najveće promjene prisutne u nešto sirovijem zvuku, pogotovo se to osjeti kod stvari Trulfylket, raþz ok os i Þe hæmpndlystnir fran dimban.
Poput prethodna 2 tako i ovaj album započinje introom koji se po ničemu posebno ne ističe, ali zato djeluje kao priprema i podizanje tenzija prije eksplozivnog starta.
Dobro što postoji remasterirano reizdanje s boljim zvukom gdje je svih 12 stvari posebno numerirano, na prvobitnoj originalnoj verziji su one nagurane u 4 grupna zapisa, što baš nije najpraktičnije za slušanje.
Neke stvari jesu povezane, ali je najvažnije da se i bez gledanja može shvatiti gdje koja počinje, uglavnom postoji nekakav prijelaz za lakšu orijentaciju.
Pretpostavljam da je materijal konceptualan jer se ti prijelazi očitavaju kroz razne šumske zvukove; žuborenje vode, pucketanje vatre, cvrkutanje ptica i huk sove (možda buljine).
Na 3-4 stvari prisutan je prateći ženski vokal u refrenima, nije u pitanju standardna izvedba, već taj vokal djeluje kao da vještica izgovara riječi za vrijeme svojih rituala.
Sasvim sigurno da to muzici daje određenu dozu mističnosti, ostatak materijala također ide u tom smjeru jer i Shamaataeov način izražavanja budi slične osjećaje.
Njegov vokal više nije isproduciran na način da odzvanja poput jeke dok izgovara riječi, izvedbu je prilagodio trenutnim zahtjevima, pa još uvijek djeluje moćno iako je manje agresivan nego ranije.
Prva polovina albuma je stvarno vrhunska i bez najmanje zamjerke, druga ipak nije mogla zadržati tu nestvarnu razinu, pa tamo postoje stvari koje bih ja osobno napravio drugačije ili ih potpuno izbacio.
Bez obzira na to Þær vindanir dvælies također spada među vrhunske trenutke, pogotovo Shamaataeov vokal koji je prava ekstremna majstorija.
Najdraža mi je Frana unatoč tome što je u njezin središnji dio ubačeno prejednostavno rješenje, kao da je to dodatno pomoglo da postane upečatljivija nego što inače bude slučaj.
Kada se sve zbroji jedino bih za posljednju Sangin kaos rekao da je nepotrebna, upravo zbog vokala jer se umjesto Shamaataea pojavljuje neki gostujući izvođač.
Taj vokal je u rangu klasičnog izražavanja i za mnoge blackere bi bio premija, ali za Arckanum to nije jer se on jednostavno mora razlikovati od velike većine bendova.
Kampen je gotovo odličan album koji je samo malo ispod svojih prethodnika, gledajući prva 3 teško je pronaći drugi bend s tom razinom kvalitete kao kod Arckanuma.

DODSFERD Posted - 06/11/2019 : 21:47:06
Nakon legendarnog prvijenca Arckanum je još žešće nastavio s radom i početkom 1997. objavljuje svoj 2. studijski album pod imenom Kostogher.
Sada mi je podjednako dobro poznat kao i Fran marder mada prije 8-9 godina nije bilo tako, Kostogher je izdanje koje ne možeš shvatiti odmah i potrebno je malo više vremena.
Može meni Fran marder biti ne znam koliko drag, ali sada kada sam ga ponovio vidim da je Kostogher najmoćniji album Arckanuma, kako u muzičkom tako i vokalnom smislu.
Shamaatae je otišao korak dalje i ovdje napravio kompleksniju muziku, unatoč tome nije izgubio ništa od onoga što ga je krasilo na prvijencu, samo je ubacio još nekoliko dodataka.
Muzika je prljavija nego u prijašnjem slučaju, nije toliko u pitanju sami zvuk već sveukupan dojam ide u smjeru primitivnijeg načina izražavanja.
Tempo se još dodatno ubrzao i u kombinaciji s agresivnošću nudi jedan ekstremniji pogled na stanje stvari, iako u svemu tome nije zaboravljena ni ona melodičnija strana.
Atmosfera je izvrsno uklopljena u brze dijelove, ispočetka se može činiti kako takav tempo guši atmosferičnost, ali ubrzo sve sjedne na svoje i najbolje moguće mjesto.
Fascinira kako muzika Arckanuma ima moć da je doživiš na vizualni način, točno se za vrijeme slušanja ispred očiju počnu pojavljivati slike o svemu što krasi šumski svijet.
Neki će reći kako struktura riffova dosta nalikuje onoj koju je koristio Darkthrone na Transilvanian Hunger, na bržim dijelovima se mogu uočiti sličnosti, ali je daleko od ikakvog kloniranja.
Vokal je još malo ekstremniji nego na Fran marder, ovdje također odzvanja poput jeke što mu daje veći nivo agresivnosti, a na trenutke je teško povjerovati da ga izvodi ljudsko biće.
To se posebno osjeti kod stvari Gangar for raþan vinder koja je prava ekstremna vokalna perverzija, 3 različita vokala se izmjenjuju u svojim životinjskim urlicima.
Shamaatae je kao na prethodnom izdanju doveo neke gostujuće izvođače i opet potpuno pogodio, spomenuta stvar je najbolji primjer toga, a u tu priču ulazi i Þæn sum fran griften gangar.
S obzirom da je album rađen na koncepcijski način zapisi se doimaju povezano, čak i oni koji se međusobno razlikuju, pa je teško išta posebno izdvajati iz ovakve cjeline.
Mogu samo navesti da mi je Oþer trulhøyghda najdraža stvar zbog apokaliptične atmosfere u središnjem dijelu, usporavanje na tom mjestu ju je idealno izbacilo u prvi plan.
Jedino što mi se čini nepotrebnim je instrumental Gamall uvermark jer je odsviran na violini, dok je Græmelse ok væ pravi primjer kako instrumentali trebaju zvučati.
Produkcija je punija nego na Fran marder, a dodatna pogodnost je što sam slušao noviju i remasteriranu verziju albuma na kojoj su napravljena poboljšanja u zvuku.
Objektivno gledajući Kostogher bi trebao biti vrhunac Arckanuma kao benda, čisto sumnjam da je kasnije uspio napraviti nešto bolje bez obzira što sa zadnja 2 albuma nisam ni upoznat.

DODSFERD Posted - 05/11/2019 : 02:03:35
Arckanum je jednočlani bend iz Švedske kojeg je 1992. godine osnovao Johan S. Lahger, poznatiji pod umjetničkim imenom Shamaatae i još nekim drugim aktivnostima izvan black metala.
Shamaatae se osim muzike bavi i pisanjem knjiga, pa ih je tako napisao nekoliko o kaos-gnosticizmu, antikozmičkom sotonizmu i staronordijskom paganizmu, samo pod drugim imenima.
S obzirom da je prošle godine raspustio Arckanum kako bi se posvetio autorstvu i duhovnim stvarima, proći ću kronološki kroz njegovu diskografiju, podsjetiti se starijih albuma i upoznati neke novije.
Arckanum u svojim tekstovima koristi uglavnom starošvedski jezik, a koliko mi je poznato, na engleskom nema svojih autorskih pjesama, ako ne računam dvije obrade drugih bendova.
Prvo važnije izdanje Arckanuma je bio demo Trulen iz davne 1994. godine, a 1995. izlazi prvi studijski album Fran marder na kojem se nalazi većina nanovo snimljenih stvari s tog demoa.
Ne znam što reći o albumu Fran marder da ne bude pretjerano, kada bih sastavljao listu od 20 najboljih black izdanja svih vremena mislim da bih ga uvrstio na taj popis.
Radi se o Arckanum albumu kojeg sam preslušao daleko najviše puta kroz zadnjih 10-ak godina, pa ću vjerojatno biti dosta subjektivan kada pričam o njegovim kvalitetama.
Muzika koju radi Arckanum je dosta specifična i teško se može pomiješati taj bend s bilo kojim drugim, neki će ga uspoređivati sa starim Darkthroneom, ali ja između njih ne vidim nekakve sličnosti.
Vjerojatno tome najviše doprinosi vokalna izvedba, Shamaatae ne koristi klasičan screaming kakav imaju mnogi black bendovi, već njegov glas zvuči kao da pokušava nešto izbaciti iz grla.
Na Fran marder, isto kao i na sljedećem albumu, njegov vokal dodatno odzvanja poput jeke, u pozadini se može raspoznati ponavljanje riječi kao da je prisutan još jedan vokal.
Kroz cijeli album se provlači šumska atmosfera, mada se ne može reći da muzika vuče na pagan stil, unatoč tome što tekstovi govore o takvoj tematici.
Možda će se nekom učiniti da u početnom dijelu postoji monotonija zbog sličnih pjesama, ali kasnije se svaka može bez problema raspoznati i nema vjerojatnosti zamjene između njih.
Tempo je relativno brz iako postoji nekoliko sporijih stvari, najporija među njima Bærghet vuče na Burzum zbog vokala, a ubačeno je i malo ženskog kao prateći.
Na Trulmælder se nalazi jedna od najboljih ženskih vokalnih izvedbi koje sam čuo, ovdje sa puno većim udjelom, pravi perfektan primjer mističnosti koja diže muziku na jedan viši nivo.
Kada bih morao izabrati najbolju stvar onda bih naveo Kununger af þæn diupeste natur zbog svojih izvanrednih atmosferičnih riffova, ali ni naslovna Fran marder nimalo ne zaostaje.
Najslabija stavka ovog albuma je produkcija, ne mogu se oteti dojmu da zvuči nekako tanko u usporedbi s ostalim Arckanum izdanjima, da je izašao koju godinu kasnije vjerujem da bi bilo bolje.
Fran marder realno možda nije najkvalitetniji Arckanum album jer su 2. i 5. također odlični, ali kada se radi o najdražem izdanju onda nema nikakve dileme što bi bio moj izbor.

DODSFERD Posted - 04/11/2019 : 00:57:26
Na kraju svog muzičkog puta, barem što se tiče studijskih albuma, 2008. godine Lord Belial je objavio 8. po redu dugosvirajuće izdanje pod imenom The Black Curse.
Nakon 9 godina od slušanja ovaj album mi je najviše od sviju ostao u sjećanju, ne vjerujem da je zbog toga što je posljednji jer sam ih ionako sve slušao u podjednako vrijeme.
Prethodni Revelation (The 7th Seal) je bio pomalo razočaravajući i najslabije Lord Belial izdanje, ali na ovome se situacija ipak mijenja na bolje kada je u pitanju ukupni dojam.
Čak bih se usudio reći da je The Black Curse najkvalitetniji album benda u njegovoj drugoj polovini diskografije, ne vidim po čemu bi bilo koji od prethodna 3 bio u prednosti nad njime.
Iako Lord Belial na svoja 4 posljednja izdanja nudi dosta slično stilsko usmjerenje, ovdje taj melodic black zvuči ozbiljnije nego u prijašnjim slučajevima, koliko je to moguće kod takvog podžanra.
Produkcija jest ušminkana i to se mora priznati, unatoč tome ne smatram da se radi o nedostatku, zbog toga što Lord Belial ne svira niti raw, niti old school da bi morao paziti da ne izgubi sirovost.
Jedinu ozbiljniju zamjerku bih uputio prema bubnjevima koji zvuče nekako umjetno, kod one-man bendova to je čak i normalno, dok kod višečlanih sastava očekujem da se nešto takvo ne događa.
Na nekoliko mjesta je prisutan synth dajući ugođaj kakav inače imaju symphonic bendovi, u pitanju su stvarno najminimalnije količine tako da nema straha za one koji ne vole taj instrument.
Solo gitara ima za nijansu više nego na nekoliko prijašnjih albuma, iako to nije najsretnije rješenje treba razumjeti da melodičniji stilovi ne mogu udariti svoj pečat bez toga.
Nakon prva 2 albuma Lord Belial je po 3. puta napravio pjesmu o Lilith, sadašnja Ascension of Lilith jest dobra, ali se ipak ne može mjeriti sa dvije starije, pogotovo s Unholy Spell of Lilith.
The Black Curse je više nego solidan oproštaj benda Lord Belial od muzičke scene, unatoč nekim nedostacima posjeduje dovoljno zanimljivih trenutaka za povremeno slušanje.

DODSFERD Posted - 04/11/2019 : 00:16:03
Nakon što je 2006. godine pauzirao Lord Belial je 2007. objavio još jedno svoje izdanje, u pitanju je 7. po redu studijski album prigodnog imena Revelation (The 7th Seal).
Na metal arhivi Revelation kotira kao jedan od slabijih Lord Belial albuma, bez obzira što manji uzorci ocjena ponekad ne pokazuju pravo stanje, u ovom slučaju greške ipak nema.
Vjerojatno su u pitanju samo nijanse, rekao bih da je muzika po kvaliteti i stilskom usmjerenju najbliža onome što se može pronaći na albumu The Seal of Belial.
Tempo jest malo brži nego na spomenutom uratku, ostaje dojam da je i sam zvuk nešto tvrđi, samo što sve to nije dovoljno da se muzika uzdigne iznad granica prosječnosti.
Ako ništa drugo, na ranijim izdanjima barem nije bilo osjetnijih problema s vokalom, on se uglavnom držao standardne izvedbe za black žanr i gotovo da uopće nije varirao.
Ovdje je vokal više od 95% materijala na svojom prijašnjoj razini, ali svejedno ostaje problematično što je kod ostatka odlučio eksperimentirati i dodatno pogoršati situaciju.
Kod stvari Death as Solution je odmah na početku i u središnjem dijelu ubačena netipična izvedba kakvu većinom koriste metalcore bendovi, a sam zvuk je premelodičan što također ne pomaže dojmu.
Na Gateway to Oblivion postoji dionica sa muškim clean vokalom kakav Lord Belial nikad ranije nije koristio, stvarno loš izbor koji je uspio pokvariti potencijalno dobru stvar.
Istina da su takvi problematični dijelovi u vrlo malom postotku kada pogledaš ukupno trajanje albuma, ali svejedno rade štetu jer se i inače na njemu ne može pronaći nešto od posebnog značaja.
Najbolja stvar je Unspoken Veneration jer me malo podsjeća na starije radove benda, a najveća joj je prednost malo brži tempo u odnosu na nekakav prosjek cjeline.
Revelation (The 7th Seal) je album uglavnom za kolekcionare i najveće fanove benda, ostali će vrlo teško pronaći išta zapaženije zbog čega bi mu se ponovo vraćali u budućnosti.

DODSFERD Posted - 02/11/2019 : 13:13:04
Krajem 2005. godine Lord Belial je objavio još jedno svoje izdanje, u pitanju je 6. po redu studijski album benda pod imenom Nocturnal Beast.
Ovaj album mi je najviše od sviju izašao iz sjećanja i jedino sam stvar Monarchy of Death prepoznao od prve, sada kada sam ga ponovio vidim da to nije bilo bez razloga.
Nocturnal Beast u jednu ruku dosta sliči na prethodnika The Seal of Belial, dok s druge strane postoje nekoliko stavki po kojima se razlikuje.
Po pitanju stilskog usmjerenja ništa se bitno nije promijenilo, muzika ni sada ne izlazi iz okvira melodic black/death zvuka, ispeglane i čišće produkcije od standardnih uradaka.
Sveukupno tempo jest za nijansu brži nego na The Seal of Belial, mada se to nikako ne može uspoređivati s onim što se moglo čuti na 3 albuma prije njega.
Lord Belial ovdje koristi što ranije nije ni približno u tolikoj mjeri, svaka stvar ima jednu ili više dionica laganijih tonova gitare koji se isprepliću s onim žestokim ritam gitare.
Bass je izraženiji nego na svim prijašnjim albumima, na pojedinim dijelovima iskače u prvi plan iznad ostalih instrumenata, što baš nije čest slučaj kod black/death stilova.
Unatoč tome muzika niti jednog trenutka ne zvuči pankerski, što se inače zna dogoditi kod nekih bendova, metal ugođaj nije narušen i sve ostaje unutar granica što se tiče atmosfere.
Problem je što se opet ne može pronaći puno toga za duže pamćenje, barem dvije trećine ovog materijala ću vjerojatno opet zaboraviti kroz određeni vremenski period.
Ako bih izdvajao one stvari za koje postoji veća vjerojatnost da će ostati u sjećanju, onda je to već spomenuta Monarchy of Death i Desolate Passage.
Trenutno mi najuvjerljivije zvuči Succubi Infernal zbog svoje blage horor/mračne atmosfere, a Indoctrination of Human Sorrow zbog prisutne melankolije.
Nocturnal Beast je nešto malo iznad prethodnika The Seal of Belial, a meni ne preostaje ništa drugo nego opet prepustiti vremenu da pokaže koliko je to (ne)uvjerljivo.


DODSFERD Posted - 31/10/2019 : 01:42:39
Lord Belial je ušao u drugu polovinu svoje karijere što se tiče studijskih albuma, 2004. godine je izašlo ukupno 5. po redu takvo ostvarenje pod imenom The Seal of Belial.
Ovo je jedan od 3 albuma benda kojeg posjedujem na originalnom CD-u, unatoč tome ne sjećam se da sam ga više slušao osim onih nekoliko puta nakon nabavke 2010. godine.
Sada kada sam ga odvrtio još barem toliko mogao sam se podsjetiti zašto je tako ispalo, album prolazi kroz uši prilično nezapaženo i rekao bih da je slabiji od sva 4 prethodna.
Već je EP Scythe of Death nagovijestio određene promjene u muzici benda, a ovdje je Lord Belial nastavio sa sličnim zvukom uz dodatna poboljšanja u produkcijskom smislu.
Kada bi netko neupućen usporedio prethodnika Angelgrinder s ovim izdanjem, teško bi mogao pogoditi da se radi o istom bendu, sličnosti postoje samo u vokalnoj izvedbi.
The Seal of Belial odlazi više u mirnije vode, radi se o nekakvoj black/melodic death kombinaciji koja je agresivnost zamijenila sumornijim ugođajem.
Tempo se više ne temelji na brzim dionicama već odlazi prema sporijim i umjerenijim trenucima, jedina brža stvar je Abysmal Hate koja je ujedno i najbolja između 8 ponuđenih.
Mark of the Beast je bila jedan od mojih nekadašnjih favorita, dok sada u njoj ne mogu pronaći ništa više od prosječnog uratka kada je u pitanju ovakva muzika.
Scythe of Death se izdvajala kao najslabija na istoimenom EP izdanju, ova albumska verzija je malo bolje odsvirana, zvuči žešće zbog bolje produkcije i mističnije zbog pratećeg ženskog vokala u refrenu.
Najveći problem je što se ovdje ne može pronaći ništa za dugo pamćenje, nakon odslušanog materijala imaš osjećaj da nešto fali, možda kakav neočekivani preokret za izlaz iz zacrtanih šablona.
The Seal of Belial je samo prosječan album koji će teško zadovoljiti iskusnije slušatelje, iako bi oni koji se tek upoznaju s ovim bendom mogli pronaći kakav zanimljivi trenutak.

DODSFERD Posted - 30/10/2019 : 00:32:03
Negdje na pauzi između 2 studijska albuma Lord Belial je objavio jedno kratko izdanje, u pitanju je EP Scythe of Death koji se pojavio krajem 2003. godine.
Ako ne računam naslovnu stvar ovaj EP mi je bio nepoznanica jer ga ranije nisam imao prilike slušati, na njemu se nalaze 4 stvari u trajanju od standardnih 20 minuta.
Za njega se veže jedna kontroverza, točnije za stvar Purify Sweden, zbog koje je Lord Belial napustio svoju dotadašnju diskografsku kuću No Fashion Records.
Purify Sweden govori o jakom švedskom patriotizmu, poziva na rat protiv svih vjernika bez obzira kojoj religiji pripadaju, i zbog toga je No Fashion Records (inače švedski label) nije htio objaviti.
Neovisno o kontroverznom tekstu, Purify Sweden je najbolja između ponuđenih stvari, zato što je najžešća i nema toliko izražene melodic elemente koji pomalo kvare ovo mini izdanje.
EP Scythe of Death se zvukovno udaljio od prethodna 2 studijska albuma i na neki način označava prekretnicu i početak novog poglavlja u muzici Lord Beliala.
Upravo naslovna stvar je najslabija jer je premelodična s hrpom solo gitara, šteta što se ona nalazi na sljedećem albumu benda, iako ovako napamet ne mogu reći je li u pitanju potpuno ista verzija.
Black Void može ući u onu bolju polovinu skupa sa Purify Sweden, a Possessed by Fire nudi prejednostavna rješenja za neki zapaženiji rezultat i zato ide u lošiju.
S obzirom na skromnu dužinu i nedostatak ujednačenosti, EP Scythe of Death treba shvatiti samo kao prijelazno izdanje, bez očekivanja mogućnosti kakve mogu imati pravi dugosvirajući albumi.


forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.3 seconds. Snitz Forums 2000