forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Glazba
 Metal & co.

Note: You must be registered in order to post a reply.
To register, click here. Registration is FREE!

Screensize:
UserName:
Password:
Format Mode:
Format: BoldItalicizedUnderlineStrikethrough Align LeftCenteredAlign Right Horizontal Rule Insert HyperlinkInsert EmailYoutubeInsert Image Insert CodeInsert QuoteInsert List
   
Message:

Smilies
Angry [:(!] Approve [^] Big Smile [:D] Black Eye [B)]
Blush [:I] Clown [:o)] Cool [8D] Dead [xx(]
Disapprove [V] Eight Ball [8] Evil [}:)] Facepalm [facepalm]
Hail [hail] Kisses [:X] LOL [lol] Mister No [mrno]
Pirat [pirat] Question [?] Sad [:(] Shock [:O]
Shy [8)] Sleepy [|)] Smile [:)] Tongue [:P]
Wink [;)] Zagor! [zagor]    

   -  HTML is OFF | Forum Code is ON
Check here to include your profile signature.
    

T O P I C    R E V I E W
Paka01 Posted - 18/08/2009 : 20:09:34
Ajd, zanima me koliko nas tu ima, ljubitelja heavy metala i sličnih pravaca

Šta se sluša u zadnje vrime, ide li se na koncerte, kupuju li se cdovi? Ja sam se u zadnje vrime zakačio na novi Amorphis potpuno da bi se nakraju razočara kad su otkazali koncert u Zagrebu, a jedan su mi od dražih bendova.

Uglavnom, eto, pišite, preporučajte i tako to ako ima volje itko...
25   L A T E S T    R E P L I E S    (Newest First)
DODSFERD Posted - 21/02/2020 : 01:40:54
Parnassus je prilično nepoznati bend iz Švedske koji više ne postoji, osnovan je 1995. godine i nema preciznih informacija o tome do kada je službeno trajala njegova muzička karijera.
Unatoč tome nije teško pronaći podatak da je Parnassus cijelo vrijeme bio jednočlani projekt, pokrenuo ga je Fredrik Söderlund koji je ipak ostao nešto malo poznatiji po radu s bendom Octinomos.
Onih svojih nekoliko izdanja Parnassus je objavio u početne dvije godine postojanja, prvo značajnije je izašlo u zadnjoj trećini 1995. kao album prvijenac pod imenom In Doloriam Gloria.
Bez obzira što mi zadnjih godina symphonic black nije među prioritetima pri odabiru muzike za slušanje, odlučio sam pružiti šansu ovom albumu i na kraju mogu reći da se nisam razočarao.
Na In Doloriam Gloria Parnassus svira najčistokrvniju moguću verziju symphonic black metala, gotovo niti jednog trenutka nema utjecaja drugih stilova i muzika ne skreće u drugačije vode.
Naravno da kod ovakvog usmjerenja synth igra veliku ulogu, ovdje je toliko dominantan da baca gitare u drugi plan pa treba vremena da se slušatelj privikne, pogotovo ako je više fan gitarističkih riffova.
Ispočetka mi takvo stanje stvari jest znalo zasmetati, dok je kasnije sve postalo normalno zbog činjenice da je muzika time dobila mračniji ugođaj, a on te toliko okupira da zaboraviš na neke nedostatke.
Iako je zvuk mračan on svejedno ne ide do te mjere da prelazi u dark atmospheric, sigurno da u tome veliku ulogu ima brži tempo koji je inače više karakterističan za symphonic nego za atmospheric.
Zbog toliko izraženih syntheva In Doloriam Gloria me povremeno zna podsjetiti na prva 3-4 Limbonic Art albuma, ali sveukupno nije u pitanju isti pristup sa istom kompozicijskom strukturom.
Zvuk gitara je jedini vidljiviji problem, djeluju mi dosta slično kod većine od ukupnih 8 pjesama na albumu, a možda je i do nešto slabije produkcije jer se ipak radi o starijem izdanju.
Vokal je na vrlo visokom nivou, što se moglo i očekivati od Fredrika Söderlunda poznavajući njegov rad u bendu Octinomos, vrišteća izvedba mu je zaštitni znak i vrlo je dosljedan u prakticiranju toga.
In Doloriam Gloria je album koji će dobro doći ako se želiš odmaknuti od tradicionalnog black metala, ali ga nikako ne bih preporučio onima koji ne mogu probaviti veću količinu simfoničnosti.

Poli Posted - 19/02/2020 : 09:45:16

novi Psychotic Waltz, ako ima nekoga koga zanimaju...







Sinister ce izdati novi album "Deformation Of The Holy Realm" koji izlazi 22. 5. 2020
naslovnica http://ekladata.com/oIrfzKZNH_Q-j_03x7BQX-HzYKU.jpg




doom legende Trouble su potpisale za Hammerheart Records, za koje ce izdati i novi album, a izdavac ce ponovno izdati i sve njihove albume do sada;
trenutno su u grupi: gitarist Rick Wartell (Wet Animal), gitarist Bruce Franklin (ex-Generation, ex-Supershine), vokalist Kyle Thomas (Exhorder, ex-Floodgate, ex-Alabama Thunderpussy), bubnjar Mark Lira (Wet Animal) i basist Rob Hultz (The Disease Concept, ex-Godspeed, ex-Chrome Waves, ex-Solace, ex-Lethal Aggression)



novi Thanatos




DODSFERD Posted - 19/02/2020 : 02:52:24
Muzički aktivno razdoblje Octinomosa se približava kraju, početkom 2001. godine bend objavljuje svoj 3. i trenutno posljednji studijski album nevjerojatnog imena Fuckhole Armageddon.
Nakon što je kratko vrijeme funkcionirao kao dvojac Octinomos ovdje postaje one-man bend, njegov vođa Fredrik Söderlund je zaslužan za nastanak cjelokupnog materijala koji je ujedno i najkraći full length benda.
U odnosu na ono što sam čuo od njega na prijašnjim izdanjima, ne mogu se oteti dojmu da je Fuckhole Armageddon ostao dužnik na neki način, bez obzira što na njemu nema posebno loših trenutaka.
Vjerojatno je najveći problem što sam očekivao ponavljanje albuma Welcome to My Planet po pitanju zvuka i maštovitosti, a to se ipak nije dogodilo niti u jednom od navedenih segmenata.
Fuckhole Armageddon nije album za kojeg se može reći kako u sebi sadrži pogrešno odsvirane dionice, ali isto tako nema niti onih zapaženih koje dugo vremena ostaju u sjećanju slušatelja.
Štoviše, kada bih za nekoliko mjeseci negdje naslijepo čuo ovo izdanje, postoji vjerojatnost da ne bih mogao pogoditi niti o kojem bendu se radi, a prepoznavanje albuma bi bilo pravo umijeće.
Muzika jednostavno ne nudi dovoljno prepoznatljivosti i fali joj vlastiti pečat, za mnoge riffove imam osjećaj kako sam ih već čuo kod drugih bendova, mada ovako napamet je gotovo nemoguće precizno navesti nekakva imena.
Sve ovo zvuči vrlo tečno i uopće nije naporno za slušanje, u većoj mjeri nudi čak i ugodnu zabavu, samo što nisam mogao pronaći trenutak koji bi me natjerao da ga spremim u memoriju i sačuvam za kasnije.
Fuckhole Armageddon je klasični primjer šablonski odrađenog posla, sve je unutar granica i fanovi ovakvog zvuka vjerojatno neće puno zamjeriti, dok s druge strane muzika neće privući nove slušatelje.
Od stvari koje ću možda čak i uspjeti zapamtiti izdvojio bih Holy Ignorance jer ne zvuči toliko generički, te Wipeout zbog toga što je ipak malo drugačija i specifičnija od svih ostalih.
Inače, Wipeout je općenito jedina Octinomos stvar s clean vokalom, on se pojavljuje na 2 mjesta u refrenu, ali unatoč takvoj posebnosti meni nije sjeo i smatram da je samo nepotrebno razmekšao stvar.
Fuckhole Armageddon je više materijal za konzumente na veliko koji u ovakvom zvuku traže samo kratkotrajnu zabavu, slušatelji s manjkom vremena neka radije pokušaju s prethodna 2 Octinomos albuma.

Poli Posted - 17/02/2020 : 08:06:22
quote:
Originally posted by DODSFERD

Onaj tko je taj bend dodavao u arhivu nije objasnio značenje riječi smrt, vidi kako je kod slučaja vraga to stručno napravljeno. https://www.metal-archives.com/bands/Vrag/3540322837
Koji bolesnik moraš biti da bend nazoveš ovim imenom, i tko bi rekao da će kasnije od njegovih ostataka nastati poznato ime na metal sceni. https://www.metal-archives.com/bands/Treblinka/9478


Da, bila bi "fora", napisao sam im.

Nego, ovi su pravi "SMRT".
https://baserecordproduction.bandcamp.com/album/sado-masochistic-ritual-temple



@ Cromwell



DODSFERD Posted - 17/02/2020 : 01:57:49
Uzevši u obzir da su Octinomos i On the Demiurge isto izdanje, može se slobodno reći kako je u zadnjoj trećini 1999. godine Octinomos objavio svoj 2. album izašao pod imenom Welcome to My Planet.
Nakon što na prethodnim materijalima u muzičkom smislu nije bilo nekih drastičnih promjena, sada je situacija malo drugačija i ovaj album donosi osvježenje po pitanju samog zvuka.
Iako je nastala gotovo na izdahu prošlog milenija muzika ne zadire previše u klasičnu ostavštinu 90-ih godina, ovo je nešto malo modernije od starijih radova benda, ali još uvijek dovoljno švedski i prepoznatljivo.
Moram priznati kako me Welcome to My Planet ugodno iznenadio jer nisam očekivao da će Octinomos napraviti nešto izvan klasičnih šablona, a ovdje je prisutno nekoliko rješenja koja odskaču daleko iznad toga.
Po virtuoznosti odsviranih riffova na određenim mjestima me ovaj album podsjeća na Thy Primordial klasik At the World of Untrodden Wonder, a dodatna sličnost je u tome što su oba izdanja izašla isti mjesec iste godine.
Posebno se ističe ''božanstvena'' Divine Terror koja me jednostavno oborila s nogu, nešto toliko moćno s izraženom količinom sumorne i apokaliptične atmosfere nisam čuo već mjesecima.
Ovdje više nema prisustva syntha, barem ga ja nisam uspio dešifrirati, a svejedno je atmosfera na zavidnoj razini jer gitare u velikoj mjeri nadoknađuju njegov izostanak, u ovom slučaju sasvim opravdani.
Welcome to My Planet je jedini Octinomos album za kojeg su dostupni tekstovi, oni su prepuni mizantropije i kao takvi se idealno uklapaju s ovakvim zvukom bez obzira što često nisu baš ugodni.
Vokal još uvijek svojim vrištanjem šalje ubitačne poruke i taj segment se nije nimalo promijenio, ovdje su oba člana benda navedena da izvršavaju vokalne dužnosti mada ja nisam primjetio nikakvih razlika u izvedbi.
Jedina sporija stvar koja u sebi ne sadrži brze dionice je World Pulverization, zbog toga malo odudara od ostatka, ali također ima svoje kvalitete i nikako se ne može nazvati otpatkom.
Ako bih trebao navesti nekakav problem onda je to nedostatak ujednačenosti u oba dijela albuma, prvi dio je zapaženiji što vrlo vjerojatno ima veze s činjenicom da se tamo nalazi fantastična Divine Terror.
Welcome to My Planet zbog toga realno ipak nije kapacitet da bi mogao ponijeti titulu odličnog albuma, ali nije daleko od toga što je sasvim dovoljno da ne ostane zaboravljen u najezdi hrpetine drugih.

Cromwell Posted - 16/02/2020 : 21:29:49
Preslušao ovaj Towering nekoliko puta i uopće nije loš! Zaslužuje više pozornosti definitivno

Candlemass odnosno Leif trebaju prestati svirati. Iako na Door to Doomu ima dobrih stvari u konačnici već zadnjih 10 godina sviraju isti riff sa istom strukturom i istim soundom
DODSFERD Posted - 16/02/2020 : 12:56:47
Onaj tko je taj bend dodavao u arhivu nije objasnio značenje riječi smrt, vidi kako je kod slučaja vraga to stručno napravljeno. https://www.metal-archives.com/bands/Vrag/3540322837
Koji bolesnik moraš biti da bend nazoveš ovim imenom, i tko bi rekao da će kasnije od njegovih ostataka nastati poznato ime na metal sceni. https://www.metal-archives.com/bands/Treblinka/9478
Poli Posted - 16/02/2020 : 12:39:26

Prvi album ovih mladih Zlovenaca koji idu pod imenom SMRT.
https://www.metal-archives.com/bands/Smrt/3540454820




DODSFERD Posted - 15/02/2020 : 17:17:28
Nakon uvodnog demoa Octinomos je slijedeće godine objavio još jedno takvo izdanje, ono je bilo promotivnog karaktera s dvije prisutne stvari koje su se ionako kasnije našle na pravom albumu.
Početkom 1995. godine izašao je prvijenac benda istoimenog naziva Octinomos, materijal za njega je snimljen još 1994. i za taj album se veže jedan zanimljiv i nesvakidašnji slučaj.
Radi se o tome da je već 1996. godine izašlo reizdanje tog albuma, što ne bi bilo ništa čudno da on nije objavljen pod potpuno drugačijim imenom On the Demiurge.
Octinomos i On the Demiurge su na metal arhivi svaki zasebno uvedeni u diskografiju benda, mada se praktički mogu smatrati kao jedan album unatoč nekim sitnijim razlikama između njih.
U odnosu na Octinomos, On the Demiurge sadrži još 3 bonus stvari snimane godinu dana kasnije nego ostale, dok mu nedostaje Still Those Stars Shine koja je inače uzeta s prvog demoa.
Više je nego jasno da nema velike potrebe za posjedovanjem ili slušanjem oba albuma, sasvim je dovoljno drugo izdanje On the Demiurge pa ono ima prednost upravo zbog tih nekoliko dodataka.
U muzičkom smislu ovaj album je dosta sličan onome što je bend napravio na svom uvodnom izdanju Demo 2, standardni švedski black metal s gitarama koje u isto vrijeme stvaraju siroviju atmosferu i melodiju.
Vokal je gotovo preslikan kao sa spomenutog demoa, i još jednom služi kao podsjetnik kako se to radilo u vrijeme kada nije bilo prave potrebe za uvođenjem eksperimenata po tom pitanju.
Naravno da sada nije sve identično i da postoje određene razlike, ovdje su prisutna 3 introa čega nije bilo na demou, a posebno je zapažen Into the Shadows jer dolazi ispred odlične Beyond Salvation.
I sama Beyond Salvation je specifična zbog toga što je jedina stvar sa vidljivom prisutnošću akustične gitare, ona joj daje snažnu atmosferu i izvrsno se nadopunjava sa žešćim dijelovima.
On the Demiurge je još jedno Octinomos izdanje za fanove starog švedskog black metala, a nešto čišća produkcija u odnosu na demo bi trebala zadovoljiti i one kojima je taj segment od presudne važnosti.

Poli Posted - 15/02/2020 : 16:39:36








heh he, bas slatka naslovnica ovih Norvezana Myrkur, ovaj put vise nordic folk nego black... ko neka sjeverna Crvenkapica









DODSFERD Posted - 15/02/2020 : 16:22:11
Octinomos je bend iz Švedske osnovan 1994. godine, službeno je još uvijek aktivan iako od 2001. nije objavio niti jedno izdanje, niti postoje ikakve naznake o nekom novom materijalu.
Ispočetka je bend egzistirao kao dvočlani, pa jedno vrijeme kao jednočlani sastav, a tek 2009. godine mu se priključio još jedan član na mjestu basiste, koji se za sada nije imao prilike pokazati slušateljima.
Octinomos je objavio 3 dugosvirajuća izdanja, prije njih je 1994. godine izašao demo jednostavnog imena Demo 2, a on se po običaju kod takve vrste izdanja pojavio samo na tape verziji.
S obzirom da je ovo bilo prvo službeno izdanje benda, koji ranije nije bio aktivan pod drugim imenom, ostaje pretpostavka da je prije njega snimljen Demo 1 čiji materijal nije ugledao svjetlost dana.
Demo 2 sadrži već uobičajene 4 stvari u sveukupnom trajanju od 22 minute, a može se reći kako niti produkcijski gotovo ne odudara od standarda prisutnih kod demo izdanja.
Kada je u pitanju zvuk on potpuno odgovara onome što je svirala većina bendova tih godina, klasični švedski black metal više orijentiran na atmosferu a manje na muzičku agresivnost.
Naravno da toj atmosferi dodatno pridonosi prisutnost syntha, ali se mora priznati da gitare također obavljaju veliki dio posla kako bi ovo izdanje zvučalo unutar zadanih smjernica.
Sve stvari su dosta slične jedna drugoj, ali unatoč tome niti jednog trenutka nisu dosadne ili naporne, relativno lako se pamte i postoji vjerojatnost da se i mjesecima kasnije nešto zadrži u sjećanju.
Tempo je prilično brz, samo uvodni dio pjesme From the Sky je sporiji, dok je vokal sa svojom screaming izvedbom najidealniji mogući za muziku ovog godišta i stilskog usmjerenje.
Bez obzira što mu originalnost nije jača strana, Demo 2 je vrlo dobar materijal koji muzički vjerojatno neće razočarati, a s produkcijske strane zadovoljava onaj minimalni nivo za ugodno slušanje.

Poli Posted - 14/02/2020 : 08:30:42






ovaj album (prvijenac) je izasao prosle godine, dosta nezapazeno




DODSFERD Posted - 13/02/2020 : 12:31:53
Prošlo je relativno dosta vremena od prethodnog dugosvirajućeg izdanja za Svartsyn, napokon sredinom 2017. godine bend objavljuje svoj 9. i trenutno posljednji full length album jednostavnog imena In Death.
Nakon što dosegnu svoj vrhunac bendovi uglavnom snimaju sve slabije materijale, Svartsyn nije taj slučaj jer poslije nesretnog Wrath upon the Earth njegova karijera ide uzlaznom putanjom.
Štoviše, gledajući sve ono što je izašlo nakon albuma Timeless Reign, rekao bih kako je In Death sasvim sigurno najbolje Svartsyn izdanje, što je stvarno rijedak slučaj kod ove vrste muzike.
Tijekom godina njegova izdanja su varirala stilski, produkcijski i kvalitetom ideja, ali uglavnom im je zajedničko kompleksniji muzički pristup, uz poneku iznimku kao što je Bloodline ili novija verzija The True Legend.
In Death je po zvuku i stilskom usmjerenju poput jednosmjerne ulice, u usporedbi s prethodnikom Black Testament odlazi potpuno prema black zvuku bez miješanja death elemenata.
Možda će se zbog toga učiniti kako nema žestinu prethodnika, ali takav dojam se pojavljuje samo na trenutke, što na kraju neće utjecati na činjenicu da je album jedno od tvrđih izdanja benda.
In Death nije jednostavan za praćenje, nema tu izraženih gitarističkih riffova kao na nekim drugim radovima, ono malo prisutnih slušatelj mora pažljivije tražiti da ne pobjegnu prije nego ih upozna.
Ovakvoj kompozicijskoj strukturi dodatno pogoduje izostanak refrena i dijelova koji se ponavljaju, izvedba uglavnom ide samo prema naprijed bez podsjetnika i vraćanja na neke protekle događaje.
Unatoč tome svih 7 pjesama posjeduje velike međusobne sličnosti, pa se nedovoljno pažljiv slušatelj može uspavati zbog upadanja u kolotečinu ili nemogućnosti da zadrži koncentraciju na visokoj razini.
Općenito je muzika nešto atmosferičnija nego što je bio slučaj na prijašnja 2-3 Svartsyn albuma, kao da se cijelo vrijeme kroz nju provlači nešto apokaliptično što najavljuje potpuno uništenje.
Vrhunac takvog ugođaja se pojavljuje na zadnjih 40-ak sekundi stvari Inside the White Mask, nema dovoljno uvjerljivih riječi da se opiše osjećaj prilikom slušanja toga i šteta što ne traje duže.
Ako bih morao izabrati najzapaženiju stvar onda bi to bila završna Exile in Death, u ovakvoj cjelini ona je jedina koja u sebi sadrži barem malo repeticije gledajući njezin početni i završni dio.
Iako nisam siguran da sam ga u potpunosti shvatio, In Death je album koji ostavlja podjednako dobar dojam neovisno o broju slušanja, a vjerujem kako je to dovoljan pokazatelj njegove kvalitete.

Poli Posted - 12/02/2020 : 09:11:25




DODSFERD Posted - 11/02/2020 : 03:08:08
Nešto duži vremenski razmak između svoja 2 posljednja studijska albuma, Svartsyn je popunio objavljivanjem EP izdanja Nightmarish Sleep koje je izašlo na samom kraju 2014. godine.
Kao što je već običaj, bendovi kod takvih projekata ne pretjeruju s količinom snimljenog materijala, takav je slučaj i sada pa se na ovom EP-ju nalaze 4 stvari ukupne dužine od skoro 24 minute.
Ako je Svartsyn ikada napravio nešto što se može nazvati underground black metalom, onda to svakako vrijedi za Nightmarish Sleep koji baš odskače u odnosu na ostale njegove radove.
Nightmarish Sleep je jedno od onih izdanja koja zahtijevaju vrlo visoku koncentraciju prilikom slušanja, ovdje se ništa ne otkriva na lagan način u kratkom vremenskom roku.
Nažalost, ja nemam mogućnosti da mu odvojim više od svog uobičajenog vremena za detaljnije upoznavanje, a ionako je ovo samo usputno izdanje koje ni fanovi ne shvaćaju najozbiljnije.
U usporedbi s albumom Black Testament može se reći kako ovaj EP ima sličnosti u pogledu stilskog usmjerenja, ali je zato produkcija ono što ih više razlikuje nego približava.
Ne znam da li zbog osjetno sirovije produkcije ili kompleksnijeg pristupa, ovdje je vrlo teško dokučiti što gitare sviraju, tek povremeno je moguće prepoznati riffove koji se ubrzo izgube u hrpi sirove buke.
Zlobnici bi rekli kako postoji velika vjerojatnost otkrivanja novih stvari svaki puta kada pustiš ovaj EP, i to uopće nije daleko od istine gledajući koliko toga ostane skriveno od slušatelja.
Unatoč tome ovakav zvuk nije odbojan, postoji nešto što je istovremeno tajanstveno i privlačno u njemu, kao da te zove da ga slijediš u njegove mračne dubine i pokušaš otkriti o čemu se radi.
Trenutna situacija govori da je najviše toga moguće izvući iz naslovne stvari, iako i ona na pojedinim dijelovima postaje poput zatvorene zemljine utrobe i ne dopušta slobodan ulaz svakome.
Vokal je više blackerski nego što je to bio na nekoliko zadnjih studijskih albuma benda, na trenutke zna pustiti kakav kraći vrisak ili barem naznaku da će krenuti prema takvoj izvedbi.
Bez obzira što na neki način ostaje nedorečen, Nightmarish Sleep je izdanje koje ulijeva povjerenje, ako zbog ničeg drugog onda zbog toga što rađa želju za otkrivanjem svih njegovih sastojaka.

DODSFERD Posted - 11/02/2020 : 01:53:23
Svartsyn se nalazi u aktivnijoj fazi svoje karijere i već 3. godinu zaredom objavljuje muzičko izdanje, u prvoj polovici 2013. izašao je 8. po redu full length album pod imenom Black Testament.
S obzirom da je prethodnik The True Legend bio modernija verzija prvijenca benda, ne može se smatrati kao najbolje mjerilo za povlačenje usporedbi između 2 međusobno najbliža izdanja.
Zbog toga je potrebno otići još jednu godinu unaprijed i osvrnuti se na album Wrath upon the Earth, koji se zbog više razloga može ubaciti na mjesto pravog prethodnika u ovom slučaju.
Sva sreća što se poveznice između ta 2 izdanja ne odnose na kvalitetu same muzike jer je Black Testament debelo nadmašio Wrath upon the Earth i barem djelomično ublažio njegov gorak okus.
Iako postoje sličnosti u načinu sviranja finalni proizvod sada nikako nije isti, a najvažnije od svega je da Black Testament ni približno nema onu količinu dosade i nemaštovitosti.
Naravno da se i ovdje može pronaći određen broj nedostataka, prije svega zbog činjenice da muzika nije za duže pamćenje, ali barem nije naporna i ne igra se sa živcima slušatelja.
Još jedna pozitivna promjena se odnosi na zvuk koji se više približio black usmjerenju, dok su death elementi izraženi u minimalnim količinama i to uglavnom kroz vokalnu izvedbu.
Muzika bi se mogla opisati kao moderniji black, sve se jasno čuje jer nema prljavštine, a jedino uvodnih pola minute stvari Carving a Temple podsjeća kako bi to zvučalo uz siroviji pristup.
Album je dosta žestok jer gitare dominiraju cjelokupnom izvedbom, melju sve pred sobom bez znakova posustajanja, što je sada posebno istaknula kvalitetnija produkcija nego inače.
Demoness with Seven Names je moj osobni favorit između 7 stvari, možda je jedino naslovna nešto slabija od ostatka jer na svojem početku sadrži one lošije death utjecaje.
Vokal se vrlo malo razlikuje od onog na Wrath upon the Earth, ali on ovdje dosta ovisi od muzičkog dijela, pa se odmah puno bolje uklopio nego na prijašnjem promašenom slučaju.
Black Testament je kao nekakvo iskupljenje za Orniasa i njegov Svartsyn, sasvim sigurno se ne može mjeriti s boljim albumima benda, ali nakon svega u zadnje vrijeme to nije toliko ni važno.

DODSFERD Posted - 09/02/2020 : 01:42:06
Nakon velikog razočaranja s prethodnim albumom Svartsyn nije dugo čekao na objavljivanje sljedećeg, 7. po redu studijski album je izašao u prvoj trećini 2012. godine pod poznatim imenom The True Legend.
Naravno, ovo nije novo izdanje u pravom smislu te riječi, već se radi o ponovnom snimanju albuma prvijenca kojeg je Svartsyn pod identičnim imenom objavio davne 1998. godine.
Kada se bend odluči na ponovno snimanje nekog svojeg izdanja uvijek postoje razlozi za i protiv, nije to svaki puta dočekano s odobravanjem kod fanova jer se nerijetko znaju događati promašaji kod ovakvih projekata.
Vjerujem da je u ovom slučaju bila presudna nešto lošija produkcija originalnog izdanja, meni osobno nije smetala jer je taj nedostatak nadoknađen sirovim i oštrim zvukom, ali ima onih koji su upravo zbog toga kritizirali album.
Nova verzija albuma definitivno posjeduje kvalitetniju produkciju što je sasvim normalno i očekivano, mada bih rekao kako je to jedina prednost u odnosu na ono što je ponudila starija verzija.
Koliko god čudno zvučalo, starije izdanje je meni osobno ispalo bolje jer unatoč slabijoj produkciji sadrži posebnu mračnu atmosferu koju više nije moguće tako vjerno dočarati na modernoj opremi.
Ne mogu reći da ova nova verzija u sebi sadrži išta loše, samo prevladava osjećaj da je nepotrebna s obzirom da je već 1998. godine s muzičke strane ponuđeno sve što se moglo ponuditi.
Razlike u zvuku su drastične, one idu do te mjere da imam dojam kako neke novije stvari zvuče pomalo pankerski kada naizmjenično pustim obje verzije jednu za drugom.
Taj osjećaj nestaje kada usmjerim pažnju samo na nove snimke, ali se svejedno ne može pobiti činjenica kako im nedostaje sirovosti, mada ostaje jasno da je tako ciljano napravljeno.
Popis pjesama ovdje nije identičan kao na starijem izdanju, malo drugačiji raspored i izbacivanje nekih riječi iz imena su zanemarivi, dok potpuno izbacivanje stvari Goatthrone ipak ide u lošije poteze.
Vokal nije klasični blackerski, ali je unatoč tome osjetno bolji i prihvatljiviji od onog neprobavljivog s nesretnog Wrath upon the Earth, uglavnom daje prevlast muzici da izađe u prvi plan.
Novija verzija albuma The True Legend bez problema može proći za povremeno slušanje, iako je sasvim jasno da ću u većini slučajeva radije izabrati sirovije, mračnije i starije izdanje.

DODSFERD Posted - 09/02/2020 : 00:55:00
Svartsyn je napravio nešto dužu stanku nego inače između svoja 2 izdanja, na samom početku 2011. godine izlazi njegov 6. full length album pod imenom Wrath upon the Earth.
Gledajući ocjene na najpoznatijoj metal arhivi Wrath upon the Earth kotira kao najslabiji Svartsyn album, a nakon što sam ga detaljno upoznao mogu reći da to nije bez razloga.
Nakon prethodna 2 jako dobra izdanja benda nisam očekivao ovakav pad pa je time razočaranje još veće, nije lako pronaći prave riječi za objasniti koliko je ovo dosadno, naporno i potpuno bezidejno.
Imam dojam da je Svartsyn pokušao prodati sličnu taktiku kao kod prethodnika Timeless Reign; kompleksniji pristup koji tek s kratkim odmakom daje plodove, samo što je u ovom slučaju rezultat potpuno izostao.
Muzički albumi se uglavnom sastoje od više segmenata gdje je cilj slušatelja dobiti barem nešto pozitivno, ali ovdje je situacija takva da jednostavno ne znaš što je lošije po tom pitanju; zvuk ili vokal.
Kvalitetne ideje su potpuno izostale i pokušava se progurati nešto što je odsvirano bezbroj puta ranije, nekakva generička rješenja koja će vrlo često prva pasti na pamet kada kreaciji pristupiš bez potrebne motivacije.
Kako album odmiče muzika se udaljava od prepoznatljivog black zvuka i sve više naginje na mješavinu black/death stila, a takve mješavine po pravilu ne donose ništa vrijedno moje pažnje.
Niti vokal više nema ništa od onoga što ga je krasilo na nekim prijašnjim izdanjima, također vuče na death i toliko je iritantan, a ne posjeduje ni hladnoću da se izvuče kao na Timeless Reign.
Druga polovica albuma je tek pravo mučenje, posebno zadnje dvije stvari Blood Temple i He Who Knows koje su čisti otpaci i imam dojam da su ubačene samo da popune potreban broj.
Situacija je još poraznija kada uzmeš u obzir činjenicu da sve skupa traje relativno kratkih 36 minuta, a tijekom slušanja jedva čekaš da stigneš do kraja i konačno prekineš to mučenje.
Kada se već odlučim na detaljniju analizu svakom albumu dajem podjednaku šansu da se dokaže (5-6 slušanja raspoređenih kroz 2 dana), ali Wrath upon the Earth ni najmanje nije iskoristio ukazanu priliku.
Možda bih samo stvar My Mountain mogao navući na prolaznu ocjenu, ostale je sigurno ne zaslužuju kada se sjetim da sam izgubio vrijeme bezuspješno tražeći nešto što će me ovdje privući.
Wrath upon the Earth je debelo ispod prosjeka i trenutno uvjerljivo najslabije Svartsyn izdanje, a to je sasvim dovoljan razlog da njegov sadržaj više nikad ne dođe ni blizu mojim ušima.

Poli Posted - 07/02/2020 : 17:27:07

novi GD




DODSFERD Posted - 07/02/2020 : 01:42:53
Ravno dvije godine nakon izlaska prethodnika Bloodline, krajem ljeta 2007. godine Svartsyn je objavio svoj 5. studijski album pod imenom Timeless Reign.
Timeless Reign je klasičan primjer kako početni dojam zna dosta zavarati i da mu ne treba davati previše pozornosti, tj. da je strpljenje vrlina koja na kraju može donijeti sasvim suprotne rezultate.
Nakon prvog slušanja skoro sam pokopao ovaj album, na njemu nisam pronašao ništa što bi me privuklo i bio sam uvjeren kako ga nikakvo forsiranje ne može spasiti od nadolazeće katastrofe.
Međutim, svako sljedeće je pokazalo određeni napredak, kao da su se postepeno posložili svi dijelovi mozaika i otkrili ono što je bilo nemoguće vidjeti na samom početku.
Poznato je kako zvuk zahtijeva vremena, ali meni je ovdje puno veći problem bio vokal, djelovao je umorno i nezainteresirano za ono što radi, a na trenutke čak i odbojno.
Uglavnom black bendovi ne prakticiraju ovakvu izvedbu koja se više oslanja na pripovjedački ton nego na screaming, kada naletim na nešto takvo potrebno je napraviti prilagodbu.
Situaciju je spasila činjenica da me Orniasov vokal ubrzo počeo podsjećati na Azaxula iz istoimenog omiljenog mi benda, posjeduje sličnu hladnoću iako nije u pitanju ta razina uvjerljivosti.
U muzičkom dijelu je ipak napravljeno više bez obzira što ovo malo odudara od starijih radova, zvuk je vjerno dočarao kako treba izgledati moderniji pristup sirovom black metalu.
Timeless Reign je svakako kompleksniji nego prethodnik Bloodline, najbolji primjer toga je stvar Tehom koja će na početku većini vjerojatno proći nezapaženo.
U sličnu kategoriju spada i Spiritual Death, samo što ona na nekoliko mjesta ima lagani atmosferični dodir po čemu je jedinstvena kada je u pitanju ovaj album.
Tempo sveukupno nije pretjerano brz, uspostavlja se dobra ravnoteža između bržih i sporijih dijelova, što je na kraju najidealnije rješenje ako ciljaš na više različitih profila slušatelja.
Iako su izašli jedan za drugim, Timeless Reign je teško uspoređivati s albumom Bloodline, svaki ima svoje prednosti i za sada se izdvajaju na vrhu kao najbolja Svartsyn izdanja.

DODSFERD Posted - 05/02/2020 : 01:56:14
Kao po nekoj šabloni Svartsyn objavljuje svoja izdanja u pravilnim razmacima, u drugoj polovici 2005. godine izašao je njegov 4. full length album pod imenom Bloodline.
Za ovaj album se može reći kako otvara prolaz između 2 milenija s obzirom da se ne može precizno svrstati niti u jedno od njih kada je u pitanju vrijeme nastanka materijala.
Radi se o tome da je Bloodline prvobitno sniman tijekom 1997. i 1998. godine, ali ta snimka nije odmah objavljena već 2005. nakon što je na njoj izvršeno remasteriranje.
Ne znam kako zvuči originalna verzija jer ne postoji kao službeno izdanje, dok se na ovoj prerađenoj itekako primjećuje da odudara od ostalih Svartsyn materijala iz 90-ih godina.
Možda bi najpreciznije bilo reći da je ovdje zvuk nekakav logičan nastavak prethodnog albuma Destruction of Man, kao da je vođeno računa o tome da ne ostavlja dojam starijeg izdanja.
Pretpostavljam da je stvar u nešto modernijoj produkciji, ona ipak ne pretjeruje čime je omogućeno da muzika sadrži dovoljno elemenata tradicionalnog skandinavskog black metala.
Teško je Bloodline usporediti s nekim drugim bendom ili čak određenim albumom iz prethodnog razdoblja, ovako mi djeluje da stilski više vuče na norvešku nego na švedsku scenu.
Riffovi su pamtljiviji nego što je ranije bio slučaj kod Svartsyna, možda će se nekom učiniti da je muzika monotona jer su stvari slične i niti jedna se ne izdvaja iz cjeline.
Upravo zbog toga album posjeduje dobru količinu kvalitete, ujednačenost nije kriva samo za činjenicu da se ništa ne izdvaja, već je zaslužna da ovdje nema gotovo niti jednog slabog trenutka.
Naravno, tu mislim samo na prvih 9 stvari koje su se originalno našle na ovom albumu, a nikako na ona 2 bonusa koja su stavljena kao dodatak na reizdanju iz 2009. godine.
U pitanju su stvari sa EP-ja Tormentor iz 1998. godine, pošto one nisu remasterirane zvuk je očajan i nerazumljiv pa ću taj dodatak zanemariti da ne kvari ukupni dojam.
Gledajući kronološki po datumima izlaska Bloodline definitivno nadmašuje sva prethodna Svartsyn izdanja, album koji jednostavno mora pronaći svoje mjesto kod istinskog black fana.

DODSFERD Posted - 03/02/2020 : 13:17:43
Svartsyn ne dopušta da veća pauza prekine njegov muzički rad, pa sredinom 2003. godine objavljuje svoj 3. po redu studijski album pod imenom Destruction of Man.
Nakon prethodnog vrlo kratkog ...His Majesty Svartsyn je sada snimio materijal koji svojom dužinom zadovoljava standarde prisutne kod ovakve vrste izdanja.
S muzičke strane također je primjetan napredak, iako kada se sve zbroji nema većih stilskih promjena kod samog zvuka, jedina razlika je nešto kvalitetnija produkcija.
Ono što je ostalo potpuno identično u usporedbi s prethodnikom je furiozni tempo, brzina je još uvijek glavna pokretačka snaga i nešto bez čega bi ovaj album funkcionirao slabije.
Destruction of Man zvuči čišće nego sva prethodna Svartsyn izdanja, ali samo zato jer su ona produkcijski bila vrlo prljava i sirova, što sada nije slučaj u tolikoj mjeri.
Ovaj album je nekakva kombinacija Immortala iz početne faze njegove karijere i švedskog black metala novog milenija, a prisutna je i od ranije poznata Svartsyn kaotičnost.
Utjecaj Immortala najviše se osjeti kroz vokal, Orniasov način izražavanja u sebi sadrži elemente abbathovske hladnoće uz tek povremene naznake odlaska prema screaming izvedbi.
Children of Plague svojim tempom na trenutke podsjeća na Marduk iz perioda albuma Panzer Division Marduk, ako se zanemari nešto sporiji početak u pitanju je vjerojatno najbrža stvar.
A kada bih morao odabrati najbolju onda je to naslovna koja ujedno zatvara album, kod nje me privukao jedan apokaliptično-melankolični riff koji se ponavlja na nekoliko mjesta.
Destruction of Man je više nego solidan album za povremeno slušanje, ne mogu reći da će oduševiti bilo kojim segmentom, ali najvažniji je taj korak naprijed u odnosu na prethodnika.

DODSFERD Posted - 03/02/2020 : 12:25:01
Na samom kraju 2000. godine Svartsyn je objavio svoj 2. po redu studijski album, koji je izašao pod pomalo neobičnim i mističnim imenom ...His Majesty.
Ne znam je li Svartsyn tih godina imao kakvih problema s diskografskim kućama, ali s obzirom da je ovaj materijal nastao godinu dana prije izlaska nameće se zaključak da nije bilo baš sve idealno.
Niti ...His Majesty nije idealan album, iako je pokupio dobre ocjene i neki ga svrstavaju u top 10 švedske scene, ja u njemu nisam pronašao ništa posebno što bi me oborilo s nogu.
Nekako mi djeluje prilično monotono i nedostaje mu više upečatljivih trenutaka, unatoč tome što traje jedva preko 30 minuta dosta situacija se ponavlja, što je inače slučaj kod puno dužih izdanja.
Niti prethodnik The True Legend nije bio oličenje raznovrsnosti, tamo se također moglo pronaći dosta ponavljanja, samo što je to izgledalo fluidnije i prirodnije nego ovdje.
...His Majesty nema takvu sirovost kao prethodni album, bez obzira što su zbog toga gitaristički riffovi razumljiviji nego prije, to svejedno ne donosi prednost od presudne važnosti.
Kaotičnost u gitarističkoj izvedbi je opet dala svoj doprinos zbog čega nije moguće brzo registrirati što se događa, češći susreti pomažu u dešifriranju toga, ali ne donose željeni rezultat.
Ono što se sada nalazi na visokoj razini je ubitačni tempo koji ne posustaje gotovo cijelom dužinom materijala, rekao bih da su bubnjevi pokazali najviše od svih instrumenata.
Vokal Orniasa također spada u bolje dijelove albuma, posebno mi se sviđa njegova izvedba na posljednjoj pjesmi I'm Cleopatra's Killer koja u ovakvom sastavu kotira kao najbolja.
Iako puno bliže osrednjem nego ispodprosječnom izdanju ...His Majesty je meni osobno blago razočaranje, možda sam previše očekivao misleći da se može ponoviti identičan razvoj situacije kao na The True Legend.

DODSFERD Posted - 31/01/2020 : 23:59:22
Početne dječje bolesti s kojima se susretala većina bendova u ono vrijeme zahvatile su i Svartsyn, što je bilo u velikoj mjeri vidljivo na njihovom demo izdanju A Night Created by the Shadows.
Međutim, naznake poboljšanja su se počele nazirati već na prvom studijskom albumu benda koji je izašao krajem 1998. godine pod imenom The True Legend.
Prvijenac Svartsyna je sniman još tijekom 1996. godine i trebalo je prilično vremena da ugleda svjetlost dana, a nisam uspio pronaći podatak što je točno bio razlog tolikog velikog kašnjenja.
The True Legend je na neki način iskupljenje za Svartsyn zbog očajno lošeg zvuka na prethodnom demou, mada se svejedno ne može reći da je i ovdje sve idealno po tom pitanju.
Iskupljene može biti zbog činjenice da je bend ponovo snimio dvije stvari sa demoa i ubacio ih ovdje, koliko god da nije očaravajuća produkcija na kraju ima prolaz i može se zažmiriti na određene nedostatke.
Kada sam već kod ponovnog snimanja, treba napomenuti da je 2012. Svartsyn opet snimio ovaj album, ali ta verzija je potpuno drugačija po zvuku, a čak je promijenjen i redoslijed pjesama.
Ova verzija albuma ima dosta sirov i oštar zvuk, sigurno se neće usrećiti fanovi čistoće i ušminkanog black metala, dok bi ostali mogli uživati ako budu imali dovoljno strpljenja i pruže mu šansu.
Stvar je u tome da ovo sigurno neće sjesti na prvu iz jednostavnog razloga što je vrlo teško odmah dokučiti riffove koje gitare sviraju, rekao bih da su dosta kaotični i nerazumljivi upravo zbog sirove produkcije.
Čak niti nakon većeg broja slušanje ne ide sve podmazano, muzika je toliko prljava da zahtijeva koncentraciju na visokom nivou kako bi se uopće moglo nešto prepoznati, ali unatoč tome meni nije bila naporna.
The True Legend je nekakva kombinacija prvog i drugog vala black metala, kada bi se spojio Bathory iz svog početnog perioda sa švedskim blackom 90-ih godina dobio bi se upravo ovakav album.
Prisutan izraženiji bass me ugodno iznenadio, inače mi više odgovara kada taj instrument ostane u pozadini, dok se ovdje izvrsno uklopio i velika je pomoć ovako sirovim i prljavim gitarama.
Kod dvije stvari je čak ubačen i synth, nema tu ništa simfonično u njemu već više daje mračniju atmosferu, a na The Shadows Is Painting My Eyes stvara ugođaj iz starih horor filmova.
Ne bih ništa posebno izdvajao jer je sve ujednačeno kvalitetom s dosta međusobnih sličnosti, pogotovo stvari The Snake in the Garden of Eden i A Cursed Blaze from the Castle koje imaju skoro identičan ritam i vokalne linije.
Vokal je pravi blackerski s puno iskonskog zla u svojoj izvedbi, iako ga je gotovo nemoguće razumjeti odgovara za ovakvu muziku kojoj su sirovost i mračna atmosfera glavna pokretačka snaga.
The True Legend je album za prave tradicionaliste i fanove starog black metala sa svojih početaka, pod uvjetom da su dovoljno strpljivi i da nemaju predrasude prema ovakvoj zastarjeloj produkciji.

DODSFERD Posted - 31/01/2020 : 23:26:28
Svartsyn je švedski bend koji je pod tim imenom prisutan na sceni od 1993. godine, u sastavu benda je već duže vrijeme samo Ornias, dok je u početnom periodu pa sve do 2010. bilo barem po 2 člana.
Svartsyn niti u jednom dijelu svoje karijere nije imao pauzu po pitanju muzičke aktivnosti, redovito snima i objavljuje razne vrste izdanja, a najznačajnije je da njegova diskografija broji 9 full length albuma.
U početnom periodu se poput mnogih drugih bendova smanjenih mogućnosti ograničio na demo radove, recimo da je od prva 3 najvažniji A Night Created by the Shadows koji je izašao u prvoj četvrtini 1995. godine.
Prilikom snimanja materijala za ovaj demo nastalo je 9 pjesama, ali je zbog nekog nepoznatog razloga samo njih 5 završilo na finalnom proizvodu, kazeti izašloj u limitiranom broju primjeraka.
Kada bih nagađao zbog čega su preostale 4 otpisane, sudeći po ovim dostupnim snimkama rekao bih da im je presudila (ne)kvaliteta zvuka, možda je bend smatrao kako je slušateljima dovoljno 25 minuta nečeg ovakvog.
S obzirom na vrlo lošu produkciju teško se oteti dojmu da bi nešto duže bilo prenaporno za slušanje, ovako postoji šansa da barem stigneš do kraja kada se zaželiš primitivnog zvuka.
Ne znam je li u pitanju greška kod prebacivanja na digitalni format ili je snimka u originalu takva, ali ovdje na nekoliko mjesta postoje tehnički problemi zbog nestajanja zvuka što još više unazađuje izdanje.
Same ideje niti nisu loše, u pitanju je standardni skandinavski black metal iz prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, koliko god stvari jedna drugoj bile slične to ipak ne predstavlja glavni problem.
Vokal je nešto bolji od muzike jer nije toliko zaglibio u primitivizam, mada će sve skupa teško privući ozbiljnijeg slušatelja, eventualno nekog željnog istraživanja po ovakvim demo radovima.
A Night Created by the Shadows je samo usputna stanica na početku dugotrajnog putovanja za Svartsyn, čak niti najveći fanovi benda neće ništa izgubiti ako ga preskoče i ne uvrste u svoju kolekciju.


forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.27 seconds. Snitz Forums 2000