pa sta u Srbiji (tj cijelom Balkanu jer nije ni u Hrvatskoj bolje) neznaju za kondome i pilule? pa djeca sada samo gledaju pornice i niko se ne stiti:(
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više necu oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreca nije puki ljubavni jad. Ili, tacnije receno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozistickom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotac od metafizicke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmickoj besmislici i noci. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast cistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomucno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeci od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me rec može ubiti. Ja sam najveci deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o cemu peva, koji ima jedan povlašcen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešceg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreca od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesrece. Secaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrecan covek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tacno. Ja cu pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne ocekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da cu je nadživeti.
Želi ti sve najbolje Branko
P.S Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj pocecu da mislim o smrti. Ponoc je. Dovidjenja. Branko Bjankinijeva 11 Zagreb
U jebo te! Od ovoga može da se rikne..."Izvukla si ciglu iz temelja ljubavi naše..."
"Stavi me kao znak na srce, kao pecat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Zar je njezin zar vatre i plamena Bozjeg".
Lajanje na zvezde?Urlanje njenog imena na omiljenom mestu?Isparavanje alkohola na prostirci od blata?Smaranje pevaca jer nezna "onu" pesmu? Njah...ma ne,prelezao sam te bolesti.Ponekad eto razmisljam o proslim vremenima,o osobama koje su mi nesto znacile,o tome kako mi je bilo lepo...to mu dodje,u "ovim goodinamaaa",kao "ceskanje ljubavnih oziljaka"...Zasvrbi,poceses se...a onda se setis da ima tu jedna mala kojoj si onomad obec'o da ces joj ispricati svoju zivotnu pricu i pokazati joj malog medveda(na nebu)...Only forward!