| Author |
 Topic  |
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
 Posted - 11/10/2009 : 17:10:43
|
Evo, moj mali pothvat, poceo sam ga pisat pred par dana i još nije niti malo blizu kraja. Za pocetak cu tu staviti samo prolog i jedan mali komadic prvog poglavlja. Komentari i kritike (pozitivne i negativne) su itekako dobrodošli, s toga se ne libite napisati ako vam se procitano (ne) svida 
Evo:
ZAGOR - Posljednje putovanje
PROLOG: Feniks
Hladnoca se takorec uvukla u zidove. Hladni, grubo iskelsani kameni blokovi su poprimili nešto svjetliju boju, izgledali su gotovo ledeno, kao da su postavljeni u nekoj pecini u blizini Sjevernog Pola. Nedvojbeno su bili vlažni, vidjelo se to na nekim djelovima, pogotovo kutovima. Medu blokovima se nazirao i plitak sloj mahovine. Njoj je pogodovao taj nedostatak ikakve topline. Svijeca na malom okruglom drvenom stolicu je plaho, gotovo bojažljivo isijavala blijedu svjetlost, kao da se boji da ce je ta hladnoca proždrijeti. Ipak, krakovi njenog svjetla su obasjavali prostoriju. Da se tu našao neki nepristrani promatrac, vidio bi (osim ledenih zidova) i lance ucvršcene na neke od blokova, lance odavno zarobljene u hrdi, vjerojatno nepomicne. Vrata koja su bila jedini otvor u nekom od zidova su odavala dojam kao da se dugo vremena nisu pomakla. Ne treba ni napomenuti da su izgledala kao ždrijelo neke zvijeri koja je cekala kada ce netko uci, tako da ga više nikad ne pusti vani.
Nikakvog prozora ni bilo kakvog drugog procijepa nije bilo na hladnim zidovima i po tome bi se dalo zakljuciti da se prostorija nalazi u podzemlju. Nepristrani promatrac bi nakon ogledavanja te hladnoce i okrutnosti mogao baciti pogled prema tlu. Osim prljavštine, na (zemljanoj?) podlozi bi vidio priliku koja kleci. Odjevena u tamno sivu debelu odjecu, potrebnu za održavanje dragocjene topline u tijelu, prilika je gledala u tlo. Njena do ramena duga, slijepljena tamnosmeda kosa je padala preko ociju. Lice je bilo zaklonjeno. Promatrac definitivno ne bi bio siguran trese li se prilika od hladnoce ili od straha prema drugoj prilici koja je naslonjena stajala u kutu prostorije, jedinom njenom dijelu gdje svijeca nije bacala svjetlost. Po držanju figure u kutu se dalo naslutiti da se radi o muškarcu, atletski gradenom. Stajao je naslonjen na vlažni zid, a lice mu je bilo u mraku. Prekrižene ruke u krilu su bile nemirne. Pucketao je prstima od nervoze i od išcekivanja. Malo pomakne glavu i baci pogled na onu priliku u sivome. „Kukavica“, pomisli. Promatrao ga je tako nekih minutu-dvije i potom progovori. Hrapavi glas nije odavao ništa osim toga da mu je vlasnik pretrpio mnogo boli, te bi se trebao smatrati sretnim što je uopce živ, a kamoli što može govoriti.
- „Shvatio si? Nadam se da ne trebam ponovno objašnjavati.“
- „Da, gospodine. Ja i odred cemo uciniti tocno onako kako ste rekli. Žrtva nece ni shvatiti što se dogodilo, a vec ce biti u našim rukama.“
Koliko god da je probao zvucati hrabro, pognutog muškarca je izdavao drhtaj u glasu. Gospodin s kojim je pricao (uvjetno „gospodin“, nikad nije vidio nikoga tko je izgledao manje gospodski od toga cudaka u kutu) mu se nimalo nije svidao, ulijevao mu je strah u kosti. Kad bi se usudio priznati si, rekao bi da mu je izgledao poremeceno, osakaceno, ludo… Ali hej! Ipak je placao cifrom kakvu on nije vidio nikada u životu. Od samo trecine obecanoga on i njegovi momci bi mogli živjeti kao u raju i dva života. A to je samo trecina bila. Nije htio ni zamišljati što bi mogao s cijelom placom. Nije htio, ali ta mu se ideja cesto motala po glavi. Zato, bez pitanja, brzo ce obaviti svoje, a potom odmagliti što dalje od ovog cudaka, nadajuci se da ga nikada više nece vidjeti.
- „Odlicno. Zapamti, želim ga živa i netaknuta, zdrava ko dren. Treba mi takav i samo takav. Ne smijete si priuštiti pogrešku. Dobro to znate.
- „Da, gospodine.“
- „Reci mi još, kapetana ste obavijestili?“
- „Uputio sam mu pismo cim ste mi rekli. Sinoc mi je došao odgovor, porucio je da je on vec na dogovorenom mjestu, ceka daljnje zapovijedi.“
- „Ubrzo ce ih i dobiti, to nije nimalo upitno. Mislim da bi to bilo sve… Slobodan si otici. Obavijesti momke da krecu u akciju za tri dana.“
- „Ali gospodine…“
- „Ne! Ti ceš mi biti mnogo potrebniji ovdje. Vjeruj mi.“
- „Dobro, gospodine.“
- „Ako je to sve, slobodan si, možeš ici…“
- „Gospodine?“
- „Da?“
Pognuta prilika se zamisli samo na sekundu. Nije nikako htio izazvati bijes gospodina u kutu, ali se nikako nije mogao sjetiti da mu je odao jedan bitan detalj vezan uz njihov zadatak. Vitalni podatak, rekao bi. Bez njega nikako nije mogao obaviti ono što je traženo od njega.
- „Pa, ovaj… Gospodine, mislim da mi niste rekli kako izgleda naša meta. Htjeli ste to cuvati do samoga kraja. Ja… Ne razumijem kako bi ga trebali naci kada ne znamo kako izgleda?“
- „U pravu si, i vrijeme je da saznaš upitano. Dovesti mi morate niskoga meksikanca velikog trbuha. Vjeruj mi da ga nece biti problem naci. A sad idi. Sve potrebno znaš.“
Prilika se uspravi, nakloni i ode kroz vrata. „Napokon“, pomisli onaj u kutu. Pljune na pod, bijesan. „Trebao sam naci nekoga sposobnijega. Iako za Sive kažu da su najbolji na cijelom otoku, ne ulijevaju mi nikakvo povjerenje. Ipak, za one novce koje sam im obecao, vjerujem da ce obaviti zadatak tocno onako kako im je zapovjedeno“. Idalje se nije pomakao iz svog kuta, ali je ruke iz krila premjestio u džepove. Ipak im je tu bilo toplije, a sam Bog zna da mu više ne treba ozeblina ni slicnih problema vezanih za temperaturu. Imao ih je u prošlosti i previše… Kad se samo sjeti što je bilo… „Past ceš mi u ruke, napokon ceš mi pasti u ruke kako i zaslužuješ, bespomocan i udaljen od svih koji su ti dragi. Jer to si ti ucinio meni. Obecao sam ti povratak na pravu stazu, ali duboko u sebi sam znao da ce bijes kad-tad prevladati. Ne možeš od mene ocekivati da cu tek tako prihvatiti gubitak svega za što sam živio. Ti si meni, Zagore, oduzeo sve što mi je pripadalo i trebalo pripadati, a uskoro ceš osjetiti isto na svojoj koži. Vjeruj mi da hoceš… Obave li oni idioti zadatak kako treba. Svinja cijim ih bogatstvom placam je zasluženo mrtva. Mogao sam ga, Zagore, sebi uzeti, ali mislim da je ipak ovako bolje. Njime sam platio tvoj život i on ce uskoro pripadati meni. A onda se cuvaj!“
Prilika napokon izade iz sjene. Pred njegovim licem bi i onaj promatrac užasnuto kriknuo i pobjegao. Gospodin iz sjene napravi lagani krug preko prostorije, prije nego ponovno stane i zamisli se. Ostao je još jedan dio njegova plana koji je trebalo detaljno razraditi. Sreca da za to vec ima strucnjaka, samo se treba posavjetovati s njim.
„Smiri se, smiri se. Ne dopuštaj da te bijes preplavi, ništa tako ne ide, vidio si i sam zadnji put…Moram se smiriti. A sada brzo do Caegala! I on svoj plan zna djelomicno, a nužno je da ga sazna do kraja. Ipak, ovaj put si ne smijem dopustiti nijednu, ni najmanju pogrešku. Caegal nije blesav, shvatiti ce što tražim od njega u roku odmah. Koliko sam vidio njegovih djela, sve sam više siguran da je on pravi izbor. Još ako su i glasine o njegovu podrijetlu istinite, onda nije moglo bolje. Daleki potomak jednog starog druida ce prvi napraviti korak ka tvojoj propasti, samozvani Duše sa Sjekirom!!“
POGLAVLJE PRVO: Neobican san
Mocvara Mo-Hi-La je bila živa kao i svake druge veceri. Svakakve divlje zvijeri su voljele to srce Darkwoodske šume, te su cesto zalazile u njega, tražeci hranu i vodu kako bi udovoljile svojim potrebama. Od velikih jaguara i medvjeda, pa do plahih srna i malih zeceva, cijelo je to carstvo dolazilo i lutalo uokolo dok bi mjesec bio visoko na nebu, baš kao i ove veceri. Plesali su svoje plesove, pjevali svoje pjesme i igrali svoje predstave cijele noci, dok ih majka Priroda ne bi potjerala i napravila mjesta za njihovu dnevnu bracu i sestre. Nedaleko obale mocvare, nalazio se otocic, zašticen od divljine živim blatom. I životinje su izbjegavale taj otocic, ali ne iz straha, vec iz nekakve vrste poštovanja prema stanovniku kolibe na sredini otocica. U to vrijeme, a sigurno je vec bilo oko dva sata poslije ponoci, veliki Duh sa Sjekirom je cvrsto spavao, vjecito na oprezu, zatreba li nekom izgubljenom lutalici pomoc, cak i sada, ovako kasno. Krevet do njegova je bio prazan. U kolibi se nalazila još jedna zvjerka, možda jedina takve vrste u cijeloj šumi. Proždrljiva, a nije jaguar, velika, a nije medvjed, prilika se šuljala prema smocnici. Udarivši golim palcem u štok vrata, Felipe Cayetano Lopez y Martinez y Gonzales jedva suzdrži bujicu psovki. „Opet!! OPET!! Dosta mi je više! Prva stvar što cu sutra uciniti je ta da cu proširiti vrata proklete smocnice, ne zvao se ja Chico!! Dovr.prokl.kvr…!!!“
|
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
|
Spookey
Starting Member
Bosnia and Herzegovina
99 Posts
Member since 20/06/2007 |
|
|
kandraks
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
3912 Posts
Member since 16/03/2009 |
Posted - 11/10/2009 : 18:57:35
|
| Jedva cekam nastavak,ovo za sada je odlicno!!! |
Dagda, Gospodaru Noci, obasjaj svoga slugu jer on ce zlatnim srpom Druida ubrati Svetu Imelu koja otvara Vrata Nadnaravnog Svijeta...Vrata koja vode do Bogova!!! |
 |
|
|
Bruce Springsteen
Advanced Member
5545 Posts
Member since 28/10/2008 |
|
|
kandraks
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
3912 Posts
Member since 16/03/2009 |
Posted - 11/10/2009 : 19:41:20
|
K`o da citam Zane Greya ili Karl Maya!!! |
Dagda, Gospodaru Noci, obasjaj svoga slugu jer on ce zlatnim srpom Druida ubrati Svetu Imelu koja otvara Vrata Nadnaravnog Svijeta...Vrata koja vode do Bogova!!! |
|
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 11/10/2009 : 19:48:42
|
| Hvala Trenutno radim na ostatku price, al ne mogu obecat kad ce se to nac tu na forumu, s obzirom da nemam baš puno vrimena za pisanje, heh... Drago mi je da vam se svida. Cujemo se. |
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
drakulloni
Senior Member
1317 Posts
Member since 25/09/2009 |
|
|
Bruce Wayne
Senior Member
Serbia
1060 Posts
Member since 03/09/2008 |
Posted - 12/10/2009 : 23:05:14
|
Ovo zaista ne zvuci lose... mada bih vise voleo nekog mracnog zagora,neku verziju u kojoj je cak i Ciko opasan,a zagor mracan i depresivan....etc Zar tako nesto ne bi bilo osvezenje????
Inace samo napred,voleo bih da procitam nastavak!! |
Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine.
|
|
|
|
Lord Vader89
stripovi.com suradnik
France
9604 Posts
Member since 05/07/2007 |
Posted - 12/10/2009 : 23:12:33
|
quote:
Originally posted by Bruce Wayne
mada bih vise voleo nekog mracnog zagora,neku verziju u kojoj je cak i Ciko opasan,a zagor mracan i depresivan....
neku verziju kako ciko lovi divlju svinju, onako stvarno....ali koliko god opasan bio, ne ide mu za rukom.
pa ga zagor onako mracno odvali od batina pa padne u depresiju praznog stomaka
|
Potpis u dva reda, prema pravilniku:
Vader je, kao i uvek, u pravu. ; john connor ; 2022 A.D. |
|
|
|
Bruce Wayne
Senior Member
Serbia
1060 Posts
Member since 03/09/2008 |
Posted - 13/10/2009 : 05:13:41
|
quote:
Originally posted by Lord Vader89
quote:
Originally posted by Bruce Wayne
mada bih vise voleo nekog mracnog zagora,neku verziju u kojoj je cak i Ciko opasan,a zagor mracan i depresivan....
neku verziju kako ciko lovi divlju svinju, onako stvarno....ali koliko god opasan bio, ne ide mu za rukom.
pa ga zagor onako mracno odvali od batina pa padne u depresiju praznog stomaka
Prokleti sprdacu,jel svaku dobru ideju moras da pokvaris
Kako ti humor nije malo vise na visini i slicnosti sa tim robotom sa slike  |
Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine.
|
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 13/10/2009 : 14:17:17
|
Polako, do nekih tjedan dana vjerojatno Neman baš puno vrimena za pisanje (faks i tako to...), al radin pomalo
U svakom slucaju, kako je neko reka vec gori, bit ce mracnija prica nego šta je inace slucaj u Zagoru!
Eto, ne budite nestrpljivi |
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
Lord Vader89
stripovi.com suradnik
France
9604 Posts
Member since 05/07/2007 |
Posted - 13/10/2009 : 14:32:12
|
quote:
Originally posted by Bruce Wayne
quote:
Originally posted by Lord Vader89
quote:
Originally posted by Bruce Wayne
mada bih vise voleo nekog mracnog zagora,neku verziju u kojoj je cak i Ciko opasan,a zagor mracan i depresivan....
neku verziju kako ciko lovi divlju svinju, onako stvarno....ali koliko god opasan bio, ne ide mu za rukom.
pa ga zagor onako mracno odvali od batina pa padne u depresiju praznog stomaka
Prokleti sprdacu,jel svaku dobru ideju moras da pokvaris
Kako ti humor nije malo vise na visini i slicnosti sa tim robotom sa slike
da mi je humor kao kod HAL-a, svi biste vi meni leteli iz vazdusne komore  |
Potpis u dva reda, prema pravilniku:
Vader je, kao i uvek, u pravu. ; john connor ; 2022 A.D. |
|
|
|
realist
Senior Member
Croatia
1206 Posts
Member since 09/09/2003 |
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 27/10/2009 : 10:34:17
|
Ne stignem cešce pisat, jebiga... :/ evo još malo novoga teksta:
POGLAVLJE PRVO: Neobican san
Mocvara Mo-Hi-La je bila živa kao i svake druge veceri. Svakakve divlje zvijeri su voljele to srce Darkwoodske šume, te su cesto zalazile u njega, tražeci hranu i vodu kako bi udovoljile svojim potrebama. Od velikih jaguara i medvjeda, pa do plahih srna i malih zeceva, cijelo je to carstvo dolazilo i lutalo uokolo dok bi mjesec bio visoko na nebu, baš kao i ove veceri. Plesali su svoje plesove, pjevali svoje pjesme i igrali svoje predstave cijele noci, dok ih majka Priroda ne bi potjerala i napravila mjesta za njihovu dnevnu bracu i sestre. Nedaleko obale mocvare, nalazio se otocic, zašticen od divljine živim blatom. I životinje su izbjegavale taj otocic, ali ne iz straha, vec iz nekakve vrste poštovanja prema stanovniku kolibe na sredini otocica. U to vrijeme, a sigurno je vec bilo oko dva sata poslije ponoci, veliki Duh sa Sjekirom je cvrsto spavao, vjecito na oprezu, zatreba li nekom izgubljenom lutalici pomoc, cak i sada, ovako kasno. Krevet do njegova je bio prazan. U kolibi se nalazila još jedna zvjerka, možda jedina takve vrste u cijeloj šumi. Proždrljiva, a nije jaguar, velika, a nije medvjed, prilika se šuljala prema smocnici. Udarivši golim palcem u štok vrata, Felipe Cayetano Lopez y Martinez y Gonzales jedva suzdrži bujicu psovki. „Opet!! OPET!! Dosta mi je više! Prva stvar što cu sutra uciniti je ta da cu proširiti vrata proklete smocnice, ne zvao se ja Chico!! Dovr.prokl.kvr…!!!“
Veliki Zagorov prijatelj i njegov pratitelj u gotovo svim dosadašnjim avanturama, niski meksikanac nešto punijeg stasa (ugodno popunjen, rekao bi on) je osoba kakvu nipošto ne bi smjeli pustiti blizu vaše kuhinje. Veliki borac protiv gladi, vlastite naravno i zagovaratelj ogromnih, bogatih ruckova i ostalih obroka, opet je ogladnio. Naravno, nije to bilo ništa neobicno, jer Chico je uvijek gladan. Uvijek. Nerijetko njegovu glad najviše odaje nervozno držanje, vikanje na osobe u blizini i nagovaranje Zagora da mu posudi još koji dolar kako bi mogao sjesti u nekakav restoran i opustošiti njihove zalihe za sljedecih mjesec dana. Znalo se dogoditi, i to ne jednom, da bi se pustošenje zaliha dogodilo cak i kad Chico nema ni pribijenog novcica uza sebe. U takvim bi situacijama ishod bio nešto drugaciji od planiranog odmaranja nakon objeda. Tako je Chico mnogo puta morao za kaznu ribati posude cijeli dan, a nerijetko bi upao i u kakvu tucnjavu iz koje bi ga Zagor morao izvlaciti. Ipak, ni takve kazne ga ne bi dovele do pouke, vec bi se prica znala jedino ponoviti na nekom drugom mjestu. Nocas ga je iz kreveta izvukla glad zbog vrlo cudnog sna. Prije nekih pet minuta se probudio uznojan i vrlo zabrinut. Nije htio priznati sebi da je bio pomalo i uplašen. Idalje osjecajuci žarenje u palcu, ude u smocnicu i nareže slanine. Ucinak je bio gotovo trenutacan. Okus sušenog mesa koje su on i njegov prijatelj uhvatili jednom prilikom je u roku odmah potjerao bol iz noge. Jeduci tako, uhvati se razmišljati...
„Mmm, Zagor bi mi u svakom slucaju trebao priznati da bez mene nikada ne bi ovako dobro pripremio slaninu. A bogme, ni ostatak smocnice nije za sramiti se. Teško da bi jedan divljak iz šume sam bio sposoban za to. Sve u svemu, sve je to dokaz da geni Lopeza, Martineza, Gonzalesa i ostalih još uvijek rade kao novi, hehehe.“
Odgrize još komadic slanine, a onda se prisjeti zbog cega je glad u njemu uopce i proradila veceras. Ponovno se zamisli, ali s nešto ozbiljnijim izrazom na licu. Znoj ga je ponovno poceo oblijevati.
„Ne razumijem. I prije sam sanjao snove koji su mi se cinili tako stvarni, za koje bi mogao dati ruku u vatru i reci da su se zbilja dogodili. Ali ovaj put je nešto drugacije, ovaj put imam dogadaj kao da se ovaj san nije dogodio, vec ce se dogoditi u buducnosti. Žalosno je to što se sada ne mogu sjetiti gotovo nicega, a maloprije sam se osjecao kao da sam tamo. Mutno, sve mi je mutno… Sjecam se šume. Da, definitivno sam sjedio u šumi, ne vjerujem da je bilo nešto pretjerano daleko odavde. I sjecam se, o sveta djevice, sjecam se otmice, svoje otmice!“
Instiktivno se trzne. Nije imao pojma zašto ga je taj san toliko pogodio ni zašto se u njemu radala želja da popravak vrata smocnice ostavi za neki drugi dan, a ujutro cim se probudi prvo Zagoru isprica što se dogodilo. „On ce znati što uciniti, on uvijek zna nekakav odgovor kad su u pitanju ovakve cudne stvari.“ Iskreno se nadao da je u pravu, da ce mu Zagor dati neko suvislo objašnjenje. Još jedan zalogaj slanine. Na trenutak se zamisli kako bi je trebali prodavati u apotekama kao sredstvo za smirenje. Potiho se nasmije svojoj ideji, pomislivši kako ce je definitivno jednom prilikom trebati predložiti Trampyju. Vražji skitnica je uvijek bio otvoren za najcudnije vrste i nacine zarade. Pomisli, nema se što izgubiti. Ne uspije li, sljedecih par mjeseci se nece pojaviti u doticnom gradu i to je to. Kasnije ce incident sam od sebe izblijediti.
„Nema mi nikakvoga smisla previše se brinuti oko toga sada, bilo pa prošlo. Ujutro cemo vidjeti što dalje, ako išta. Nekako imam osjecaj da cu se vrlo glupo osjecati pricajuci ovu pricu, ne vjerujem da ce se ciniti više toliko realna. Nema veze… Još zalogaj, mmm, pa odo nazad u krevet. Da se primjetiti da i nije baš previše toplo van pokrivaca.“
Dokrajcivši svoju bespomocnu žrtvu, uputi se nazad prema sobi, glasno udarivši palcem (ali na drugoj nozi) ponovno u štok, opsuje još par puta ispod glasa. Nakon što se uspio otarasiti svih zvjezdica koje su mu se pojavile pred ocima, legne u krevet. Odmah po tom Zagor zaklopi oci i zabrine se koliko ce još divljaci morati uloviti kako bi Chico napokon bio sit.
Sljedeceg jutra prvi se probudio Zagor. Veliki covjek, visok gotovo 190 centimetara, otvorio je oci u svom krevetu i ostao tako ležati nekih petnaestak minuta, u potpunoj tišini. Nije mislio o nicemu odredenom, glava mu je bila potpuno prazna. Ipak, nije mogao potisnuti osjecaj da nešto nije u redu, ali nije znao što. Njegovo šesto culo koje ga gotovo nikada nije iznevjerilo polagano se palilo. Nije mu se to nikako svidalo. Napokon, obuce svoju prepoznatljivu crvenu košulju sa žutim krugom na prsima, a u njemu crni orao. Volio je tu košulju, smatrao je dijelom sebe. Zapravo nije mogao ni zamisliti da bi ikada mogao živjeti bez nje, u nekoj drugoj odjeci. Ostati bez te košulje bilo je ekvivalentno tome da ostane bez noge ili ruke. Jednostavno, bila je dio njega… Izašavši iz kolibe, Duh sa Sjekirom je ugledao dan kakav se rijetko vidao i na inace ovako lijepom mjestu. „Jedno od najljepših jutara, mogao bi se zakleti da nije odavno bilo ovako…“. I bio je u pravu. Sunce se još sramežljivo uzdizalo, obasjavajuci vrhove stabala njegove šume, Darkwooda. Mnogo razlicitih ptica je pjevalo svoju ogromnu simfoniju, ne obaziruci se na ništa drugo. Vjetar je bio slab, gotovo da ga nije ni bilo, ali ipak se osjetio. Izuzev ptica, bilo je tiho, pravo pravcato jutro. Okrene se i pogleda kolibu, Chico se još nije probudio. Kao jutarnja gimnastika, padne mu napamet da bi mogao prošetati kroz šumu na svoj nacin, lijanama. Vec je krenuo prema prvom stablu, kad ga netko zazove, poznat i simpatican glas. Zaustavi se, a indijanac-poštar Drunky Duck došeta do njega.
- „Zagore! Stani sekundu, nemožeš otici tek tako, pogotovo ne kad ti u posjet dode stari prijatelj“
- „Heh, zdravo Drunky, dobro jutro… Lijep dan, ha?“
Cudni indijanac se kratko osvrne oko sebe i kaže:
- „U pravu si… Nije odavno bilo ovako lijepog jutra. Još dok sam šetao kroz šumu, zamijetio sam to. Znaš, zapravo mi je drago da sam ti morao donijeti pismo, volim proci ovuda…“
- „Isto to sam i ja pomislio trenutak prije nego si me zovnio. Što imaš za mene?“
- „A što misliš, pismo naravno. Samo me cudi to što ne piše od koga je. Naslovljeno je na tebe i to je to.“
- „Nema veze stari, dobivao sam i takvih pisama. Hvala ti puno.“
Poštar se vec poceo udaljavati, odbivši Zagorov upit želi li ostati na dorucku. Nakon dvije minute, išceznuo je i više ga se nije vidjelo. Zagor tada nije znao da ce sljedeci put kada ga vidi, atmosfera biti puno gora, tužnija od ove. Zagor to, dakako, nije mogao znati, ali naslucivao je da nešto nije u redu. Taj ga je osjecaj idalje držao, a nije znao zbog cega.
|
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
Rock.Bob Rock
Senior Member
Croatia
1146 Posts
Member since 25/03/2009 |
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 21/12/2009 : 19:43:56
|
| Nadam se da cu uskoro stici staviti nešto novoga... Jednostavno nisam stigao ništa, faks me obuzeo totalno. |
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 31/12/2009 : 19:12:46
|
Jutarnji trening naravno nije izostao. Brzim korakom je prešao opasnu i ubojitu mocvaru koja je okruživala njegov otocic, te se spretnim skokom uhvatio za prvu granu koju je vidio. Na njoj nije ostao dulje od sekunde, a vec je bio u zraku. Kroz gusti kompleks krošnji, grana i lijana za 10ak minuta je prešao put za koji bi nekome obicnim hodom trebalo više od pola sata. Lagani vjetar mu je otjerao pospanost s lica, te je kralj Darkwooda bistre glave razmišljao o pismu koje mu je donio cudni poštar. Odlucio ga je pogledati ipak malo kasnije, smatrajuci da mu je razgibavanje ipak bitnije. S druge strane, nije htio onako pospan citati poruku, kako mu ne bi promakao nekakav bitan detalj.
Toga jutra se Zagor osjecao drukcije nego inace. Kada bi ste ga upitali, vjerojatno bi vam odgovorio da se ne osjeca nikako posebno, vec kao i svaki dan. Ipak, sebi je morao priznati da ga iznutra izjeda nekakva tjeskoba, ne prejaka tako da bi samo o njoj mislio, ali ipak dovoljno upecatljiva da bi znao da je tu. Nije mu se to nikako svidalo. Šuma je, naprotiv, bila u potpuno suprotnom raspoloženju od njegovog; vesela, bucna, prošarana zrakama svijetlosti – živa. Svidalo mu se to, uz takvo stanje njegovog kraljevstva, Zagor se osjecao donekle mirnije. Opuštenije cak, iako je to bilo daleko daleko od one njegove uobicajne svakodnevne opuštenosti. Nakon što je završio svoje razgibavanje, uputio se nazad prema kolibi gdje ga je docekao itekako budni meksikanac. Ne pokazavši Chicu niti mrvicu od one prijašnje zabrinutosti, Zagor smirenim korakom došeta do vatre koju je meksikanac upalio kako bi napravio nešto za dorucak sebi i prijatelju.
- „'Bar jutar Zagore!“
- „Jutro Chico, cega dobroga ima za dorucak?“
Meksikanac ga pogleda iskosa, te frkne.
- „Za tebe pojma nemam, al' se upravo spremam pofrigati ova žalosna 4 jaja što sam ih našao jucer blizu kuce onoga staroga senilnoga trapera Bundyja.“
- „Ma daj, i misliš mi prodati pricu da si ih stvarno našao U BLIZINI Bundyjeve kuce? Prije bi rekao da si malo pronjuškao po njegovoj smocnici.“
Zagoru se tada na licu pojavi smješak, posljednji u mnogo vremena (samo što on to nije znao), te se taj smješak naposlijetku pretvori u smijeh kada meksikanac pocme psovati i kuditi Zagora što ga svaki božji put optužuje za nekakve krade i smicalice.
- „Moj Zagore, samo se ti smiji!! Da znaš, ja sam mnogo sposobniji i lukaviji nego što se to tebi cini! Nadaj se samo da ti to necu morati dokazivati kako bi ti spasio glavu. A sam Bog zna da to ne bi bio ni prvi ni zadnji put, e!“
No Chico se ipak nasmije, te Zagor sjedne do njega i naposlijetku zajedno doruckuju. Pokazalo se da su cetiri jaja za njih dvojicu stvarno premalo, te Zagor ustane i uputi se prema kolibi kako bi donio nekoliko komada pršuta, kako ipak ne bi ostali gladni odmah ujutro. Ušavši u kolibu, pogled mu prvo padne na stol i pismo na njemu. Prije nego li je i shvatio, uhvati ga onaj nemir i tjeskoba koji mu jutros nisu dali mira. Odluci ga sada napokon procitati, ali ipak, ne prije nego li je skoknuo do smocnice i uzeo ono po što se i uputio. Na izlasku, dohvati i pismo, te se uputi prema Chicu. Prije nego li je Zagor uspio i sjesti, Chico mu je iz ruke istrgnuo najcrveniji komad pršuta, te ga poceo rezati na vrlo vrlo tanke kriške. Nije se niti obazirao na svog prijatelja koji je u meduvremenu otvorio kuvertu, izvadio pismo i poceo citati. Svoj hvalospjev sušenom svinjskom butu i svojim kulinarskim umijecima je prekinuo tek kada je na Zagorovom licu vidio nešto zbog cega je izgubio apetit – bio je to strah. Tih se par trenutaka cinilo kao vjecnost; Chico se zamrznuo u vremenu i prostoru, s jednom rukom blizu usta, ociju uprtih u Zagora, koji je naprotiv skamenjen gledao u pismo, dok mu je izraz na licu bio nedokuciv.
- „Zagore…“
Tišina. Izuzev jedine izgovorene rijeci, ništa se nije promijenilo, idalje su obojica bili potpuno skamenjeni. Nakon dvije ili tri minute, ne bi se dalo sa sigurnošcu utvrditi, Zagor okrene glavu prema Chicu i najmirnijim glasom koji je tada mogao postici upita:
- „Kojega ti vraga izvodiš?“
Sada se i Chico trgnuo, izgledao je zbunjeno, ali pomalo i uvrijedeno, s obzirom da ga je Zagor napao bez razloga. Upita ga o cemu on to prica, te kaže da ne razumi što Zagor misli pod tim „kojega vraga izvodi“. Zagor mu samo tutne pismo u ruke. Nakon što ga je meksikanac procitao, ponovno mu se na licu pojavi onaj zbunjeni izraz i pogleda u Zagora.
- „Ovo je moj rukopis…“
- „Da, Chico, znam, zato te i pitam kojega vraga to izvodiš. To je kao trebalo biti smiješno ili nešto slicno? Poslati mi pismo u kojem bi to napisao?
- „Ne, Zagore, ni meni nije jasno o cemu se ovdje radi… Ovo stvarno je moj rukopis, ali se ne sjecam da sam u zadnjih par godina napisao ikakvo pismo. Ne shvacam što bi ovo trebalo znaciti.“
Obojica se zamisle. Zagor se ponovno uhvati pisma te opet procita (ovaj put naglas) drhtavi rukopis njegova prijatelja:
„Zagore
Fort Whale, brod Omega, za Boga miloga, požuri, mislim da ne mogu više.
Drže me tu, zavezana, izgladnjela, Zagore, mucili su me… Ne mogu više.
Nadam se jedino da ce netko pronaci ovo pismo, te da ce doci do tebe nekako.
Ako ne, zbogom prijatelju…“
Ponovno tišina. Samo su se gledali, bezizražajnih lica. Tišina je potrajala ponovno neko vrijeme, dok Chico nije progovorio, sjetivši se onog sna od sinoc. Iako mu se u pocetku cinilo budalasto uopce ispricati to Zagoru, mislio je da bar sada nema što izgubiti što se tice toga. Nije mogao vjerovati da se nije prije sjetio ispricati mu to. Zato pocme govoriti o tome što je sanjao. Nije dugo pricao, s obzirom da se nije mogao ni sjetiti mnogo toga. Ispricao mu je kako je sanjao da šetao kroz šumu, te da se nakon nekog vremena sjeo odmoriti, te da je naposlijetku bio otet. Toga detalja, da je sjeo odmoriti se, nije se sjetio sve do sada, cak mu ni sinoc kada se probudio nije pao na pamet. Ipak, nije mu davao neki veliki znacaj, pa se nije puno ni cudio tome. Zagor je samo pomno slušao, a kada je Chico završio svoju pricu, kratko je pošutio te potom progovorio.
„Hm, zvuci doista cudno, što je je“ kaže. „Da je neki uobicajan dan, vjerojatno bi ti rekao da se nisi dobro najeo sinoc te da si zbog toga imao nocne more, ali…“. Nakon toga ponovno ušuti, te se zamisli.
Chicu se nije svidalo što Zagor toliko razmišlja o tome, o necemu što je smatrao pomalo banalnim. Iako ga je ta tišina pomalo i plašila, nije se usudio ništa reci, a kamoli priznati to sam sebi.
„Zagore, cudan si jutros, u cemu je problem?“ upita meksikanac, na što se Zagor samo lagano trzne, isprva kao da ne želi odgovoriti na to pitanje, ali ipak se predomisli. „Cijelo jutro me progoni nekakav cudan osjecaj, a sad napokon imam dokaz da je na necemu osnovan. Samo još uvijek pojma nemam na cemu. Razmisli Chico, koliko logike ima sve ovo skupa? Ti sinoc sanjaš da si otet, jutros dolazi pismo ispisano tvojim rukopisom, tvojim Chico, u kojem piše baš to da ti se taj nesretni san ostvario. Zbunjen sam, mislim da je sve ovo nekakav trik, te da me njime netko želi istjerati iz mocvare, kako bi došao u Port Whale. Da, cini mi se to vrlo moguce…“
Chico nije mogao a da se ne složi sa Zagorovom slutnjom. Definitivno, zbilja se nešto cudno dogada danas, a nitko od njih dvojice zapravo pojma nema o cemu se radi.
„Slušaj debeli, mislim da ne bi bilo loše da ipak odem do Port Whalea vidjeti ima li išta nova, u krajnjem slucaju procavrljati s mornarima tamo i vidjeti znaju li išta što bi se trebalo znati. Uz malo srece, možda nabasam i na Fishlega ili Honest Joea. Bar se njima može vjerovati…“. Nakon toga ponovno umukne te se zamisli. Chico se za to vrijeme promeškoljio par puta, kao da mu ne paše ta ideja baš narocito. „Ali Zagore, kad je vec sve ovo toliko cudno, zašto i ja ne bi mogao otici s tobom? Ne bi baš volio ostati sam ovdje, za svaki slucaj, da se ne bi pojavio netko tko bi me doista odveo protiv moje volje.“
„Ova situacija mi se cini takva kao da bi je trebalo što prije istražiti, a ti za petama bi mi samo produljio put do Port Whalea. Vjeruj mi, brže cu sam stici. Uostalom, jednostavnije je ovako, valjalo bi da netko ostane kod kuce, desi li se nešto ili dode li još koja vijest, poput onog pisma. Pojavi li se Drunky Duck ponovno, svakako ga pitaj kako je to prokleto pismo uopce završilo kod njega, može? Bude li kakve opasnosti, produži do logora Mohawka i ispricaj Tonki što se desilo, shvatit ce. Njihov logor je ionako samo 20ak minuta od nas.“
Napokon, Chico se složi, iako ne baš presretan i utješen, a Zagor se gotovo odmah na svoj nacin uputi prema spomenutoj luci. Naravno, nije koristio uobicajni put kojim bi svatko šetao, vec je iskoristio svoj, po krošnjama i granama drveca, uz usrdnu pomoc lijana. Tek se nekoliko puta zaustavio kako bi došao do daha, a nekih pola sata od kad je krenuo, pocela je i lagana kiša. „Krasno, raspoloženje mi je ionako tmurno, samo je sad i ova kišurina nedostajala. Veselo ce biti u Port Whaleu…“. U tom trenutku nije ni pojma imao koliko je blizu svojoj sarkasticnoj istini.
Putovao je tako neko vrijeme dok se nije umorio od svog tog silnog skakanja po drvecu, pa je odlucio ipak sici na cvrsto tlo i prošetati malo. Nadao se da ce možda ugledati i kakvu kociju koja bi ga povela do luke, ali na njegovu žalost, to se nije desilo. Sunce je zapravo vrlo brzo nestalo, a na njegovu mjestu su se pojavili tmurni oblaci, sve više pojacavajuci onu laganu kišu od maloprije. Tako je Zagor nakon nekog vremena bio potupno mokar, a ne može se reci baš da mu je bilo toplo. Iako nije bilo nikakvog vjetra, osjetio je hladnocu u kostima. Temperatura se taj dan dosta snizila za vrlo kratko vremena. Krajolik se mijenjao kako je vrijeme prolazilo, pa se sada Zagor nalazio blizu velike litice koja je izgledala zastrašujuce opasno, ali u isto vrijeme i velicanstveno. Valovi su se u bijeloj pjeni razbijali o nju nekih dvadesetak metara niže. Sa njegove lijeve strane je bila šuma, mracnija i negostoljubivija od njegovog voljenog Darkwooda. S obzirom da je padao mrak, polagano je ubrzao korak. Odlucio je ipak ne provesti noc na otvorenom. Nešto bržim korakom nego prije došao je do prve kuce u okrugu, stare gostionice. Stajala je na samom rubu litice, a ovako u mraku i kiši je izgledala vrlo zastrašujuce i negostoljubivo. Ipak, Zagor se sjecao da je iznutra vrlo ugodna i simpaticna, a sjecao se i dvoje dobrih domacina koji su zadnji put njemu i Chicu pružili zaklon i hranu onda kada im je to najviše trebalo. Sjetio se toga Zagor, sjetio se i da je bila noc, slicna kao i ova… A sjetio se i još necega. Ono što mu je palo na um nije ga obradovalo kao ugodna slika unutrašnjosti gostionice, ne, nije bilo niti blizu tome. Sjetio se da su upravo taj put kad su on i Chico navratili u gostionicu, u nju ušli i još neki ljudi, nedugo nakon njih. Odjednom ga obuzme lavina sjecanja, sjetio se i ludog doktora i crkve na brijegu, onoga što je ostalo od lijepog gradica Port Whale… Sjetio se i dogadaja na brodu, te naposlijetku i onog nezamislivog užasa iz dubina, Krakena. Da, sve je to zapravo pocelo u ovoj gostionici, prisjeti se Zagor. Odjednom mu na um padne i Andrew Cain te shvati da odavno nije razmišljao o njemu. Nakratko se zamisli o njihovim zajednickim avanturama, kako ovdje, tako i u Africi. „Bilo je to davno“ pomisli Zagor „Raskrstili smo puteve“. Tek tada shvati da mu je hladno. Ubrza korak još više, te napokon dode do vrata gostionice. Prije nego li je ušao, zastane i shvati da mu se u glavi pojavi još jedna misao: „Šteta što nisi tu Caine. Sve mi ovo smrdi na opasnost, kao i zadnji put…“
Napokon, ude.
|
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 01/02/2010 : 23:34:54
|
„I was a highwayman. Along the coach roads I did ride
With sword and pistol by my side
Many a young maid lost her baubles to my trade
Many a soldier shed his lifeblood on my blade
The bastards hung me in the spring of twenty-five
But I am still alive.“
Bezimeni lutalica je sjedio u lijevom kutu velike prostrane prostorije i tiho svirao svoju gitaru, prateci je hrapavom, ali melodicnom i pjevnom vokalnom linijom. Nije ostavljao dojam kao da ga je briga što bi ostali posjetitelji gostionice mislili o njemu. Pognute glave se udubio u svoj posao i nije mario za nikoga oko sebe. S njegove desne strane je vatra veselo gorila, dok se na njoj pekao veliki komad mesa, buduca vecera svih posjetitelja. Za šankom je stajao vlasnik, isti onaj covjek koji je tu radio i prije nekoliko godina, iako mu se sada na kosi vidjelo nekoliko sijedih. Ipak, odaje dojam kao da se u zadnjih par godina posao nije nimalo pokvario, kao da je sve u redu. Pogledavši u pridošlicu na vratima, na licu mu se pojavi lagani grc. Ocito ni on nije zaboravio dogadaj od ima par godina. Svejedno, vlasnik ne kaže ništa, vec nastavi brisati cašu koja je vec odavno suha.
„I was a sailor. I was born upon the tide
And with the sea I did abide.
I sailed a schooner round the Horn to Mexico
I went aloft and furled the mainsail in a blow
And when the yards broke off they said that I got killed
But I am living still.“
S desne strane dvorane su se nalazili stolovi, mnogo njih. Oni koji su bili blizu prozora bili su više-manje prazni, a prozori zatvoreni. Razlog tome je hladan vjetar koji je poceo puhati pred dvadesetak minuta, a dolazio je s mora. S te strane se nalazila ista ona velika litica. Za ostalim stolovima se cavrljalo, ne preglasno, ali ne ni pretiho, vec onako kako bi se ostavio dojam dobre zabave. Za stolom koji se nalazi najbliže vratima sjedila su dvojica besposlicara i ispijali pivo, ocito takoder u prolazu, vjerojatno prema Port Whaleu. Izgledali su kao lucki radnici koji su dobili slobodnu vecer. Baš kao i pjevac, ni oni se nisu previše obazirali na nikoga oko sebe, vec su lagano cavrljali o prijenosu nekakvog tereta sa velikog broda koji bi sutra trebao doploviti iz Bostona. Po svemu sudeci, cekalo ih je rano budenje, ali ih to nije ometalo u ispijanju omiljenog pica, možda i koje krigle previše.
Za stolom desno od luckih radnika su sjedila dva (po odjeci bi se reklo) gradska gospodina. Bili su obuceni u jednostavna odijela za putovanje, besprijekorno crne boje. Glave su im bile nagnute jedan prema drugome, te su tiho pricali i smijali se. Nisu bili nimalo glasni, pa se nije dalo ni uvidjeti što ih to toliko zabavlja. Obojica su u rukama imali malu cašicu jakog, gospodskog pica – konjak. Kada su ulazna vrata zaškripala, nakratko su se okrenuli, a potom nastavili razgovor kao da se ništa nije ni dogodilo.
„I was a dam builder across the river deep and wide
Where steel and water did collide
A place called Boulder on the wild Colorado
I slipped and fell into the wet concrete below
They buried me in that great tomb that knows no sound
But I am still around..I'll always be around..and around and around and
around and around...“
Najudaljeniji stol od ulaznih vrata, a najbliži stepenicama za gornji kat, gdje su se nalazile sobe, zauzela je samo jedna osoba, stariji covjek koji je izgledao kao da je odavno ušao u drugu polovicu šezdesetih pio je pivo u tišini. Onako mršav i bradat, ocito je razmišljao o necemu jako bitnome, s obzirom da se na škripu ulaznih vrata nije ni osvrnuo. Ili je razmišljao, ili je bio pripit. Ipak, u ocima je imao tužan, melankolican pogled. U ovom kraju nisu znali staroga Billyja Marsha, niti su znali da mu je prije cetiri dana uslijed teške bolesti umrla žena, a sin s kojim se nije dobro slagao, protjerao iz kuce. S obzirom da je Billy napunio vec sedamdeset-drugu godinu i nije se više osjecao energicno i sposobno za svadu ili nagodbe, odlazak iz doma je jedino što je mogao i uciniti. Pokupivši nešto malo uštedevine, te par predmeta od emotivne vrijednosti (izmedu ostaloga i portret njega i pokojne Nell na dan njihova vjencanja), otišao je zauvijek, ne znajuci da ce tjedan dana poslije toga Smrt doci po njega dok bude spavao na hladnim ulicama Port Whalea, pokriven jutarnjim izdanjem Port Exclusive-a. U ovom trenutku, nitko to nije mogao znati.
Vlasniku gostionice je onaj grc sa lica nestao istom brzinom kojom se i pojavio. Umjesto njega je osvanuo srdacan smješak i pozdrav dobrodošlice. Nakon što je pridošlicu upitao može li mu kako pomoci, izvadio je kriglu od pola litra i krenuo natociti pivo. Pruživši ga strancu, na njegovo pitanje je odgovorio razocaravajucim odgovorom. Ni on nije imao pojma koji je to brod Omega, niti tko mu je kapetan. Neznanac popije svoje pivo naiskap, ostavi novaca više nego je potrebno, te zamoli gostionicara da mu iznajmi jednu sobu. Nakon što je dobio kljuc, odmah se uputio na kat, gdje je i proveo ostatak veceri. Punašni se gostionicar cijelu noc pokušavao dosjetiti kako li zovu ovoga mladica u cudnom kostimu. Nikako mu to nije padalo na pamet, te naposlijetku, nakon što mu je žena došla odraditi nocnu smjenu (danas je bio njen red), otišao je u svoju sobu, uvukao se u postelju i zaspao.
„I fly a starship across the Universe divide
And when I reach the other side
I'll find a place to rest my spirit if I can
Perhaps I may become a highwayman again
Or I may simply be a single drop of rain
But I will remain
And I'll be back again, and again and again and again and again..“
Lutalica završi pjesmu, bez da je itko i primjetio. Osim njega i gazdarice za šankom, u prostoriji su bili još jedino oni lucki radnici, ali se cinilo da nisu baš svjesni dogadanja oko sebe, s obzirom da su obojica duboko spavali naslonjeni glavom na stol, a u rukama su idalje držali krigle. Pljeska nije bilo, nitko nije rekao „Bravo! Odlicna pjesma!“, nitko nije ni primjetio. Ostavi gazdarici nešto novca za svoje pivo, te se uputi prema sobi. Gitaru je držao ispod ruke. Na nju je pazio više nego bilo što drugo na svijetu, s obzirom da je to bila jedna od rijetkih predmeta za koje je mogao reci da su baš njegovi. Nitko zapravo nije znao njegovo pravo ime, iako je cesto navracao u gostionicu. Kad god bi ga se upitalo za ime, odgovorio bi:
„Majku nisam upoznao, a otac mi nije bio prijatelj s popom. Nema imena pod kojim sam kršten, nema ni imena za kojim bi me zvali…“. Tako je u ovim krajevima postao poznat kao Nekršteni Jimmy. Cudnim spletom okolnosti, negdje dvije i pol godine od danas, upoznati ce Marthu Higgins, te se oženiti njome. Iako nije imao ništa, njenom ocu je bio izrazito simpatican, te je dopustio da se njih dvoje ožene, cak i to da Jimmy živi u njihovoj kuci. Njihovi prvi susjedi su imali mnogo djece, od kojih je najstariji sin cesto slušao Jimmyja kako svira. Ovaj mu je pred smrt mnogo godina kasnije dao svoju bilježnicu s tekstovima pjesama. Jedan od potomaka te obitelji koji su dijelili dvorište sa Higginsovima je polovinom dvadesetog stoljeca cak i snimio tu pjesmu na nekakvu cudnu, crnu, tanku plocu, te postao iznimno poznat. Ipak, Nekršteni Jimmy nije bio jedan od onih koji su cesto razmišljali o buducnosti, pa tako nije bilo ni sada. Ude u sobu, legne na krevet i zaspe, baš kao i njegov susjed sa cudnim kostimom u sobi do… Tu noc su obojica prospavali nemirno.
|
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
draskomisterno
Senior Member
Serbia
1003 Posts
Member since 28/03/2004 |
Posted - 02/02/2010 : 12:46:48
|
Sjajno..odusevljen sam,tek sad vidim koliko ovi u Bonelliju nemaju pojma.Priznajem da bi tesko nesto ovako kvalitetno i sadrzajno bilo pretociti u strip ali zasto ne razmisliti o objavljivanju romana sa ponekom ilustracijom,to bi unelo novu svezinu u Zagorov svet i siguran sam naislo na odlican odziv kod publike,najvise kod pravih fanova ali isto tako bi mozda ovim putem Zagor stekao i neke nove.
Sve cestitke i samo tako nastavi..veliki pozdrav! |
drale |
|
|
|
wolland
New Member
Bosnia and Herzegovina
206 Posts
Member since 18/12/2009 |
Posted - 02/02/2010 : 15:02:23
|
quote:
Originally posted by draskomisterno
Sjajno..odusevljen sam,tek sad vidim koliko ovi u Bonelliju nemaju pojma.Priznajem da bi tesko nesto ovako kvalitetno i sadrzajno bilo pretociti u strip ali zasto ne razmisliti o objavljivanju romana sa ponekom ilustracijom,to bi unelo novu svezinu u Zagorov svet i siguran sam naislo na odlican odziv kod publike,najvise kod pravih fanova ali isto tako bi mozda ovim putem Zagor stekao i neke nove.
Sve cestitke i samo tako nastavi..veliki pozdrav!
Evo Sanda i ja cemo ti ilustrovati roman.To bi bilo jedinstveno...
Inace zanimljivo je kad se nesto tako etablirano kao sto je Zagor prevede iz jedne forme u drugu...Cudne se stvari dogadjaju... |
|
|
|
Simao
Starting Member
.JPG)
Slovenia
76 Posts
Member since 27/03/2009 |
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 02/02/2010 : 21:54:14
|
| Šta, zezate se il ozbiljno? Šta se mene tice, može, hehe, kad bude gotovo, a to ce bit ko to zna kada... I sam jedva stignem pisat zbog ispita i faxa, nemam vrimena baš... |
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
draskomisterno
Senior Member
Serbia
1003 Posts
Member since 28/03/2004 |
|
|
Paka01
stripovi.com suradnik
Croatia
11445 Posts
Member since 14/02/2009 |
Posted - 06/02/2010 : 12:44:40
|
| Evo jedan "bump", da ne potone topic Inace, nadam se da ce ubrzo bit i nešto novog materijala... |
Would a new flood please finally come? A real rain and an assortment of plagues
And when all is said and done, even the Devil won't care enough to spit in the mud
https://www.last.fm/user/Pakaa |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Topic Locked
