quote:

---

GODINE 1942., kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujucem natjecanju za mlade talijanske fašiste, što ce reci - za svakog mladog Talijana. Retoricki vješto elaborirao sam na temu "Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije". Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan djecak.

Proveo sam svoje dvije rane godine medu fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naucio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U travnju 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradic u kojem sam tad živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajuci Mima, regionalnog partizanskog vodu. Kao nekadašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijecnice, blijed, oslonjen na štaku i mašuci rukom pokušao umiriti okupljenu masu. Ja sam cekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i povijesnim Mussolinijevim govorima, cije smo najznakovitije odlomke ucili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva cujnim glasom. Rekao je: "Gradani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu." I to je bilo to. Vratio se unutra. Gradani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svecarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati cahure, dragocjene stvarcice, no ipak sam imao vremena nauciti da sloboda govora znaci oslobodenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam americke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet cuda Dicka Traceyja i Li'la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili obitelji cija kci je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujuci kapetana Muddyja, pricale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, takoder. Moja prva slika americkih oslobodilaca bila je - nakon toliko bijelaca u crnim košuljama - slika kultiviranog crnog covjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: "Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j'aime le champagne…" Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyja dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvecer sam svoju žvaku stavljao u cašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunisticka laž

U svibnju smo culi da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je receno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Talijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego europski fenomen. Naucio sam nove, zanimljive rijeci poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam znacenje razumio prije nego sam naucio samu rijec. Shvatio sam od cega smo bili oslobodeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju je li Pokret otpora uopce imao realnog vojnog utjecaja na tijek i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki znacaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Europljani nismo pasivno cekali na oslobodenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju placali našu slobodu ipak je nešto znacilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Europljani koji su unaprijed otplacivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunisticka laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo osobno vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjecam i partizana s maramama razlicitih boja. Noci i noci sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poeticne poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a vecina od njih bile su "messaggi per la Franchi". Neko mi je došapnuo da je Franchi, covjek legendarne hrabrosti, bio voda najjace ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (cije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhist i takav antikomunist da se odmah poslije rata pridružio ultradesnicarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobodenje je bilo zajednicki cin ljudi razlicitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilacki rat bio tragicno vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamcenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znaci suosjecanje i poštovanje za sve one koji su vodili svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu cak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reci "Okej, vrati se i ucini to opet". Tu smo da se sjetimo što se dogodilo i svecano kažemo da "Oni" to ne smiju opet napraviti.

Ali, tko su Oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitaristicke vlade koje su vladale Europom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reci da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukcijim povijesnim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmaticnog vode, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalistickoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokracije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoca mogu potvrditi da današnja talijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašisticke stranke MSI, a sada desnicarska politicka stranka, ima, za sada, veoma malo slicnosti sa starim fašizmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Europi, što ukljucuje i Rusiju, ne mislim da ce se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Medutim, iako politicki režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji nacin mišljenja i osjecanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokucivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Europom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao - racunaju se tek rijeci, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvisticke navike cesto su važni simptomi dubinskih osjecaja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo procitate Hemingwayev roman "Za kim zvona zvone", primijetit cete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje "fašistima", cak i onda kad misli na španjolske falangiste. A Roosevelt je rekao: "Pobjeda americkog naroda i njegovih saveznika bit ce pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja".

Mein Kampf je manifest kompletnog politickog programa

Tijekom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španjolski gradanski rat nazivali su "prenagljenim antifašistima", što ce reci da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevicari… Zašto su americki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašisticka svinja govoreci o policajcu koji ne odobrava njihove pušacke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangisticka svinja ili ustaška svinja ili nacisticka svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog politickog programa. Nacizam je sadržavao rasisticku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moc i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršcanski i neopaganisticki, dok je Staljinov Diamat (zvanicna verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalisticki i ateisticki. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki cin pojedinca i pojedinca samog podreduje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristicki režimi.

Talijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, vec zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uvriježenom mišljenju, talijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Clanak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etickoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na pocetku je bio militantni ateist, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagoslivljali fašisticke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeci legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini cesto spominjao ime Božje u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju covjekom Providenja.

Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž razlicitih filozofskih i politickih ideja, košnica razlika

Talijanski fašizam bio je prva desnicarska diktatura koja je zavladala jednom europskom zemljom, a svi kasniji slicni pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Talijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa cak i nacin odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li ce Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašisticki režimi, s Mosleyom u Velikoj Britaniji, pa u Latviji, Estoniji, Litvi, Poljskoj, Madarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grckoj, Jugoslaviji, Španjolskoj, Portugalu, Norveškoj, pa cak i u Južnoj Americi. Upravo je talijanski fašizam uvjerio mnoge europske liberalne vode da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunistickoj prijetnji.

Ipak, povijesno pravo mi se ne cini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je rijec fašizam postala sinegdoha, odnosno rijec koja se upotrebljava za razlicite totalitaristicke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž razlicitih filozofskih i politickih ideja, košnica razlika. Je li moguce pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašisticka partija rodila se hvališuci se da je donijela revolucionarno novi poredak, a financirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje ocekivali da bude kontrarevolucionarna. U pocetku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno iskazujuci svoju odanost kraljevskoj obitelji, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je cak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943., partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemacke, sa zahtjevom za "socijalnu" republiku, reciklirajuci svoju staru revolucionarnu skriptu, obogacenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacisticka arhitektura i nacisticka umjetnost. Ako je nacisticki arhitekt bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašcu, ako je prihvacen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašisticki arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su gradevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Podržavali su ideju sudjelovanja Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga

Nije bilo fašistickog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetnicke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanaticni fašist Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su "Slušanje Duceovog govora na radiju" ili "Stanja svijesti stvorena fašizmom"). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašist Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemackoj proglašeni izopacenim i kriptokomunistickim.

Nacionalni pjesnik bio je D'Annunzio, boem kojeg bi u Njemackoj ili Rusiji poslali pred streljacki odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reci da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani talijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju sudjelovanja Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašistickim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa cak i mjesecinu želio ubiti) proglašen je u meduvremenu clanom Talijanske akademije, u kojoj se na mjesecinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi buduci partizani i mnogi buduci intelektualci Komunisticke partije školovali su se na GUF-u, fašistickoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašisticke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipuci lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znaci, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao

Tijekom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe "Ermetici", bila je, zapravo, reakcija na bombasticni stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada videno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz "Ermetici" grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti jednostavno nisu obracali pažnju na tako hermeticne jezike.

Sve ovo ne znaci da je talijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braca Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda tiska, raspušteni su sindikati, a politicki disidenti su odaslani na daleke otoke. Zakonodavna vlast je bila poprilicno fikcionalna, pri cemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuda, sama donosila nove zakone, medu kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta talijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego politicke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio cvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne tocke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolicki falangizam oznaciti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeisticki i antikršcanski. No, fašisticka igra može se igrati na mnogo nacina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukciji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su razlicite aktivnosti koje pokazuju jednu istu "obiteljsku slicnost", kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedecu sekvencu:

1 2 3 4

abc bcd cde def

Zamislimo niz politickih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element "abc", drugu grupu "bcd", trecu "cde", i tako dalje. Prva i druga grupa su slicne, jer imaju dva zajednicka elementa; na istoj osnovi su slicne druga i treca grupa. Obratimo pažnju na to da je treca grupa slicna prvoj, jer imaju "c" kao zajednicki element. No, najzanimljivija je zasigurno cetvrta grupa, koja je slicna drugoj i trecoj, ali nema ništa zajednicko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujuci neprekinutom nizu opadajucih slicnosti od prve do cetvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, obiteljska slicnost izmedu prve i cetvrte grupe.

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašistickog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on ce i dalje biti prepoznatljiv kao fašisticki. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet cete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet cete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte talijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit cete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran službenom fašizmu) i dobit cete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma - Juliusa Evolu.

Ali usprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguce skicirati listu elemenata tipicnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vjecnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sacinjavati sistem, mnogi od njih su medusobno kontradiktorni i tipicni su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji ce se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipican samo za kontrarevolucionarnu katolicku misao nakon Francuske revolucije, nego je roden u kasnom helenistickom periodu kao reakcija na klasicni grcki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi razlicitih religija (od kojih je vecinu prihvatio rimski Panteon) poceli su sanjati o otkrivenju odaslanom u praskozorje ljudske povijesti. Ovo otkrivenje, prema tradicionalistickoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u svitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkreticka.

Sinkretizam nije, kako to rjecnik tvrdi, tek "kombinacija razlicitih oblika vjerovanja i praksi", jer takva kombinacija mora tolerirati odredene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se cini da svaka od njih govori drukcije i nespojive stvari, to se samo cini, jer svaka od njih aludira, alegoricki, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica tome je da ucenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrecena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašistickog pokreta kako bi se pronašli glavni fašisticki mislioci. Nacisticki gnosis hranjen je tradicionalistickim, sinkretistickim, okultnim elementima. Najutjecajniji teoreticar suvremene talijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alkemiju sa svetim Rimskim i Njemackim carstvom. Cinjenica da je suvremena talijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program ukljucivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, cisti je dokaz sinkretizma.

Ako u americkim knjižarama istražujete police koje su oznacene kao "New Age", naci cete tamo cak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašist. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea - to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obicno odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Medutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuca, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalistickog nacina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, videno je kao pocetak moderne izopacenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

3. Iracionalizam

Iracionalizam, takoder, opstoji na kultu cina zarad cina samog. Cin lijep sam po sebi mora biti poduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva cim se poistovjeti sa kritickim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave: "Kad cujem rijec kultura, latim se pištolja", do ucestalih izraza kakvi su "degenerirani intelektualci", "štrebercine i pametnjakovici", "jalovi snobovi" ili "sveucilišta su legla crvenih". Službeni fašisticki intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretisticko vjerovanje ne može podnijeti analiticki kritiku. Kriticki duh izvodi razlike, a uvidanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi znanstvena zajednica cijeni neslaganje kao nacin unaprjedenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojacava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašistickog ili predfašistickog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasisticki.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potjece iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipicnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjecaja politickog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malogradanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s politicke scene), fašizam sutrašnjice svoju ce publiku pronaci u ovoj novoj vecini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjecaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje cinjenicu da su rodeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašisticke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogucnosti medunarodnom. Pristaše se moraju osjecati opkoljenim. Najlakši nacin rješavanja problema zavjere jest poziv na ksenofobiju. No, zavjera takoder mora dolaziti i iznutra: Židovi su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u cemo najocitiju pojavu opsesije zavjerom pronaci u Novom svjetskom poretku Pata Robinsona, ali, kao što smo vec vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjecaj poniženja zbog moci neprijatelja

Pristaše se moraju osjecati poniženima zbog ociglednog bogatstva i moci svojih neprijatelja. Dok sam bio djecak, naucili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli cešce negoli siromašni, ali smjerni Talijani. Židovi su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, medutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retorickog fokusa neprijatelji su cas slabi, cas jaki. Fašisticke vlade osudene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tocno procijeniti snage neprijatelja.

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije ce biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, medutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje ce pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo "konacno rješenje" podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašisticki voda nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipican je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristicki elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pucki elitizam. Svaki gradanin pripada najboljem narodu na svijetu, clanovi partije najbolji su medu svim gradanima, a svaki gradanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. Ustvari, Voda, koji zna da mu moc nije demokratski data nego je silom uzeta, takoder zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podredenih voda prezire svoje potcinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potcinjeni. Upravo to pojacava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno bice, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slucajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt). U nefašistickim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suociti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan nacin dosezanja nadnaravne srece. Nasuprot tome, ur-fašisticki heroj žudi za herojskom smrcu, koja se reklamira kao najbolju nagradu za herojski život. Ur-fašisticki heroj nestrpljivo ceka smrt. U svojoj nestrpljivosti cesto druge ljude šalje u smrt.

12. Macoizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moc prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor macoizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobicajenih seksualnih navika, od cednosti do homoseksualnosti. Kako je cak i seks teška igra, ur-fašisticki heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreci, kvalitativnom populizmu. U demokraciji gradani imaju individualna prava, ali gradani u cjelini imaju politicki utjecaj samo s kolicinskog aspekta, jer pojedinac se mora pokoriti odlukama vecine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajednicku Volju. Kako niti jedna velika kolicina ljudskih bica ne može imati zajednicku volju, Voda se nadaje kao njihov tumac. Izgubivši moc demokratskog delegiranja, gradani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u buducnosti ceka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem ce emocionalna reakcija odredene odabrane grupe biti predstavljena i prihvacena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti "trulim" parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih recenica u talijanskom parlamentu glasila je: "Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule". (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god politicar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984., kao službeni jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednicki su razlicitim oblicima diktature. Svi nacisticki ili fašisticki udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ogranice sredstva za kompleksno i kriticko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, cak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

***

Ur-fašizam je još uvijek oko nas, cesto neuniformiran i svakodnevno odjeven

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhicen. Kad me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju razlicite naslove. Štoviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest politickih partija, medu kojima i Komunisticka partija, Socijalisticka partija i Liberalna partija.

Dotad sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sad sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar djecak, shvatio sam da one nisu mogle preko noci nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode tiska i slobode politickih organizacija. "Sloboda", "diktatura", "prava"... tad sam prvi put cuo za te rijeci. Nanovo sam se, uz te rijeci, rodio kao slobodan covjek Zapada.

Moramo paziti da smisao ovih rijeci nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, cesto neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio netko tko bi javno govorio "Hocu ponovo otvoriti Auschwitz", "Hocu da Italijom ponovo paradiraju crne košulje", ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobodenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

---