| Author |
 Topic  |
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
 Posted - 13/06/2010 : 21:11:47
|
king solomon's mines 1885
tarzan :)
heart of darkness (ne mislim na apokalipsu koju ne voliš :)) |
Edited by - rommel on 13/06/2010 21:13:44 |
 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 19/06/2010 : 09:07:25
|
Breaking Away (1979) Peter Yates
Steve (Stojan) Tesić (ili Tešić?), rođen je 29. rujna 1942 u Užicama. Iz Jugoslavije je s četrnaest godina odeslio u Ameriku gdje je na faksu (u Indiani) počeo pisati kazališne komade. Za BREAKING AWAY dobio je Oskara za originalni scenarij, potukavši "Kineski sindrom", "All That Jazz" i "Manhattan". Pisao je filmove još šest godina, a onda nastavio s kazalištem. Kako mu se, pravo balkanski, produbljivao pesimizam glede života, to je postajalo očito i u njegovom pisanju. Umro je od srčanog udara u pedeset i četvrtoj godini, a spominjem ga zato što se ne sjećam da sam ikad vidio da netko ovdje o njemu piše - dok smo inače tako radi uzdizati svaku šušu - a čovjek oskarovac? Možda je bilo neprilično za Juge, ipak je emigrirao, a film mu je čista amerikanijada, ali ...
Ali da, priznajem, pravi razlog što sam se raspričao o Tesichu jest taj što nemam bogznašto reći o filmu. I to ne zato što mi se ne bi svidio, naprotiv! Nego, slagao sam bio listu filmova koje, kao, nisam gledao, a ovog sam gledao bar dva puta, uživao oba puta - pjevanje i sport, dvije stvari koje mi ne idu od ruke ali u kojima uživam kad su, kao ovdje, dobro izvedene, - i nikad mu nisam zapamtio ime, valjda kako bih ga opet mogao gledati i opet uživati. No jesam zapamtio, otprve, što glavnom junaku naprave talijanski biciklisti. Te male drame, male nepravde što ostavljaju duboke ožiljke, to vam ja pamtim iz priča, o tome vam ja pričam.
(mcn)
PS 29 down, 71 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
Edited by - mcn on 19/06/2010 13:32:33 |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 19/06/2010 : 11:01:41
|
quote:
Originally posted by mcn
>heart of darkness (ne mislim na apokalipsu koju ne voliš :))
Nema je na torrentima ... morat ću knjighu proitat. :P
mcn
inače ako tražiš ovo drugo 1885 se odnosio na radnju a ne greškom na smeće verziju iz osamdesetih - tražiš Stewarta Grangera i da šešir s leopardovom vrpcom njegov je izum ma što god drugi pričali o tome :) |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 19/06/2010 : 13:53:37
|
quote:
Originally posted by mcn
Sad sam se pogubio ... Stewart Granger je u knjizi?
mcn
na neki način je ali preporučeni film je sa grangerom iz pedesetih ne sa chamberlainom iz osamdesetih - a i deborah kerr šije stoneicu uvijek |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 19/06/2010 : 14:46:18
|
City Lights (1931) Charlie Chaplin
Na jednom mjestu u "Preacheru" Garth Ennis, kroz usta nekog od svojih likova, kaže da se ljudi dijele na one koji vole Charlieja Chaplina i one koji vole Stanlija&Olija (Ennis sebe jasno svrstava u drugu skupinu i zatim, jer je Ennis, koristi priliku kako bi se obilno pomokrio po prvoj). Ta me scena natjerala da se najprije zamislim, a zatim usprotivim. Ništa nije tako ili/ili! Što ako je meni, recimo, Buster Keaton bio draži i od jedne ponuđene alternative? Jer, Charlie Chaplin mi je stvarno bio odbojan zbog svoje uobraženosti (i nezvanog šutiranja krupnih, bradatih ljudi u dupe), ali, pogledajmo istini u oči, Stanlio&Olio su uvijek bili na istu foru. Ništa tu nije crno-bijelo, pa čak je i fotografija tzv. crno-bijelog filma uglavnom siva ...
Ima, dakle, bar dvadeset i pet godina, ako ne i trideset, otkako sam zadnji put gledao neki Chaplinov film (blaženi ciklusi klasika na televiziji Pokojnice, jer kad bih ih inače gledao?) te su CITY LIGHTS moguće jedini Chaplinov film koji sam u cijelosti apsorbirao kao (recimo) odrastao. Rezultat je, ako ništa drugo, da mi je jasno zašto je Chaplin izazvao onako jake reakcije kod Ennisa i mlađahnog mene ... to je vrlina genija.
Chaplin, dakle, jest genij. Genij gega, pantomime, kadra, pripovjedanja jednim, još relativno novim medijem. Ono što ga, u konačnici, ipak čini podnošljivim jest što je u CITY LIGHTS genijalnost zbijena uglavnom u prvih pola sata (kad Chaplin ljutito satirizira tuđu glupost tad je najbolji, ujedno i najantipatičniji). Ostatak filma je gledljiv, zanatski savršen i, srećom, banalan. Da je cijeli na razini svoga početka Chaplina bi, valjda, trebalo razapeti.
(mcn)
PS 30 down, 70 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
Edited by - mcn on 19/06/2010 14:49:15 |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 21/06/2010 : 09:59:51
|
Cat Ballou (1965) Elliot Silverstein
Actor's Studio je prilično briljantna razgovorna emisija koja kreće s pozicije laskanja gostu (i zapravo s te pozicije nikad ne odstupa), ali joj svejedno uspijeva gostujuće glumce bar malo razotkriti kao osobe. Jasno, glumci su glumci pa glume i kad glume sebe, ali Clint Eastwood nakon nastupa uživo, recimo, ispadne još veća faca, dok Ben Stiller, za ne povjerovati, ispadne još manja. No, dojam koji steknemo o glumcima nije ništa prema dojmu koji steknemo o glumicama. Majko Svarogova, one su sve lude. Što ljepše, to luđe; što slavnije, to luđe; što bolje glumice, to čudovišnije. Osim Jane Fonda.
Nikad mi se Jane Fonda nije baš sviđala (pokušavam se sjetiti jesam li je prvo zapamtioo u "Kineskom sindromu" ili gdje?): kad je glumila svoje kasnije, ozbiljne uloge, jednostavno nije bila dovoljno zabavna, a kad je glumila zabavne glupače ... nije bila dovoljno glupača. Nikad se nije znala nasmijati kao Doris Day - iako priznajem da nije od mene fer da to tražim - tako da sunce svane; ispod njezine kvazi-Bardot vanjštine uvijek je stajala hrptenjača od čelika s vrha koje te kao nižu vrstu gledala očevim osuđujućim pogledom, nalik onome koji je u ranim brojevima hrvatskog Playboya bio zaštitni znak svih domaćih duplerica. Valjda joj je ta hrptenjača pomogla da ostane normalna; ili da makar kroz život zadrži izvorni intenzitet ludila. Divljenja vrijedno, u svakom slučaju.
CAT BALLOU je zabavan film (i vjerojatna inspiracija za okvir "Balade o Pat O'Shane), koji me u momentima natjerao da zažalim za filmovima koji su koreografirali, a ne montirali svoje uzbuđenje, i u kojima su se i glumci, bar naizgled, zabavljali. Svi osim Jane, jasno, koja se zabavljala tako, tako ozbiljno.
(mcn)
PS 31 down, 69 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 21/06/2010 : 21:47:37
|
quote:
Originally posted by mcn
>na neki način je ali preporučeni film je sa grangerom iz pedesetih ne sa chamberlainom iz osamdesetih - a i deborah kerr šije stoneicu uvijek
Oukej, ali kako sam temu tražio za research purposes, onda žestoko sumnjam da je film iz pedesetih bio iole dokumentaran u studijskom prikazivanju Afrike. :)
mcn
slažem se ali
a) nema filmova iz tog razdoblja
b) grangerov sheshir je i dalje grangerov sheshir i mnogi ga rabe kao referencu - htio sam ti prishtedit muku od smartassova meni nalik - a i dalje ne znam što tražiš - a tražio si filmove a taj iz pedesetih je i dalje jači od svih poslje i večine prije - ono od čega nije jači ja još nisam uspio staviti šape na to sumnjam da češ i ti
p.s. pričati o cat ballou a ne pričati jedino o marvinu (i slabi marvin diže film kopljima iznad - vidi klansman) je promašeno |
Edited by - rommel on 21/06/2010 21:52:56 |
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 22/06/2010 : 21:19:32
|
quote:
Originally posted by mcn
Marvin je faca, ali što se, osim te činjenice, ima pričati o njemu?
mcn
kaže mcn i ostade živ...
nešto vako možda
Zvali su ga „Bogartom 60-ih godina“, što mu je činilo veliku čast jer je Bogiea cijenio i privatno i profesionalno ali je za sebe uvijek skromno tvrdio da on nije takva klasa. Zajedno će nastupiti tek u jednom filmu – i to u „The Caine Mutiny“ („Pobuna na brodu Caine“, 1954.) Edwarda Dmytrika pa iako je Lee Marvin, tada na samom početku karijere, u njemu imao sasvim malu i nebitnu rolu, rado će se je sjećati upravo zbog nastupa uz veliku filmsku legendu i osobu koju je smatrao prijateljem.
Tijekom daljnjeg razvoja karijere na neki će način stupiti u kalup koji su prije njega definirali mnogi poznati filmski „teškaši“ („heavy“), uz već apostrofiranog Bogarta, to su bili Edward G. Robinson ili James Cagney primjerice, ali Marvin će napraviti dobar korak dalje tumačeći likove nekih od možda i ponajvećih filmskih psihopata koji će ikada prodefilirati malim i velikim ekranom. Ta vrsta uloga pratiti će ga vrlo dugo i mada se pokušavao otrgnuti šablonizaciji – tek dijelom će uspjeti u namjerama i to nakon nastupa u „Ernest Hemingway's The Killers“ („Ubojice“) Dona Siegela iz 1964. godine.
Rođen 19. veljače 1924. Lee Marvin je od najranijih dana pokazivao izrazito buntovnu crtu. Već u dobi od četiri (4!!!!) godine po prvi puta pobjegao je od kuće, a upravo je nevjerojatan niz škola iz kojih je bio izbačen – u jednom od slučajeva zato što je jednog učenika izbacio kroz prozor sa drugog kata. Školovanje (ako je ta riječ uopće prikladna u njegovu slučaju) – definitivno prekida 1942 godine kada se kao maloljetnik priključuje marincima. Čak i kod njih, njegov ga neukrotivi duh dovodi do toga da neuobičajeno puno vremena provodi u – vojnom zatvoru. Tu će napokon naučiti da se čak i on mora podvrgnuti disciplini. Zato će se njegova urođena ratobornost pokazati izuzetno upotrebljivom u stvarnom sukobu. Marvin će učestvovati u čak 21 iskrcavanju na pacifičke otoke, koji su tada bili pod okupacijom Japanaca, od Kwajaleina do Saipana. Upravo na Saipanu biti će teško ranjen kao pripadnik 1. čete, 24. bataljona marinaca, 4. Marinske divizije. Uletjeli su u zasjedu na „veselom“ dijelu otoka – znanom kao „Dolina smrti“. Čak će 3 divizije danima biti angažirane na slamanju otpora na toj japanskoj obrambenoj liniji. No Marvinova će četa u onoj zasjedi jako teško proći. Marvin će ostati jedan od devet preživjelih od cijele te čete mada, četa je stradala a da nisu uspjeli ukloniti niti jednog Japanca. Biti će tako teško ranjen, „u dupe“ kako bi on rekao jer “marinci dok leže pod neprijateljskom paljbom mogu biti pogođeni samo u dva istaknutija dijela tijela – glavu ili dupe“. Jedva će uspijeti dopuzati do svojih položaja, ali i tako izmučen smoći će snage doktoru prkosno odgovoriti na upit treba li krvi: „Kako da ja to, dovraga, znam?“ 13 mjeseci ležati će u bolnici da bi napokon otpust iz bolnice dobio 1946 godine i to odlikovan medaljom „Purple Heart“. U svezi s Marvinovim učešćem u borbama pojavio se čitav niz legendi – jedna od najpoznatijih jeste da je učestvovao u borbama na Iwo Jimi – pa čak i da je bio jedan od skupine vojnika na onoj čuvenoj fotografiji koji su podizali američku zastavu na najvišoj planini na Iwo Jimi – Mount Suribachiju. No činjenice govore suprotno – Marvin nije dočekao kraj sukoba na Saipanu koji se odigrao znatno prije napada na Iwo Jimu, a nakon ranjavanja više nije učestvovao u borbama.
Period nakon vojske za Marvina označava novi početak lutanja i traženja samog sebe. Bavio se raznim poslovima, među ostalim bio je i vodoinstalater. Upravo će ga taj posao i dovesti do jednog lokalnog kazališta u Woodstocku, New York. Dok je kopao septičku jamu upravo ispred te zgrade – odlučio je riskirati i prijaviti se kod njih kao glumac – i primili su ga! U to vrijeme upisuje i satove glume u «American Theatre Wingu». Niz manjih uloga naposljetku ga je doveo i do Broadwaya – gdje debitira u predstavi „Billy Budd“. Iste te godine debitira i na filmu – malom ulogom u „You're In the Navy Now“ – Henry Hathawaya. Isti će ga režiser angažirati i za svoj naredni film – „Diplomatic Courier“ – gdje će Marvin tako impresionirati Hathawaya da mu ovaj bez imalo krzmanja osigurava vrhunskog agenta koji preuzima brigu o njegovoj daljnjoj karijeri.
Od toga događaja Marvin se počinje pojavljivati redovito, kako u filmovima tako i na TV-u gdje nastupa u brojnim serijama – između ostaloga, pojavljuje se i u dvije epizode „Zone Sumraka“ Roda Serlinga. U jednoj od epizoda „Grob“ daje više nego li upečatljivu najavu kakav će biti njegov Liberty Valance.Činjenica ostaje da se i u jednom i u drugom mediju svi fokusiraju na isto – na njegovu brutalnost. Bez imalo krzmanja sasuo je vrelu kavu Gloriji Grahame u lice u „Big Heat“ („Velikoj Hajci“) Fritza Langa, terorizirao je jednorukog Spencera Tracyja u Sturgesovu „Bad day at Black Rock“ („Loš dan u Black Rocku“), mlatio slijepu ženu u „Ubojicama“ – takve scene nisu bile viđane prije, sa takvom žestinom rijetko kada i poslje njega. Kada su ga u interviewu u časopisu Playboy pitali smatra li da nasilje na filmu ima veze sa porastom nasilja u stvarnom životu, posebice apostrofirajući njegove uloge nasilnika, odgovorio je u glavnim crtama slično kao i Sam Peckinpah kada je objašnjavao motivaciju kojom se vodio za snimanja „Divlje Horde“, rekavši: „Jedino u smislu da ako je nasilje u filmu dovoljno realistično bolje služi kao sredstvo za odvračanje publike da mu pribjegnu. Bolje na ekranu nego van njega. Ako ga prikažete dovoljno realistično – postaje tako odvratno da niti jedan gledatelj ne želi imati ništa s time. Ali večina nasilja na ekranu izgleda tako bezopasno i lako da djeluje kao poziv da se to proba primijeniti. Ja kažem – učinite ga tako brutalnim da čovjek promisli dva puta prije nego li pribjegne njemu. Klasičan primjer za to je „All Quiet on the Western Front“ („Na Zapadu ništa novo“). Lew Ayres skače u jamu gdje se nalazi neki Francuz i probada ga nožem. I prisiljen je cijelu noć provesti sa umiručim čovjekom. Poginuti će ako pokuša napustiti poziciju. U jutro, Francuz ga i dalje gleda, ali je mrtav. Ayres ostatak filma provodi u okupiranoj Francuskoj – pokušavajući naći suprugu mrtvog čovjeka da bi se ispričao zbog počinjene okrutnosti. Upravo putem nasilja dana je jasna izjava ovdje.
S druge strane, u tipičnoj tučnjavi Johna Waynea (dobar primjer je za to „Donovan's Reef“, 1963) u saloonu lete stolovi, boce, razbijaju se ogledala, baca vlasnik bara, a sve završava s tankom krvavom linijom niz obraz, svi su prijatelji, a tučnjava je bila upravo divna. To je preseravanje s nasiljem. Lažno, gotovo poput karikature – sušta suprotnost tučnjavi poput one u „Treasure of Sierra Madre“(„Blago Sierra Madre“) kada Tim Holt i Bogart ulaze u bar, a Holt bude udaren bocom preko usana od strane Bartona MacLanea, i sve što je u stanju činiti za vrijeme trajanja borbe je da leži na podu i drži MacLainea za nogu. Ta scena otkriva osječaj prave boli i povrede. Ili borba između Ernest Borgninea i Montgomery Clifta u „From Here To Eternity“(„Odsada do vječnosti“). Čak ih ni ne vidiš; samo vidiš njihova stopala iza bureta – i čuješ. Jedan čovjek ustaje a drugi je mrtav. Znamo kako je opaka borba bila iako je nismo ni vidjeli.
„The Man Who Shot Liberty Valance“ („Čovjek koji je ubio Liberty Valancea“) iz 1962. godine, meni daleko najdraži film Johna Forda upravo savršeno sublimira sve Marvinove navode. Kao tumač naslovne uloge, ovdje se pokazuje pravom esencijom zla. A tek kada urednika Shinbone Stara natjera da pojede novine prije nego li če ga izbičevati do smrti uz upravo luđački smijeh....nezaboravno. Iako potpisan tek kao četvrti na špici, iza dvojice western legendi, Jamesa Stewarta i Johna Waynea (s kojim je godinu dana ranije surađivao i na filmu„The Comancheros“, 1961) ali i iza Vere Miles.....nitko ne može poreći da je ovo ipak Marvinov show. Pa čak je i svojeglavi Irac John Ford bio duboko impresioniran ovom izvedbom pa će ga na drugom filmu „Donovan's Reef“(„Donovanov greben“) potpisati odmah uz Dukea. Štoviše, ako mu je trebalo čitav niz filmova da bi Dukeu odao sad već „legendarno“ priznanje o glumačkom umijeću – i to ne za svoje filmove već za Hawksov „Red River“ („Crvena Rijeka“,1948)– „Nikad nisam znao da ovaj veliki kučkin sin umije i glumiti“ – Marvin ga je osvojio svojom prvom izvedbom u nekom od njegovih filmova.
A onda je došao još jedan od prekretničkih filmova – „Cat Ballou“ – Elliota Silversteina iz 1965. godine. Prekretnički u smislu da je osvojio Oscara za dvostruku ulogu – braće blizanaca - Kida Sheleena/ Tima Strawna i da je time definitivno potvrdio svoj zvjezdani status i počeo dobivati milijunske ugovore uz postoke od zarade filma, za razliku od dosadašnjih honorara – primjerice upravo za „Cat Ballou“ dobio je samo 87.000$ što je i po ondašnjim standardima bilo iznimno malo. Iako ovo definitivno nije njegov najbolji film – jasno je da bje njime riješio mnoge stvari i da je možda po prvi puta mogao birati uloge.
U „The Professionals“ („Profesionalci“) Richarda Brooksa iz 1966 godine njegovo je ime prvo na špici iako se nalazi u društvu takvih imena kao što su Burt Lancaster, Robert Ryan, Jack Palance, Claudia Cardinale. Od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina on postaje jedan od najpopularnijih glumaca a četiri godine za redom (od 1967-1971) biva i na samom vrhu najkomercijalnijih glumaca – dosegavši jedne godine drugo mjesto kada se ispred njega uspjela ubaciti jedino glumica Julie Andrews.
1967. godina je godina „Dirty Dozena“ („Dvanaestorica žigosanih“ 1967. godine). Uloga majora Reismana kao stvorena je upravo za njega predstavljajući na neki način eho njedgovih stvarnih ratnih dogodovština. Svojeglavi major, sklon insubordinaciji, cinik koji jedinu zamjerku Wladislavu (Bronsonu) kojemu prijeti smrtna kazna radi ubojstva oficira, upućuje zbog toga što je „dopustio da ga netko vidi dok to čini“, a ne zbog čina kao takvog, koji posebno uživa poniziti nadređene oficire i prikazati ih kao krajnje nesposobne, sve to je iznimno blisko samom Marvinu. To je bilo drugi put da surađuje sa Robertom Aldrichem a za obojicu ovaj će film predstavljati komercijalni vrhunac karijere.
Prije toga već su zajedno radili „Attack“ („Napad“) 1956 godine – film daleko više cijenjen od strane europske kritike nego li američke – bio je nominiran za Zlatnog lava u Veneciji, a osvojio je nagradu talijanskih filmskih kritičara. Marvin glumi potpukovnika Bartletta, koji radi vlastitih političkih ambicija štiti kapetana Cooneya (Eddie Albert), sina utjecajna političara, bez obzira što ovaj kao komandir čete svojom nesposobnošću i kukavičlukom uzrokuje brojne žrtve. Zadnji film koji će ovaj dvojac zajedno napraviti biti će „Emperor of the North“ („Jedan vlak za dvije bitange“) iz 1973. godine, komercijalno neuspješan ali iznimno dobar film smješten u doba velike gospodarske krize 30-ih godina u kome su uloge zamjenjene – ovdje je Ernest Borgnine iznimno brutalni kondukter Shack, a Lee Marvin skitnica A-NO 1 koja za opkladu nastoji stići upravo Shackovim vlakom na odredište.
Još će jedan režiser obilježiti Marvinovu karijeru – to je John Boorman. U doba kada su radili „Point Blank“ (kojeg će godinama kasnije iskasapiti Mel Gibson u svom remakeu «Payback») – Lee Marvin je dosegao zenit svoje slave. „Point Blank“ ostati će upamčen kao prvi film koji je sniman na lokacijama bivše kaznionice Alcatraz, zatvorene još od 1936. Svojom isprekidanom narativnom strukturom, prekrasnim kadrovima u kojima samo mjesto odvijanja radnje ima jednako važnu ulogu poput samih glumaca, obilje žestokih provala nasilja, sve to ostvarilo je znatan utjecaj na francuske novovalovce.
„Hell in the Pacific“(„Pakao na Pacifiku“) neobičan je, no zato izvrstan filmski eksperiment u kojemu se radnja usredotočuje na dvoje likova – amerikanca (oborenog pilota) i japanskog mornaričkog časnika u izvedbi Toshiro Mifunea. Iako u početku neprijateljski nastrojeni jedan prema drugome – s vremenom shvačaju da moraju prevladati predrasude kao i jezičnu barijeru koja je jednako tako veliki problem, ako žele preživjeti. Snimano je na stvarnim lokacijama otoka Palau u južnom Pacifiku. Cijela je filmska ekipa u početku bezidejno lutala nemajući prave ideje što napraviti i trošila vrijeme uživajući na otoku. No kad su se napokon prihvatili posla gotovo se dogodilo da financijeri uskrate potporu projektu radi kašnjenja i da nikad ne bude snimljen. No u to doba ime Lee Marvin imalo veliku težinu, dovoljnu da ubijedi producente da ne dignu ruke od svega. A tu je još dakako bio i Toshiro Mifune – dakle 2 aduta koja mogu biti mamac za publiku. Kada su ga pitali u interviewu vođenom netom po završetku snimanja filma «Hell in the Pacific» kako se slagao sa Mifuneom tijekom snimanja Marvin je uzvratio: « Mifune i ja smo se sjajno provodili iako je bilo teško verbalno komunicirati. Trebali bi te čuti Mifuneov engleski. Sve što zna je oko 6 riječi (prijevod nepotreban op.a.) – «very good», «cocksucker» and «son of a bitch». Obožavao sam ga godinama. Jednostavno te hipnotizira vlastitom genijalnošću. Te oči! Istrošeni samurajski ratnik koji stoji osamljen, ne htijući pomoć. Ali mene privlači njegov strah, ili barem ja to tako shvaćam. Upušta se u neke stvari s tako zadivljujućom odsutnošću da to jednostavno šokira slučajne promatrače. Ali tek kada krene počinje ga nagrizati sumnja; to je ono što ga čini velikim. Naravno sličan je meni – lutak, samo jako dobar. Daleko bolji u svim područjima».
Nakon pacifičke avanture počinje lagani pad u karijeri ovoga glumca. Zanimanje za njega opada, tada i honorari postaju niži a on se sve rijeđe počinje pojavljivati, no i dalje samostalno birajući projekte u kojima se želi pojaviti. Ne znači da je pri tome bezgrešan...imao je i on loših procjena – poput recimo filma «The Klansman» (« Šerif iz klana») Terence Younga koji je nešto najgore što sam ikada gledao od njega. Ali mora mu se priznati da čak i u tako lošem filmu, u scenama gdje je on nepogrešivo uspjeva privuči pažnju i natjerati nas da zaboravimo sve ostale slabosti filma.To nipošto nije uspjevalo njegovu partneru Richardu Burtonu, a i inače jako malo glumaca se može pohvaliti takvom sposobnošću.
Pričati o Lee Marvinu a ne spomenuti podatak da je postao i vlasnikom zlatne ploče jednostavno NE IDE! U filmu Joshue Logana «Paint Your Wagon» («Svi za Eldorado») iz 1969 godine – u kojemu mu je partner bio niko drugi doli Clint Eastwood - Marvin pjeva song «I was Born under a Wandrin' Star». Singlica postaje automatski hit koji se prodao u više od 1.000.000 primjeraka. I sam je ostao iznenađen tom činjenicom da je njegov hrapavi glas uspio osvojiti srca slušatelja ali i dalje stoji činjenica da je taj song postao trajni evergreen.
Za sam kraj karijere bitno je istaknuti dva filma «Iceman Cometh»(»Dolazi Ledar») iz 1974. i moguće zadnji Marvinov uistinu veliki film (uz ogradu da nažalost nisam odgledao «Pasju Žegu» Yvesa Boisseta) – «Big Red One» («Velika Prva Divizija») iz 1980.
«Dolazi Ledar» nastao je u produkciji American Film Theatre (AFT) – kojega su osniovali Eli i Edythe Landau. To je bio ambiciozan pokušaj da se radi nešto drukčije, kvalitetnije, ne podložno komercijalnim zahtjevima. Između ostaloga American Film Theatre ostvario je pod palicom Sydneya Lumeta – «Long Journey into Night» kao i «Pawnbroker» od istog režisera Tako je i moguće da je nastao «Dolazi Ledar» u čak dve verzije. Obje od po 240 minuta. Marvin nastupa u verziji koju potpisuje John Frankenhaimer – prilično iznenađujući izbor za režisera koji je najpoznatiji bio po čitavom nizu izvrsnih političkih thrillera kao što su «Seven Days in May» («Sedam dana u svibnju») ili originalna verzija «The Manchurian Candidate» («Kandidat iz Manđurije») no pokazao se više nego li dorastao zadatku. Čuvena je rečenica Lee Marvina da je «za nastup u ovom filmu pristao na smanjenje honorara od 875000$». AFT nikada nije plačao glumcima više od 25000$ a režiserima od 30000$. I Lee Marvin kao i Robert Ryan koji nastupa u ovom filmu smatrali su ga svojim kreativnim vrhuncem. Uz njih nastupa još čitava plejada izvrsnih glumaca – veteran Frederic March, tada mladi Jeff Bridges.....Priča je to o gubitnicima koji se okupljaju u jednom irskom baru u New Yorku sa početka prošlog stoljeća. Svi oni imaju svoju priču, čekaju bolje sutra, opijaju se samo još danas i sada.....jedina svjetla točka im je Hickey (Lee Marvin) koji tu navraća samo povremeno da se prepusti alkoholu, pun je vedrih priča, svi u njemu vide neku varljivu nadu, ali kao i sa svakom nadom čeka ih prilično ružno otrežnjenje.....4h vrhunske komorne drame....sa stvarno vrhunskim kreacijama učesnika....
Priča o «Velikoj Prvoj Diviziji» Sama Fullera zaslužuje temu sama za sebe – par godina nakon dovršetka snimanja bila je bunkerirana....u međuvremenu je prelazila iz ruke u ruku više producentskih kuća – da bi je 1980 Lorimar izbacio u strahovito kračenoj verziji – od preko 4h snimljena materijala film je izašao u verziji od oko 110 minuta. Gorkom ironijom sudbine niti jedna scena iz trailera kojom je najavljivan film nije uvrštena u premijernu verziju. No čak i takva bila je izvrsna - čak se ni takve Sam Fuller nije imao srca odreći jer je to bila priča o njemu i ipak je predstavljala dio njega....a onda smo dočekali i rekonstruiranu verziju – koja je od nađena materijala a prateći Fullerovu knjigu snimanja došla najbliže što je bilo moguće originalnoj viziji režisera od kojih 160 minuta. Naziv rekonstruirana je dan jer nitko točno ne zna što bi od snimljena materijala Fuller zadržao.
Iskusniku Marvinu nije uopće bilo teško saživiti se u ulogu narednika Possuma koji vodi svoju jedinicu od bitke kod Kasserine pa sve do završnih bitaka 1. divizije u ondašnjoj Čehoslovačkoj. Dapače, čak će pri prvom susretu sa njima, svojim mlađim glumačkim partnerima (Mark Hamill, Bobby DiCiccio...) održati jedan pravi «narednički drill». Netko bi se mogao ne složiti s prijašnjom tezom da je major Reisman najbliže stvarnoj biti Lee Marvina i povezati ga rađe sa veteranom Possumom. Ni to nije krivo...ne u znatnoj mjeri....ali dok je Possum pravi iskusni soldat, Reisman je sve to samo još i buntovnik i zato ipak odnosi primat kod mene.
Umro je 29.VIII.1987 u Tucsonu Arizona od srčanog udara, a pokopan je na vojnom groblju u Arlingtonu – kao PFC USMC – Redov prve klase, U.S. Marine Corps. Inače vojno groblje u Arlingtonu smješteno je na imanju porodice generala Roberta Edwarda Leea, čovjeka po kome je Lee Marvin i dobio ime. Tako je krug napokon zatvoren.
Što reči na kraju o osobi koja je od buntovnika i propala đaka postala ratni heroj, od vodoinstalatera postala glumac, od «sadista broj jedan na ekranu», istinska glumačka zvijezda, čak i sex simbol. Taj put ne bi mogla proći osoba ako nije uistinu izuzetna, a za Lee Marvina bez ikakva posebna krzmanja to se definitivno može reći.
|
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
Posted - 23/06/2010 : 19:43:32
|
Ne znam da li si txt za Marvina pisao bas za forum. U svakom slucaju, tako srocena mini biografija zvuci bas zanimljivo.
Bilo bi mozda lepo da sastavis vise takvih biografija u jednu knjizicu tipa, recimo, ''100 najznacajnijih glumaca'' ili vec nesto tako.
Okej, vreme, istrazivanje, nikakav finansijski feedback... Sve je protiv, a opet, steta je ne iskoristiti tvoju obavestenost i sposobnost pisanja.
|
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 23/06/2010 : 19:46:53
|
quote:
Originally posted by cat claw
Ne znam da li si txt za Marvina pisao bas za forum. U svakom slucaju, tako srocena mini biografija zvuci bas zanimljivo.
Bilo bi mozda lepo da sastavis vise takvih biografija u jednu knjizicu tipa, recimo, ''100 najznacajnijih glumaca'' ili vec nesto tako.
Okej, vreme, istrazivanje, nikakav finansijski feedback... Sve je protiv, a opet, steta je ne iskoristiti tvoju obavestenost i sposobnost pisanja.
nisam tekst je pisan za www.popcorn.hr ne sječam se povoda da li rođendan ili smrt...našlo bi se tamo još nekoliko takvih kurosawa, maurice jarre, dave allen, harry palmer, sam peckinpah...) ali već x vremena živim samo na staroj slavi.... 
thnx svima |
Edited by - rommel on 23/06/2010 19:48:02 |
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 10:56:17
|
quote:
Originally posted by cat claw
Hari Palmer? Ipkres Hari Palmer?
Stavljaj.
Greota je da se taj underrated hladnoratovski spijun retko spominje, a sve na racun onog sapunskog 007.
101. film za Darka kao kreatvna pauza: The Ipcress File http://www.imdb.com/title/tt0059319/
sa sjajnim Majkl Kejnom.
inače ja obožavam cainea pogotovo period 60-70
tu ti je sa sličicama:
http://www.popcorn.hr/special/view/43/
a sam tekst
voila:
DOSSIER HARRY PALMER (posvećen jednoj dragoj mi znanici)
O Jamesu Bondu znamo sve: tko je, što radi, kakav martini pije, ali ako bi samo trenutak zastali i zamislili se – shvatili bi da ne znamo ono najbitnije – kako netko uistinu može biti tajni agent ako se o njemu zna baš sve? Tajnovitosti tu nema ni u natruhama. No zato neki drugi to ne rade baš na bondovski način... Alec Leamas (Richard Burton), to radi potpuno drukčije u izvrsnom „Špijunu koji se sklonio u zavjetrinu“ (Spy who came it from the Cold, Martina Ritta) jednako kao i John Avery (Anthony Hopkins) u „Ratu iza Ogledala“ („The Looking Glass War“), a tu negdje na njihovu tragu (malo manje opor i sa određenom dozom komike) slijedi ih i Harry Palmer...
... koji se po prvi puta pojavljuje nedugo nakon premijere prvog Bondova filma „Dr. No“ kao još jedan od pripadnika tajne službe Njezina veličanstva. Njegov svakodnevni posao lišen je ikakvog glamura i sjaja, ali zato obiluje gomilom zamornih, svakodnevnih, rutinskih zadataka, kod kojih se nikada ne zna hoće li se izroditi u nešto puno opasnije. I puno, puno papirologije – jer špijuni su, unatoč svom ne baš uobičajenom pozivu, a kako saznajemo već u uvodnom „Dossieru IPCRESS“ i dalje najvećim djelom samo dio birokratskog aparata na platnoj listi nekog od ministarstava. Kao što saznajemo i da taj svijet, svijet Harryja Palmera, nema gotovo nikakvih dodirnih točaka sa svijetom Jamesa Bonda.
Len Deighton, Palmerov tvorac, relativno je dobro poznat pisac u nas, mada, pomalo čudnovato, niti jedan od romana upravo s ovim junakom kod nas nije preveden. No zato je prevedeno 6 knjiga – u stvari dvije trilogije - iz njegove druge špijunske serije o agentu Bernardu Samsonu – Berlin - Game, Mexico – Set, London – Match, te Mamac, Zamka i Žrtva. Prva trilogija je uspješno i ekranizirana u Granadinoj produkciji (Granada se uistinu specijalizirala za prvoklasne serije po literarnim predlošcima – još od Sherlocka Holmesa sa Jeremy Brettom, ili Maigreta sa Michael Gambonom), u kojoj je posebno briljirao Sir Ian Holm u glavnoj ulozi. Deighton se osim sa špijunskim romanima, dokazao i kao uistinu vrstan povjesničar – prevedene su i kod nas dvije njegove takve knjige – „Blitzkrieg“ („Munjeviti Rat“) i „Fighter“ („Lovac“ – meni možda i ponajbolji prikaz Zračne bitke za Britaniju od brojnih pročitanih). Uistinu je šteta što još nitko nije preveo i njegov prikaz drugog svjetskog rata, u knjizi pod intrigantnim naslovom „Blood, Tears & Folly“ („Krv, Suze i Glupost“).
No vratimo se mi u studeni, 1962., u doba kada se pojavio špijunski roman „Dossier IPCRESS“ („IPCRESS File“), kao prvijenac tada nepoznatog autora, koji će požnjeti nevjerojatan uspjeh kako u kritike tako i u publike – svi su jednoglasnim oduševljenjem prihvatili roman u kome je glavni junak sasvim običan čovjek, licem kojega dominiraju naočale rožnatih okvira jer je kratkovidan (vjerojatno prvi filmski junak koji je imao problema s vidom, donekle asocirajući na jednu drugu, stripovsku legendu – Ripa Kirbya), bio je upravo prototip antijunaka. Nevoljki tajni agent, u službu je dospio po kazni – jer se kao narednik britanske vojske stacioniran u Berlinu bavio švercom, pa je bilo ili-ili: zatvor ili služba, s time da Harry nikad nije bio siguran da li je napravio dobar izbor odabravši ovo drugo. I samo ime dobio je na prilično neobičan način: u knjizi „IPCRESS File“, koja je cijela napisana u prvom licu niti jednom riječju ne spominje se ime glavnog junaka. No za potrebe filma bilo je potrebno pridodati mu neko ime. Tako su jedne večeri producent Harry Saltzman i glavni glumac Michael Caine raspravljali o tom problemu, da bi u jednom trenu Saltzman rekao Caineu – daj mi reci neko najgluplje ime koje ti padne napamet, da bi ovaj bez pretjerana razmišljanja odvratio: „Harry“, tek netom poslije uvidjevši svoj gaf. I prezime Palmer dao mu je sam Caine, sjetivši se nekog poznanika iz razdoblja školovanja koji mu nije ostao u naročito srdačnim uspomenama. I to je bilo to: Harry Palmer je ime koje će biti upotrijebljeno u filmu Sidney J. Furieja, kao i svim nastavcima koji su uslijedili.
Saltzman je sa Deightonom uspostavio kontakt nedugo nakon što je književni prvijenac ovoga pobrao sve lovorike. Zajedno sa Albertom Broccolijem mlada je pisca angažirao da mu napravi predložak scenarija za drugi iz serije filmova o Jamesu Bondu – „From Russia With Love“ („Iz Rusije s Ljubavlju“). Iako će malo od originalnog scenarija biti zadržano u filmu Saltzman će se autora sjetiti ponovno kad je došao na ideju da napravi još jednu špijunsku seriju, koja bi bila nešto sasvim različito od onoga što je do sada radio sa James Bondom. A to nešto drugo bio je upravo „IPCRESS File“. U izradi ovog filma učestvovati će velik dio ekipe koji je sa Saltzmanom surađivao i na Bondu od kojih su možda najvažniji kompozitor John Barry i montažer (kasniji režiser koji će i potpisati jedan od Bondovih nastavaka) Peter Hunt.
John Barry, višestruki oskarovac (između ostalog osvojio ih je za glazbu i song za film „Born Free“ („Lavica Elza“) te za glazbu u Costnerovu „Plesu s vukovima“) napravio je uistinu odličan soundtrack, koji osim življe glavne teme, ponovno u bondovskom stilu, sadrži čitav niz laganijih tema, pomalo melankoličnih i sjetnih, koje lagano koketiraju i sa jazzom – kao da podcrtavaju raspoloženje samog glavnog junaka.
Prvotna trilogija o Harry Palmeru sastoji se od filmova: „IPCRESS File“, (1965, Sidney J. Furie), „Funeral in Berlin“ (Pogreb U Berlinu, 1966.,Guy Hamilton) i „Billion Dollar Brain“ („Mozak od Milijardu dolara“, 1967, Ken Russel – njegov drugi film u karijeri). Iako je bila originalno predviđena serija od 5 filmova, Saltzman je nakon trećeg filma oslobodio Cainea od ugovornih obveza (četvrta je trebala biti ekranizirana druga knjiga u seriji „Horse Under Water“ („Konj Pod Vodom“) ali je Saltzman odustao od projekta dijelom i zato što je Deightonu za „Billion Dollar Brain“ morao platiti 250.000$ umjesto predviđenih 100.000$, a nemalu ulogu odigrao je i slabiji financijski učinak trećeg nastavka) pa će Caine, sada već slavna filmska zvijezda, napustiti lik Harry Palmera, mada će i dalje nastupati u čitavom nizu špijunskih filmova, pod dirigentskom palicom poznatih i iskusnih režisera poput Dona Siegela (The Black Windmill („Crna Vjetrenjača“)), Johna Mackenzia (The Fourth Protocol, („Četvrti protokol“, prema romanu Frederica Forsythea)) ili The Whistle Blower („Uzbunjivač“, Simona Langtona). No gotovo 30 godina kasnije osvanuti će još dvije ekranizacije Deightonovih knjiga – „Bullet to Beijing“ („Metak za Peking“) i „Midnight and St. Petersburg“ („Ponoć u Petrogradu“) napravljene kao TV filmovi, ali iako kvalitetom ne zavrjeđuju spominjanje uz originalnu trilogiju, ipak ih glumačka energija, sada već vidno ostarjelog Cainea, diže iznad prosjeka i makar nama, ljubiteljima originalne trilogije, predstavljaju nešto što se mora vidjeti. A čak ni one nisu ostale bez referenci na Bonda – u jednoj od scena Caine pita Jasona Conneryja što mu otac radi, da bi dobio odgovor da je ovaj – umirovljeni špijun. A znamo da se Jasonov otac Sean davno umirovio od službovanja kao tajni agent 007 na velikom ekranu – još tamo negdje nakon zadnjeg povratka u filmu „Never Say Never Again“, („Nikad ne reci nikad više“).
Često se ističe „IPCRESS File“ kao ujedno i najbolji u cijeloj seriji. Uostalom i nagrada BAFTA za najbolji film dovoljno govori o njegovim kvalitetama (Caine i scenaristi ostali su na nominacijama). Imao je i tu zanimljivost da su protivnici bili pripadnici albanske tajne službe (!) – u svim dotadašnjim hladnoratovskim špijunskim filmovima, pa i svima poslije – protivnik je bio KGB, dakle Rusi i/ili istočni Nijemci. E, pa ovdje nam je protivnik novi – ništa manje opasan, koji otima britanske znanstvenike i ispere im mozak. A pojavi se i tradicionalno pitanje – kome vjerovati u vlastitim redovima? Odlična je i cijela ekipa sporednih glumaca – Guy Doleman u ulozi pukovnika Rossa, Harryjeva šefa (pojavljuje se u sva 3 nastavka), uistinu je sjajan kao bešćutni nalogodavac, koji se ne libi Harryju izdati naloge za likvidaciju svih potencijalnih „problema“, kao što ne bi oklijevao riješiti se i Harryja ako bi ovaj postao smetnja. Tu je i major Dalby (Nigel Green), čovjek kojemu je Harry nametnut kao djelatnik, a koga ovaj pak želi iskoristiti u unutrašnjem sukobu protiv Rossa. Svi zapravo imaju neke planove s Harryjem o kojima je poželjno da on ne dozna ništa. Nigela Greena mogli smo zapaziti u čitavom nizu karakternih uloga, poglavito u spektaklima „Khartoum“,“Zulu“, u Cormanovoj „Masque of the Red Death“ („Maska Crvene Smrti“, jednoj od 8 Cormanovih ekranizacija pripovjetki E.A. Poea), te u Harryhausenovoj fantaziji „Jason i Argonauti“.
„Pogreb u Berlinu“ po meni je sasvim nepotrebno zapostavljen ocijenjen kao slabiji nastavak. Možda dijelom za to što mi je to bio prvi susret sa Harryjem, mada ne vjerujem da je to moglo biti od takva od presudna značaja na moj sud, da bih smatram ga ocijenio sasvim ravnopravnim nastavkom, jednako dobrim kao što je to bio i prvi dio. Priča je relativno kompleksna jer osim okvirne – prebjeg ruskog zapovjednika berlinskog zida na zapad, ovdje imamo čak 5-6 interesnih skupina i pojedinaca, od kojih svaka ganja neke svoje ciljeve, a Harry se nađe pomalo izgubljen na terenu na kome je svojedobno i zaradio zatvorsku kaznu i zbog koje je i postao tajni agent. Izgubljen dobrim dijelom i zbog toga što su mu pretpostavljeni rekli samo ono što su oni mislili da treba, a ne što je stvarno trebao znati. Tu će po prvi puta susresti svog glavnog ruskog protivnika u izvedbi Oskara Homolke. Za ovog rođenog Austrijanca, u pravilu se uvijek misli da je podrijetlom negdje iz istočne Europe. Dijelom i stoga što je često imao uloge sovjetskih oficira, komunističkih špijuna i sličnih. Upravo nezaboravan je bio u genijalnom Hitchcockovu flmu „Sabotage“ („Sabotaža“), ali sam spomen njegova imena uvijek me prvo podsjeti na lik i djelo pukovnika KGB Stoka upravo iz ovih filmova.
„Mozak od milijardu dolara“, za nijansu je ipak slabiji od prva dva filma, možda zbog priče koja pomalo i ne drži vodu. Bogati naftaš iz Teksasa, general Midwinter (Ed Bagley) stvorio je super kompjuter, zvan „Mozak“ („The Brain“), koji donosi nepogrešivo precizne odluke. Midwinter, nesuđeni fašistoidni diktator pomoću kompjutera i dobro opremljene vojske plaćenika želi srušiti sovjetsku vlast u S.S.S.R.-u. Pukovnik Stok najavljuje nuklearni odgovor ako se Midwinterova ekipa pojavi na njihovim granicama, a Harry, sada u privatnim vodama jer je otvorio detektivsku agenciju, ponovno mora vaditi kestenje iz vatre....Vjerojatno najrjeđe prikazivan od sva 3 filma (kod nas nikada!) nedavno se pojavio napokon na DVD-u. No, koliko god bilo nevjerojatno – zahvaljujući Michaelu Jacksonu – imamo nepotpun film, kraćen za kojih 45 sekundi za R2 izdanje. Michael Jackson bio je nositelj je prava na sve pjesme skupine The Beatles, a u izbačenoj sceni Harry Palmer ulazi u kuću gdje se na TV vrti „A Hard Day's Night“ spomenute skupine. Očito je Jackson tražio preveliku naknadu na ime prava, pa je iz filma ta scena isječena. No kako je naknadno vlasništvo nad pjesmama Beatlesa preuzeo Sony, moglo bi značiti da će najavljeno skoro izdanje „Mozga od Milijardu dolara“ za R1 ipak biti cjelovito.
Ni u ovom serijalu ne možemo izbjeći pojavljivanje moderne tehnologije, no u znatno manjem obimu i znatno je manje avangardna u odnosu na ono što vidimo u Bondovim filmovima. Čak su i zadržani znatno realniji okviri. Sad, druga stvar je što, recimo, predodžba super kompjutera u šezdesetim godinama i danas nije mogla ostati ista. Poneki gledatelj može se prezrivo nasmijati kada ugleda „Mozak“ ili uređaj za ispiranje mozga u prvom filmu, odbaciti cijelu priču kao nešto zastarjelo, no to bi bilo uistinu nepravedno i pogrešno. Ipak je to priča o ljudima a ne toliko o tehnologiji, dok to za Bondove filmove ta činjenica gotovo uopće ne vrijedi.
Ima u Harryu Palmeru ponešto Alfijevsko („Alfie“, režija Lewis Gilbert, prva Caineova nominacija za nagradu Oscar): Voli komade („birds“ upravo kako ih i Alfie zove) i misli da im je neodoljiv, no za razliku od Alfiea, Harry bude onaj koji je najčešće iskorišten od strane pripadnica ljepšeg spola, ultimativno i ostavljen. Osim poraza u privatnom životu i porazi na poslovnom planu su sve samo ne rijetki: mada nije niti glup niti naivan, (jedino se pukovnik Stok može pohvaliti da ga je u jednom od susreta u potpunosti nadigrao i za taj uspjeh pridodao još jednu medalju na svoje bogato okićene grudi za taj uspjeh), najčešće bude bespomoćan promijeniti tijek stvari u široj konstelaciji snaga – baš poput pijuna preko kojega se krupnije figure prepucavaju.
To je upravo ono što je pisac i želio postići sa ovim likom, a što je i mene navelo da Harry Palmera svrstam na sam vrh, dakako rame uz rame sa Georgeom Smileyem (u izvedbi Aleca Guinnessa u fenomenalnim serijama „Tinker, Tailor, Soldier, Spy“ („Dečko, dama, kralj, špijun“) i „Smiley's People“ („Smileyevi ljudi“) ), na mjesto meni definitivno najdražeg od svih špijuna koji su ikada prodefilirali velikim ekranom. I zbog čega smatram da zaslužuje svaku preporuku. |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
Posted - 24/06/2010 : 11:32:56
|
Hvala. Lisico za dezert. Vrlo informativan text. Ako nista drugo, sprecice mcna da pita sta ima da se kaze o Kejnu osim sto je englez 
Moje izvinjenje za oftopicarenje, takodje.
Necemo vise, izuzev ako nas mcn izazove. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
100 filmova u 2010. - recenzirano 100/100
, moram još 69 filmova recenzirati.