| Author |
 Topic  |
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
 Posted - 24/06/2010 : 11:37:58
|
Hoosiers (1986) Dan Anspaugh
Kad sam počeo pisati ove prikaze jedan me kolega obavijestio da ih ne kani čitati jer nisam stručan pisati o filmu. Fer inaf. Nakon prikaza "Cat Ballou", istarski mi je feldmaršal zamjerio što nisam ni spomenuo Leeja Marvina, potkrijepivši to opsežnim člankom o istome. I opet, fer inaf, ali ... Ali oba su prigovora, ma koliko bila točna, promašila ceo fudbal. Jer ne pišem ove tekstove kako bih pokazao da o filmu puno znam s filmološke ili filmofilske strane već - kako sam činio i s prikazima knjiga - kako bih sam sebi rasvijetlio o čemu razmišljam dok ih konzumiram i eventualno si raščlanio proces tog razmišljanja. Ja pa ja pa ja. Lee Marvin tu uopće ne figurira.
Uostalom, kako pričati o glumcu koji ti se sviđa čak i u filmovima koji ne valjaju? Što uopće reći kad takav afinitet nadilazi racionalno? HOOSIERS sam recimo pokrenuo s diska nemajući blagog pojma o čemu se radi. Na špici se pojavilo ime Genea Hackmana i ja sam praznoj sobi zadovoljno priopćio "U, dobro je!". To ne govori ništa, ali govori sve; na onoj svojevremenoj anketi gdje je Hollywood ispitivao tržišnost glumaca i gdje se peticom označavala pojedinčeva sposobnost da te bez obzira na film privuče u kino, a jedinica antipatiju koja će te zbog postave odbiti i od filma koji te temom zanima, Gene Hackman je jedan od rijetkih koji bi od mene dobio odliku (Nicholas Cage je, recimo, primjer nedovoljne ocjene). Zašto? Kako? Najbolje što sam izanalizirao jest da me on (i George C. Scott) pomalo podsjećaju na tatu pa odatle možda simpatija, ali sve je to zapravo jako iracionalno i nepredvidivo.
(Da je predvidivo, danas bismo gledali digitalizirane glumce iz zlatnog doba Hollywooda u novim ulogama. Ali di bi tu bili svježe simpatije, svježi skandali?)
A sve ovo pišem jer se, osim navedenog, o HOOSIERS nema što puno reći. Sportski film, dobro napravljen sportski film (prvi sat je malo jači od drugoga), ali ništa više od toga. E, i događa se u Indiani, kao i "Breaking Away", što ne znam zašto sam primijetio.
(mcn)
PS 32 down, 68 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 12:22:33
|
quote:
Originally posted by mcn
>Necemo vise, izuzev ako nas mcn izazove.
Evo, sa'ću. Jest, krivo sam postavio pitanje. Trebao sam pitati "Što se ima argumentirano reći o Lee Marvinovoj glumi, eskiviraju li se komplimenti radi komlimenata ili prepričavanje najdražih scena"? Što se ima reći o Hackmanovoj? Eastwoodovoj? Oni su face, to sam i sam rekao, ali kako ih analizirati, ne odlazeći u trivije?
mcn
a da si zadaš dolazi ledar kao 102 film? puno će ti reći o marvinovoj glumi...
a nisam istarski ja sam s krive strane učke to nije istra :)
a tekst o marvinu je išao jer si pitao što se može pričati o marvinu...ono je bila jedna od mogućnosti :) |
Edited by - rommel on 24/06/2010 12:24:19 |
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
Posted - 24/06/2010 : 14:10:20
|
Joj, sto smo se nakostresili...
Fali nam jos samo Menhanter pa da krene filmoprolice*....
Pa zar nije svrha ovog topica reci sto vise o sto vise (filmova)?
Ja sam topic tako shvatio i ne ulazim u kompetentnost onih koji pisu. Ispravite me ako gresim.
*Wüstenfuchs i Männerjäger imaju skroz razlicit ukus, ako se dobro secam s jednog drugog topika |
|
|
|
manhunter
Moderator
Switzerland
25296 Posts
Member since 17/09/2004 |
Posted - 24/06/2010 : 14:19:21
|
quote:
Originally posted by cat claw
Joj, sto smo se nakostresili...
Fali nam jos samo Menhanter pa da krene filmoprolice*....
Pa zar nije svrha ovog topica reci sto vise o sto vise (filmova)?
Ja sam topic tako shvatio i ne ulazim u kompetentnost onih koji pisu. Ispravite me ako gresim.
*Wüstenfuchs i Männerjäger imaju skroz razlicit ukus, ako se dobro secam s jednog drugog topika
Hehehehe..ja imam ukus, a Lisica znanje. Tumačite kako vam volja.
Ali ovo mi je stvarno jako:
"Što se ima argumentirano reći o Lee Marvinovoj glumi, eskiviraju li se komplimenti radi komlimenata ili prepričavanje najdražih scena"? Što se ima reći o Hackmanovoj? Eastwoodovoj? Oni su face, to sam i sam rekao, ali kako ih analizirati, ne odlazeći u trivije?
 |
I am legion. I do not forget. I do not forgive.
|
|
|
|
manhunter
Moderator
Switzerland
25296 Posts
Member since 17/09/2004 |
Posted - 24/06/2010 : 14:22:31
|
quote:
Originally posted by cat claw
*Wüstenfuchs i Männerjäger imaju skroz razlicit ukus, ako se dobro secam s jednog drugog topika
Männerjäger i Menschenjäger imaju malo različito značenje.
Sad smo krenuli i sa uvredama? |
I am legion. I do not forget. I do not forgive.
|
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
Posted - 24/06/2010 : 16:08:54
|
E, pa sad... Nisam mogao da se setim menshenjagera pa sam otisao na google translator i on mi izbacio mannerjager...
A kakva je razlika?
Mislim, ja nemam pojma s nemackim osim nesto malo militaristickih fraza iz partizanskih stripova (Donnerweter i Zum Teufel). |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12919 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 24/06/2010 : 16:46:29
|
Rommelovi tekstovi su odlični i puni informacija, ali shvaćam ono što Macan želi reći.
Podaci o životu i karijeri pojedinih glumaca mogu biti zanimljivi, ali oni nam ne govore puno o samoj kvaliteti filmova u kojima glume. Glumci i njihove uloge su tek jedan element koji čine sastavni dio nekoga filma. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 17:49:43
|
quote:
Originally posted by Mr. Bushido
Rommelovi tekstovi su odlični i puni informacija, ali shvaćam ono što Macan želi reći.
Podaci o životu i karijeri pojedinih glumaca mogu biti zanimljivi, ali oni nam ne govore puno o samoj kvaliteti filmova u kojima glume. Glumci i njihove uloge su tek jedan element koji čine sastavni dio nekoga filma.
ja kužim vas ali ako je tekst biografija čovjeka logično je da je napisan kako je napisan
kad pišem o filmu radim to ovako
pa vii recite što oćete ali to su dvije različite vrste teksta !
za sve drugo kopajte sami na popcornu
Five fingers (1955)
Uvodna scena vodi nas u godinu 1950. Poslanik u Donjem domu parlamenta Ernest Bevin žustro maše jednom netom objavljenom knjigom i traži odgovore u svezi s tvrdnjama u njoj iznesenim.
Već idući kadar fokusira se i na samu knjigu i krupnim slovima ispisan naslov „Five Fingers – The Story of Operation Cicero“(„Pet prstiju – priča o operaciji Ciceron“) autor koje je Ludwig Carl Moyzich. Ne nedostaje ni narator koji nam navješćuje kako je sve što slijedi istinita priča koja se odigrala 6 godina ranije u glavnom gradu Turske, zemlje sa svih strana okružene zaraćenim blokovima. U sasvim nezavidnoj situaciji neophodno je bilo uprijeti sve snage da se očuva status nezaraćene države.
Ankaru toga doba vrlo si lako možemo predočiti mjestom poput Bogartove Casablance! Prepuna stranaca, od kojih gotovo da nema niti jednoga koji se tu nije našao s kakvim skrivenim namjerama, upetljan u neku zavjeru, intrigu, tajnu misiju. Položaj Turske bio je iznimno važan svima učesnicima sukoba, pretenzije da je se privuče u jedan od tabora na ovaj ili onaj način bile su očite. Za potpunu istovjetnost sa Casablancom nedostaje nam nezamjenjivi Rick's Café, jer nemamo jedno centralno mjesto gdje se odvijaju gotovo sve mutne radnje već se to odvija diljem grada, no od brojnih lokacija najprominentniju ulogu preuzima britanska ambasada. No zato su svi ostali neophodni sastojci tu sadržani! Pridodamo li njima i Diella (James Mason), poduzetnog kavasa (slugu) britanskog ambasadora imamo recept za jednu od najvećih špijunskih afera… No što uopće može povezati velikog rimskog oratora sa jednim špijunom modernog doba? Film će nam otkriti kako je tajno kodno ime špijunu odabrao sam ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha Joachim Von Ribbentrop (izazvavši neskriveno čuđenje u svog ambasadora Franza Von Papena (John Wengraf) što“je Herr Ribbentrop uopće i čuo za Cicerona“). No čuđenju mjesta nije bilo jer odabir imena, kako tvrdi Moyzich, ipak nije bio ministrov, već je to učinio sam ambasador. Nadimak „Pierre“ koji je rabio sam špijun pri svojim javljanjima, učinio mu se tako nemaštovitim. Uvidjevši koliko je „pričljivi“ već prvi set dobavljenih tajnih dokumenata Von Papen ga je definitivno prozvao Ciceronom.
Iako je svaka sumnja izlišna da mu se žurilo odraditi svoj zadnji film za producenta Darryla F. Zanucka, i time ispuniti svoje obveze iz ugovora kojeg nije imao više namjere obnavljati, Josephu Leu Mankiewiczu zapeo je za oko scenarij Michaela Wilsona naslovljen neobičnim naslovom „Five Fingers“. Pripremne su radnje za ekranizaciju istog već bile u punome tijeku, a obavljao ih je iskusni veteran Henry Hathaway. Naslov filma nema veze sa imenom Moyzicheve knjige koja je u svom prvom američkom izdanju (vjerojatno i u kasnijima, ali za prvo izdanje mogu zasigurno tvrditi pošto je dijelom moje biblioteke) išla kao „Operacija Ciceron“ – upravo pod tim će se naslovom ovaj film prikazivati u gotovo svim europskim zemljama. No, producent Zanuck, inzistirao je da film u naslovu mora sadržavati brojku. Svi mi imamo neka svoja, makar i skrivena, praznovjerja, a u ovom je slučaju čovjek jednostavno bio uvjeren kako je otkrio nepogrešivo pravilo po kojemu film gotovo pa sigurno postaje hitom. Aksiom nadasve jednostavan, vjerojatno i dokaziv ako sam sebe uvjeriš u ispravnost vlastitih argumenata: „House on 92nd Street“, „13. Rue Madeleine“, „Call Northside 777“, bili su sve hit do hita. Tako je iznjedren naslov „Pet prstiju“, što je prema Zanucku trebala biti neskrivena asocijacija na pohlepu. Nije mu čak bilo teško ni izmijeniti ni korice knjige kojom je poslanik mahao u parlamentu, a sve to da bi odgovaralo novom naslovu. Neki su kritičari ipak isticali kako je pronicavi Zanuck želio izbjeći povezivanje filma „Cicero“ sa rasnim neredima koji su se tada odvijali u mjestu Cicero u Illinoisu.
Ako kod Zanucka i postoji dvojba je li u pitanju bila predrasuda ili domišljatost, na drugoj strani zasigurno ne možemo naići ni na najmanji trunak praznovjerja – Mankiewicz je odmah uočio kakav istinski dragulj pred sobom ima. Doduše trebalo bi ga još scenaristički ispolirati, a pozvanijeg čovjeka za takvo što od glavnog tvorca filma „Sve o Evi“ u Hollywoodu nije bilo. Upravo će njegova nepotpisana prerada scenarija (to je bio Zanuckov uvjet) izazvati dosta ogorčenja u autora originalnog scenarija. Wilson će godinama kasnije tvrditi da se scenaristička intervencija Mankiewicza svodi na kakvih 25 do 30 redaka sveukupno. Međutim istina je ipak drukčije zborila – iako je pustio redoslijed scena kako su bile nanizane u originalnoj verziji, nije bilo stranice teksta, štoviše, nije bilo rečenice ili odlomka u koji su ostali lišeni Mankiewiczeve intervencije, donoseći im upravo suštinske izmjene i obogaćujući ih obilatim dozama profinjena humora. No, nipošto se nije želio zaustaviti samo na ovome, morao je stupiti i iza kamere pa sirota Hathawaya nije spasio ni izniman uspjeh koji je postigao prethodne godine režirajući upravo Masona u Foxovu hitu „The Desert Fox“(„Pustinjska lisica“).
„Dragi Darryle“, - Mankiewicz tu još postupa u rukavicama iako je poznato da su bili u gadnom sukobu jer je Zanuck imao zadnju riječ pri završnoj montaži filmova, što je nepogrešivo vodilo do gloženja ove dvojice stvaralaca. Njihov vjerojatno najopjevaniji razlaz je onaj definitivni na „Cleopatri“. Mankiewicz, iscrpljen i iznurenog napornim radom nakon što je danju snimao, noću prerađivao scenarij, zgrožen onim što je naslijedio od Rubena Mamoulliana, usporedio je Zanucka sa Hruščevim, i njegovim slavnim lupanjem vlastitom cipelom po stolu tijekom sjednice UN-a. Da čitava stvar bude bolja – samo je gorkom ironijom sudbine „Cleopatra“ potpala pod Zanuckovu ingerenciju, koji je naslijedio preminula Buddy Absena kao šef produkcije u Foxu. To je bio na neki način i njegov povratak jer se niz godina u Europi i uglavnom neuspješnu okušavao kao samostalni producent. Naravno, samostalnost je lijepa kada kao jedan od vodećih dioničara u džepu imate ugovornu obvezu Foxa da preuzima i distribuira takve uratke. No na ovaj mu je način ponovno pao šaka Mankiewicz (koga je od „milja“ nazivao - to arogantno kopile) ali nažalost i njegov ep – koji je morao biti srezan na ispod 4h. I to iz prozaična razloga - da bi kina mogla imati više dnevnih prikazivanja! Lišivši nas zauvijek mogućnosti da ga pogledamo onako kako je zamišljen: u 2 trosatna dijela.
Budućnost je to koja tek treba uslijediti, doba na koje se mi fokusiramo jeste doba kada Mankiewicz još uvijek ima snage nasloviti pismo Zanucku sa „Dragi“. Takvim sukobima u pravilu kumuju osobne taštine, a rekao bih da je presudna u ovom slučaju bila ona Zanuckova. Nije mogao uspostaviti dobar odnos ni sa kime tko prijeti da se preuzme primat u „njegovu“ filmu. Tako je dao i riječ Mankiewiczu da više neće potpisivati kao producent njegove filmove jer ne želi biti druga violina nikome – tko se uopće sjeti Zanucka kao producenta „Sve o Evi“ kada je tu proslavljeni redatelj-scenarist. Riječ prekršena već na filmu „People will Talk“ („Ljudi će Pričati“) no to je ujedno i zadnji Mankiewiczev film kojemu je on naveden kao producent. Na „Ciceru“ u toj ulozi figurira Otto Lang, Zanuckov prijatelj i učitelj skijanja – u nekoj vrsti „Quid pro quo“ aranžmana – Lang upija spoznaje o filmskom zanatu dok zauzvrat prijatelja upućuje u tajne skijanja. No ustupak redatelju Mankiewiczu dobro je naplatio: uskratio mu je pravo da se potpiše i kao koautor scenarija na „Pet prstiju“ - znao je kako je ovaj u dvostrukoj ulozi iznimno opasan. Prisvoji nerazmjeran komad slave i sjaja reflektora – lekcija koju je dobro naučio u dvjema uzastopnim godinama – godinama „Pisma trima ženama“ i „ Sve o Evi“.
Dakle:
“Dragi Darryle,
U skladu sa našim razgovorom od pred neki dan, naišao sam na scenarij od kojeg imam velika očekivanja. Ne samo da ima potencijala – na granici je da postane fantastičan. OPERACIJA CICERON.
Svjestan sam da ga ni ti ne podcjenjuješ. Na tako se dobar materijal ne nailazi baš često. Strukturno je sasvim dobar, najviše što zahtijeva su koja dopuna i tu i tamo kakva domišljatost. Priča o CICERU i GROFICI je upravo očaravajuća. Zadivljujući, tako svjež i uzbuđujući par ljubavnika, protivnika, ljudi sa puno strasti i još više sklonosti prevarama…. završni je čin jedan od najboljih koje znam.
Dijalog treba doraditi. Nedostaje humora, strasti, uzbuđenja. Čini mi se kako bih to mogao brzo odraditi.Sama pozadinska priča me uistinu ponijela, a likovi me oduševljavaju. Nisu to blijede kopije iz otrcanih sapunica nisu to karikature, već uznemireni, provokativni likovi.
Podjela uloga mogla bi biti preprekom, no nikako ne nesavladivom. Ponad svega, trebalo bi to IZNIMNO odglumiti. U ovome slučaju, cijeli mi ovaj projekt – a ne glavne zvijezde, odaje veliki hit.
Ovo je jedna od onih stvari koju bih radu izbrusio ali i režirao. A s kratkim periodom do isteka mog ugovora, sumnjam da će moji troškovi biti prepreka. Što ti misliš? J.L.M.
Mankiewicz je s pravom apostrofirao nužnost vrhunskih nastupa, da sve finese njegovih izmjena dobiju pravi značaj, no bojazan što se tiče glumačke podjele bila je izlišna. Pokazalo se da su odabrani glumci listom bili pun pogodak. Kada bih morao birati film radi kojeg sam zavolio Jamesa Masona, onaj koji ga je učinio meni uistinu omiljenim glumcem – izbor bi uvijek pao na „Five Fingers“ – možda zato što sam ga pogledao prije nego li u „Odd man Out“ („Bjegunac“) ili u meni godinama neuhvatljivoj „Pustinjskoj lisici“. Bez imalo krzmanja uvijek bi potvrdio kako je Diello uhvatio baš sve finese Masonova glumačka umijeća koliko god i Rommel i Johnny McQueen bili blizu tome, a iako je bio jedan od ponajboljih u „Juliju Cezaru“ kao Marko Brut, opet pod Mankiewiczevom palicom, izostala je ona čarolija, čije su skute uspjeli dohvatiti na „ Ciceru“.
No, uloga Cicera poput odijela po mjeri savršeno je odgovarala Masonu. Moyzich (Oscar Karlways u sjajnom nastupu) opisao ga je Von Papenu kao „ Aristokrata iz oxfordskog miljea, ako ja znam ponešto o tome!...Onaj tip gospodine, arogantan, ciničan, razmažen i sasvim dekadentan“. Reklo bi se da Moyzich baš i nije na domaćem terenu po pitanju oxfordsku gospode, ali njegov rezime po određenim osnovama ipak ne promašuje metu. Masonov lik jeste i ciničan i arogantan, no povrh svega iznimno elokventan. Svojom rječitošću i drskošću uspijeva postići i naizgled nemoguće. A kad već spominjemo rječitost, nemoguće je previdjeti ili nehotice preskočiti jedan od možda najgenijalnijih citata, iako je uistinu teško odabrati jedan u filmu koji im obiluje.:
Von Richter( Još malo sličnosti s „Casablancom“ – tamo također imamo gestapovskog pukovnika imenom Von Strasser, koji preuzima stvari u svoje ruke. Iako je Operacija „Ciceron“ u stvarnosti je bila cijelo vrijeme pod neposrednim Moyzichevim rukovođenjem u trajanju od kojih pet mjeseci, pri čemu se on nije niti u jednom trenu pokazao nesposobnim ili plašljivim – u filmu je on sporedan lik, posebice u drugom dijelu, nakon pristizanja Von Richtera u Ankaru. No ipak je savršeno poslužio kao najveća meta Mankiewiczeva humora što samo po sebi i nije toliko loše. Moglo mu se dogoditi da u filmu ostane i bez mrve simpatije poput njegovog nadređenog. Jer kako drukčije objasniti scene u džamiji, gdje se i besprijekorno odjeveni Richter sa neizbježnim cvijetom na reveru mora izuti i otkriti nam potrgane čarape! ): Onda makar jednim dijelom udovoljite mojoj osobnoj radoznalosti. Zašto nam prodajete informacije?
Cicero: Mislio sam da je očito – zbog novca.
Von Richter: Mora biti još kakav motiv. Možda i vi dijelite s nama gađenje prema britanskoj dekadenciji – ili vjeru u budućnost Njemačke….
Cicero: Pukovniče Von Richter ako mi je išta ogavno to je bijeda. A ako vjerujem u budućnost nečega – to je budućnost novca.
Von Richter: Uistinu mi nije jasno zašto nam u jednu ruku prodajete informacije koje će nam pomoći da dobijemo rat – a u drugu ruku – inzistirate na uplatama u novcu sumnjive budućnost – britanskim funtama. (još jedna gorka ironija – Bazna nije mogao znati ništa o operaciji „Berhnard“ – i kako će željena mu valuta donijeti propast) .
Cicero: Zašto mislite da će Njemačka dobiti rat?
Von Richter: Ostavimo li sve ostale obzire po strani, očito pridajete iznimno malu važnost ovim dokumentima.
Cicero: U prvom redu, ja vam ne mogu prodati sposobnost pravilne upotrebe informacija koje vam dostavljam. Kao drugo, ako obavijestim čovjeka kojemu predstoji vješanje o lokaciji točnoj veličini i čvrstoći konopca, time nije uklonjen niti dželat niti vjerojatnost da će ovaj biti obješen.
Upravo su takvi detalji one koje možemo podvesti pod Mankiewiczev dodir: iako je Wilson je bio uvjeren je njegova ljutnja posve opravdana zbog sve te halabuke oko „Mankiewiczeva“ scenarija – dušu mu nisu umirili ni primitak nagrade „Edgar“ (po E.A. Poeu) kao najbolji Mystery writer ni nominacija za Oscar za scenarij. Uostalom, zna se i zašto je Mankiewicz ostao nepotpisan. I kao što se zna da je Wilsonov istovjetni citat samo blijedi odraz ovog navedenog, čak ni po smislu nisu u istoj ravni. Vjerojatno otud i toliko jada u nominalnog autora.
Kako Moyzich u svojoj knjizi tako i Bazna u svojim memoarima „Ja sam bio Ciceron“ potvrđuju da su kontakte vodili na francuskom kojim su obojica osrednje vladali, pa neke velike govorničke bravure nisu bile moguće. I u nekim drugim detaljima(korice,prikaz Bazne, čak i sam začetak događaja stavljen je u ožujak 1944, iako je sve počelo krajem prosinca 1943) možemo vidjeti da film bez obzira na sve govorancije naratora s početka o istinitosti prikazanih događaja baš i ne slijedi stvarnost. Iako stvarni slijed nipošto nije bio nezanimljiv, lisac Mankiewicz je znao koji su sastojci potrebni za učiniti film hitom. Unesen je čitav niz bitnih izmjena da bi samo kostur priče ostao istinit. Mora se ipak priznati da je špijunov „modus operandi“ vrlo vjerno prikazan. Tijekom 7-tjednog snimanja eksterijera (uključujući i obje ambasade) i scena potjere u Ankari, došlo je i do susreta Mankiewicza sa Baznom, koji nije poslužio ničemu od onoga čemu se bivši špijun nadao. Saznavši da se snima film pokušao je to iskoristiti da izvuče nešto novaca od ekipe za svoju priču jer je ostao potpuno osiromašen. Mankiewicz je pristao na polu konspirativni susret, no odbio je platiti Bazni išta, priča ga nije pretjerano zanimala, svoju je već ionako imao, a onaj, uvjetno rečeno, istiniti dio ionako je bazirao na Moyzichevoj knjizi. Uvjetno rečeno zato što niti Baznina niti Moyzicheva knjiga ne odgovaraju stvarnosti u potpunosti. Očito je to problem kod većine memoarske proze – svi žele u povijesti ostati zabilježeni u što boljem svijetlu pa i po cijenu pokojeg zaobilaženja istine. Jedinu pravu korist iz tog susreta izvukao je lukavi naturalizirani amerikanac! Tajno snimavši „tog najočitijeg nitkova kojeg sam ikada susreo“ tijekom razgovora, fotografije koga je dostavio magazinu Life koji je upravo radio recenziju filma. Time je film dobio još malo na „autentičnosti“.
No, jedna od točaka koja je zajednička Bazni i Masonovu Diellu jeste motivacija. Naravno u pozadini svega u obojice je ipak novac, jer ostali „Špijuni su, žaljenja vrijedni poslovni ljudi. Većina su profesionalni domoljubi, frustrirani liberali, žrtve ucjene. U svim tim slučajevima uplitanje emocija slabi njihovu pregovaračku poziciju i narušava razumnu procjenu poslovnih mogućnosti.“ Da ih se sjetio ili još više, znao ih formulirati na francuskom, vjerujem da bi i Bazna potpisao te riječi, mada se kasnije (ah, ta naknadna pamet!) izgovarao kako je jedino želio sačuvati domovinu Tursku od uvlačenja u rat.
No nešto je još jače i od same pohlepe. Želja za izdizanjem iznad svoje klase i da od „najboljeg gospodinova gospodina“ (kako reče Diello) postane gospodin. Otuda i snovi o vili ponad Rio de Janeira i o bijeloj jakni u povečerje. Lijepi snovi! Ali, sa snovima je uvijek problematično što se nikada ne zna kada se prekidaju i kada dolazi do buđenja. Koje može biti i vrlo grubo, što će i Diello i Bazna spoznati. Upravo taj detalj o izdizanju iznad predodređenih granica Mankiewicz najviše i apostrofira u svoga junaka, ne sasvim nebitan razlog leži u tome da s pohlepom kao glavnim motivom, bez obzira na svu ugodnu vanjštinu, zvučan bariton (igrom slučaja i Mason i Bazna su upravo baritoni, a ovaj potonji je imao potencijala i kao operni pjevač no to nije uspio iskoristiti), inteligenciju, običan se gledatelj vrlo vjerojatno nikad ne bi želio identificirati sa tako sumnjivim likom i pokloniti mu svoje simpatije i brigu za nj tijekom svih peripetija.
Junaka imamo kakvog imamo, možda ipak može osvojiti publiku, no što je s drugim uvjetom? Strast? Prema krađi? Novcu? Nacistima? Sve jedno gore od drugoga! A kakav je, uostalom to špijunski film, bez makar jedne dame? Rješenje je pronađeno u liku grofice Anne Staviske (Danielle Darrieux). Prvotno je bila nazvana Stavisky, ali redatelj da izbjegne ikakve reference sa čuvenim francuskim prevarantom iz 30-ih godina, mijenja ime u Staviska. No u filmu se daju primijetiti obje varijante uporabe imena.
Iako je Bazna imao suradnica i ljubavnica među poslugom, i mora se reći da ga nikad nisu odale iako je bio prevrtljiv i nevjeran tip, to nije bila zadovoljavajuća solucija. Dapače, u filmu jedna od služavki izravno uzrokuje otkrivanje njega kao špijuna. Ne, za njegove ambicije trebala je i nemoguća ljubav. Grofica, doduše osiromašena (ne vlastitom krivicom, imovina joj je konfiscirana u okupiranoj Poljskoj) i spremna na sve samo da povrati izgubljeni sjaj. Čak nudi usluge neke vrsti obavještajca ambasadoru Von Papenu, koji to s indignacijom odbija, smatrajući to nepriličnim ženi njena ranga. Kada se uđe u razdoblje u kojem se „broj obroka mjeri brojem prijema na koje sam pozvana“, čini se da čak ni ponuda bivšeg sluge njena supruga neće biti nešto što se smije odbiti. Za Diella dobitak je svakako dvostruk – žena njena ugleda svakako mu ne može štetiti u pribavljanju informacija, ali još više – ona predstavlja ostvarenje njegovih ultimativnih težnji! Ona je grofica pa ipak joj nije mrzak iako je sluga. Ne libi se izjaviti mu ljubav. U njegovim očima to znači samo jedno – on se svakako uzdigao!
Baš u odnosima sa Annom dolaze do izražaja još neke Diellove crte. Jedna od njih je svako mačizam, onaj pravi, balkanski! Dvojbeno je li Elyesa Bazna Albanac (rodio se u Prištini) ili Turčin (Moyzich u knjizi opisuje detalj kada je sa svojom asistenticom (navodi je kao Elizabeth ali riječ je o Cornelii Kapp i pokazati će se da je radila za američku OSS – no prije nego li je uspjela ugroziti Baznu, ovaj je već prekinuo sve aktivnosti i nestao) završio u dućanu sa donjim rubljem i dok je ovaj jedva natucao turski pokušavajući objasniti što mu asistentica želi kupiti, naišao je Bazna i na savršenom Turskom priskočio u pomoć. Naravno fingirajući da se ne poznaju. Od tog događaja Moyzich je ostao u uvjerenju da je Bazna Turskog podrijetla. Kako god bilo, ni u jednom ni u drugom slučaju mu takav odnos prema ženama ne bi mu bio stran. A sa svoje strane Mankiewicz je to pokazao u jednoj sceni, dovoljno diskretno, a opet tako jako:
Cicero: Mi?Mi imamo više nego dovoljno? Draga moja Senora Antonini, od tamo odakle ja dolazim, muškarčev novac je samo njegov! A ako mu žena bude dobra udijeli joj nešto s vremena na vrijeme.
Scena završava poljupcem i Cicero biva lišen privilegije da vidi odsutni grofičin pogled i slabašni titraj smiješka. Možda se varam, vrlo lako je moguće da je grofica i ranije kovala slične planove, no uvijek sam imao dojam da je ona bila spremna prihvatiti ga kao sebi ravna, izazivajući ga ispočetka i ističući statusnu razliku, no kao da ipak mogla to nadvladati. Od tog se trenutka odlučila riješiti skorojevića, naravno na način da mu ne ostavi bogatstvo. Što neće biti naročito teško jer lakovjerni i zaljubljeni Diello grofici daje punomoć.Kao šlag na tortu istu scenu obogaćuje još malo Mankiewiczeva dodira: na gramofonu se vrti francuska šansona – koju pjeva upravo Danielle Darrieux.
Korak po korak došli smo i do najveće legende o Ciceru: legende o krađi planova za invaziju na Normandiju. Mora se odmah reći da je to čista invencija Mankiewicza! Nakon što je izgubio plijen koji mu je odnijela grofica, mora se baciti na posljednji pothvat u znatno postroženim sigurnosnim uvjetima u ambasadi, kojima je napokon svanulo da imaju špijuna u svojim redovima. Istini za volju, mnogo je nedoumica izazvala lakoća s kojom se jedan sobar dokopao mnogih najtajnijih dokumenata: često su se javljale i teze da je Bazna od samog početka bio dvostruki agent ili da je u jednom trenutku zavrbovan i da je od tada nastavio dostavljati podmetnute podatke Nijemcima. No to su samo pokušaji ublažavanja blamaže koju je britanska obavještajna služba doživjela u Ankari. Dio krivice leži i na uglednome diplomatu Sir Hughe Knatchbull – Hugessenu (u filmu Sir Frederic – tumači ga Walter Hampden) koji je suprotno regulama donosio povjerljive dokumente u svoju rezidenciju i nakon dovršetka rada s njima ostavljao ih zaključane u sefu. Gdje baš i nisu bile toliko sigurni, kako se pokazalo. Dokumente od vrhunske važnosti, poput svih detalja o Teheranskoj konferenciji ili o stadiju Britansko-Turskih pregovora o ulasku Turske u rat, dospijevali su Nijemcima u ruke u razmaku od par dana. Imali su sjajan uvid u globalnu strategiju savezničkih snaga u godini velikog obračuna – 1944. I doslovce su znali kakvo im se gubilište sprema i kakva je omča i konopac, ali to im nije više moglo ni najmanje pomoći. No o operaciji Overlord nisu mogli saznati ništa više osim tog, kodnog imena koje se pojavljivalo u nizu dokumenata. Njemački su analitičari ispravno zaključili da se pod tim imenom krije vojna operacija usmjerena na zapadnu Europu ali gdje i kada to nisu mogli doznati, jer takve dokumente britanski ambasador u Turskoj nikada nije dobio. Odgovore na to neće dobiti ni na sam Dan D – jer su još dugo nakon invazije vjerovali da je to pomoćni udar, a da pravi tek treba uslijediti preko Pas De Calaisa! Kad im je svanulo omča je već bila prebačena i stegnuta, sve ostalo bješe tek samrtni hropac.
Film je postigao upravo nešto nevjerojatno! Vješto miješajući fikciju i dozirane ali marginalne mjerice istine učinio je da su mnogi povjerovali kako su planovi za Overlord uistinu bili kompromitirani. To nam pokušava sugerirati i Moyzicheva knjiga mada prilično diskretno. Ne može se poreći da je upravo to bivalo glavnim razlogom za konsternaciju u engleskom parlamentu. Istini za volju, negdje u ono davno doba kada sam prvi puta pogledao film i sam sam s neskrivenim oduševljenjem pričao poznanicima, poput mene kvazi povjesničari sa iznimnim interesom za period drugog svjetskog rata, o tome kako su Nijemci iz čiste nevjerice odbacili planove za invaziju Normandije a imali su ih u šaci (doslovce). Ni godinama kasnije kada sam spoznao neke druge istine, to je bilo nebitno za moju ljubav prema ovome filmu. Kao i za moje obožavanje Jamesa Masona kao glumca. I dan danas gledam ga sa jednakim žarom, svrstavši ga u jedan od onih filmova kojih se gledaju iz čistog gušta mada već i dijaloge gotovo da znam napamet.
Ono što je nedostajalo u obje originalne priče –bio je klimaks radnje. Cicero jednog travanjskog dana jednostavno prestaje s poslom i daje otkaz u ambasadi. Niko ga nikad nije otkrio. Otišao je mirnim korakom, bez da se itko osvrnuo na nj. Nevjerojatno! Stoga i Bazna i Moyzich u svojim naracijama klimaks pronalaze u američkoj špijunki iz Moyzicheva ureda, no ona niti je otkrila previše niti se zadržala dugo po Bazninu odustajanju od posla. Zbog loših živaca brzo je prebjegla amerikancima jedino potvrdivši ustvari da postoji njemački špijun u srcu engleske ambasade. Unatoč svim mjerama opreza unutar ambasade, Cicera nikad nisu otkrili. Tradicionalno nadmeni i „superiorni“ Englezi (u ovom slučaju obavještajna služba koju odlično utjelovljuje Michael Rennie, onaj mrzovoljni general Montgomery iz La Battaglia di El Alamein) smatrali su ga preglupim!!!!! da bi bio uopće sumnjiv. Iako ih je taj „glupan“ nadigrao na način da su oni ispali naivni kao ono što se kaže „francuske sobarice“. Kada se postavljao sigurnosni alarmni sustav u sobi sa sefom – isključena je struja cijeloj rezidenciji. No vjerni sobar Bazna je zamolio da se isključe samo oni osigurači koji su im potrebni za postavu sustava jer eto, on mora obaviti neke druge poslove za njegovu ekscelenciju u ostalim dijelovima rezidencije. I pomoću jednostavna trika saznao koje osigurače mora izbaciti kada sam bude operirao oko sefa.
Jasno je da s takvim razvojem događaja Mankiewicz baš i nije imao što učiniti. Njegov je završetak daleko daleko efektniji. Cicero biva otkriven u krađi planova ali uspijeva umaći i počinje napeta trka prema Istanbulu i brodu za južnu Ameriku. Mora isporučiti dokumente da dobije novac jer ga je grofica već ranije opelješila, a zatim i umaći agentima obiju službi. U vlaku prema Istanbulu pročita i pismo koje je Staviska uputila engleskom ambasadoru denuncirajući ga kao njemačkog špijuna; istovjetno pismo dobio je i Von Papen samo je ovdje prokazan kao engleski špijun. I tada pismo biva bačeno kroz prozor, scena koja se ponavlja u još dva motiva – kada Von Richter baca planove Overlorda, jer je to „providna“ engleska varka, i na kraju kada Cicero baca novac sa terase vile u Rio De Janeiru,…novac je bio lažan! No unatoč slomu svih njegovih nada smogao je snage smijati se jer je obaviješten kako je taj isti novac lociran i u Ankari ali i u Švicarskoj, boravištu jedne odbjegle grofice, u jednom od najefektnijih filmskih svršetaka ikada! Dok vjetar odnosi bezvrijedne papiriće, a ostavlja samo konačan poraz odjekuje smijeh čovjeka u bijeloj večernjoj jakni. Snovi su se približili kraju, vrijeme je za buđenje.
U filmu svi gube: Diello baš kao i grofica ostaju bez ičega, Nijemci u vjetar bacaju planove za Overlord, Englezi gube Diella i još su jednom nadigrani…I u zbilji je tako bilo. Od 300.000 funti koje je dobio od Nijemaca samo je prva tranša koja je išla pod okriljem ministarstva vanjskih poslova od 20000 funti bila legalna. Nakon što je upravljanje preuzeo VI odjel glavnog ureda za sigurnost Reicha – sve je bilo isplaćivano u lažnim funtama nastalim u sklopu operacije Bernhard. U par navrata Bazna je tražio nešto malo dolara i nešto u dijamantima ali sve ostalo bile su funte. Iako Walter Schellenberg, glavni šef šestog ureda i u to doba glavni obavještajac Njemačke jer je admiral Canaris odavno doživio pad, u svojim „Memoarima“ („Erinnerungen“) navodi da je čak pola iznosa Ciceru isplaćeno u pravu novcu no to zasigurno ne može biti točno. No najljepše od svega je što u čitavoj ovoj nevjerojatnoj priči nitko nije stradao niti od međusobnih obračuna niti od posljedica gubljenja dokumenata koje su mogle biti ne male. Ustvari gotovo nitko! Kaltenbrunner i Schellenberg su imali podatke o planovima za savezničko bombardiranje Sofije pa nisu učinili ništa da obavijeste tadašnjeg saveznika. Brojni ljudski životi bili su cijena špijunskog izvještaja, to jest – testiranja špijunove vjerodostojnosti. A opet da nisu imali Cicera ni ne bi znali za to tako da ti tragični gubici nisu posljedica ove afere, već bešćutnosti osoba kojima ljudi ne predstavljaju ništa više od običnih brojaka.
A što je zapravo operacija Bernhard? Koncem 1940. Alfredu Naujocksu, 28-godišnjem SS-ovcu, koji je već do sad bio upleten u niz incidenata – poput onog u Gleiwitzu, gdje je isceniran napad Poljaka na njemački teritorij kako bi se dobio formalni povod za agresiju, ili onog u Venlou, u tada još slobodnoj Nizozemskoj kada su uz revolveraško puškaranje oteti engleski obavještajci i odvedeni u Reich, pala je na um ideja kako se osvetiti Britancima zbog bacanja lažnih opskrbnih karata iz bombardera nad teritorijem Njemačke, koje su izazvale pravi kaos u njemački sustav opskrbe. Vratiti im milo za drago bacajući nad engleskom lažne funte.
SS kapetan Behrnard Krüger, po kojemu je operacija i dobila ime bio je najodgovorniji za poduzeće Bernhard, smješteno u logoru Oranienburg. Temeljni cilj bio je dobiti ne lažne britanske novčanice nego 100% identične pravima, pri čemu se išlo tako daleko da se smjesa za papir radila iz starih rabljenih krpa za čišćenje – to se pokazalo kao metoda kojom se dobiva identičan papir onom na kojemu se tiskaju funte. No, problema je bilo i sa pečatima, pločama sa otiskom i inim detaljima. Proizvodnja je bila ogromna – dvjesto do dvjesto pedeset tisuća novčanica mjesečno. No i Britanci su bili svjesni što se događa pa je već 1943 Bank of England povukla iz opticaja banknote veće od 5 funti, naravno, ne precizirajući motivaciju iza tog poteza, učinivši trošak kreiranja manjih apoena sasvim neisplativim. Dakako proteći će još vremena dokle se novac povuče iz cirkulacije, a SS-ovci nizu žalili truda da ga plasiraju u okupiranim i neutralnim zemljama, jedna od kojih je bila i Turska. Siroti Bazna se nikada nije ni zapitao zašto su njegovi visoki novčani zahtjevi bez problema servisirani. Jedan od najplaćenijih špijuna u povijesti ispao je žrtveno janje. Naravno ni morbidnosti nikada ne nedostaje kada su SS-ovci u pitanju – kapetan Krüger je za svoje suradnike, među kojima su bili i trojica židovske vjeroispovijesti, uspio isposlovati visoka državna odlikovanja, pa čak i željezne križeve II reda. No važnije od svega jeste da im je uspio spasiti i živote.
Kada se dogodio dugo očekivani,sumrak bogova, upravo Wagnerijanskih razmjera, tri su kamiona s tajnim teretom krenula iz logora Oranienburg. Dva su zapela u neizmjernom kaosu potpunog sloma jedne države, i izbacila sanduke u obližnju rijeku. Sanduci su se nakon nekog vremena raspali a gomile lažnih novčanica izbile su na vidjelo. Sadržaj trećeg kamiona locirali su novinari magazina Stern, 1958 godine. Pokrenuvši ronilačku akciju izvlačenja nacističkog blaga sa dna jezera Töplitz! Osim lažnog novca, tu su pronađene i ploče koje su služile za tiskanje funti.
Moglo bi se reći da je to bio i epilog cijele ove priče! No nije bilo tako. Godine 1962. pojavila se knjiga „Ja sam bio Ciceron“ i pokrenut je sudski proces. Jedan je razočaran i oronuo čovjek tužio Zapadnu Republiku Njemačku zbog prevare. Vjerovnici su mu bili za vratom, pa čak i turska država koja je zbog visine ulaganja ušla u zajednički projekt izgradnje hotela „Čelik- Palača“ sa investitorom Baznom. No s tako velikom količinom novca u cirkulaciji brzo se otkrila surova stvarnost. Nesuđeni poduzetnik morao je otplaćivati dugove na način da su mu svi prihodi automatski oduzimani. Knjigu je trebala poslužiti kao osnova za pokretanje procesa. No, tužba je odbačena, a čuveni Cicero, iako bi se zadovoljio i kakvom sitnom mirovinom, na kraju krajeva nije dobio ništa. Umro je kao noćni portir (svaka asocijacija sa filmom Liliane Cavani je slučajna) 1970. u Münchenu.
Film je gubitnički, ali ne toliko beznadan, kakvim se život pokazao. Zato što je stao u pravom trenutku. I prištedio nas ovih ružnih scena. Ali poseban je još po nečemu. Svi glavni akteri su ga odgledali,što je uistinu rijetkost. Ambasador u mirovini imao je čast pogledati ga na posebnoj projekciji ocijenivši ga vrlo dobrim filmom. Na direktan upit kako ocjenjuje lik Sir Fredericka, samo je lakonski odgovorio: „Ima ambasadora i ambasadora“. Inače za života nikada nije javno progovorio o špijunskoj aferi u Ankari pa čak nije reagirao ni na ružne glasine potekle iz turskih krugova da je ambasador imao homoseksualnih sklonosti i da je špijun na taj način dolazio do informacija. Zlobna, nevrijedna odgovora i neistinita kleveta. Njegova mu vlada nije uzela za zlo propust u sigurnosnim mjerama, dijelom i zbog toga jer nije pretjerano ni izgubila zbog njemačkog nepovjerenja u autentičnost dokumenata. Dapače, Sir Knatchbull – Hugessen nakon što Turska polako izgubi na važnosti za saveznike odlazi na novo, važno mjesto - za ambasadora u netom oslobođenoj Belgiji.
Bazna je sa svoje strane film ocijenio kao „Uzbudljiv - no netočan“, ali meni se nekako najprikladnijom čini ocjena glavnog glumca Jamesa Masona – „Jedan od najboljih „razumnih“ špijunskih filmova do tada“. Čemu uistinu mogu dodati samo još I DO DANAS! Sve ostalo bilo bi suvišno.
|
Edited by - rommel on 24/06/2010 17:53:01 |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 18:01:04
|
| meni ok inache ja mrtav ladan mogu ovako izvlačiti leševe iz ormara - jedno mjesec dana možda i više - nakon toga bi morao počet pisati stoga ne pretjerujte s provokacijama :) |
Edited by - rommel on 24/06/2010 18:01:49 |
|
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 20:30:18
|
quote:
Originally posted by cat claw
Ajme
bolesnik što češ - inače ja five fingers zovem filmom koji me natjerao da se zaljubim u film i zato ga mrzim :) |
Edited by - rommel on 24/06/2010 22:20:43 |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 24/06/2010 : 22:24:48
|
quote:
Originally posted by rommel
meni ok inache ja mrtav ladan mogu ovako izvlačiti leševe iz ormara - jedno mjesec dana možda i više
kolki ti je ormar?
i šta će ti toliki leševi? |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 24/06/2010 : 22:45:56
|
quote:
Originally posted by mladjo
quote:
Originally posted by rommel
meni ok inache ja mrtav ladan mogu ovako izvlačiti leševe iz ormara - jedno mjesec dana možda i više
kolki ti je ormar?
i šta će ti toliki leševi?
pod a) velik
pod b) što misliš zašto je jack the ripper neriješen slučaj? :) |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 27/06/2010 : 13:38:32
|
Pride of the Yankees (1942) Sam Wood
Trivija: koje ću filmove sa zadanog popisa gledati u zadnje vrijeme biram bacanjem novčića. Tako da sam zaredom, što sam od sebe nikad ne bih, gledao četiri sportska filma. Prva dva su bila o odrastanju, ili bar sazrijevanju, dok je PRIDE OF THE YANKEES hagiografija po američansku.
Ironija s kraja prošle rečenice ne implicira, molim, nužno osudu. Filmske hagiografije nitko valjda ni ne radi bolje od Američana, pogotovo u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Do rata su tražili identitet i slagali poštene bajke, kao što je ova dobra melodrama o nadarenom i fatalno bolesnom bezbolašu Louu Gehrigu, a nakon rata su odrasli, konačno se zapravo osamostalili i počeli proizvoditi filmove koji više nisu imali veze s literarnom evropskom tradicijom i koji su svoje nove mitove gradili novim, bahatijim jezikom, što će potrajati do razočaranja i gnjeva izazvanim jednim drugim ratom ...
No ovdje, u PRIDE OF THE YANKEES, Amerika se još uvijek umiljava svojim roditeljima - baš kao što Gary Cooper u filmu ne želi razočarati svoju majku - želeći pokazati Europi kako se i ona ima čime hvaliti. Ne baš bogznačime, tek dječakom koji se dobro igrao loptom, ali i to je bilo dovoljno kontinentu koji je svoje kristolike figure još tražio. Nakon Dana D, Americi će polako postati svejedno što Stari svijet o njoj misli, a Europa će se zaljubiti u tehnikolorni sjaj bivše prekoatlantske sirotice i nekritički gutati svaki novi, samodopadni američki mit.
Mislim, pobrojite samo stripove koje smo, Europljani, onamo posmještali ...
(mcn)
PS 33 down, 67 to go. |
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
Edited by - mcn on 28/06/2010 00:31:25 |
|
|
|
zeljko
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
17810 Posts
Member since 02/08/2002 |
|
|
cat claw
Advanced Member
5843 Posts
Member since 06/10/2007 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 28/06/2010 : 00:54:15
|
Raging Bull (1980) Martin Scorcese
Kad sam pisao o "Pride of the Yankees", zaboravio sam spomenuti kako je Greg vjerojatno odande pokupio (pa za "Pantere" obradio) scenu kad policajci zaustave protagonista samo kako bi mu završili kao počasna pratnja. E, a kad smo kod "Pantera", evo kako se one vežu i na film o kojem danas pričam ...
Valjda je u Studiju bio članak koji je napumpavao gledateljstvo pred dolazak filma u kina i u kojem je pisalo kako je DeNiro, jer se za ulogu udebljao ili smršavio masu kila (a za neki drugi film naučio latinski), "čovjek s tisuću lica". Kako se ista fraza provlačila i jednom epizodom meni dragih "Pantera" sjećam se da sam, klinac, bio uvjeren kako se Greg nadahnuo DeNirom. Poslije sam malo bolje shvatio vremenske odnose i mehanizme pamćenja pa sam sad masu sigurniji kako se Greg referirao na nekoga iz svoje mladosti, vjerojatno Lona Chaneyja. A kad smo kod protoka vremena, valja reći koju i o DeNiru.
Popušio sam bio onda skroz tu spiku o preobrazbi, taj kult DeNira kasnije podebljavan svakim kritičkim tekstom (mislim da je Peterlić jednom razrađivao tezu o dvije vrste glumaca na primjerima Eastwooda, koji je u svim ulogama isti, i čudesnog DeNira), pa su mi trebale godine da shvatim kako DeNiro jest vrlo dobar i vrlo gledljiv, ali mu je, bo'me, raspon tu negdje kao kod Eastwooda: ovako ili onako gledamo ga kako guta bijes dok ne plane. Možda u "Lovcu na jelene" nikad ne plane, ali razumijete što hoću reći? Da je stvarno izvanserijski talent ne bi se DeNiro ni trebao debljati - odglumio bi da je debeo i mi bismo mu povjerovali.
Sa Scorceseom je slična priča. On je među kultnim redateljima moje generacije, onima u koje smo se kleli, ali ... Jesam li ijedan njegov film pogledao dvaput? Ili su bili priče za jednokratnu upotrebu, zabavne, ali ne i očaravajuće?
RAGING BULL mi je, isto tako, bio okej, ali daleko, daleko od remek-djela.
(mcn)
PS 34 down, 66 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
zeljko
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
17810 Posts
Member since 02/08/2002 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 04/07/2010 : 08:47:04
|
xValdez is Coming (1971) Edwin Sherin
Mislim da nikad ne bih naveo western kao omiljeni žanr, ali ne znam zašto? Možda je to do šest mjeseci intenzivnog čitanja "Laso" romana kad mi je bilo deset godina, nakon čega sam zaključio da su svi westerni (osim Louisa L'Amoura) isti? Možda je do Texa Willera čiji mi je jedan jedini pročitani broj bio najdosadniji strip kojeg sam u prvih deset godina života čitao? Možda je i do znanstvene fantastike, na koju sam se ozbiljno nakvačio ubrzo zatim, kao žanr primjereniji klincu koji voli čitati više nego što voli trčati ili se tući? Tko zna ... A nije da nisam volio neke westerne - Comanchu, Leonea, Kena Parkera - s tim da je ta ljubav bila dvolična: volio sam ih jer su bili "dobri" pa, dakle, više od westerna, svjesno zanemarujući da im je žanr dozvolio, a možda i omogućio da budu dobri.
Između westerna i space opere zapravo nema neke suštinske razlike. Oba žanra su smještena u pojednostavljene pejsaže i vremena koja nikad nisu postojala, s nakanom pričanja uzbudljivih i jednostavnih moralki. VALDEZ IS COMING jedna je takva moralka koja je mogla funkcionirati i u svemiru, baš kao što je slična premisa koju godinu prije u krimiću odigrana kroz Point Blank (jedino što je u VALDEZU protagonist duševniji nego u Point Blanku, toliko duševan da usprkos meksičkom porijeklu ima anđeoski plave oči).
Nisam se, dakle, preobratio tako da se kunem u western, ali svakako ga odnedavno - pisanje istog je pomoglo - kao žanr cijenim znatno više. Dovoljno da ga mogu secirati bez antipatije. Tako seciran, VALDEZ ima privlačnu premisu, uvijek gledljivog Burta Lancastera, otvoren kraj primjeren godini nastanka, pomalo je spor, ali nekoliko odličnih negativaca (najviše Segundo, ali i onaj kolebljivi ljigavac) to na kraju nadoknade.
(mcn)
PS 35 down, 65 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
Posted - 05/07/2010 : 09:37:36
|
The Day the Earth Stood Still (1951) Robert Wise
A, s druge strane, ni znanstvena fantastika nije baš nešto gleda li je se bez naočala ljubavi. Uzmimo THE DAY THE EARTH STOOD STILL - taj neosporni i citirani klasik žanra kojeg sam oduvijek imao osjećaj da sam gledao iako nikad nisam - je li to film koji itko stariji od deset godina može ozbiljno voljeti? Ili makar ozbiljno shvatiti?
Pri čemu uopće ne mislim da je loš. Priča on svoju priču, na pomalo ukočen način svoje dekade, sublimira paranoju, gotovo ni od čega gradi dramu i deklamira svoju poruku. No, nije bez vraga jedan klinac pri srcu fabule: dječje oči nisu ovdje samo kako bi carujućim uvjerenjima ukazale na njihovu golotinju već zato što bez dječjih očiju ne bi sve moglo biti tako lijepo crno-bijelo, tako rješivo, a bogme se ni iz trećeg rukava izvučeni hepi ending ne bi bez dječje lakovjernosti tako lako progutao.
THE DAY THE EARTH STOOD STILL je, zamišljam, htio poručiti nešto svojoj epohi (ili bar autori jesu, producenti su vjerojatno imali pare na umu), ali je, u najboljoj tradiciji žanra, umjesto toga preprogramirao iduću epohu. Ukočena i naivna pouka filma emocionalno je dosegnula one kojima nije bila naivna već uzbudljiva, koji su je otvorenih usta gledali na matinejama i televizijskim reprizama, desetogodišnjacima koji još nisu oćutjeli westernski poriv da vitlaju pištoljem koji im visi ispod pojasa već su se divili mogućnosti spaljivanja pogledom ... Ta je generacija onda odbacila vrijednosti svojih roditelja u ime razapetog i uskrsnulog Klaatua.
Znanstvena fantastika je, zapravo, zakon i može pogriješiti samo ako se shvati toliko ozbiljno da povjeruje u vlastitu relevantnost i prestane se obraćati djetetu u nama.
(mcn)
PS 36 down, 64 to go.
|
Zar danas još niste bili na www.darkomacan.com ? *** Moje aukcije: http://www.stripovi.com/index.asp?page=auction-search&Action=1&Seller=mcn |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 05/07/2010 : 20:36:55
|
quote:
Originally posted by mcn
xValdez is Coming (1971) Edwin Sherin
Mislim da nikad ne bih naveo western kao omiljeni žanr, ali ne znam zašto? Možda je to do šest mjeseci intenzivnog čitanja "Laso" romana kad mi je bilo deset godina, nakon čega sam zaključio da su svi westerni (osim Louisa L'Amoura) isti?
(mcn)
PS 35 down, 65 to go.
možda zato što onda nije bilo elmore leonarda...a možda sam ti trebao preporučiti louis l' amourova burta i the unforgiven koji je isto tako sjajan btw |
|
|
|
Topic |
|
|
|
100 filmova u 2010. - recenzirano 100/100
