| Author |
 Topic  |
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
 Posted - 05/09/2010 : 08:57:52
|
Ovaj topic je posvecen vizionarima filma i individuama koji su obiljezile generacije i modernu umjetnost pokretnih slika zauvijek usadenu u nasa sjecanja .
Nije bitno o kojemu cete reziseru pisati..bitno je da pisete i pri tome ostavite svoj osobni pecat.
Fritz Lang
Fritz Lang (Beč, Austro-Ugarska, 5. prosinca 1890. - Beverly Hills, SAD, 2. kolovoza 1976.), pravim imenom Friedrich Anton Lang, je bio slavni redatelj, jedan od najpoznatijih emigranata njemačkog ekspresionizma. Mnogi njegovi filmovi u priznati klasici.
Da bi razumjeli nacin na koji i kroz koji se reziseri penju , moramo se posvetiti okruzenju koje im je predhodilo i u kojem su djelovali ..dakle
Vrijeme prije Fritz Langa
Poslje prvog svijetskog rata njemacka filmska industrija je bila u punom cvatu , i to bi se vrijeme moglo opisati kao renesansa germanskog filma .
Sama cinjenica da strani filmovi gotovo da nisu bili posjecivani u kino dvoranama govori sama za sebe.
Velika riba u filskom biznisu tog vremena je Erich Pommer sa svojom Erich Pommers Decla Film.
Kroz uspjesnu fuziju sa Bioskop AG sa cime dobija velike filmske studije pod imenom Neu -Babelsberg.
1921 , Drzavna centralna filmska institucija pod imenom Ufa kupuje Declu, a samim tim gospodin pomer postaje mogulom njemacke filmske industrije .
Svijet Fritz Langa
"Ne volim producente" je bila Langova krilatica cijelog zivota, ipak Erich Pommer je bio iznimka, on je bio njegov mentor i covjek koji mu je rekao.."Fritz, zelis li ispricati jednu pricu kroz film, moras upoznati mehanizam koji ju prenosi, moras upoznati kameru"
Lang je to i ucinio , i iz svijeta autora iskoracio u svijet rezisera.
Ono sto velikog rezisera cini velikim je vizija i nacin da se tu viziju uspjesno podijeli sa drugima .
Svijet pun Cudovista , vampira, golema , svijet inspiriran drevnim legendama i dolaskom novog doba , svijet avaturista poput Karl Maya ..svijet skriven od prosjecnog covjeka , pa jos uvijek tako prisutan.
Das Testament des Dr Mabuse je prvi film koji je bio zabranjen u nacistickoj Njemacki.
Uprkos tome Otac izvitoperene propagande i tvorac istine o lazi (ako se laz dovoljno puta ponovi, ona postaje istina) Joseph Geobbels poziva Langa u svoju kancelariju da bi mu priopcio da je on osobno , a i sam Hitler veliki fan njegovih djela , te da mu nudi poziciju glavnog i odgovornog direktora njemacke filmske produkcije.
Lang mu postavlja pitanje , dali je on svjestan da su njegovi baka i djed zidovi, na sto mu Geobbels odgovara " Gospodine Lang, mi odlucujemo tko je arijevac , a tko nije"
Sljedeci dan Fritz Lang je napustio Njemacku .
Ono sto sljedi je klasika i legenda .
U Langovim filmovima ima nesto zajednicko..borba pojedinca protiv sistema .
Filmografija
* 1919 Halbblut (The Half-breed)
* 1919 Der Herr der Liebe (Master of Love)
* 1919 Die Spinnen 1. Teil: Der goldene See (The Spiders Part 1. The Golden Lake)
* 1919 Harakiri (Madame Butterfly)
* 1919 Die Spinnen 2. Teil: Das Brillantenschiff (The Spiders Part 2. The Diamond Ship)
* 1920 Das wandernde Bild (The Wandering Image)
* 1921 Kämpfende Herzen/Die Vier um die Frau (Fighting Hearts/Four around a Woman)
* 1921 Der müde Tod (Destiny/The Weary Death)
* 1922 Dr. Mabuse, der Spieler 1. Teil: Der grosse Spieler - Ein Bild unserer Zeit (Dr. Mabuse, the Gambler Part 1. The Great Gambler - A Picture of Our Time)
* 1922 Dr. Mabuse, der Spieler 2. Teil: Infemo - Ein Spiel von Menschen unserer Zeit (Dr. Mabuse, the Gambler Part 2. Inferno - A Play about People of Our Times)
* 1924 Die Nibelungen 1. Teil: Siegfried (The Nibelungen Part 1. Siegflied)
* 1924 Die Nibelungen 2. Teil: Kriemhilds Rache (The Nibelungen Part 2. Kriemhild's Revenge)
* 1927 Metropolis
* 1928 Spione (Spies)
* 1929 Frau im Mond (Woman in the Moon)
* 1931 M
* 1933 Das Testament des Dr. Mabuse (The Last Will of Dr. Mabuse)
* 1933 Le testament du docteur Mabuse (French language version; co.d René Sti)
* 1934 Liliom [France]
* 1936 Fury [US]
* 1937 You Only Live Once [US]
* 1938 You and Me [US]
* 1940 The Return of Frank James [US]
* 1941 Western Union [US]
* 1941 Man Hunt [US]
* 1943 Hangmen Also Die! [US]
* 1943 Ministry of Fear [US]
* 1944 The Woman in the Window [US]
* 1945 Scarlet Street [US]
* 1946 Cloak and Dagger [US]
* 1947 Secret beyond the Door... [US]
* 1949 House by the River [US]
* 1950 American Guerrilla in the Philippines/I Shall Return [US]
* 1952 Rancho Notorious [US]
* 1952 Clash by Night [US]
* 1953 The Blue Gardenia [US]
* 1953 The Big Heat [US]
* 1954 Human Desire [US]
* 1955 Moonfleet [US]
* 1955 While the City Sleeps [US]
* 1956 Beyond a Reasonable Doubt [US]
* 1959 Der Tiger von Eschnapur (The Tiger of Bengal)
* 1959 Das indische Grabmal (The Indian Tomb)
* 1960 Die tausend Augen des Dr. Mabuse (The Thousand Eyes of Dr. Mabuse)
Malo je toga ovdje za kritizirati ..premalo.
Izdvajam Metropolis kao dokaz besmrtnosti jednog genija .
Covjek sa monoklom ..oo da .
|
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
acestroke
stripovi.com suradnik
USA
11652 Posts
Member since 16/04/2009 |
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 11/09/2010 : 11:21:55
|
John Carpenter
Davne 1981 ili 1982 sam kroz poluotskrinuta vrata primace sobe u dvostrukom stahu (od staraca koji su mi zabranili da gledam i od samog filma) prozivljavao hladni , misticni i briljantno iscenirani svijet velikog majstora filmske magije Johna Carpentera.
Film je naravno bio Halloween (1978) , po meni najutjecajniji i najuspjesniji independent movie svih vremena sto se tice ovog zanra.
Poznavanje straha kao mocnog mehanizma i svih njegovih deviacija su za Carpentera otvorena knjiga,strah je ono cime se njegova kreativna masta hrani i ono sto gledatelj zeli vidjeti sa sigurnog naslonjaca u sigurnom okruzenju...no ta sigurnost je iluzija, jer Carpenter ne koristi samo Basic Stahove , vec ulazi dublje u i bavi se zivotnim okruzenjem,svakodnevnicom,monotonijom, bezciljnoscu i sve to zacinjava sa jednim faktorom potencialnog zla koje u samom tezistu stvari biva oslobodeno.
John Carpenter ipak nije kompliciran covjek sto govori i ova njegova izjava "Moja sveukupna kino-filozofija glasi "filmovi nisu primarna baza za intelekt , vec za emocije.Publika se mora smijati , plakati ili imati strah"
Osobno smatram njegov Dark Star (1974) jednim od najboljih sf komedija uopce , a Escape from New York (1981) i ulogu Kurt Russela kao Snake Plisskena za Cypwerpunk prije nego sto je ovaj i postojao.
Valja napomenuti da je Carpenter takoder vrlo nadareni skladatelj glazbe i da je za mnoge svoje filmove sam pisao glazbu...sjetimo se samo nezaboravnog scora iz Halloweena.
Director Credits
* John Carpenter s Ghosts Of Mars (2001)
* John Carpenter s Vampires (1998)
* Vampires (1998)
* John Carpenter s Escape From L.A. (1996)
* In the Mouth of Madness (1995)
* Village of the Damned (1995)
* Memoirs of An Invisible Man (1992)
* They Live (1988)
* Prince of Darkness (1987)
* Big Trouble in Little China (1986)
* Starman (1984)
* Christine (1983)
* The Thing (1982)
* Escape From New York (1981)
* The Fog (1980)
* Elvis - The Movie (1979)
* Halloween (1978)
* Assault on Precinct 13 (1976)
* Dark Star (1974)
* The 13th Apostle
 |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
 |
|
|
acestroke
stripovi.com suradnik
USA
11652 Posts
Member since 16/04/2009 |
Posted - 15/09/2010 : 00:05:24
|
Akira Kurosawa, Japan
Born: March 23,1910 in Tokyo, Japan
Died: September 6, 1998 in Tokyo
Akira Kurosawa was a Japanese director, producer, screenwriter and editor. In a career that spanned 57 years, Kurosawa directed 30 films.
Kurosawa entered the Japanese film industry in 1936, following a brief, unsuccessful career as a painter. After years of working on numerous films as an assistant director and scriptwriter, he made his debut as a director during the Second World War with the popular action film Sanshiro Sugata (a.k.a. Judo Saga, 1943). After the war, the critically acclaimed Drunken Angel (1948), in which Kurosawa cast then-unknown actor Toshir#333; Mifune in a starring role, cemented the director’s reputation as one of the most important young filmmakers in Japan. (The two men would go on to collaborate on another fifteen films.) Rashomon, which premiered in Tokyo in August 1950, and which also starred Mifune, became, on September 10, 1951, the surprise winner of the Golden Lion at the Venice Film Festival and was subsequently released in Europe and North America. The commercial and critical success of this film opened up Western film markets for the first time to the products of the Japanese film industry, which in turn led to international recognition for other notable Japanese film artists, including Kenji Mizoguchi and Yasujiro Ozu. Throughout the 1950s and early 1960s, Kurosawa directed approximately a film a year, including a number of films widely regarded as classics, such as Ikiru (1952), Seven Samurai (1954) and Yojimbo (1961). After the mid-1960s, he became much less prolific, but his later work—including his final two epics, Kagemusha (1980) and Ran (1985)—continued to win accolades, though more often abroad than in his native land.
He is widely regarded as one of the most important and influential filmmakers in the history of cinema. In 1990, he accepted the Academy Award for Lifetime Achievement "for accomplishments that have inspired, delighted, enriched and entertained audiences and influenced filmmakers throughout the world."[1][2] Posthumously, he was named "Asian of the Century" in the "Arts, Literature, and Culture" category by AsianWeek magazine and CNN, cited as "one of the [five] people who contributed most to the betterment of Asia in the past 100 years".[3]
Filmography as director:
Madadayo (1993)
Rhapsody in August (1991)
Dreams (1990)
Ran (1985)
Kagemusha (1980)
Dersu Uzala (1975)
Dodes'ka-den (1970)
Red Beard (1965)
High and Low (1963)
Sanjuro (1962)
Yojimbo (1961)
The Bad Sleep Well (1960)
The Hidden Fortress (1958)
The Lower Depths (1957)
Throne of Blood (1957)
I Live in Fear (1955)
Seven Samurai (1954)
Ikiru (1952)
The Idiot (1951)
Rashomon (1950)
Scandal (1950)
Stray Dog (1949)
The Quiet Duel (1949)
Drunken Angel (1948)
One Wonderful Sunday (1947)
No Regrets for Our Youth (1946)
Asu o tsukuru hitobito (1946)
Zoku Sugata Sanshirô (1945)
The Men Who Tread on the Tiger's Tail (1945)
Ichiban utsukushiku (1944)
Sugata Sanshirô (1943)
Rashomon (1950)
Seven Samurai (1954)
Ran (1985)
 |
http://www.acestroke.blogspot.com |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 18/09/2010 : 09:39:20
|
Terry Gilliam
Ovaj veliki umjetnik i vizionar, clan legendarne trupe Monty Python i jedini od njih koji nije roden u engleskoj vec njihovo drzavljanstvo uzima tek 1968, u potpunosti je zasluzio da bude spomenut na ovom topicu posvecenom najvecima i najboljima .
Gilliamovi filmovi su ustvari Magic realism i nedaju se razdvojiti na komponente , niti analizirati u scenama , vec samo u cjelini .
Sjecam se jako dobro kraja 80-tih i filmske magije koju sam osjetio gledajuci njegov Brazil , te mog razocaranja kada sam shvatio koliko je tesko naci nekoga sa kome mogu podijeliti taj ushit, jer Gilliam nije pop -corn , on je halucinogena gljiva iz zemlje cudesa.
Filozofija i pristup samom mediju filma je kod Giliama mozda najbolje definiran kroz ovu njegovu izjavu.
Well, I really want to encourage a kind of fantasy, a kind of magic. I love the term magic realism, whoever invented it – I do actually like it because it says certain things. It's about expanding how you see the world. I think we live in an age where we're just hammered, hammered to think this is what the world is. Television's saying, everything's saying 'That's the world.' And it's not the world. The world is a million possible things.
—Terry Gilliam: Salman Rushdie talks with Terry Gilliam
Filmografija je puna uspona i padova, pogodaka i promasaja, ali to je Terry.
* Monty Python and the Holy Grail (1975) (co-directed with Terry Jones)
* Jabberwocky (1977)
* Time Bandits (1981)
* Brazil (1985)
* The Adventures of Baron Munchausen (1988)
* The Fisher King (1991)
* 12 Monkeys (1995)
* Fear and Loathing in Las Vegas (1998)
* The Brothers Grimm (2005)
* Tideland (2005)
* The Imaginarium of Doctor Parnassus (2009)
 |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 22/09/2010 : 18:10:23
|
Bloody Sam, kako ružan nadimak za jednoga od najvećih američkih sineasta. A prišiven mu je još davne 1969. godine, odmah nakon što je prikazan njegov novi film, film po kome će i najbolje ostati zapamćen, unatoč čitavom nizu izvrsnih filmova u njegovu opusu. Alkohol, kao i njegov stil života, dovesti će do toga da se na stranicama The New York Timesa od 29.12.1984. pojaviti kratka osmrtnica sa tužnom viješću da je noć prije preminuo i to od posljedica srčanog udara, režiser čuvenog filma «The Wild Bunch» («Divlja horda»). Pa naravno tko bi drugi i mogao nositi takav nadimak, ako ne Sam Peckinpah. Napustio nas je prije toćno dva desetljeća, a ovaj tekst neka posluži kao prisjećanje i mala posveta na jedinu osobu kojoj bi tako rado poručio «Play it Again, Sam...»
David Samuel Peckinpah, rodio se 21. veljače 1925. godine u Fresnu, California. Njegovi roditelji su očekivali da će njihov sin nastaviti obiteljsku tradiciju i studirati pravo, te preuzeti posao u obiteljskoj tvrtki (u obitelji Peckinpah do tada je već bilo nekoliko sudaca, pa čak i kongresmena), Samov slučajan susret nakon što je odslužio vojsku (bio je pripadnik marinskog korpusa i služio je u Kini tokom 1945. godine, no njegov bataljun nije učestvovao u borbama), sa studenticom drame Mary Sellard, koja će mu kasnije postati i suprugom, umnogome će mu odrediti daljnji životni put. Upisati će studij drame na Fresno State Collegu, a to će nastaviti dalje i na University of Southern California.
Već tada je pokazivao izrazitu želju da se bavi režijom, a sreća će mu se osmjehnuti 1954. godine kada će doći u kontakt sa Donaldom Siegelom, sa kojim će surađivati i kao asistent režisera, režiser dijaloga i suradnik na scenariju u poznatom Siegelovom filmu «Invasion of the Body Snatchers» («Invazija tjelokradica»). Poznanstvo sa Siegelom, omogućilo je Peckinpahu da uspostavi kontakte sa producentima CBS-ove serije «Gunsmoke» («U dimu baruta») a za nekoliko epizoda serije će napisati i scenarij. Tako je otpočela njegova rana, televizijska faza. Pisati će scenarije za brojne serije, «Broken Arrow» («Slomljena strela»), «Tales of Wells Fargo» («Priče o Wells Fargu»), «Zane Grey Theatre», («Zane Grey Kazalište»): epizoda «The Knife Fighter» («Borac sa nožem») iz serijala Slomljena strela, obilježila je njegov prvi pokušaj režiranja. Zatim će preuzeti režiju pojedinih epizoda serije «Rifleman» («Čovjek s puškom») da bi 1959-1960 godine napravio vlastitu seriju «The Westerner» («Zapadnjak»). Iako je išla samo jednu sezonu, (desetak epizoda) serija je proglašena najboljom u žanru, a u njoj će Peckinpah iskušati sve motive koje ćemo kasnije nalaziti u svim njegovim filmovima. Osim toga radeći za TV upoznati će većinu glumaca koji će postati njegov svojevrstan stalni postav: Strother Martin, R. G. Armstrong, Warren Oates, Ben Johnson...
1961. godine Peckinpah radi svoj prvi film «Deadly Companions» («Kobni suputnici») sa Brianom Keithom i Maureen O' Hara, ali film prolazi posve nezapaženo... i sam se režiser od njega ogradio tvrdeći da nije imao nikakvu slobodu u radu. No već idućim filmom, pokazao je što može ako mu se puste odriješene ruke. «Ride the High Country» («Pucnji poslijepodne») priča je o dvojici ostarjelih revolveraša i prijatelja (Joel McCrea, Randolph Scott) koji se nađu na suprotnim stranama, jer se jedan želi domoći novca na bilo koji način da ima mirnu starost, dok drugi koji radi kao šerif to ne može dopustiti. Izrazito nostalgična i poetska vizija sumraka starog zapada, Pucnji poslijepodne ujedno su i oproštajni film dvojice veterana western filmova koji nakon ovog nisu snimili više niti jedan film, željeli su karijeru završiti sa ovako značajnim filmom. I uistinu ovaj je film poharao svjetske festivale dobivši između ostaloga Grand Prix na Belgijskom međunarodnom filmskom festivalu (potukao je konkurentni film koji je bio ništa manje nego li Fellinijev 81/2), te nagradu Pariških filmskih kritičara.... Treći Samov film označio je početak trajnih problema koje će ovaj autor imati sa producentima: «Sierra Chariba / Major Dundee» iz 1965. godine iskasapljen je producentskim škarama do neprepoznatljivosti, iako je imao potencijala doseći kvalitetu «Divlje Horde» i uz izvrsnu glumačku ekipu (James Coburn, Charlton Heston, Richard Harris), i interesantnu temu o progonu skupine apača, od strane šarolike skupine što vojnika Unije što konfederalnih zarobljenika kojima je ova akcija vid iskupljenja, a međusobni animoziteti između jednih i drugih dodatno su opterećivali ionako tešku misiju... nerazumno kraćenje gotovo cijele zadnje trećine filma ostavilo ga je u mnogo pogleda nedorečenim, na mjestima i nerazumljivim.... i nažalost taj film do sada nije, a pitanje je i da li će ikada biti restauriran u punoj verziji. A to je Peckinpaha toliko izludilo da je došlo po prvi puta do one njegove čuvene javne provale bijesa. Nažalost sve što je postigao bilo je da je otpušten sa snimanja idučeg filma «Cincinnati Kid», posao će preuzeti Norman Jewison, a Peckinpah će 3 iduće godine provesti na crnoj listi bez prava snimanja filmova.
I onda je došla 1969. godina u kojoj je Sam postao Bloody Sam, godina Divlje horde. Već sami uvodni kadrovi filma, najavljuju da će ovo biti nešto neviđeno. Grupa konjanika u vojničkim odorama ulazi u gradić Starbuck. Nedaleko njih vidimo zaigrane skupinu meksikanske djece. I dok se kadrovi naizmjece sele s jahača prema djeci vidimo i čime se igraju. Bacili su škorpiona na mravinjak i svi mravi su izašli i napali ga, a djeca sa smješkom i radošću posmatraju njihovu borbu na život i smrt, da bi na kraju zapalili vatru oko svega i gledali kako sve gori. Izuzetna scena, koja više nego rječito govori o surovosti i okrutnosti kao o nečemu normalnom, usađenom u ljudima. Kad su već djeca takva, može li nas i smije li nas čuditi sve ono kasnije što je uslijedilo među odraslima, pogotovo pokolj nedužnih pripadnika društva trezvenjaka na ulicama Starbucka? Scena sa škorpionom dodana je naknadno u scenarij, Emilio Fernandez, meksički glumac i režiser (general Mapache u Divljoj hordi) ispričao je Peckinpahu da su se oni tako igrali kao djeca, a ovaj je odmah uvidio kako je to moćan uvod za njegov film i ubacio i to u scenarij. I upravo je scenarij Divlje Horde, zajedno sa Wylon Greenom, jedina Peckinpahova nominacija za oscara, no za uspjeh filma podjednako su zaslužni i editor Louis Lombardo i izvrsni snimatelj Lucien Ballard koji su vještom montažom, korištenjem više kamera i «slow motiona» postigli dodatnu napetost i životnost u ovoj «odi nasilju».
Iako opet kraćena, «Divlja horda» je postigla izniman uspjeh, a Peckinpah postao traženim i željenim režiserom. «Warner Bros» jedva je dočekao priliku da novopečenoj zvijezdi da priliku da ponovno radi. Vjerojatno su odgovorni u Warneru, očekivali još kakvu provalu nasilja od Bloody Sama, no zato ih je tim više osupnulo ono što su vidjeli. «The Ballad of Cable Hogue» bila je upravo antipod svim njihovim nadanjima, lirska poetična priča o čovjeku (Jason Robards) koji je ostavljen usred pustinje da umre, ali pronađe izvor vode i čudom preživi i uspije se obogatiti. Warnerovci nisu htjeli uložiti niti centa u propagandu ovog filma, a čak i kad je prikazan išao je kao «second bill» - dodatak udarnom naslovu na premijeri.
1971. godine u Engleskoj će snimiti svoj možda najkontorverzniji film «Straw Dogs», («Psi od Slame») sa Dustin Hoffmanom i Susan George. Kontroverzu je najviše izazvalo to što je silovana žena prikazana kao da je največim dijelom sama tražila i izazvala to što joj se dogodilo, no to je također motiv koji je već viđen u Divljoj hordi. Jer nije li i tamo bivša Angelova (Jaime Sánchez) djevojka Teresa, ustvari prikazana kao bludnica? No za razliku od Divlje Horde ovdje su likovi znatno, znatno slabije obrađeni.
U sedamdesetima Sam Peckinpah snimiti će najviše filmova, čak 9, osim spomenute Ballade i Pasa od Slame, tu su redom «The Getaway» («Bijeg»), »Junnior Bonner», «Pat Garrett & Billy The Kid», «Bring me the head of Alfredo Garcia», («Donesite mi glavu Alfreda Garcije») «The Killer Elite» («Elita Ubojica»), «Cross of Iron» («Željezni križ»), «Convoy», koji variraju kvalitetom od vrlo dobrih (Bijeg) do znatno slabih (Convoy) i uz još jedno istinsko remek dijelo, «Pat Garrett & Billy The Kid».
Na motivima priče o Billyju Kidu Peckinpah nam ispreda priču o šesdesetosmaškom buntu i njegovu slomu. A slom je došao radi ljudi tipa Pat Garrett, ljudi koji su izdali svoja uvjerenja, o prijateljima da i ne govorimo, a radi vlastitih sitnih probitaka. Zato je filmu u doba premijernog prikazivanja kod nas na TV, bio stavljen sasvim prikladan naslov «Bivši prijatelj Kid».Tu ponovno vidimo razigranu djecu, ali ovaj put ne pale mrave i škorpiona, već se igraju ispod vješala koja su podignuta upravo za Billy Kida (Kriss Kristofferson). Film je opet bio strahovito kraćen, za gotovo 18 minuta, i iz prvotne verzije filma izbačen je crno bijeli prolog na početku koji nam pokaže sudbinu izdajnika Pat Garretta (James Coburn), da bi onda cijeli film počeo kao svojevrsni flashback, koji se odvija u Garrettovoj svijesti dok život još tinja u njemu, flashback i grižnja savjesti jer Judini novci ni njega nisu usrećili, dapače donjeli su mu propast. Također na snimanju Peckinpah se zakačio i sa Bobom Dylanom (koji se pojavljuje u manjoj ulozi i u filmu) jer nije želio pustiti cjelu stvar «Knockin on the Heaven's Door» već samo njen instrumental, smatrajući da je scena kada šerif ranjen sjedi pored rijeke i razmišlja, puno jača sa jedva čujnim instrumentalom, nego li sa Dylanovom pjesmom. Normalno producenti su poduprli Dylana i u prvotnoj verziji čula se cijela pjesma, dok su u restauriranom director's cutu ipak postupili sukladno redateljevoj viziji.
Nakon «Bivšeg prijatelja kida», kvaliteta Peckinpahovih filmova počinje opadati. Zdravlje mu počinje slabiti, nestaje polako one neiscrpne stvaralačke energije. Uostalom i sam je jednom izjavio «Kraj jednog filma je i kraj jednog života.» Potrošio se u neprekidnim borbama sa studijima, u brojnim nepravdama, razočarenjima, ali i u alkoholu. No najmanje dva naslova su još uvijek više nego intrigantna. «Alfredo Garcija» i «Željezni križ». Alfredo Garcija je njegov najnihilističniji film, film koji umalo da nije bio ni pušten u prikazivanje jer su se odgovorni u «United Artistu» pobojali da tako grub film s velikim stupnjem zabrane gledanja mlađim dobnim kategorijama, ni ne može biti komercijalan. No kako je film već u startu bio niskobudžetan, pa ni rizik nije bio tako velik, pušten je u prikazivanje.
1977. godine u njemačko-englesko-jugoslavenskoj produkciji (iako je pružatelj usluga bio Jadran film, to je tada ipak bila Jugoslavija) snimljen je «Željezni križ». Film je unatoč tome što je dobar, štoviše zadnji dobar Peckinpahov film, i uz to jedini njegov ratni film, propao na američkom tržištu. Nije pomoglo ni to što je nakon što je pogledao film, Orson Welles poslao telegram Peckinpahu, u kojem je stajalo da je to «najbolji antiratni film o običnim vojnicima koji sam vidio». Bez obzira na jake glavne glumce (James Coburn, Maximillian Schell, James Mason, David Warner) na američkom tržištu tada očito nije bio zanimljiv ratni film snimljen iz vizure običnog njemačkog vojnika i uz to na Ruskom frontu. No film je postao veliki hit u Europi, posebice u Njemačkoj i Austriji, tako da je došlo i do snimanja nastavka, Sergeant Steiner. Naravno bez Peckinpaha, film je radio rutiner Andrew V. McLaglen, bez orginalne postave, Coburna je u ulozi Steinera zamijenio Richard Burton i film je za svaki slučaj prebačen na zapadno bojište, da bi se pokazali američki G.I. i pokazao se velikim promašajem.
Zadnji film koji je Peckinpah radio uslijedio je nakon pauze od skoro 5 godina. Bila je to ekranizacija romana Roberta Ludlama, «The Ostermann weekend» («Ostermanov vikend»). Slab film, ponovno ne Samovom krivicom. Nije mu bilo dopušteno raditi s glumcima koje je želio (Coburn, npr) već je morao prihvatiti ponuđenu ekipu. Nije imao utjecaja na reeditiranje uvoda i svršetka, tako da je diskutabilno koliko je to uistinu njegov film. A onda je već bio i ozbiljno bolestan, umrijeti će svega godinu dana poslije. No ipak, na momente, u pojedinim režiserskim rješenjima možemo uočiti tračak genija koji nas je od «Pucnjeva poslijepodne», preko «Divlje Horde» pa do «Bivšeg prijatelja Kida» znao neizmjerno oduševljavati, svojom vizijom, hrabrošću, pa i poetikom, pa makar ona bila i poetika nasilja.
Genij kome su posvećena dva izuzetna dokumentarca, B.B.C.-ev «Sam Peckinpah – Man of Iron» iz 1992. prikazan i kod nas u emisiji «Crno bijelo u boji» prije prikazivanja filma «Željezni križ» i to negdje sredinom devedesetih. Drugi je «The Wild Bunch – An Album in Montage» - Oscarom nominiran kratki dokumentarac iz 1996. koji nas vodi iza scena snimanja Divlje horde i pokazuje genija na djelu. A oni koji su ga nazvali Krvavim, jednostavno nisu bili u stanju proniknuti doblje u njegovu poetiku.
FILMOVI:
- The Deadly Companions (Pathe-American, 1961)
- Ride the High Country (Metro-Goldwyn-Mayer, 1962) (prikazan u Europi 1963 kao Guns in the Afternoon)
- Major Dundee (Columbia Pictures, 1965)
- The Wild Bunch (Warner Brothers/Seven Arts, 1969)
- The Ballad of Cable Hogue (Warner Brothers, 1970)
- Straw Dogs (ABC Pictures, 1971)
- Junior Bonner (ABC Pictures, 1972)
- The Getaway (First Artists, 1972)
- Pat Garrett i Billy the Kid (Metro-Goldwyn-Mayer, 1973)
- Bring Me the Head of Alfredo Garcia (United Artists, 1974)
- The Killer Elite (United Artists, 1975)
- Cross of Iron (E.M.I., 1977)
- Convoy (United Artists/E.M.I., 1978)
- The Osterman Weekend (Twentieth Century-Fox, 1983)
Na TV:
- Gunsmoke (Napisao 10 adaptacija i 2 originalna scenarija. Orginalni scenariji nisu snimljeni ali jedan će kasnije biti snimljen kao pilot epizoda The Riflemana. 1955-56)
- "The Assassin" (serija Broken Arrow, 1956) (Scenarist)
- "Apache Gold" (serija Tales of Wells Fargo, 1957) (Scenarist)
- "The Teacher" (serija Blood Brother, 1957) (Scenarist)
- "The Singer" (serija Have Gun-Will Travel, 1957) (Koscenarist)
- "The Town" (serija Trackdown, 1958) (Scenarist)
- "The Transfer" (serija Blood Brother, 1958) (Scenarist)
- "The Johnny Ringo Story" (serija Tombstone Territory, 1958) (Scenarist)
- "The Kidder" (serija Man Without a Gun, 1958) (Scenarist)
- "The Knife Fighter" (serija Broken Arrow, 1958) (Režiser)
- "Trouble at Tres Cruces" (serija Dick Powell’s Zane Grey Theatre, 1958) (Režiser i Scenarist)
- "The Sharpshooter", (Scenarist) "The Marshall" (Režiser i Scenarist), "Home Ranch" (Scenarist), "The Boarding House" (Režiser) i "The Baby Sitter" (Režiser) (serija The Rifleman, 1958-59)
- "Miss Jenny" (ko-scenarist i Režiser) "Lonesome Road" (ko-scenarist i režiser) (serija Dick Powell’s Zane Grey Theatre, 1959)
- "Klondike Pilot" (Koscenarist i Režiser) "Swoger’s Mules" (Koscenarist i Režiser) (serija Klondike, 1960)
- "Jeff" (Koscenarist i Režiser) "Brown" (Režiser), "The Courting of Libby" (Režiser), "The Hi on the Gun" (Režiser), "The Painting" (Režiser), "The Old Man" (Scenarist), "School Day" (Koscenarist) i ""Mrs Kennedy" (Koscenarist) (serija The Westerner, 1960. Peckinpah je bio i producent)
- "The Story of Julesburg" (serija Pony Express, 1961) (Scenarist)
- "Mon Petit Chow" (serija Route 66, 1961) (Režiser)
- "Pericles on 31st Street (Koscenarist, Producer i Režiser) i "The Losers" (Koscenarist, Koproducent i Režiser) (serija Dick Powell Theatre, 1962)
- Noon Wine (TV special za the ABC, 1967) (Režiser i Scenarist)
- "That Lady is My Wife" (epizoda za Bob Hope’s Chrysler Theatre, 1967) (Režiser)
|
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 22/09/2010 : 18:14:26
|
Dobio je nadimak Tenno - Imperator, što zbog zasluga koje je napravio za probitak i popularizaciju japanskog filma diljem svijeta, što zbog toga što je kao veliki perfkcionist na snimanjima bio iznimno ustrajan i nepopustljiv sve dok scena ne bi bila izvedena točno onako kako ju je on zamislio.
Njegovim kadrom glumac bez obzira kakva zvijezda bio, nije mogao jednostavno prošetati. Ustvari mogao bi on šetati i do sudnjeg dana, ali kadar bi se ponavljao upravo onoliko dugo dok nije bio izveden onako kako je Tenno želio, ne osvrćući se ni najmanje koliko će vremena potrošiti dok ne završi film. Zato su producenti u Japanu očajno zdvajali jer su mu filmovi većinom bili produkcijski iznimno skupi, ali zato nitko nema u svom opusu u tolikom postotku filmove koji se s pravom nose titulu klasika ne samo japanske već i svjetske kinematografije, nitko osim Kurosawa Akire (u skladu s japanskom tradicijom navođenja prvo prezimena pa imena u daljnjem tekstu poštivati ćemo taj princip do kraja).
Prije točno 95 godina, 23.3. 1910. u jednoj siromašnoj provinciji sjeverno od Tokia u siromašnom selu koje nije imalo struje (a koje bi sasvim lako moglo sličiti selu oslikanom u filmu «Shichinin no Samurai» («7 Samuraja»), obitelj bivšega časnika i predavača tjelesnog odgoja na vojnoj školi Kurosawa Isamua dobila je još jednu prinovu; rodio se mali Akira, i to kao osmo i posljednje dijete. Unatoč svojoj profesiji otac mu srećom nije imao konzervativne nazore te će upravo on biti jedan od onih koji će Akiru uvesti u svijet filma.
Drugi veliki uzor i poticaj biti će mu 4 godine stariji brat Heigo, mladić iznimne inteligencije koji nikada neće završiti srednju školu. Nepoznat je razlog zbog čega se to desilo, da li sukob sa profesorima i njihovo nerazumjevanje i netrpeljivost prema Heigu ili je ovaj sve to skupa smatrao nepotrebnim i besmislenim, uglavnom dogodilo se to da Akirin uzor nije položio srednjoškolsku maturu a samim time bio je osuđen na životarenje i propast. Posao će dobiti kao benshin, šaptač u nijemim filmovima, i mlađeg će brata početi upoznavati sa svijetom prema kojemu ovaj još nije pokazivao većeg zanimanja, sa svijetom filmova, a u sklopu toga omogućiti će mu uvid u čitav niz, većinom umjetničkih stranih filmova. No utjecaj starijega brata na Akiru datira još od ranije. Akira je srednju školu započeo upravo u doba kad mu je brat bio u završnom razredu, a Heigo je želio od «plačljivka» kakvim je Akira do tada bio, stvoriti čvrsta momka i nije se libio brutalnih metoda da bi ostvario cilj. Tako, baš u trenutku kad je Akira prema običaju trebao prilikom prijema u srednju školu održati pozdravni govor pred svim profesorima i učenicima, ovaj će mu dati tekst pozdrava u kojemu oštro kritizira konzervativizam škole (stavovi zbog kojih Heigo možda i nije završio svoje obrazovanje), ali se Akira nije usudio to pročitati, dok mu se brat samo sarkastično smiješkao iz publike.
Njihovo drugo, možda još značajnije zajedničko iskustvo bilo je kada su 1923. otišli pogledati posljedice katastrofalnog potresa u Tokiju. Razmjeri uništenja podsjećali su na udar nuklearne bombe. Dok su gledali gomile izgorjelih tjelesa nagomilanih na hrpe, negdje u neposrednoj blizini ugledali su još jedan pougljenisani leš koji je ostao sjediti poput Bude. Heigo je to ocijenio kao «veličanstven prizor» a Akira je bio prisiljen potvrditi, no bojao se da će od svega toga imati noćne more. Kada je nasuprot očekivanjima noć prespavao mirno poput bebe ujutro je to ispripovijedio bratu, na što mu je ovaj odvratio: «Ako zatvoriš oči pred zastrašujučim prizorom, završiš sav preplašen. Ako sve dobro razgledaš nemaš se čega plašiti.» I tada je Akira shvatio da ga je brat tamo odveo kako bi mu pomogao svladati strah.
Pojava prvih zvučnih filmova, uzrokovati će da Heigo izgubi posao kojim se do tada uzdržavao i u svojoj 27. godini počiniti će samoubojstvo. To je moralo strašno djelovati na Akiru i vidjeti ćemo da će i on sam jednom na taj način pokušati iznaći rješenje problema koji su ga morili. Uvijek kada je pričao o svom prvom filmu rekao je da je u njemu «najviše pažnje posvetio upravo liku razbojnika», beskompromisna, ponosna čovjeka kojega uništavaju okolina i društveno poimanje statusa. Nepotrebno je istaknuti da je to posveta bratu, koji je i sam na neki način živio poput ronina, samuraja bez gospodara. Inače riječ Ronin ako bi se direktno prevela ima izrazito poetsko značenje jer doslovce znači „čovjek koji jaše valove“ ili „čovjek valova“.
Sa završetkom srednje škole Akira se počeo baviti slikarstvom, no po vlastitom priznanju nije imao svoj stil, dobar je bio jedino u kopiranju radova majstora kojima se divio. Sredinom tridesetih godina postalo mu je jasno da slikanjem neće moći osigurati vlastitu egzistenciju i tada je primjetio oglas P.C.L. (Photo Chemical Laboratories) studija iz kojeg će kasnije nastati čuveni Toho studio u kome se najavljivala audicija za asistenta režije. Dobio je test pitanje: «Koji su strukturni nedostaci japanske kinematografije». Pomislio je, ako su nedostaci strukturni, kako tome uopće naći lijeka, i to mu je bila polazišna točka. Bilo je 500 kandidata za pet mjesta pomoćnika redatelja, a testiranja su imala 3 nivoa. Na tom posljednjem nivou Kurosawa je već izgubio strpljenje, ali je do tada ostavio već tako dobar utisak da je dobio mjesto koje ga do tada uopće nije interesiralo, nije ni želio snimati filmove već samo zarađivati za život. Otac mu je ukazao kako će mu ovo iskustvo dobro doći te neka se zadrži pa možda nešto iz svega toga ispadne, a ako ništa drugo nešto će naučiti. Vrijeme je pokazalo koliko su očeve riječi bile proročanske.
Znanje je stjecao kod čitavog niza režisera kao što su Yano Shigeo («Shojo Hanazono»), Fushimizu Osamu («Tokyo rapusodey» - «Tokijska rapsodija»). Nekoliko filmova radio je i sa Yamamoto Yoshirom koji je danas relativno slabo poznat, a Akira ga se sjećao s ljubavlju i nazivao ga je Yama-san. U svojoj knjizi «Nešto poput Autobiografije», prisjećati će se da ga je Yama-san učio: „Ako želiš postati redatelj filmova moraš prvo ovladati tehnikom pisanja scenarija; Osjetio sam da je u pravu, stoga sam se svim srcem prihvatio rada na pisanju scenarija.»
Imao je i drugih razloga pamtiti svog mentora s ljubavlju, između ostalog i zato što je Yamamoto osim važnih poduka svojim asistentima davao i veliku slobodu u radu. Akira će surađivati s njim i na njegovom posljednjem filmu «Uma» («Konj»,1939.) u kojemu je on sam snimao sve vanjske lokacije a sobzirom na temu to su bile najvažnije scene u filmu, a osim toga sve je i montirao. U ranijim Yamamotovim filmovima bio je redatelj druge ekipe i urednik zvuka, tako da je u nekoliko godina prošao sve pozicije u sklopu sustava japanskih studija, a koje su vodile do vrhunca, da i sam postane redatelj.
No kako je tada Japan bio u ratu, studiji su prilično nevoljko projekte povjeravali mladim redateljima, poglavito što se tiče budžeta, ali i odabir tema je bio strogo uvjetovan i kontroliran. Akira će najzad otkriti knjigu «Sugata Sanshiro» («Saga o Judou», 1943.), o majstoru Juda, koju tada još nije bio pročitao no, njen naslov i kratak sažetak naveli su ga da otrči producentu i kaže mu :»Kupi mi ovo, mislim da će ovo biti moj prvi film». I bio je. Za to doba film je u Japanu postigao upravo izniman uspjeh koji će dovesti do toga da 1945. snimi i njegov, znatno manje uspjeli nastavak «Zogu Sugata Sanshiro» («Saga o Judou drugi dio»). To je bio jedan od rijetkih ustupaka koje je Kurosawa morao napraviti na zahtjev studija jer je vrlo vješto izbjegavao raditi propagandne filmove kakve su snimali gotovo svi drugi režiseri, čak i njegov mentor Yamamoto. Drugi ustupak djelomično je napravio filmom «Ichiban Uchukushiku» («Najljepši trenutak života», 1944.), film namijenjen podizanju morala, a koji kroz niz vinjeta govori o ženama dobrovoljkama u optičkoj industriji. No, Akira će i tako strogo određenu temu uspjeti pretvoriti u izvrsnu studiju ljudskih karaktera i ocrtati svu težinu toga doba.
Već u svom prvijencu Kurosawa uvodi mnoge redateljske novine, između ostaloga i «slow motion», usporeni snimak koji će često primjenjivati u svojim filmovima i time znatno utjecati na Sama Peckinpaha, legendarnog po svojim slow motionima. Kurosawa će pokazati upravo iznimnu vještinu u variranju tempa kretanja radnje od slow motiona, do normalnog pa i ubrzanog tijeka, često i u istom kadru. Kadrovi mu znaju biti ispunjeni sa do dvije tri usporedne radnje od kojih je svaka fantastično orkestrirana u svome dijelu.
Upravo je nevjerojatno kako je nakon svih silnih razaranja, (i dviju bačenih atomskih bombi), japanska kinematografija pokazala izuzetnu vitalnost i vrlo brzo živnula. Naravno i Kurosawa je bio jedan od zaslužnih ljudi za tako brz oporavak nacionalne kinematografije. Odmah nakon rata nastavio je eksperimentirati sa stilovima, mada i dalje praktički nepoznat izvan domovine, koristeći brze i oštre rezove u kadrovima da pokaže tijek vremena, a što će kasnije često koristiti i Jean Luc Goddard.
1948. godine započeti će jedno od najuspješnijih filmskih partnerstava ikada. U «Yoidore Tenshi» («Pijani anđeo») započinje dugogodišnju suradnju sa Toshirom Mifuneom, drugom istinskom legendom japanskog i svjetskog filma. Toshiro Mifune se po završetku rata, (cijeli rat proveo je kao snimatelj u zrakoplovstvu) po prvi put našao u Tokiju. Nikada prije nije bio tu jer je podrijetlom bio iz Mandžurije, a sada se eto našao bez posla, bez novaca, i bez krova nad glavom, no slučaj je htio da ima prijatelja koji je radio u foto sekciji studija Toho. Ovaj će Mifunea ubaciti u natječaj za novo lice koji je studio organizirao da pronađe nove glumce. Mifuneov će zadatak biti da odglumi bijesnu osobu, a ovaj je to tako dobro odradio (jer ga je već i prvi jutarnji nastup pred sucima bio iznervirao) da ga maltene nisu izbacili iz studija, jer nisu znali što raditi s takvim divljakom. No Mifuneov nastup vidjeli su mentor Yamamoto i Kurosawa koji je zabilježio slijedeće: »Mladić je kružio sobom u nekoj vrsti divljeg ludila. Nekako mi se taj mladić učinio neobično privlačnim...». Zauzeli su se za tog momka, a ostalo je bila povjest. Glavni glumac u 15 Kurosawinih filmova, suradnja koja je započela «Pijanim anđelom» 1948. završiti će filmom «Akahige» («Crvenobradi») 1965. godine. Jednom će izjavit: «ne ponosim se ni sa čim što sam napravio na filmu osim onoga što sam radio sa Kurosawom». Gotovo jednaki izraz poštovanja prema svome omiljenom glumcu iskazati će i sam redatelj. Mnogima će biti nevjerojatno da iz Imperatorovih usta čuju takvo što, ali je istinito i zabilježeno je u njegovoj autobiografiji: «Znam da zvuči kao pretjerana hvala ali doista je tako. Nisam obično impresioniran ni sa čijom glumom, ali Mifune me je impresionirao. Ako mu kažem jednu stvar on ih razumije deset, dok drugim glumcima treba deset pokreta da bi izrazili gestu, on to učini u tri pokreta. Ako bi mu trebalo naći zamjerke, jedino što mi pada napamet jeste njegov grubi naglasak, zbog čega snimke mikrofonom znaju biti nerazumljive.»
1950. godine dobio je scenarij «Rashomon» po kratkoj priči Akutagawa Ryunosukea. Kako je smatrao scenarij prekratkim u njega je ubacio dijelove druge Akutagawine priče «In a Grove» («U šumarku») i po njima snimio film koji će se pokazati presudnim kako za njega tako i za cijelu japansku kinematografiju uopće. No ništa nije navještalo takav razvoj događaja. Da bi uopće snimio Rašomon morao se boriti sa studijem čiji službenici nisu vjerovali u uspjeh filma, koji su glumcima srezali primanja predviđajući gubitke i samo zahvaljujući Imperatorovoj borbenosti i upornosti film je završen i nasuprot zlogukim predviđanjima ostvario je veliki financijski uspjeh i bio jedan od 10 najboljih filmova te godine u Japanu. Mračna priča o silovanju i ubojstvu, koja se razvija kroz pet različitih viđenja doživjela je i svoj western-remake u izvrsnom filmu Martina Ritta «Outrage», («Bijes») sa Paul Newmanom u glavnoj ulozi. Sydney Lumet je napravio tv verziju 1960. a i Vinko Brešan je u svojim «Svjedocima» posegnuo za takvom rašomonskom strukturom priče.
Tada je Akira odlučio napraviti film za svoju dušu, ekranizaciju romana «Idiot» Dostojevskoga i otišao ga snimati u najsjevernije japanske provincije da bi dobio što bolji ugođaj prave ruske zime. No za vrijeme snimanja «Hakuchija« opet su uslijedili problemi sa producentima koji su film smatrali predugim i oteli mu ga izvan kontrole te iskasapili na 2h i 40 minuta. Film će financijski propasti, kritika će ga nemilosrdno pokopati, a već na kraju snimanja Kurosawi su poručili da njegove usluge više nisu potrebne. Otišao je isti dan na pecanje, no taj dan ni to mu nije išlo, slomio mu se ribički štap te ga je bacio u rijeku pa se sav razočaran i očajan vratio kući. No tamo ga je supruga oduševljeno dočeka s čestitkama. Sav razbješnjen, misleći da mu se ruga, izderao se na nju, no tada je saznao da je Rašomon, za kojega nije ni znao da je prijavljen na natjecanje, osvojio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Isti će film osvojiti i Oscara za najbolji strani film. To je bio prijelomni trenutak jer su s Rašomonom na zapadu saznali za postojanje još jedne moćne, kvalitetne i do tada nepoznate kinematografije, i upravo će ovaj Kurosawin film otvoriti vrata i ostalim japanskim filmovima i autorima. Priredio je pravi mali kulturološki šok u gledalaca na zapadu. Možda i nije najbolji Kurosawin film, ali je zbog svih ovih konsenkvenci njegov najznačajniji film nakon kojega ništa više nije bilo isto. Kako njegova vlastita karijera tako i kinematografija matične mu zemlje se može podijeliti na razdoblje prije i poslije Rašomona.
Uslijedili su zatim novi veliki hitovi: «Ikiru» («Živjeti») 1952. i zatim najpoznatiji i najpopularniji Kurosawin film Shichinin no Samurai» («7 Samuraja») 1954. godine. To je njegov prvi izlet u jidai-geki. teme iz japanske povijesti, jer se do tada uglavnom bavio gendai-geki tj. suvremenim temama. To je priča o sedmorici lutajućih samuraja koji odluče braniti selo koje teroriziraju banditi i to uz minimalnu naknadu; oni će svoje ispunjenje naći u izazovu borbe protiv više od sto protivnika, a ako uspiju, taj dokaz njihove vrijednosti i svojevrsna apoteoza vrijednija je od ikakve nagrade. Ne treba ni spominjati kako sam film obiluje bravuroznim redateljskim rješenjima. Iako kraćen od 206 na 120 minuta u prvotnom prikazivanju, ipak je i u takvoj verziji uspio pokupiti Oscara za najbolji neengleski film. Nakon ogromnog uspijeha ovog filma Kurosawa će se često vračati jidai-geki filmovima. Čak i obrada Shakespeareovog Macbetha biti će smještena u milje japanskog XVI stoljeća u filmu «Kumonosu-jo» («Krvavo prijestolje») pa iako su mnogi velikani ekranizirali vlastite verzije Macbetha, npr. Orson Welles, Roman Polanski, no upravo se Kurosawina verzija smatra najboljom.
Sa «Yojimbom» («Tjelesna straža»)1961. i nastavkom mu «Sanjurom» 1962. Znatno je pridonio revitalizaciji jednog drugog žanra, westerna. Sergio Leone će Yojimba preraditi u «Fistful of Dollars» («Za šaku Dollara») prvi film iz dolarske trilogije sa Clint Eastwoodom i do tad relativno slabo cijenjen podžanr westerna, spaghetti western učiniti planetarno poularnim. U pismu Leoneu, pogrešno shvaćenom kao kompliment. Kurosawa je napisao :"Signor Leone, upravo sam imao priliku odgledati Vaš film. To je vrlo lijep film, ali to je MOJ film.»
Zato će jedan drugi Kurosawin film, napravljen onako uzgred, da bi s njegovim komercijalnim uspjehom financirao osobnije projekte, mada opet izuzetno kvalitetan (dobio Srebrnog medvjeda na festivalu u Berlinu) i uz to bio je i prvi japanski film snimljen u widescreen tehnologiji, pokrenuti serijal filmova, koji će biti iznimno popularan još od osamdesetih godina. Riječ je o filmu «Kakushi Torido No San-Akunin» («Skrivena tvrđava») iz 1958. godine, a on će imati veliki utjecaj na koncepciju priče pa i na sam film «Star Wars» («Ratovi zvijezda») Georgea Lucasa. Lucasa je njegov prijatelj John Millius vodio na svaku projekciju Kurosawinih filmova, no tek sa „7 Samuraja“ ovaj je ostao zapanjen japančevim genijem. Iskustvo koje na sreću neće zaboraviti u doba kada Kurosawi ne budu cvjetale ruže. Iako «Skrivenu tvrđavu» nije rangirao u najbolje/najdraže Kurosawine filmove, po njenoj osnovnoj ideji bijegu princeze i generala kroz neprijateljske redove osmislio je svoj SF film. Dapače sliičan motiv pojavljuje se i u prvom filmu nove trilogije «The Phantom menace» («Fantomska prijetnja») kroz bijeg princeze Amidale. Također baš poput Skrivene tvrđave gdje radnju pratimo kroz priču dva najbeznačajnija lika i u Ratovima zvijezda saga započinje iz vizure dva nevažna lika, C3PO-a i R2D2.
Akahige, osim što će označiti kraj suradnje s Mifuneom označio je i početak kreativne krize u Kurosawe. Perfekcionist kakav je bio, snimao ga je dvije godine, a to su mu zamjerili i studio i glumci koji bi u normalnim okolnostima za dvije godine snimili 4-5 filmova. Iako je bio proglašen najboljim japanskim filmom 1965. pokazao se komercijalno neuspješan. Kao posljedica toga, Kurosawa je dugo čekao na ponude za snimanje. Dogodilo se da će radi nesuglasica sa američkim producentima otpasti sa snimanja japanskih sekvenci u ratnom spektaklu «Tora!Tora!Tora!» Richarda Fleischera, ali će te iste godine ipak snimiti jedan film. To je godina 1970. u kojoj snima svoj prvi film u boji «Dodes' Ka-den» za samo za 28 dana, da bi pokazao kako može brzo snimati filmove. Snimljen nezavisnoj produkciji, u sklopu grupacije «Četiri Konja» udružili su se četvoro režisera (Kurosawa, Masaki Kobayashi, Kon Ichikawa, Keisuke Kinoshita) i sami producirali film o životu u sirotinjskim naseljima. Očaj zbog propasti i ovoga filma natjerala je Kurosawu da učini nešto što je poslje nazivao svojim najsramotnijim činom, pokušao je samoubojstvo.
Ni nakon oporavka Imperator u domovini nije mogao skupiti novac za financiranje svojih projekata i morao se drugdje obraćati za pomoć. 1975. u ruskoj produkciji snimio je «Dersu Uzala», film o prijateljstvu istraživača i sibirskog lovca, projekat koji je dugo želio realizirati, a koji će pokupiti glavnu nagradu na festivalu u Moskvi i Oscara za najbolji strani film, no ovaj put ne više japanski nego ruski. Da nije imao prijatelje i obožavaoce u Americi mogao je to biti njegov labuđi pjev. No, George Lucas, Francis Ford Coppola i drugi mnogo su učinili otvaranju vrata Hollywooda prema Kurosawi i samo zahvaljujući tome uspio je završiti još neke dugoželjene projekte poput još jedne obrade Shakespearea (Kralj Lear) u filmu «Ran» («Kaos»)1985.
Tu su još i «Kagemusha»(«Sjena Ratnika»)1980. ili puno osobniji vizualno izuzetno impresivni «Akira Kurosawa's Dreams» («Snovi»)1990. Činjenica je da je Imperator vani bio popularniji nego li u vlastitoj zemlji, još jedna, pomalo tužna potvrda poslovice kako nitko nije prorok u vlastitu selu.
8. rujna 1998. godine, sve su novinske agencije prenjele kratku vijest da nas je Imperator napustio u svojoj 88 godini. Jednom su ga upitali zašto radi filmove, a odgovor je glasio: »Da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno». Ne znam da li je našao odgovor za života, ja ga uvijek tražim gledajući njegove filmove, ni ne znajući jesam li blizu rješenju. Jednostavno sam sretan što traženje tog odgovora zahtjeva da se njegovi filmovi uvijek iznova gledaju.
p.s. ni do danas odgovora našao nisam, sve mi se čini da posustajem tražiti ga!
|
Edited by - rommel on 22/09/2010 18:16:11 |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 22/09/2010 : 18:28:42
|
apropos kurosawe ovaj komentar svakako zaslužuje naći se ovdje
velikog HALA9000:
Evo gotovo 5. godina poslije, polako smo se priblizili (jos 5 dana) i 100. obljetnici rodjenja (po)najveceg filmskog genija. U medjuvremenu sam pogledao SVE Kurosawine filmove (posebno hvala Criterionu na sjajnim izdanjima) i mogu samo ponoviti AKIRA KUROSAWA = GENIJ.
Inace gledajuci povijest filma bilo je zaista velicanstvenih suradnji autora-rezisera i glumaca, od Johna Hustona i Bogarta, Anthonyja Manna i Jamesa Stewarta, Ingmara Bergmana i (npr.) Liv Ullmann, Johna Forda i Waynea, Herzoga i Kinskog itd. i svaka ta suradnja je rezultirala efektom gdje su i autor i glumac izvlacili ono najbolje iz sebe, no IMO nitko nije nadmasio ono sto su stvorili AKIRA KUROSAWA i TOSHIRO MIFUNE. :awe:
Citaju svoj komentar od prije pet godina, bio sam malo nepravedan jer nisam spomenuo i 3. glumackog velikana japanske kinematografije: TATSUYA NAKADAI koji je suradjivao s Kurosawom na 6 filmova. U 5 je tumacio vazne uloge, a u Sedam Samuraja se pojavljuje u jednom kadru, u sceni u kojoj seljaci traze snazne samuraje, a Nakadai glumi slabasnog :) koji samo prodje ulicom kao primjer kakvog seljaci ne traze... no vrlo je zanimljivo snimanje te male uloge tada 19-godisnjeg, potpuno filmski anonimnog Nakadaija. Snimanje scene je pocelo oko 9 ujutro, no Kurosawa nije bio zadovoljan s Nakadaijevim hodom (tako samuraj ne hoda rece Kurosawa). I dok je oko 300 statista i 7 glavnih glumaca cekalo nastavak snimanja, Nakadai je za ulogu od par sekundi gotovo 6 sati ucio pravilno samurajski hodati. Kako Nakadai rece "nevjerojatno" jer vecina rezisera bi ODMAH otpustila glumca-statistu i angazirali drugog, ali NE i Kurosawa. |
|
|
|
kucni duh
Advanced Member
Croatia
3943 Posts
Member since 21/03/2007 |
Posted - 22/09/2010 : 21:58:00
|
| mala digresija - možete boldat na početku teksta o kojem se režiseru radi i ako može na prvoj stranici popis režisera koji su u topiku. |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 25/09/2010 : 10:57:44
|
David Fincher
Zivotni put ovog uistinu genijalnog rezisera je poceo sa prenosenjem svoje vizije kroz glazbene spotove , u cemu je bio i vise nego uspjesan.
Ako ste gledali Madonnin "express yourself", ili Jacksonov "who is it?", ili pak Stingov "englishman in new york" ili Stones "love is strong" , onda znate o cemu pricam.
Od 1984 Finicher je snimio 50 takvih spotova i zaradio brdo love..no ostao je jedan izazov..film.
Svijet prije Finichera
Kasne 80-te i rane 90-te bile su ispunjene rabmo akcijom i turbolentnim tinejderskim komedijama .
Astetika je bila u drugom planu (cast iznimkama) i smatrana je za dokono ispunjavanje vremena rezisera koji nikad nece napuniti kino kase.
A onda je 1992 dosao Finicher i promijenio tok struje .
Svijet David Finchera
Davidov svijet je intrigantan, razotkrivajuci, realan i mistican istodobno.
Njegov je svijet posvecen ljudima koji ne pasu u kalup ocekivanja , ljudima koji su vizioneri, masovne ubojice, briljantni umovi svakodnevnice, revolucionari, expresionisti.
Kada sam poslje Sevena izasao iz kina osjecao sam da je spasen i obnovljen jedan stil koji ce spasiti kino u sljedecih 10 godina..tako je i bilo .
Da bi vam pojasnio njegovo videnje filma izdvajam ovu njegovu izjavu .
Neki ljudi odlaze u kino da se uvjere da je svijet u redu, Ja ne radim takvu vrstu filma
Filmografija
The Curious Case of Benjamin Button (2008)
Zodiac (2007)
Panic Room (2002)
Fight Club (1999)
The Game (1997)
Se7en (1995)
Aerosmith: Big Ones You Can Look at (1994)
Alien3 (1992)
The Beat of the Live Drum (1985)
Novi film
Mislim da ce ovaj film podici velike valove i nadam se nekim ljudima otvoriti oci.
The Social Network
http://www.youtube.com/watch?v=lB95KLmpLR4&feature=player_embedded
|
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 25/09/2010 : 11:21:35
|
quote:
Originally posted by kucni duh
mala digresija - možete boldat na početku teksta o kojem se režiseru radi i ako može na prvoj stranici popis režisera koji su u topiku.
Imas pravo..biti ce  |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 02/10/2010 : 10:16:26
|
David Lynch
Lynch je po meni osobno jedan od najkontroverznijih rezisera danasnjice i covjek koji me je svojim djelima uvijek uspio fascinirati i natjerati na razmisljanje.
Uvod u film Blue Velvet je jedan od najbolji filmskih uvoda uopce , a serija Twin Peaks spada u sam vrh vrhova , te ce zacijelo zauvijek ostati kultom .
Svijet David Lyncha
Svijet David Lyncha vuce korjene iz slikarstva i djela slikara kao Edward Hopper i Francis Bacon, njegov je svijet surealizam smjesten u Film noir.
Price o americkoj srednjoj klasi, mentalitetu malih gradova i moralnim vrijednostima zatvorenim u kutiju sibica samo su dio price koje nam Lynch zeli ispricati.
Onaj drugi dio lezi skriven u mistici, podsvijesti i nekom paralelnom svijetu koji zivimo a da toga nismo svjesni .
Da bi to priblizio onima koji ce ovo citati, za primjer cu uzeti dvije scene .
http://www.youtube.com/watch?v=nM975_Ld9S0&feature=player_embedded
http://www.youtube.com/watch?v=Jrof3j72EpA&feature=player_embedded
Filmografija
The Alphabet (1968, short)
The Grandmother (1970, short)
The Amputee (1974, short)
Eraserhead (1976)
The Elephant Man (1980)
Dune (1984)
Blue Velvet (1986)
The Cowboy And The Frenchman (1988, short)
Wild At Heart (1990)
Twin Peaks: Fire Walk With Me (1992)
Lumi#232;re and Company (1995, short)
The Straight Story
The Straight Story
Lost Highway (1997)
The Straight Story (1999)
Mulholland Drive (2001)
Darkened Room (2002, short)
 |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 16/10/2010 : 10:06:38
|
Pedro Almodóvar
Almodóvar je po meni jedan od najvecih europskih rezisera svoje generacije i covjek koji je enormno puno doprinjeo istoj.
Dijete rodeno u spanjolskoj provinciji Provinz Ciudad Real koja pripada regionu La Mancha .
Skolu izmedu ostalog pohada i kod franciskanske brace, gdje kroz strog religiozni odgoj stara jednu averziju prema religiji koja se provlaci kroz sva njegova kasnija djela .
Vec sa 17 , radio je kao tvorac kratkih filmova, stripova,kao glumac i glazbenik.
Osobno sam se sa njegovim djelima susreo poprilicno kasno 1999 sa filmom Todo Sobre Mi Madre , koji me je fascinirao dinamikom, humorom , i zeljom za jednim zivotom koji je za sve mozda malo "jednakiji"
Upravo u ovo vrijeme kada se ljudi ponovo opterecavaju sexualnoscu, predrasudama i dobrovoljno se vracaju u okove i pod kontrolu cuvara stada, smatram da nije na odmet pogledati filmove ovog istinskog filmskog carobnjaka ...mozda vam pokazu put ka toleranciji .
Filmografija
Mina (announced)
2011 La piel que habito (filming)
2009 Los abrazos rotos
2009 La concejala antropófaga (short)
(as Mateo Blanco)
2006/I Volver
2004 La mala educación
2002 Hable con ella
1999 Todo sobre mi madre
1997 Carne trémula
(as Pedro Almodovar)
1995 La flor de mi secreto
1993 Kika
(as Pedro Almodovar)
1991 Tacones lejanos
1990 Átame!
1988 Mujeres al borde de un ataque de nervios
1987 La ley del deseo
(as Pedro Almodovar)
1986 Matador
1985 Tráiler para amantes de lo prohibido (TV short)
1984 #191;Qué he hecho yo para merecer esto!!
(as Pedro Almodovar)
1983 Entre tinieblas
1982 Laberinto de pasiones
1980 Pepi, Luci, Bom y otras chicas del montón
1978 Folle... folle... fólleme Tim!
1978 Salomé (short)
1977 Sexo va, sexo viene (short)
1976 Muerte en la carretera (short)
1976 Sea caritativo (short)
1976 Tráiler de 'Who's Afraid of Virginia Woolf?' (short)
1975 Blancor (short)
1975 El sue#241;o, o la estrella (short)
1975 Homenaje (short)
1975 La caída de Sódoma (short)
1974 Dos putas, o historia de amor que termina en boda (short)
1974 Film político (short)
 |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Veliki Reziseri i njihova ostavstina.
