| Author |
 Topic  |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
 Posted - 12/01/2011 : 09:52:56
|
Kdje su beli ljudi napravili grešku?
Uradnik američke vlade pitao je indijanskog poglavicu "Dva orla":
"Vi ste bili priča radu bijelaca zadnjih 90 godina. Videli ste ratove i napredovanje tehnologije.
Videli ste napredak i štetu, koju su napravili bijeli ljudi."
Poglavar je prikimal.
Uradnik je nadaljeval: "Upoštevajoč sve ovo, kdje su po vašem mnenju
beli ljudi napravili grešku?"
Poglavar je pogledao funkcionarja i rekao:
"Kad došao beli čovek na tu zemlju, sa njom su upravljali indijanci, nije bilo poreza, nije bilo dugova, puno bizona, puno dabrova, voda čista.
Žene radile sva posla, vračevi zdravili besplatno.
Indijanci cijele dane u lovu i ribolovu, svaku noč seks."
Onda se naslonio nazad i nasmijao.
"Samo beli čovek biti toliko glup, da misli poboljšati sistem.
 |
Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli! |
Edited by - Risar_69 on 12/01/2011 10:19:56 |
 |
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
|
|
pravedni
Advanced Member
Serbia
4057 Posts
Member since 03/12/2009 |
Posted - 16/01/2011 : 20:36:58
|
Starosedelački narod Čipeva danas čini 160.000 ljudi,koji obitavaju u sledećim oblastima USA i Kanade: Minesota,Viskonsin,Mičigen, Manitoba,Kvebek i Ontario. Njihov jezik spada u grupu angolkinskih jezika. Kroz istoriju su poznati i pod imenom Odžibva,a naseljeni su severno i zapadno od "Velikih jezera",živeći u rezervatima i u gradovima. Zanimljivo je da neki pripadnici naroda Čipeva u rezervatu "Bela zemlja" u Minesoti i danas gaje i žanju divlji pirinač na tradicionalan način kako su i njihovi preci činili. U rezervatu na ostrvu Volpol u Ontariju,stanovništvo ne čine samo pripadnici naroda Čipeva,nego su tu naseljeni i narodi Otava i Potavotami - potomci izbeglica iz Mičigena,Indijane i Ohaja. Ta tri naroda su blisko povezana,a njihova zajednica nosi naziv "Tri vatre".
U prošlim vremenima,Irokezi i Lakote (Sijuksi) su bili neprijatelji naroda Čipeva. Međutim,sa svojim karakterističnim kanuima od brezove kore,Čipeve su bili gospodari ogromne zemlje pune jezera i reka. Čipeva su povremeno ratovali protiv belaca,posebno 1763.godine kada je narod Otava predvodio poglavica Pontijak,i sa poglavicom Tekumsehom koji je predvodio Šonije u godinama koje su prethodile ratu između USA i Velike Britanije 1812.godine. Njihova poslednja bitka protiv "plavih bluza" odigrala se na Lič Lejku (Minesota). Čipeve su jedan od najznačajnijih indijanskih naroda severoistoka američkog kontinenta. |
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
Posted - 20/01/2011 : 01:45:42
|
Točno prije 157 godina, 1854. po tzv. gregorijanskome kalendaru, "Veliki bijeli poglavica" iz Washingtona (predsjednik SAD-a) ponudio je Ljudima, tzv. "Indijancima" zamjenu ogromnoga ozemlja na sjeverozapadu SAD-a (danas drzava Washington), a za uzvrat je obecao ostaviti im tzv. "rezervate".
Slijedi odgovor Poglavice Seattle američkome predsjedniku:
PORUKA INDIJANSKOGA POGLAVICE BIJELOME ČOVJEKU
Kako se može kupiti ili prodati Nebo, toplinu Zemlje?
Ta ideja je nama nepoznata. Mi ne posjedujemo Zemlju, Zemlja posjeduje nas.
Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka ili odsjaj vode, kako ih se može kupiti?
Svaki dio Zemlje je svetinja mome narodu.
Svaka borova iglica, svaka pješćana obala, svaka maglica u šumi, svaki kukac - sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda.
Sokovi života koji kruže drvećem sadrže misli i osjećaje crvenoga Čovjeka.
Mi smo dio Zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao - svi oni su naša braća.
Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i Čovjek - svi pripadaju istoj Obitelji.
Dakle, kada veliki bijeli poglavica iz Washingtona pošalje pismo da želi kupiti našu zemlju, on traži jako puno od nas. Veliki poglavica šalje obećanje da će osigurati mjesto na kome ćemo mi moći nastaviti "normalno" živjeti.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da preuzmete našu Zemlju. Ali to neće biti lako.
Ova Zemlja je sveta. Ako vam mi ostavimo našu Zemlju, vi morate zapamtiti da je sveta.
Vi morate učiti vašu djecu da je sveta, i da svaki odsjaj u bistroj vodi jezera govori o događajima i sjećanjima u Životu moga naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naše sestre, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ta sjajna voda, što teče brzacima i rijekama, nije samo voda, već i krv naših predaka.
Ako vam ostavimo Zemlju, morate zapamtiti i učiti vašu djecu, da su rijeke naše i vaše sestre, i da im morate pokloniti poštovanje kao takvima.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život.
Jedan dio Zemlje njemu je isti kao i drugi.
On je stranac koji dođe i uzima od Zemlje sve što poželi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj, i kada je osvoji on kreće dalje.
On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. Očev grob kao i sinovo mjesto rođenja su zaboravljeni.
On otima Zemlju od njezine Djece i ne brine se. Odnosi se prema svojoj Majci – Zemlji, i prema svome Bratu – Nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, prodati, baš kao sjajan nakit.
Njegova nezasitnost uništit će Zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš put je drukčiji od vašega.
Svjetla vaših gradova vrijeđaju oči crvenoga Čovjeka. Vjerojatno zbog toga što je crveni Čovjek divljak i ne shvaća.
Nema mirnoga mjesta u gradovima bijeloga čovjeka. Nema mjesta gdje bi se čuli otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca.
Ali to je vjerojatno zato što sam ja samo divljak i ne shvaćam.
Buka samo vrijeđa moje uši. Što je život ako Čovjek ne može čuti usamljeni krik noćne ptice ili prepirku žaba u bari?
Ja sam samo crveni Čovjek i ne shvaćam.
Crveni Čovjek više voli nježni zvuk vjetra koji miluje lice jezera i miris vjetra pročišćenoga podnevnom kišom ili namirisanoga borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenoga Čovjeka, jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad.
Ali ako vam mi prepustimo Zemlju, vi morate zapamtiti da je zrak nama važan, jer dijeli svoj duh sa cjelokupnim Životom koji podržava. Vjetar koji je našemu ocu dao prvi udisaj, također je uzeo i njegov posljednji. I ako vam ostavimo svoju Zemlju, morate je čuvati kao sveto mjesto, gdje čak i bijeli čovjek može osjetiti vjetar zasićen mirisima poljskoga cvijeća. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu da preuzmete našu Zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, bit će to uz jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema Životinjama ove Zemlje s najvećim poštovanjem.
Ja sam divljak i ne razumijem drukčiji način.
Vidio sam nebrojene leševe bizona po preriji, ostavljenih da se raspadaju nakon sto ih je bijeli čovjek pobio iz željeznoga konja koji je prolazio.
Ja sam divljak i ne shvaćam kako željezni konj može biti važniji od Životinja.
Što je čovjek bez Životinja? Ako sve Životinje nestanu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha.
Što god se dogodi Životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su povezane.
Vi morate učiti vašu djecu da je Zemlja ispod njihovih nogu zapravo prah djedova.
Tako će ona poštovati Zemlju. Recite svojoj djeci da je Zemlja ispunjena Životom.
Učite djecu, kao sto smo mi našu, da je Zemlja naša Majka.
Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo - pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku - čovjek pripada Zemlji.
To mi znamo. Sve stvari su povezane, kao krv koja sjedinjuje obitelj. Sve je povezano.
Što god snađe Zemlju, snaći će i sinove Zemlje.
Čovjek ne tka tkivo života; on je samo nit u tome. Što god čini tkanju, čini sebi samome. Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog hoda i priča s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzetak od ove sudbine. Mi smo braća prije svega.
Mi znamo ono što će i bijeli čovjek jednoga dana spoznati: naš Bog je isti.
Vi možda mislite da ga posjedujete onako kako želite posjedovati Zemlju, ali ne.
On je Bog svakoga Čovjeka i Njegova ljubav je jednaka prema svim ljudima, crvenim i bijelim, i prema svim bićima.
Njemu je Zemlja dragocjena i naštetiti Njoj znači prkositi Njenome Stvoritelju.
Bijelci ovo moraju shvatiti, možda prije od ostalih plemena: zagadi krevet u kome spavaš i jedne noći ćeš se ugušiti u vlastitome izmetu.
Jer i vi bijelci, unatoč vašoj uobraženosti, i vi ćete ipak jednom morati ovo shvatiti, nadahnuti Bogom koji vas je donio na ovu Zemlju i koji vam je, iz nekoga samo njemu znanoga razloga, dao da osvajate Zemlju i tjerate crvenoga Čovjeka.
Ovakva sudbina je misterij za nas, jer mi ne shvaćamo zašto svi bizoni moraju biti pobijeni i divlji konji pripitomljeni? Zašto svi skroviti kutovi šume moraju biti zagađeni izmetom mnogih Ijudi i pogled na zelene brežuljke zamrljan brbljajućom žicom?
Gdje je gustiš? Nestao je.
Gdje je orao? Nestao je.
To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
Tako je na ponudu bijelaca odgovorio Indijanski Poglavica.
Tko je "divljak", a tko "civiliziran" – neka svatko prosudi sam.
Inače je poglavica Seattle (ili Seath'tl) rodjen oko 1790. godine i bio je Poglavica Indijanskih plemena koja su živjela uz zapadnu obalu.
Kada su sredinom 19. stoljeća bijelci počeli dolaziti u ta područja, poglavica Seattle dočekao ih je dobrodošlicom i ponuđenim prijateljstvom.
Godine 1853. nekoliko bjelačkih doseljenika odlučilo se nastaniti na samoj obali, uz tzv. zaljev Elliott, te su dali tome naselju ime Seattle, u počast prijateljskome Poglavici. Uz Poglavicu Seattlea vezane su još mnoge zanimljive zgode.
Tako je, umjesto da se bori protiv bijelaca, pokušavao naučiti i razumjeti bjelački način života.
Od isusovaca je čak naučio osnove katoličanstva.
Kada je 1866. poglavica Seattle umro, u odprilike 77. godini zivota, nije mogao znati da će mjestašce, tada provincijsko naselje, koje nosi njegovo ime postati jedan od najvećih gradova na zapadnoj obali SAD-a.
Mogao je ipak već za života uvidjeti da ne postoji sporazum koji bijelci nisu prekršili, niti zločin koji u svojoj bezobzirnosti nisu počinili. Za te zločine nitko nije odgovarao, niti se ispričao. Ubijeno je više milijuna Ljudi, tzv. Crvenokožaca, koji su predhodno proglaseni "divljacima". Slično kao i u Africi, Australiji, Južnoj Americi, Aziji.
Ipak, njegova poruka prisutna je u savjesti svakoga čovjeka.
Vlastitu savjest se ne može prevariti.
Danas njegovu poruku pronose upravo – bijelci.
Hoće li je čuti i prihvatiti na vrijeme? Ili?
http://www.youtube.com/watch?v=1VqoxOcEqpk
----
|
Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli! |
Edited by - Risar_69 on 20/01/2011 01:49:17 |
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 20/01/2011 : 10:08:43
|
@ Pravedni, odlican tekst  samo tako nastavi!
@ Risar, ovaj tekst odnosno pismo poglavice Sijetla, imas na drugoj strani topica, ali nema veze, cisto da se podsetimo reci pametnih i nasoj civilizaciji "zaostalih i divljih" ljudi... |
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
pravedni
Advanced Member
Serbia
4057 Posts
Member since 03/12/2009 |
Posted - 25/01/2011 : 18:58:35
|
U periodu gradjanskog rata (1861-1865.g.)vodile su se žestoke borbe sa Apačima i Navahosima na jugozapadu USA i sa plemenima Arapaha i Čejena na "Velikim ravnicama". Većina plemena u planinskim oblastima bila je naterana da napusti svoju zemlju i da se preseli na zemljište isključivo namenjeno naseljavanju indijanskih plemena. Medjutim,nomadska plemena koja su naseljavala "Velike ravnice" bila su mnogo ratobornija. Godine 1867. Kongres USA je usvojio Zakon kojim se dopušta preseljavanje svih Indijanaca u rezervate,čime je konačno prekršeno obećanje dato ravničarskim plemenima dvadesetih i tridesetih godina 19.veka da mogu zauvek da zadrže svoja lovišta.
Sedam opunomoćenika za mir bilo je odredjeno da pregovaraju sa različitim plemenima. Ovi ljudi ubrzo odlučuju da obrazuju dva rezervata za sve ravničarske Indijance,jedan u Južnoj Dakoti a drugi u Oklahomi. Posle ovih mera dolazi do devet godina ratovanja. Plemenske poglavice obično su se mogle nagovoriti da potpišu potrebne ugovore,ali su grupe ratnika često odbijale da ih priznaju.
Godine 1871.Kongres USA je izglasao da se napusti politika pregovaranja sa plemenima,kao da su ona bila nezavisne nacije. Od tog doba su vladini agenti na sve načine pokušavali da skrše plemensku organizaciju.
Godine 1875. vojska USA predvodjena Šermanom,Šeridanom i drugim veteranima "Gradjanskog rata",skršila je glavni otpor Indijanaca i većina plemena se naselila na zemlji koja im je bila dodeljena. Ali čim je program naseljavanja bio okončan,u oblasti Crnih Brda,u rezervatu u Južnoj Dakoti,bilo je otkriveno zlato,i zemlju Indijanaca su ubrzo preplavili beli pustolovi. Ovo je dovelo do poslednjeg ozbiljnog sukoba sa Indijancima,do velikog rata sa Lakotama (Sijuksi) 1876.godine. Juna meseca,pukovnik Džordž Armstrong Kaster,na čelu jednog izvidjačkog odreda od dvesta ljudi,naleteo je na glavne snage Sijuksa pod vodjstvom Bika Koji Sedi i Ludog Konja i bio toliko nesmotren da ih napadne. Kaster i čitav njegov odred bili su pobijeni u bici kod Malog Velikog Roga,ali su Sijuksi malo dobili svojom pobedom i bili su primorani da se pokore pre kraja godine. Apači u Novom Meksiku i Probušeni Nosevi u Oregonu su još nekoliko godina i dalje zadavali glavobolje vojsci USA. Poslednji otpor Sijuksa ugušen je 189o.godine. Tako je završeno osvajanje kontinenta od strane belog čoveka.
|
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
dsormaz1
Advanced Member
.jpg)
13147 Posts
Member since 28/04/2002 |
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 28/02/2011 : 12:49:31
|
Jako interesantan tekst...
Teritorije Severne, Srednje i Južne Amerike (ukupno oko 45.3 miliona km2), nekada su pripadale narodima crvene rase, urođenicima, originalnim Amerikancima, Amero-Indijancima, divljacima. Indijanci je zajednički naziv za ove raznovrsne narode mongoloidnog izgleda, čiji su se domovi nekada prostirali od arktičke Kanade i Aljaske na severu, pa sve do juga, do ivica Ognjene Zemlje u Argentini i Čileu. Međusobno su se razlikovali po jeziku, kulturi i običajima, a odvajao ih je i fizički izgled. Njihovi najpoznatiji predstavnici bila su plemena Maja, Inka, Asteka, Apača, Sijuksa, Indijanca iz Velike Doline, Metis i mnogi drugi. Prvi put se spominju u zapisima portugalskog istraživača Kristofera Kolumba, 1492.
Od samog početka, ove moćne nacije su pogrešno shvaćene. Kolumbo, koji je 1492. otkrio Ameriku, verovao je da je dostigao tlo Indije u Aziji. Urođenici koji su tamo živeli su pogrešno prozvani Indijancima.
Osim što je beli čovek intezivno uništavao prirodu i divljinu, nakon prvog susreta dveju totalno drugačijih naroda, krenulo je i uništavanje i masakriranje urođenika na njihovoj sopstvenoj zemlji, u sopstvenim domovima. Udar belog čoveka je bio brz i neizmerno bolan.
Pre dolaska Kolumba, populacija američkih urođenika brojala je negde između 20 i 100 miliona. Već do devetnaestog veka taj broj je opao na nekoliko miliona. Većina njih je ubijena rukom bledolikog čoveka, a ponegde su čitava sela i plemena zbrisana epidemijama bolesti na koje urođenici nisu bili imuni.
Zarazne epidemije iz Evrope, nasilje od ruku istraživača i kolonista, isterivanje i uništavanje njihove zemlje, stalni sukobi, ropstvo i veliki broj mešanja rasa uticali su da smanjivanje populacije američkih urodjenika.
Indijanci i Evropljani su prvi put stupili u kontakt krajem 15. veka. Nakon otkrivanja novog kontinenta mnogi istraživači su, prativši stope Kristofera Kolumba, postali poznati osvajači Novog Sveta. Huan Ponte de Leon je kročio na Floridu u aprilu 1513, a za njim i Pantiljo de Navarez 1528 i Hernando de Soto 1539. U početku, domoroci nisu predstavljali nikakvu pretnju za istraživače. Naprotiv, oni su dočekali svoje bele bogove i njihove božanske vojske nudeći im hranu, piće i ukrase za svoja polu-gola tela i duge crne kose. Nažalost, Evropljani su iskoristili njihovu toplu dobrodošlicu. Miroljubivi i darežljivi urođenici su postali besni ratnici puni prezira i straha.
Evropski osvajači i ostali koji su ih pratili kasnije, doneli su na Novi Kontinent ogroman broj smrtnonosnih epidemija, kao što su rubeole, boginje i male boginje. Zbog njih, dešavalo se ponekad da cela sela budu spaljena do temelja zajedno sa stanovništvom. U periodu od 16-19. veka, boginje su zbrisale 90% naroda u Zalivu Masačusets. Mohak plemena su se 1634, nakon kontakta sa decom holandskih trgovaca u Albaniju, zarazili boginjama i u kratkom roku, 40% njih je umrlo. Šireći se kroz njihova sela, epidemija je dospela do jezera Ontario 1636. i teritorije plemena Irokis, 1639. Bolest se širila dalje. Do kraja 19. veka boginje i ostale bolesti su opustošile skoro ceo region. Pleme Pjudžet Saund je nekada brojalo 37000; po dolasku belog čoveka, taj broj se smanjio na 9000 preživelih. Takođe, epidemije rubeola u dva navrata su izazvale drastičnu depopulaciju Indijanaca u Velikim Dolinama Severne Amerike.
Godine 1832, vlada je donela akt o vakcinisanju urođeničkih plemena. To je bila prva pomoć upućena urođenicima radi njihovog zdravstvenog stanja.
Stalni sukobi između urođenika i kolonista takođe je velikim delom uticalo na smanjenje populacije pra-stanovnika Amerike. Najozloglašeniji konflikti su se desili istočno od reke Misisipi i u njih spadaju ratovi Pekuta, Krikova i Seminola. Vojska sastavljena od nekoliko plemena, na čijem je čelu bio poglavica Tekumse, borila se u Ratu poglavice Tekumse (1811-1812) protiv američkih trupa. Rat je završen pobedom Indijanaca, koji su kasnije, uz pomoć britanske vojske povratili grad Detroit i isterali Amerikance. Tzv. poraz kod Svete Klare smatra se jednim od najvećih poraza američke vojske.
S druge strane, Indijanci su imali vrlo malo prilika za slavlje. Njihovi gubici su bili mnogobrojni – Rat Krikova (1813-1814), pobuna Sijuksa (1862), masakr Peskovitih Krikova (1864) i Ranjeno Koleno (1890) rezultirali su strašnim porazima prve nacije Amerike.
Tokom Drugog svetskog rata čak 44000 Indijanaca je služilo u vojsci Sjedinjenih Država. Vojnici originalnog američkog porekla regrutovani su u službu kao i ostali američki vojnici, i njihova uloga u ratu je bila ogromna. Tokom rata na Pacifiku, nazivali su se „code-talkers“, oni koji su pričali u šiframa. Koristili su svoj jezik kao tajne šifre, koje Japanci nikada nisu uspeli da provale.
Ipak, ostaje dilema – da li je toliki broj ljudi pobijen naredbama evropskih i kasnije, američkih vođa, predsednika i osvajača. S druge strane, neki su bili protiv genocida, poput Tomasa Džefersona i Huga Čaveza. Naime, predsednik Venecuele je 2003. godine ukinuo Kolumbov Dan u znak protesta i sećanja na zločine nad originalnim američkim stanovništvom.
Da se vratimo na Drugi svetski rat. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija su, među ostalima, bile članice saveza Antante koji se borio protiv Centralnih sila i Hitlera. Kada se rat završio u korist (i na sreću) velikog dela Evrope i pojedinih država sa strane, svi su želeli da se Hitler i nacisti kazne zbog holokausta koji su učinili skoro celoj Evropi. Svi smo bili svedoci užasa njihove mržnje i rasizma, a najbolnije posledice su Sloveni, Jevreji, Romi i mnogi drugi osetili na sopstvenoj koži. Zapitajte se nije li licemerno teretiti nekoga zbog onoga što su ti isti ljudi uradili drugima. Zašto je slučaj sa urođenicima na teritorijama Amerika drugačiji od ovoga? Zar genocid nije zločin, bez obzira kom se narodu desilo? Zašto su svi užasnuti i puni ogorčenosti kada se spomenu Aušvic, Mauthauzen i Jasenovac, ali kada se kaže „Indijanac“ ili se spomene bilo koje indijansko pleme, ljudi odmah pomisle na divljake i sukobe herojskih kaubojaca i prljavih crvenokožaca? Zar su ljudi umrli od ruke nacista bili važniji od Indijanaca?
Nekoliko hiljada Indijanaca, od svega par miliona koliko ih je ostalo nakon genocida, sada je smešteno u rezervate po Kanadi, Brazilu i Sjedinjenim Državama. Totalni broj Američkih Indijanaca i ostalih urođeničkih stanovnika kontinenata, koji su izgubili živote za nepunih 400 godina, iznosi negde oko sto miliona. Zašto? Zato što smo ljudi, i zato što nam se može...
|
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
okiboki
Advanced Member
Serbia
10835 Posts
Member since 23/11/2008 |
Posted - 28/02/2011 : 18:05:52
|
| Dobar tekst.Beli doseljenici su nacinili veci genocid nad indijancima nego Hitler u 2.svetskom ratu,ali to niko ni ne spominje. |
Ni živih se nisam boja, dok su bili za užasa, a nekmoli mrtvih pasa. |
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 04/03/2011 : 12:22:06
|
Chief Joseph: Nez Perce 1840-1904
Kao i sva indijanska plemena, suviše velika da bi bila ujedinjena pod jednim poglavicom, pleme Probušenih Noseva sastojalo se od nekoliko grupa od kojih je svaka bila nezavisna i sa ostalima povezana u labavu konfederaciju. Žozef i njegov narod živeli su u Imnahi ili Velikoj okrugloj dolini u Oregonu, na zemlji koja je smtrana najboljom i najplodnijom u tom delu države.
Kada su neke grupe Probušenih Noseva potpisale mirovni sporazum, Žozefoba grupa bila je u Lapavai u Ajdahu i nije imala nikakve veze sa tim. Dok je ležao na samrti, ostareli poglavica rekao je svom sinu, koji je u to vreme bio dvadeset i dve godine da on lično nije potpisao nikakve papire, takođe ga je savetovao da nizašta na svetu ne napušta zemlju svojih predaka. Ovi miroljubivi Indijanci nezainteresovani su za bilo kakav sporazum, nisu čak ni znali koje su zemlje ustupljene belcima sve dok im posrednik nije pročitao vlkadino naređenje da se presele na neko drugo mesto. Naravno, odbili su.
Pošto posrednik nije uspeo da ih otera, zajedno sa budućim naseljenicima obratio se vojsci od koje je zatražio da prisili Indijance na poslušnost. Drugim rečima, tražio je da ih vojska primora da zemlju svojih predaka napuste bez protesta i ostave je gomili pohlepnih prevaranata. Vojska je poslala generala O.O. Hauarda da izvrši ovaj zadatak. Hauard je dugo pregovarao sa Žozefom i istaknutim ljudima njegovog plemena kojima je bez prestanka ponavljao da moraju da se povinuju naređenju jer će u suprotnom biti oterani silom.
Žozef je bio običan mladić, bez iskustva u politici i ratovanju. Odgajan je u skladu sa mudrošću predaka , a sa svojim bratom Olokotom pohađao je školu koju su držali misionara i u njoj slušao priče o Hristu i njegovoj religiji bratstva i jednakosti među ljudima. Hauardu je odgovorio na svoj jednostavan način da ni on ni njegov otac nisu sklopili nikakav sporazum kojim bi se odrekli svoje zemlje, da nijedna od ostalih grupa Probušenih noseva nije bila ovlašćena da govori u njihovo ime i da bi bila velika nepravda da belci na taj način oduzmu posede prijateljski nastrojenog plemena Indijanaca. General hauard uzvratio je da Indijanci nemaju nikakva prava i da se u ovoj stvari ništa ne pitaju. Jedino što mogu da urade je da se povinuju naređenju. Iako su neki od istaknutih ljudi savetovali da se pobuna podigne odmah, Žozef je zadržao hladnokrvnost i pokušao da umiri saplemenike pošto se jošuvek nadao da će uspeti da pronađe mirno rešenje problema. Na kraju je zatražio trideset dana da sakupi dovoljno zaliha za put i to mu je bilo odbreno.
Žozef je moga da se uzda u reč svojih saplemenika da neće podizati pobunu, ali su otimači zemlje bili nestrpljivi i činili sve da izazovu krizu i time ubrzaju proterivanje Indijanaca. Pljačkali su toliko besramno da si Indijanci, ili bar poneki od njih, na kraju izvršili odmazdu iako su njihovi neprijatelji upravo to i priželjkivali.
Tokom tih trideset dana njegovi saplemenicu su poglavicu Žozefa vršili ogroman pritisak da se odupre naređenju vlade. „najgore je bilo to, što sam zano da su u pravu“ reko je Žozef.“Osim toga mislio sam da je suviše rano da se oglušim o ono što mi je otac na samrti reko“. A za Indijance je reč čoveka na samrti bila svetinja.
Među vođama ratnika koji su se zalagali za suprotstavljanje naređenju vlade bili su Tu-hul-hul-sot, Bela Ptica i Ogledalo, ovi snažni ljudi uživali su veliki ugled među Indijancima. Nasuprot njima stajali su oni njihovi saplemenici čiji su duh oblikovali emisari vlade prema svojim potrebama i proglašavali su ih velikim prijateljima belaca. Ovi ljudi su po pravili bili nepouzdani, štosu Indijanci vrlo dobro znali i sumnjali su u sve ono što ima veze sa vladom. Osim toga dok Indijanci govore ono što misle, belci imaju stotine načina da kažu ono što ne misle.
I tako se ovaj jednostavni mladić, koji nikada nije koračao ratnom stazom našao u središtu oluje.Odlučno se založio za mir i poslušnost.Što se tiče onoga što mu je otac na samrti reko, samom sebi je obećao da nikada neće potpisivati nikakve papire i da će zemlju predaka napustiti samo ako ga vojnici proteraju iz nje. Prema njegovom mišljenju to je bilo dovoljno da ga opravda pred svima.
Međutim belci su bili bezrazložno nestrpljivi. Priželjkivanu dolinu hteli su za sebe što pre, a svojom drskošću napetu situaciju pogoršavali su do usijanja. Dok je mladi poglavica bio na putu ubijen je jedan mladi Indijanac, što je označilo vrhunac krize. Kad se poglavica vratio zatekao je ratnike čvrsto rešene da izginu u borbi. Priroda u tom delu im je išla na ruklu ibili su uvereni da će dobro namučiti vojnike dok ih budu progonili, a koliko će moći da izdrže jednostavno nisu znali. Čak su i Žozefovog mlađeg brata Olokota pridobili za sebe. Mladom poglavici nije preostalo ništa drugo osim da prestane da pruža otpor svojim ratnicima i tako je započela njegova karijera vrhunskog stratega koji je organizovao najbriljantnije povlačenje u istoriji.
Treba imati na umu da Probušeni nosevi nisu bili ratnici željni skalpova poput Sijua,Čajena i Juta, već miroljubivi lovci i ribari. Ratno veće je nešto sasvim novo za Žozefa. Svom narodu je mogao da kaže samo sledeće:
„ Pokušao sam da vas spasem od bede i patnje. Pružanje otpora belcima doneće nam samo to. Sve što imamo možete da obuhvatite jednim pogledom. Hrane i municije oni imaju u izobilju. Suočićemo se sa velikim teškoćama i pretrpećemo ogromne gubitke“
Posle ovog govora mirno je počeo da iznosi plan.
A plan kampanje se svodio na to da se pleme uspešno povuče i Montano i tamo stupi u kontakt sa pobunjenim Sijuima i Čajenima koje je predvodio Bik Koji Sedi. Razrađen je i sistem Izviđanja – jedna grupa izviđača pdvajala se od glavnine ratnika i polazila na zadatak uveče a druga nešto pre zore. Ova druga grupa trebala je da stigne prvu kod nekog visokog brda koje je moglo da posluži kao osmatračnica i ostavi je za sobom. Takođe su organizovani i izviđači mamci , čiji je zadatak bio da zavaraju indijanske izviđače koji su se borili na strani vojske.
Žozefova najveća briga bila je da vojska ne napadne decu,žene, starce i ljude koji su zaduženi za transport zaliha i minimalnih količina zaliha i neophodnih stvari iz domaćinstva. Zbog toga je formirao pomoćne grupe koja je imala zadatak da posle svake borbe omoguće povlačenje plemena po planu u savršenom redu. Osim toga, žene koje nisu imale nikakve obaveze zadužio je da se staraju o ranjenicima.
Na ratnom veću donesena je odluka da glavna zaštitnica sačeka vojsku generala hauarda u kanjonu Bele ptice. Svi detalji ovog napada isplanirani su unapred, ali u skladu sa indijanskim običajima, što znači dovoljno fleksibilno da bi svaki vođa ratnika imao potrebnu slobodu da deluje zavisno od okolnosti. Vrlo je verovatno da nijedna zaseda nije isplanirana bolje od one koju je poglavica Žozef postavio lukavom i iskusnom generalu Hauardu. Očekivao je da će njegovo plenme biti nemilosrdno porgonjeno , ali je računao da u poteri neće učestvovati više od dve stotine pedeset vojnika. Postavio je lažne tragove da bi vojnici pomislili da se sprema da pređe reku Lososa, ili da ju je već prešao, iako nije nameravao da to učini. Njegovi ljudi su razapeli nekoliko šatora da budu sasvim uočljivi a žene i decu su sakrili na nepristupačnim grebenima. Muškarci su zauzeli položaje u kanjonu, spremni da pucaju na vojnike uz minimalnu opasnostda i samu budu pogođeni. Čak su mogli da bacaju kamenje na njih.
Vojnicima je bilo potrebno samo nekoliko minuta da shvate da su upali u zasedu. Pokušali su da se bore ali je veliki odred graničara koji ih je pratio na ovom zadatku ubrzo počeo da se povlači u rasulu.Ratnici su ih progonili petnaestak kilometara i pritom su zaplenili veliku količinu oružija i municije. U ovoj poteri ubijeno je ili ranjeno mnogo belaca.
Probušeni nosevi su zatim prešli reku i izvesno vreme išli sporednim putevima da bi stigli do drugog gaza. Reku su zatim pregazili ponovoi krenuli na istok. Sve je ovo sračunato da zavara progoniteljePoglavica Žozef je procenio da će generalu Hauardu biti potrebno šest ili sedam dana da sakupi onoliko vojnika koliko je bilo potrebno za uspešnu poteru. Ispravnost ovakvog razmišljanja potrvrđena je onim što je general hauard zapisao u svoj dnevnik. Naime, čekao je šest dana da vojnici dođu iz različitih tvrđava i tek tada je krenuo u poteru. Pored šesto vojnika pratio ga je i veliki broj građana dobrovoljaca. Pošto je bilo sasvim jasno da ih čeka dug put kroz neprohodnu divljinu, Hauard je odlučio da ostavi teretna kola i zameni ih mulama. Ali, Indijanci su već imali veliku prednost. Za to vreme general Hauard je poslao telegram pukovniku Gibonu sa naređenjem da presretne Žozefa. Gibon je odlučio da to pokuša u Montani , na putu koji je vodio uz potok Lolo. Lukavi poglavica nije mogao da zna za ovo, ali je sve vreme bio na oprezu da ga vojnici ne bi iznenadili. U stvari, bio je isuviše pametan za svoje progonitelje koje je bez prestanka nadmudrivao i u borbu se upuštao samo kada je bio spreman za nju. U prolazu Velika rupa dočekao je odmorne vojnike pukovnika Gibona i odmah ih napao. Grupu ratnika na čijem je čelu bio njegov brat Olokot , poslao je neprijatelja napadne sa leđa i opkoli mule koje su nosile zalihe. Gibon je bio primoran da se brani i na kraju je poslao glasnike po pojačanje. Žozef je nastavio svoje majstorsko povlačenje prema parku Jelouston koji je u to vreme bio neprohodna divljina. Međutim, više nije imao tako veliku prednost jer je bio primoran da napusti širok put. Dve vojske su se na kraju spojile i odmah krenule u poteru.
Odred konjice pod Bejkonovim vođstvom dobio je naređenje da ode do prolaza Taš, kapije nacijonalnog parka kroz koju je Žozef morao da prođe, i zadrži Indijance dok ne stigne ostatak vojske. General Hauard je pisao o tome „Bejkon je stigao na vreme, ali nije imao hrabrosti da se upusti u borbu sa Indijancima kojih je bilo daleko više nego vojnika.“ U međuvrenu se dogodilo još nešto. Pred samim nosom najboljih izviđača i budnih stražara, Žozefovi ratnici su izvršili noćni napad na vojni logor i rasterali mule koje su nosile zalihe. Žozef je zatim pošao pravo prema parku a Bejkton ga je pustio da prođe kroz usku kapiju, njegovi vojnici nisu ispalili ni jedan jedini metak.
I ovom prilikom pokazalo se da general Hauard ne može da se osloni na dobrovoljce. Noćni napad na livadu Kamas ih je demoralisao, a kad su sledećeg dana prelazili reku mnogi od njih ostali su bez pušaka koje su im poispadale u vodu . Posle toga su se spakovali i otišli kućama.
Međutim, neprekidan niz poraza nije obeshrabrio generala Hauarda, koji je poteru nastavio sa ljudima koji su mu preostali. U sve pogranične postaje sleo je telegrame sa naređenjem da vojnici presretnu Žozefa ako je to moguće. Stardžis je krenuo u poteru za Indijancima čim je ušao u park, ali ih je sustigao na izlazu iz njega. Usledila je bitka iz koje je Žozef ponovo izašao kao pobednik. General Hauard je doša na bojno polje ubrzo nakon bitke, razočaran što su Indijanci i ovog puta umakli, poslao je telegram generalu Majlsu i zatražio pojačanje.
Žozef se kretao na sever prema gornjem toku Misurija. Znao je da je granica sa Kanadom veoma blizu i da Bik Koji Sedi, sa kojim je hteo da sklopi savez, ne može da bude daleko. Bio je uveren da je zaobišao sve tvrđave pa se je kretao znatno sporije da bi svom narodu omogućio da se malo odmori. Neki od njegovih najboljih ratnika bili su ubijeni ili ranjeni u bitkama, a ranjenici su za njega prestavljali težak teret. Pa ipak, ljudi su ih strpljivo nosili i negovali tokom ovog bekstva. Nijedan nije ostavljen na milost i nemilost vojnicima.
Među belcima je bilo rasprostranjeno uverenje da su Indijanci okrutni i osvetoljubivi. Sasvim sigurno da su starosedeoci imali razloga da mrze rasu koja ih je proterala iz domova-ukoliko je neki narod imao ikada razloga za to. Međutim činjenica je da je svim putnicima i posetiocima sa kojim se je susro u parku Žozef dozvolio da nastave put, a bar u jednom slučaju dao im je i konje. Svojim ljudima je dao stroga naređenja da ne pucaju na žene i decu. Ali belci se nisu rukovodili humanizmom, naprotiv.
Još jedna važna stvar vezana za ovo bekstvo nalazi se u činjenici da su Žozefa podržali svi saplemenici i sa su čak žene i mali dečaci imali sasvim jasna zaduženja. Ovi poslednji služili su kao izviđači u neposrednoj blizini logora.
Dolina u koju su ušli bila je puna divljači ps su Indijanci odmah pošli u lov da bi de snabdeli hranom a svoje iscrpljene ponije ostavili su da se odmore. Jednog jutra trebalo je da se okupe na veću na koje je Žozef odjahao na neosedlanom konju, nije išao peške pošto su se Indijanci podelili u dve grupe i logorovali na određenoj udaljenosti. Njegova petnaestogodišnja ćerka pošla je sa njim. Na veću su raspravljali o slanju glasnika Biku Koji Sedi da bi ustanovili gde on tačno boravi i da li bi bio voljan da svoje snage udruži sa Probušenim Nosevima. Usred većanja konjica Američke vojske sjurila se niz brda između dva logora. Ovoga puta vojnici su iznenadili Žozefa, uhvatili su ga nespremnog pošto njegovi izviđači nisu otkrili vojnike na vreme.
Ćerki je rekao da ostane u drugom logoru dok se on sam probio kroz konjanike i otišao do svog šatora. Ratnici su se okupili brzo a vojnike su napadali takvom žestinom da su ih primorali na povlačenje. U međuvremenu Indijanci iz jednog logora su uspeli da pobegnu, ali onima iz drugog logora, onog u kome je bio Žozef to nije pošlo za rukom, ali su upeli da zauzmu položaj sa kog vojnici nisu mogli lako da ih pomere. General Hauard je započeo pregovore sa poglavicom Žozefom, koji je zaključio da nije bilo drugog izlaza osim da se preda. Nekoliko ratnika je odbilo da se preda već je poobegla pod okriljem noći. Žozef je uhavćen nespreman kada je bio nadoimak cilja i kada je verovao da je uspeo. Kasnije je govorio da se je predao iz sažaljenja prema svom napaćenom narodu.
Dokument o obavezama koje je po skolopljenom sporazumu vlada preuzela a potom ga je prekršila. Po postignutom dogovoru trebalo je da Probušeni Nosevi na čelu sa Žozefom prezime u tvrđavi Keog, a zatim da budu vraćeni u svoj rezervat. Umesto toga odvedeni su u tvrđavu Levenort u Kanzasu gde su sanitarni uslovi bili toliko loši da je pleme desetkovano. Preživeli su zatim premešteni u rezervat gde su uslovi bili još gori. Žozef se je obraćao vladi više puta i zahvaljujući pomoći koju su mu pružili nadbiskupi Vipl i Har, na kraju je izdejstvovao da njegov narod bude premešten u rezervat kolvil u Vašingtonu. Potpisani sporazum nije ispoštovan na zahtev doseljenika koji su se pobunili tražeći da se Indijancima onemogući povratak u svoj rezervat, jer bi mogli da se pobune ponovo i da počnu da ubijaju nevine doseljenike. Kakva ironija!
Veliki poglavica Žozef umro je razočaran i utučen. Belce nije mrzeo jer je bio čovek velikog srca. Kada je položio oružje nije hteo da ostane na bojnom polju na kome se je borio sa nadmoćnim umom. Međutim, bio je duboko razočaran pravdom koju je donela hrišćanska civilizacija. Nazivali su ga velikim jer je bio jednostavan i častan. Bez obrazovanja i neke posebne obuke pokazao se sposobnim da stane na čelo svog naroda i povede ga u borbu kada je pravda bila ugrožena. Nadmašio je najbolje i najiskusnije komandante iz vojske SAD-a iako su njihovi vojnici bili dobro snabedeveni, isto tako dobro naoružani i, iznad svega, nesputani ženama, decom i starcima. I na kraju je bio veliki jer se nikada nije hvalio svojim podvizima. |
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 09/03/2011 : 12:43:40
|
Poreklo američkih starosedeleca
Poznate su razne teorije o poreklu američkih starosedelaca. Najviše pobornika zadobila je ona koja tvrdi da potiču iz istočne Azije i da su stigli na američke kontinente preko Beringovog moreuza dok je more bilo zaleđeno, pre otprilike 25.000 godina. Smatra se da su prelazili u manjim grupama i najverovatnije u četiri migraciona talasa. Po tipu lobanja smatra se da su prve migracione grupe bile dolihocefalne, odnosno duguljastih lobanja, posle su sledile grupe s brahicefalnim karakteristikama, s kraćim lobanjama. Nakon njih stigli su ljudi tipa nazvanog atapaski i, na kraju, moreuz su prešli Eskimi.
Dolihocefalne i brahicefalne grupe stigle su do Južne Amerike. Atapaskani su se smestili na teritoriji današnje Kanade, Sjedinjenih Država i u severnom delu Meksika. Eskimi su ostali u polarnoj zoni kontinenta. Može se sa sigurnošću reći da američki starosedeoci nisu autohtoni, odnosno da nisu evolucijom nastali u tim predelima, jer u Severnoj, Srednjoj i Južnoj Americi do sada nisu pronađeni fosilni ostaci pračoveka. Budući da su iz Azije preneli kulturu na paleolitskom nivou, odnosno na nivou kamenog doba, američki Indijanci stvorili su sopstvene, a time osobene civilizacije.
|
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 09/03/2011 : 12:45:01
|
Maje
Civilizacija Maja razvila se u južnom delu Mezoamerike, teritoriji koja sada pripada severnoj Gvatemali, Belizeu, El Salvadoru i delom Hondurasu. U Meksiku Maje su živeli na teritoriji koje aktuelno pripadaju državama Čijapas, Tabasko, Kampeče, Jukatan i Kintana Roo. Danas ima oko šest miliona Maja, uglavnom u Gvatemali, gde čine oko polovinu stanovnika te zemlje. Civilizacija Maja je mnogo starija od asteške. Naučnici veruju da su Maje počele u periodu od15 do 18 vekova pre nove ere da gaje kukuruz, pasulj, tikve… pa su i samim tim podizali stalna naselja. Civilizacija Maja dostigla je vrhunac u takozvanom Klasičnom periodu (od 300. do 900. godine naše ere). Tokom tog perioda Maje su gradile velike piramide, hramove, palate i gradove. Ipak, samo tokom jednog veka, od 800 do 900 godine nove ere, civilizacija Maja je propala. Još ne postoji zadovoljavajuće objašnjenje o uzroku pada. Tokom stotina godina džungla je temeljito pokrila starinske građevine Maja, a iskopavanja se i dan danas nastavljaju s verovanjem da ima mnogo toga još da se otkrije.
Maje su ostavili pisane podatke, mada u formi teško čitljivih hijeroglifa, uglavnom uklesanih na kamenu. Originalni manuskript velikog epa Maja,Popol vuh, nikada nije pronađen, ali su obrazovani španski kaluđeri naučili izabrane Maje latiničnom pismu, tako da je 1550. taj ep bio zapisan na kiče jeziku.
Maje su imali dva sistema računanja dana. Prvi, svetovni kalendar baziran na sunčanoj godini, sastojao se od 360 običnih dana, plus pet nesrećnih dana na kraju godine. Zašto „nesrećnih“ a ne, na primer, „srećnih“ nije nam poznato. Takođe nam nije poznat razlog postojanja drugog, religioznog kalendara koji je imao 260 dana. Osim izrade kalendara, oni su detaljno studirali planete i zvezde. Bili su napredni astronomi, a kao matematičari poznavali su i nulu.
Španski osvajači, početkom 16. veka, nailaze na ostatke Maja civilizacije koja je praktično nestala nekoliko vekova ranije. Španci nisu lako osvojili teritoriju Maja koji su se grčevito branili, a dosta toga se duguje i neprohodnosti džungle, kao i činjenici da Maje nisu posedovale ni zlato ni nešto slično po vrednosti. Konačno su gradovi Maja pali u Španske ruke 1697. godine, mada su neka manja izolovana sela izbegla predaju evropskim osvajačima još nekoliko godina.
|
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
red cloud
Advanced Member
Serbia
3925 Posts
Member since 29/06/2009 |
Posted - 09/03/2011 : 12:47:30
|
Mehuke ili Asteke
Asteke, koji sebe nikada nisu nazivali tim imenom, već i dan danas kažu da su oni Mehike, razvili su moćnu, iako vremenski kratku civilizaciju. Vode poreklo od ratničkog plemena poznatog po imenu Tolteke. U desetom veku naše ere to pleme je podiglo veliki grad na severu današnjeg Meksiko Sitija i nazvalo ga Tula. Samo 250 godina kasnije Tolteke su podlegle napadima nomadskog plemena zvanog Čičimeke. Tolteke su se rasejali na sve strane, ali su ostavili svoje legende i religioznu tradiciju koje će kasnije činiti stub kulture Asteka.
Godine 1325. Asteke osnivaju grad Tenočtitlan na ostrvu usred jezera na kome i sada leži, mada vode u jezeru više nema, Meksiko Siti. Legenda kaže da ih je njihov bog rata, koji je bio i simbol sunca, odveo do ostrvceta gde su videli orla sa zmijom u kljunu. Dalje kaže da im je orao rekao da na tom mestu podignu hram u kome će slaviti boga sunca prinoseći mu ljudske žrtve. Meksički grb i zastava sadrže sliku tog orla kako stoji na kaktusu i drži zmiju u kljunu. Tenočtitlan, čije ime može da se prevede kao „mesto kamenog kaktusa“, postao je glavni grad Asteka. Kada su početkom 16. veka stigli španski osvajači procenili su da je Tenočtitlan bio veći i od Londona i od Pariza.
Asteke su porobili i asimilari mnoga plemena i narode Mezoamerike. Tokom 15. veka Asteke su sa još dva lokalna naroda stvorili trostruki savez, a potom su pokorili još dva naroda 1487. godine. Tokom narednih 30 godina bili su najveća sila u regionu. Početak kraja civilizacije Asteka nastupio je 1519. dolaskom španskih osvajača na čelu sa Ernanom Kortesom. Vođa Asteka Montezuma II pokušao je da ubedi Kortesa da ne ulazi u Tenočtitlan, ali je Španac ipak odlučio da ga osvoji. Interesantno je da su mnoge Asteke bile zadovoljne dolaskom Kortesa jer su ga smatrali svojim bogom Kecalkoatlom, pernatom zmijom, koji je takođe bio, po predanju, bledolik i imao je bradu.
Godine 1520. grupa Asteka se pobunila protiv Španaca. Montezuma, koga su Španci držali zatočenog, bio je pogubljen, a Kortes je sa svojom vojskom, uz velike gubitke, bio prinuđen da pobegne iz grada. Sledeće se godine Kortes vratio i nakon tromesečne opsade ponovo zauzeo Tenočtitlan. Dogodilo se to 13. avgusta 1521. godine. Asteška imperija prestala je da postoji.
|
Nasilje u Darkvudu |
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
okiboki
Advanced Member
Serbia
10835 Posts
Member since 23/11/2008 |
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12924 Posts
Member since 23/09/2005 |
|
|
okiboki
Advanced Member
Serbia
10835 Posts
Member since 23/11/2008 |
Posted - 16/03/2011 : 15:01:34
|
A da gledao sam to.Super crtani.Bas si me podsetio sad.
|
Ni živih se nisam boja, dok su bili za užasa, a nekmoli mrtvih pasa. |
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
Posted - 17/03/2011 : 20:21:59
|
--
Malo iznenadenje za sve ljubitelje West-a po prvi put!
Malo slikovnog gradiva...
U ovom albumu premalo pokaže indijanski život, tako da je meni malo bolji album WEST iz 1976 godine gdje je više istorije.
Tu na kraju kaže, da su indijanci odterani sa teritorija, malo previše negativno su predstavljeni, a svi znamo, da su to bili belci...(gledaj npr. tekst na kraju: Borbe izmedju ratara i stočara).
Slike su prekrasno nacrtane.Pravljene po autentičnim slikama, fotografijama,...
Nekoliko sličica je fake, popunjavam suprotno, nešto sam ih dobio i iz Italije.
Album je iz 1971, ima tačno 40 godina.
Jednom rečju:
PRIJATNO!!
 |
Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli! |
Edited by - Risar_69 on 17/03/2011 22:30:37 |
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Topic |
|
|
|
Indijanci
