forum.stripovi.com
forum.stripovi.com
Home | Profile | Register | Active Topics | Active Polls | Aukcije | Private Messages | Members | Search | FAQ
Username:
Password:
Save Password
Forgot your Password?

 All Forums
 www.stripovi.com - svaštara - off topic diskusije
 Umjetnost
 Bilješka o Piscu
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Previous Page
Author Previous Topic Topic Next Topic
Page: of 3

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 02/03/2013 : 09:57:29  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote




Na današnji dan 1873. godine rođena je Marija Jurić Zagorka.
Prva profesionalna novinarka karijeru počinje s anonimnim tekstom ''Jedan časak'' u zagrebačkom Obzoru, kojeg je jedno vrijeme uređivala. Najčitanija hrvatska književnica pokrenula je i uređivala prvi hrvatski časopis za žene 'Ženski list' i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. M. Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Jurić Vodvařk i Iglica poznati su pseudonimi kojima se Marija koristila. Iako pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica 1912.-1914., u književnosti se javlja crticom 'Pod sljemenom' koja je izlazila u Bršljanu 1886.
Sretan rođendan Marija ♥

zagrebonline.hr

~ Prvo suputnik onda put ~
Go to Top of Page

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 09/05/2013 : 12:10:12  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote
Biljeska o piscu, gdje jos nitko nije ostavio biljesku jer mozda zahtjeva trun osobnosti viska u javnost iznesene, premda se ona jasno
iscitava i na mjestima gdje to nije zatrazeno zadanim okvirom je izgleda mjesto koje cu od zaborava otimati sama.


Julijana Matanović među prvima je u književnu interpretaciju unijela osobnost, naznačujući kako je govor o štivima drugih i govor o samome sebi. - procitala sam jucer na poleđini nove knjige, koju danas u Rijeci na festivalu autora predstavlja sama autorica, i tim povodom
svratih na temu koja po mojoj zelji nosi naslov, kojim sam upravo ovo iz citata zeljela reci.
Nisu njezini romani ono u cemu sam se pronasla, vec je to nesto, o cemu se radi znano onima koji znaju mene, i upuceni su u njezin rad.

Samo sam zeljela, u stvari, povodom "VRISKA" - rijeckog sajma knjiga i
Julijaninog gostovanja na festivalu autora napisati rijec-dvije nove biljeske o piscu "koji zna da su i život i književnost veliki i da mi u njih upisujemo samo svoje male priče".


~ Prvo suputnik onda put ~
Go to Top of Page

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 10/02/2014 : 22:57:53  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote
Na danasnji dan, 10.02. 1890. rođen je Boris Leonidovič Pasternak
ruski pjesnik, knjizevnik, dobitnik Nobelove nagrade za knjizevnost, koju iz straha zbog gubitka drzavljanstva odbija primiti.



Autor je romana "Doktor Zivago" na kojeg sovjeti nisu gledali
s odobrenjem, te knjigu prokrijumcari Pasternakov prijatelj Isaiah Berlin, i ona bude objavljena na talijanskom 1957.

Godine 1958. -59. americko izdanje romana postaje senzacijom i nalazi se 26 tjedana na vrhu "The New York Timesove" bestselerove liste.
1988. tek Dr Zivago je ipak objavljen u SSSR-u

Adaptacija romana u film u reziji Davida Leana s
Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama postaje svjetskim hitom, a citat Pasternakove supruge - "All the mudslinging and commotion over Doctor Zhivago will be forgotten, but there will always be a Pasternak." potvrđuje vrijeme samo.





~ Prvo suputnik onda put ~

Edited by - Just_Charlie on 10/02/2014 22:59:13
Go to Top of Page

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 07/04/2015 : 01:02:38  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote

Irena Vrkljan
rodila se u Beogradu 21. kolovoza 1930.; pjesnikinja je, prozaistica - objavila je više od 20 knjiga - radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica... Otac joj je bio trgovački zastupnik iz obitelji porijeklom iz Lovinca. Irena je u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja Beograda s roditeljima i deset godina mlađim sestrama dolazi u Zagreb; gimnaziju završava kod časnih sestara u Savskoj. Zbog očeva posla obitelj se seli u Opatiju, a Irena ostaje u Zagrebu gdje je studirala germanistiku, arheologiju i etnologiju.


Čarolija zaborava

U ovom prostoru
omedjanom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez središta svjetla,
bez ukusa, bez glasova,
u ovom sjećanju,
zatvorenom u tamni obruč tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jučer,
ja dozivam noć.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom medju oblicima,
u ovaj moj plač
neka iz mahovine izidju sve košute
i polože moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne žene
svežu moja stopala
i zapale sve ladje,
snene pod lukom mog vrata.

Ja zovem.


Neka dodje velika tišina,
neka dodje velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja više ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim više daljinu izmedju dva neba,
ne osjećam krv.

U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam riječi
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje kože,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pčele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.

Ja zovem.


Neka se mora preliju
u presušen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napušta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otudji od sunca,
neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.

Nadjite me,
vežite me,
spalite moje sjećanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i šljunak pretvara u ljubav.



IRENA VRKLJAN Životu u gradu, sjećanjima na prošlost, ali i starosti, posvetila je svoje stihove

http://www.jutarnji.hr/itrena-vrkljuan-zivotu-u-gradu--sjecanjima-na-proslost--ali-i-starosti--posvetila-je-svoje-stihove/1203554/

U Zagreb se, nakon gotovo pedeset godina, vratila lanjskog lipnja, nekoliko mjeseci poslije smrti supruga, njemačkog pisca Benne Meyer-Wehlacka. “Što ću u Berlinu sama? Prvo, to je jako skupo. Drugo, ovdje imam izdavača, imam još nešto čitatelja, prijatelja, studentica koje prate moj rad... Doduše, živih prijatelja imam više u Berlinu negoli u Zagrebu”, govori pogledom tražeći upaljač...

http://www.jutarnji.hr/irena-vrkljan--od-samoce-poslije-suprugove-smrti-spasilo-me-pisanje/1325250/

~ Prvo suputnik onda put ~
Go to Top of Page

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 20/04/2015 : 01:05:26  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote
Vesna Parun


Vesna Parun: Bila sam majka, žena, ljubavnica, kuharica i sluškinja

Da je živa, Vesna Parun bi 10. travnja 2014. godine proslavila 92. rođendan. Najveća hrvatska pjesnikinja živjela je teško, na marginama društva; ponekad svojim, a ponekad tuđim izborom. Što je o svojem stvaralaštvu, ljubavi i pornografiji rekla još 1969. godine na svoj 47. rođendan pročitajte u tekstu kojega prenosimo iz tadašnjeg visokotiražnog magazina Start.





Tog jutra kad sam ušao u kaotični stan Vesne Parun knjiga je bila gotova – “odštampana”! Svojom rukom pisala je tekstove raznobojnim flomasterima. Bez štamparskih strojeva, bez urednika, bez lektora, korektora, metera, direktora tiskare, izdavača…

“Mene je potaklo sjećanje na staro doba kad su ljudi u manastirima sami pravili knjige igrajući se kaligrafijom, bojama, crtežom… Nisam znala da to mogu… Nekada kad sam pisala neke sonete sama sam pravila početne inicijale, nekoliko noći sam ih radila. Uspjeli su. Još dok sam bila djevojčica voljela sam crtati, igrati se bojama. Poslije sam to zapustila, ili bolje: lirika je prevagnula i raspršila moje djetinje želje. Upravo kad sam počela pisati poeziju za djecu to je probudilo u meni davno zakopanu strast. Potječem s otoka Zlarina, a odatle možda i smisao za strpljivost i upornost, takvi su svi otočani.”

Umjetničko strpljenje, međutim, prestaje kad se nađe u sukobu s izdavačima koji su nemarni, koji se cjenkaju, vraćaju tekstove koje drže po godinu dana u ladicama.

“Nisam htjela da im nudim “Iščezle ljestve”, kao što već dugo ne nudim stihove, nego ih sama štampam i sama prodajem knjige. Tako sam došla na ideju da sama sve načinim kolažima, letrasetom i svim mogućim likovnim tehnikama koje sam u sebi osjećala. Bila bih najsretnija kad bih imala svoj štamparski stroj pa da je umnožim, da štampam dalje svoje knjige.



Žena umjetnik koja je u našoj literaturi rekla sve o ljubavi. Nijedna žena nije pjevala tako strasno i iskreno kao Vesna Parun – pjesnikinja koja je dosad osvojila četiri visoke nagrade za poeziju i Orden rada sa zlatnim vijencem našla se u položaju da ne samo što sama štampa po raznim tiskarama svoje stihove nego da ih sama i prodaje, pa ih na kraju vlastoručno, u nestrpljenju stvara.


Otkrila nam je i svoj otužni sistem: pošto je uložila nekoliko milijuna starih dinara u štampanje pjesama za djecu i onih za “starije”, kao nedavno “Ukleti dažd”, ostala je dužna tiskarama, dužna ljudima da im šalje stihove poštom; po mjesec dana putuje od škole do škole, recitira svoje stihove, a zatim na kraju prima narudžbe za svoje knjige koje joj leže u prašini u hodniku njenog stana u Ulici Marijana Badela 15/II.
“Trebala bih naći pomoćnika koji bi mi nosio knjige na poštu, koji bi mi donosio ljepilo, papir za kolaž, boje, koji bi trčkarao po tiskarama, mučio se na šalterima. Ne mogu više sama. Ne razumijem se u knjigovodstvo. Vidite i sami u kakvom sam kaosu, kako mi stan izgleda. Ovaj sam stan dobila od grada Zagreba prije 17 godina. U njemu je bila moja porodica, moji rođaci, bilo ih je tu na stotine, samo ja nisam imala neki kut! Napokon sam prije tri mjeseca ostala sasvim sama u stanu, odavde je izašao rođak pred kojim sam pobjegla, pa sam tri godine stanovala u nekoj sobici. Tu sad treba sve iz temelja urediti. Ja to svakog dana pomalo sređujem, pa zabrljavim, odvede me neka sreća, ili nesreća u pjesmu, ili odem na književno veče. Sad imam prvi put u životu prostor za život, za stvaranje.

Ova posljednja knjiga me umorila. Radila sam je kao u transu, u ekstazi. Uostalom, sav moj život je u ekstazi. Za mene postoji u životu samo ekstaza. Ne razlikujem ima li u toj ekstazi neke moralne sreće, nekog sazrijevanja, nečega etičkog. To je moj život, svagdašnji. Nađem se, prijatelji moji, na nekoj pustoj livadi, ujutro kad još ni zvijeri nisu probuđene, pa se skinem gola i trčim, trčim između tratinčica i vrijeska, oslobođena sebe. Ne osjećam svoje tijelo. Čučnem do potoka da se napijem, osjetim travku na grudima. To je za mene ekstaza osjetila.

Nema to veze sa seksom, erotikom. Kao asketa. Ali i ne kao on, možda je to spajanje s prirodom zbog nekog stiha, ili radi neke ljubavi koja će mi se zgoditi. A tada se vrati kući, izroni iz trave puna želja za životom. Osjeti se kao kaluđerica. Zaboravi na svoje tijelo i predaje se poeziji.

Uvijek pišem stihove u krevetu. Satima ležim, skupljenih nogu, osjetim kako mi se bedra priljubljuju i spajaju kao u peraje, osjetim se kao sirena i ponirem u svijet riječi. To je druga ekstaza.Nije mi potrebno da lutam. Ja više ne odlazim na more. Nikuda više ne odlazim. Ja ležim u krevetu i čekam ritam, da me muzika ponese. Kao u snu bogata sam smaragdnih uvala, borova, rtova, pećina, stalagmita. Danima se ne gledam u ogledalo.”

“Kao sirena ponirem u svijet riječi”

Pokušavamo ispitati običnog čovjeka u Vesni, tragajući za njim, da bismo ga našli u jednoj rečenici, da bismo ga oslikali kao onoga najjednostavnijeg koji na uglu ulice u ljetno predvečerje liže sladoled. Pa joj spomenemo i televizor, koji ona nema.

“Mene televizor ne zanima, to je za mene lažno povezivanje, nešto kao uniformiranje, kao u kasarni kad svira truba, pa ćemo svi vojnici, sada eto, morati da potrčimo sjesti da gledamo neku utakmicu, dramu, film, priču, bilo što.”

Ona sama taj medij povezuje s porodicom i ja nehotice spomenem pjesmu “Ti koja imaš nevinije ruke”, pjesmu za koju svi znamo da je za nju bila sudbonosna, pjesmu koju je i Špišić uglazbio, i poštujemo taj martirij koji ona spominje kad govori o sebi ili o toj baš najkonkretnijoj ljubavi, koja je potvrđena i slomljena u toj antologijskoj pjesmi.

I žena koja se uspjela uzdignuti iznad svoje ljubomore i strasti, i žudnje, pa napisati stihove, zapravo pismo ženi koja se udala za njenoga jedinog i najvećeg ljubavnika njene mladosti, stihove Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovom snu danas govori s tugom o toj sudbonosnoj ljubavi, i pjesmi. Ona plaho i kao ovlaš (ne iz neke osvete) kazuje došljaku novinaru kako u životu, istinskom, taj njen čovjek nije ostao sretan i i kako ta žena nije ostala uz njegovo uzglavlje, ostala blaga njegovu snu.
Upravo ti stihovi, taj tragični epilog jedne ljubavi odveo ju je dalje od nje same, na zamršene putove u kojima se više nikada neće skrasiti u nekoj porodici, u kojima će još samo jednom izvršiti pokušaj da bude voljena u braku, a tada će pobjeći nakon nekoliko mjeseci izvan svega i bit će samo svoja, i biti u stvari, kako sama kaže, svačija kao pjesnik, kao čudotvor riječi.

“Bila sam majka, žena i ljubavnica, kuharica i sluškinja. Formalni brak nisam uspjela ostvariti. ”

Prokleto slobodna žena, uvijek prisutna među ljudima, a uvijek oslobođena svih formalnosti. Možda i ne bi bila pjesnik da joj je stan sasvim građanski uredan, da joj je rukopis čist, a oči posve neznatiželjno smirene.

Njen prozor je ostao otvoren

“Da li sam ikad u životu željela biti muškarac? Nekad sam jako predbacivala prirodi zbog tog propusta. Bila bih moreplovac, istraživač, splavar, lovac na kitove i spavala bih sa zavežljajem ispod glave. U prosvjeti ili u privredi muškarac je najčešće direktor, u umjetnosti izdavač, glavni redaktor. Žene su tu u manjini. Zbog toga je za muškarca prodor u umjetnost nešto drugo nego za ženu. Zbog toga katkad držim u zubima lulu.”

Mnoge su njene pjesme nastale nakon neposlatih pisama, ili nakon pisama koja su stizala u njen poštanski sandučić. Ta pisma bila su za nju često sudbonosna. U hodniku u jednoj košari još uvijek čuva pismo mladog popravljača orgulja koji je uspio da je poljubi pa je nakon toga napisao da je ona prva svjetlost njegova života. Sačuvala je pismo nekog kapetana tunolovca koji je pisao o tome kako su svi mornari, u vrijeme dok je ona u kabini pisala stihove, opipavali njen kupaći kostim koji se sušio na palubi.

“Ne vjerujem da kod ljudi postoji neka potreba za pornografijom. Ako se to naduvava vještački i preuveličava, dobivamo izopačenu, lažnu sliku svijeta u čijem središtu stoji gola golcata žena. Naši stari bili su kudikamo jednostavniji, nisu izmišljali jeftine afrodizijake. Oni su priželjkivali mnogo i strasno su i dugo u sebi raspirivali žeđ za ispunjenjem zabranjenih želja, ali su ipak zavirivali pod suknje i šalove tek toliko koliko je bilo dovoljno da im zagolica bujnu maštu, baš kao što pravi gurman neće presoliti ni odviše zabiberiti jelo koje obožava, žestinom začina koji bi mogao i da ubije okus tog jela. Danas svako jelo seksualnih gurmana-pornografa ima isti okus, istu boju.”

Dvadeset i peta knjiga Vesne Parun označava 25-godišnjicu njenog, kako reče, ozbiljnog pjesničkog rada. Naime, ljeti 1945. ona je prvu svoju pjesmu objavila u zagrebačkom “Narodnom listu”. Gle, što se moglo dogoditi! Zar se doista nitko ovog ljeta, koje je već na izmaku, nije sjetio da joj odnese buket ruža i čestita? Učinio je to “Start”.

Ali ni ruže, ni fotografiranje, pa ni naš dugi razgovor nije omeo Vesnu Parun. Ona je, reklo bi se, dosta mehanički pričala. Učini mi se na rastanku da nije znala po što sam došao.

Opraštajući se, pogled joj je već nekuda odlutao, kao u nekoj ekstazi. Njen prozor je ostao otvoren. A ona se nije pojavila. Tek stihovi “Ekstaze”: Tako sam nepomična kao da je sve što je u meni pokretljivo zatajilo zauvijek. Tada iz najzapuštenije bašte izađe ljeto i spotakne se o mene. A ja sam sretna. I tako, eto, nadrasla sam bol i prezrela uspomene. Tako sam nepomična da za prvi put osjećam kretanje svijeta kao nagomilanu slatku hranu.

U krevetu. Pjesnik u krevetu. Vidra, ili Amazonka naše poezije pretvorena u sirenu, posve usamljenu, svedenu na stih i na to da isti taj stih sutra proda na prvom poštanskom šalteru.

/autor: Marino Zurl, doto: Vlado Duić, Start 1969. / Yugopapir/

http://www.mojevrijeme.hr/magazin/2014/04/vesna-parun-bila-sam-majka-zena-i-ljubavnica-kuharica-i-sluskinja/

~ Prvo suputnik onda put ~

Edited by - Just_Charlie on 20/04/2015 01:09:10
Go to Top of Page

Just_Charlie
Advanced Member



8577 Posts

Member since 07/01/2008

Posted - 11/09/2015 : 22:22:01  Show Profile Show Extended Profile  Visit Just_Charlie's Homepage  Send Just_Charlie a Private Message  Reply with Quote
Prije dva dana, točnije 9.rujna, 1828. rođen je Lav Nikolajevič Tolstoj

The Life and Philosophy of Leo Tolstoy in 15 Photos

Leo Tolstoy is one of the most famous writers in the world. In his works, he is both a philosopher and a vessel of life’s wisdom, as well as a religious thinker.



više na: http://rbth.com/multimedia/pictures/2014/04/09/the_life_and_philosophy_of_leo_tolstoy_in_15_photos_35779.html


~ Prvo suputnik onda put ~
Go to Top of Page
Page: of 3 Previous Topic Topic Next Topic  
Previous Page
 New Topic New Poll New Poll
 Reply to Topic
Jump To:
forum.stripovi.com © 2000-2002 Snitz Communications Go To Top Of Page
This page was generated in 0.09 seconds. Snitz Forums 2000