| Author |
 Topic  |
|
|
alen
Advanced Member
Croatia
4621 Posts
Member since 14/02/2005 |
 Posted - 21/06/2013 : 08:08:59
|
http://www.facebook.com/pages/Al-Starkiller/422060457889634
Al Starkiller #1 – NAJGORE JE PREKINUTI KAD VAM IDE
Tortur IV Strahomorni umoran je sjedio uz kamenu cestu. Umoran i prljav, potpuno iscrpljen nakon dugog dana u kojem je konačno završila bitka za utvrđeni grad Saazan. Bedemi su tjednima odolijevali neumoljivim, silovitim napadima, a sada su pali izdajom jednog od svojih sinova. Torturovi su vojnici, iznenađujuće, imali snage za još silovanja i još paleža, ali on je bio umoran.
I prljav.
Gradske kurve više nisu bile sposobne obavljati svoj posao, ali bordel je bio jedina cijela zgrada u kojoj se kralj mogao okupati i odmoriti. Tek što su posljednji vojnici, pijani od alkohola i pobjede i krvi napustili građevinu, Plava Garda je započela pripremati prostorije za starog kralja.
"Banjadora!" pozvao je sitnu djevojku, opušten u toploj kupci. "Kako ti je ime?"
"Teia.", odgovori mu jedva čujno. Noćno nebo iznad grada bilo je obasjano vatrom, teško od vrisaka, urlika i očaja koji su njime odzvanjali.
"Izmasiraj me."
Bila joj je poznata njegova reputacija, bila je poznata svima. I po onome što je vidjela znala je kakva mu je masaža potrebna.
"Trideset i dva dana. Toliko mi je trebalo da osvojim ovaj prokleti grad.", izgovori polako i smireno. "Na meni je krv ljudi koje sam ubio još prvog dana. Nakon nekog vremena taj smrad postane nepodnošljiv. Zatim se navikneš..."
Nekoliko minuta tišine prekinulo je kucanje, zatim i ulazak Visokog časnika Plave Garde u prostoriju. Salutirao je i ostao mirno stajati.
"Reci..."
"Vaše Veličanstvo, doveli smo Vam čovjeka koji nam je otvorio Uska vrata.". Uska vrata kao vrata nisu ni po čemu posebna, dobro skrivena podno jarka koji je okruživao zidine. Ono što ih u ovom slučaju čini važnima je činjenica da se tridesetak metara dalje nalaze Velika sjeverna vrata. I ta mala, nebitna, uska vrata bila su im poklonjena, otvorena elitnom odredu Torturove vojske, jednoj stotini vojnika koji su u petnaestak minuta savladali posadu koja je kontrolirala masivne mehanizme jednoga od šest velikih ulaza u utvrđeni grad Saazan.
"Uvedite ga i ostavite nas same."
Časnik ga posluša i uvede tog čovjeka u zamračenu sobu, zadimljenu parom koja je izlazila iz tople kade u kojoj je Tortur i dalje mirno ležao. Teia je na trenutak ostala iznenađena pojavom te osobe, krive za pad njezina grada, ali je ubrzo nastavila s onim što joj je bilo naloženo raditi.
"Rekao sam im, ako imate trube, stanite na svoje noge i pušite braćo, svirajte!"
Tortur nije očekivao ovakve riječi, ali to ni jednom gestom nije pokazao, iako se polako ustao iz kupke, što možda do tog trenutka nije namjeravao. Teia je krpenim ručnicima stala brisati njegovo, usprkos godinama, snažno tijelo, a zatim prebacila preko ramena novog vladara dugi krzneni ogrtač.
Još ranije su četvorica vojnika donijela kraljev Stogodišnji stolac, putno prijestolje koje ga je pratilo na svim osvajanjima i putovanjima. Dok je Teia razmišljala kako bi se tiho mogla povući prema izlaznim vratima, Tortur je sjeo, besramno i izloženo, i tek je tada usmjerio pogled prema čovjeku kojega su njegovi ljudi maloprije doveli.
"Ustima molim.", prekinulo je višeminutnu tišinu i vratilo djevojku u svoju sjenu. "Ovo mi je bio pedeset i sedmi ratni pohod. Pedeset i sedmi! Pedeset i šest puta sam rušio kraljevstva i gradove i duše njihovih ljudi. Svaka pobjeda bila je teška, svaka na svoj način. Ali tvrđih zidina i tvrđih duša od ovih u Saazanu ja nisam vidio. Svi napadi mojih ljudi završavali su krvoprolićem, mehanika mi je sabotirana u noćima bez mjeseca, izgladnjivanje nije uspjelo... svaki trik koji je rušio bogatija, snažnija i veća kraljevstva pročitan je, predviđen. Propao. Sve do Uskih vrata... Kako ti je ime?"
"Al Starkiller.", nakloni se teatralno.
"Al Starkiller. Al Starkiller... to je dakle ime čovjeka koji je izdao svoj narod i time pomogao meni da i ovaj pohod završim unaprijed očekivanim trijumfom. Nikad težim trijumfom. Nekoliko mojih generala, sada mrtvih, predlagali su prekid opsade. Nagodbu? Budalaštine! Svakog se može slomiti, svatko ima slabu točku... koja se ponekad sama otvori. Nagradu ćeš dobiti, adekvatnu nagradu... Vidiš, Saazanče, izdaja je oblik života kakav u mojim redovima više ne postoji. Godinama! Glave uzidane u bedem Stonegrindea su to prekinule, zaustavile, izliječile...", zadnju je misao izgovorio polako, samozadovoljno, samouvjereno. "Ali postoje ljudi, narodi, rase u kojima takve slabosti još postoje. Kao u tebi, Al Starkiller. Znatiželjan sam, zanima me jedna stvar. Zašto?"
"Nismo htjeli da ovo započne, ali moralo je ovako završiti. Neki se se skrivali, neki nisu. Jedni su dočekali novi dan, drugi nisu."
"Nisu ovaj grad branile jadne, bijedne kukavice! Da li je to bila tvoja uloga u svemu ovome? Skrivao si se u mračnim jamama prljavih ulica svoga grada umjesto da si branio njegovo tijelo?", sve višim je tonom Tortur izgovarao ove riječi. Nije ga bilo lako izbaciti iz čvrstine kojom je odisao, a ovome je čovjeku, Alu Starkilleru, to uspjelo u nekoliko rečenica.
"Branio sam tijela čednih gospodarica svoga grada. Čednih svojim muževima koji su tu čednost plaćali životima. Trideset i dva dana sam branio njihova tijela... ali onda je sve postalo nepodnošljivo."
"Ja tebe ništa ne razumijem, ludo!", toliko je energično vladar poznatoga svijeta izgovorio ove riječi, da je Teia morala na trenutak prekinuti, jer bi ga, ne svojim krivnjom, mogla ozlijediti.
"Neki znaju da postoji zakon, a taj zakon je ljubav. Taj je zakon vladao dušama mojih ljudi prije no što je napustio njihova srca, jednom po jednom. Napustio ih je dolaskom tvojih trupa, žednih krvi, zlata i moći. Nestalo je smijeha, došle su suze. Trideset i dva dana suza." Al na trenutak zastane, pognute glave, a zatim pogleda mrskog osvajača u oči. "Morao sam to zlo prekinuti."
"Ti si kralj Sivel!", shvati Tortur. Djevojka se pokuša ustati, ali on pritisne njezinu glavu niže, dublje. "Ti si organizirao ovu obranu i ove ljude tako uspješno da su tjednima..."
Rečenicu do kraja nije nikada izgovorio. U Alovim se rukama našao tiranov ozloglašeni Granitni mač kojim je obezglavio djevojku, nesvjesnu zbivanja iza leđa. Torturova posljednja misao bio je strah u njezinim očima koje su ga i dalje gledale.
Grad je gorio danima.
Al Starkiller je nestao u mraku i povukao se u svoj imaginarni harem gdje je analno zadovoljio Isabellu.
(Priča je djelomično inspirirana pjesmom Nicka Cavea "Hiding all away" s albuma "Abattoir blues")
http://www.facebook.com/notes/al-starkiller/al-starkiller-1-najgore-je-prekinuti-kad-vam-ide/422062554556091
|
itsyourworldyoucanchangeit |
|
|
alen
Advanced Member
Croatia
4621 Posts
Member since 14/02/2005 |
Posted - 21/06/2013 : 08:10:05
|
Al Starkiller #2 - OVCE
Nije to bilo brdo, ni ravnica. Travnjak je bio na sve strane zakrivljen, nestajao je negdje na horizontu.
"Čudno.", pomisli Al i krene u nekom smjeru, nebitno kojem. Osjećao se kao da stoji na vrhu žiroskopa, dok se tlo pomiče pod njegovim nogama, suprotno hodu. Negdje nešto mora postojati, početak ili kraj ili nešto što razbija monotoniju krajolika.
Tri dana kasnije sreo je ovcu. Običnu, vunenu, bijelu ovcu.
"Dobar dan.", pozdravi ga životinja. "Dokumente molim."
"?"
"Prešli ste granicu, moram provjeriti kada i gdje, te zašto ste ovdje."
Al se okrene, ali ne vidi ništa novog u odnosu na ono kuda je prolazio zadnjih dana.
"Dokumente molim."
Pojeo je koliko je mogao. Mali je problem bio kako doći do vatre, ali stotinjak metara dalje nalazila se drvena kolibica, stražarsko mjesto u kojem je očito živjela i radila ona ovca. Nekoliko je predmeta ležalo na tlu prostorije, njemu potpuno beskorisnih, prilagođenih ovčjim udovima. Kartu nije pronašao, postojanje iste ne bi imalo smisla, ali ispred kolibe je u zemlju bio zaboden smjerokaz, pokazujući stranu prema kojoj se ionako kretao.
Ovce nisu bile pretjerano uzbuđene dolaskom neznanca u njihovo naselje, ako se taj niz kućica može tako nazvati. Bile su znatiželjne, ali nisu djelovale posebno iznenađene njegovim prisustvom. Ravnodušnost im je izgleda urođena.
Dvije su dokaskale do njega i pristojno se naklonile, pognuvši glave.
"Nismo dugo imale jednoga od vas ovdje.", progovori i ova ovca.
"Da, da, nismo dugo...", složi se druga klimajući glavom. "Da se upoznamo, zovem se Bee, a ovo je moj dragi prijatelj Bee. Drago nam je, drago."
Zovu se isto, pomisli Al.
"Vama se možda čini da se zovemo isto, ali postoji razlika, stvar je u naglasku.", pametno će Bee, svejedno koji.
"Kako se zove ovo mjesto?", upita ih Al promatrajući okolinu u kojoj se zatekao.
"Zove? Nema imena. Ovo mjesto nema imena.", iznenađeno je djelovao Bee. "Čemu se zamarati takvim stvarima? Rad, samo rad! Tako je rekao Bee, naš vođa, Velika Ovca."
"Da, da... nedavno nam je povećana produktivnost na 103%."
"A radite što?", pitanje se postavilo samo.
"Dajemo vunu, naravno.", ponosno će Bee. "Mi dajemo najbolju vunu na svijetu, ali vi ljudi to ne razumijete. Druga smo vrsta."
"Mama me uvijek zvala crnom ovcom." - promrmlja Al sebi u bradu. Cijelo je vrijeme razmišljao što učiniti. Situacija u kojoj se našao nije bila obećavajuća. Hrane je imao u dovoljnim količinama, ali kako se maknuti odatle i dalje mu je enigma. Možda ovce znaju.
"Aaa... crne ovce. Takvih više nemamo. Otišle su.", prekine ga u razmišljanju Bee.
"Otišle? Kamo?"
"Otišle! Hm...", zamisli se Bee i zbunjeno pogleda Beea. "Zapravo ne znamo, jednog jutra je išao proglas..."
"Jednostavno su otišle.", zaključi slavodobitno. "Ali od onda je ovdje život ljepši, bjelji."
"Ha-ha! Bjelji, da, da... ", hihotao se drugi Bee. "I mirniji nakon rata s kozama."
"Proklete koze! Mrzim ih!", jedan su trenutak obje ovce izgledale ljutito, ali već sljedeći su bile u starom raspoloženju. "Blago nama, štiti nas Bee, Velika Ovca, naš vođa. On nas štiti i pazi. U svakom trenutku nas štiti i pazi!"
"U svakom... On uvijek gleda!", šapne Bee pognuvši se, šarajući očima paranoično po okolini. To ga podsjeti da ne smije gubiti vrijeme. "Ne smijem gubiti vrijeme. Pauza je gotova, moramo nazad na posao!"
"Nazad! Neće se vuna sama napraviti! Rad, samo rad!", potvrdi Bee i obje se ovce povuku prema svojim kutijama.
"Zanima me...", pokuša Al, ali Beeovi ga ignoriranjem odbiju i otrče svojim poslom. Jebene ovce, pomisli. Umoran od tolikog pješačenja, zavali se uz neku kolibu i ubrzo zaspe.
Probudila ga je buka i vika, sveopća strka. Tridesetak ovaca, konvencionalno gledajući - stado, komešalo se amo-tamo, izmjenjujući stihijski neke informacije, jedna drugoj, trećoj, tridesetoj...
"Zločin, zločin!", čulo se najčešće. Al se ustao, otresao hlače od zemlje na kojoj je ležao i shvatio da ga ovce u potpunoj tišini gledaju. Šute i promatraju. Utihnule su shvativši da je ovo dvonogo stvorenje vjerojatni krivac za onu strahotu koja se dogodila Beeu, ranije tog dana.
"Bio je dosadan, a ja prilično gladan, pa sam ga pojeo.", razbije tišinu, a tri se ovce, slabijeg srca, onesvijeste.
"Kazna, kazna!!!" nekoliko je hrabrijih, skrivajući se iza ovih manje kuražnih, povikalo.
"Ja vas jednostavno pojedem...", bilo je najjače oružje kojim je Al raspolagao, njegov tenk na samuraja. "...kao što sam pojeo Beea. Kao što mogu pojesti tebe, i tebe i vašu Veliku Pečenu Ovcu. Ali poštediti ću vas sve ukoliko mi kažete kako mogu otići odavde."
"Otići???", čuđenje je nadvladalo strah. Neke su se ovce pogledavale, druge su samo gledale u Ala čekajući što će napraviti. Kada i koju će prvu pojesti?
"Postoji li izlaz?", vikne, a ovce se prestrašene stisnu u stado.
Sve osim jedne. Jedne koja je cijelo vrijeme stajala po strani. Da je Al ranije obraćao pažnju primijetio bi da se ta ni u jednom se trenutku nije uznemirila, uzmaknula ili pokazala strah. Samo je promatrala.
"Postoji li izlaz? Danas sam jeo, ali..."
"Molim vas, prošećimo.", progovori ona ovca.
Naselje je ostalo iza njih.
"Ti si Bee, Velika Ovca, jel' da?", reče Al vadeći komad mesa iz kožne torbice, gladan nakon cijele one gnjavaže.
"Jesam. To je Bee?", upita ga Vođa svih ovaca.
"Da.", odgovori Al i ponudi mu komadić.
"Ne, hvala, kanibalizam je neprihvatljiv."
"OK."
"Vas dakle zanima odlazak?", upita Bee a Al ga potvrdno pogleda. "Stvar je dakle u tome da možete otići odavde kada god želite. Vaš ostanak ili odlazak ovisi potpuno i isključivo o vama."
"Hm...", zar?
"Kako ste se pojavili, tako ćete i nestati. Gledajući iz moje... naše, ovčje perspektive."
"A vi ostajete u svom malom okruglom sretnom svijetu..."
"Molim, bez nepotrebnog filozofiranja, shvatite da ovdje postoji rad, red i poredak kojem nije potrebno talasanje stranog tijela. A vi ste strano tijelo, prolaznik, niste borac za prava ovaca. Naš mir stoji čvrsto na temeljima dobrovoljne ovisnosti koja, vjerujte mi, funkcionira. Rad, hrana, san. Viši smisao od ovoga ne smije postojati, postoje samo dužnosti koje treba izvršavati."
Udaljili su se od naselja, krajolik je opet izgledao dosadno i monotono.
"Ko vas jebe.", odgovori mu čovjek bacivši oglodanu kost iza sebe.
Al Starkiller se vratio u svoju imaginarnu domenu gdje je vodio ljubav s Isabellom na mekanom vunenom sagu.
http://www.facebook.com/notes/al-starkiller/al-starkiller-2-ovce/430529183709428 |
itsyourworldyoucanchangeit |
 |
|
|
alen
Advanced Member
Croatia
4621 Posts
Member since 14/02/2005 |
Posted - 21/06/2013 : 08:11:02
|
Al Starkiller #3 - TOLERIRANJE NETOLERANCIJE
Kako se skup približavao vrhuncu, ushićenost mase je rasla.
"Svašta, koja gomila budala.", reče momku lijevo od sebe, zaluđenijem danas negoli jučer na derbiju kojeg nije ni bilo. Stariji je proćelavi gospodin desno od Ala klicao i u ekstazi plakao, nesvjestan koliko se udaljio od svemira koji ga je stvorio. "Morao sam ovo vidjeti svojim očima."
"Što?", pokušao je neuspješno obratiti pažnju na Alove riječi, jer koncentraciju mu je odvraćala dvorana svojim jedinstvom i ponosom i crveno-bijelo-crnim zastavma. Govornik, stasiti mladi muškarac u elegantnom odijelu, uzdigao ih je iznad ostatka svijeta. Uzdigao, izolirao.
Počeo je jednostavnim objašnjenjem kako nije svrha njihove organizacije djelovati kao kakav mistični kult, oni su tu da brinu za svoje ljude, da budu vođe svojih ljudi, definiranih zajedničkom krvnom linijom. Jednu su bitku izgubili, onu s obojenima, ali toliko je još ratova koje treba voditi. Njihova će većina uvijek pronalaziti nove manjine protiv koji se treba boriti.
U sljedećem ga se trenutku više nije moglo pratiti, to što je izgovarao pretvorilo se u nešto neshvatljivo i vrlo, vrlo čudno. Ali, što se tada činilo odličnim motivom za odlazak, postao je razlog za ostanak. Stasiti je mladi muškarac u elegantnom odijelu odlučio prijeći s riječi na djela. Dva momka u uniformama kućne izrade, dovukli su i bacili mu pred noge jeftino i oskudno odjevenu djevojku, uplakanu i pretučenu. On je to popratio riječima kao što su bludnica i kurva, upakiranim u lijepe moralne rečenice.
“... jer i Knjiga kaže da je žena stvorena od zmije i u njoj stanuju vragovi. Takve su grešnice nekoć kamenovali, danas će nam biti dovoljno njezino pokajanje.”, nekoliko je trenutaka šutio, a zatim nastavio podižući glas. “Ja nisam svećenik, nije na meni da sudim, ali i vi jasno prepoznajete oboljele od tih... protuprirodnih bolesti, jer vaša... naša je dužnost da takve trule jabuke izvadimo iz kutije. Zatrovati će naše mladice, a tada će biti kasno. Prekasno! Što vi na to kažete?”
Dvorana je kriknula, odobravala neko od rješenja ovotjednog problema.
Istovremeno, jedna se osoba probijala kroz masu, s vrha tribine prema uzdignutom podiju, što je uz uperene reflektore, sada skrenulo pozornost na njega. Iako je tijelo tog čovjeka odavalo jednako čvrst stav kao njihov, bilo im je odmah jasno da je on nepozvani uljez.
“Vratite se Sjeni! Istina će vas osloboditi.”, vikne Al teatralno zbunivši prisutne. Iziritiran tajcem koji je nastao govornik zamahe šakom ne bi li opalio Ala po licu, no sam je par trenutaka kasnije ležao na podu s dva zuba manje i jednim slomljenim nosem više. Nepozvani uljez uhvati djevojku za ruku i nestane s njom kroz teški baršunasti zastor.
Istrčali su na gustu noćnu kišu, zaustavili prvi taksi i pobjegli što dalje od tog mjesta tuge.
Neko su vrijeme šutjeli. Taksist ih je pogledavao u retrovizoru, očekujući destinaciju nakon kratkog i nervoznog "Samo vozi..." dok su ulijetali na stražnje sjedalo. Al je promatrao djevojku, koja je, ovako pokisla, izgledala jadnije nego što je zapravo bila.
"Jesi li dobro?", upita procijenivši da se dovoljno smirila.
"Jesam. Hvala.", nasmijala se. To je dobar znak.
"Gdje živiš? Pretpostavljam da želiš kući, nakon svega..."
"Ne. Treba mi alkohol, nakon svega. Blizu je bar kojeg drži jedan prijatelj. U Saazan, molim vas...", obrati se taksisti. "...dva bloka istim smjerom."
“Nemam ništa protiv. Usput... ja sam Al.”, reče pruživši joj ruku, pomalo nespretno u skučenom prostoru. Ona mu uzvrati svojom.
“Maggie, drago mi je.”
Tamnocrveni neonski natpis, koji je vidio i bolje dane, ispisivao je ime lokala ispred kojeg su izašli iz vozila. Pljusak je namočio plakat na panou koji je najavljivao kućni band, McKinley & The Swingin’ Bawlers. “Večeras”, gotovo svako veče. Očito je poznavala gromadu koja ih je pustila unutra, čovjek im je ljubazno otvorio vrata iako je zadimljena rupa bila krcata. McKinleyev blues je pjevao o šampanjcu i pljugi, band ga je pratio u zaraznom ritmu, ritmu kojeg je pratila rasplesana publika.
Slobodnog stola nije bilo, ponuđen im je jedan za kojim je sjedio neki mornar, barem je tako izgledao. Nije ih odbio, gestom im pokaže da sjednu, društvo bi mu godilo. Donesena im je boca burbona s crnom etiketom i tri čaše.
"Kad god sam u gradu dolazim ovamo.", nastavi mornar nakon upoznavanja. "Ne samo u ovaj bar..."
"Naučila sam vjerovati prvom dojmu, pa iako su vas barovi u blizini luke puni, ti... ne izgledaš kao običan mornar.", primijeti djevojka jer takvi kao on, samo obični, provode noći s ovakvima kao što je ona. Prema redu plovidbe.
"Običan mornar? Nitko nije običan.”, zapali cigaretu pa nastavi. “No dobro, barem većina. Mornari imaju privilegiju svoje profesije da upoznaju Svijet. Ako ste vas dvoje ikada plovili naslušali ste se njihovih priča. Te more je ili uzbudljivo ili monotono, mirno ili pogibljeno... tako počinju sve njihove priče. Ma svatko tko je ikad plovio doživljava ga na svoj način. Vjetar i nafta pokreću brodove, brodovi plove morima, a mora su okružena kopnom. Mjesta koja posjetiš i ljudi koje upoznaš, ono što vidiš i iskusiš te izmijeni, o tome se pišu kronike.”, na trenutak je zastao i nasmijao se. “Kakav sam ja mornar - nemam brod, a ni more?"
"Svakako nekonvencionalan.", shvatio je Al njegovu ironiju.
"Možda samo znatiželjan?", nazdravi mu mornar. "Sigurno znatiželjan."
"Ne moraš obilaziti svijet u potrazi za uzbuđenjima, ovaj grad ih ima dovoljno.", nasmije ih Maggie. Nekoliko ispijenih čaša učinilo ju je potpuno opuštenom.
"Možda to i nije ono što mi u ovom trenutku treba. Godilo bi malo mira, novi bijeg od svega. Ne mislim na ovu noć...", gestom im je usmjerio pažnju kamo da pogledaju. "Onaj me čovjek želi ubiti. Jednom je to već učinio."
Bradata spodoba promatrala ih je iz mraka.
"Stari neprijatelj?"
"Stari prijatelj, recimo... On samo misli da je opasan, ali nije.", odgovori djevojci na pitanje. Al je za to vrijeme iznova napunio čaše.
"Onda... za prijatelje! Stare i nove!", nazdravi Al, na što svo troje jednim trzajem svoje čaše ispiju alkohol.
“Neki dan sam čitala u novinama članak o nekom čovjeku koji je jednog dana sjeo ispod neke smokve. To drvo nije imalo vlasnika, divlje je raslo uz cestu. Ljudi su tuda prolazili, isprva ga nisu ni primjećivali, nakon nekog vremena počeli su diskreno upirati prstom i došaptavati se, zatim sramežljivo prilaziti i propitivati je li sve u redu. Bilo je sve u redu, on ih je svaki put zamolio da ga puste na miru. Sve je u redu, samo me pustite na miru. Nisu ga međutim ostavili na miru, prekidali su mu meditaciju iznova i iznova. U jednom je trenutku prestao s njima razgovarati. Krenulo je prijateljskim uvjeravanjem kako mu treba sna i hrane, on im se samo smiješio. Nudili su mu sve i svašta, samo ne ono što ih je zamolio. Ti su dobročinitelji ubrzo odustali, a za njima su došli dušebriznici. Zašto on to radi? Ima li on pravo na to? Kako to nama smeta? Smeta, smeta... Prvo su protestirali, držali u rukama transparente, zatim pisali peticije. Ti šupci su tvrdili da se osjećaju ugroženi njegovim prisustvom, iako je on gradio sebe a njih je fizički ignorirao. Cijelo to vrijeme taj čovjek nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. Kada je shvatio da mu ne mogu ništa oni su nestali kao oblaci nakon oluje.”
“Bez svake sumnje, neobična priča.”
“Bez svake sumnje...”
Svirao je blues, flaša je bila do pola puna.
"Hvala vam na društvu, ja sada idem. Čeke me susret s... jednom osobom koju dugo tražim. Nadam se.", mornar se ustane, uljudno nakloni i ode.
"Zanimljiv čovjek, ne sjećam se... ranije ga nisam ovdje vidjela."
"Lica dolaze i odlaze, ali pamtiš ono što fotografije ne mogu zabilježiti. Ljudi su toliko jedinstveni u svojoj različitosti, da je to predivno.".
Jedno su vrijeme sjedili u tišini.
"Sviđaš mi se, a nisam ti se još zahvalila za ono što si napravio. Možda...", reče primaknuvši mu se zavodljivo. Kutak u kojem su sjedili postao je na trenutak njihova intimna oaza.
"Hvala, ali to bi sve pokvarilo."
Nije li ovo trenutak … gdje mi upadamo?
http://www.facebook.com/notes/al-starkiller/al-starkiller-3-toleriranje-netolerancije/447209612041385 |
itsyourworldyoucanchangeit |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Al Starkiller
