| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 19/07/2013 : 21:30:06
|
Večeras u 22:55 na HTV 3, Gluhi barut (Gluvi barut), r. Bahrudin Bato Čengić, Jugoslavija, 2009.
Realizirana 1990. godine, izuzetno intrigantna i u doba nastanka zlokobno proročanska ratna drama "Gluvi barut" pokojnog Bahrudina Bate Čengića djelo je koje izvrsno podnosi test vremena, štoviše koje je tijekom protekle 23 godine dodatno dobilo na vrijednosti. Adaptacija provokativnog i razumljivo kontroverznog romana Branka Ćopića, "Gluvi barut" je storija o idealima vođenom partizanskom komesaru Špancu (energičan nastup Mustafe Nadarevića), koji 1941. godine stiže u srpsko selo smješteno visoko u bosanskim planinama, s ciljem istrage ubojstva svog prethodnika i animiranja stanovništva na podizanje ustanka. No mještani su neodlučni kome bi se trebali prikloniti, partizanima koji niječu Boga i hladnokrvno ubijaju kulake, ili četničkom vojvodi Drakuliću (uobičajeno autoritativan Josip Pejaković) koji zagovara obranu rodne grude i služenje "kralju i otadžbini".
Makar u cjelini jasno naglašava koja je strana odnosno izbor ispravan, Čengić odvažno, počevši od ironičnog uvodnog natpisa da komunistički fanatici iz filma više ne postoje, preko prizora u kojima četnici pri bijegu skidaju odore, kokarde zamjenjuju petokrakama i postaju partizani, do prikaza bespoštedne "drugarske kritike" i posljedica tragičnog obračuna s onima koji su "izdali narod i revoluciju", neprestano relativizira nimalo neupitnu ispravnost partizana i komunista. Film u Puli 1990. zasluženo ovjenčan Velikom zlatnom arenom te Zlatnim arenama za najbolju mušku ulogu, glazbu i masku, imponira i dojmljivim naturalističkim vizualnim prosedeom, djelomičnim naslanjanjem na dramaturgiju vesterna, efektnim korištenjem jedinstva prostora i vremena radnje, impresivnom glumačkom postavom u kojoj su i Fabijan Šovagović, Branislav Lečić, Mira Furlan, Radko Polič i drugi, a posebnu mu gotovo mitsku dimenziju daje sjajna glazba Gorana Bregovića, koja se sugestivno poigrava arhaičnim napjevima i melodijama.
Na YouTubeu je slaba kopija:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 19/07/2013 21:31:04 |
 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 20/07/2013 : 12:51:32
|
http://youtu.be/BUZTybLlWKI
jučer gleda. solidan film  |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 20/07/2013 : 12:52:02
|
tribali bi ga prikazivat po bankama  |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/07/2013 : 18:02:02
|
Večeras u 21:13 na HTV 3, Crnci, r. Goran Dević i Zvonimir Jurić, Hrvatska, 2009.
Tijekom kino-premijere izvrsne psihološke ratne drame "Crnci" autora Gorana Devića i Zvonimira Jurića, ono što je možda ponajviše dolazilo do izražaja bilo je gotovo posvemašnje ignoriranje, marginaliziranje i prešućivanje kojima je ista bila popraćena. S iznimkom nekoliko manje posjećenih internetskih portala i pokojeg niskotiražnog manjinskog glasila, kino-prikazivanje ostvarenja nagrađenog trima pulskim Zlatnim arenama prošlo je uz upadljiv muk medija, o izostanku svečanih premijera s crvenim tepisima i mnoštvom celebrityja da se i ne govori. Premda je riječ o djelu koje se prilikom prikazivanja na festivalu u Puli častilo epitetima "najboljeg hrvatskog ratnog filma" i "prvog domaćeg ratnog filma oslobođenog ideologije", "Crnci" unatoč svojoj neospornoj i međunarodno priznatoj kakvoći u domaćim glasilima nisu uspjeli zaslužiti niti minimum pozornosti. To je tim čudnije ima li se na umu da su zapaženim novinskim i inim tekstovima istodobno bile popraćene premijere izrazito slabih i praktički posve bezvrijednih naslova kakvi su "Vjerujem u anđele" i "U zemlji čudesa". Dakako da navedeno nije slučajno, i da je prešućivanje "Crnaca" tek najvidljiviji simptom nezdrave društvene pojave koja se u psihologiji naziva poricanjem odnosno odbijanjem suočavanja s istinom i činjenicama.
Baš kao i u samom filmu, priči o skupini hrvatskih vojnika koji negdje na slavonsko-baranjskom bojištu tijekom Domovinskog rata sudjeluju u izvršenju ratnih zločina eufemistički nazvanih "čišćenjem terena", te koje će nečista savjest i nemogućnost življenja s teretom počinjenih nedjela naposljetku odvesti u tragični međusobni pokolj, u pozadini svega leži zatvaranje očiju pred mračnim ratnim epizodama, odnosno odbijanje jasnog priznavanja i otvorenog razgovora o ratnim zločinima koje su počinili tzv. "naši dečki". Sjetimo li se poprilici desetljeće i pol starih izjava kako se "rat nije mogao voditi s časnim sestrama" te da "u obrambenom ratu hrvatski vojnici nisu mogli počiniti ratne zločine", jasno je da je proces svojevrsne društvene katarze i suočavanja s istinom dug i složen, te da politička i umjetnička istupanja u tom smjeru i danas zahtijevaju znatnu osobnu, građansku i umjetničku hrabrost.
Što se hrvatskog filma tiče, tu je vrlo lako preko svega tri naslova pratiti promjene i sazrijevanje u načinima tretiranja ratnih zločina od strane domaćih filmaša. Najprije je Vinko Brešan u filmu "Svjedoci", adaptaciji u vrijeme objavljivanja hvaljenog no unatoč legitimnim umjetničkim slobodama kalkulantskog, dobrano licemjernog i u osnovi lažnog romana "Ovce od gipsa" Jurice Pavičića, hrvatskim ratnim zločincima i konkretno ubojicama zagrebačke obitelji Zec pružio svojevrstan alibi i oprost grijeha. Potom se daroviti Kristijan Milić iznimno pedantno prihvatio ekranizacije nagrađivanog i angažiranog antiratnog romana "Živi i mrtvi" Josipa Mlakića, te stvorio sugestivno i zasluženo s 8 Zlatnih arena ovjenčano djelo u kojem je efektno dočarao mračno i depresivno ozračje romana, kao i intrigantan piščev prikaz metafizičke dimenzije rata na čije smo cikličko ponavljanje osuđeni.
U kontekstu ukratko opisanih filmova recentni "Crnci" predstavljaju neosporno najbolje, najodvažnije, najslojevitije i najintrigantnije ostvarenje. Imamo li na umu prethodno spomenuto poricanje, negiranje i licemjerje u odnosu prema ratnim zločinima počinjenima s hrvatske strane, nimalo ne čudi što su se autori filma u istupima i intervjuima u vrijeme njegovog pulskog prikazivanja morali braniti od optužbi zbog navodnog manjka domoljublja i imputacija da je riječ o antihrvatskom filmu. Ponekad su se takvi stavovi manje ili više prozirno pokušavali zakrivati konstatacijama o možebitnoj reklamnoj proračunatosti te o nepotrebnoj političkoj provokativnosti koja navodno otupljuje umjetničku snagu djela. Međutim, kad znamo da su Goran Dević i Zvonimir Jurić već iskusni i itekako dobro znani dokumentaristi, ta politička provokativnost i jasne asocijacije na zloglasni osječki slučaj "Garaža" i s njim povezane osuđene ratne zločince Ivicu Krnjaka i Branimira Glavaša, kao i poveznice s ustaškim postrojbama u crnim odorama iz Drugog svjetskog rata, uistinu nimalo ne čude.
No bez obzira na stvarne događaje i konotacije, "Crnci" u smislu filmske cjeline funkcioniraju kao vrlo promišljeno, zrelo, zaokruženo i artistički mahom superiorno djelo posve opravdano nagrađeno Zlatnim arenama za najuspjeliju režiju, mušku sporednu ulogu i zvuk. Ništa se ne može prigovoriti ni činjenici da je film na festivalu u Motovunu ovjenčan nagradom Bauer, koja se dodjeljuje najuspjelijem filmu u regiji a s ciljem razvoja i afirmacije regionalnih kinematografija, kao i gradnje mostova među njima te stvaranje uvjeta za snimanje suprodukcija.
Čini se da u rječniku Zvonimira Jurića imenica crnci zauzima posebno mjesto, jer je riječ o autoru koji je, pored Oktavijanom za najbolji dokumentarac na Danima hrvatskog filma 1996. godine nagrađenog ratnog doxa "Nebo ispod Osijeka", režirao hvaljene dokumentarne filmove "Tvrđa" i "Crnci su izdržali, a ja?". Na Jurićev srednjemetražni horror eksperiment "Die, Die My Darling" nitko se nije previše osvrtao, a takva je sudbina, nažalost dobrano zasluženo, zadesila i njegov igranofilmski prvijenac "Onaj koji će ostati neprimijećen". Naslov koji je Juriću u Puli donio nagradu za najboljeg debitanta pohvalno je u urbani milje smještena te emotivnim i egzistencijalnim problemima mladih ljudi zaokupljena, no i razmjerno nemušta, preduga i povremeno zamorno repetitivna egzistencijalistička drama s elementima nadnaravnog. U tom smislu "Crnci", baš kao i autorov hvaljeni i nagrađivani kratki film "Žuti mjesec", pod očitim utjecajem proze Raymonda Carvera uprizorena tjeskobna egzistencijalistička storija o upoznavanju dviju novopečenih susjeda iz nekog pretpostavljivo novozagrebačkog nebodera, predstavljaju značajan Jurićev kvalitativni korak naprijed. Navlas isto se može reći i za njegovog provokativnim sižejima sklonog vršnjaka Gorana Devića, potpisnika zapaženih i nagrađivanih doxa "Uvozne vrane", "Nemam ti šta reć´ lijepo", "3" i "Sretna zemlja", u čijem radu na "Crncima" uočavamo autorsko sazrijevanje.
Svoj zajednički projekt na kojem su radili punih 5 godina nazivajući činom ludila u kojem ne bi željeli opet sudjelovati, Goran Dević i Zvonimir Jurić u razgovorima stalno naglašavaju da su "Crnci" unatoč stvarnosnom okviru i vrlo sugestivnom dokumentarističkom prosedeu zapravo metaforička storija o univerzalnim ljudskim stanjima pojedinaca zatečenih u ekstremnim situacijama. Navedeno simuliranje dokumentarizma i naglašeni realistički okvir autori ostvaruju domišljatom režijom i korištenjem velikog broja stilsko-izražajnih sredstava, primjerice vrlo atmosferične isprane i na određeni način "prljave" fotografije te dinamične i sugestivne kamere iz ruke Branka Linte, kojoj ponekad kao da namjerno izmiču zbivanja. Pored efektnih kombinacija krupnih, blizih i srednjih planova, dokumentarističkoj uvjerljivosti pridonose i uporaba prirodnog svjetla te škrto osvjetljenje neurednih i dotrajalih interijera, a vrijedi izdvojiti i zanimljiv detalj da neki protagonisti, konkretno Ivo i Franjo, nose imena glumaca koji ih utjelovljuju, odnosno Ive Gregurevića i Franje Dijaka.
Dok kamera često likove u stopu slijedi sleđa, autori se klone moraliziranja odnosno jasne i nedvosmislene osude počinjenih zločina i njihovih izvršitelja. Umjesto toga oni gradiraju nelagodu prouzrokovanu nelinearnom dramskom strukturom, s njom povezanim gledateljskim očekivanjima i doziranim upotpunjavanjem slike mjesta ratnog zločina i okolnosti njegova počinjenja. Takvom nepristranom i u određenoj mjeri "suhom" registracijom zbivanja i tjeskobnih psihičkih stanja svojih protagonista, mučenih pogibijama braće i prijatelja, bračnim brodolomom ili pak elementarnim i tako ljudskim strahom, Dević i Jurić postižu gotovo maksimalne rezultate. Iako na samom kraju ostaje nejasno tko je i kad ubio protagonista zvanog Šaran, pri čemu to može biti samo jedini preživjeli Darko u interpretaciji Rakana Rushaidata, nepobitna je činjenica da su "Crnci" jedan od najboljih i najhrabrijih hrvatskih filmova posljednjih desetljeća.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 28/07/2013 21:48:14 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/07/2013 : 18:11:35
|
Večeras u 22:00 na Novoj Tv, Krvavi dijamant (Blood Diamond), r. Edward Zwick, SAD / Njemačka, 2006.
Već punih 24 godine, od svog prvog značajnijeg ostvarenja, epske ratne drame «Rat za slavu», priče o tegobnoj epopeji crnačke postrojbe sjevernjačke vojske tijekom Američkog građanskog rata, holivudski producent i redatelj Edward Zwick snima filmove koji se najčešće s omalovažavajućim konotacijama nazivaju «oskarovskima». Riječ je o djelima čiji se autori bave aktualnim, društveno relevantnim i nerijetko trendovskim temama, ponajprije američke ali i svjetske povijesti, ostvarenjima čija je funkcija preispitivanje pojedinačne i kolektivne svijesti o odgovornosti američke i europske visoke politike za prljave zakulisne političke igre i ratne sukobe diljem svijeta, te koja su mjestom odvijanja radnje često smještena na Bliski i Srednji istok, ili u zemlje takozvanog «trećeg svijeta», u koje multinacionalne korporacije i Bijela kuća po diskontnim cijenama, u zamjenu za barele sve skuplje nafte, izvoze demokraciju i ljudska prava sumnjivih vrijednosti. Takvi filmovi u pravilu pripadaju žanru političkog trilera, nerijetko se temelje na istinitim događajima, što im daje dodatne atribute intrigantnosti i angažiranosti, te svojim tvorcima daju priliku za manje ili više iskrenu i suptilnu kritiku zapadnjačke kolonijalne svijesti, imperijalizma i rasizma.
Radikalna filmska kritika golom pragmom i interesima bezobzirnih multikorporacija vođene zapadnjačke politike, u posljednje je vrijeme najznačajnije predstavnike dobila u Stevenu Soderberghu, autoru sjajnog «Traffica» i izuzetno uspjelog "Doušnika", Brazilcu Fernandu Meirellesu, redatelju ekranizacije Le Carréova romana «Brižni vrtlar», te darovitom Stephenu Gaghanu, potpisniku inteligentne i vrlo angažirane «Syriane». Za razliku od navedenih filmaša, koji odabranim temama pristupaju promišljeno, sa stilom i strašću, zbog čega je u njihovim djelima lako detektirati i osobne stavove autora, harvardskog studenta književnosti i nekadašnjeg scenarista popularnih humorističnih serijala Edwarda Zwicka, u stvaranju uistinu vrijednih, značajnih i pamtljivih naslova sprječava čitav niz kreativnih ograničenja. Premda se u svojim filmovima redovito bavi neugodnim povijesnim i suvremenim američkim temama, Zwick ostavlja dojam štrebera, marljivog učenika i profesorova ljubimca koji, međutim, lekcije uči napamet, bez njihova razumijevanja i dubljeg promišljanja.
U njegovim mahom tezičnim i mediokritetskim ostvarenjima, među kojima se izdvajaju trostruki oskarovac «Rat za slavu» i rašomonski strukturirana ratna triler drama «Hrabrost ratnika», teško je pronaći izraženiji autorski pečat i suvislo artikuliran osobni stav. Zwick je pouzdani zanatlija kojeg bi se možda moglo nazvati salonskim ljevičarom, redatelj sklon doslovnosti, patetici i velikim gestama, koji visoke proračune, raskošne studijske uvjete i osobnu udobnost nije spreman žrtvovati zbog većih autorskih sloboda i izricanja pretjerano neugodnih pitanja o pojedinačnom i društvenom moralu, poštenju i licemjerju. Nažalost, stječe se dojam da ta pitanja Zwicka istinski i ne zanimaju, te da možebitnu autorsku slobodu ne bi ni bio sposoban iskoristiti za suvislije izlaganje svojih stavova.
Unatoč svemu prethodno navedenom, pustolovna triler drama «Krvavi dijamant», nominirana za Oscara u pet kategorija, možda je i najuspjeliji film u dosadašnjoj karijeri Edwarda Zwicka. Teme jedanaestogodišnjeg građanskog rata u afričkoj državi Sierra Leoneu, prema istraživanjima Ujedinjenih Naroda najsiromašnijoj zemlji na svijetu, krvavih sukoba za stjecanje nadzora nad poljima dijamanata i tragičnih sudbina djece vojnika i njihovih obitelji, na prvi su pogled ne sasvim tipične Zwickove teme. Jedina Amerikanka u filmu je plemenita, požrtvovna i naivnim idealizmom vođena novinarka Maddy Bowen, draguljarnice s Pete avenije i Beverly Hillsa u negativnom se kontekstu spominju tek uzgred, a kritička i moralistička oštrica ponajviše su usmjerene na moćne i bezobzirne britanske draguljare, koji ne provociraju ratne sukobe, ali im zbog visokih cijena dijamanata i zakona ponude i potražnje odgovara perpetuiranje ratnog stanja. Valja napomenuti da su se u filmskim negativcima prepoznali predstavnici grupacije «De Beers», donedavno vodećih svjetskih trgovaca dijamantima, čiji se udio na tržištu primjenom kontroverznog «Kimberley Processa» tijekom posljednjih pet godina smanjio s četiri na jedan posto.
U središtu priče nalazi se mladi Danny Archer, vješt švercer dijamantima, hladnokrvni ubojica i isprva izraziti egoist spreman zbog neobrađenog kristalića ugljika veličine graška riskirati život i prodati vlastitu majku. Glumački sazrijevajući iz filma u film, slojevit lik traumatičnom prošlošću i unutarnjim sukobima obilježenog antijunaka sugestivno tumači Leonardo DiCaprio, za svoj nastup dobrim dijelom zasluženo nominiran za Oscara. Susret s ponosnim ribarom i obiteljskim čovjekom Solomonom Vandyjem, požrtvovnim suprugom i ocem koji je stjecajem tragičnih okolnosti pronašao divovski dijamant, no kojem najveće blago predstavljaju miran obiteljski život i planovi za budućnost njegova sina Die, postupno će početi mijenjati Dannyja. Ključni katalizator njegove najvećim dijelom suptilno provedene i uvjerljive transformacije iz psa rata u čovjeka spremnog za drugog podnijeti i najveću žrtvu, pojavit će se u liku spomenute novinarke Maddy Bowen, koju vrlo solidno utjelovljuje nikad atraktivnija oskarovka Jennifer Connelly. Tijekom Dannyjeva druženja s Maddy, iz naznaka njihove nerealizirane romantične veze, tjeskobnih mladićevih priča o prošlosti i razmišljanja o nekom neostvarivom mirnijem, sretnijem i boljem životu, jasno su ocrtane konture osobnosti tragičnog i autodestruktivnog protagonista, nesposobnog oduprijeti se pohlepi i nadvladati vlastite slabosti.
U cjelini prilično povoljne dojmove o djelu, čije su možda najveće vrline efektno dočarani prizori ratnog kaosa, izostanak zamjetnije patetike i tjeskobna završnica koja sugerira početak uznemirujuće obiteljske drame s nužnom resocijalizacijom dječaka pretvorenog u višestrukog ubojicu i narkomana, kvare standardne Zwickove boljke. Uz neujednačen ritam i pretjeranu duljinu filma, najproblematičnijom se i ovdje čini redateljeva sklonost trivijalnom verbalnom moraliziranju i plakatnoj simbolici. Nakon što u zaglavlju uvodne špice pročita da nitko od desetaka tisuća poginulih u građanskom ratu u Sierra Leoneu dijamant nikad nije vidio, gledatelj zna da ga tijekom sljedećih gotovo dva i pol sata očekuje eksplikacija te tvrdnje. Premda dijamanti svakako jesu vječni, poslije odgledanog filma senzibilnijim bi gledateljima «Doručak kod Tiffanyja» mogao prisjesti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/07/2013 : 18:21:49
|
Večeras u 22:30 na Novoj Tv, Kraljevi kvarta (Street Kings), r. David Ayer, SAD, 2008.
Žestoki krimić scenarista («Dan obuke») i redatelja Davida Ayera («Teška vremena»), temeljen na izvornoj priči Jamesa Ellroya koji je i suscenarist filma, storija je o neobuzdanom murjaku Tomu Ludlowu (Keanu Reeves), grubom losandželeskom detektivu uvijek spremnom prekoračiti granice zakona. Nakon što pred njegovim očima bude okrutno ubijen njegov bivši partner, Tom će uz pomoć neiskusnog kolege Paula Diskanta (Chris Evans) i pod budnim okom ciničnog Jamesa Biggsa (Hugh Laurie), agenta unutrašnjih poslova, doći na trag korupciji koja seže i do najviših vrhova, ali i do njegovih šefova i kolega (Forest Whitaker, John Corbett...).
Vrlo opor, slojevit, tjeskoban i pesimističan Ellroyev zaplet obojan izrazitim tonovima mizantropije, tjeskobe i mraka, energična i sugestivna Ayerova režija, iznenađujuće uvjerljiv nastup Keanua Reevesa i efektna sporedna rola «doktora Housea» Hugha Laurieja vrline su djela koje, međutim, pati od dobrano derivativnog, klišeiziranog i iskusnijim gledateljima predvidljivog zapleta u kojem Ellroy i suscenarist Kurt Wimmer («Ultraviolet», «Svježa krv») variraju i osuvremenjuju priču piščeva zasigurno najslavnijeg romana «L. A Povjerljivo». Ipak, vrline filma neosporno znatno nadvisuju njegove mane, pa je u cjelini riječ o više no solidnom ostvarenju i te kako vrijednom preporuke.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
vice
stripovi.com suradnik
7307 Posts
Member since 29/06/2005 |
Posted - 27/07/2013 : 19:53:52
|
| To je jedan od onih filmova u kojem klišeji jednostavno funkcioniraju. Sve je već viđeno, ali ima "ono nešto". Ispunjen je surovom snagom starih poliziotteschi filmova, i to me oduševilo. nastavak je tipični direct-to-dvd proizvod. |
And like that... he's gone. |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 27/07/2013 : 19:54:21
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
iznenađujuće uvjerljiv nastup Keanua Reevesa
iznenađujuće uvjerljiv.
kak mi se dopada taj izraz  |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
IGMAN2
Senior Member
2421 Posts
Member since 08/05/2003 |
Posted - 28/07/2013 : 15:26:08
|
Nije danas na TV, već sutra
Dakle, da vas podsjetim na ono što već sigurno znate -
na HTVu 2 repriziraju Doktor Who seriju, a sutra u 13.14
ide super epizoda (bar meni)
Stoga Don't Blink! |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
Posted - 28/07/2013 : 22:11:33
|
A o LOTR nitko ništa?
Ma sve ok, znam da svi imate produljene verzije na DVD/BLU-RAYu koje gledate barem jednom tjedno i uživate u najboljoj trilogiji svih vremena, kao ja. |
|
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 28/07/2013 : 23:39:23
|
jučer je na Novoj TV bila Catwoman. onaj film sa Halle Berry.
zaboravio sam kolika je to katastrofa od filma. šeta glumaca. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/07/2013 : 09:33:37
|
Halle Berry se općenito već 10-ak godina ne uspijeva sastati s dobrim filmom, iako nije loša glumica. Jest da Oscara nije zaslužila, ali ipak.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 29/07/2013 : 17:48:36
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Halle Berry se općenito već 10-ak godina ne uspijeva sastati s dobrim filmom, iako nije loša glumica.
a činjenica, nažalost.
quote:
Jest da Oscara nije zaslužila, ali ipak.
mislim da nije zaslužila ni zlatnu malinu.
|
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/07/2013 : 23:23:25
|
Pa da, uvijek je solidna i ugodna za gledati, često dosta dobro izvuče očajno napisane uloge, ali sve skupa ostaje tanko.
A draga mi je. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 30/07/2013 : 01:25:50
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Pa da, uvijek je solidna i ugodna za gledati, često dosta dobro izvuče očajno napisane uloge, ali sve skupa ostaje tanko.
ovo ti zvuči pomalo kontradiktorno. kak "solidna i ugodna za gledat, dobro odradi očajno skoncipirane uloge, al ostaje tanko."
jedino ako nisi mislio reć ono "ne možeš spasit loš film, koliko god se potrudio oko uloge." |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/07/2013 : 11:55:21
|
| Baš to. Zavraga i njezin izgled i trud i sve, kad su filmovi bezvezni. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 30/07/2013 : 16:57:26
|
ha čuj, moje osobno mišljenje je da, ako se neki glumac potrudio oko uloge, to treba znat cijenit. čak i ako je uloga katastrofalno skoncipirana.
jer, velim, vidiš da se barem potrudio. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/08/2013 : 20:36:34
|
Večeras u 21:13 na HTV 3, Mlijeko tuge (La teta asustada), r. Claudia Llosa, Španjolska / Peru, 2009.
Sjajna drama „Mlijeko tuge“ peruanske scenaristice i redateljice Claudie Llose pobjednički je film berlinskog festivala 2009. godine ovjenčan i nagradom FIPRESCI. Priču o povučenoj djevojci Fausti (Magaly Solier) koja, radeći kao služavka kod bogate obitelji u Limi, organizira sahranu netom preminule majke, danas 37-godišnja autorica realizirala je kao impresivno socijalno intoniranu, pseudodokumentaristički autentičnu, iznimno tjeskobnu, vrlo sugestivnu i naglašeno atmosferičnu posvetu ženama koje su tijekom građanskog rata početkom 80-ih godina silovali pripadnici maoističkog pokreta Sandero Luminoso.
U prvom peruanskom filmu nominiranom za Oscara Claudia Llosa se bavi peruanskim narodnim vjerovanjem da su se traume tada silovanih žena mlijekom kojim su ih dojile prenijele na njihovu djecu, te da tragični događaji u vremenima ratova i nasilja trajno mijenjaju živote ne samo njima zahvaćenih osoba nego i sljedećih generacija. Temeljeno na knjizi „Entre Prójimos“ Kimberly Theidon, profesorice antropologije s Harvarda i ravnateljice Instituta za socijalnu pravdu Praxis, „Mlijeko tuge“ je film koji počiva na snažnim kontrastima. Sahrani djevojčine majke tako je kontrastirana ženidba sina njezine tete, stalno su prisutne izrazite klasne i socijalne razlike, a redateljica efektno propitkuje i odnos tradicije i suvremenosti.
Od iznimnog uvodnog prizora umiruće majke koja elegičnom pjesmom otkriva kakve je sve strahote doživjela, preko saznanja da je njena upadljivo distancirana kći u vrijeme mira u svrhu zaštite od mogućeg silovanja u spolni organ stavila krumpir, do otkrića djevojčinog pjevačkog dara koji je naslijedila od pokojnice, „Mlijeko tuge“ osvaja suptilnošću, meditativnošću i metaforičnošću koje su apostrofirane dugim kadrovima i polaganim ritmom. Ako ste ga svojedobno propustili na kino-repertoaru, svakako ga pogledajte večeras na telki jer je riječ o jednom od najboljih filmova u domaćim kinima posljednjih godina.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/08/2013 : 20:47:26
|
Večeras u 23:39 na HTV 2, Odjel straha (The Ward), r. John Carpenter, SAD, 2010.
Od 1974. kada je snimio kultni parodijski SF „Tamna zvijezda“, do remek-djela „Stvor“ realiziranog 1982. godine, John Carpenter je uz Waltera Hilla bio jedna od perjanica „novog Hollywooda“. U njegovom su se redateljskom portfelju nalazila redom sjajna ostvarenja, od antologijskog horora „Noć vještica“ preko fascinantnog akcijskog trilera „Napad na policijsku postaju br. 13“, triler-drame „Netko me promatra“, biografske drame „Elvis“ i za nijansu manje uspjelog fantastičnog horora „Magla“ do futurističkog akcića „Bijeg iz New Yorka“. Carpenter je tada bio podjednako štovan od tvrdokornih žanrovaca kao i od zagovornika autorskog filma, a o njemu je koju riječ želio prozboriti svaki imalo ambiciozniji filmofil i ljepoduh koji je držao do sebe. Uistinu, Carpenter je jedan od ključnih holivudskih filmaša iz 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća, redatelj čija su niskobudžetna, žanrovski strogo definirana i nerijetko prijelomna ostvarenja značajno oblikovala svjetonazor, ukus i estetiku filmofila stasalih tijekom tih desetljeća. Sredinom 80-ih slijedio je redateljev kreativni pad i nizanje dobro režiranih, sasvim korektnih i prilično zabavnih djela „Christina: auto ubojica“, „Čovjek sa zvijezda“, „Velika gužva u Kineskoj četvrti“ i „Knez tame“, da bi u svom zaključnom filmu iz 80-ih, odličnom i u priličnoj mjeri subverzivnom i protukapitalistički usmjerenom akcijskom SF-u „Oni žive“, Carpenter štovatelje podsjetio na svoje najbolje dane. I u fantastičnom hororu „U raljama ludila“ iz 1995. činilo se da je Carpenter onaj stari, to se donekle moglo reći i za „Vampire“ snimljene tri godine kasnije, nakon kojih su uslijedila ozbiljna kreativna posrnuća u filmovima „Selo prokletih“, „Bijeg iz L.A.-a“ i „Duhovi Marsa“. Iako je u njima prividno sve bilo na broju, postajalo je jasno da je Carpenter umoran, da se posve okrenuo derivativnosti i autoreferencijalnosti te da njegova titula „kralja horora“ sve više blijedi.
Razvidno je to i iz njegovog zasad posljednjeg ostvarenja, psihološke horor-drame „Odjel straha“ realizirane punih 9 godina nakon eksploatacijskih „Duhova Marsa“. I na temelju ovog naslova čini se da danas 66-godišnji Carpenter više nema što novo za reći, da živi od nostalgije i stare slave te da nema novih ideja i svježih priča. Film izvornog naslova „John Carpenter´s The Ward“ nudi staromodnu priču smještenu u kontekst ponižavanja i institucionalnog zlostavljanja žena u Americi 60-ih godina prošlog stoljeća, čime se na znatno superiorniji način pozabavio Clint Eastwood u „Zamjeni“, kao i Zack Snyder u nedavnoj fantastičnoj akcijskoj eskapadi „Sucker Punch: Baby Doll uzvraća udarac“. U središtu zbivanja je mlada Kristen (Amber Heard), bistra i energična djevojka koja, nakon što je iz nepoznatih razloga spalila jednu kuću, dospije u psihijatrijsku bolnicu u Oregonu. Isprva se čini da je Kristen sasvim zdrava i prisebna cura koja brižnom psihijatru Stringeru (Jared Harris), gruboj sestri Lundt (Susanna Burney), medicinskom bratu Royu (D.R. Anderson) i drugima prkosi isključivo zbog buntovnog duha i revolta zbog smještaja u bolnicu. No kada ubrzo počne doživljavati zastrašujuće vizije u kojima ju progoni mumificirani leš neke žene, te kad zaključi da je smještena u ćeliji iz koje je prethodna pacijentica okrutno ubijena, Kristen će shvatiti da nešto nije u redu. A da sve bude gore, izgleda da slične vizije imaju i druge pacijentice, Emily (Mamie Gummer), Sarah (Danielle Panabaker), Zoey (Laura-Leigh) i Iris (Lyndsy Fonseca), redom djevojke njezine dobi koje se međusobno izrazito karakterno razlikuju. Kada duh mumificirane žene uskoro počne ubijati djevojke, Kirsten će otkriti da je riječ o Alice, curi koju su druge pacijentice okrutno ubile i koja je čini se krenula u osvetnički pohod. No sve možda i nije onakvo kakvim se čini.
Filmu „Odjel straha“ može se uistinu štošta prigovoriti. Od naglašene staromodnosti, podjednako u smislu konvencionalne režije, stila, jednostavnog zapleta i oskudnih specijalnih efekata, preko upadljivo skromne, da ne kažem jeftine produkcije kakvu je Carpenter u danima najveće slave s lakoćom uspijevao pretvoriti u kreativnu prednost, do završnog obrata koji imalo iskusniji filmofil lako može naslutiti već negdje oko sredine filma. Sve je tu već viđeno i pretrpano klišejima, redatelj učestalo poseže i za najotrcanijim horor-štosovima s prijetećim siluetama i rukama u drugom planu, a isprva intrigantno naznačen dramski okvir koji upućuje na bavljenje opresijom nad ženama u Americi 60-ih naposljetku biva iznevjeren. Ipak, ovaj Carpenterov žal za davnim 80-ima njegovim bi se okorjelim fanovima, u koje se ubraja i nižepotpisani kritičar, mogao i svidjeti. Ponajviše zbog dosta efektnog i sugestivnog tjeskobnog i paranoidnog ozračja, potom zbog obrata u završnici zahvaljujući kojem, premda je očekivan, dosta trenutaka koji se dotad čine nelogičnima i ishitrenima ipak dobiva racionalno objašnjenje, te zbog nekoliko uistinu učinkovitih horor-scena koje gledatelja dovode na rub sjedala. I kad pati od nedostatka nadahnuća i energije, i kad se gubi u autoreferencijalnosti i derivativnosti, i kad se doima potrošeno i umorno, John Carpenter ipak još uvijek uspijeva snimiti dovoljno zanimljiv film. A možda je ipak stvar u nostalgiji i kreditu koji je ovaj kritičar spreman dati svom (nekad) omiljenom redatelju.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/08/2013 : 17:55:53
|
Večeras u 22:35 na RTL-u i u 22:50 na RTL-u Plus, CSI: Miami i CSI: Las Vegas
Osim što je već dva i pol desetljeća najmoćniji i najutjecajniji holivudski filmski i televizijski producent, notorni Jerry Bruckheimer ambicioznijim gledateljima i upućenijim filmofilima ujedno predstavlja i najomraženiju osobu iz holivudske tvornice snova, da ne kažem noćnih mora, istoznačnicu bombastične i raskošno producirane, no i najčešće isprazne, površne, nerijetko priglupe i nepodnošljivo trivijalne eskapističke zabave, pop-corn hitova namijenjenih ponajprije tinejdžerima i osobama kojima IQ ne premašuje broj cipele. Nakon što je njegov glavni konkurent Joel Silver producentske škare objesio o klin (jedino pamtljivo što je tijekom posljednjih petnaestak godina izišlo iz Silverove «majstorske» radionice je trodijelna fantastična gnostčka new-age trilogija «Matrix»), desničar Jerry Bruckheimer, otvoreni zagovornik najgoreg američkog predsjednika u povijesti Georgea W. Busha i njegove administracije, te prema nekima neformalni glasnogovornik Pentagona koji navodno po nalogu vojnih glavešina producira izrazitim militarizmom obojane filmove poput «Armageddona», «Pearl Harbora» i «Pada Crnog jastreba», samouvjereno vedri i oblači obroncima Beverly Hillsa, namećući trendove filmske i TV zabave, stvarajući instant zvijezde bez pokrića i naslovima kakvi su «Hrid», «Nestali u 60 sekundi», «Djevojke iz Coyote bara», «Zločesti dečki 2» i «Nacionalno blago» kontinuirano bezobzirno spuštajući donju kvalitativnu razinu koliko-toliko pristojne kino-zabave.
U kontekstu svega navedenog, tri izdanka franšize CSI, prema Reutersu već godinama najgledaniji američki TV formati u svjetskim razmjerima, unatoč mnoštvu nedostataka ipak se ubrajaju u pozitivnije stavke Bruckheimerove karijere. Premda su realističnost i uvjerljivost najčešći pridjevi kojima se opisuju nagrađivani prikazi (ne)zgoda forenzičarskih timova iz Las Vegasa, Miamija i New Yorka, predočavanja čijih slučajeva iniciraju i porast zanimanja za forenziku na američkim fakultetima, realizam i vjerodostojnost zasigurno su posljednji pojmovi koji se mogu povezati s radnim svagdanom radoholičara Gila Grissoma, Horatia Cainea i Macka Taylora, kao i njihovih suradnika. Naime, riječ je o asocijalnim, napadno samouvjerenim i narcisoidnim te gotovo autističnim profesionalcima neopisivo predanima poslu, sveznalicama koji su doslovce popili svu pamet svijeta (osobito Grissom u interpretaciji Williama L. Petersena), koji s nevjerojatnom lakoćom iz malog prsta izvlače podatke o simptomima Kreutzfeld-Jacubove bolesti, sastavima austenitnih čelika, razmnožavanju dudova prelca u zabitim predjelima Arkansasa ili rasplodnim svojstvima šarana iz gornjeg toka rijeke Hudson, dakle sasvim nevjerojatnim eruditima pred kojima bi se i najveći enciklopedisti skrili u mišju rupu, a o Sherlocku Holmesu ili Philou Vanceu da se i ne govori.
Dakako, policijska procedura i svakodnevica stvarnih forenzičara, koja prema vodećem FBI-jevom DNK istražitelju Bruceu Budowleu možda ponajprije nalikuje onoj animirane obitelji Simpson, nemaju nikakve veze s posve artificijelnom, hiperstiliziranom, ušminkanom, kičastom i nerijetko karikaturalnom slikom koju o FBI-jevim istražiteljima nameće Bruckheimerova autorska trojka Anthony E. Zuiker (bivši vozač tramvaja), Carol Mendelsohn i Ann Donahue. Lažnim, nevjerodostojnim i glamuroznim prikazom istražiteljske rutine najviše se izdvaja jarkim bojama oslikana CSI podružnica iz Miamija, čijeg šefa Horatia Cainea utjelovljuje tragikomični David Caruso. Ispraznim pogledima, iritantnim ciničnim «one-linerima», negledljivim preglumljivanjem, gardom bezgrešnog moralnog autoriteta i patetično-teatralnim gestama i grimasama Caruso svoj lik pretvara u hodajuću karikaturu. Njegov kvalitativni histrionski antipod je Gary Sinise, karizmatični i uvijek pouzdani glumac koji i papirnatom karakteru Macka Taylora s lakoćom uspijeva udahnuti životnost i višedimenzionalnost. A William L. Petersen, protagonist Mannova «Lovca na ljude» i svojedobno podcijenjena Friedkinova remek-djela «Živjeti i umrijeti u L.A.», glumačkim se izrazom smjestio negdje po sredini, nusporedivo smireniji i samozatajniji od Carusoa, ali i znatno skloniji samodopadnim pozama i izgovaranju značajnih monologa.
Predvidljivo, najveću odgovornost za sve scenarističke mane, logičke provalije, glumačka otkliznuća i produkcijske eskapade u franšizi CSI snosi Jerry Bruckheimer. Dokazi za to praktički nam se svakodnevno podastiru u programima HTV-a i RTL Tv-a, i bez uzimanja DNK i služenja sofisticiranim uređajima.
Iritantni Horatiovi one-lineri s neizbježnim skidanjem naočala:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 04/08/2013 : 18:27:10
|
inače, jučer navečer je na RTL-u bio film "Into the blue". koji je kod nas mislim preveden kao "Opasno plavetnilo", tak nekaj. Paul Walker, Jessica Alba i Scott Caan.
fakat looooš film. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
Posted - 13/08/2013 : 15:22:53
|
difool, dobra analiza CSI-ja
iako si trebao ubacit objašnjenje kako se u stvarnosti radi (detektivi istražuju), a kako u seriji (forenzičari istražuju) |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
