Ovo je u biti treći put da se ova priča pojavljuje kod nas (nakon LMS i Porina). Simpatična priča, ali u rangu većine Blekovih epizoda.
Btw, gledam onu drugu Blekovu prošlost u Dekijevom postu. Primjećuju se dva pomalo neobična detalja: 1. Blek unatoč odrastanju s indijancima nikad u svojim borbama ne koristi tomahavk (Zagor je to iskoristio do savršenstva); doduše, možda zbog toga jer mu je tomahavk igračkica, za razliku od topa s kojim bez problema puca po protivnicima držeći ga u rukama 2. Occultis je izgleda otkrio neki eliksir vječne mladosti, jer na slikama izgleda isto u svim periodima Blekova života .
Iako naivna, ipak je ovo kultna epizoda (kao, uostalom, i sve ostale u kojima su se pripovijedala djetinjstva naslovnih junaka). Ipak je ova priča u ono vrijeme bila najtraženija nakon Zagor priča (a slijedi je Priča o K. Marku).
Ovo se zgodno nadovezuje na priče o Zagorovim (i Dylanovim) multiverzumima ovih dana, pa zašto ne bi i Blek dijelom živio u dvije stvarnosti.
Zašto da ne? I ovdje ima prostora za kreativna tumačenja. Da se razumijemo, to može biti duhovito (npr. Zagor i filozofija), ali i dozlaboga glupo i pretenciozno (npr., psihologijska analiza odnosa Zagora i Caina, pisana u mrtvo-ozbiljnom tonu).
Lijepo je podsjetiti se Blekova djetinjstva i odrastanja, pogotovo iz pera velikog Mittona, na čitavih 150 stranica! Radost sjećanja na nešto, što se prvi put izvorno čitalo krajem 70-godina prošlog stoljeća, ne pomućuju niti (opet!) beskonačno neuvjerljivi (točnije površni, do zla Boga!) anakronizmi, koji prate čitavu epizodu. Zamislite, radnja počinje u zatvoru, u lipnju 1777. godine, dakle, nakon što je Blek, s svojom družinom, nabubao Engleza i indijanaca, u proteklih, debelih 55 Ludensovih svezaka. No, razvojem radnje, doznajemo, da je mlađahni Blek, nakon brodoloma, pokopao svojega oca, na hridi Labradora, godine 1776. (tako je urezao nožem u kamen, svi smo vidjeli!). E, sad! Nakon toga, odnjeguju ga Eskimi, Indijanci, i što ti ja znam tko sve ne, da bi u godinu dana(od 1776. do 1777!) uspio, kao vođa trapera, izvesti sve one poduhvate, obuhvaćene na tisućama stranica stripa, do svojega utamničenja u lipnju 1777. godine. Još, k tome, sam navede da se nazvao imenom Blek (na indijanskom "zlatokosi"), nastanivši se i asimilirajući se u indijanskom plemenu. Uz to, zaboravlja da je, par desetaka stranica ranije, predstavljen gusarima, engleskom admiralu, i na koncu, samom Louisu XVI, kao Veliki Blek! Ni manje, ni više! Međutim, svi ćemo zajednički zaključiti: Da, ali to je Veliki Blek, u njemu je to normalno, drugo se ne može niti očekivati. Znam ja da mi svi volimo Bleka (kao i oni što to gorljivo odbijaju priznati!), ali, teško se oteti dojmu, da je ovako značajna epizoda u Blekovu opusu, ipak previše nesređena, da ne kažem površna, za očekivani prijem kod čitateljske publike.
Uz put, pobrkan je redoslijed slika, u trenutku kada gusarski brod, na kojem je i Blek, razara plantažu na Karibima. Slika gdje odnose plijen, na 154. stranici, morala bi doći poslije slika na 155. stranici, gdje plotunima s broda razaraju plantažu. Također se mogu primijetiti, računalna suženja nekih stranica, koje imaju ekstremno izbačene nacrtane detalje (u pravilu ruke u zamahu!) do kraja stranica (tzv. margo), pretpostavljam, zbog nesuglasja Ludensova formata sa originalnim, gdje bi, bez ovog suženja, ti rubni detalji bili odsječeni. Osobito se to suženje primijeti kod izduženih lica likova.
Ovo je svakako jedna od najlegendarnijih epizoda svih junaka iz našeg djetinjstva... Naravno da je naiva, iako bolja od ostalih... Ali barem je sjajno nacrtana, pa taj Mitton je toliko dobar crtač da mi je muka uspoređujući ga sa nekima koji crtaju puno "ozbiljnije" serijale.