Nakon nekoliko godina ponovno sam pročitao 'Posljednju Thulu' i ne mogu se načuditi koliko je to slabašno. Tom dojmu najviše pridonosi poljednja trećina priče, od trenutka kada je Zagor isplovio čamcem u potjeru za Erebusom, do zbrzanog kraja na Herdubreidu, Richterovog ludila i sapuničastog otkrića tajne nestanka Borkovog oca. U tom su se dijelu priče neracionalno trošile stranice: Zagor i Felix tumaraju po Islandu, mimoilazeći (opet u maniri sapunice) jedan drugog, posada Dragoona i Vikinzi se tuku pa zatim prežderavaju i loču s Reykyavičanima i njihovim vlastodršcima... Richter slab i neuvjerljiv protivnik, ni sam ne zna što hoće. Šteta, a bilo je tu potencijala. S druge strane, ova i ovakva priča je otada pa do 'Žezla Tin-Hinan' najbolji Zagor, računajući i razvikanog Burattinijevog 'Kamenog diva' i Bosellijeve 'Hurone'.
Da nije bilo Bosellija, Zagor bi vam bio ukinut prije 20 godina i danas biste ga citali u nekom 3 u 1 IF Edizioni reprintu, a mladji narastaji bi ga stavljali u isti kos s Blekom i Markom. Boselli je spasio Zagora, htjeli to neki priznati ili ne.
Mauro Boselli - presek (Zagor)
Posted - 12/09/2015 : 10:00:04
.jpg)
