| Author |
 Topic  |
|
Willer
stripovi.com suradnik
1300 Posts
Member since 10/08/2003 |
 Posted - 19/08/2015 : 11:31:03
|
Sad sam se još prisjetio što sam čitao o Houdiniju, možda je to bilo u nekom starom broju Fokusa iz sedamdesetih, vrlo zanimljiv časopis iz tog vremena. Bio je jako vezan uz majku dok je bila na ovom svijetu, pa je skeptično, ali bez predrasuda, posjećivao sve tada dostupne medije nakon što je umrla. Nitko ga nije uspio uvjeriti da je ostvario komunikaciju. Rekao je da su sve te poruke tobože od njegove majke, premalo sličile njoj a previše osobnosti tog i tog medija. Kasnije se sa ženom dogovorio da će, tko prije umre, pokušati uspostaviti kontakt s ovim drugim. Međutim, ništa. Ako se dobro sjećam, on je umro prvi (od posljedica udarca šakom u trbuh), ali žena nije prijavila nikakav kontakt.
Međutim, ja smatram da ti mediji mogu biti društveno korisni, premda su u načelu varalice. Mnogi ljudi teško se mire s gubitkom djece. Valjda je suvišno objašnjavati da tako užasnu stvar ne mogu svi proživjeti jednako. Na žalost, postoje tako grozni slučajevi roditeljske reakcije čak i godinama poslije. Ako je u nekim slučajevima, a vrlo vjerojatno jest, uloga medija ta koja bi im mogla olakšati bol, pa ne da ne vidim u čemu je problem, nego potpuno podupirem takve stvari.
Iz istog sam razloga apsolutno protiv jednostranog pljuvanja Međugorja. S Gospom ili bez nje, s komercijalizacijom ili bez nje, ljudi se tamo dobro osjećaju, a neki i ozdravljaju, to su činjenice. Organizam tijekom bolesti nerijetko ovisi o ponašanju bolesnika, pa nije uzalud izmišljen placebo, i ispitivana moć autosugestije. A u vezi ovih prvih, koji se dobro osjećaju, ne vidim zašto bi to ikome trebalo smetati. Razlika i Drugi/Drugo kao nositelj te razlike, jedna je od najljepših stvari ovoga planeta. Iste potrebe zadovoljavamo na različite načine. Međutim nam je često važnije od uočavanja toga, ono svoje predstavljati kao ispravnije, bolje, superiornije. Treba znati uživati Razliku u cjelini, i znati prepoznati gdje prestaje zadovoljavanje svoje potrebe a započinje nasilje nad Drugim, na ovaj ili onaj način. Klica fašizma očito se krije u svima nama, neovisno o uvjerenjima i svjetonazoru. |
Edited by - Willer on 19/08/2015 11:34:46 |
 |
|
|
Willer
stripovi.com suradnik
1300 Posts
Member since 10/08/2003 |
Posted - 19/08/2015 : 12:54:53
|
https://www.youtube.com/watch?v=oveXCII3w30
Na videu poviše, prijespomenuti Houdinijev nasljednik, govori o vjerojatno najbenignijem slučaju kojim se bavio. Riječ je o poznatim vilama iz Cottingleya, čiju je autentičnost zagovarao sir Arthur C. Doyle. Isti onaj čovjek koji je preko Sherlocka Holmesa raskrinkavao navodno demonskog psa iz Baskervillea.
Možda je malo partibrejkerski na ovom topicu reklamirati Randija, u tom slučaju preskočite. |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
.jpg)
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 17/09/2015 : 00:01:35
|
Hmm... možda je vrijeme da se na trenutak odmorimo od političko-socijalnih horora, nesumnjivo najakutnijih, i vratimo na polje onoga što tradicionalno smatramo hororom.
Previše sam umoran da bih sada pisao esej o svom odnosu prema žanru i instancijama horora u svakodnevnom životu. Recimo da me je uvijek zanimala tamna, negativna strana postojanja: sve što smatramo za sablažnjavajućim, neizrecivim, obespokojavajućim. Užasa ima toliko, i naš um jedva da može da ih primi - a nekada su užasi u samom umu. Ne znam. Možda je najveći užas koji se može doživjeti, i koji leži u srcu svih ostalih, svijest o sopstvenoj nemoći, da smo sitni i mali, da nikada ne možemo razumjeti svijet oko nas, da će nas uvijek prevazilaziti i odupirati se našem shvatanju reda i logike. Pretpostavljam da ovdje zapravo mislim na apsurd u Kamijevskom smislu, raskorak između naše težnje da shvatimo, da znamo, da budemo jedinstveni i neko, biće sa svrhom - i svijeta koji to opovrgava. Zapravo, čak ni ne opovrgava, već nas ostavlja u potpunom neznanju. Ne znamo ni ko smo, ni kuda idemo, ni da li smo tek san u snu, kako bi pjesnik rekao. Ova pozicija je istovremeno izvor sveg straha i užasa ljudskog bića, ali i sve njegove hrabrosti, veličine. Da, definitivno slijedim Kamijevu putanju ovdje. Nego, da istaknem - ta zona nepoznatog i neshvatljivog odnosi se i na nas same; mi smo u velikoj mjeri neshvatljivi sami sebi. I tu ne mislim samo na klasično nesvjesno, u frojdovskom smislu, već na jedno neshvatanje čak i svjesnih procesa, nedostatak kritičke svijesti o njima, sposobnost da ih sagledamo iz jedne relativno odmaknute perspektive. Zarobljeni smo... ranim iskustvima, načinima na koje reagujemo, vidimo sebe i druge, na koji sagledavamo svijet, obrascima naše kulture... radi se o determinizmu koji nam dopušta ograničenu autonomiju - u biranju unaprijed isplaniranih alternativa. I to me je dugo užasavalo (pretpostavljam kao dio adolescentske krize identiteta). Vjerovatno ima veze i sa mojim izborem studija: odabrao sam nauku koja pokušava da kritički sagleda ljude, izgradi konzistentne teorije o njima, barem u principu iznad predrasuda i zdravorazumskog mišljenja. Dakle, istovremeno i da ga analizira, razloži, redukuje, ali i da ga poštuje, razumije, prikaže individuum u njegovoj veličanstvenosti. Ova napetost je prisutna od ranih dana psihologije, a i dan danas se proteže kroz nju, čak do nivoa karakternih razlika između studenata. Ali mislim da se ovdje radi o dijalektičkog dopunjavanju suprotnosti: trebamo jedni druge, i objašnjenje i razumijevanje (naročito na polju prakse). elem...
da se vratim na strašne priče. reći ću jednu iz svog ličnog iksustva.
deda je umro. neću da detaljišem, recimo da stanje bilo ozbiljno, ali da je postojala šansa da će živjeti još godinama. nije. propao je za nedelju dana, i umro sedmog dana. bilo ga je strašno gledati takvog: nesposobnog da te prepozna. elem, u toku sahrane, itd., morao sam da budem maksimalno pribran jer je veliki dio ostatka porodice bio u haosu. nosio sam krst, i tako, bilo je posla oko organizacije. sjećam se da mi je palo na pamet kako je ironično da najubjeđeniji ateista i marksista u porodici nosi krst, kao i besmislenost svih narodnih običaja posle smrti - racionalno besmislenih, ali psihološki itekako neophodnih ožalošćenima. dan nakon sahrane, morao sam da odem. kada sam došao cimera nije bilo, izgleda da je opet skipao kući da ga mAjka kljuka sarmama. hehe. atmosfera je bila prilično sumorna - našao sam se, kasnije, sa jednim prijateljem, ali sam samo tmurno sjedio i gledao u tačku na zidu, pa sam otišao uz izvinjenje.
e, onda je pao mrak. spavao sam sam u sobi, usljed već spomenutog odsustva cimera. u nekom momentu sna, nikako ne mirnog - postao sam svjestan, u određenoj mjeri. vidio sam samo mrak, svuda oko sebe. ne običnu tamu već neku vrstu... komešanja, migoljenja, sijenki u sijenkama. glava me je užasno bolila i nisam mogao jasno da razmišljam: bio sam u izuzetno sugestivnom stanju. nad čitavom sobom kao da se prostirao neki sablasni sjaj - tako nejasan da nisam bio siguran da zaista postoji, da nije riječ o iluziji mog preopterećenog mozga... sijenke, konture, sve se to komeša i stapa sa užasnim bolom u glavi...
e onda sam osjetio kao da me neko posmatra. osjećaj je bio užasan - u klasičnom horor smislu violacije stvarnosti, da se desilo nešto nespojivo sa normalnom stvarnošću. nema nikoga u sobi sem mene. a opet osjećam da me neko posmatra, i da me taj pogled probija i da drhtim od glave do pete. nakon nekog vremena panike, osjetio sam da pogled potiče sa vrha plakara - jedna od sijenki u sijenkama, tamnija od ostalih. samo prokleto sugestivni crni oblik sklupčan na vrhu tog plakara, neodređen i upravo zato sposoban za neopisivu stravu. kao da su tu bila i dva oka - ognjena, gotovo mačja, sjajna, ali istovremeno prekrivena koprenom koja je pokrivala sve unaokolo.
onda sam se probudio. srce mi je lupalo - pa, možete zamisliti, kao da želi da iskoči iz grudnog koša i zbriše brzinom munje. u momentu buđenja svijest mi je preplavilo panično ubjeđenje stvarnosti viđenog - da je u sobi zaista neko i da me posmatra, prodire u mene pogledom. trebalo mi je neka dva minuta da se smirim, onako preznojen, i ubijedim sebe racionalnim argumentima da nema nikoga u sobi.
i tako... naravno da se samo radi o manifestaciji potisnutog stresa... snu... ali preživljeni užas je bio stvaran.
poenta je da treba naći bolje načine nošenja sa stresom, i da čudovišta, ah, rađa san razuma. |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 17/09/2015 : 00:07:46
|
genijalan si, piši posvuda i što više, super te čitati..i tako sam se naježila da sam se opet otklizala malo niže u naslonjaču..he, he.. |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
|
badseed
Junior Member
308 Posts
Member since 11/06/2009 |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
|
|
Topic |
|
|
|
Horror Topic
