| Author |
 Topic  |
|
trolodtroje
Advanced Member
3277 Posts
Member since 14/09/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 21/02/2016 : 09:23:41
|
Soba (Room), r. Lenny Abrahamson, Irska / Kanada, 2015.
Za razliku od razvikanijih ovogodišnjih oskarovskih kandidata, favoriziranog Povratnika, tezičnog Spielbergova Mosta špijuna, precijenjenog Scottova Marsovca i bombastičnog Millerova Mad Maxa: Divlja cesta, psihološka egzistencijalna drama s elementima melodrame Soba uživa status svojevrsnog "spavača".
Naime, riječ je o filmu koji se ne može reklamirati ni zvučnijim glumačkim imenima, ni raskošnim specijalnim efektima, ni atraktivnim dizajniranjem površine Marsa, niti (slobodnom) ekranizacijom istinitih događaja koji bi k tome bili vezani za intrigantne detalje iz američke i svjetske povijesti.
No posrijedi je ostvarenje koje ima ono što je za svaki film najvažnije, a to su odlično predočeni i psihološki iznijansirani likovi, njihove vrlo intrigantne drame i međuodnosi, efektno sročen scenarij s naracijom odličnog ritma, te sugestivna, zrela i promišljena režija koja najveću pozornost posvećuje onom najvažnijem, emotivnim stanjima likova i njihovim relacijama.
Za četiri najvažnija Oscara nominirano djelo, za glavnu ulogu u kojem je Brie Larson već zasluženo nagrađena Zlatnim globusom, temeljeno je na istoimenom romanu irsko-kanadske spisateljice Emme Donoghue, koje je u godini objavljivanja 2010. ušlo u najuži izbor za nagradu Man Booker.
U romanu i filmu predočenima iz perspektive petogodišnjeg dječaja Jacka kojeg izvrsno tumači nevjerojatno prirodni Jacob Tremblay, kojem je pak nezasluženo izmakla barem oskarovska nominacija, ulazimo u traumatični intimni svijet još uvijek mlade Joy Newsome zvane Ma, koju sa sinčićem Jackom zatječemo u nevelikoj prostoriji koju oni zovu Soba.
Njihov čitav život odvija se u toj prostoriji, koja bi se doimala poput postapokaliptičnog skloništa kojem je jedino "oko" u vanjski svijet krovni prozorčić, da nije televizora na kojem Jack gleda crtiće, obrazovni program i vijesti, te preko kojeg ga Ma upoznaje s vanjskim svijetom i podučava o nekim temeljnim znanjima.
Na samom početku Jacka i Ma zatječemo u gotovo idiličnim trenucima igre i svakodnevnih kućnih te obiteljskih rituala, i sve se čini normalnim do trenutka u kojem se ne začuje buka pred vratima, i u kojem Ma smjesta Jacka pošalje da se pred posjetiteljem skrije u ormar.
Kad u prostoriju uđe bradati muškarac razmjerno prijetećeg držanja, mi o njemu isprva nećemo doznati ništa više od onog što zna i kako ga doživljava Jack koji ga promatra kroz "žaluzine" ormara, što je vrlo inteligentno scenarističko i redateljsko rješenje.
Postupno ćemo, ipak, kroz razgovore Jacka i Ma otkriti da je riječ o čovjeku kojeg Ma zove "Stari Nick", te kojeg se i ona i klinac s razlogom boje. Naime, "Stari Nick" je još prije sedam godina na prijevaru oteo Joy i otada ju drži u zatočeništvu, a prije pet godina joj je napravio sina kojeg ona neizmjerno voli i kojeg bi pod svaku cijenu željela izbaviti iz takvog neljudskog i traumatičnog okruženja koje intenzivno asocira na ono koje je svojoj žrtvi kreirao Josef Fritzl.
Nakon što ga jednom bezuspješno pokuša "Starom Nicku" lažno prikazati kao ozbiljnije bolesnog klinca koji smjesta mora na hitnu, Joy ga odmah potom također lažno svom zlostavljaču prikaže kao mrtvog, te ga ovaj zamotanog u sag iznese iz Sobe, pa dječak zahvaljujući slučajnom prolazniku uspije pobjeći.
No tada, točno na polovici filma, počinje druga vrsta njegove ali i majčine traume, jer će nakon i njezina oslobađanja oboje dospjeti u dom Joyinih u međuvremenu razvedenih roditelja, oca Roberta koji dječaka nikako neće moći prihvatiti kao unuka, i majke Nancy koja će spremno početi skrbiti o Jacku i koju će on ubrzo zavoljeti.
Kompleksan, neopisivo tjeskoban i traumatičan intimni svijet dvoje središnjih likova redatelj Lenny Abrahamson, potpisnik hvaljenih ali kod nas nedistribuiranih drama What Richard Did i Frank, sa scenaristicom Emmom Donoghue koja je obradila vlastitu prozu, kreira iznimno pomno i temeljito, svakom detalju posvećujući najveću moguću pozornost, stvarajući vrlo sugestivno ozračje te majstorski koristeći skučeni i realno klaustrofobični prostor Sobe u kojem kreira čitav mikrosvijet za koji je gledatelju kasnije, baš kao i Jacku, nejasno kako je toliko toga u njega moglo stati.
Krupni planovi traumatiziranih protagonista izmjenjuju se s blizim planovima, a u njihovu suočenju s izvanjskim svijetom najprije slijede dalji planovi a tek postupno polutotali i totali.
Ambijentiranje drugog dijela priče u dom Joyinih roditelja također je izvrsno izvedeno, baš kao i profiliranje niza novih likova. Osobito je dojmljivo vođenje likova i gradiranje mijena njihovih psihičkih stanja, koja variraju u rasponu od gotovo autistične povučenosti do suicidalnih poriva uzrokovanih nemogućnošću nošenja s novim životom, (ne)prihvaćanjem od nekih članova obitelji i agresivnošću medija.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
kiky
stripovi.com suradnik
7368 Posts
Member since 17/07/2003 |
Posted - 21/02/2016 : 10:36:18
|
ROOM te drži na rubu suza cijelo vrijeme. ta soba je bila njihova tamnica, ali također i cijeli jedan strogo kontrolirani svijet, ne samo za malog jacka nego i za joy... mali svijet određen pravilima i strogim dnevnim ritualima. stoga susret sa vanjskim/vanjskim svijetom, nakon bijega iz sobe, bez obzira koliko velik i nepredvidljiv bio, biva ujedno i traumatičan za oboje te rezultira svojevrsnim (emocionalnim) slomom za glavne protagoniste. no povratka u sobu više nema... veliki svijet, iliti Veliki Drugi je tu i samo čeka da se u njega spremno uroni...
sjajan film koji će se dugo pamtiti. |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/02/2016 : 11:23:21
|
Apsolutno, ali je nije dobio, što je prilična nepravda.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
FrancoNero
Starting Member
16 Posts
Member since 16/11/2011 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/02/2016 : 12:37:22
|
Joy, red. David O. Russell, SAD, 2015.
Ako bi se sudilo prema prestižnim i najpopularnijim, ali često i dvojbeno vjerodostojnim filmskim nagradama Oscar i Zlatni globus, reklo bi se da je scenarist i redatelj David O. Russell filmaš koji jednostavno ne može promašiti. Štoviše, tijekom posljednjih šest godina otkad je intenzivirao svoje bavljenje filmom, Russell je praktički predodređen za barem nominacije, ako već ne i osvajanje pozlaćenih akademijinih statua i Zlatnih globusa. To u određenoj mjeri manje govori o kakvoći i ujednačenosti njegova autorskog rukopisa i opusa, a više o ziheraštvu i mediokritetstvu onih koji odlučuju o spomenutim nagradama. Također, to svakako ne znači da je Russell slab ili nezanimljiv filmaš, upravo suprotno, ali upućuje na ukuse, preferencije i trendove koji dominiraju u američkoj Akademiji filmskih umjetnosti i znanosti te u Holivudskoj asocijaciji stranih novinara koje dodjeljuju Oscare i Zlatne globuse.
David O. Russell je filmaš koji je nakon solidnih ali ni po čemu osobito pamtljivih primarno komično intoniranih naslova "Spanking the Monkey" i "Igranje sa sudbinom", pozornost filmofila prije sedamnaest godina privukao odličnom satiričnom pustolovnom antiratnom dramom "Tri kralja". Na elemente nadrealizma oslonjena, izrazito alegorična, inteligentno subverzivna i ne samo u naslovu biblijskom simbolikom prožeta storija o tragikomičnim doživljajima trojice američkih vojnika u Zaljevskom ratu Russella je predstavila kao vrlo zanimljivog, promišljenog pa i hrabrog autora koji ima što reći i zna kako to učiniti na redateljski siguran i nadahnut te atraktivan i provokativan način. Unatoč kritičarskom uspjehu filma, nakon "Tri kralja" se činilo da se neosporno vrlo inteligentan umjetnik u Hollywoodu ne uspijeva snaći, jer je do njegova sljedećeg projekta, šarmantne, filozofične i duhovito bizarne romantične screwball komedije "Ja volim Huckabees" prošlo punih pet godina, a do narednog igranofilmskog još čitavih šest.
Nakon što je u spomenutim "Huckabees..." demonstrirao razvijen osjećaj za rad s glumcima, što će postati konstanta Russellova autorskog rukopisa, uslijedila je izvrsna egzistencijalna sportska drama "Boksač", nastup u kojoj je Christianu Baleu donio zacijelo tek prvog glumačkog Oscara. "Boksač" se pokazao iznenađujuće zrelim i slojevitim ostvarenjem koje imponira na više razina. I kao žanrovski dosljedna sportska priča o usponu "preko trnja do zvijezda", i kao snažna socijalna drama koja osvaja naturalističkim ugođajem, vjerodostojnošću i gotovo dokumentarističkim verizmom, i kao slojevita storija o kompleksnom i višeznačnom odnosu dvojice polubraće koji su i po cijenu krajnje autodestruktivnosti i propasti usmjereni jedan na drugog, te napokon i kao galerija slikovitih i životnih likova obilježenih neuglednim fizionomijama, grubim manirama i kočijaškim rječnikom. Zahvaljujući uspjehu "Boksača" Russellu su se konačno širom otvorila vrata holivudskih studija, pa je već dvije godine kasnije realizirao humornu romantičnu dramu "U dobru i u zlu", glavna uloga u kojoj je trenutno najvrućoj holivudskoj ženskoj glumačkoj zvijezdi Jennifer Lawrence pored akademijine nagrade za najbolju glavnu žensku ulogu donijela i Zlatni globus u istoj kategoriji.
Obzirom da je posrijedi na romanu Matthewa Quicka temeljen film u kojem su tri središnja lika obilježena psihijatrijskim dijagnozama i mentalnim poremećajima, "U dobru i u zlu" je sasvim solidno ostvarenje, no nažalost ne i više od toga. Cjelina se doima poput spoja nekoliko epizoda neke humoristične serije, a posrijedi je i odveć kalkulantsko mainstream-djelo koje u završnici otklizava u pretjeranu trivijalnost, pri čemu su problematične i ne osobito uvjerljive karakterne transformacije likova, baš kao i posve predvidljiva priča s donekle površnom sentimentalnošću i posezanjem za reality-showom u završnici. Pored Russellove senzibiliziranosti za tematiziranje priča o ljudima s ruba društva smještenima u jasno zadan i neveseo socijalni kontekst, i ovdje je do izražaja došao autorov rad s glumcima, jer su i dotad mahom prosječan Bradley Cooper i veliki Robert De Niro, koji se tijekom posljednjih 15-ak i više godina počeo kompromitirati nastupima u kakvoćom mahom zanemarivim komedijama, konačno ostvarili jako dobre nastupe.
Nakon vrhunca dosegnutog "Boksačem" uslijedilo je Russellovo prizemljenje među stalni krug glumačkih suradnika s kojima radi zanimljive, inteligentne, prilično kompetentne i lako gledljive, ali i po malo čemu pamtljive te u cjelini dobrano mediokritetske i precijenjene filmove. Takvo je i njegovo pretposljednje ostvarenje, krimi-drama "Američki varalice" u kojoj je inicijalno vrlo intrigantna drama smještena u scenografski, ikonografski i kostimografski dojmljivo rekreirano razdoblje kraja 70-ih mjestimice nepotrebno razblažena pretjeranim skretanjem u crnohumornu komediju i satiru koja povremeno tendira karikaturalnosti. U ekranizaciji istinitih događaja o problematičnoj FBI-jevoj operaciji nazvanoj Abscam, Russell i suscenarist Eric Warren Singer spretno u priču uvode slikovite i određenim ekscentričnostima obilježene likove, podjednako muške i ženske iako je konstantan ironijski žalac izraženiji kod muških likova. U njihovu profiliranju središnji su motivi samozavaravanja, nerealnih ambicioznosti, dekadentnih poriva, formalnih života uz žene koje ne vole i posljedično tome odabranih življenja u manjim ili većim lažima.
Od "Boksača" naovamo Russell se pokazuje dosta vještim u predočavanju slikovitih obiteljskih zajednica, u oslikavanju kojih nažalost prečesto poseže za bizarnostima, kartikaturalnošću pa i groteskom. Time likove s jedne strane čini ljudskijima, simpatičnijima i komunikativnijima, no s druge strane ublažava dramsku tenziju a s treće stvara neželjen dojam artificijelnosti, neuvjerljivosti i teatralnosti. Razvidno je to i u njegovu recentnom djelu, humornoj drami "Joy" za naslovnu rolu u kojoj je odlična Jennifer Lawrence nagrađena Zlatnim globusom i u vrijeme pisanja ovog teksta nominirana za Oscara. Opet je posrijedi storija smještena u slikovit obiteljski milje i sjajno rekonstruirano razdoblje kraja 80-ih, sa zanimljivom galerijom u nekim slučajevima usiljeno pomaknutih likova i dovoljno intrigantnom pričom koja se može opisati kao varijacija "Pepeljuge" u kontekstu ostvarivanja "američkog sna" te medijske i korporativne Amerike onog vremena.
U priči o na neobičan način razvedenoj mladoj ženi i majci koja s odmakom od 17 godina odluči uz veliki financijski rizik pokušati ostvariti svoje djetinje potencijale u kojima ju je ohrabrivala baka, Russell poseže za koječim, od elemenata screwballa preko kritike ovisnosti gledateljstva o sapunicama, zbivanja u kojima i metafilmski križa s unutarfilmskom stvarnošću, do satirične kritike medijskog i poslovnog miljea. Režija je razigrana i sugestivna, Jennifer Lawrence suvereno na plećima nosi čitav film koji je zabavan i vrlo šarmantan, a glumački nastupi su redom raspoloženi i nenametljivo autoironični. No posrijedi je i dramaturški ne sasvim uredna cjelina u kojoj neki učinkovito uvedeni likovi i narativni odvojci bivaju upadljivo zapostavljeni i zanemareni, u kojoj bizarnosti kvare odnose među likovima kao i dramsko-narativnu kompaktnost, te koja konstantno vrluda u površnim i nedovoljno osmišljenim segmentima kakvi su oni s otkrićem protagonistice da je žrtva poslovne prijevare, te s njenim odnosima s ljubomornom polusestrom i očevom novom partnericom koju tumači neiskorištena Isabella Rossellini.
Nakon svega rečenog, valja se nadati da će se David O. Russell u svom sljedećem projektu vratiti ambicioznosti i formi kakve je demonstrirao u izvrsnom "Boksaču".
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 26/02/2016 : 12:55:23
|
Preminuo je Tony Burton iz serijala o Rockyju i Napada na policijsku postaju 13 
 |
These pretzels are making me thirsty... |
Edited by - dante on 26/02/2016 12:55:42 |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 26/02/2016 : 22:55:29
|
From acclaimed director Derek Cianfrance, (BLUE VALENTINE, A PLACE BEYOND THE PINES), and based on the extraordinary best-selling novel from M.L Stedman, THE LIGHT BETWEEN OCEANS, is a beautiful yet heart-breaking story of love and sacrifice.
On a remote Australian island in the years following World War I, lighthouse keeper Tom Sherbourne (Michael Fassbender) and his wife, Isabel (Alicia Vikander), discover a boat washed ashore carrying a dead man and a two-month old baby.
Rescuing the infant, they make the decision to raise her as their own but the consequences of their choice prove to be devastating.
Also starring Rachel Weisz and produced by David Heyman and Jeffrey Clifford, The Light Between Oceans will be released later this year.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/02/2016 : 09:49:38
|
Dankinja (The Danish Girl), red. Tom Hooper, SAD / Velika Britanija / Belgija / Danska / Njemačka, 2015.
O tome da članovi Akademije filmskih umjetnosti i znanosti pri dodjeljivanju unatoč svim prigovorima trajno najpopularnije i najutjecajnije filmske nagrade Oscar preferiraju određene teme i priče, odavno cvrkuću i vrapci na granama drveća oko multipleksa.
Osim odavanja priznanja djelima koja nerijetko na površan i patetičan način veličaju tzv. "prave američke vrijednosti" i "american way of life", u paru s čime pak idu manje ili više promišljene kritičke rekapitulacije traumatičnih mjesta iz američke povijesti kakva su recimo vijetnamski, zaljevski ili rat u Iraku, afirmiraju se ostvarenja koja preispituju društvenu podsvijest i ukazuju na malformacije rasizma, ksenofobije, militarizma itd.
Također, favoriziraju se stvarne ili fiktivne biografske drame o tjelesno ili mentalno hendikepiranim osobama koje su pronašle načine da nadvladaju svoje nedostatke ili se barem uspješno nose s njima, sportske drame snažnog socijalnog konteksta o osobitim pojedincima koji uspijevaju nadići vlastita ograničenja, kao i raskošno producirane adaptacije literarnih predložaka s poželjno intrigantnim i angažiranim pričama smještenim u pedantno rekonstruirana razdoblja iz prošlosti.
U posljednju navedenu kategoriju ove godine osim Haynesove "Carol" spada i biografska romantična psihološka egzistencijalna drama "Dankinja" redatelja Toma Hoopera, ostvarenje koje udovoljava i nepisanom ali poželjnom uvjetu afirmacije manjinskih seksualnih skupina, transrodnih i transseksualnih osoba te njihovih sloboda i prava.
Slično mladoj Therese u filmu "Carol", samog sebe i svojih intimnih mijena isprva se stidi i mladi slikar Einar Wegener kojeg vrlo dobro tumači Eddie Redmayne, protagonist na istoimenom romanu Davida Ebershoffa temeljene "Dankinje", fikcijski dopisane i izmijenjene storije o braku i životima danskih slikarica Einara (Lili Erbe) i Gerde Wegener.
Gerda i njen suprug Einar Wegener (Eddie Redmayne) daroviti su slikari koji sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća žive u Kopenhagenu, gdje od svoje umjetnosti mogu pristojno živjeti.
Točnije, mogu živjeti od Einarova slikanja pejzaža, dok je portretistica Gerda stalno u drugom planu i zanemarivana pa i omalovažavana od strane galerista i otkupljivača slika, ponajviše zbog same činjenice što je žena.
Dakako, to joj nitko neće otvoreno reći, već joj se prigovara da još nije pronašla "svoju temu" i da su joj slike nezanimljive. Gerda i Einar se iskreno vole još od mladih dana, njihovi su osjećaji snažni i uvjerljivi, i oni si u svemu pružaju međusobnu potporu.
Kad Gerdi u slikanju jednog ženskog portreta zbog spriječenosti dotične djevojke zatreba zamjenski model, u ženske čarape i cipele spremno uskoči Einar, kojeg smjesta s mješavinom ugode i prestrašenosti iznenadi vlastiti doživljaj ženskih odjevnih detalja na sebi.
Očekivano, to će biti tek početak njegova dugog te i psihički i fizički zahtijevnog i mukotrpnog puta do otkrivanja svoje prave prirode i onoga što manje ili više svjesno od malih nogu nosi u sebi. Njegovo odijevanje u ženu za potrebe poziranja supruzi tako će najprije poslužiti kao njihova zajednička ideja za društvenu igru u kojoj će kreirati izmišljeni lik Einarove rođakinje iz provincije Lili Elbe, te istu predstaviti na zabavama.
No Einar će smjesta unatoč ne uvijek spretnom hodu i ne uvijek uvjerljivim ženskim manirama početi privlačiti pozornost muškaraca, među kojima i mladog Henrika (Ben Whishaw), koji će u njemu prepoznati muškarca ali ipak prihvatiti gej-trans igru.
Dakako, ispočetka nedužna zabava ubrzo će poprimiti dimenzije najprije Einarove intimne tjeskobno-humorne drame, da bi naposljetku došao u pitanje i njegov brak s Gerdom, koja će mu vođena istinskom i dubokom ljubavlju u svemu pružati iskrenu potporu, makar tom potporom uništavala samu sebe.
Gerda je najzanimljiviji, najslojevitiji i najintrigantniji lik, ona je zapravo Dankinja iz naslova, jer se Einarova transformacija u ženu imenom Lili svodi na razmjerno stereotipna preodijevanja i nelagodno-koketne grimase s osmijesima.
Ono što u filmu ponajviše imponira su maestralna komponiranja u pravilu dubinskih kadrova, izrazito estetizirane te likovno promišljene, zaokružene i nerijetko začudne kompozicije ponajviše oslonjene na slikarstvo.
U samoj priči dosta je toga izmijenjeno u odnosu na stvarnost, od činjenice da Lili nije umrla nakon druge operacije presađivanja spolovila već nakon pete, do toga da se Gerda poništenjem braka razvela od Einara, odnosno da mu nije pružala bespogovornu potporu sve do smrtnog trena kako je prikazano u filmu.
Spomenute izmjene s jedne strane pridonose dodatnoj nepotrebnoj romantizaciji i zaslađivanju ionako dovoljno romantične priče, a s druge umanjuju intrigantnost koja se mogla ostvariti realističnijim i slojevitijim prikazom Gerdina lika, lika žene koja je nehtijući u svom suprugu najprije probudila, a potom vjerujući da je sve bezazlena šala i igra u određenoj mjeri potencirala žensku prirodu.
Takva Gerda u odličnoj interpretaciji za Oscara zasluženo nominirane Alicije Vikander (nominacija za sjajnu ulogu u "Ex Machini" Alexa Garlanda neopravdano je izostala) bila bi i tragičniji lik, jer se ovako njena stanja svode na razumijevanje suprugovih postupaka, uz povremena negodovanja i suzne oči pri sazrijevanju svijesti da gubi bitku i da joj se muž - čija je psihofizička drama također trebala biti slojevitija i dublja - pretvara u najbolju prijateljicu.
Očekivano, Hooperova režija je naglašeno stilizirana i atmosferična, fotografija Dannyja Cohena ("Kraljev govor") je sfumatozna i koloristički prenapregnuta do pucanja, a glazba Alexandrea Desplata ("Igra oponašanja", "Hotel Grand Budapest") efektno prati i podcrtava emotivna stanja i drame protagonista. I sve bi bilo odlično da je Einarova / Lilina intimna psihološka drama intenzivnija, intrigantnija i manje stereotipna.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/02/2016 : 09:54:28
|
Dva featurettea o "Dankinji", razgovor s Redmayneom te s njim i Alicijom Vikander:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/02/2016 : 09:58:55
|
Razgovor s ekipom filma, Alicia Vikander o podučavanju ženskim manirama Eddieja Redmaynea i duži razgovor s njom o radu na filmu i ulozi, o ulascima u likove, suradnji s redateljem itd.:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
FrancoNero
Starting Member
16 Posts
Member since 16/11/2011 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/03/2016 : 19:44:40
|
Što je najbolje, nitko ga ne prepoznaje, ili barem izgleda tako.
A kako naslov kaže, ovo je za topic Gentleman.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11929 Posts
Member since 24/04/2012 |
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/03/2016 : 23:50:13
|
Prepoznao/la ga je vlasni/k/ca mobitela, ali nitko drugi. Ali tim bolje, inače ne bi bio cool.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29625 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 06/03/2016 : 21:45:20
|
quote:
Originally posted by supermark
Glumac koji je najviše propao u povijesti hollywooda
Zadnjih deset godina snima sama sranja...
Skoro i 20 ako cemo biti iskreni 
Pravi De Niro je umro tamo negdje sredinom-krajem 90-tih, ovo je njegov infantilni brat blizanac. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
swamp thing
Advanced Member
.jpg)
Bosnia and Herzegovina
4078 Posts
Member since 05/08/2009 |
Posted - 06/03/2016 : 22:36:07
|
quote:
Originally posted by dante
quote:
Originally posted by supermark
Glumac koji je najviše propao u povijesti hollywooda
Zadnjih deset godina snima sama sranja...
Skoro i 20 ako cemo biti iskreni
Pravi De Niro je umro tamo negdje sredinom-krajem 90-tih, ovo je njegov infantilni brat blizanac.
Mislim da je Paćino još više... oni su kao ona scena iz Nadrealista kad istražuju ima li života na dnu mora, pa penzionerke kažu da nisu oni dno, već su ispod njih još rudari i prosvetni radnici  |
|
|
|
swamp thing
Advanced Member
Bosnia and Herzegovina
4078 Posts
Member since 05/08/2009 |
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
