Ne bih se složio da je sranje od epizode. Inače sam pristalica onoga tradicionalnoga Bonellija, ali kod Dylana mi paše ovaj nekakav refresh serijala. Barbatove priče su psihodelične i teške za čitanje ali u njima uvijek ima neka metafora i to mi je zanimljivo i u ovoj priči. Od samoga početka imaš nekakav osjećaj kako se Dylan osjeća radi tog refresha serijala. U prvih desetak stranica imamo eksploziju emocija i skroz te ubaci u priču. Super je ispričala kako se sve važne stvari u Dylanovu svijetu mijenjaju i kako na sve te promjene gleda sam Dylan. Sve to su braća Cestaro odlično nacrtala i jedino je šteta šta nismo to vidjeli u gigant ediciji. Ok, priznajem da je kraj malo neuvjerljiv i već viđen, ali mislim da za samu priču to i nije bitno (izuzimam zadnju stranicu). 8/10
Meni ova epizoda uopće nije toliko loša, pravo osvježenje u odnosu na isprazne priče novijeg perioda. Ima ovdje svega, od egzorcizma do traženja poveznice između majčinstva, puberteta i ludila. Ono što mi prvo pada na pamet je preispitivanje besmislenosti rađanja djeteta koje je unaprijed osuđeno na smrt, i pubertetsko- luđačka faza čija su obilježja sebičnost, oholost, hiperseksualnost i neodgovornost. Nema snažnih poruka niti odgovarajućeg raspleta, ali ni dosadnih monologa i prepričavanja. Priča je bazirana i na nekim poznatim filmovima poput "Egzorcista" ali to čini na istovremeno otvoren i nenametljiv način. Što reći za dvojac M&G? Provjereni majstori slashera, neprikosnoveni vladari oštrice i mlazova krvi.
Nakon novog čitanja nisam toliko impresioniran ovom epizodom kao prije. Priča mi je i dalje više nego solidna, ali daleko je ovo od vrhunaca Dylan Doga. Više nego zanimljiva tema s iznenađujućim obratom. Za razliku od priče, scenariju fali dubina. Tu je sve nekako plitko, linearno, svjetlosnim godinama udaljeno od Sclavijevih minijatura. Nisam shvatio ono kad se čuvarica pretvori u šišmiša, s glavom figure lovca u šahu i odleti, navodno oslobođena. S tom scenom je Chiavi pokušao nešto dublje reći, ali ne kužim što? Za razliku od recenzenta, sviđa mi se način na koji se Smrt ponaša. Ona se igra s nesretnim Harveyom i samo se pravi naivna. Također, komplimenti koje mu daje su cinični i omalovažavajući. Neki navode da je scena s Smrti kao dilerom dokaz da je sve njen plan, ali to nije tako. Ubojica je tu samo kupio drogu s kojom će se predozirati i nema nikakvih naznaka da se smrt osobno prije uplitala. Mislim da je izgledom dilera scenarist samo želio prikazati ih kao Smrt osobno jer oni i prodaju smrt. Završna scena je vrhunac. Pa gdje ćeš veće kazne od one koja je zadesila Harveya, koji je zaglavio u ništavilu VJEČNO! Ono što je sigurno, imat će dovoljno vremena za razmišljanje o svojim postupcima.
Roi! Crtač kojem sam redovito prisiljen dati visoke ocjene, a gadi mi se njegov crtež. Za usporedbu, Mari, npr. ima specifičan i na prvu sličan stil, ali to je samo na prvu. Mari je umjetnik, Roi nije. Roijev crtež je mučan, odvratan i monoton. Fali živahnosti. Jednostavno me ubija u pojam pri čitanju, usiše sav optimizam i volju iz mene. Dakle, po prenošenju negativnih osjećaja na čitatelja, Roi je broj 1 u Bonelliju, ali to samo pali kod određenih vrsta priča, što kod ove epizode baš i nije slučaj. Ovdje ponegdje briljira, ali ima i scena gdje se ne može razlučiti šta je nacrtano, kao kod borbe s medicinskom sestrom. S zadovoljstvom i potpunim pravom mu, objektivno, dajem lošu ocjenu. Konačno! Naslovnica efektna i atraktivna. Ne smeta mi taj Dylanov pištolj, iako je istina da je scena zbog toga pomalo glupava.
@Spock Meni Partija sa smrću ostaje u sjećanju kao jedna od najzabavnijih Dylanovih priča. Svatko se sprda sa svakim, a Roiev mračni crtež takvom scenarističkom pristupu daje posebnu čaroliju. Izdvojio bih sljedeći dijalog:
Smrt: Budući da ne možeš odlučiti, učinit ću to ja za tebe. Kraljica je tvoja žena, a lovac...tvoj prijatelj Kevin Brian. Tako ću oba goluba srediti odjednom. Harvey: Š...Što hoćeš reći? Smrt: Ništa, ništa
@Spock Meni Partija sa smrću ostaje u sjećanju kao jedna od najzabavnijih Dylanovih priča. Svatko se sprda sa svakim, a Roiev mračni crtež takvom scenarističkom pristupu daje posebnu čaroliju. Izdvojio bih sljedeći dijalog:
Smrt: Budući da ne možeš odlučiti, učinit ću to ja za tebe. Kraljica je tvoja žena, a lovac...tvoj prijatelj Kevin Brian. Tako ću oba goluba srediti odjednom. Harvey: Š...Što hoćeš reći? Smrt: Ništa, ništa
Zabavna definitivno! Baš zbog toga Roijev crtež ne odgovara priči.
Meni kod Roija samo smeta što su mu u scenama akcije likovi statični, i što kada crta pokrete često koristi one linije oko likova koje izgledaju bezveze (npr. u Klubu strave). Nekad zna da zamrlja pa ne može da se razazna šta je šta (početak Arakni).
U svemu ostalome je tata-mata, onako kako jedna istinska horor priča treba da izgleda - najdosledniji je žanru. Zato jedva čekam UT, ono je perfekcija za sve ljubitelje horora i jeze. Nije mi uvek za ocenu 10, zavisi i od epizode i nadahnuća (primeti se kada crta lošije), ali to je jedan od crtača kome se uvek obradujem kad treba da pročitam epizodu koju je on crtao.
Primetio sam i da na ulicama ne crta ljude, ili to čini jako retko. Iz nekog razloga njegov London deluje pusto poput grada duhova, ili Londona iz Poslednjeg čoveka na zemlji.
roi je ako mene pitate ovaplocenje dilana...dakle dilan=roi niko ne zna bolje atmosferu beznadja nacrtati
Da, Roi je genijalan u Dylanu. Kod nekih njegovih stripova osjetim jezu kad ih čitam i ne mogu ih citati bilo kad. Totalno upadnem u pricu kad čitam strip koji je on crtao.
Meni kod Roija samo smeta što su mu u scenama akcije likovi statični, i što kada crta pokrete često koristi one linije oko likova koje izgledaju bezveze (npr. u Klubu strave). Nekad zna da zamrlja pa ne može da se razazna šta je šta (početak Arakni).
U svemu ostalome je tata-mata, onako kako jedna istinska horor priča treba da izgleda - najdosledniji je žanru. Zato jedva čekam UT, ono je perfekcija za sve ljubitelje horora i jeze. Nije mi uvek za ocenu 10, zavisi i od epizode i nadahnuća (primeti se kada crta lošije), ali to je jedan od crtača kome se uvek obradujem kad treba da pročitam epizodu koju je on crtao.
Primetio sam i da na ulicama ne crta ljude, ili to čini jako retko. Iz nekog razloga njegov London deluje pusto poput grada duhova, ili Londona iz Poslednjeg čoveka na zemlji.
Slažem se sa svime izuzev toga da se ne obradujem kad vidim da je on crtao. Ne osporavam kvalitete njegova crteža, a odgovara baš onim mučnim, jezivim i gadežljivim pričama kakve ne volim.
A dobro spock, doživljaj crteža je subjektivan. Meni je Roi izvrstan, premda ima i lošijih radova poput Kluba strave (kao što je jocko primjetio). Od značajnijih Dylanovih crtača najslabiji mi je Freghieri. Njegov stil mi je totalno promašen za DD- dosadno statičan i sladunjav.
A dobro spock, doživljaj crteža je subjektivan. Meni je Roi izvrstan, premda ima i lošijih radova poput Kluba strave (kao što je jocko primjetio). Od značajnijih Dylanovih crtača najslabiji mi je Freghieri. Njegov stil mi je totalno promašen za DD- dosadno statičan i sladunjav.
Roi je odlican kad se malo potrudi i dobro je Spock uocio da mu ne odgovaraju sve epizode. Ne slazem se da je Roi=Dylan, kod mene ce uvek biti Stano=Dylan.
Freghieri je na pocetku bio odlican (Dogodilo se sutra, DD&MM prvi dio), ali je stvarno statican i najbolje mu stoje one ultra-detektivske price.
Piccatto je bio fantastican, ali kad mu se promenio stil izgubio je puno fanova. Iako meni i noviji stil nije tako los.
Od prvih crtaca, najuzasniji je svakako Ugolino Cossu. Prava strava i uzas. Cak i M&G meni nisu tako losi, posebno kad ima puno krvi.
A dobro spock, doživljaj crteža je subjektivan. Meni je Roi izvrstan, premda ima i lošijih radova poput Kluba strave (kao što je jocko primjetio). Od značajnijih Dylanovih crtača najslabiji mi je Freghieri. Njegov stil mi je totalno promašen za DD- dosadno statičan i sladunjav.
Roi je odlican kad se malo potrudi i dobro je Spock uocio da mu ne odgovaraju sve epizode. Ne slazem se da je Roi=Dylan, kod mene ce uvek biti Stano=Dylan.
Freghieri je na pocetku bio odlican (Dogodilo se sutra, DD&MM prvi dio), ali je stvarno statican i najbolje mu stoje one ultra-detektivske price.
Piccatto je bio fantastican, ali kad mu se promenio stil izgubio je puno fanova. Iako meni i noviji stil nije tako los.
Od prvih crtaca, najuzasniji je svakako Ugolino Cossu. Prava strava i uzas. Cak i M&G meni nisu tako losi, posebno kad ima puno krvi.
Hvala Nego spomenuo si većinu, a nisi meni najbolje: Casertana i Brindisija!
Originally posted by Spock Hvala Nego spomenuo si većinu, a nisi meni najbolje: Casertana i Brindisija!
Da, vidis zaboravio sam ih Casertano je meni car, posebno na pocetku, ali i sada nije los. Plus njegov Dylan ima fantasican rimski orlovski nos. Brindisi je dobar, ali meni ne previse uzbudljiv, pomalo dosadan i predvidljiv.
Jedna od najboljih stvari kod Dylana kao stripa je prisutnost raznih crtačkih stilova, nešto što rijetko susrećemo kod ostalih bonelli junaka (barem ovih starijih).
Dylan Dog
Posted - 13/10/2018 : 16:57:23
(1).jpg)
.jpg)
Kod nekih njegovih stripova osjetim jezu kad ih čitam i ne mogu ih citati bilo kad. Totalno upadnem u pricu kad čitam strip koji je on crtao.
