| Author |
 Topic  |
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
 Posted - 23/08/2020 : 20:05:56
|
Znači, ovo je tvoj doživljaj, i naravno, on je tvoj i kao takvog ga ja ne negiram.
quote:
Originally posted by pcoro
E, Samo jednom u životu! Ta mi se izdvojila i onda iza nje Strast za životom! To su po meni vrhunske priče. Ne toliko fabulom koliko prikazom zapada kao divljine. U većini western stripova priroda i divljina su samo scenografija, a u ovim pričama imaju skoro glavnu ulogu. Šume, brda, divljina, osamljene kućice trapera, ofucani podrani likovi, vatra u logoru, te stvari su došle u prvi plan i to po meni vrijedi.
Ali u analizi se ne bazira na doživljaju, nego se pokušava pokazati noseće elemente, na čemu počiva priča, što znači...
A u ovoj koja je tebi najbolja, nije osnovna poluga mistika granice već je pokretni motiv antiteza realista i sanjara. Zato tu imaš dva glavna lika, koji se dopunjuju. "Sudac koji me osudio rekao je da su ljudi poput mene nesposobni za i najmanji čin dobrote. Da je barem Caleb Norris bio na suđenju, on bi vjerojatno mogao posvjedočiti suprotno." Ovo je zanimljiv monolog, jer pokazuje svojevrsni paradoks realista, koji pred vješanje rekapitulira svoj život ---- i nalazi da je uradio veliki čin dobrote, kada je umirućem sanjaru slagao za zlato, odnosno potvrdio mu da njegov san nije bila iluzija. Ali ovako ne razmišlja realist, ne razmišlja čovjek koji zna da život nije ružičast i koji je Caleba Norrisa, sanjara koji ga je spasio i živio dobar život radeći male stvari (drva, hrana itd.), iskoristio da pobjegne pred potjerom. Ta dobrostiva laž preobražava ciničnog realista u vjerujućeg sanjara ---- no sada on nailazi na "realiste" -> na zakon, porotu i suca koji ne mogu razumjeti ovo unutarnje kretanje koje se odvilo u njemu i gdje je došlo do jednog kvalitativnog skoka.
Eh sad, ovako ispričano, pričica djeluje bolje nego što zaista jest;) |
 |
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2334 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 23/08/2020 : 22:09:51
|
Lijepa analiza! Ovako izloženo, priča se čini i prilično dubokom 
Mogao bi prisnažiti i da je jedan od uzroka unutarnjeg kretanja kod glavnog lika vrijeme provedeno u okruženju iskonske granice.. ali to mi se već čini nategnuto.
Što se tiče esteticizma demonologije - moram priznati da razumijem njegovu privlačnost i rado čitam stripove u kojima se gleda u mračne dubine iz koje sjaji Tajna! Npr, meni omiljeni Long John Silver je pun takvih scena. Ipak, mislim da se Toppi ne upušta do kraja u takav esteticizam. On je stari, tradicionalni autor i često je uz velike slike i mističnu simboliku sklon moraizirati i poučiti.
|
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 25/08/2020 : 11:50:11
|
OPET O LOVCIMA NA GLAVE
Skoro je točno godinu dana kako sam čitao LOVCE NA GLAVE. Dao sam -9/10; ta ocjena ostaje. Savršenstvo remeti problem "Sangay". O tome već jesmo. I sada mi je priča tu zapela; ma ni ubojstvo jaguara nožem, koliko god nevjerojatno bilo, ne strši kao taj detalj Sangayevog žrtvovanja. Mister No je glavni lik, pa se možda mogu opravdati te neke junačke, pretjerane stvari; a i sustavno je izgrađen tako da živi ideale. Međutim, Sangayeva idealna etičnost nema sustavnu podlogu i jednostavno je nevjerojatno da bi netko tako postupio; pogotovo ne urođenik, koji niti nema psihološke pretpostavke za viteštvo u stilu našeg iliti zapadnjačkog kulturnog kruga. Zato ta stvar sa Sangayem izlazi iz prihvatljivog ili uvjerljivog i pomalo je u sukobu sa ostatkom priče koju generalno možemo nazvati uvjerljivom, pa ako hoćemo - i realističkom.
Da se ne radi o tako moćnoj, pa onda zanimljivoj, pa onda vještoj priči, a u pogledu Mister Noovog lika uzornoj i sve skupa klasičnoj epizodi, problem "Sangay" bi srušio ocjenu; ovako jednostavno sve ostalo tjera da ga samo uočimo i ne budemo sasvim strogi.
Prošle godine sam pisao o anakondi. Lovci na glave su klasik, ne znam koliko sam točno puta čitao ovu priču. Vjerojatno ide u klub 10+, makar je deset čitanja malo. Tu se radi o vječnoj priči, priči za cijeli život. Ja i čitam cijeli život i otkrivam ili promatram uvijek sa novih gledišta. I ovoga puta su mi iskočile neke sitnice, neke neznatne stvari preko kojih kao djeca prijeđemo žureći u džunglu, u pustolovinu.
Osvrnuo sam se prošle godine na detalj Mister Noovog sučeljavanja sa tsantzom u Murdockovoj galeriji. Sada mi je taj njihov razgovor sjeo još bolje. Pogotovo str. 25. Obratite pažnju na čitavu situaciju; kako je Murdock proveo Mister Noa kroz izloške, pojasnio mu umjetnine ove i one. Mister No je pratio izlaganje sa zanimanjem, jer on nije neki kavanski siledžija junak. Ne, njegova romantička strana, na površini stavljena u cinički i grubi okvir, zanima se daljinama, davno nestalim svjetovima, idealnim oblicima. William Murdock se bavi ovim daljinama i umjetninama, ali kod njega je suprotni slučaj: na površini je to romantička čežnja, a izvorno ga ne dotiče na taj način, ne potrese ga. Murdock je u osnovi ekonomski tip. Njegovo pokazivanje galerije je konvencionalni čin, uvod u poslovnu stranu.
Prijelaz od umjetnina na tsantzu nije oštar; baš je konvencionalan, Murdock zna kako se priprema teren.
Ali Mister Noa je ipak lecnulo. On se divio artefaktima i oblicima, a onda mu je Murdock pokazao za čime lude i "najprofinjeniji kolekcionari". Smanjena ljudska glava u kutijici, kao neki zlatarski raritet, to je zbunilo Mister Noa. Zaista, čovjek koji ima jasnu svijest i budnost mora ostati pometen pred ovakvim profinjenim truljenjem. To je ledena lakoća koruptnog bitka visokoorganizrane civilizacije.
Tek tu scena postaje još jača. Dobili smo portrete Mister Noa i Murdocka, dobili širu sliku, duhovni moment svijeta u kojem živimo; dobili smo Mister Noovo unutarnje uznemirenje. Ali on nije prešao u jalovo moraliziranje. Zadržao je pribranost, iako je iznutra pokrenut i realno već zna da ne može prihvatiti slučaj i da ne želi imati nikakva posla sa ovim ljudima koji tako lako trule u bitku. No, to su unutarnja, izvorna znanja - znanje u pravom smislu. Ono se, međutim, ne može ispoljiti samo tako. To izvorno znanje mora tek postati osvješteno; to je proces, a proces treba vrijeme. Mister No zna, no to je znanje još tamno, uvijeno. Na kraju priče je svjesno znanje, kada on bježi čim prije od tog koruptnog bitka u džungli, u srcu tame, u jednoj kaotičnoj, naprasitoj, tvrdoglavoj sceni koja se može činiti glupavim i besmislenim Mister Noovim postupkom, svađom bez razloga.
Mister Noova svjesna pribranost, u kojoj se on brzo povratio u razgovor sa Murdockom, temelji se baš na ovom unutarnjem, izvornom znanju. To jest proturječje, ali takvo proturječje kakvo čovjek mora biti. Crpi se iz izvora i onda to daje opću smirenost, pa i u najneočekivanijim situacijama. Mister No na jedan način već zna da je ova stvar sa Murdockom užas, ali ne zna na svaki način. Plitke duše bi ovdje digle graju, deklarirale o ljudskim pravima i slične parole koje ništa ne znače. Takvi ljudi, koje nas masiraju kroz masovne medije (korona je trenutno savršeni primjer), upravo su krivotvorili sami sebe, jer su proveli jedan totalni zahvat u kojemu su nasilno izglancali sva proturječja, sve velike suprotnosti od kojih jedino može postojati pravi čovjek.
Mister No, bez obzira što mu se čitava stvar nepatvoreno gadi, ne moralizira. On zna da je sve to pogrešno, ali ujedno je - svijet. Svi ti užasi, nepravde, razaranja, slomovi i rascjepi ne mogu se jeftino poništiti totalizirajućim ideologijama, već se mora ići posred njih i kroz njih i preobraziti sve to skupa u jedan viši smisao. Mister No živi upravo tako: kroz rascjepe u višem smislu. U ovoj priči su William, Daniel, Beccera, apartman u džungli, anakonda, Unta Yangora, jet-set, Indiosi sluge, tsantze, Mister No, novac i ideali uhvaćeni u jednom čvrstom klupku iz kojega sjaji viši smisao.
Da se vratimo na str. 25 koja je mene ovoga puta oduševila. Iz drugog plana, nenametljivo a sigurno, izlazi u odmjeravanju između Williama i Mister Noa gesta razmjene cigareta. Ako mi jednim okom imamo u vidu sve ovo o čemu smo sada pričali, Mister Noov postupak u ovoj tako običnoj, možemo reći beznačajnoj sceni je savršenstvo Nolittinog pripovijedanja. Murdock ponudi MNou cigaretu; on uzima, pripali i onda istom šibicom pruža ruku prema Murdocku i pripali i njemu cigaretu. To je prijateljska gesta par exellence, takva razmjena naklonosti. A radi se upravo o suprotnim tipovima, o ljudima koji se ne mogu ni sresti u onome bitnome.
Mister No si može priuštiti ovu prijateljsku razmjenu, jer se tu radi o onome što smo rekli: njegovo bitak je izvoran, to znači i siguran. A Murdock si također može priuštiti, jer njega se ionako ne tiče, on živi koruptno i u konvencijama. Tamo gdje još ima smisla za oblik i za ono više, određene geste se ne izvode samo tako. Ovdje je granica prijeđena lakoćom, a sve skupa je savršeno, jer ne narušava oblik ni liku Mister Noa ni liku Murdocka. Zato majstorski sjeda MNoovo presijecanje: "Ali sad skratimo priču, mister Murdock! Recite mi jasno i glasno što želite od mene..."
MNo već ima izvorno znanje, ali ono je još uvijeno, unutra, i iako već naslućuje izražava se precizno i nedvosmisleno: traži razbistrivanje, jasno postavljanje stvari što uopće želi ovaj Murdock. Iako ljudi ne vole ovakve jasne zahtjeve, prepadnu se, Murdock je teško koruptan bitak i on može igrati otvorenih karata. Postavlja pred MNoa vražju kušnju. I MNo će se naći u procjepu ideala i stvarnosti, romantike i novca, potisnika za avionske motore i demonske mistike tsantza...
|
Edited by - stinky on 25/08/2020 11:54:52 |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 26/08/2020 : 11:33:55
|
SOLITUDINIS MORBUS je počeo obećavajuće. Meni je prva priča prilično dobra, bez obzira što sadrži grešku.
ŠUMA BROCELAN je tipična Toppijeva tema, u kojoj on traga za dalekim svjetovima, tajanstvenim, velikim, nadmoćnim. Ništa ne smeta što je sve to dočarano tzv. običnom šumom.
Ova šuma nije džungla, nije tamo negdje, nepristupačna i skrivena. Naprotiv, ova je šuma blizu, pored nas; ona je izletište.
Početak je meni savršen: jedna buržujska obitelj ide na piknik. Razgovori su uobičajeni, malograđanska pravila, odgojne opomene djeci, secesijska idila. Otac i sin vrše rituale, gotovo malograđansku inicijaciju kada sin ulazi u odabrano društvo pecanjem.
Ali svemu tome je antiteza šuma. Šuma prima njihove razgovore i pravila s nadmoćnim mirom. Drva su golema, nutrina neprozirna, vode tamne, tu su velike gljive i sav taj svijet je nadmeno-ali-šutljivo čaroban. Ovi sitni buržuji u golemoj šumi kuju svoje sitne planove, ali šume se to ne tiče i ona postoji iz vlastitog izvora, masivno prisutna a da to ne znaju.
I to je trebalo biti - sve. Ova šutljiva pobjeda šume nad buržujskom sitničarskom rastresenošću, što i jest osnovni Toppijev motiv, savršeno je dočarana u tih nekoliko stranica. Još par moćnih slika, sve u istom tonu, to je trebala biti ova priča bez priče.
Možda Toppiju nisu ovi odnosi jasni u eksplicitnom znanju; možda su to samo oni uvijeni, tamni, intuitivni uvidi u jednom bljesku, od kojih sve i kreće i koji su osnova za sve ostalo. Ne znam kako bih drugačije objasnio to što je on išao dodatno 'pojašnjavati' stvar. Uvađanjem vještice priča postaje nekakva priča, ali i pada u oštrini. Vještica je već konvencionalni, namjerno stavljeni simbol tog moćnog, čarobnog svijeta prema buržujskom, svakidašnjem. I onda se ide u dosjetku, u "pouku". Osveta šume je odušak koji si Toppi daje, jer ne zna kako se drukčije izraziti. A bilo je dovoljno ono do vještce.
Stvar se dodatno komplicira ako napravimo analizu parova obitelj-šuma (vještica), pukovnik-poručnik (avion).
Ne može se čak reći da je Toppiju ovaj paralelizam svjestan, kao što se ne može reći da to 'objašnjenje' diže priču. Ono pije vodu, ali opet se osjeća pad napuštanjem osnovne antiteze plitka buržujska egzistencija-moćna duboka egzistencija šume. Napetosti su najjače, pa time i najimpresivnije kada ostaju ostvarene u izvornoj jednostavnosti.
Dodatak sa poručnikom i avionom može se promatrati u odnosu na obitelj i šumu. Kao što buržujska obitelj koja sanja o proširenju posla i sinovima liječnicima odlazi u šumu - a ne vjeruje u vještice -, tako pukovnik koji se bavi racionalnom organizacijom rata ide se provozati avionom, iako ne vjeruje u napredak tehnike (znanosti). Ovi paradoksalni obrati daju na složenosti i naoko opisuju svijet koji doista jest složen, ali u osnovi su oni samo bespotrebno kompliciranje elementarnih silnica od kojih Toppijevo djelo živi. Jer njegova snaga nije u ovakvim prikazima i poukama, nego upravo u onom osjećaju svijeta koji smo ranije nazvali esteticizmom demonologije. Uživljavanje u šume, u daleko, tamno, nejasno, granično. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 29/09/2020 : 09:43:12
|
Nabavio sam par novih DDogova i među njima, MUŠKO SRCE. Muško srce je klasičan primjer zašto sam odavno prerastao Dylana Doga. Takvo smeće, i crtačko i idejno, rijetko se viđa; odnosno, ja ne viđam, budući da uglavnom, ako želim vidjeti ponekog DDoga, uzmem Sclavijeve.
Tako, uvjerivši se da sam genijalno postupio kada sam prije jednog eona odbacio praćenje DD-a, mogao bih sada reći par riječi. Jedna stvar je pratiti DD, sasvim druga pročitati s vremena na vrijeme. Ovo drugo se može činiti čak i kad izađeš iz tih tinejdžerskih okvira DD-a. Ostati na praćenju znači - ostati zarobljen. To se dogodilo dexteru i solaru.
Pročitavši Muško srce, iznenadilo me da je baš dexter napisao recenziju. Dextera ubrajam među rijetke smrtnike koje još mogu koliko-toliko uvažiti; takav jedan smrtnik je i solar. No, u ovom slučaju, slučaju "muškog srca", ova su dvojica smrtnika zakazali odnosno - pokazali da nemaju muško srce. Jer muško srce odbacuje a limine polurješenja i radije ne uzima nikakvo nego zbrkano bulažnjenje bez glave i repa. Kilavostima "ajde bar nešto" zadovoljava se, ne muško, nego dječje srce.
"Zašto Dylan svaki mjesec ima novu djevojku, je li ih stvarno sve voli i što leži u srcu čovjeka?
Postavljena su prava pitanja, dobili smo prave odgovore ali ništa nismo naučili - to bi mogao biti pravi zaključak priče."
Pitanja su postavljena, ali nismo dobili prave odgovore i zato ništa nismo naučili. Pitanja su postavljena, ali to je, u ovoj priči, tek sramežljivi početak: zapravo, postaviti pitanje znači (kada se to ozbiljno shvati) dovesti u pitanje. Odnosno, u ovom slučaju, dovesti Dylana u pitanje. Muški bi se to reklo ovako: čini li Dylan dobro?
Recchioni ni u ludilu ne može postaviti takvo pitanje zaozbiljno. Ta on je jedan "fan". On nije i ne može izaći iz okvira stripskog Dylana, okvira u kojemu su postavljena "pravila igre": svaki mjesec nova djevojka. Dexter nije shvatio ovu temeljnu Recchionijevu ograničenost, pa misli da u priči dolazi do "obrata": Bila bi ovo priča možda i za desetku da Recchioni nije uprskao stvar s posljednjom scenom. Otišao je predaleko u namjeri da protumači Dylana, stoga je upao u zamku gdje mora davati isprazne odgovore. Ne volimo se, ali smo zajedno jer nam je lijepo.
Ali nema nikakvog obrata. Ljubavni slučaj "Mary" je upravo u službi čitavog ovog nedovođenja u pitanje Dylanove egzistencije; Recchionijev odgovor je redukcija Sclavijeve, još u svojoj abnormalnoj pretjeranosti, romantične borbe, hrvanja sa samim sobom, gdje još u zakazivanju i slomovima prosijava viši smisao. Recchioni od ovoga više ne shvaća ni kur**; on to vidi kao višak i poput pravog malog posranca radi amputaciju onoga što ga nadilazi, što ne kuži, što se ne može samo tako izravnati u laboratoriju oca Normana: ljubav? ne znamo što je to, ali znate što - nije nas ni briga, važno da nam je "lijepo".
"Ne volimo se, ali nije važno, malo se sviđamo jedno drugome i tako nam je - na trenutak! - lijepo", znači ovo ni u kom slučaju nije dovođenje u pitanje Dylana, nego u stvari opravdanje. Svaki mjesec nova glupačica, doduše ona mi se sviđa, ali ju ne volim. Pa, na kraju krajeva, zar je važno? Bitno da je na trenutak lijepo, a ljubav, ha, što je, u krajnjoj instanci, to? Ja to ne znam, ne mogu ni doseći. Jer kad bih to učinio, onda bih se doveo u pitanje i - počelo bi moje kretanje. Kretanje prema muškom srcu. Jer srce je trajnost, a ne prolazni osjećaj. O tome bi se sada dalo pričati, ali na ovom stupnju, gdje ni nadareniji smrtnici dexter i solar ne razumiju ništa, dovoljna je, za početak, ovakva mala naznaka kako se zapravo treba promatrati ova priča. I što je to muško, što je srce i što je ljubav.
Ako ostavim(o) po strani viša razmatranja, i spustimo se na Recchionijevu razinu, odnosno razinu priče, meni nije jasno što dexter nalazi čak i na tom banalnom nivou. Totalno bezveze priča o jednoj glupačici i njenom idiotskom ocu, koji otmu Dylana i onda u žanru torture-porn dokazuju neke svoje ideje (ali "ideje" u smislu fantastičnih zamisli koje nam padaju na pamet, preciznije, kojekakve gluposti koje nam padaju na pamet proturaju se pod ideje). A kada dexter kaže "u razmatranom strip serijalu rijetko viđeni ovako profilirani likovi poput Normana" onda ja ne znam što mu se dogodilo, epilepsija ili trenutni gubitak snage.
Norman je profiliran toliko da ga vilama ubije psiho kćer. Mada faka operativac, koji je slamao najzajebanije svjetske teroriste, doma je tatica u suknji i živi psiho život sa embecilnom kćerkom. On, koji se ništa ne pita - "Činio sam ono što je trebalo učiniti i amen." - za po doma razvija imbecilne teorije o muškom i ženskom srcu?? Hote spat.
Takva razina zbunjenosti nije se događala ni prolupanom Sclaviju.
Recchioni je uspio sastaviti tri muška odnosa kojim je htio obuhvatiti muško srce, premda je on, dalo bi se to detaljno pokazati, tek dječarac i o muškosti može samo sanjati. Na jednoj razini muško kao otac (otac-kćer), na drugoj muško kao ljubavnik (Dylan-Dora), na trećoj muško kao prijatelj (Groucho). Jedino ova treća razina zadovoljava, ali to zato jer se Recchioni toga nije uhvatio. Pa zato nije ni bilo nebuloza, nego je čisto slučajno, nenamjerno ta razina prisutna: ona je stripovski klišej. Tema prijateljstva se ne razvija, pa je zato najbolje što je Recchioni uspio napraviti: Groucho dođe i spasi Dylana, jer su prijatelji.
Otac koji je zabrinut za kćer i muško-ženska ljubav, teme koje su više razvijane, ne zadovoljavaju ni u kojem pogledu i one padaju na razinu patološkog, odnosno, ne izlaze iz okvira DDoga. Nezrela publika niti ne zna za neki drugi smisao, pa u tom (i samo u tom smislu) one 'zadovoljavaju': vječiti tinejdžeri mogu još jedan mjesec lamentirati o nesretnim ljubavima i život nije ružičast.
I ne da mi se više pričati o toj petparačkoj priči, osim ako ima neko pitanje pa da pojasnim.
2/10
|
Edited by - stinky on 29/09/2020 09:44:45 |
|
|
|
solar
Moderator
.jpg)
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
Posted - 29/09/2020 : 09:53:10
|
| Recchioni je konfuzan, tu nema sumnje, meni se svidjelo što je netko uopće postavio (ozbiljna) pitanja. Sad se ne sjećam detalja, prošlo je par godina od kada sam čitao tu priču. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 29/09/2020 : 10:31:54
|
To ti kažem: nije ih postavio ozbiljno.
On se samo pretvara da ih je postavio (koliko si srca slomio, Dylane? što ako si povrijedio neku djevojku?), ali to mu služi samo da napiše ovomjesečnu epizodu u kojoj se ne miče iz mjesta. Kužiš, može se i ovako reći: on je čuo da se ozbiljan rad sastoji u tome da se ozbiljno postavljaju pitanja. I tako je on počeo od te činjenice. Ali se nije dalje makao.
Jer, da bi bilo ozbiljno, onda se stvar mora i uzeti ozbiljno. Npr. u ovom slučaju, uzeti ZAISTA jednu djevojku koja neobavezan flert dovodi u pitanje = pokazuju se posljedice. Tu se sad može ići uduboko ili manje duboko, ali u svakom slučaju MORA biti tako da Dylan primi žalac. Ovdje od toga nema ništa; naprotiv(!!!) imamo ludaču za koju se pokazuje da je sasvim u redu da ju ostavlja - jer je glupača, ludača i psiho embecilna cura za ovaj mjesec. Još Recchioni 'poentira': nije ni važno da se voli, dosta je da se malo sviđamo i idemo dalje (iz mjeseca u mjesec). |
Edited by - stinky on 29/09/2020 10:34:12 |
|
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
Posted - 29/09/2020 : 12:48:39
|
quote:
Još Recchioni 'poentira': nije ni važno da se voli, dosta je da se malo sviđamo i idemo dalje (iz mjeseca u mjesec).
Da, to mu je čak i Djole prigovorio kad je komentirao ovu epizodu.
Štos je u tome da Recchioni ima "dubinski uvid", tj. talenat, ali rastrgan je na stotinu mjesta, kako u životu tako i u pisanju, a jedno je neodvojivo od drugoga.
Ako ćemo prelomiti "preko koljena" - poanta priče ne valja, ali za razliku od drugih scenarista on barem nešto iskreno pokušava pa makar promašivao. |
Edited by - solar on 29/09/2020 12:49:34 |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 29/09/2020 : 13:20:01
|
Nemam pojma, ne pratim ga. Ova priča je jako loša, smeće.
Nije dovoljno samo uočiti da postoje neke posljedice; treba i pokazati koje su to, što slijedi ako ovako, što ako onako... U Bleku, uzmimo sad, nema nikakvih takvih refleksija: Blek dođe, riješi stvari, idemo dalje. To je ona predrefleksivna razina, ali kao takva može čak biti bolja od ovakvih smiješnih pokušaja. Tex pokazuje da to funkcionira, da je to zapravo, na jedan način, najbolja razina.
Dylan Dog pokušava filozofirati, ali to ni Sclavi nije znao. Barem je imao neke pokušaje, neko hrvanje rascijepljene svijesti. Recchioni nema, ne mogu ja ovo nazvati iskrenim pokušajem; prije: fejkom, hini se refleksija, hini se dubina. Još je hrabro nazvao priču Muško srce. A više o muškom srcu imaš u Bleku, možda i Mikiju, ako bar ima prijateljskih akcija sa Smukom i Salasom i nemam pojma čega tamo sve ima.
Recchioni bi prvo morao znati: što je to uopće srce? Kako se dolazi do srca? Tko daje srce? I u kakvoj je to onda vezi sa Dylanom i njegovom neostvarenošću?
Ali njemu sve to promiče, on samo zna za te bedaste mjesečne flertove; neke glupačice i neka sviđanja; i na tome bazira da može govoriti o srcu??! Ajde da je bar napravio onda neku zanimljivu radnju. Moonlight, Marina, rekla mu je... Ali nema ničega: ni radnje ni pitanja ni odgovora. Maltene samo pokazuje da on ne zna što je ljubav, tako shvaća i DDoga i stavlja ga na inkvizicijske muke eda bi dokazao da ljubavi nema i da sve što zasad (na toj razini nezrelog čovjeka - u kojega spada i on i Dylan) dolazi u obzir su beskonačna traganja za Savršenom Ljubavi ---> koja je sada više ne realiziraju ni sklavijevski abnormalno (Damien + Leonora ili cura iz Alfe i Omege + Majmun Koji Doseže Kozmički Smisao), nego se zadovoljava jednim stavom: ne volimo se, jer se nismo našli, ali nema veze, svejedno nismo ništa krivi ni ružni, nego smo lijepa ljudska bića koja razmjenjuju koituse. A to ti je tak bedasto, tak petparački, tak sfulano, tak loše i tak --> djetinjasto. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 03/10/2020 : 11:56:41
|
Čitao sam ALFU I OMEGU + TUĐINCA.
Izgleda da mi je sada Tuđinac čak i bolji od Alfe; u Alfi se Sclavi pokušao pohrvati sa ultimativnim smislom, i iako je dopadljivo, pokušaj ostaje baš to: pokušaj. On tu ima 33-34 godine i to su prave godine da se pokuša dati neka sinteza najvećih pitanja. On ih je samo otvorio i već TO je nešto. Pravu razradu nije u stanju dati, ni tu, ni ikada poslije (dapače, kasnije je još smušeniji). Alfa i Omega ostaje kao trenutni bljesak, stvari koje te nadilaze, ali te obuzimaju, a ti ih ne možeš apsorbirati, ne možeš savladati. Ali u zamuckivanju i slomovima ostvaruješ nešto, već taj neuspjeh je putokaz drugima o kakvom redu veličina se tu radi.
Za početak, stavljam ovaj moj stari komentar. To je, opet, slom i neuspjeh s druge strane. Tek sam se počeo buditi, ali i dalje je to kao u zrcalu, nejasno. No, nešto se i tu otvara, neki proboji u Sclavijevo buncanje jesu prisutni.
"Starchild ili Isus?
Ako smo trojku (Noći punog mjeseca) nazvali prvom neobaveznom pričom, devetku bismo mogli prozvati prvom ozbiljnom epizodom.
Kako? Zar nije devetka zbroj citata najpopularnijih SF-filmova, a između njih nabacane fantasmagorije bez reda i smisla?
Naizgled, čini se tako. Međutim, ispod površine te papazjanije, nalazim smisao. Moram reći da nikada nisam pretjerano volio ovu epizodu; tek ovo posljednje čitanje otvorilo mi je oči. Alfa i Omega se bavi najvišim pitanjima: tko smo, odakle dolazimo, kuda idemo. Tako mi je hermeneutički zaokret približio, do tada, svemirski hladnu i udaljenu priču.
Alfa i Omega je Bog. "Ja sam Alfa i Omega, veli "Gospodin Bog", "koji jest", koji bijaše i koji će doći, "Svemogući". (Otkrivenje 1,8)
Naravno, Sclavijeva obrada teme ne fokusira se na religijsku razradu, već upravo suprotno: "Boga" se traži znanstvenim putem, slanjem svemirskih sondi i pretraživanjem svemira. Sclavi upire prstom na tehnološku civilizaciju (pa i podiže prst u znak upozorenja – kritika iste te civilizacije, vidi str. 86-96). Promišlja evoluciju, onako kako je ona zastupljena u službenoj verziji, da ne kažem, znanstvenoj dogmi. Ljudi su se digli do stupnja kada se mogu otisnuti u svemirska prostranstva; Američka svemirska baza (koja je predstavnik ljudi i tehnološke civilizacije par exellence) lansira satelit i u njemu živo biće, pokusnog majmuna preko kojega bi se prikupile beskrajne informacije. Do tog mjesta, to je Odiseja (u svemiru 1987.); i onda rez: nešto je pošlo ukrivo i slijedi sklavijevski obrat...
Vratimo se sada na početak. (Pre)velika koncentracija na tehnološko, na znanstveno, na SF na kraju krajeva (od Bliskih susreta treće vrste do Blade Runnera, od Stvora do Odiseje), zamagljuje religijske konotacije koje iz dubine podrivaju ovu 'znanstveno-fantastičnu' priču. Već naslovnica otvara pitanje koje strip postavlja: je li znanost odgovor? Je li to rješenje? Scena nam donosi "evoluciju u malom", od Reptila do Astronauta; ali nije samo Reptil zastrašan i Dylan bježi od njega, nego i Astronaut stoji 'iza', u prijetećoj sjeni.
Dakle, s te uvodne scene, ulazimo u početne kadrove stripa. Imamo muškarca i ženu, sami, zaljubljeni, vole se. Nije li ova slika parafraza Raja; Adam i Eva su sretni, sami u Vrtu Edenskom, bezbrižni, nepomućeni. Tada bljesak, nešto je poremetilo spokoj. To je Drvo Spoznaje; Žena je htjela kušati, Ženu je zavela Zmija (str.15). Muškarac je htio otići, pustiti sve to kvragu, ali preko Žene je došao do Spoznaje i istjeran je iz Vrta Edenskog. On se zove Daniel, a to je onaj koji posjeduje znanje (vidi Knjigu Danielovu), koji tumači Povijest (vidi Nabukodonozorov san, Dn, 2,37)...
Čovjek je došao do Spoznaje, do Povijesti, i poslao je živo biće u svemir; Američka svemirska baza osmislila je projekt Alfa i Omega. Na tom mjestu, Sclavi postaje sarkastičan: pokazuje 'evoluciju' kao put od čovjeka do majmuna. Str. 96 eksplicitno odgovara da je način na koji čovjek teži 'Bogu' pogrešan; čovjek koji je pošao na putovanje s onu stranu Povijesti i Svijeta, koji je vidio i spoznao ono što drugi ne mogu ni zamisliti, "ratne brodove… u plamenu… uokolo Oriona… vrata Tannhausera… materiju… prazninu… vječnost… zemlju Snova… čitav Svemir", e taj čovjek nije nitko drugi do – majmun! (Čitatelj uopće ne treba zamišljati da je Baza inicijalno lansirala majmuna; zapravo je poslat čovjek kojemu je onda Beskraj pokazao sve i ponajprije pokazao mu što on jest – majmun)
A Odgovor ne treba tražiti u zvijezdama. Odgovor je dan odmah na Početku (Alfa) i na Kraju (Omega) stripa: začeće. Kroz patetične citate Blade Runnera, Sclavi nas nahodi prema najopćijem od općih mjesta, najbanalnijem od banalnih, ali opet, najsmislenijem i najtvrdokornijem kroz povijest pitanja i odgovora: ljubav muškarca i žene i njihov plod – Dijete.
Amy (pasalo bi bolje Marija, ali ne da mi se istraživati etimologiju imena Amy) je zanijela, s Duhom Svetim ili Evoluiranim Bićem, ostaje na čitatelju da se koleba. Starchild ili Isus?" |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 03/10/2020 : 12:11:50
|
Ono najbolje ove priče je maestralno izraženo u ovoj sličici:
"pogledajte crnu i bijelu, one se bore (možda su baš pola-pola). crna je formirala Vraga, ali iz središta probija bijela. iz "usta", a Bog je 'udahnuo' Život. Dah Života usred crnila, usred Zla, crnog Vraga..." |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 03/10/2020 : 13:38:18
|
Greška moje stare analize je što sam još bio obuzet Sclavijem kao što je Daniel obuzet majmunom. Još nisam shvaćao da je Sclavi nemač pojma; dopadljiv nemač pojma, ali ipak nemač pojma. Promatrao sam priče kao da imaju rješenje, kao da je Sclavi imao neku teoriju o nečemu.
Ništa od toga. Sclavi doslovno nema pojma, ali ima ono što su stari zvali božansko ludilo, jednu ekstazu. U Alfi i Omegi ima totalnu ekstazu i tu se izmjenjuju moćne slike sa moćnim općim mjestima. Tako on može spojiti astronauta i reptila u smislenu cjelinu, od majmuna do atomske bombe. On može postaviti kritičko pitanje o znanstveno-tehnološkoj civilizaciji i kroz abnormalnu erotiku vraćati se na fundamente: muško-žensko->dijete. Ta se fundamentalna tajna ne može utvrditi ni biološki ni psihološki ni sociološki ni filozofski. Samo se osjeća da je to krajnji odgovor, plođenje, začeće... ljubav??
Sclavijev odgovor je ljubav, samo što taj odgovor nije ni na koji način razvijen. Za njime se poseže, jer se - sluti. Osjeća da nešto ne štima u eksplozijama supernove, u cjepivima, u slijetanju na Mjesec, u kulturalnim teorijama, u političkoj ekonomiji... Sve je to okej i nedostatno. Mogu imati sve, od igle do aviona, istražiti božju česticu i Jupiterove mjesece, a što imam ako ljubavi nemam?
Ali što je ova ljubav, kako se do nje dolazi, toga u ovome stripu nema. Sclavi je samo čuo da je ljubav ono najviše, a paradoksi svijeta ga, s druge strane, upućuju da na tom putu, putu majmuna u svemir nema zadovoljavajućeg rješenja.
Sclavi samo kaže: "Vratio sam se. Žrtvujem se za ljude. Ne pitaj zašto. To ne možeš razumjeti."
On ustvari dodaje: "To bi mogao razumjeti jedino da si i ti bio na istome putovanju."
Sad, u jednome smislu je to točno, ali ne tako kako Sclavi misli, odnosno, on ne misli. Ovaj, možemo tako reći, jedini i najvažniji odgovor Alfe i Omege, neka vrsta rješenja, nije ništa drugo do parafraza kršćanstva. Ne može se čak ni reći da Sclavi parodira, jer onda čitav strip nema ama baš nikakvog smisla. On tu poruku o žrtvovanju za ljude uzima ozbiljno, ali ne u produbljenom beskrajnom trudu hrvanja sa posljednjim stvarima, već čisto retorički: zato jer se uopćeno smatra dobrim i lijepim biti tako nastrojen, tako pričati o humanitetu i podnošenju žrtve za opće dobro. Tu je njegova granica koju nikada nije nadišao, štoviše, sve je više spadao na parole i puke fraze iz ljevičarskog miljea.
A Bog koji dolazi iz "zemlje snova" kako je to imenovao u stripu (str. 90) i pojavljuje se na Zemlji u obliku čovjeka, da bi vršio Očevu volju, odnosno svoju, i tako slijedio sudbinu u kojoj se žrtvuje za sve ljude, da, to se ne da razumjeti skroz na skroz, bez ostatka, i nitko od nas nije bio na jednome takvome putovanju. Ali ta sudbina i taj put mogu davati puni smisao; mogu se, doduše ne skroz razumjeti, ali približavati u misaonim tokovima čija dijalektika čini Sclavijeve paradokse djetinjastim i smušenim.
Alfa i Omega je samo Alfa; jedan početak, kada se probije iz kruga društvenih, bioloških, ekonomskih i inih uvjetovanosti i otkrije - ljubav. Nešto tako krhko, nevidljivo i neuhvatljivo, a jače od svega. Ali što je ta ljubav, na to se putovanje treba tek otisnuti. Ta odiseja nije opisana u Sclavijevom stripu; on to i ne može dati, jer on sam ne zna što je ta ljubav.
Ta se ljubav mora, na planu muško-ženskog tražiti u ostvarenju androgina, a na planu saznanja mora se tražiti kroz umjetnost, filozofiju i najviša etapa, kroz religiju. A znanost, kako to shvaćaju današnji elvudi i poliji, to je tek predškola i samo orijentacija u svijetu. No, do ovoga je došao već i Sclavi; šteta da on nije razumio dalje. |
|
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
Peyo
Advanced Member
Croatia
10483 Posts
Member since 28/10/2005 |
Posted - 03/10/2020 : 14:01:15
|
quote:
Originally posted by stinky
Ono najbolje ove priče je maestralno izraženo u ovoj sličici:
"pogledajte crnu i bijelu, one se bore (možda su baš pola-pola). crna je formirala Vraga, ali iz središta probija bijela. iz "usta", a Bog je 'udahnuo' Život. Dah Života usred crnila, usred Zla, crnog Vraga..."
Sjajno, izvanredno! |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
|
|
solar
Moderator
Croatia
21432 Posts
Member since 16/03/2004 |
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 03/10/2020 : 14:42:20
|
pa dobro, ako tako hoćeš. ipak ostaje zadatak (ovo svatko osjeća kada se počne pitati, kao što, u osnovi, i Sclavi ovdje priznaje da on ne razumije, ali prihvaća da se smisao zadatka sastoji u žrtvi, dobrovoljnom davanju) da se svatko trudi.
naravno, nismo svi isti, i različite su karizme, no po ovim pitanjima nitko ne bi smio ostati ravnodušan. ima ljudi koji se još nisu digli do takvih pitanja, ima onih koji su poludjeli, mahniti i bjesomučni darknajteri; ali ti nisi među tima, već samim time što uopće želiš pisati recenzije, što znači: tražiš smisao i načine njegovog ostvarenja u ovome svijetu. svakako bi mogao više sudjelovati u ovim razgovorima; naravno, to ne može biti naloženo, samo kažem. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 05/10/2020 : 18:08:25
|
Prije dvije godine sam ovako komentirao
quote:
Nakon dugo dugo vremena ponovio MAFIJA NE PRAŠTA.
Pa ne znam, meni ovo i dalje nije Nolittin vrh. Ipak je dobar strip, čak mi je bolje nego prije, sada kada ga gledam na drugačiji način.
Ovo i nije strip o mafiji, kako bi se učinilo na prvu i kako su (smo) svi uzeli zdravo za gotovo. Ne, praktički se uopće ne bavi mafijom; mafija je tu gotovo usputno ili bolje rečeno, kao sastavni dio života na jugu Italije i kao globalni fenomen, čak i u američkim okvirima.
Meni je snaga ove priče u prijateljstvu, odanosti, mikrofizici životnih odnosa: tu je Nolitta uspio dati sjajan prikaz životnih "preokreta". Ono što je tu izvrsno je njegova mjera: na trenutak se čini da su darknajteri u pravu i da ništa ne vrijedi, ono što zovu realnošću ne haje za ideale ----- ali, to je pogrešno čitanje i ovaj strip nije beznadan usprkos prividnom skeptičkom završetku. Da, neki su iznevjerili ideale, a velikog svijeta se oni ni ne tiču (zakon je ipak pustio Luciana na slobodu), no, ne smije promaći bit: Mister No nije iznevjerio! Ostao je vjeran i uradio ono što je morao (vratio dug kojim ga je prijatelj zadužio) i uradio najbolje što je mogao u okolnostima koje nadilaze pojedinca: niti pojedinac ima pregled nad situacijom i tko je tu kriv a tko prav (da li američka vlada ili Lucky Luciano, recimo), niti može kontrolirati situaciju pa tako zapravo svi njegovi napori vode tragediji (na kraju je ubio svog prijatelja, i to - ni za što, s pozicije osnovnog zapleta, famoznog pisma i domoljublja). Ali on ga je ubio u samoobrani, i tu je čist, iako su moralni motivi poništeni Nolittinom izvedbom. Tu se čini taj skepticizam kao da odnosi prevagu, no nije tako. Mister No je čist i u namjeri, postupio je vjerno i izvorno, a okolnosti nisu u njegovoj moći.
U tom smislu je ovo jedna tragička epizoda, a nipošto skeptička. Tragičko osjećanje života ide duboko i zareže, ali nije razlog da se stane i prepusti malodušju. Mister No ima pravo na trenutak melankolije, ali pjesma ide dalje: "Uh njegova stvar... Hajde , Georgina, nastavi...", to je završetak, kraj bez kraja. I već u idućoj epizodi naš će se junak ponovo boriti za pravdu.
Nezapaženo je prošla i mala Nolittina kritika američkog načina. Motiv priče je zapravo američko pragmatičko političko stajalište: svi su dobri za ostvarenje cilja, pa i mafija. Ali u politici nema ideala, nego samo ostvarivanja ciljeva. Zato je taj obrat na kraju, Mister No pogrešno interpretirao. Obrat pojedinca je iznevjeravanje, to je pad, kao što je njegov prijatelj onda doslovno i pao, dok u politici to ne znači ništa i ništa se ne mijenja što su "suci jednoga lijepoga dana odlučili pustiti Luciana na slobodu". Zato je Nolitta promašio s poantiranjem, premda nije promašio u izvedbi i likovi su radili dobro, onako kako trebaju, a pogotovo glavni lik.
Sarracino je također tragičan lik, koji živi u jednoj rastrganosti: neautentično, prodaje se s nekim babetinama, dok istovremeno ostaje vjeran onome tko ga je zadužio. Na kraju on ipak doživi iskupljenje, jer pada žrtvom u borbi za vjernost i to "junački", kada smrtno ranjen zabija nož u neprijatelja.
S druge strane, Steve koji je cijeloga života mislio da čini dobro, posustao je i iznevjerio, prodao se te završio "kukavički", u kolicima i besmislenoj smrti.
Sada se situacija promijenila i rekao bih: ovo jest Nolittin vrh. Svakako top 10 MNo. Možda stavim obrazloženje... ako mi se bude dalo. |
|
|
|
kasper
Advanced Member
10907 Posts
Member since 04/11/2001 |
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 05/10/2020 : 18:43:27
|
da, to je perfektna priča koja funkcionira na jako puno razina
na onom višem stajalištu, genijalno je kako je Nolitta uklopio male obrate (ljudske sudbine) u velike obrate (američka politika velikog stila), a sve je opet zaokruženo apsurdom (čitava ova akcija u Italiji je bila nepotrebna i na kraju krajeva, besmislena)
ovaj dašak apsurda, izveden nenametljivo u jednom, rekli bismo, klasičnom akcijskom političkom trileru i zapravo standardnom, žanrovskom MNo stripu, tuče Sclavija na njegovom terenu |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 06/10/2020 : 10:41:57
|
MAFIJA NE PRAŠTA
quote:
Mister No je čist i u namjeri, postupio je vjerno i izvorno, a okolnosti nisu u njegovoj moći.
Ja više nisam siguran da se može ovako bezrezervno ispaliti da je Mister No postupio dobro. Čak je teško reći što je Nolitta imao na umu: to, da je Mister No postupio u skladu s karakterom ili da je ispao glupan???
Obje pozicije se mogu jednako dobro braniti. I u oba slučaja ima nešto što ne zadovoljava čovjeka. Ali baš u takvim slomovima, kada se nailazi na granicu, baš tu se nalazi veličina ove ili sličnih priča. Ona je tim veća što dolazi sasvim uklopljena u žanrovski strip; bez ikakvog kvaziautorskog iseravanja, Nolitta priča jednu životnu epizodu MNoa, koja SASVIM zadovoljava prosječnog konzumenta crtanih romana: Italija, mafija, špijuni, famozno pismo, potraga, akcija, preokreti. A u ovom standardnom obrascu, s par poteza su dotaknuti odnosi koji transcendiraju ove banalne krimi zaplete.
Mister No je postupio u skladu sa karakterom: on je gospodin NE i nikome ne da da ga je*e. Čak ni prijatelju Steveu, koji ga je uvukao u priču koja ga se ne tiče, ali u kojoj je bilo sve na kocki. Prolivena je krv, učinjeno mnogo prljavosti. Ne, MNo ne želi biti lutka na koncu i izaći će iz svega PO SVOJIM PRAVILIMA.
Ali, Mister No je ispao također glupan, jer je pretpostavio američku vladu prijatelju: dok je naivno vjerovao u "domovinu" i nosio pismo na vrh glave nekim bezličnim činovnicima, Supermašina se već dogovorila sa bad guyom. Mister No se sukobio sa prijateljem koji mu je spasio život ni za što, ubio ga je ni za što i sada pije u nekoj rupi u Brazilu i želi sve zaboraviti dok ga melankolični zvukovi mandoline dovode do ludila.
Ni u jednom od ovih razmatranja, u koja se mi sad možemo upustiti, ne dolazi se do kraja. Ova se epizoda ne može zaokružiti, Mister Noova refleksija je zapravo beskonačna. A baš je u tom manjku razrješenja najveća snaga ove priče i ona se sada čita produbljeno i raste na top-listi.
Ako se mi želimo spasiti iz beskonačne refleksije i uteći se jednom rješenju, npr. reći: "Pa ne, ovo je vrhunska priča zato što jako dobro opisuje MNoov karakter", onda je to doduše spas na razini fanovske fascinacije junakom, autorom i zanatskim umijećem portretiranja lika da on bude baš taj lik; no, sa višeg stanovišta to ne zadovoljava, jer čovjek se ne može smiriti u jednoj estetici. Čovjek se mora pitati: "Čekaj malo, ali je li ovaj gospodin koji se buni protiv svega, je li taj Ne koji izigrava buntovnika bez razloga u pravu sa svojim prkosom? Njegov prkos je stajao života čovjeka koji mu je spasio život, i koji, ako je i posrnuo, opet ima razloge... A na kraju krajeva, ako gospidin Prkos ionako ni u što ne vjeruje, ako se buni protiv svijeta, zašto onda održavati iluziju good guy i bad guya? Zašto bi američki državni aparat bio good guy (pokazano je da nije), a Lucky Luciano bad guy (Mister No se ionako druži sa polusvijetom i ne dovodi to u pitanje na tako banalan način). Ta MNo je ionako odbio biti kotačić u aparatu, nije se odazvao na poziv Supermašine da ide u korejski rat, već je zbrisao u Brazil. Zašto je MNo u ovom slučaju izabrao radije iluziju i fantaziju umjesto konkretnog, živog prijatelja?"
Takva se pitanja gomilaju i tu nema kraja.
Mister No je postupio vjerno, ali okolnosti nisu u njegovoj moći, i on je ispao glupan i učinio je i loše. Junak koji čini i dobro i loše, na razini žanrovskog, kiosk-stripa, bez potrebe da autorstvo iskače iz svakog kadra = to je ono o čemu svi macani maconi mooreovi i moebiusi mogu samo sanjati. |
Edited by - stinky on 06/10/2020 10:45:01 |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2334 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 06/10/2020 : 11:02:24
|
quote:
Originally posted by stinky
MAFIJA NE PRAŠTA
Junak koji čini i dobro i loše, na razini žanrovskog, kiosk-stripa, bez potrebe da autorstvo iskače iz svakog kadra = to je ono o čemu svi macani maconi mooreovi i moebiusi mogu samo sanjati.
Macan i Moore su žanrovski pisci, kao i Nolitta. Žanrovski pisci koji unutar žanra ubacuju junake koji čine i dobro i loše. Samo Moebius (kad nije Giraud) iskače autorstvom iz svakog kadra ali to je opet neka skroz druga stvar.
Mafiju sam uvijek smatrao osrednjom.. možda bi je trebao još jednom pročitati, sad sam zainteresiran. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13205 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 06/10/2020 : 12:04:50
|
quote:
Originally posted by pcoro
Macan i Moore su žanrovski pisci, kao i Nolitta.
Ako je tako, čemu onda macanovo napuhivanje?
Ne, on se umislio jednom davno, dok je bio pravi nemač pojma. I u toj svojoj umišljenosti bez realne podloge, on se uškopio tako što a) nije razumio bonelli stripove b) pobjegao je u superherojska smeća druge generacije, mooreove generacije. Zato on piše osrednje radove, a Nolitta vrhunske. Marshall Bass se da čitati, ali Nolittini klasici se ne samo daju čitati, nego kako postajem zreliji, tako i oni rastu.
Mafija ne prašta je vrh, ali Nolitta takvih ima, malo ću reći - sto. Blueberry je svjetski klasik, no, on je to čisto retorički; Blueberry ne raste s godinama, dapače, pada, i zadnji put mi je čak bilo naporno to završiti, jer - nemoj sad pasti sa stolice - : Blueberry je dosadan. Blueberry ima eventualno nekakvu pedagoško-didaktičku ulogu, uvađanje što je to zanatski strip. Ali nema nikakve osobnosti niti probija one druge granice koje su bitnije, da čini da goriš. Blueberry su opća zanatska mjesta i Giraud nikad nije vjerovao Blueberryju; on spada u ono što se kaže: dosljednost plitkih duša. Zato je morao pobjeći u bulažnjenje, u moebiusa, a te gluposti ostavljam macanu i maconu da sami sebe škope tim falsifikatima. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2334 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 06/10/2020 : 12:53:33
|
Sad ću ja pričat o nečem što nisu moja posla, ali ja mislim da tu nema napuhivanja već je riječ o generacijskoj razlici. Npr, Macan koliko ga ja pratim najviše voli popularni stripu, ali to nije Bonelli nego francuzi koji su vladali prije, u doba CAKa, npr. Greg, Spirou i slični. Isto kao što npr. Kerac, iako sad čak i crta Zagora najviše cijeni one starije autore, iz Crtanih romana. Osterholda, Breću (tako sa shvatio iz njegovih riječi). Te starije stripove ja više ne razumijem (mislim, ok su mi ali ne i vrh), a oni ne vole Bonelli jer nisu odrasli na njemu. Dapače, oni možda čak smatraju da je Bonelli degeneracija, nazadovanje.
Tko zna je li uopće moguće pročitati ijedan od svih tih stripova, a da ih nisi čitao u djetinjstvu i pomisliti da su dobri? Evo, npr. ja se slažem za Blueberryja - on je bio super u ono doba, ali ne znam baš dal bi oduševio nekog tko ga nikad prije nije čitao?
Mister No - meni je zakon, ali se može komentirati unutar nas, na forumu. Ne znam dal bi GA itko neiniciran u današnje doba uopće pročitao do kraja, a kamoli još da mu se svidi i da želi još. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Antologijske stvari
