Kada se svojevremeno prvi put čitao Eternaut strip mi je bio remek delo, na drugo čitanje kada su se smirile strasti je već počela da zamara česta upotreba rigidne vojne terminologije i ekstremna naivnost vojnika i permanentan Favalijev pesimizam
A sad na treće čitanje u oko upadaju pojedine logičke nelogičnosti, gde smrtonosne pahulje pronalaze put do ljudi koji sede u trpezariji ili leže u spavaćoj sobi, ili kada ahilova tetiva neprijateljske baze nije centralna sfera, niti par tornjeva, već kip koji je jedina građevina u celoj bazi koja je delo ljudskog meštra, a ne vanzemaljaca
Strip ostavlja najjači utisak na prvom čitanju jer briljantno kreirana gusta atmosfera te tera da okrećeš stranice i saznaš šta će sledeće da se desi, ali ako već znaš kuda sve to vodi osećaj više nije isti Ovo već nema toliko veze sa Eternautom već generalno govoreći koliko je čitanja potrebno pre nego što neko delo prestane da te pogađa kao nekada
Ako se ovom stripu oduzme istorijski kontekst on ostaje bez najvažnijeg atributa. Eternaut je delo u kojem veću vrednost vidim u tekstualnim predlošcima o Oesterheld familiji nego u samom stripu Ostaje u kolekciji naravno, ali na četvrto čitanje se neće žuriti
Ali naravno ovo ne umanjuje vrednost dela i sa razlogom je reč o obaveznoj lektiri stripa koju treba preporučiti svakome ko želi ozbiljnije da se posveti čitanju stripova jer ne mogu da zamislim jače temelje na kojim treba da se gradi nečiji strip identitet i sve što dolazi posle toga je samo nadogradnja i specijalizacija u zavisnosti koja tematika nam više paše
Mora se pohvaliti i izdanje jer položeni format je definitivno definitivno izdanje Eternauta... bar dok se ne pojavi reprint u novom ruhu