| Author |
 Topic  |
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
 Posted - 07/05/2022 : 16:24:20
|
1. Kazna mržnji
Henry je 6 godina samo pio, pušio i ševio i onda je doživio živčani slom.
Jednostavno je jednog dana utrnuo od glave do pete, počeo urlati, izašao van, počeo trčati, trčao je jedno dva kilometra, sjeo u birtiju mrtav umoran, popio dva normabela, iskapio dva piva i zaspao. Probudio se nakon dva sata, otišao doma i ponovo zaspao na podu dnevne sobe.
I onda je odlučio napraviti jedinu ispravnu stvar nakon 6 godina cuganja, cigareta i ševe - naći posao.
Novaca više nije bilo, sve dedine skupocjene slike su prodane, grunt kod Golubovca je davno prodan i potrošen, auto od bivše žene koji je ukrao prije dvije godine (imao je rezervni ključ) davno je prodan i zapijen, jednostavno svi izvori prihoda su presušili i Henry je odlučio naći pristojan posao.
Radio je u skladištu Lidla od 8 do 4, a onda je odlazio kući i pio. Pio je do duboko u noć sve dok nije zaspao negdje oko 4. Budio se u 7 pijan, slistio dvije pive i otišao na posao.
sa ženama nije bilo problema. U Lidlu je bilo 12 blagajni i na svakoj je bila po jedna. I to u dvije smjene.
Najviše je bio sa Zoricom, malom i krupnom sa brze blagajne koja nije imala neke duboke misli ali to mu ni nije trebalo, trebalo mu je samo da s nekim provede noć i da ne dočeka sam jutro. Nije puno pričala a i slagala se većinom s njim što mu je neizmjerno odgovaralo. Znao je voditi beskrajne monologe a ona bi slušala i potvrđivala njegove riječi.
Jednom nije mogla doći i Henry je čvrsto odlučio ubiti se. Nabavio je kvalitetno uže, promijenio luster tako da izdrži težinu, popio bocu Hendricks gina prije nego što će stati na stolicu, stao na nju, pao i onesvijestio se. Kada se probudio, uže je i dalje bilo tu, njihalo se lijevo-desno na laganom ljetnom povjetarcu.
-To nema smisla, reče Henry, -Glupo je da tako prazno stoji.
Uzeo je ključeve i neovlašteno ušao u LIDL negdje oko tri, našao lutku u izlogu ženske odjeće, i to one sa cijelim tijelom ali pola glave, bez očiju i čela. Odnio ju je kući, objesio je, sjeo pored nje i nastavio piti.
-Kakav divan prizor - rekao je dok se opijao na podu pored kauča, a lutka je visila iznad i malo ispred njega, njihajući se na ljetnom povjetarcu.
Zaspao je sjedećke.
Taj dan nije došao na posao, a Zorica je došla kod njega.
Ušla je.
Vrata su bila otvorena.
-Dragi donijela sam Gordon's Gina i nešto hr...AAAAHHH!!! KOJI JE TO KURAC? KAKVA JE TO LUTKA KOJA VISI SA LUSTERA??! JESI TI LUD??
-Daj sjedi malena.
-KAKO DA SJEDNEM KAD TO SRANJE VISI IZNAD TVOJE I MOJE GLAVE DAJ SKID...
-SJEDNI REKAO SAM!!!
Smirila se malo i sjela.
-Što misliš o mržnji? - pitao je?
-Mrzim je-rekla je.
-Stvarno odličan odgovor - priznao je.
-Drago mi je da ti se sviđa.
-Vidiš malena, postoje ljudi koji ne mogu bez mržnje. Kod njih je mržnja postala sastavni dio života. Postala je opipljiva. Toliko im se uvukla pod kožu da je postala dio njih samih i kad ne bi mrzili, oni ne bi imali razloga za život. Evo, pogledaj vijesti, pogledaj taj nacionalistički skup - ti ljudi nisu domoljubi. Oni ne mogu reći:Imamo državu! Najljepša je! Oni ne mogu slaviti nekoliko praznika godišnje i biti ponosni na svoju naciju i zemlju. Ne, to nije smisao njihovog postojanja. Oni moraju mrziti. Moraju imati NEPRIJATELJA. Jer ako nemaju neprijatelja, onda nemaju razlog postojanja. I zato prihvaćaju apsolutno sve što im se ponudi od strane njihovih vođa iako znaju da tih neprijatelja nema, da su ili pobijeđeni ili duboko preorani prošlošću ali njima treba SIMBOL koji će mrziti i sve što traže je da im netko to da. Tu nema ratia i nema objašnjenja koje bi ih zadovoljilo jer kad je cilj mržnja sama po sebi onda ratio prestaje. Meni je toga dosta.
-A kaj možeš napraviti?
-Realno - ništa. Ali simbolički...ukrao sam ovu lutku i ispunio je imenima, napisao sam svuda po njoj imena svih kretena koji zagađuju naš prostor, ne samo odavde nego i iz cijelog svijeta. Tremp, Le Pan, Kling-Jong,hrpa naših budala i lezilebovića...ma svi kojih sam se mogao sjetiti.
-Gle, fakat, nekaj piše po lutki...
Napisao sam njihova imena posvuda i simbolički im pokazao što mislim o njima:OBJESIO SAM MRŽNJU!
-O ludice moja!
-A sad mi je dosta. Sad se želim malo objesiti po tebi!
-Može ludice!
I tako su vodili ljubav u ljetnoj noći dok je povjetarac njihao mržnju obješenu iznad njih.
2. Sasvim običan dan
1.
Sonny se probudio oko pola jedanaest. Spavao je deset sati. Pored njega su stajale dvije boce Bombay Sapphire Gina i par limenki pive. Mislio je da će spavati duže jer je dan prije bio na moru i prošetao 17 kilometara. Išao je spavati u 15 do 1.
Digao se, počešao po dupetu i otišao si staviti kavu.
-Bok srce.
Ženski glas ga je pozdravljao iz dnevne sobe.
Tko je dovraga to?
-Bok.
-Hoćeš da nam napravim doručak? – kaže umiljati ženski glas.
-Može. Zapravo ima već graha, idem samo kupiti kobase i kruh.
-Može.
Mala je bila dobra. 175 cm, 50 kila, male grudi i dobra guza.
Sonny je izašao u Spar. Bilo je kišno vrijeme. Sonny je obožavao kišu.
Izabrao je najeftinije Gala kobasice (500 grama za 10 kuna), kupio je veliki kruh i vratio se nazad u stan.
Ona je veselo pjevala nad pećnicom, skinula grah sa peći i krenula ga sipati u tanjure.
Sonny je ispekao kobase i servirao ih. Uzeo je žlicu graha i stavio je u usta-KOJI KURAC, ŠTA JE OVO??!
-Srce, to ti ja zovem Irish bean.
-Šta?!
-U grah sipam malo viskija da bude bolji. Imam i svoju pljosku uvijek kod sebe.! Bolje je od Irish coffeya svakako. Zakikotala se.
-Jebeš to.
Počeo je jesti kobase. Dama je bivala sve veselija i veselija. Činilo mu se da je ono „malo“ viskija u grahu bilo pola litre.
-Čuj, ja ne znam kako se zoveš.
-Ja nemam imena.
-A je li?
-Ne, ja sam prosječna žena koja živi prosječnim životom i zato sam stopljena u bezličnu masu.
-Prosječne žene ne sipaju pola litre viskija u grah.
-To su sitnice koje ne mijenjaju bit.
Zazvonio je telefon.
-Halo?
S druge strane je bila debela pijandura od susjede sa gornjeg kata. Imala je 39 godina i već 20 je bila teški alkoholičar.
-Sonny jel' imaš ti struje?
Imam.
-Ja nemam.
-Pa plati račun.
- Duhovito. Ma izgleda da pola zgrade nema struje, pa sad provjeravam kako je kod koga.
-E pa moja polovica ima i jebe mi se za tvoju – veli sa smiješkom Sonny .
-Dođi na Irish bean.
-Na šta?
-Ma zaboravi. Bok.
Čim je spustio slušalicu, telefon je ponovno zazvonio. Bio je Bistri.
-Čuj Sonny bumo gledali tekmu večeras? Malo mi je glupo gledati te tekme bez gledatelja.
-Pa ako je bez gledatelja, onda je ni ti ne možeš gledati.
-Ma ne, gledatelja nema samo na stadionu, a mi doma gled…čekaj, zajebavaš me?
-Ne, ja sam čuo da bez gledatelja znači da nema tekme ni na telkaću. FIFA je dosta stroga u tim stvarima.
-Ufff jebemu, uopće mi to nije palo na pamet. Pa kak' ćemo onda…
-Moram iči. Bok Bistri.
Sklopio je slušalicu, otišao u dnevnu sobu, na komponentama pustio Chopinova Nocturna i vratio se u kuhinju. Djevojka je pojela popriličnu količinu graha i sada je tukla po whiskeyu.
-Tebi to stvarno ide mala, jel'?
-A što nam drugo preostaje u ovom sjebanom gradu? Nema posla, nema ljudi, nema radosti. Jesi li ikada bio zaljubljen?
-Uvijek i nikad.
-Ja jednom. Patio je od kroničnog alkoholizma. Bio je bubnjar u jednom jazz bandu. Pio je i pušio neprestano. Čak si je spojio na slavinu u kuhinji da mu teče pivo umjesto vode!
-Jebena ideja.
-Je, prvih par dana. Nakon toga je i posuđe prao s pivom. Tvrdio je da je pivo bolje od deterdženta.
-Simpatičan momak.
-Da. Bio je simpatičan momak.
Skuhao je kavu. Njoj je nalio rakije unutra.
Sjedili su u tišini i upijali Nocturna. Zazvonilo je zvono na vratima.
Ispred je bio čovječuljak od nekih 145 centimetara u odori poštanske službe.
-Evo ga Sonny! Povrat poreza! Rješenje je tu, vjerojatno je danas sjelo i na račun. Koliko si dobio ove godine?
-Nedovoljno. Ali poslužit će.
Potpisao je, uzeo kovertu i zatvorio vrata. Otvorio je omotnicu i vidio da je dobio 8 524 kune povrata.
-Hajde Irish, idemo trošiti pare! Samo da se istuširam, pa krećemo.
Nakon tuša, i oblačenja izašli su na stubište i pozvali lift.
Lift nikako da dođe.
-Čuj, hajmo pješke valjda se negdje zaglavio.
-Čekaj, slušaj!.
Tum, tum ,tum…
Nedje u dubini čulo se lupkanje iz okna lifta.
-Jebote, netko je zapeo! Idemo vidjeti.
Potrčali su prema dolje i došli do trećeg kata gdje je lift na pola bio spušten ispod ulaza ali se još gornja polovica vidjela. Iznutra je dopiralo lupanje. Sonny pokuša otvoriti ulazna vrata kako bi došao do kliznih vrata lifta. Jedva je uspio i onda je krenuo sa kliznima. Udaranje, koje je dopiralo iznutra, bivalo je sve jače i jače kako je bio bliže unutrašnjosti. Sonny nije znao od kud potiče jer ta ravnomjernost nije mogla dolaziti od samog kvara, nego se unutra nešto dešavalo. Otvorio je klizna vrata i ostao skamenjen. Poštar patuljak je ševio pijanduru sa gornjeg kata.
-O SUNCE TI JEBEM!
Tum,tum,tum…
-Čuj Sonny, daj zatvori vrata, vidiš da sam u poslu! Mrdam, a još i nju držim jer je sva urokana.
-Dobro, ti si znači zakočio…
-Da, da živio, serbus!
-Ok stari, samo ti trpaj. Jel' trebaš cuge?
-Ne, ima ona u džepu. Živio!
Sonny zatvori obadva vrata i krene s Irish pješice do stubišta.
-Čovječe, Sonny jesi mu vidio…
-da. Jebiga, negdje se ipak kompenziralo to kaj je mali rastom.
Izašli su u toplo jesenje popodne i krenuli trošiti novce i život.
2.
Sonny je odveo Irish u Petrinju na jednodnevni izlet. Imao je tamo dvije kuće, jednu iznajmljenu, a drugu za povremeno druženje sa curicama poput nje. Sjedili su u kući i gledali televizor. Neki voditelj je pričao gluposti vezane za politiku. Irish je rekla da ga osobno zna, da je prijatelj njezine majke.
Da znam ja njega, majka mu je pravoslavka, a otac je bio divan čovjek – reče Irish i zagrize batak.
Sonny se nasmiješi. Dobra fora. A i Irish je rekla ranije da joj je majka srpkinja, tak da nema ni govora o zlobi nego o čistoj zajebanciji. Zanimljivo, pomisli Sonny, znam joj nacionalnost, a ne znam joj ime.
Sjedili su neko vrijeme i jeli piletinu koju su zalijevali bijelim vinom. Na televiziji je bio izvještaj o potresu .
-Evo Sonny, odi tražiti sad ove ribe beskućnice, te bi ti valjda dale! Ma vraga, kad bi te vidjele vratile bi se pod ruševine.
-He he duhovito.
Na televiziji je tada bila priča o nekom kretenu koji je ševio dvadeset godina mlađu ribu.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:25:22
|
jebi ga – reče Sonny, tak ti je to. Nepošten jebe, a pošten najebe.
-Dobra poslovica – kaže Irish.
Otvorili su drugu bocu vina i počeli je piti. Vijesti su se nastavile oko vječno istih stvari – gluposti i netrpeljivosti.
'Ko na tvrdoj stini svoju glupost piše…
-Zavist i zloba su zapravo dvije iste stvari-reče Sonny, a kod glupih ljudi one su najizraženije. „Kako je lepo biti glup“ – kaže pjesma ali ja mislim da nije tako. Smatra se da glupi ljudi imaju manjak problema jednostavno jer im je život jednostavniji i svodi se na ustaljeno ponavljanje obrazaca , odnosno jednu tupu jednoličnost kojom se njihovi glupi životi podgrijavaju. Ali nije tako jer ono čega glupi ljudi imaju napretek je ljubomora. Ljubomora prema svima koji imaju više. Zašto je to tako i zašto se uvijek nađe „neprijatelj“? Odgovovor je u loše spojenim sintaksama mozga koji mora imati neprijatelja. –
-Irish je slušala, a Sonny je nastavio.
-Postoje dvije vrste mržnje:mržnja prema onome koji je uspješniji/bolji/pametniji i mržnja prema određenoj naciji/skupini/rasi. Iako su kvalitativno iste, ove dvije mržnje razlikuju se u stupnju konkretnosti . u prvoj imamo mržnju usmjerenu na određenu konkretnu personu dok je u drugom slučaju ta mržnja uopćena.
-Dobro, a zašto neki mrze, recimo crnce, a drugi Srbe, Židove…?
-Ma stvar je samo tko ti je susjed. Da umjesto Srba imamo crnce, mrzili bi njih. Isto tako da Poljaci umjesto Rusa i Švaba imaju Srbe i Hrvate mrzili bi njih. Sve je stvar susjedskih odnosa – reče Sonny. Sad je već bio pijan.
-Uglavnom, dosta filozofije. Hajmo malo uživati u ovom gradu. Znaš kako znaš da li je grad teška vukojebina? Ako vani u disku vidiš ekipu sa maskirnom jaknom. A ovdje već dugo toga nije bilo. Mislim da je grad napredovao i da je ponovo, nakon dvadeset i pet godina dogurao do svog starog sjaja samo-vukojebine.
-Obuci se, idemo!
3.
Izašli su u elitni petrinjski restoran.
Elitan je zbog toga - objasnio je Sonny - što u njega ne puštaju muškarce sa maskirnim jaknama unutra. To je veliki napredak za petrinjsko civilno društvo.
-Grozan si. Pa neka se ljudi oblače kako hoće.
-Je, ali dok je maskiran, teško ga je naći i naplatiti mu račun. Zbog praktičnih razloga, ta moda ovdje ne vrijedi - reče Sonny sa smješkom i uđe unutra.
-Mogao si propustiti damu da uđe prva - reče mu Irish dok su sjedali za stol.
-vidi se da ne znaš bonton.
-kako to misliš?
-u birtije prvo ulazi muški, a vrata se otvaraju tek na izlazu.Za restorani nisam ziher ali bolje je ne riskirati.
-Ajde, recimo da ti vjerujem.
došao je konobar i dao im menu. Želite li aperitiv prije jela?
-Da, može, reče Sonny, dajte nam dva BANIJA LIBRE.
-Svakako - reče konobar i ode.
-BANIJA LIBRE? Kaj je to?
-Moj izum. Ovdje ga stalno toče. Znaš kako je CUBA LIBRE rum-kola? E, pa ja sam izumio BANIJA LIBRE - u čašu za martini se uspe rakija šljivovica, pomješa se sa malo loze i na vrh čaše se kao ukras stavi šnita špeka. Fino izgleda a i dere svojski.
-Ti nisi normalan, pa ja to nikada neću piti!
-Hoćeš, hoćeš, već je naručeno. Osim toga ne budi partibrejker. Jedna čašica nikoga nije ubila. Dve već jesu ali jedna je fakat bezopasna.
-Dobro, neka ti bude.
Konobar je poslužio piće. Sa zvučnika je svirao Balašević.
-Jebešga volim Djoleta - veli Sonny - ali sa zadnjeg koncerta su nas izbacili nakon pola sata.
-Zašto majke ti?
-Ma bezveze - nastavi sonny opušteno. - Znaš kako na njegovom koncertu, kad svcira pjesmu Neki novi klinci kod stiha "kad sam dobio par mandarina i malog bijelog zeca" ljudi bacaju plišane zečeve na njega?
-Da, i?
E, pa mi smo bacali mandarine.
-VI STE ŠTA?
-Bacali smo mandarine. bilo nam je već dosadilo to što mu svi, uključujući i nas bacaju te plišane zečeke, pa smo odlučili razbiti monotoniju. Problem je što su ga dvije-tri mandarine zviznule u glavu. On se čak i nije naljutio ali su redari dosta loše podnijeli tu promjenu u bacanju. Poslije smo čak tražili mandarine nazad (naravno, bili smo pijani) ali nam nisu dali.
-A jeste majmuni.
-Ha da.
Ja isto volim djoleta - kaže Irish čitajući menu. Čovjek, osim što ima odlične stihove ima i ispravan stav do kojeg drži i pod najvećom paljbom. za to treba imati muda.
-Bome, u pravu si. Što ćemo pojesti' Predlažem dva petrinjska s prilogom.
-može.
naručili su hranu i još dva Banija librea.
-Kako je ovdje sa Srbima' Jel' ima svađa.
-Ma ne, sve je normalno.
Sonny se nasmiješi. -Sad si me sjetila kad su Predraga raosa pitali tam negdje '93 "Kada će se normalizirati odnosi sa Srbima?" a on je odgovorio "Pa normalni su, u ratu smo".
-hahaha stari luđak Sjećaš se kak je s onom pištaljkom urlal na onoj sjednici?
-Jao ono je jedan od najboljih videa na Youtubeu ikada. Raos je legenda. Pukal je skroz ali je i dalje legenda.
Stigla je još jedna runda.
-Znaš - veli Irish već malo prirpita i štucajući - ako će ovo naše potrajati, moram ti reći da ja imam tešku narav.
-Nema veze, imam ja tešku ruku.
-Molim? Ne bi valjda...
-Ma zajebavam se, daj se opusti.
-Ah dobro, hik, već sam pomislila da...Uff što ovo lupa.
-Ja ti velim, još dva .tri i zaboravit ćeš ne samo di si nego i koja je godina.
-ajde, valjda neće biti tako strašno - veli Irish sa smiješkom.
Stiglo je jelo. Obadvoje su bili gladni i krenuli su tamaniti šnicle.
-Bok Sonny! - reče čovjek koji je upravo ušao u restoran.
-Bok Mile! kak si?
-Ha ide, vidimo se kasnije?
-Može!
-Friend of yours? - upita Irish punih usta.
Sused Mile. Ja ga zovem sused Srbin. Dobar čovjek. Samo danas je tužan. Godišnjica je kako mu je rođak Rade poginul.
-Pa kaj je bilo?
-Opal je u bunar.
-Strašno! Pa kaj nisu odmah reagirali susedi ili netko drugi?
-Ma jesu ali niš' se nije moglo. To je sve bilo u sekundi. Jadan čovjek.
-Da, užas.
Šetali su Petrinjom.
-Kako je ovo lijep grad.
-Da da, i najmanje mjesto je prekrasno pod uvjetom da dovoljno kratko ostaneš.
-To si ti izmislio?
-Ne, Tomić.
Hodali su nasipom Petrinjčice. Petrinja se nalazi na ušću Petrinjčice u Kupu. Sama Petrinjčica prolazi kroz grad i dijeli ga na pola, a tokom prolaska kroz grad (oko 2 km) teče kroz ukopani nasip dubok 7-8 metara s tim da je ipak dio i iznad tla nekih metar,metar i pol. Većinom je duboka najviše do metar, osim u vrijeme velikih kiša kada poplavi sve živo. Bilo je vruće i Sonnyju padne na pamet: - Hajmo se spustiti na luftiću do Kupe!
-Haha, pa jesi li ti normalan? Murija će nas pokupiti, ljudi će se derati, mislim da...
-Ma hajde, jednom se živi! Što nam mogu! Ne bu trajalo duže od pola sata, a baš bu bilo fora. Ne znam za slučaj da je to itko dosad napravio!.
-Ajde, ali jedino ako ponesemo i cugu. nisam luda da idem bez nje.
-Narafski. Možemo ponesti i nekaj za jelo.
I sat vremena kasnije, nalazili su se na mostu, na ulazu Petrinjčice u grad. Spušali su luftić u rijeku. Bio je nekih dva metra dugačak ali i isto toliko širok što je bilo vrlo bitno jer je na njemu, osim dvoje ljudi, trebalo biti mjesta i za poprilično cuge i hrane. našlo se mjesta čak i za jedan suncobran.
Krenuli su. Kazić je svirao osamdesete, Sonny ga je našao u kući sa kazetom unutra i to hitovi Duran Durana.
U početku su išli jako polako te su povremeno naletavali na dno ali ništa im nije moglo promijeniti dobro raspoloženje. Jeli su,cugali i zajebavali se.
See them walking hand in hand across the bridge at midnight…
-Jebote, ovim tempom će nam trebati više od sat vremena!
-Pa što onda? Opusti se. Sve što trebamo i sve što imamo nalazi se na ovom luftiću. Treba li ti nešto više od ovoga? Čak smo i fizički ovim nasipom odijeljeni od ostatka svijeta. Ovo je odlično.
Atmosfera je bila sjajna.
Girls on film, girls on film…
Ljudi su gledali sa obadvije obale. Prvo su bili začuđeni ali uskoro su pozitivni uzvici dolazili sa svih strana. Samo je pokoji djedica lijeno vrtio glavom u negodovanju tipa „U moje vrijeme…“
Sve u svemu, Sonny, Irish, a i dobar dio grada sa njima uživao je u svemu tome.
Sonny naglo stavi ruku među Irishine noge.
-HEJ KOJI TI JE, PA LJUDI SU…!
-Joj daj se opusti, zar to ovo barem malo ne pali? Neka gledaju!
-Ne, makni se sa mene, ne mogu dopus…
Sonnyjev jezik ju je prekinuo usred rečenice. Popustila je vrlo brzo. Počeli su se sve žešće ljubiti pritom skidajući odjeću sa sebe. Uskoro je publika uživala u divljem seksu koji je Petrinjčica lagano nosila prema Kupi.
In touch with the ground
I'm on a hunt down after you
Smell like I sound I'm lost in a crowd.
And I'm hungry like the wolf…
Postoje 4 mosta do Kupe, a na posljednjem, ekipica je vidjela dvoje mladih golih ljudi kako opušteno leže, ispijaju cugu i slušaju mjuzu. Na licu su imali izraze sreće i smirenosti. Sve je bilo u redu.
3. Pogled u dvorište
- Znači ti hoćeš reći da su svi rođeni prije '91 zapravo bili u ratu?
I da zaslužuju status branitelja?!
- Naravno.
-Jebena ideja!
Henry je Sonnyju tu ideju iznio kao zajebanciju, naravno, ali što su više cugali tako su počeli sve više razrađivati planove. Sjedili su kod Sonnyja na balkonu i gledali svijet. Jer komšiluk je bio svijet.
-Uvijek isti ljudi...Uvijek isti ljudi. - ponavljao je Sonny. Evo, sada će na semaforu doći tri bakice iz Escapea, znaš one kojima poštar nosi poštu u birc? - evo ih! Ona četvrta koja je u kolicima je otišla ranije...Evo ih kreću i nikada ne stignu na vrijeme prijeći zebru. Ali znaš kaj je najluđe?
-Kaj?
-Ako je netko od vozača posebno živčan pa počne trubiti, one onda stanu. Kao ukopane. I ako vozač nastavi pizditi (a uvijek nastave) one samo nastave stajati i stajati. Mislim, ono, kaj buš napravil bakici od 8 banki? E jednom je bila jebena situacija. Lik je trubil u nekom Mercedesu i onda mu je bakica zviznula auto štapom i znaš kaj se desilo? Liku se uključil zračni jastuk!
- Nemoj jebat!
- Da! A auto je stajal i sve kaj je bakica napravila je mali TUP po sredini prednjeg dijela. Kaos, ekipa je umirala od smijeha.
Henryju se priča sviđala.
- I kaj je onda bilo?
- Ha niš', stvorio se red, počela je gužva ali su su se oni koji su to sve vidjeli jebeno zabavljali.
- Mogu misliti.
- Trajalo je to sve nekih dva sata. Murija je došla, komunalni redari, stvorio se krkljanac jer je lik blokiral cijelu traku. Kaos. Jedni su umirali od smijeha, drugi su pizdili...A ja u prvom redu s balkona sve gledam. Sve u svemu, bio sam zadovoljan. Ali tu nije kraj.
- Kaj je još bilo?
- Pazi, od mog balkona do semafora ima nekih sto metara, a ja imam onu jebenu praćku kaj mi ju je stari ostavil još dok je bio šef izviđača.
- Jaoooo, jaoooo....
- I tak ti je nađem nekakav kamenčić na balkonu, uzmem praćku i pogodim liku zadnje štop svijetlo. Sonny je umirao od smijeha dok je to pričao.
- Naravno, čim sam odapel tu praćku, maknul sam se sa balkona i nisu uoće skužili od kud je došla. Mislim, samo su čuli udarac od pozadi, ne' trebalo je prvo vidjeti kaj se desilo...Gledaju oni tako to razbijeno svijetlo i čude se...A ja umirem od smijeha.
Henry je zamišljao taj prizor i isto je bio vesel. Istina, Gordon's u njemu je isto tome doprinosio.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
 |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:26:36
|
Balkon je, između ostalog, gledao i na susjednu zgradu/neboder koji je na staklenom polukatu imao fitness klub. To je tek bila zanimacija. Henry i Sonny najviše su voljeli navečer kroz prozor balkona gledati kako ribe u uskim tajicama i majicama plešu ali nije bilo loše ni ovako, preko dana gledati kako se savijaju.
Taman je počinjao program. Ovaj put je bila voditeljica Sandra, riba od nekih 25 godina, tamnoputa sa malim sisama i guzom ali sve je to tako skladno izgledalo da bi se i mrtvacu dignuo. Inače, kada su počinjale vježbati, cure su mogle biti okrenute na dva načina:bočno prema dečkima na balkonu ili (što je bio pravi raj) okrenute leđima prema njima, tako da se gomila guzica njihala i plesala 30 metara od njih. Čovjek u tom trenutku svarno poželi napraviti kazneno djelo bludnih radnji. Zadnji red je ovaj put bio posebno impozantan. Sastojao se od 6 žena u (naravno) uskim tajicama koje su svako malo izbacivale svoje pozadine prema njima. Henry se ponekad pitao da li one to namjerno rade. Čula se glazba, povici voditeljice Sandre i gotovo da se mogao osjetiti znoj djevojaka. Sve to je trajalo sat vremena, a svakih desetak minuta su Henry i Sonny odlazili do wc-a...Inače, kada je vježba završila, Sandra je došla do prozora i poslala dečkima pusu. Dečki su joj pokazali palac gore.
- Ok, znači riješili smo pitanje da li znaju da ih gledamo - lukavo je zaključio Sonny.
Završili su sa Ginom i krenuli su na jointove. Fino su pasali i smirivali ih. Lijevo od balkona, spojena sa Sonnyjevom zgradom bila je stara potleušica u koju su povremeno znali dolaziti beskućnici i spavati tamo ali najviše je Sonnyja živciralo što su tamo znali vršiti nuždu. Upravo je jedan od tih smrdljivih kretena ulazio unutra i ne bi tu ništa čudno bilo da se nakon 10-ak minuta čulo urlanje.
- AAAAARRRRRRHHGGGGHHHHH JEBEMTIMATERDATIJEBEMAAAAAAA!!!!!
- Henry je, totalno cool od jointa samo zapitao:"Ovaj, khm, kaj se dešava?
- Eh da, nisam ti rekao - veselo će njegov buddy, sjećaš se kako sam prije par dana čistio podrum?
Urlanje se nastavilo.
- E pa tamo sam našao, od mog dede vjerojatno, staru zamku za zečeve. Znaš onu spiku, otvorena čelična naprava sa zupcima, staneš u nju i onda...Paf!
- U jebemti, to je nezgodno.
- Da, mora da ga boli.
Lik je izlazio van poskakujući na desnoj nozi dok mu je lijeva bila u zamci. Dosta je krvario i vidjelo se da je u agoniji. U jednom trenutku je pogledao prema momcima.- DAJTE ZOVITE HITNU, JEBOTE UMRIJET ĆU, NEKI KRETEN JE STAVIO ZAMKU ZA ZEČEVE TU GDJE SEREM!!!
Momci su ga gledali sa izrazom blaženstva i samo su, kao da su se dogovorili, lagano podignuli palac gore i nasmiješili se.
Mora se priznati da su uživali.
Lik je na kraju sjeo, urlao je naravno cijelo vrijeme, te je onda sa rukama probao odvojiti zamku. Nekako je u tome uspio i izvukao nogu van. Nakon toga je strgnuo košulju i zamotao nogu. Boljelo ga je vraški, kaj jest, jest. nakon toga je iz ruksaka (svi beskućnici nose ruksake) izvadio neku žestu (vjerojatno rakiju i polio je malo po rani. Tu je tek zaurlao kao životinja.
Ipak, to ga je sve malo smirilo i pao je na pod, teško dišući.
A onda ga je pogodio kamen.
Iz praćke.
U glavu.
Lik nije mogao vjerovati kaj mu se dešava.
- PA JEBEMU MATER TKO ME SAD JOŠ I GAĐA...
Kad je bacio pogled prema balkonu, dečki su se smijali, zapravo, umirali su od smijeha.
Lik je poludio. Išla mu je pjena na usta. naravno da je zaključio da su mu oni stavili zamku. Bila je to scena kao iz horror filmova. Redneck sa luđačkim pogledom i hroptanjem kreće šepajući prema njima i uzvikujući vrlo gadne psovke.
A zatim ga je pogodio još jedan kamen.
Pa još jedan.
Još dva su stigla vrlo brzo.
Na kraju je lik pao na sve četiri proklinjući dvojac sa balkona.
SERI NEGDJE DRUGDJE JEBEM TI MATER! - nježno mu je priopćio Henry.
Uskoro se čuo zvuk sirena, dolazila je hitna ili murija ili obadvoje pa su se momci lukavo povukli na neko vrijeme sa balkona. Otišli su u sobu malo prileći.
Spavali su nekih dva sata, a nakon toga su se fino vratili na balkon sa novom porcijom Gina i novom porcijom jointa.
Sad je već bilo kasno popodne, negdje oko 5 sati. Već su strusili pola boce kada se čulo iz susjedne zgrade:"KRALJICA NA F6!"
Henry se trznuo. Koji kurac.
pogledao je Sonnyja. Ovaj se uozbiljio, vidjelo se da razmišlja, a onda je nakon minute odgovorio:"TOP NA F6 UZIMA KRALJICU, ŠAH!
Iz grade se čulo nešto kao "omajkutij...", a Sonny je brzo objasnio Henryju:- Igram šah sa likom preko iz zgrade. Ne da nam se nositi table nego to ovako iz glave igramo.
- Igraš šah iz glave?
- Da.
- Svaka čast.
- Hvala.
- Jebote, pa koliko se znamo i da tako neke stvari otkrijem tek sad...
- A jebiga, neke stvari volim držati u sebi.
- Dobro, kužio bih da držiš u sebi da si, ne znam psihotični šizofreni manijak ali da igraš šah iz glave...
- Da...A kaj da ti velim
- Kako bi tek igrao trijezan?
- Da, dobro pitanje. Nisam nikada probao.
- Nemoj jebat?!
- Da....
- Hehehe, koji si ti car.
- Znam.
Nastavili su cugati.
Počelo je dolaziti do popodnevne gužve. Sve je više automobila trubilo, prestrojavalo se, sve je više ljudi pizdilo...
Henry je potegnuo dobar gutljaj. - Znaš li da je u prosjeku svaki šesti auto crveni?
- Jebeš me?
- Ne, evo probaj brojati.
Prođe minuta.
Dvije.
Tri.
- Fakat!
- 'Sam ti rekel?
Zapalili su još jedan joint.
-LAUFER UZIMA TOPA!
- PIJUN UZIMA LAUFERA!
- JEBEM TI MATER!
- I JA TEBI!
Joint je bio fakat dobar.
Došla je Sonnyjeva djevojka Lara, bila je na poslu, radi u Lidlu. Sjela je pored njih. Imala je samo gaćice na sebi.
uzela je joint.
Svo troje su pušili u tišini.
Počelo je fućkanje iz zgrade preko puta. Lara nije prošla neopaženo.
Naravno.
Nakon par minuta Lara i Sonny su se povukli u stan.
Vratili su se za 5-6 minuta.
Bili su malo zadihani.
Auti se sad gotovo nisu micali.Inače tu je bilo križanje dvije prometnice i onda se desio onaj klasični balkanski čep - ovi iz jednog smjera su dok im je bilo zeleno lagano kretali naprijed i onda su stali nasred križanja tako da ovi iz okomite prometnice, kada im se upalilo zeleno, nisu mogli nikuda. Krenulo je pičkaranje i trubljenje. Klasične balkanske pizdarije. U načelu, ovi iz okomite ulice su "potrošili" cijelo svoje zeleno a da se nisu ni makli sa mjesta. Bijes je rastao.
- Samo da netko nema neko oružje - rekao je Henry, vidno napušen.
- O i to se dešavalo. Bitno je da nije gun. sa palicom se malo razbije šajba ili udubi lim ali ako je gun u pitanju...uhhh.
- Dečki, idem ja van. Vi trabunjajte dalje.
- Dobro - rekli su u glas.
Na semaforu je upravo stao Porsche Cayenne iz kojeg je urlala nekakva zla narodnjačka glazba. Međutim par unutra toliko se svađao da je to čak nadglašavalo i tu svađu. Bila je to vrlo neprijatna situacija i vidjelo se da stvar postaje sve gora i gora. Ljudi su gledali iz automobila, pješaci su se čudili...Ali urlanje nije prestajalo. Konačno, žena je izašla iz suvozačevog mjesta i krenula prema zebri. Gotovo iste sekunde i vozač je izašao van i pokušao ju na silu vratiti nazad. Ona se, naravno nije dala i tada se desilo. Lik ju je svom snagom lupio licu. Krv je šikljala iz usta, a vjerojatno su i zubi stradali. Žena je prvo ostala u čudu, a onda ga je počela tući torbicom. On se par puta izmaknuo i zveknuo joj šamarčinu, tako jaku da je zvonilo do Sonnyjevog balkona. Žena je vrištala. Lik je urlao. Narodnjaci su treštali. Sve se to desilo u manje od 40-ak sekundi. par ljudi je doviknulo nešto iz auta ali lik se nije obazirao. Naravno da je imao lančugu. I naravno da je bio ćelav. Taman se krenuo vratiti u auto kada ga je prvi kamen pogodio posred ćele. Sonny je bio jebeno dobar u gađanju.
- ŠTA KOJI KURAC, TKO...?!
Drugi kamen je vrlo brzo došao i pogodio ga posred gubice. Lik se sada držao ia za čelo i za zube. Bio je u šoku.
- GDJE SI JEBOTE, MAJKU TI...?!
- OVDJE SAM MAJMUNČINO! HAJDE DOĐI!
Lik je pogledao prema balkonu i prema Sonnyju i Henryju. Izraz mržnje i bijesa bio je nevjerojatan. Ljudi su trubili, pizdili jer je manijak zaustavio cijelu traku (zapravo vrlo hrabro od onih koji trube - mislio je Henry, s obzirom kako lik izgleda i u kakvom je stanju ali to je zagreb. trubili bi i Godzili da zastane na semaforu) a ovaj je sa izrazom nepatvorenog zla krenuo prema balkonu. Došao je do balkona htijući valjda prvo priprijetiti ali Sonny je bio brži. Bio je na prvom katu ali isoid njega je bio jedan balkon sa nadstrešnicom. Skočio je na njega i od njega se odmah odbio do lika s nogama prema naprijed tako da mu je lijeva noga pogodila likovo čelo, a desna zube. Lik je zaurlao i pao na pod, a pao je i Sonny i to dosta nezgodno na rame. Ali ništa mu nije bilo slomljeno. lik se prvi pridigao i taman je krenuo na Sonnyja kada ga je tegla cvijeća pogodila u glavu.
Henry.
lik je sada pao na koljena hroptajući. Henry se spustio istim putem kao i Sonny i sad su ga obadvojica počeli cipelariti. Lik je nasumično mlatarao rukama (uspio je obadvojicu jednom dohvatiti po nogama) ali je počeo posustajati. Ekipa je trubjela i navijala, izašla je ekipa iz zgrada na balkone, nastao je opći show. Na kraju je i njegova ženska iz auta došla.
- Čekajte malo gospodična - rekao je Henry i zajedno sa Sonnyjem pridigao lika. Kada je koliko - toliko bio uspravan (držali su ga za ramena, a noge su mu visjele), riba ga je svom snagom lupila u jaja.
Zvuk koji se tada čuo zvučao je kao zavijanje kita.
Lik je ležal sjebal, ekipa iz automobila je trubila i navijala, ženska je bila sretna, ekipa iz zgrada je urlalaTuci ga! Tuci ga!...Ma opći show. Sonny je tražio ključeve od likovog auta u njegovim džepovima. Kad ih je našao da ih je ribici i rekao - Evo gospodična, uživajte sama u vožnji. I dajte molim vas promijenite mjuzu.
- Dečki hvala vam, kak da vam se zahvalim, lik je idiot, hoćete da odemo do vas, mislim, mogli bi...
- Ma daj srćeko sve je u redu - veselo će Henry - samo se ti smiri i odi negdje na brdo da se opustiš u tišini.
- Može momci, boook!
Ušla je u auto. Prije nego što je krenula, iz zvučnika se više nisu čuli narodnjaci nego zadnji album grupe Depeche mode.
Došla je hitna. Henry i Sonny su se preko balkona povukli u stan, ekipa je nastala sa balkona, auti su odjurili dalje.
Nitko ništa nije vidio.
Lik je hroptao.
Hitna ga je odvezla.
Dečki su još malo prilegli, a kad su ponovo izašli na balkon bila je već noć
Mirno proljetno vrijeme.
Prava stvar za malo popiti i pokoji joint popušiti.
- Znači po tebi je DIGO kvasac zapravo Viagra za siromašne? – upitao je Henry vidno napušen.
- pa da. Jedan lik kojeg znam zna lika koji se kune da je onu stvar namazao tim kvascem i da stvar dela! Ha gle, treba staviti malo više i kako da kažem nadopunjavati pimpek malo češće s kvascem ali za 1 ševu su ti dovoljne dvije vrećice.
- Pa to moramo probati.
- Slažem se.
Iz zgrade lijevo dolazio je susjed Miro.
- Bok dečki!
- Bok sused!
Miro je bio kvartovska legenda. Umirovljeni doktor, živio je sa svojom suprugom. Kćer mu se bila udala i znala je sa mužem i dvoje djece dolaziti u posjet. Kada se to desilo, Miro je izlazio van, sjedao u svog Stojadina i tamo na miru slušao vijesti i radio Sljeme. Tako je bilo i ovaj put. Malo je pročavrljao sa momcima,a onda otišao uživati u samoći.
Totalni car.
Dečki su lagano pušili, a i Miro je pripalio. Bilo je nešto zanimljivo u njegovom dimu koji se širio Stojkom.
- Čekaj, jel' on to...?
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:27:45
|
- Aha, ja mu prodajem travu - rekao je Sonny uvlačeći dim.
- Jebeno.
- Da, da...
Noć je padala, svježa i lagana. Vjetar je lagano puhao ili duvao, nije to više bilo bitno.
- Bok dečki!
momci su poglerdali prema dolje.
Djevojka gola do pojasa stajala je ispod njih. Imala je dugu crnu kosu, lijepo i veselo lice, dosta dobre grudi (velike ali ne prevelike) nije imala trbuh i kad se sve zbroji bila je mršava i zanosna.
Sviđala im se.
- Jel' se mogu popeti?
- Popni se!
Bila je graciozna. Lagano se uzdizala preko susjedove verande, prvo je skočila tako da se uhvati rukama, onda se odrazila rukama pa se popela prvo lijevom nogom, a onda desnom. sad je bila na susjedovoj verandi nekih dva metra ispod njih. Bila je u položaju žene-mačke:polučučanja, lijeva noga ispružena, desna uz tijelo, sa rukama uz grudi i pogledom prikovanim iuz njih
- Prrrrrrr....
Nakon toga se pripremila za skok. U jednom skoku uspjela je uhvatiti Sonnyjevu ogradu, dignuti se rukama "prema gore" (tako da su joj sada ispred momaka bile njene grudi i lice), te se onda odrazila i doskočila na balkon.
- Bok!
- Bok.
- Imate cuge?
- Imamo. Evo ti.
- Ja sam jedna od ovih kaj vježbaju tu na polukatu, vidjela sam vas pa sam odlučila navratiti.
- Odlično.
Došla je i Lara.
- Opa, novo društvo?
- Da, ne smeta ti?
- Ma neeee, dapače.
- Super. Sara i Mačka su se poljubile, u sta, onako vatreno i sexy.
Henry i Sonny su uživali.
Na radiju je svirao Survivor:Eye of a tiger.
Počao je ples. To je zapravo bilo nevjerojatno kako su na tom malom balkonu istovremeno cure uspjele plesati, a momci sjediti i uživati, a da nitko nikome nije smetao.
Ples je išao lagano, a opet rokerski i erotski. Svaki bas gitare posebno se naglašavao. Međusobno su se dodirivale, grlile ljubile...Ma bilo je fantastično. Pjesme su išle i išle, ljudi su došli na balkone (opet), gledali, uživali, navijali...Večer je bila legendarna.
Ljudi su svašta dovikivali.
_ HEY SONNY I HENRY, KAJ SE NE UKLJUČITE?! KAJ STE PEDERI?!
- MOMCI JEBO VAS, AKO VI NEĆETE MI ĆEMO!!
I slično.
Sve u svemu, fina zabava.
Djevojke su se povukle u sobu nakon nekih pola sata plesa.
I momci za njima.
15 minuta kasnije dečki su se vratili na balkon.
Malo uzdihani ali inače ok.
Bilo je tek 10 sati.
Noć je tek bila počela.
Jedan od likova sa drugog kata sa zgrade preko puta odlučio je ubiti se.
Dečki su to zaključili po tome što je došao na balkon, sjeo na njegove ivice i rekao:"Ja ću se ubiti." Rekao je to dosta tiho tako da su ga dečki jedva i čuli.
-Jebi ga - reče Sonny tiho - pa kak će se ubiti ako skoči sa drugog kata? samo će si strgati noge i ruke.
- Ha dobro, ako skoči na glavu...
- Misliš, ono, kao da skače u more?
- Pa da, ono, BUĆ, ne? samo će ovdje biti TUP.
- E jebiga, to bi zapravo bilo glupo da sad napravi.
- Zašto?
- Pa dan i večer su tako jebeno dobro krenuli i sad da nam to nekakav kreten zajebe.
- Znači više ti je stalo do naše zabave nego do njega?
- Naravno.
Smijali su se.
- Pazi sad ovo - veli Henry i potegne sa rukom iza.
Lik je sjedio, očajan, vidjela mu se tuga u očima i u glasu, tko zna kakvi su ga problemi mučili, kad odjednom - TUP!
Lika je pogodila konzerva pive direktno u glavu. Od udarca se zateturao ali je, baš kao što je Henry predviđao, pao unatraške nazad na balkon.
- ŠTA KOJI KURAC JEBEMTI...?
- ZAČEPI LABRNJU I POPIJ PIVO! ŽIVIO!
Lik se lagano dignuo, vidjelo se da je ošamućen kako od udarca tako i od pada na leđa a u ruci je držao pivo i imao je tu začuđenu facu kao da gleda Kriptonit ili tako nešto.
- Pa dobro momci mamu mu jebem...
- NE SERI! - povikao je Henry. - NAMA ĆEŠ KVARITI VEČER SA SAMOUBOJSTVOM. POPIJ PIVO I MIRAN BUDI!
Lik je još jedno vrijeme bio ošamućen ali nakon toga je otvorio pivo i nazdravio momcima.
- Živili!
- Živio i ti prika!
- Hey henry, da mu damo savjet da sljedeći put ako se hoće hititi ode na neko više mjesto. Mislim da je peti kat granica s koje se ziher može...
- Joj daj začepi.
- Hi hi hi...
Henryju je zazvonio mobitel.
- Halo?
- Ja sam.
Lik preko puta je mahao.
- Ok, reci. Čekaj da te stavim na razglas tako da te i moj prijatelj čuje. U tom trenu mu uopće nije palo na pamet otkud Henryju njegov broj.
- Bila je moja srednješkolska ljubav - počeo je lik. Bili smo zajedno u srednjoj i to dva puta. Cijeli treći razred, onda smo prekinuli, pa onda još pola četvrtog. Onda smo prekinuli jer ona više nije htjela. Uvijek su žene krive. Ili barem gotovo uvijek. Nakon toga smo još par puta bili u kontaktu. Fuck buddies iliti friends with benefits iliti kako se već sve te pizdarije zovu. Ali nikada joj više nisam ništa značio. Nikada ništa, kužite? Jedino je u srednjoj bilo ljubavi, a poslije toga ništa. Uvijek me zvala ili kao slučajno nabasala na mene kad je bila sama. Znači bila je sa mnom samo zato da se može ševiti jer je, kako je znala reći "uvijek vlažna". Ali nikada to nije bilo ništa više od običnog seksa. Jednom je prekrila svoje lice jastukom tako da me ne vidi jer je zamišljala drugog.
- ŠTA JE...?! - povikali su momci uglas.
- Da, da. To mi je čak i priznala. Jebala se sa mnom, a zamišljala je drugog. a ja? Ja sam to jedva podnosio ali bio sam zaljubljen. Ali zanimljivo, nikada nije tražila novce. Nikada. Znala je upadati u financijske probleme ali nikada nije od mene tražila ni lipe. Posljednji put me zvala prije dva tjedna. Naravno, bilo je seksa i danas me ponovo odjebala. Sedmi put. Sedmi put čovječe, ako ne računamo onaj jedan prekid u srednjoj. A znate kaj je najbolje? saznao sam da u ta vremena kada sam joj služio kao fuck buddy ja nisam bio jedini! Znač čak me i na taj način ponižavala!. Imala je više jebača dok nije došla do lika s kojim može biti. Koja kurvetina majku joj jebem. A ja? Ja sam samo slabić koji je i dalje voli. I sada je on tamo s tim novim dečkom, on je ljubi, liže, jebe...a ja...ja ovdje pričam s vama i tugujem.
- Jebote - rekao je Sonny.
- Jebote - rekao je Henry
- Jebote - rekli su svi susjedi koji su čuli tu priču jer je speakerprhone bio na najače.
- Rista znaš kaj bi ti pomoglo? - veli Sonny
- Kaj?
- Ajde iz sveg glasa zaurlaj njeno ime. Tako ćeš barem malo izbaciti bijes i gorčinu iz sebe.
- Hm, hm...Imaš pravo.
- IIIIIIVVVAAAAAAANNNAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!
Fakat je urlao. Onda je udahnuo, pa je ponovio urlik:
- IIIIIIIIVVVVVAAAAAAAAAAAAANNAAAAAAAAAAAAAA!!!!!
- IIIIIIIIIVVVVVVAAAAAAAAAAANNNNNNAAAAAAAAAAAAAA!!!!!! - zaurlali su i Henry i Sonny
- IIIIVVVVVAAAANNNNNNNNNAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!! - zaurlali su sada i susjedi.
- IIIIIIVVVVVAAAAAAAAAAAANNNNNNNAAAAAAAAAAAAA!!!!! - u jednom trenutku derali su se svi.
Ponovilo se to još par puta.
Nakon toga su svi bili nekako zadihani i odmorni.
- Jebiga dečki, ovo je bilo korisno.
- 'Sam ti rekel?
- Imam još cuge u stanu idem malo cugati.
- Dođi do nas.
- Ne, baš mi paše cugati sam.
- Ok.
Nastavili su piti. Lana je lagano hrkala u kuhinji, zaspala je tamo. Sonny ju je probudio i rekao joj da ode hrkati negdje drugdje, npr. u spavaću sobu. Rekla mu je da odjebe ali je ipak otišla.
Sjedili su dalje, pušili jointove, pili pivo i Gin tonice i jebalo im se za cijeli svijet.
Tada se sa gornjeg kata čuo iritantan i užasno glasan dalmatinski naglasak:A ANTE ČA SAM TE JA MOLILIA DA NE IDEŠ U RIBE TAKO KASNO, PA ČA JE TEBI OĆEŠ DA JA POLUDIN OD BRIGE, MOJA MATER TE POZDRAVLJA, A JA NIŠTA OČISTILA ONE INĆUNE, MALO ME MARE POSJETILA, SVE JE PO STAROM , SAMO NE IDI VIŠE U RIBE, A I TAJ MATE S KOJIM IDEŠ JE BUDALETNA TEŠKA, A I JA SAM TI REKLA…
…
…MA MUČI, ČA TI MENI IMAŠ GOVORT, JA TVOJU MATER POŠTUJEM I NEĆU JA NJOJ NIŠTA SRAT AL DA JE ONA MAL0 GUZCU VIŠE DIGLA U ŽIVOTU NE BI SADA I DALJE ČUVALA OVCE I JBGA, DOBAR S' TI MOMAK SAMO TI ĆAĆA PREVIŠE PIJE, TO TAK NEMERE VIŠE TREBA…
Tijekom tog monologa, Sonny je otišao u dnevnu sobu po uže. Žena je stajala na balkonu i svojim „normalnim“ glasom (od 120 decibela) pričala pizdarije. Henry je odmah skužio kaj Sonny dela. Žena je bila okrenuta prema kuhinji i nije ih vidjela. Sonny je prebacio uže par puta, međutim svaki put bi fulao sve dok iz trećeg puta nije zahvatio okuku balkona. Ah, da, uže je na kraju imalo kran. Lagano se počeo penjati prema gore. U načelu nije bilo teško jer ga je Henry pridržavao, a kasnije, kad je već skoro dohvatio luk balkona, bilo je potrebno samo da ga Henry malo pogura za cipele. Još jedno Hop! I bio je na balkonu. Luda Dalmatinka ga nije ni skužila.. Prvo ju je nabio nogom u dupe.
- AAAAAAASSSSSS TI GOSPE ČA…
Nakon toga joj je uzeo telefon i rekao Anti vrlo tihim, mirnim i književnim jezikom.
- Ante pozdrav, ovdje Sonny, susjed tvoje djevojke sa prvog kata.
- AAANTE UDARIO ME U GUIJZCU, POPEO SE…
Sonny joj je zviznuo šamarčinu i onda je KONAČNO zašutila.
Sonny je nastavio: tvoja djevojka je jedna izrazito glasna, priglupa i antipatična tupača. Ja sam se sada popeo na njezin balkon da je ušutkam jer nisam više mogao podnositi da mi svaki dan po pola sata gnjavi tebe s tim svojim spikama. Vjeruj mi Ante, činimo ti uslugu.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
- Ma ja iden u ribe rad'te šta 'oćete, jebe mi se.
- Može Ante, pozdrav.
- Adio.
- AAANTEEEE GDJE SI SPASI MEEE…
Još jedna pljuska ju je smirila . Čuo se neki zvuk iza, na balkonu. Sonny se okrenuo i vidio Henryja kako se penje. – E rista, a da nastavimo malo cugati kod nje?
- Može!
Zavezali su je za stolicu, prekrili joj usta i otišli do frižidera vidjeti što se može popiti.
Žena je imala u frižideru dvije stvari – ribe i vino.
- O jebem ti te dalmoše da ti jebem…Sonny je bio frustriran. Tada je primijetio da se žena okreće u stolici i nešto im pokazuje očima.
Otišli su u dnevno sobu. Tu se na psihi nalazilo nekoliko boce žestotkog pića ali posebno ih je iznenadio Master's Gin.
- Yeah! Ipak neka korist od ove laprdave ludače!. Henry je otvorio bocu i dobro potegnuo. Onda ju je dodao Sonnyju koji je potegnuo još više.
Najbolji…Jebeni…Gin…Na svijetu…Rekao je, pomalo posrčući, Sonny. – Idemo sjesti u kuhinju do nje.
- Ajmo.
Cugali su i pričali. Sjedili su jedan pored drugoga dok je iritantna dalmatinka sjedila nasuprot njih.
Ok, kako ćemo je zvati? Predlažem Irry. To je skraćeno od Iritantna Dalmatinka.
Sonny se složio.- Nego mala, kako ti je pravo ime?- MMMMMMMM!!!! Dobro, dobro, pa kaj se ljutiš, samo te pitamo za ime. – MMHMMMMM!!! – Jao pa nije baš lijepo kaj sijevaš tim lepim plavim okicama. Znaš ma koga mi liči Henry? Na Doris Dragović. Ali prije 30 godina.
- Da.
Ispili su Master's Gin i razmišljali kaj dalje. Tamo na psihi je bila i neka rakija pa su se primili i nje. Nije bilo loše. Pili su jedno vrijeme u miru, glupa kuja je nekaj mrmljala kroz duck tape i sve je bilo dobro.
Mora se priznati da je imala stila za uređivanje. Sve je bilo u nekakvom indie stilu, falile su samo nargile i napušena ekipica. Ovako, na prvi pogled, ne bi se reklo da ovdje živi neka nadrkana kučka. A opet, zašto indie/napušene djevojke isto ne bi bile nadrkane kučke? Stan je bio iste veličine kao i Henryjev ali vidjelo se da nije baš održava pretjerano. Henry se u jednom trenutku digao i oklagijom za pečenje kolača prešao preko njenog mobitela. Sonny je kužio spiku – barem za ovu večer, želi je spriječiti da nekoga nazove. Mislim, nije to nikako moguće u potpunosti ali ovako je to bar bilo malo teže. A i slala se poruka. Popili su još one rakije, odvezali kiučku, rekli joj da ne laprda previše jer će joj odozdo srušiti balkon lupajući željeznim gredama odozdola (Henryjeva ideja) i onda su se lagano, istim putem kojim su i došli, vratili nazad.
- Fali nam cuge – reče Sonny.
- Hajmo po nju, tu 300 metri dalje na onu benzinsku.
Bili su pijani k'o majke, a odlučili su ići autom iako su bili pijani k'o majke i iako je benzinska bila udaljena 300 metara od njih. Digli su se sa stolca. Prvo se Henry uhvatio za štok vrata od balkona i nekako uspostavio ravnotežu. Nakon toga se odbacio do stola sa lijeve strane, a onda i do zida sa desne strane. Tu je malo stao da se odmori. Nakon minute, nešto ga je primilo za ramena. Bio je to Henry koji je pokušavao na isti način ostati na nogama ali se umjesto uza zid, držao Henryja. Henryju je išlo na povraćanje ali znao je da bi ga Lara ubila. Konačno se i Sonny naslonio na zid, a onda je Henry skočio napred prema sudoperu i elementima. Uhvatio se rukom te se počeo lagano spuštati na sve četiri. Sonny je to već napravio. Henry je lagano krenuo na sve četiri s tim da ga je Sonny uhvatio za zadnje noge. Izgledali su kao gusjenica. Tako su došli do hodnika gdje je Sonny napomenuo da mora uzeti ključeve od auta. Isti su bili iznad njih, znači nekih metar i pol udaljeni ali trebalo se dignuti. Niti jedan od njih u tom trenu za to nije imao snage za to. Sonny je digao desnu ruku i počeo pipkati po komodi i na kraju ih je ipak našao. Sada je trebalo otvoriti vrata, a to se u tom trenutku činilo kao nemoguća misija. Ipak, Henry je pokušao. Prvo mu je Sonny dao ključeve od auta jer ih ovaj nikako nije mogao staviti u džep. Henry ih je stavio u usta i pokušao se pridignuti da otvori kvaku. Nakon 7 pokušaja to mu je i uspjelo. Onda je krenuo otvarati vrata i ova su ga zviznula u usta. Skoro je progutao ključeve. Vrata su bila otvorena i obadvoje su nekako izpuzali van. Henry je pljunuo ključeve van iz usta, a Sonny je zadnjom lijevom nogom privukao vrata da ih zatvori. Uspjelo mu je iz petog pokušaja. Henry se probao podignuti uza zid do vrata ali to je probao na način da uhvati cijev za plin koja baš i nije bila hladna. Zaurlao je ali se brzo primirio. Lagano se, nekih minutu i pol, podizao uza desni zid. Sonny je to isto radio sa zadnjim zidom s tim da je on bio u čučećem položaju i probao se na taj način pridignuti. Naravno da mu nije uspjelo pa se okrenuo okomito od zida i pokušao se tako dignuti. Ovaj put mu je uspjelo. Silazili su stepenicu po stepenicu, jedan iza drugoga, priljubljeni uza zid.Prešli su pola puta kada im se na putu ispriječila mačka od susjede iz prizemlja. Henry ju je probao zviznuti nogom ali prokletinja je bila brža i izmakla se.
- Pusti jebenu mačku, idemo dalje . rekao mu je Sonny. Sišli su skoro do prizemlja puzajući tako uza zid kada je susjeda, vlasnica mačke, otvorila vrata. Henry i Sonny su nastavili hodati uza zid ali im se sada, umjesto zida, ispriječila susjeda. Henry je samo nastavio pipati i nije ni primijetio da susjedu drži za sisu. Ova je malo ciknula ali ništa strašno. Nakon toga je došao Sonny i primio ju za drugu. Tako su stajali jedno vrijeme. Obadvojica sa po jednom sisom u ruci i pogleda praznih prema naprijed ne shvaćajući uopće da drže susjedu za određeni dio njenog tijela. Da se bude u potpunosti iskren, ni susjeda se nije previše bunila. Nastavili su dalje iako ih je susjeda pozivala da uđu kod nje. Sada su bili u hodniku koji vodi prema izlaznim vratima zgrade. Odbijali su se od jednog zida do drugog kako bi došli do vrata. Međutim išlo je teže nego što su mislili (ako su išta u tome trenu i mislili.) Hodnik je bio dugačak 7-8 metara, a širok oko 3. Oni su se odbijali jer su mislili da će se tako najlakše kretati naprijed ali s obzirom koliko su bili pijani, u jednom trenutku su se odbijali „vodoravno“, od jednog poprečnog zida, do drugog. Nakon par takvih odbijanja sudarili su se i zagrlili.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:29:01
|
- Jebemu Henry nekaj ne valja.
- Da i ja sam stekao takav dojam.
- Trebamo promijeniti taktiku.
- Kako misliš?
- Hajmo ovako zagrljeni polako prema vratima.
- Hajmo.
I tako su lagano prelazili metar po metar. U jednom trenutku,susjed je otvorio vrata, tik njima ispred nosa. Čovjek se malo zagledao u dva evidentno alkoholizirana muškarca koji zagrljeni stoje pored vrata ali brzo je prošao pored njih sa smiješkom na licu i pozdravom - Živili, a dečki su mu jednako odgovorili.
Sonny je vozio stari Volvo iz osamdesetih, prava mrcina, zvijer od 5 metara dužine.
- Ja ću voziti, trijezan sam.
- Štas'…Ma ne jebi, moj je auto, daj ključeve ovamo.
- Dobro, dobro, nek ti bude…
Henry je ostao vani kako bi regulirao izlazak auta iz parkirališta.
Sonny je upalio auto i krenuo lagano unatrag. Ipak, krenuo je unaprijed jer je krivo ubacio u brzinu. Auto je malo lupio u zgradu.
- Jebemtiživotdatijeb…
- Dobro, dobro, nije strašno, samo sad fakat ubaci u rikverc. Mislim, hoćeš da ja…
- Odjebi!
- Dobro, dobro…
Ovaj put je Sonny dobro ubacio u rikverc i krenuo lagano nazad. Centimetar po centimetar. Trajalo je to nekih par minuta. Kada je izvukao auto do pola, počeo je lagano skretati udesno.
- Lijevo jebote, pa tamo je izlaz sa parkinga!
- Aha, joj da…
Sonny je sada izravnao auto ali je dok je to radio uspio vratiti se na staro mjesto od kud je krenuo.
- O jebemti..
- Hoćeš da…
- NE!!!
- Ok, ok, najte gubiti živce gospon…
Sonny je krenuo još jednom, još jendom je ubacio u prvu i nabio se u zid te je još jednom previše otišao ravno. Ipak ovaj put se uspio izravnati prije nego što je opet došao na staro mjesto i počeo je okretati auto u pravom smjeru. Motao je ulijevo, međutim, dok je motao, zakačio je susjedov Stojadin kojem je pritom otrgnuo štosdenfer. Bio je to onaj isti sused koji je sjedio u autu i pušio travu. Sonny je uspio izvući auto na rikverc van sa parkirališnog mjesta ali štosdenfer se fakat čuo jer je ostao zakačen za Volvo. Sonny je pogledao susjeda. Ovaj mu je samo mahnuo sa blaženim smiješkom.
Henry je ušao unutra.
- Hajmo, vozi!
Krenuli su lagano, 5 na sat, pa 10, međutim cijelo vrijeme se čulo tandrkanje Stojadinovog Štosdenfera.
- Čekaj, stani malo, moramo maknuti ono sranje. Sonny je zakočio pri 10 km na sat i uspio se bubnuti čelom o volan. Henry je uzašao van i probao skinuti štosdenfer. Vukao je koliko je mogao ali prokleto đubre je bilo zakačeno za Volvov branik. Još jednom je jako povukao i čulo se jako KRANK! Jer je Henry uspio otrgnuti i Volvov prednji dio zajedno sa stojkinim dijelom.
- Ha jebiga.
Bacio ga je malo dalje i vratio se nazad u auto.
- Što je to bilo?
- Ma ništa, vozi.
Krenuli su, opet lagano. Izlazak sa parkirališta je bio posebno traumatičan jer su skrenuli desno ali se to skretanje desno nastavilo pa su lupili u BMW parkiran sa strane. Malo su zastali. Nitko ništa nije vidio. Čak se ni alarm ov BMW-a nije upalio.
- Vozimo dalje?
- Vozimo dalje.
Sad su već prešli solidni dio puta, nekih 150 metara, kada im se ispriječila rampa. Volvo je lagano vozio preko pruga (bilo ih je šest) kada se rampa počela spuštati. Taman su bili pored kada se rampa skroz spustila.
-Jebi ga.
- Jebi ga.
- A da sačekamo da vlak prođe?. Mogu ga držati u leru.
- DA SAČ…?!! O SUNCE TI JEBEM! A KAJ AKO IDE PO NAŠOJ PRUZI?
- Ma ne bude.
Henry se probao smiriti. Dobro, ajde se bar pomakni skroz do kraja, na toj zadnjoj nitko nikada ne ide.
- Da ali gdje je onda zabava?
- JESI LI TI UPRAVO REKAO…?!!
- Smiri se zajebavam se. Evo krećemo lagano.
Krenuli su u rikverc. Lupili su u rampu iza. Iz kućice je izašao lik koji spušta pumpu.
PA DAKLE SVAKAKVIH SAM SE KRETENA NAGLEDAO ALI VI…MIČITE SE ODATLE!!!
- Evo, evo krećem, pa daj opušteno malo prika. Evo, reci mi preko kojeg kolosijeka vlak prolazi?
- PREKO TREĆEG!
- Ha onda je najbolje da ostanem na mjestu. Evo „pokrivam“ prva dva kolosijeka, ne bu me ni dodirnuo.
- Ako vas dvojica niste najveći idioti koje sam ikada vidio…
Henry je spustio prozor (spuštao se ručno).
- Imaš cuge?
- Imam.
- Daj podijeli.
Lik je izvukao nekakvu užasnu brlju ali dala se piti. Na kraju su obadvojica izašla iz auta i zajedno sa željezničarom gledala vlak kako prolazi. Kad je vlak prošao, dečki su krenuli preko pruge. Samo lagano, samo lagano. Skrenuli su desno i uskoro su bili pored benzinske postaje. Za tih 300 metara trebalo im je nešto više od 20 minuta od vremena od kad su krenuli iz kuhinje.
Ušli su u dućan benzinske.
- Hej čvaljavi, kaj ima? Delaš noćnu, ha? – veselo reče Sonny
Benzinska pumpa je inače bila poznata pod imenom „Kod čvaljavog“ zato što je tamo radio jedan, khm, intelektualno potkapacitirani lik sa ogromnom donjom usnom, u žargonu poznatijom kao čvalja, tako da je benzinska postala poznata pod gornjim imenom ili „Kod Čvaksija.“ Ono, „dolazim za 10 minuta, samo da kupim čips kod Čvaljavog i evo me“ Bilo je to sve zapravo dosta zabavno. Čvaljavi je bio glup, ružan i imao je te čvalje. Pa tko ga ne bi zajebavao. Henry je tražio i birao cugu i grickalice dok je Sonny zajebavao čvaksija. „Hey čvaljavi, jesi kad snimio Duck face u kupaonici? Mislim, ti ni ne trebaš napućiti usne, već imaš gotov proizvod, ha ha ha!! Nego da j mi reci, jel u toj donjoj usni možeš skupljati cugu. Ono, na tulumu si i onda, prije nego što kreneš doma, u čvalje si uspeš jedno 3-4 deci cuge za poslije. Pa to je zapravo vrlo korisna stvar te čvalje. A i kak se tuširaš? Skupiš vodu u čvaljama pa samo prebaciš čvalje nazad i otuširaš se? Haahahahahahahaha!!!!“
Čvaljavi baš nije uživao u ovakvom tipu konverzacije ali bio je smiren. – Samo dok jednom ne uzme gun i počne pucati – pomisli Sonny.
Henry je došao sa 3 boce Master's Gina, i hrpom grickalica.
- ČOVJEČE, IMAJU MASTER'S?!
- Da.
- Najbolji Gin na svijetu!
- Jedva čekam da ga probam.
- Pa hajmo onda!
- HUEEY DUEEČKI, NE MRETE OTVARATI CUGU DOK JEEE JOUUUOŠ NISTEE PLATILI, EEEJ…
- Daj se smiri Čvaksi, evo ti jedna boca, stisni tri puta i to je ok.
- DUOOOOBROOO! ALI AKO ME INSPEEEKCIJAAA UHHVUATTIII!
- Čvaljavi, upravo pušiš pljugu. Na jebenoj benzinskoj crpki. Ako dođe inspekcija otvoreni Gin će ti biti najmanji problem.
- Aaaaauuuiiii to kaaaj veeelišš…
Izašli su van. Lik koji je parkirao iza njih izašao je iz auta i pitao ih: - Tko danas radi?
- Čvaljavi.
- O jebemtiživot…
- Znaš kaj treba napraviti – rekao je Henry tipu. Trebamo ga jednom povući za čvalje, ono kao praćku i pustiti. Koja bi to fora bila, kak bi letel nazad, a i ziher bi se čuo neki zvuk tipa ČVAK!
- Ahahahahahahahahaaha!!!
Umirali su od smijeha.
- Hajmo nazad.
- Hajmo.
Stigli su do rampe koja je bila otvorena, a Sonny je predložio da sačekaju vlak. Henry nije imao pojma zašto ali znao je da će mu se ideja svidjeti. Uskoro se rampa počela spuštati, a auto je prošao tik prije nego što se spustila. Lik koji je spuštao rampu vidio je sve ali je odlučio ignorirati pijane idiote. Dolazio je teretni vlak u smjeru Glavnog kolodvora. Kada je prošao zadnji vagon, Sonny je nagazio.
- Đihaaaaa!!!!
Slijedili su vlak.
- KOJI TI JE KURAC, KAJ DELAŠ'!!
- SLIJEDIM VLAK, JEBENO JE!
Mora se priznati da je i Henry uživao. Vlak je prolazio kroz zapadni kolodvor, a iza njega je išao auto. Sonny je probao barem s jedne strane uhvatiti šine s gumama i čak mu je donekle i uspijevalo. Ipak, često su gume bile između jedne od šina i cijeli se auto iskrio odozdo. Kaos.
Iako je bilo kasno, bilo je ekipe na kolodvoru koja je par trenutaka bila užasnuta, a onda se počela smijati, čak štoviše umirati od smijeha. Bio je to dobar provod.
Kad su došli do druge rampe skrenuli su sa kolosijeka na kojem je bio vlak i čekali su da se rampa digne. Lik koji je dizao rampu naravno je vidio sve, samo je odmahnuo rukom i digao rampu. Izašli su na ulicu i lagano krenuli prema doma.
- Khm, Sonny…
- Kaj?
- Vozimo jednosmjernom ulicom.
- Pa dobro, kaj se nikad nisi vozio jednosmjernom?
- Jesam ali ne u suprotnom smjeru.
- Uh, joj.
Sva sreća nije bilo ni prometa ni murije i nekako su se dovukli do Sonnyja.Cijela ova zbrka ih je malo razbudila, pa su ipak malo jednostavnije došli do stana. Zapravo ni to nije bilo baš tako jednostavno. Sonny je ostavio ključeve od stana u stanu, a ulazna vrata su bila sa onom okruglom kvakom koja kad se jednom zatvore, to je to. Zato je Sonny parkirao ispod stana na zelenoj površini i onda su se nekako popeli gore, makar su skoro poginuli jedno 5-6 puta. Sve u svemu noć je bila odlična.
- Ajmo malo prileći – predložio je Sonny.
- Može. Ali na kratko.
Bila je ponoć.
Henry je probudio drugara oko pola dva. Činilo mu se kao da čuje neko dozivanje. Ovaj se jedva digao, uzeo bocu Master'sa, dobro je potegnuo, počešao se po jajima i krenuo vidjeti tko se to dere.
-Deeeeečkiiiii!!!! Imate cugeeeee?!!!
Bio je to potencijalni samoubojica sa drugog kata
. Imamo dođi po nju!
- Ha ne da mi se, daleko je to.
-Čekaj da nekaj probam!
Sonny je zamahnuo sa bocom rakije prema prozoru samoubojice. Boca je pala na metar od balkona i razbila zadnju šajbu jednog Pezejca.
- E jbga. Čekaj sad ću probati malo jače!
Zamahnuo je ovaj put dosta jače i rakija je pogodila samoubojicu u glavu.
-Jesi dobro?!!
- Ma pusti mene, flaša je ok! To je bitno.
- Bravo druže, nego jel' ima neke meze?
-A jebiga neću ti sad kobasice bacati! Čekaj imam ideju.
Sonny je otišao do telefona.
- halo Mirek, jesi na dužnosti?
-Jesam, kaj je bilo, imaš neki posel za nas?
- ma ne nego slušaj ovak…
Sonny mu je objasnio plan, a Mirek je umro od smijeha.
- Evo nas!
20 minuta kasnije vatrogasni auto sa dizalicom se pojavio na parkiralištu. Napravio je pravi show. Svijetla su svijetlila, sirene su urlale, ma totalni show. I Henry se probudio. Dizalica se micala, a u njoj je bio Mirek. Približavao se Sonnyjevom balkonu.
- De si Mireeeek!!
- Jebote Sonny, ti i itvoje pizdarije, svi ćemo dobiti otkaz zbog ovoaga.
- Pa kaj onda?!
- Kaj se dešava? – Henry je slutio dobru zajebanciju.
- Gle, pazi ovak – pozval sam Mireka iz DVD-a kustošija i oni su došli s vozilom, a cilj je da se popnemo na rampu i da svima u neboderu dijelimo hranu i cugu.
- Jebeeenooo!!! Ali čekaj, nekaj nam fali.
- Kaj?
-Mjuza!
Henry se sjetio da Sonny ima jedan od onih velikih aktivnih zvučnika (znači da im ne treba pojačalo, samo gurni usb i tjeraj!), dofurao ga je na balkon i ušao zajedno sa Sonnyjem na dizalicu. Ekipa je sad već bila na balkonima, muški su uživali, žene su (skoro sve) pizdile ali veliki show se spremao.
Utovarili su cugu kaj su kupili na benzinskoj, stavili su i hrpetinu meze, a onda su se prvo digli do iritantne Dlamatinke iznad.
- AAAASSS TI GOSPE A ČA VI TO RADITE? PA JESTE LI VI
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:32:26
|
- ZAČEPI LABRNJU! – Henry je bio rezolutan. Ušao je u njen stan, došao do frižidera i uzeo hrpu boca vina. Nije se uopće obazirao na komentare Dalmatinke.
Sve je to sada bilo u korpi spremno za dijeljenje i cuganje ali Sonny je prvo pustio mjuzu. Sviralo je od Depeche Modea „I feel you“.
Urnebes kakav je tad uslijedio i dalje se prepričava po cijelom Zagrebu i šir. Vatrogasni autromobil sa dizalicom i korpom bio je ispunjen sa tri lika, hrpom cuge i hrane i mjuzom, iz kamiona su išla rotacijska svjetla (sirene su ugasili da se čuje mjuza iz zvučnika) i krenuo je show.
I feel you
Your sun it shines
I feel you
Within my mind
- HEY HENRY DAJ MI CUGE OVAMO NA TREĆI!
- SONNY, DAJ RAKIJE NA TRINAESTI!
- MOMCI A DI JE MIŠO?!
- ENO, ŽENA MU ZAKLJUČALA BALKON!
- MIŠO NE DAJ SEEEE!!!
- AAAAAAJMOOOOOOOO!!!!!
You take me there
You take me where
The kingdom comes
You take me to
And lead me through
Babylon
This is the morning of our love
It's just the dawning of our love
- Mirek jel' možeš potegnuti do 15.-og?
- Čekaj, bumo vidli!
Dizalica je dolazila samo do trinaestog kata i susjed je trebao ostati bez cuge.
- O jebemumater – povikao je Henry ali tada je Mirek krenuo spašavati stvar.
- Ali rista kak se zoveš?!
- Robi!
- Slušaj, bumo ti dobacili kuku na tvoj balkon, zakačiti će se za njega!
- Jebote, ok i kaj onda?!
- Buš videl!
Mirek je odmah iz prve pogodio balkon, natovario je sve džepove cugom i krenuo se penjati prema Robyju po užetu.
- ŠTA JEBOTE, KOJI K…?
-Ma smiri se Roby, radio sam ovo dosta puta, ne bu mi niš bilo.
Dečki iz korpe su se jebeno zabavljali. Mirek je počeo penjanja. Cijelo susjedstvo je navijalo za njega, bilo j to kao da je čovjek na stadionu. Dinama. Mirek je vrlo brzo došao do Robyja (neki šaljivci sa 14.-og kata su mu htjeli uzeti dio cuge ali su bili predaleko). Mirek je došao do Robyja i sjeo s njim na balkon. Malo su cugali, malo pričali, bilo je ok.
- KEJ MIREK KAJ SI ZABORAVIL I NAS OSTALE?! – Henry i ostali su postali ljuti kaj ih se ignorira.
- Ma dobro, evo me silazim!
Cuga se nastavljala dijeliti po zgradi, ekipa je pjevala i bilo je sve odlično.
A onda je došla murija. Ali to nikoga nije spriječilo da se i dalje zabavlja.
- Hej vi na ljestvama, siđite dolje!
Jbga, poslušali su.
Dizalica se spuštala dok je ekipa bučno protestirala i urlala „kaj davite ljude?!“, „Dajte nam da pijemo“, „Dečki skinut ćemo vam felge“ isl.
Dizalica se spustila. Dva policajca su gledala u tri pijana lika. Onda je jedan progovorio: - Dobro dečki ajmo ovak:ako možete izaći iz te korpe bez da se ozljedite, ne bumo vam ništa napravili.
- Može! – povikali su svi uglas.
Prvi je krenuo Henry. Nagnuo sa da iziđe ali se nakako spetljal i na kraju je skoro pao. Ipak Sonny ga je uhvatio i sada je Henry visio izvan košare ali sa glavom prema dnu. Sonny ga je počeo lagano spuštati (držao mu je noge u rukama i lagano ga spuštao na. Zemlju. Međutim, kada je Sonny došao do cipela, henry još nije bio na asfaltu. Međutim, sjetili su se ideje:sada je i Sonny krenuo tako nagnut, a Mirek je njega držao za tijelo. U jednom trenutku su izgledali kao najsmješnija gusjenica na svijetu. Henry je taman rukama dotaknuo dno, Sonny je bio negdje na pola puta, a Mirek ga je držao za noge.
Ekipa s balkona je umirala od smijeha.
Henry je sada došao do tla (spustio se na sve četiri) i onda je prihvatio Sonnyja kojeg je Mirek pustio malo prije tako da je Sonny zapravo pao na henryja. Ali sve je bilo u redu. Mirek je, iako vidno nacugan, ipak bio profesionalac i relativno se jednostavno spustio na tlo.
Čim su se sva trojica spustila na beton, stali su u stavu mirno i salutirali. Henry je odlučnim tonom povikao:
- Drugovi generali, vojnici Henry, Sonny i Mirek, spremni za daljnja naređenja!
Murijaci su ih gledali.
Svi stanari su ih gledali.
A onda su drotovi prasnuli u smijeh.
A sa njima i trojka te cijelo susjedstvo. Umirali su od smijeha. Svi su se dobro zabavljali.
-Ok momci, mi idemo gore s vama – rekao je jedan od policajaca.
- VI ĆETE KAJ?
- Hajde Mirek ne seri. Znaš nas i znaš da smo uvijek za dobru akciju.
Svih pet su se, ovaj put uz pomoć ljestvi popeli na dizalicu i vinuli se u visine.
Tulum se nastavio. Dečki iz korpe su pjevali, ekipa sa balkona je pjevala, neke od susjeda su se skinule u topless i pozivale dečke iz korpe da dođu do njih, mjuza se povremeno mijenjala, došli su na red Bebek i Djole… Na kraju je to izgledalo ovako: u sredini parkirališta bila je dizalica sa korpom i pet likova unutra a okolo njih tri zgrade iz kojih je ekipa urlala i plesala. Naravno, pojavili su se i novinari i drugi dan je to sve opisano kao Henryjev i Sonnyjev Tulum stoljeća.
A upravo to je i bio.
4. Ulix
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:33:36
|
I
Henry se probudio u 9. Probudio ga je alarm sa mobitela. Vera mu je poslala poruku u 8:"Jesi budan?", iako joj je on noć prije rekao da će se dignuti u 9. "Ne, tek u 9 se dižem, tada mi sat zvoni" - natipkao je.
Nakon toga je stiglo još 10 poruka. U intervalima od po 5-6 minuta.
"Aha.
Ok, danas idemo do centra malo.
Poslije bi mogli i na trčanje?
Di ćemo jesti?
Zašto ne odgovaraš?
Mama je otišla, sama sam u stanu.
Ljudi se boje te korone, ne znam šta da mislim, kako se ti osjećaš, ja sam malo boležljiva, možda da danas ne idemo nikud? Ne znam di je mama već se trebala vratiti...
Znaš li da je James Joyce bio u Puli na kratko vrijeme?
Kava...mmmm:))
Martina je u samoizolaciji."
Zazvonio mu je mobitel/budilica. Nije puno spavao, bilo je hladno u apartmanu. Grijanje im ne radi. Na oglasu apartmana to nije pisalo. "Pa nista to dodatno napisali da vam treba" rekla je ljubazna ružna vlasnica apartmana. "Nisam znao da treba dodatno navesti da mi treba grijanje ako je vani 8 stupnjeva" - rekao je.
Naljutila se.
Ali plaćao je bez računa, pa nije ništa posebno jamrala.
Ko ju jebe.
Nitko vjerojatno.
Dignuo se iz kreveta ( bio je u majici kratkih i dugih rukava i sa poplonom i dekom na sebi) Počešao se po guzici i otišao pod tuš. Tuširao se 20 minuta i razmišljao o samoubojstvu. Nije bilo loše.
Uglavnom, problem sa samoubojicama je navodno taj što, ako ne uspiju, nikad to ponovo ne probaju. "Jebote, koja glupost. Pa ja da ne uspijem i da mogu , iste sekunde bih pokušao ponovo" - pomislio je.
Ali neka, pomalo.
Apartman je bio u neredu nakon seksa od sinoć. Ponio je hrpu stvari ali već je znao kako će to završiti . Neće nikada robu vaditi van i složiti je u ormare i ladice nego će samo vaditi iz torbe ono što mu treba.
Klasika.
Pogledao je mobitel.
19 novih poruka.
Pogledao je samo zadnju.
"DOBRO, JESI SE SADA KONAČNO PROBUDIO?!!"
Očito joj je zasvijetlio znakić da je vidio poruku pa je odmah nazvala.
Nije se odmah javio. Zvonilo je nekih desetak puta i tek je onda digao slušalicu.
"Molim".
Tišina. Gotovo da je osjetio kako ona guta bijes u sebi.
"Jesi se probudio?"
"Jesam".
"Hoćeš doći po mene?"
Hoću, za 20 minuta na parkiralištu."
"Dobro."
"Daj mi reci, gdje je tu u Puli najzgodnije mjesto za izvršiti samoubojstvo? Mislim, ipak si ti odavde."
"MOLIM?! PA JESI LI TI...?!
"Ma dobro, samo se šalim. Slušaš Buldožere?
"KOGA, ČA...?!"
"Dobro, dobro, za 20 minuta se vidimo."
Poklopio sam dok je ona i dalje pričala.
Obukao je Jeordie's cipele, hlače i košulju. Na košulji je još bilo krvi od prijašnjeg vlasnika.
Ma dobro, ne kuži se tako puno, ipak je dolje kod hlača.
Izašao je van i krenuo prema autu. Ulica je bila slijepa ali iza kuće gdje je apartman bilo je još kuća i tu ga je dočekao lik koji je počeo urlati da zbog njegovog auta nije mogao doći do svoje kuće. Prvi udarac Henry mu je uputio u trbuh, a onda kada se sagnuo, zviznuo ga je aperkatom. Lik je poletio unazad i pao na tlo, u nesvijesti, naravno. Čuo je korake. Dolazila je neka gospođa iz kuće za koju je lik na podu tvrdio da je njegova, vjerojatno njegova žena. Došla je, pogledala njega, mene, pa opet njega...Onda je pljunula na njega i otišla nazad u kuću. Henry ga je digao i prebacio preko malenog suhozida jer inače ne bi mogao proći sa autom.
Krenuo se naći s Verom.
II
Pula je prekrasan grad za samoubojstvo. Stvarno, ne postoji više ljepših mjesta gdje si čovjek može oduzeti život nego što je to u Puli. Evo, uzmimo na primjer arenu. Pa samo se treba popeti na vrh, eventualno malo prošetati po toj lijepoj rimskoj kružnici i onda se lijepo hititi dolje na glavu.
I to po mogućnosti dok se odigrava nešto unutra, tipa dok se pušta neki film. Ljudi ne bi ni skužili. Mislili bi da je sorround sistem. Ali arena je samo jedno u nizu prekrasnih mjesta za skončati život. Evo, uzmimo npr. Augustov hram na pulskom forumu. Ta prekrasna građevina, sagrađena za vrijeme rimskog cara Augusta, naprosto mami da tamo skončate život. Tetrastilni prostilni trijem, korintski stupovi, u potpunosti obnovljen nakon savezničkog bombardiranja, napravljen za cara Augusta, jednog od većih faca u rimskoj povijesti...Fino sačekate mrak dok je hram pod stvarno lijepim svijetlom i fino njegovu bijelu boju zacrvenite svojom krvlju. Evo ideje - i još to prodate pod umjetnost! Pa prva liga. Inače, hram se nalazi na Forumu, prostranom gradskom trgu što svakako osigurava veliku publiku. Samo se osigurate da nakon vaše smrti (tipa sat-dva kasnije) na netu osvane tekst:"Prvo i posljednje dijelo velikog umjetnika tog-i-tog!" Dobro, trebali bi za to naći nekoga tko će vas slikati dok izvršavate taj čin ali ima dosta ljudi koji će za 100 eura gledati i kako se 500 ljudi ubija odjednom i to fotografirati te staviti na net.Da, da, augustov hram je odlično mjesto za otegnuti papke.
A ako baš želite doslovce otegnuti papke, imate Uljanikovih dizalica na bacanje! Fino se popnete na vrh i objesite. Pa nema bolje smrti od te. Lagano visite, noć je, galebovi slijeću na vas dok se njišete...Zvuči sexy, ne?
Slavoluk Sergijevaca, odnosno Zlatna vrata, Katedrala, Dvojna vrata, skok sa nekog od nebodera koji gledaju na more (a gledate i vi sve dok ne dotaknete tlo)...Ma ima bezbroj tako lijepih mjesta gdje bi se moglo okončati život. Henry je o svima njima razmišljao dok nije došao do Vere. Bila je lijepa. Sviđala mu se. Volio ju je. Imala je mozak, nije bila kokoš...Ha što čovjek više može očekivati od žene? Ili od svijeta?
Hajmo u Opatiju .rekla je.
Hajmo - složio se.
III
Išli su starom cestom koja ide preko Labina i Plomina pa sve do Liburnije. Bili su sretni. Plan je bio da u Opatiji on malo trči, a ona se vozi biciklom pored njega. Poslije bi otišli nešto pojesti. Znao je da će to biti lijepi dan.
Šetnica Lungomare koja ide od Voloskog pa skroz do iza Opatije jedna je od najljepšiih na Jadranu, ako ne i šire. Također je zanimljivo što svako malo imate izvore koji izlaze iz "podzemlja" i utiču u more. Voda je tu malo bočata za kupanje ali zato vam izvorska voda prolazi pored glave ako ste na takvoj plaži ili na par desetaka metara od vas, ako ste u hotelu iznad. Henry je krenuo sa trčanjem, a Vera je bila iza njega. Malo je zapela jer je bilo puno ljudi pa je bilo teško voziti se biciklom. Henry je trčao laganim tempom, izabrali su rutu od Lovrana do Opatije, sve skupa 7 kilometara. Henry je trčao, a misli su trčale sa njim. More, sa desne strane, povremeni tekstovi o prošlim ljudima koji su obilježili taj dio svijeta sa lijeve strane, psi ljudi, ljudi, psi, mame i tate, djeca i roditelji, sreća, radost, opuštanje, tuga...I malo sjete. Sve je to Henry vidio u tih 7 kilometara. Nekako je sve to više u redu ako je more pored tebe.
Henry se propremao za maraton. Htio je doći do te magične brojke i dobro mu je išlo. Nije pio nikakve preparate, ništa, samo goli znoj i mišići. Trčao je po Lungmomareu i uživao. Nije mu baš išlo sjajno jer nije ništa jeo prije ali nije bilo ni loše. Vidio je u daljini jednu djevojku na Supu. I njegova Vera supa. Njemu se to činilo pomalo monotonim makar ga je Vera uvjeravala da je to fakat zanimljiv sport jer stalno moraš biti koncentriran. Vjerovao joj je. Došao je u onaj dio veze gdje joj vjeruje. Da li ona vjeruje njemu?
Prošao je pored još jednom potoka koji se brzinom gorske riječice slijevao u more. Unutrašjnost iz koje je potok izlazio bila je crna, tmurna, hladna, prepuna nepoznanica, a opet tako organizirana, savršena u svojoj jednostavnosti i hladnoći. Ali potok to nije dalo smesti. On je, ostajući svoj, brz, čist i nesmiljen, ipak došao do kraja - do mora. Probio se iz tmine i ušao u veliko plavetnilo.
Zar ne želimo to svi?
IV
Opatija nema toliko lijepih mjesta za samoubojstvo kao Pula ali da ih ima - ima. Zapravo, najljepše kojeg se Henry mogao sjetiti je da se čovjek spusti u potok koji izvire iz tame i onda krene unutra, prema tami, prma unutrašnjosti, samo to bi u načelu bilo poprilično neizvedivo jer sigurno bi prevagnuo nagon za samoodržanjem i onda u jednom trenutku se ne bi više moglo ići naprijed. jedan od boljih načina koji je Henryju pao na pamet bio je objesiti se za onu djevojku-spomenik samo pitanje je da li bi skulptura izdržala. a bilo je glupo sjebati skulpturu, preživjeti, pa onda slušati kako te vrijeđaju jer si sjebao simbol Opatije.
Da,baš bezveze.
Poslije trčanja i vožnje malo su sjeli na klupicu i gledali more. Svatko od njih je vrtio svoju pjesmu u glavi i bili su sretni. Lijevo od njih, malo dalje na klupici, dvojica momaka su svirali gitare. Ritam gitara i solo gitara. Dobro im je išlo. Sve u svemu, skupili su brdo para. Svirali su odličnu glazbu. Baker street, pa Apache od The Shadowsa, onda malo Creedenca...Jebemti, mjuza lijevo, more ispred, ljubav desno.
Da, da...
Jeli su u jednoj odličnoj pizzeriji imena Roko. Zapravo je to pravi restać. Henry je pojeo najbolja svinjska rebarca u umaku i sa roštilja ikada. Vera je jela neke morske pizdarije sa paštom. Nakon toga su krenuli prrema autu, odnosno istim putem kojim se dotrčalo/dovezlo. Vera je išla prva, a henry je išao laganinihodom. Nije mu se dalo trčati, jelo mu je tak fino sjelo u želucu.
More je sada bilo sa lijeve strane i padao je mrak.
Henry je razmišljao o tome koliko je ljudima bitan status u životu. Dakle, zapravo sve što radimo ili volimo ima u sebi određeni postotak želje za statusom, odnosno nije sve u samoj ljubavi prema nečemu nego tu ima i osjećaja moći ako ste u tome nečemu bolji od drugoga. uzmimo na primjer skupljanje knjiga. Henry je obožavao knjige i imao ih je više od 1000. Ali njegova zadovoljština tom zbirkom bila je samo 50% osjećaja cjelokupne zadovoljštine dok je drugih 50% bila "statusna" zadovoljština zbog toga što je u kolekcionarskoj zajdnici bio među najvećim kolekcionarima. I u tome je stvar - ne radimo ništa samo zbog sebe, radimo to i zbog drugih, pa makar to bilo i malim dijelom. Ovaj omjer gore svakako je drukčiji kod različitih ljudi ali je uvijek prisutan. Međutim, Henr< je smatrao, ne teba prijeći "negativnu brojku" od 75% statusa. Što to znači? Ako nešto volite/radite a odnos ljubav prema tome/status vam je npr. 20%/80% onda ste u problemu i zapravo ste nezadovoljni jer dobitak na statusu nije dvoljan da smanji gubitak na ljubavi prema tome što radite i da vas usreći. Uzmimo npr. automobile. Henryju je bilo apsolutno svejejdno što vozi ali trebalo je imati određeni status pa je on vozio pristojna kola. Međutim, da je morao davati dvije trećine svoje plaće na kola, to mu znači oko 10% kvalitetnog osjećaja, to bi značilo da mu 90% odlazi na status, što znači da je potrošio silne pare na nešto što mu, blago rečeno, ne znači baš previše. Henry si to nikada ne bi dozvolio ali masa ljudi radi baš to. Kupuju status stvarima koje zapavo i ne vole baš previše.
Vera je bila prava ženska. nije bila kokoš. henry je mrzio kokoši.
Nakon pizzerije su se još malo šetali i onda su krenuli nazad lungomareon, šetajući. Na povratku u Pulu slušsali su Djoleta. Henry je bio sretan.
I ništa više nije važno
Lice svijeta zlobno i lažno se rastopi za čas.
I nitko više nije bitan
Svi su pesak prezre i sitan
Pesak ispod nas.
Držali su se za ruke tokom cijele vožnje. Njegova desna ruka u njenoj lijevoj. Henry je vozio i mijenjao brzine lijevom rukom. Bilo je prekrasno.
V
Vera je taj dan bila u PMS-u pa je on završio teškom svađom. Prijetilo se čak i prekidom. Ali ujutro su sve razjasnili. Henry je priznao da je krivnja50% od svakoga od njih makar nije imao pojma što bi on bio kriv. Ali takve su žene. Naročito one u PMS-u.
VI
Bili su u Areni, išli su gledati film o Tusti, frontmanu grupe KUD Idioti. Henry ih je volio, nisu bili loši. Ulaz je bio besplatan, a zbog korone stolice su bile razmaknute. kad se sve zbroji, bilo je dosta ljudi. Henry je cugao Starog lisca i gledao film. Popio je već desetak komada u sat vremena ali i alje je mogao gledati film.
"Jel' moraš toliko piti?"
"Ne moram, ali želim"
"Brine me to."
"Ne mora te brinuti, funkcioniram odlično koliko god imao alkohola u sebi."
"A ča ako ti se nešto desi, ča ću ja?"
"Početi ćeš i ti piti."Nastavili su gledali film ali nakon par minuta nešto je Henryju privuklo pažnju. Nešto s desne strane. Nešto na vrhu arene.
"LICE SVIJETA JE LAŽNO! STOKA NAS UBIJA! UBILI SU ULJANIK, A NEMA VIŠE NI TUSTE! ČEMU ŽIVOT!?"
Svi su gledali u tom smjeru. Na vrhu arene, s desne strane sjedio je čovjek, a noge su mu visile i njihale se. imao je pogled očajnog luđaka, pogled čovjeka koji želi okončati život. netko je vrisnuo. Pa još netko. I onda je krenula panika. Film je stao. Čovjek je sjedio na vrhu arene i urlao.
"ČEMU SVIJET?! ČEMU ISTINA KADA JE NITKO NE SLUŠA?! ČEMU LJUBAV KADA JE NEMA?! UGASILI SU ULJANIK! GLEDAJTE TE DIZALICE, STRŠE KAO MRTAV LAV NAD OVIM GRADOM! POTONULI SMO KAO BRODOVI KOJI ČEKAJU SVOJU SANTU LEDA I NAĐU JE! SAMO NAŠA SANTA LEDA NE NALAZI SE NA MORU NEGO NA JEDNOM ZAGREBAČKOM BRDU! TO JE SANTA LEDA SA MARKOVA TRGA!"
Čovjek je bio očajan i to se svakako vidjelo. Sigurno su zvali policiju i hitnu ali dok oni dođu ovaj se možda već hiti dolje. Henry je uzeo mikrofon i zaurlao liku da dolazi do njega. Popesti će se i razgovarati. na pitanje tko je on, rekao je da je, kao i on, pijani lik kojemu je dosta patnje. Vera ga je htjela spriječiti ali on se nije dao. Počeo se penjati prema gore što se pokazalo kao užasno težak zadatak, ne samo zato što je Henry bio pijan nego i zato što se morao verati po nekakvim skelama, a mogućnost pada je bila velika. ah, da i bio je pijan. Nekako se dogegao do vrha i sjeo pored lika. Donio je svakome po jednog Starog lisca. Otvorili su cugu i neko vrijeme pili u tišini. Odozdola su dolazili povici, deranje...Ljudi su govorili rečenice ohrabrenja tipa "nemoj druže, sve će biti dobro" isl. i zapravo su kvarili ugođaj, pomislio je Henry. Bilo bi odlično da je sad potpuna tišina. samo on, taj lik i pogled s vrha arene. Inače, sa vrha su riječi od lika dobivale dodatnu dimenziju jer su se vidjele dizalice Uljanika. Da, sve je to bilo tužno i sramotno. A kaj je najbolje, dizalice su bile osvjetljene različitim bojama što bi nekome tko ne zna situaciju moglo stvoriti iluziju da je sve u redu. Eh, da...
Popili su cider, a onda je henry izvadio pljosku sa Ginom.
"Potegni druže. Bombay saphire je unutra".
"Oo, pa ti si iz fine kuće".
"Čovjek je ono što pije. I onakav kakav toaletni papir koristi. Ne vjeruj osobi koja pije brlju i koristi dvoslojni papir."
"Vidiš, vidiš, to bi se moglo zaliti".
Lik je potegnuo iz pljoske i to tako jako da je skoro pao iza. Henry ga je pridržao.
"Kak se zoveš?'"
"Donovan".
"DONOVAN?"
"Pa dobro, kaj je tu toliko čudno?"
"I jesi uhvatio vjetar koji put?
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:35:27
|
"Čovječe, znaš mjuzu! A jel' ti vjeruješ da si ti prvi koji mi je pokušao prodati tu foru? Ljudi su glazbeno nepismeni. I da ti odmah odgovorim - da, govorim "kaj" ali rođen sam i odrastao ovdje. Stari mi je bio iz Zagreba pa je to bilo kao nasljeđe identiteta koje sam htio zadržati. Ono, Puležanin sam ali Puležanin sa zagrebačkim pedigreom."
Potegnuo je još jednom iz pljoske.
"Čovječe, vidim dvije arene".
Henry je izvadio još jednu pljosku i potegnuo iz nje. "E vidiš, meni se to u životu nje desilo. Ma koliko bio pijan, nikada nisam vidio duplo."
"ČEKAJ, NOSIŠ DVIJE PLJOSKE?!"
"Pa da, nikad se ne zna kad ćeš naići na nekakvog samoubojicu."
Donovan se nasmijao. Opet su par minuta cugali u tišini.
"Dobro, jel' se fakat želiš samokoknut ili samo tražiš malo pažnje?"
"Jebote da se samo želim koknut, kaj misliš da bih držao ovaj govor od maloprije. Naravno da želim i pažnju. Nitko nije toliko popularan kao samoubojice koji urlaju pred masom."
"Ha, kaj je, je. Nego daj da čujem priču."
"Rođen sam u Zagrebu jer su tamo stara i stari bili na odmoru iako sam cijeli život proveo u Puli. Stari nije bio loš, samo je bio izrazito agresivan, kako prema meni i staroj, tako i prema sebi samome. Znao se ranjavati, grebsti se po licu, opijao se do besvijesti. Majka je to sve trpila jer ga je voljela. Znaš ono, ljuba v prije svega. Stara škola, ne?"
Da, Henry je znao o čemu priča, makar to nije bila i njegova priča.
"Obadvoje su radili u Uljaniku. Stari na varenju brodova, a stara u kadrovskoj. Bio je to sretan život, unatoč učestalim osobnim dramama. Na neki način smo ipak bili sretni. A onda su obadvoje dobili otkaz. uljanik se srušio. Svijet se srušio. Stari je jean dan samo došao pun rana na licu. Počeo je urlati, derati si kožu po tijelu. Nije bio sasvim svoj nikada, a sada je postajao sve luđi i luđi. Mama je plakala i onda je, pazi ovo, valjda iz nekakve solidarnosti, i ona počela samu sebe ranjavati. Tako su urlali i plakali neko vrijeme, ozljeđivali se, ali znaš kaj je bilo zanimljivo? Niti u jednom trenutku nisu jedan drugoga ozlijedili. samo sami sebe. Čudna stvar , kad malo razmisliš."
Otpio je veliki gutljaj iz pljoske. i Henry je povukao.
"I onda su tako ležali u kutu dnevne sobe par dana. tamo su spavali. Nisu ništa jeli, samo su išli do WC-a. U jednom trenutku sam im se htio pridružiti ali su me odmaknuli od sebe. Kao da ja ne terbam trpiti njihovu bol. Kužiš, nije da me nisu htjeli pored sebe, nego nisu htjeli da i ja budem dio toga. Pa sam ja znao često sjediti u drugom kutu sobe, dijametralno suprotnom od njih. I znaš kaj? Bio sam smiren većinu vremena. Kao da sam se i ja oslobodio dijela patnje iako su oni bili ti koji su urlali, vrištali i samoozljeđivali se. Ali ta patnja koju su izbacili, na neki način je napravila da se i moja tuga i bol povukla. barem malo, naravno. Nego, znaš li da Pula ima prekrasnih mjesta za samoubojstvo?"
"Znam."
"Čovječe, možeš se ubiti kao čovjek na barem desetak mjesta."
"I kaj je dalje bilo?"
"Ha? Ah da...tužna stvar. Probali su se nekako izvući iz te tuge i anksioznosti, iz tog crnila, iz tog kuta ali nije išlo. Tada su otvoreno počeli govoriti o okončanju života. Da, budem iskren i ja sam tada počeo razmišljati o tome ali znaš o čemu je stvar? ne možeš se ubiti dok ti je majka još živa. Pomisao na što bi majka prolazila da zna da više nisam živ...Ne, to joj stvarno ne bih mogao prirediti. Jedino da prvo ubijem nju, pa onda sebe. Ali to isto, naravno, nije bila opcija."
„Naravno."
"Uglavnom, samo su se jednog dana digli iz tog kuta sobe i otišli u nedovršeni brod u Uljaniku. Tamo su si oduzeli život. Tata je pucao u majku, a onda u sebe. Gadno čovječe, gadno...I onda sam si počeo razmišljati:Kužiš, sada kada je majka mrtva, više nema zapreke da se i ja koknem. Ali ipak, trebalo mi je više od godine dana da se ohrabrim na to. Izabrao sam arenu i eto...
Sada sam ovdje sa finom publikom dolje i likom sa dvije pljoske pored mene. Nije loše, ha?“
„Koliko si puta ispričao ovu priču nekome?“
„Niti jednom nikome“.
„E vidiš tu je problem. Da si ovo ispričao nekoliko puta nekolicini ljudi, možda i ne bi došlo do ovoga. Čovjeku je ponekad samo dovoljno da ga netko sasluša. Ako podijeli svoju bol sa drugime, puno mu je lakše. To ne znači nužno da prenosiš bol, to jednostavno znači da si se ispraznio od nje. A tko je osoba koja te sluša? Pa i ne mora biti netko blizak. Može biti i neznanac na vrhu arene. Ali bitno je da te sasluša i da uvidi patnju kroz koju si prošao.“
Donovan je bio osupnut.
„Čovječe, ovo fakat jebeno zvuči! Jesi ti psiholog ili što?“ Nasmijao se po prvi put od kada je Henry došao njemu.
„Jesam, da. I kad ti sad kažem koja mi je tarifa skočit ćeš iste sekunde.“
Nasmijao se od srca.
„Vidim onu ribu dolje kaj nas gleda sa strahom u očima koji je veći od drugih, to ti je žena?“
„Djevojka. Ali mogla bi biti i žena uskoro, da.“
„Čovječe, drži to. Čim te gleda sa takvim strahom, znači da te voli.“
„Je, je. Ništa ne pokazuje ljubav kao strah za osobu koju voliš.“
„Točno.“
„A ti? Jel' jebuckaš kaj? Ma vraga jebuckaš. Da ševiš, ne bi sad tu bio na vrhu arene.“
"Ha da, jebiga. Ak ne jebeš dovoljno, završiš ovdje. Nego kaj ćemo sad?"
"Ha mislim da si se izliječio od bolesti samoubojstva. Ali da bi bio potpuno siguran u to, moraš doživjeti šok."
"Kakav šok, kaj..."
Henry ga gurne.
"AAAAA, JEB...!!"
Počeo je padati.
Zapomagao je.
U očima mu se vidio strah.
Sve dok nije pao na napuhanu ceradu koju su vatrogasci postavili ispod.
Nakon što je pao i Henry je skočio za njim.
Pao je tik pored njega.
Henry nije mogao znati kakvog će raspoloženja biti Donovan. Mogao je biti bijesan, a mogao je urlati od sreće.
Bio je ovo drugo.
Donovan ga je zagrlio i počeo je plakati od sreće.
"Jebeno! Izliječen sam! Hvala ti frende!"
"Je, je samo mi pljosku vrati."
"A da sorry, evo! Vidimo se u gradu, može?"
"Može, nema problema."
Obavojica su bili setni.
Vera je došla do Henryja.
"O SUNCE TI JEBEM!"
I onda ga je poljubila kao nikada dosad.
"Nego, hoće pustiti film do kraja?" - upitao je Henry.
5.Gorka kava
- Koje narodnjake slušaš? - pitala je.
- Ne slušam narodnjake. - odgovorio sam.
- MOLIM?! KAKO NE SL...
- Fino, ne slušam.
- Pa dobro, evo Ceca, koja ti je njena pjesma dobra?
- Ne znam niti jednu.
- NE ZNAŠ NITI JEDNU PJESMU OD CECE?! PA ČOVJEČE TO JE, TO JE...
- To je što točno?
- Pa to je...Pa to je manjak znanja!
Lagano sam srknuo kavicu.
- Jesi li čula za pjesmu The Boxer?
- Za kaj...Ne, koji su to?
To nisu oni, to je pjesma. A "oni" su Simon i Garfunkel. A jesi čula za Bridge over troubled water, Mrs Robinson, Sound of silence, Ceciliju...?
- Hm, ne...
- To su i dalje Simon i kompa Art. A jesi čula za It's no good, I feel loved, People are people, Never let me down again i Enjoy the silence?
- Hm, ne. Koje su ti pak sad to grupe?
- E vidiš, to nisu grupe, to su pjesme. A grupa je Depeche mode.
Malo se nakostriješila. Dobro, malo više od malo.
- Hm, dobro! I kaj sad želiš reći?
- Da manjak znanja o Ceci uopće nije manjak znanja.
Na tren se zamislila. Nije shvaćala.
- A znači ti ga imaš višak?
- Ne može se imati višak znanja. Njega nikada dovoljno, a ti definitivno imaš manjak.
- Znanja?
- Ne, ukusa.
Platio sam kavu i otišao.
6. Vintage i HRT
-Pozdrav, kako si? Primijetio sam te među svim ovim djevojkama i smatram da si vrlo privlačna. Htio bih se upoznati s tobom.
-Ma daj ne seri, samo me hoćeš poševiti.
-Oooo i pametna si…
Henryju se odmah u startu svidjela ova djevojka a čini se da je osjećaj bio obostran. U Vintagu je upravo bio The Cure party i on je uživao u mjuzi. Na takvim mjestima treba tražiti žene. Dobar ukus za mjuzu je jedna od najbitnijih stvari.
Nasmijala se.
-Ja sam Tanja.
-Henry. Sjećaš se onih vremena kada je nakon pitanja kako se zoveš obavezno drugo pitanje bilo što slušaš? E danas je sve to drukčije.
-Ma da – i dalje se smiješila – danas ako i postaviš takvo pitanje odgovaraju sa „sve“ ili vele da slušaju cajke.
-Da, katastrofa. Volim ovo mjesto. Dobro izgleda, mjuza je ok a i ekipica je 30+ tako da ne izgledam kao tata koji je došao po kćer.
-Znači ja izgledam kao da sam prošla tridesetu? Uvrijedit ću se, da znaš.
-Ma neee, daleko od toga. Ti si sad negde oko 45, ne?
-Samo ti zajebavaj.
-He he, da. Kaj piješ?
-Džin tonik.
-Stiže, sačekaj malo.
Uskoro su uživali u Bombay Saphire Ginu i Bitter lemon Schweppsu.
-Što bi sada htio najviše raditi? – upitala je Tanja.
-Gledati auroru borealis s tobom. Aljaska, snijeg, tišina, aurora i nas dvoje.
-Hm, nije loše. Ali malo smo daleko od Aljaske.
-Ha onda je možemo gledati kod mene doma na kompjutoru. To ti je skoro pa isto.
Nasmiješila se.
-Dobro, idemo.
Noć je bila odlična, nisu ni stigli upaliti kompjuter kad su došli doma. Ipak postoje i boji načini da se čovjek zabavi u kući.
Ujutro se Henry probudio oko deset odnosno probudilo ga je zvono na vratima. Tamo su bila dva kontrolora HRT-a. Obadvojica su imala mutave face, a jedan je imao istetovirano sidro na lijevoj ruci.
-Dobar dan.
-Dobar dan.
-Mi smo kontrolori HRT-a. Imate li televizor u kući?
-Ne.
-A kompjuter?
-Ne.
-Radio?
-Ne.
-Posjedujete li mobitel?
-Ne.
-Pa šta radite u kući?
-Čitam knjige.
Pauza je trajala nekoliko sekundi. Nisu bili sigurni da li ih zajebava ili ne.
-Čitate knjige?
-Da.
Je li možemo ući i provjeriti tu tvrdnju?
-Ne, sve je puno knjiga, ne želim da nešto srušite. Doviđenja.
Zalupio im je vrata.
Vratio se Tanji. Još je spavala. Lagano je hrkala.
Ponovo se čulo zvono na vratima. Henry je otvorio. Ona dva idiota očito nisu htjela odustati.
-Kaj je majmuni, otkrili ste da imam zvono na vratima pa mi hoćete naplatiti pristojbu za njega?
-Slušaj ti idiote, nećeš nas zajebavati, odmah da si nam rekao…
Henry je toga glavnoga od njih dvojice (bio je to onaj sa tetovažom) pogodio ljevicom u trbuh i čim se ovaj presavinuo zviznuo ga je koljenom u bradu. Odbio se do vrata od susjeda i pao na pod. Drugi je sekundu gledao zbunjeno što se dešava ali onda je i on krenuo na Henryja. Stvar je u tome što su njegov i susjedov stan (kao i svi drugi stanovi) bili posebno odvojeni teškim ulaznim vratima od ostatka kata pa je drugi lik, kada je krenuo na Henryja, morao prvo jednom rukom držati ta vrata. Ona su zapela za lika na podu odnosno dodatno ga zviznula u rebra. Kompić mu se na brzinu ispričao a Henry je dohvatio druga vrata i pogodio drugog lika s njima po sred zubi. Bolno je zaječao i povukao se nazad, držeći ruku na ustima.
Susjed je otvorio vrata.
-HENRY KAJ SE DEŠAVA, KOGA TO MLATIŠ, ŠTA JE OVO?!
-KONTROLORI HRT-a!
-O MAMU IM JEBEM!
Susjed se uključio u tučnjavu. Počeo je nogama cipelariti ovoga na podu dok se Henry pozabavio drugim dodatno ga nokautiravši udarcom u bradu. Izgubio je ravnotežu i pao lupivši glavom o ogradu. Susjed je uzeo drugoga te ga, nakon što je Henry otvorio ulazna vrata od stubišta, bacio na njegovog kolegu. Obadvojica su fino pajkili.
-Uh Henry, thnx za ovo, baš sam se trebao malo razbuditi.
-Ma nema beda.
-Kaj ćemo sad s njima?
-Imam ideju. Zavezat ćemo ih za drvo.
-KAJ ĆEMO?!!
-Daj mi vjeruj, bu bilo odlično. Sačekaj samo sekundu, pozovi lift.
Henry je nestao u kući. U međuvremenu se Tanja probudila zbog vike i udaraca. Henry joj je na brzinu opisao što se desilo i što sad namjerava. Smijala se.
Zajedno su izašli na hodnik. Henry je nosio nekoliko metara dugačko uže, ljepljivu traku i škare.
-Idemo!
Sišli su ispred zgrade. Malo dalje od ulaza je bilo drvo, bukva. Prvo su zalijepili sa trakom usta jednom i drugom. Dok su to radili obadvojica su se osvijestili. Onda je Henry izrezao pet metara užeta i počeli su ih vezati za drvo. Počeli su se okupljati susjedi. U početku su bili zbunjeni ali onda su, kada su čuli o čemu je riječ, svi sa odobravanjem nastavili gledati show. Henry i susjed su vezivali kontrolore za drvo. Bili su nekih metar iznad tla sa ljepljivom trakom na ustima i bijesnim pogledima u očima. Tanja im je na prsa zalijepila natpise „OVAKO PROLAZE KONTROLORI HRT-a“.
-Jebemti šteta kaj nemamo katran i perje – veli Henry.
-Da, to bi bilo idealno za ove morone – složi se susjed. –Ali čekaj, imam ideju! Ajmo isfurati roštilj!
-Haha može!
Kontrolori su bili zavezani za bukvu, susjedi su se skupljali, uskoro je došao i roštilj i sve se pretvorilo u pravu zabavu. Par susjeda je donijelo stolice. Nakon jedno pola sata stigli su i novinari. Murije još nije bilo. Nitko ih nije htio zvati.
-Dečki pazite sad ovo! – rekla je Tanja i skinula je kontrolorima cipele. Nakon toga ih je počela škakljati po tabanima. Likovi su imali izraze užasa na licima. Svi drugi su se odlično zabavljali.
-Eh kako je lijepo sresti savršenu ženu – pomisli Henry, uzme komad mesa sa roštilja i zavali se u stolicu.
7. Amarcord
Bila je to lijepa 1984. godina, nimalo slična onoj Orwelovskoj a ni vrijeme nije bilo tako loše kao što je pjevao Tifa Esmi. Stari je postao šef Pravne službe Željezare Sisak sa svojih nepunih trideset i jednu i imao je razloga da bude dobre volje i ponosan sam na sebe. Ured i u Zagrebu i u Sisku.Vozač.Audi. Ufff... Željezara je tada, ako se svi zbroje, imala oko 14 000 zaposlenih. Istina, barem pola je bilo višak ali nitko se tada oko toga nije zamarao. Ja sam pomalo već čituckao stripove, uživao u predškolskom razdoblju, pomalo sanjario i jedva čekao nova izdanja mojih stripovskih junaka. Uglavnom, nedugo nakon što je došao na to mjesto, stari je otišao na razgovor kod jednog od direktora pogona, nazovimo ga Milovan (treba reći da je svaki pogon imao oko 2 – 3 000 radnika što nije zanemariva brojka ni u kojem slučaju a pogotovo zbog onoga što želim reći). Sekretarica je bila ljubazna, rekla starome da sačeka i da će ga uskoro primiti drug NEM... E stanimo sad malo. Vjerojatno ste primijetili da ovdje govorimo o ljudima koji su visoko dogurali na društvenoj ljestvici, postali direktori, završili fakultete, družili se međusobno u jednom začaranom krugu za koji su smatrali da je sve što im treba, uglavnom o ljudima koji su mislili da su nešto posebno(pritom ne mislim na starog koji je uvijek bio iznad tih glupih niskih strasti). Uglavnom to su bili ljudi koji su donosili itekako bitne odluke koje su se ticale mnogih ljudi. Jedan od tih direktora uporno je govorio "nemožem". Nikako nije mogao naučiti reći ispravno a, ruku na srce, ljudi mu se ni nisu usudili spočitnuti tu njegovu poštapalicu iz čistog straha, a na kraju krajeva i koga briga. Drugi direktor govorio je "nemerem". To je sad već postajala ozbiljna akutna bolest ali se i dalje prešutno tolerirala. E sada tu dolazimo do našeg Milovana koji je izvrsnom silagmatičkom simbiozom uspio u svojoj bezgraničnoj elokventnosti stvoriti potpuno novu kovanicu, dotad neupotrebljavanu čak ni kod ostalih drugova iz preduzetja – NEMEŽEM. Dakle, naš drug Milovan bio je poznat kao "DRUG NEMEŽEM. E vratimo se sada malo unatrag;sekretarica je rekla:"Drug NEMEŽEM će vas uskoro primiti." "Tko?" "Pa Drug Nemežem. A Vi ne znate? Ajoooj! Pa mi ga tako svi ovdje u uredu zovemo, ma vidjet ćete i sami..." Poslije je stari došao do svoga prijatelja Huse koji je bio vrstan poznavalac svih (ne)prilika u dotičnoj firmi i tako, pivicu po pivicu, razgovor je došao i do glavnog junaka naše priče. "Tko, NEMEŽEM? Ma pusti budalu, on je Sorbonu završio, a i tu je prek veze uletio. " "Šta je završio??!! Uglavnom, naš junak je bio jedva završio, nakon tko zna koliko peripetija, osnovnu školu i onda je jednostavno kupio diplomu na "Sorboni"- tako su Sisčani popularno zvali Školu Učenika U Privredi, odnosno ŠUP gdje su svi podobni kadri bez škole mogli nabrzaka završiti nekakav smjer, pa je to uspjelo i našem junaku i to, naravno, bez pretjeranih problema. Bitna je privrženost određenom kraju i još nekim detaljima pa da se uspije u životu. E da...
Drug Nemežem ostao je bespovratno vezan za Željezaru a što se kasnije s njim desilo nitko ne zna. Možda je pao u jamu vlastite gluposti i tamo ostao zauvijek zakopan. Ali poslije je došlo "novo vrijeme" sa starim navikama. Greška je misliti da promjene znače promjenu. Ne, kao što kaže poslovica "dine se mijenjaju sa svakim vjetrom ali pustinja uvijek ostaje ista". Pa je tako npr. jedan lik koji je radio na kranu u Željezari postao lokalni šerif i šef policije. Poslije je postao i general. I ratni zločinac. Ha što ćete...
Uglavnom, bilo je to zanimljivo vrijeme. Željezara je kao i svaka velika firma gradila stanove za svoje zaposlenike. To znači da je svaki dugogodišnji zaposlenik (a otkaza tada nije bilo – ako ste baš i napravili neku glupost tipa zadavili nekoga pred 100 svjedoka dobili biste ukor ili u najgorem slučaju nekakav premještaj) mogao računati da će mu njegovo preduzetje osigurati trajan smještaj. Naselje Caprag u Sisku, odnosno "Željezara" bilo je naravno građeno za radnike te firme koji su mogli uživati u parkovima, jezercu, bazenu, umjetničkim skulpurama na svakom koraku (iz Željezarine kolonije, a čak je i Džamonja tamo operirao) odnosno ljudi su imali sve što im je potrebno. Međutim, bilo je tu i svakakvih budala. Jedan radnik tako je dobio odličan novi stan u prizemlju zgrade. Međutim seoske navike teško umiru. Jedan od prozora gledao je na park. On je fino taj prozor probio, napravio stepenice, ogradio dio parka/livade (koji je naravno javna površina!) i tu doveo – koze i ovce! Dakle lik je bez imalo skrupula napravio svoj mali zvjerinjak unutar grada. Naravno, kad su mu došli reći da to ne može tako njemu ništa nije bilo jasno. Velika je razlika između seljaka i seljačine.
Inače, stari je imao ured u Zagrebu u Bogovićevoj ulici. Tada to nije bila nikakva špica, ulica nije ni bila obnovljena kao šetnjica, bila je jednostavno ulica. Najveći dio zgrade bio je Željezarin ali jedan dio imala je i Carinska uprava. Stari je znao dosta puta sa njima piti kavicu. Hrpu puta kavicu im je donosio jedan službenik koji je bio obični ćato, nekakav referent. Nikada nije sjedio sa njima niti je sudjelovao u raspravama. Službenik se zvao Mladen Barišić. Nešto kasnije taj ćato je postao šef carine. A još nešto kasnije je uhapšen zbog brojnih malverzacija. Ponekad se brzo dođe do vrha ali se isto tako brzo može doći natrag na zemlju. Da ne kažem i niže.
Ali maknimo se malo iz Zagreba. Svi znate da je JNA bila ozbiljna i stroga vojska u kojoj su mnogi izgubili godinu dana života, a neki prije i puno više. Međutim uvijek se iz vojske dolazilo sa hrpom nevjerojatnih priča jer prije interneta ste najbolje u vojsci vidjeli kakvog sve svijeta ima. Obično čovjek radi grešku i cijelo društvo ocjenjuje prema ljudima koji su u njegovom okruženju. Ok, ima tu svakakvih ljudi ali ljudi su generalno ok. Je, moš' mislit. U vojsci se sve to vidjelo iz prve ruke. Jedan mi je prijatelj, koji je bio u JNA pričao par doživljaja. Bio je s njim nekakav grmalj od dva metra i 130 kila. Negdje iz istočne Bosne. Kada je trebao doći dan da se ide doma moj frend uđe u spavaonicu a ono lik – plače. Pita ga frend što je a on veli "Pa ne želim ići doma!. Ovdje imam tri obroka, meso, spavam do 7, rad nije težak...Želim ostati!" I onda se čovjek zamisli. Pa naravno, doma se budi u 5, radi kao konj, jede kupus, meso vidi valjda jednom tjedno (i to ako)...Pa vojska je za njega odlična stvar! Također sam čuo i priče gdje se čovjek nije znao vratiti kući iz vojske. Trebali su ga voditi nazad.
Uglavnom, stari je bio u vojsci 1979/80 i s obzirom da je majka bila trudna sa mnom svi su ga zbog toga zvali ćale (ja sam se rodio a on je još bio u vojsci). Dobro je bilo što je bio u Koprivnici. Ali svašta je vidio tamo.
Jednom mu je došao jedan albanac sa Kosova:
-Ćale, moraš da mi pomogneš ćale, ovo je jako ozbiljno.
-Što je bilo?
-Moram da napišem pismo svojoj curi, a ne znam ja lepo da pišem ćale. Ti si učen čovjek, ajde nešto da mi ti napišeš, 'ću sve da pokvarim ako ja pišem ćale, pomozi mi molim te.
-Ja da pišem pismo tvojoj curi??!
-Pa da, šta onda, ti ćeš lepo nešto da napišeš, ajde nemoj da mi ne pomogneš molim te.
Stari nije znao što sad. Nazvao je doma majku a ona je bila oduševljena s tom idejom. Njoj se to sve činilo romantično i lijepo – čovjek pomaže drugu u nevolji u vezi sa ljubavi.
I tako je tata pisao pismo svom prijatelju albancu.
Nakon nekog vremena došao je on mome starom sav oduševljen.
-Ćale hvala ti k'o bratu! Cura je oduševljena, rekla je da joj nitko nikada ništa tako lijepo nije napisao, sretna je kao nikada!
-Ajde dobro, drago mi je...
-Dobro, ajde sada dalje da pišeš, treba drugo pismo poslati.
-Ha??!
-Pa ćale ne mogu sada ja da pišem posle tebe, uprskati ću nešto, treba ti da pišeš sve dok si ovdje.
-JA DA CIJELO VRIJEME PIŠEM PISMA TVOJOJ CURI??!
-Ćale moraš! Ja ću da uprskam, molim te...
I tako je moj stari cijelu vojsku pomagao sirotom Kosovaru.
Priča ima lijepi epilog. Momak se poslije oženio sa tom djevojkom a godinu - dvije kasnije kada su počele najveće krize u državi, kada nije bilo kave, praška, soli...mojim starcima su sa Kosova stizali ogromni paketi od dvadesetak kila svega potrebnog. Dakle iz te siromašne pokrajine u jeku najveće krize lik je slao kile i kile svega. Svaka mu čast. Mislim da nikada nije zaboravio pomoć od mog starog.
Ovo je samo nekoliko lijepih sjećanja iz rubrike Amarcord (sjećam se...) Tko zna, možda i još nešto slično napišem. Bilo je puno lijepih sjećanja dosad.
A puno će ih još i biti.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:37:12
|
8. Posljednje misli
Uzeo je bocu Jim Beama i strovalio niz grlo dobra dva deci. Peklo ga je kao u peći ali uživao je. Stisao je zube u bolnom neuzviknutom urliku i osjetio kako ga želudac razara. Krv koja mu je kapala sa lica prljala je njegovu Benetton majicu.
Krv nije bila njegova.
Obrisao je nož o hlače.
-Jebi ga - pomisli - kad se već prljam, onda da to napravim kako treba.
Steven je ležao i urlao od bolova. Ruke su mu bile na trbuhu iz kojeg je liptala krv. Jako ali ne previše, pomisli Craig. Ovako može preživjeti još nekoliko sati.
-Znaš li da je ovaj način umiranja jedan od najsporijih?- Da ti pustim neki film, da ti prođe vrijeme?
-Odjebi!
-Hm, hm, nikada nisi bio društven. Hoćeš malo cuge? Mogu ti je natočiti direktno u trbuh
Steven je zarežao. oči su mu sijevale divljom bjesnoćom U jednom sumanutom pokušaju, probao je dohvatiti nešto, bilo što, samo da barem nekako zamahne prema govnaru koji ga je probo 3 puta u trbuh. Ali ništa. Nije imao snage. A bol ga je razarala.
-Znaš što je fascinantno? - upita Craig? Umirući imaju nekoliko vrsta ponašanja. Jedni ne vjeruju da se to njima dešava. Oni imaju onaj zablenuti, iznenađujući pogled, pogled koji ne vjeruje, koji traži neko drugo objašnjenje za to što im se događa. Drugi plaču. Samosažaljeveju se u te zadnje trenutke svojih života. A neki su bijesni. Čak i blizu smrti ne mogu bez bijesa. E, ti si jedan od takvih. Dobro, to sam i očekivao.
Steven procvili kroz zube pune krvi. - Jebi se gade! Uživaj, ali i ja uživam. Jer znam da ti tvoja draga Lou leži six feet under.
Udar cipele je bio toliko snažan da je automatski izbio sve Stevenove prednje zube. Nije mogao ni jaukati od bolova. Samo se još više presavinuo u bolnom grču.
-Znaš što je dobro kod cipela od 600 eura? - upita Craig? Neuništive su. Traju jako dugo. Samo treba mijenjati pete. A i dobre su za udaranje stoke poput tebe.
Zapalio je Cigaretu. Camel. Slabe, su, pomisli. Dobro, ne baš slabe ali bile su puno jače. Nekad su bile 1.1 Marlboro je bio 1.0 A danas...Mah, rade i cigarete za pičkice, pomisli. Rothmans...Uff, to je bila cigareta. 1.4.
Steven je bljuvao krv i gušio se u kašlju.
Craig je mirno pušio.Uživao je u cigareti.
Znaš, nije ona tebe nikada voljela - kroz krv iscijedi Steven. Da i je, ne bi se mrdala sa...kof, kof, ufjbmti...sa najboljim prijateljem od muža. A ja sam je samo iskorištavao, to priznajem. Daš mi pljugu?
Craig mu doda pljugu i zapali je.
Uh, jebemti...Što je dobar ovaj Camel. Samo sad ih rade slabije...
-Da, pizdarija.
-Čuj, oduvijek sam volio pare. One su mi najbolji prijatelj, a ne ti.
Uvukao je jedva dim. - I što sam mogao? Kada mi je rekla da će dignuti sve pare s računa i pobjeći sa mnom, pristao sam. Ali nema tih para zbog kojih bi je, kaugh...trpio, to ti priznam. Ti si drugo, ti si je volio.
-Da...
Jedno vrijeme su pušili u tišini.
-Jebena kučka - tiho veli Craig.
-Jebena kučka - ponovi Steven.
Steven se pokušao podignuti ali je zaboravio da su mu koljena smrskana. Urlajući je pao na pod.
-Jebemti život, daj dovrši ovo! - zaurlao je zadnjim atomima snage.
Craig uzme bocu Jim Beama i razbije mu je o glavu. Nakon toga uzme pištolj i ispali Stevenu tri metka u čelo. Dok je ležao u lokvi krvi, cigareta mu je još uvijek visjela iz usta.
-Pljuga te nadživjela stoko - pomisli Craig i na miru povuče dim.
Izašao je van sav krvav i sa pištoljem u lijevoj ruci. Ljudi su ga gledali. Nije mario.
Ušao je u stan. Istuširao se i obukao. Uzeo je novce s kojim su ga htjeli ostaviti i otišao van.
Sunce je sijalo kao da nikada neće zaći.
9. Povratak
1.
Trg je bio pust te sparne ljetne noći sredinom srpnja. Bilo je oko dva sata i malobrojni prolaznici, pola turisti, a pola domaći pijano su i veselo teturali po njemu, pjevajući pjesme, grleći se i općenito uživajući u životu. Noćni tramvaji su dio njih odvozili dalje, a ostali su se razmigoljili po centru. Trg je središte grada ali nikada nije bio mjesto izlaska (osim kada ga je jedan glupan konstantnim šatorovanjem htio pretvoriti u kasabu.) Ljudi su na njega dolazili da se nađu i odu dalje, da preko njega pređu ili da sa njega odu ili kući ili u nove avanture. Veselo i bučno mjesto ali mjesto prolaznosti a ne mjesto ostanka.
Zato nitko u prvi mah i nije primijetio promjene na kipu na konju koji se nalazio na središtu trga, pomaknut prema sjeveru, a sa sabljom uperenom prema jugu.
Kip je u početku samo malo promijenio boju. I dalje je to bila tamnosiva boja ali sada je ona počela pomalo sjajiti. Sjaj je kroz minute postajao sve jači i jači. Promjena je bila spora tako da površni promatrač u prvi mah i ne bi primijetio promjenu. Međutim, nakon otprilike pola sata, sjaj je postao poprilično uočljiv čak i pijanim klincima koji su bili kod sata, nekih 50-ak metara od njega. Uskoro je ogromna, kakofonična buka počela izvirati iz kipa, toliko snažna, da su svi na trgu bolno pokrili uši. Buka je obujmila čitav trg, a minutu nakon nje kip se počeo topiti.
U početku je samo nekoliko kapljica palo na pod ali uskoro se cijeli kip pretvorio u voštanu figuru koja se naočigled otapa. Ali na zaprepaštenje svih, kip nije nestajao, naprotiv, sama željezna struktura je nestajala, kao da se miče prljavština ali ispod nje pojavljivao se čovjek iste konture kao i kip. Nakon desetak minuta cijeli sloj koji je činio kip bio je na tlu trga, a na vrhu postolja stajo je – čovjek na konju. Sa podignutom sabljom.
Buka je stala, a svijetlost je nestala sa otopljenom čeličnom strukturom.
Čovjek je povukao uzde. Konj je zanjištao i skočio sa postolja na vruće tlo trga nazvanog njegovim imenom.
Ban Jelačić se vratio.
2.
Ban se laganim kasom kretao prema Banskim dvorima, udaljenim tek možda kilometar. Da li je to onaj isti čovjek? Kako je i zbog čega oživio?Da li je bio živ cijelo vrijeme ispod tog oklopa? Milion pitanja a niti jedan odgovor.
Ali očevici su znali da će se uskoro puno toga saznati.
Vijest se proširila brzinom svijetlosti i ban još nije ni stigao do dvora, a već je cijeli Internet govorio samo o njemu. Naravno, najveći broj ljudi je mislio da je riječ o dosta dobrom CGI-u ali uskoro su i TV kamere došle na Trg i kada su se i oni uvjerili da Bana stvarno nema – e, onda je stvar postala ozbiljna.
Ban je u međuvremenu došao do ulaza u dvore.
-Maknite se sluge pokorne svome gospodaru!
Policajci su na tren bili zbunjeni, a onda su prasnuli u smijeh.
Je, je kume, došlo vrijeme da ban ustane, ne?
-Tako je! Propustite me ili ću sam uzeti stvar u svoje ruke!
-Evo, uzmi moju stvar, nema beda! Sad su se već opako zabavljali. Dobro momak, ajde, nije priša, samo lagano. Ajmo sad kasom do Vrapča.Arbtretten!
Jedan policajac je brisao suze.-Ma kažem ti Mirek, to su oni iz pravosudne policije, samo oni mogu smisliti ovakve pizdarije, čuo sam da su jednom…
U tom trenu su se obadvojica ukočila.
Cijela Banova pojava zajedno sa konjem počela je plaviti. Na kraju su i on i životinja doslovce sjajili plavom bojom, a onda se ta plava boja počela skupljati u vrh mača iz kojeg je nakon toga izašla zraka i na mjestu paralizirala dvojicu čuvara. Ostali su ukopani na mjestu i mogli su samo gledati kako ban pored njih ulazi u svoje odaje. Naravno, već minutu kasnije cijelo jato policajaca došlo je pred ulaz ali nisu mogli ništa. Cijela zgrada je sada sjajila plavičatom bojom i nitko nije mogao niti ući u nju, niti na bilo koji način proći kroz prozirni plavi zid.
Zovite premijera! – samo se začulo u jednom trenutku.
Premijer je došao sutradan.
A i ljudi.
Pedeset tisuća ljudi bilo je na Trgu Svetog Marka.
Vijest se proširila brzinom svjetlosti. Ljudi su vidjeli nadu. Treći put. Budućnost. U prošlom liku su vidjeli bolje sutra.
-Izvedi nas iz tužne sadašnjosti u sretnu budućnost!- vikali su danima.
Ban je imao sastanak sa aktualnom vladom.
"Pa dobro jeste li vi normalni?"
"Nema Vojvodine u sastavu naše domovine?
Ajde dobro, šta je tu je, imamo Istru i Dalmaciju!"
Pio je kinin koji je izvadio iz svoga džepa.
"Ja sam se borio za ovu državu a di ste vi bili?"
Premijer je skakao s noge na nogu.
-Gledajte, prvo mi smo legitimno izabrana vlast, drugo, Vaše pojavljivanje je u najmanju ruku diskutabilno, treće...
MA ŠTA DISKUTABILNO! PA GLEDAM VAS VEĆ 200 GODINA! Prvo ste sjebali sa Mađarima, onda ste sjebali sa Austrijancima, onda su vas sjebali Srbi, onda je došao Tile i konačno vam dao granice koje ste stoljećima čekali, a onda ste se maknuli ponovno od hegemonijskih susjeda i dobili državu i ŠTO STE NAPRAVILI??! PA IMATE NAjLJEPŠU DRŽAVU NA SVIJETU SUNCE VAM JEBEM!!
-Gospodine Jelačić, molim da o diktatoru Titu ne govorite pozitivno jer...
-"MA NE SERI SUNCE TI JEBEM" Pa tko vam je dao Dalmaciju, Istru, Vojnu krajinu i Slavoniju?! Pa zamisli da je Ranković bio predsjednik. Qurca bi dobili! Zbog Tileta imate današnje granice! Stojim na tom jebenom postolju i gledam dvije stotine godina kako vas jebu! I sad ćeš mi ti Crni Marko govoriti o povijesti!"
Narod vani je svojim ponašanjem bio na granici pucanja.
Ban izvadi staru kuburu punu baruta i spremnu za pucanje, uperi je u premijera i kaže:" Sada ću se obratiti svome narodu. Ni ne pokušavaj me zaustaviti!"
3.
Ban je stajao na prozoru obasjan veličanstvenim plavim sjajem. svi su šutjeli i čekali govor.
Ali ništa se nije dešavalo cijelu minutu. Zatim, Ban digne ruke i plava svijetlost ode u dva pravca bivajući sve jačom i jačom. Uskoro se u daljini moglo vidjeti da po svijetlosti klize dvije figure. Uskoro su doklizile do bana, prošle kroz zid i stale na prozoru pored njega.
Narod nije mogao vjerovati.
Pored bana je stajao kralj Tomislav.
I Tin Ujević.
Dragi građani! - počeo je Ban - znam da žudite za boljim životom! Žudite za srećom i sjajem u očima, sjajem koji će značiti da je ova zemlja postala zemlja znanja, bogatstva i sreće ali prije svega, zemlja bez mržnje, jer mrziti znači gubiti, gubiti dio sebe u bespotrebnom haraču prema onima koji su zbog nečega različiti. dopustite da naša mudrost, snaga i kultura dopru do vas i da učinimo ovu zemlju sretnom! Dajte nam šansu i mi ćemo napraviti sve kako bi svi vi konačno živjeli svoje snove!
Narod je bio u deliriju. Svi su htjeli samo jedno:prihvatiti trojku kao spas. A oni su sišli i krenuli među narod. Plavog sjaja je nestalo i Ban Jelačić, kralj Tomislav i Tin Ujević počeli su se rukovati, grliti i ljubiti sa narodom koji je konačno vidio kraj svojim problemima.
Nitko nije vidio od kud je došao prvi rafal. Tin i Tomislav, kao i nekoliko građana su pali kao pokošeni. Drugi rafal je stigao sa vrha zvonika crkve svetog Marka i pokosio je, osim Bana još tridesetak ljudi. Kaos je bio nevjerojatan. urlici, mrtva tijela, ljudi u bunilu koji gledaju kako su im udovi presječeni mecima... Uskoro je više od dvije tisuće policajaca došlo na trg ispraznivši ga potpuno od ljudi - i nastala je mrkla tišina. Sve skupa nije trajalo duže od 5 minuta. tijela trojice velikana ležala su među narodom koji su htjeli povesti u bolju budućnost.
4.
Mediji su naširoko pričali nekoliko dana o tom događaju. Vlast je uporno tvrdila da u "navodnom" masakru nije sudjelovao nitko od državnih organa te su sa gnušanjem odbili optužbe oporbe da vlada stoji iza svega. na kraju je ispalo da je prikriti nekoliko desetaka mrtvih i više nego jednostavno. Ljudi tako i tako ne pamte dulje od nekoliko dana. Uvjeriti ljude da rafala nije ni bilo i da je zapravo riječ o nesretnom slučaju jer se jedan mentalni bolesnik raznio bombom bilo je jako jednostavno. Uskoro su stigli i demantiji o samoj pojavi trojice velikana, pojavio se jedan kazališni redatelj koji je tvrdio da je to sve bila njegova ideja - i jednostavno stvar je pala u zaborav.
Ali mnogi nisu povjerovali u laži.
Mnogi su i dalje gajili nadu.
Nadu da će drugi put biti bolje.
Zašto su je gajili? zato jer su na tri mjesta u gradu ponovo stajali spomenici Jelačiću, Tomislavu i Tinu Ujeviću.
I kad-tad, ponovo će ustati.
10. Porta
I.
Henry je počeo raditi na porti u domu zdravlja.
Dovraga pa ne mre to baš biti tako teško – mislio je – samo se treba javljati na telefon i dizati rampu. Kompić koji mu je sredio mjesto uputio ga je ubrzano u to što treba raditi.
-Čuj samo se javljaš i odgovaraš na pozive odnosno prespajaš doktorima ako treba. Budi pristojan i miran, ponekad su nervozni jer dugo zovu a nitko im se ne javlja, ni tu ni u ordinacijama.
-Ma nema beda, sve bu bilo ok.
Kompić je otišao a on je sjeo u stolicu i rastegnuo se
Telefon je zazvonio. -Wow moj prvi poziv- pomisli Henry i digne slušalicu.
-Halo?
-JEBI SE!
Henry je i iz te dvije riječi zaključio da je riječ o mladoj djevojci. Glas je bio šarmantan unatoč psovci.
-Hvala ali ne gospodična. A jeste li vi za to?
-ZA ŠTA?
-Pa za to što ste meni rekli?
-JEL' VI ZNATE DA JA ČEKAM DA SE JAVITE VEĆ DVA SATA I DVADESET I PET MINUTA?
-Pa dobro, dobili ste nas i što sada?
Malo se smirila. Čuo je gutljaje. Gotovo da je mogao namirisati cugu iz slušalice. Odlučio se malo zabaviti.
-Dobro, dajte mi doktoricu Dadić
-Nema je.
-Kako je nema? Pa njena je smjena danas popodne.
-Uhapšena je.
-ŠTA? ZAŠTO?
-Davala je otrovne i neprovjerene lijekove svojim pacijentima. Ako ste u zadnjih dva mjeseca uzeli lijek kod nje, hitno se javite u bolnicu. Možda se još možete spasiti.
Gospodine, kak se vi zovete?
-Henry
-Khm Henry...
-Da?
-ODI U K...!
Prekinuo je vezu.
-No, no, kakav riječnik za jednu tako finu damu, joj joj joj...
Ovo će biti sjajan posao – pomisli Henry i potegne dobar gutljaj Gina iz boce Jane od pola litre.
Telefon je zazvonio
-Banka sperme, izvolite?
-TKO?!
-Čuli ste me gospođo jeste vi donator ili tražite donatora?
-Pa kako bih ja mogla biti...Oh odite u...Tu-tuuu...
-Alo srećo ti si taj novi, ha?
Bila je to čistačica Jasna. 5 banki. Dobra guza. Dobra usta. Cerekala se blesavo. Upoznali smo se.
-Kaj to cugaš?
-Bombay Saphire Gin. Čisti.
-Daj malo staroj majci.
-Evo. Potegni koliko hoćeš.
I bome je potegnula.
-Čuj, pazi se ovih iz uprave. Jebu nas gdje god stignu.
-Ma nema beda. Nek me potjeraju. Jebe mi se. Ne bum se nikog plašil.
-That's the špirit – veli ona veselo i odskakuće.
-Vidimo se kasnije ljubavi! - dodala je odlazeći.
Da,da, pomisli Henry. Ovo bi mogao biti jako dobar posao.
Potegnuo je još jedan gutljaj.
Nakon nekoliko minuta je došao lik za kojeg se činilo kao da lebdi na mjestu. Jedva se kretao. Išao je valjda kilometar na sat. Došao je do porte. Henry je uključio zvučnik tako da mogu komunicirati.
-Da?
-Pojeo sam dinju.
-Hm...Ha dobro ako ih volite nije to neki problem. Ja ih baš i ne ljubim ali mogu ih pojesti.
-Jako sam naotekao.
.Što ste je cijelu strpali u usta?
-Nemojte...
-Dobro, dobro, neka alergija, što?
-Pojeo sam dinju...
-Čujte, dajte odite kod dežurnog liječnika, ravno pa lijevo, on bu vidio što da vam se napravi. Dinjologa nažalost još uvijek nemamo ovdje.
Odlebdio je.
Henry je uzeo još jedan dobar gutljav Gin Jane.
Došao mu je Dalmoš Ante koji je radio u upravi. Stalno je visio sa portirima (tako mu je rekao kompić) i cugao s njima. Bio je iz doline Neretve i, gle čuda, uzgajao je mandarine. U Zagrebu je bio, kako je rekao, iz čiste zajebancije. Zarađivao je dovoljno na mandarinama, a plaću koju je zaradio od posla trošio je na kladu.
-Ae ti si taj novi, a? Ma biti će ti dobro ovdje, svi su opičeni i blesavi. Samo ih ne trebaš shvaćati ozbiljno.
-Nije mi to ni namjera, vjeruj mi.
-Jel' imaš šta za...
-Evo ti, potegni.
I on je potegnuo dosta dobro. Dovraga, pomisli Henry, pa ova flaša mi neće potrajati ni do popodneva.
-Je li ideš danas na prosvjed za ovu kurikulanu reformu? - upita ga Dalmoš.
-Ma ne idem, nisam ponio oružje.
-?!!
-Ma prosvjed bez oružja je kao tulum bez cuge. Može biti dobro ali nije to to.
-Je, zapravo imaš pravo. Svi su kao nešto pozitivni, ali se ništa konkretno ne događa.
Atmosfera je bila dobra. Henryju se sviđao ovaj posao.
Telefon je ponovo zazvonio.
-Molim, izvolite.
-....bih...htio...je...kako da....
Glas je bio tiši od šapta. Praktički se ništa nije čulo.
-Gospodine jeste vi šaptač konjima?
...ne...ovaj...
-A jeste možda pripadnik tihe diplomacije?
-...Ne...
-PA DAJTE ONDA MALO GLASNIJE, NIŠTA NE ČUJEM!
-....aarghhh ...GRLO!!!!
-Tako treba! Nego, zašto se derete?
Čuo ga je kako pokušava zaurlati neku psovku. Nije uspio i poklopio je slušalicu.
-Jebga, dobro si mu rek'o – javi se Ante. Šta zove ako ne može pričati.
-Treba staviti natpis da sa nijemima ne razgovaramo – dodao je Henry.
Potegnuo je iz Jane i dodao flašu Anti.
Nije još bilo ni deset sati.
Biti će ovo dobar dan.
-Nego – veli on Anti – zamisli da se nađu tihi diplomant i šaptač konjima. Kako bi oni uopće pričali?
Ante je skoro ispljunuo Gin iz usta od smijeha.
-Jebešga nemam pojma. Bilo bi stvarno zanimljivo.
-A i kakvo je to zanimanje "šaptač konjima". Kaj, dođu i šapću im. "Ej konju" i te šeme...
-Da, smiješno. Ali film je dobar.
-To svakako.
Neko vrijeme su šutjeli i puštali da ih cuga ponese. Bili su u nekom opčinjenom polusnu, fazi kada je sve dobro i kada se sa lakoćom gleda na sve. Telefon je zvonio ali Henry se nije javljao. -Ko ih jebe – mislio je.
Sama porta bila je prostorija od nekih 5-6 kvadrata sa zatvorenom staklenom konstrukcijom ispred. Da bi se pričalo sa ljudima moralo se stisnuti dugme na mikrofonu koji je bio ispred na stolu. Prostorija je bila dugačka i uska ali čist ok. Na zidu iza stolice sa desne strane bilo je mali milion ključeva koji su otvarali sva vrata u zgradi. Točno iza portirskog mjesta bile su sklopke za svijetlo. Lijevo od portira bila su vrata.
-Ma uživancija – pomisli Henry.
U načelu, posao je bio odličan. Upotreba mozga nula, a mogućnost zajebancije ogromna. Ispred Henryja je na nekih pet metara daljine bila voda u velikoj plastičnoj boci koju su ljudi mogli piti. Boca je bila okrenuta naopako i trebalo je stisnuti ručicu da bi voda istekla u plastičnu šalicu.
Henry je dobio ideju.
Dok nitko nije gledao skinuo je bocu, ispraznio je u wc-u i u nju ulio cijeli Gin koji je imao. Onda je dodao malo vode i spojio bocu ponovo na stalak. Nije bilo više od litre cuge ali bilo je dovoljno. -Ovo će biti odlična stvar – pomisli. Prvi koji je nasjeo bio je jedan starkelja od nekih devedeset godina. Jedva se kretao ali je nekako natočio Gin u plastičnu čašu. Ruka mu se tresla i sve mu se počelo prolijevati. Henry je izletio van, uzeo krpu koja je stajala pored, složio je u obliku trokutaste marame za prvu pomoć te pričvrstio ruku za starčevo rame. Sad je mogao piti bez problema. Uzeo je guc, zastao, nasmiješio se i onda iskapio naiskap. A onda se okrenuo i krenuo van.
-Oldtimeru, jer ne ideš kod doktora?
-Ne treba, hvala, dobio sam lijek.
Produžio je dalje sa takvim blaženim smiješkom kakav se rijetko viđa.
Nakon oldtimera došla je gospođa od nekih šezdesetak godina na dvije štake. Nije mogla sama uliti vodu pa joj je Henry pomogao. Gospođa je naslonila jednu štaku na stakleni zid, uzela čašu i potegnula dobar gurljaj.
-O SUNCE TI JEBEM, ŠTA JE OVO?!!
-Čisti Gin gospođo. I to jako dobar.
Na tren se skamenila. Nije znala kako reagirati. Nakon desetak sekundi na usnama joj se razvezao osmijeh.
-To je tvoja ideja, ha mali?
-Tako je gospoja. Mislim da se ovim čudotvornim napitkom može riješiti 90% problema ljudi koji dolaze ovdje.
-Ima nešto u tome. Čuj, jel' može još jedna porcija, jako mi ovo pomaže?
-Samo navalite.
Popila je još jednu čašu. I to naiskap. Svaka čaša je 1 deci. Dva deci Gina sa nešto vode u par minuta. -Jebemtiživot – pomisli Henry, a ja sam mislio da ja imam kapacitet.
Veselo je mahnula Henryju i krenula prema liftu.
-Gospođo?
-Reci sine?
-Khm, vaše štake...
-Ah da, vidiš kako cuga djeluje, potpuno sam zaboravila na njih, he he:))
Stavila je štake pod ruku i potrčala prema liftu.
Henry je sjeo na portu i zadrijemao. Sanjao je slonove od pet metara kako lebde iznad Trga maršala Tita i iz surli sipaju konfete po iznenađenim i razdraganim ljudima koji su ih pozdravljali i klicali im.
-Gospodine Henry?
-Khm, daaa???
-Je li vas mogu pitati jedno pitanje?
-Možete gospoja
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:38:36
|
-JE LI VI TO SPAVATE NA RADNOM MJESTU?
Bila je to ravnateljica. Namrgođena stara baba sa ladnom trajnom i pripadnošću stranci na vlasti.
-Naravno da spavam, pa ovo je noćna.
-NOĆNA? PA PODNE JE ČOVJEČE!
-Ma čini vam se, to je polarni dan gospoja!
-Ovo je previše, vi ne možete raditi na...
-Dajte se smirite, evo ja ću ostati budan a usput neću nikome reći da dolazite na posao u podne.
-Ma, ma...Kako se usuđujete! Pa ja sam...Ma... ma idite kvragu!
Henry ju je gledao kako odlazi. Gadna žena. Zašto na položajima često završe gadni i ljigavi ljudi?
Tko će ga znati...
Zadrijemao je ponovo. Sanjao je Univerzijadu.
Ante je došao nakon 15-ak minuta.
-A vidi ga ubija je oko! Oš' mandarine?
-Daj.
Čim ih je počeo jesti, zagrcnuo se.
-UH ČOVJEČE KAJ JE OVO?!
-Namočene su u rakiju prika. Moj izum. Naroljaš se a da nitko ne vidi da držiš bocu u ruci.
-Jebena stvar, priznajem. Čuj, kakvo je stanje dolje kod vas?
-Ma sve su ti to ista govna prika. Ljudi su mislili da će ovi iz Mosta biti nešto bolji a na kraju su ispali najgori klerofašistički luđaci. Gori su i od HDZ-a i od Jamba. Jebeno sranje. HDZ mi se gadi, Jambo je priglupi kriminalac, ovi su luđaci...
-Pa za koga glasaš?
-Za HDZ.
E da, pomislio je Henry, tu je bit problema. Sve dok imaju nekoliko stotina tisuća glasača koji će glasati za njih šta god napravili, ti govnari će biti na vlasti.
Ante je otišao usput lagano cuclajuću mandarinu. Došla je ponovno čistačica Jasna. Počela je priču kako nema novaca, kako su je djeca napustila i ne pomažu joj ništa, kako je situacija složena, uglavnom držala je monolog od nekih 15-ak minuta a da je Henry tek dopola bio svjestan onoga što ona priča jer je bio u alkoholnoj maglici koja ga je držala u zen stanju. Osjećao se sjajno.
Ljudi su dolazili i odlazili a on im je povremeno davao upute a povremeno bi ih ignorirao.
Lagano je uživao. Prolazili su ljudi. Gospođa sa ladnom trajnom, malac od nekih 18 na starim koturaljkama, djevojka sa čardaš nogama, lik sa sjekirom, neka slatka mala od nekih dvades...
Čekaj, čekaj.
Lik sa sjekirom?
Lik je već bio kod lifta. Sa lijeve ruke mu je visila šprica. Imao je opasan pogled, pogled čovjeka spremnog ubiti za jedan fix. Henry je razmišljao brzo. Prva misao je bila da to i nije njegov problem. On je portir a ne murijak. Osim toga sa toliko cuge u sebi ovaj bi mu vjerojatno rascopao bulju prije nego bi stigao do njega. Ali s druge strane da li itko više stoji između toga lika i njegovog cilja, ma koji on bio? Vjerojatno ide kod neke od psihijatrica nezadovoljan tretmanom.
Lift je dolazio.
Lift je bio tu.
Otvarala su se vrata.
Morao je nešto brzo smisliti.
Vrisak mu je dao snagu. Žena koja je izlazila iz lifta počela je histerično vrištati iste sekunde kad je vidjela sjekiru. Henry je skočio na lika. Obadvojica su pali i Henry je samo pukom srećom izbjegao sjekiru. Hrvali su se na podu jedno vrijeme. Henry je uspio pogoditi lika lijevom šakom u glavu istovremeno mu desnim koljenom šutirajući jaja. Zavrištao je ali se gotovo odmah uspio sabrati. Dohvatio je špricu koja je ležala na podu istrgnuta iz ruke prilikom hrvanja i probao je zabiti Henryju u oko. On se izmaknuo i lupio lika po laktu. Sada je lik bio pribran. Preokrenuo je Henryja na pod i počeo daviti. Imao je luđački stisak. Henry je pokušao nešto sa rukama ali ove su bile zaglavljene pod tijelom davitelja. Počeo je gubiti svijest. Očajnički je svom snagom koljenom pogodio lika u leđa što je rezultiralo popuštanjem stiska i kratkom dezorijentiranošću napadača, dovoljnom da Henry izvuče ruke i sa dvije pesnice stisnute u jednu pogodi lika posred nosa. Krv je odmah potekla iz nosa, lik se preokrenuo na lijevi bok i pao sa Henryja koji je odmah skočio na njega i u slijepom bijesu počeo uništavati njegova rebra.
-SMRADE JEDAN AJDE SADA PROBAJ NEŠTO, AJDE...!!
-SMIRI SE PRIKA UBIT ĆEŠ GA!
Ante je sada sa dvije ruke držao Henryja.
Sve je trajalo manje od minute.
A u sljedećoj minuti već je prizemlje bilo puno ljudi. U slijedećih pet već su tu bili novinari, ravnateljica, hrpa doktora i sestara, jedan grobar, radnici Hidroelektre koji su gore bili na sistematskom i Dijana Čuljak. Veselo društvo. Henry je bio u centru sve te zabave. Zadnji su, po starom dobrom običaju, došli pajkani. Henry se samo bojao da ne otkriju da je pijan. Na kraju se pojavio i onaj deda koji je pio Gin.
-Kakva hrabrost! Kako se osjećate kao junak dana? - pitala je TV voditeljka
-Ma nije to ništa, zamislite da sam bio trijezan.
-Ha? Što ste vi pod utjecajem...?
-Ma ne, šalim se sa vama. Nije ovo ništa, samo još jedna običan dan portira u Domu zdravlja.
-Kako ste skromni! Nego o čemu ste razmišljali prilikom tučnjave? Kakve misli u takvim teškim trenucima prolaze kroz glavu?
-Da bi zbog ovoga trebao dobiti povišicu.
-He he drago mi je da imate tako šaljivi pogled na svijet.
Voditeljica se tada odmakla od Henryja i nastavila pričati pred kameru. Policija je odvodila nasilnika a uskoro je u prvi plan došla doktorica Dadić
-Pa to je moj pacijent! E Mrle Mrle, što ti droga učini...
TV voditeljica je namirišala novi dio priče. Odmah je došla do nje:
-Ovo je vaš pacijent?
-Oh da, teški oblik narkomanije i psihoze. Malo se nasmiješkala u kameru. -Znate potresla ga je cijela ta stvar sa razvodom.
-Ah, znači i to je bio okidač?
Doktorica je pričala ali je gledala u kameru.
-Da, znate živio je sa ženom i nedavno se razveo. Ona je rekla da želi polovinu stana i polovicu svega u kući. A on je uzeo sjekiru i cijeli namještaj raspolovio na dva dijela. Ona je pobjegla i...
-Pa kako je bio na slobodi?!
-Oh, pa nije on tako strašan, ja sam bila uvjerena da...Znate kaj, moram ići, žurim, langzam, boooook!!!
I dalje je u prizemlju vladala gužva ali sada se već malo prorijeđivala. Henry je još bio pod adrenalinom. Mogao je gadno najebati.
Ali nije.
I to mu je bilo dovoljno za veselje.
Dao je izjavu muriji. Nisu skužili da je pijan ili su to odlučili ignorirati.
-Čuj sinek, uzmi ostatak dana slobodno – rekla je ravnateljica njemu iza leđa.
-Može, hvala.
Krenuo jje van prema izlazu i pustio misli neka teku.
Jebeni junak dana.
Nije loše za prvi dan na poslu.
II.
1.
Ujutro se probudio i odmah se izrigao. Deset Zmajskih piva je ipak bilo previše. Proslava njega kao junaka je prošla odlično makar se u jednom trenu izmakla kontroli. Bila je tu neka žena u krevetu ali da se ubije nije znao tko je ona. A usput je bila i ružna. Otišao je u kuhinju i spremio si doručak. Ona je stenjala od bolova u krevetu. Popila je isto koliko i on a s obzirom da ima 60 kila može misliti kako joj je. Ali nije ga bilo briga. Davno je naučio da se brine samo za sebe. Počela je sve glasnije i glasnije stenjati, a on joj je rekao da zašuti. Zašutila je. Doručak je bio gotov – pet jaja i pola kile hamburgera, sve preliveno sa pola litre kečapa. Davio se u hrani. Ona je ponovo počela jaukati. Digao se i došao do kreveta, dignuo ga na jednu stranu i izbacio ju van.
-Ti nisi normalan gade! Svinjo jedna!
-Marš van!
-Kako se usuđuješ...?!
-Van rekao sam!
Uzeo je njene stvari i bacio ih kroz balkon. Letjele su sa sedmog kata. Problem je bio što su joj gaćice sletjele kod susjeda na treći kat, a grudnjak na četvrti. Ali njega to nije zabrinjavalo. Izgurao ju je golu van. Sišla je dolje i urlala dok se oblačila. - SMEĆE JEDNO ODVRATNO! ĐUBRE, VRATIT ĆU TI OVO...! Na balkonima se naravno odmah skupilo svijeta. Narodno veselje. Ha nije ih mogao kriviti. Gola žena koja urla je čist' zanimljiva stvar. Još vikendom kad nema niš' ujutro na telki...
-BACI MI CIPELE!
Bacio ih je. Jedna ju je pogodila u glavu.
Obula ih je i uz psovke krenula prema tramvaju.
Možda bih je mogao pozvati kasnije – pomisli uz smiješak. Dobro je što nije imao njen broj. Kad zagusti, mogao bi pokleknuti i nazvati je, a onda bi opet poslije seksa jedva čekao da je izbaci van. Ha zapravo što je tu loše...
Treba naći drugu što prije. Kad imaš stan i auto, sve je lakše, naročito kad je kriza.
Otišao je u lokalni kladioničarski birc. Sve je bilo puno momaka u najboljim godinama koji su u trenirkama zaluđeno gledali u listiće i rezultate. Kakvi majmuni – pomisli on, ništa ne rade, samo pokušavaju na brzinu doći do para. Bio je sretan što nema čip za klađenje. Ali to je karakteristika ovih prostora – svi bi htjeli što više para i to što prije a da ne rade ništa. Jea, rajt...
Pio je kavu i čitao SIRIUS kada mu je došao jedan od tih urbanih klošara. -Stari imaš cenera za posuditi. Fali mi za Mančester, ziher dobivaju, vratim ti duplo!
-Gubi se
-Kaj si rekel?
-REKAO SAM DA SE GUBIŠ KRETENU NERADNIČKI!
Sve se desilo u manje od trideset sekundi. Lik je zamahnuo desnicom prema lijevoj strani njegovog lica. On se sagnuo prema stolu i kako se ovaj zanio promašivši, odozdola ga je zviznuo prvo desnicom u rebra, a onda ga je počastio ljevicom u obliku aperkat udarca. Lik je doslovce poletio u zrak, lupio glavom o šank i stropoštao se na pod. Onda su krenuli njegovi kompići. Jednog je zviznuo stolicom posred glave, a drugog je onesvijestio direktom posred nosa. Obadva su odmah pala i nisu se dizala. On preskoči šank i natoči si dupli Beefeater. Konobarica ga je zaljubljeno gledala.
-Šaka ti je crvena
-Neka, proći će još danas.
-Iza je spremište...
-Može.
Seks je trajao oko pet minuta. Nije bilo loše – pomislio je. Dok su bili iza, u birc je ušlo društvo od dva mladića i dvije djevojke. Vidjeli su polupani birc, tri lika kako leže onesviješteni na podu i čuli su stenjanje iz spremišta.
-Ovo je jebeno! - rekao je jedan od momaka. - Ovdje trebamo češće dolaziti.
Sami su si natočili cugu i sjeli za jedan od cijelih stolova.
Konobarica je ubrzo izašla van popravljajući si obleku, a iza nje je je izašao on zakopčavajući si šlic.
-Nije loše – pomislio je. A tek je deset sati ujutro.
2.
Ušao je u tramvaj gdje je odmah naletio na kontrolu.
-Molim Vas kartu gospodine.
-Ja sam mali.
-Šta s...dajte, molim Vas...
-Ma u redu je, imam indeks.
Ponovo se stiltala.
-Kakve to veze...
Nastavio je laganijim tonom:
-Čujte, znam da me ne možete legitimirati tako da mi zapravo ne možete ništa. Problem bi za mene bio kada bi sa vama bio drot a ja ga ne vidim nigdje u blizini. Ali da ne kompliciramo situaciju evo vam 20 kuna i živili Hrvati.
Na tren je ostala bez riječi ali se ubrzo pribrala.
-Šaljivac, je li? Možemo mi nazvati drota, uvijek ih ima tu negdje blizu pa da vidimo onda.
-Je je, baš bu došel zbog jedne karte. Ajde, uzmite pare i bok. Dobro, kamera je tu, budem vam vani dal.
-Maro, jel' te zajebava ovaj?
Nije znao što mu više smeta: iritantni seljački naglasak ili ruka na njegovom ramenu. Okrenuo se i ugledao kršnog momka spuštenog čela i tupog pogleda.
-Je li sine kad si se zadnji put pogledao u ogledalo je li se odraz prestravio i pobjegao?
Nije odmah skužio, naravno. Čelo mu se još spustilo, a obrve, koje su bile tolike da ih je mogao svezati u rep, još su se više skupile nego inače. Morao ga je nastaviti vrijeđati, njegova tupa faca jednostavno je to tražila:
-Čuj vole, sigurno si pasao travu zajedno sa tvojim kravama još donedavno, a sada si u velikom gradu i tu si odmah dobio posao. Jel' ti prezime možda počinje sa B? Ma vjerojatno svi kod tebe imaju isto prezime, šteta da se tako divna loza križa sa drugima.
Tramvaj je urlao od smijeha. Budali nije bilo jasno kako ali imao je snažan osjećaj da ga provocira.
-Pa budalo, mislim da ćeš izaći na izlaz za nuždu – reče i zvizne mu aperkat. Kontrolor je izletio kroz prozor na stanicu. Nije se micao.
Raspoloženje u tramvaju je bilo na vrhuncu. Čak se i vozač zabavljao. Izašao je van ali prije toga je kontrolorki dao 20 kuna. Primila ih je sa smiješkom.
3.
Došao je na portu u pola tri, sa sat vremena zakašnjenja. Smjena prije je otišla na vrijeme tako da na porti nije bilo nikoga. - Dobro je, izgleda da nitko nije skužio da me nema – pomisli i sjedne na mjesto. Pitao se što mu današnji dan donosi. Nije prošlo ni par sati da je budan a već je ševio i tukao se. Tko zna kaj bu još bilo.
Došao mu je Ante. - Ma vidi jel' to junak dana? Jebote loše izgledaš za nekoga tko je završio u novinama kao heroj.
-Ma nemoj me niš pitat, zgažen sam k'o majka.
-Neka, neka, treba proslaviti to što si napravio.
-Kaj ima kod tebe? Henryja je boljela glava ali pasao mu je razgovor.
-Ha ništa, bio sam jučer u kinu sa curom, gledali smo nastavak Blade Runnera. Vrhunski film.
Ovo je oduševilo Henryja. I sam je bio ljubitelj prvoga filma. Svaki susret sa još jednim ljubiteljem filma bio je pravo veselje. A drugi film je isto bio odličan, gledao ga je neki dan.
-Naravno, gledali ste ga u 3D IMAXU?
-Čak još i bolje, u 4D-u. Sve se treslo, prva liga!
-Nego sad mije palo na pamet, zamisli da se pornjava gleda u 4D-u. Ono ženska ga obrađuje na filmu a tebi fino efekti to sve dočaravaju uživo.
-Haha šta kao neka usta ti dođu i...
-Tak nekak.
-Jebena ideja!
Odlično su se zabavljali.
-Da, da, 4D pornjava, u tome je budućnost – reče Henry i srkne malo kave koju je upravo donijela čistačica.
-Šta se vas dvojica tu zajebavate? Ajmo na posel! - veli stara u zajebanciji.
Pili su kavu.
-Imam problem – veli Ante – moram punici nešto kupiti za rođendan a ne znam što.
-Metlu već ima?
-He he, da, moram nešto drugo smisliti.
-Imam ideju – veli Henry – znaš onu spiku iz crtića kada junak otvori kutiju a iznutra ga zvizne šaka u boksačkoj rukavici? Pa mislim da bi to bio primjeren poklon za nju.
-O jebemtiživot pa to je dobra ideja! Svi su se smijali
I čistačica se uključila u razgovor.-Dobro ali to je već ozbiljan mehanizam za napraviti, nije to baš lako.
Ma gledaj – nastavi Henry – samo trebaš punicu nagovoriti da se malo nagne nad poklon tako da bude točno iznad rukavice. Ili možeš napraviti da rukavica ide malo ukoso tako da je zvizne među zube iako nije nagnuta.
-Da, efekat iznenađenja je bitan, a također bi ta opruga trebala čekati sa odskakanjem dok se skroz ne otvori kutija jer glupo je da se čim se počne sa otvaranjem.
-Je, trebao bi biti neki mehanizam koji bi pazio na to. Dobro, to bi drastično poskupilo stvar ali bolje to napraviti kvalitetno nego nikako.
-A jeste blesavi – veli čistačica – Moram ići delati ali ovaj razgovor je definitivno pozitivno sjeban.
-Ha gledaj, treba pomoći čovjeku sa problemom.
-Nego – nastavi Henry – zašto bi uopće nekaj i kupoval, jeste baš dobri ili...?
-Ma žena me jebe, da se mene pita nikada staru vješicu ne bi poslije vjenčanja ni vidio ali šta ćeš. Hoćeš mandarine? Imam deset kila dolje pa dijelim okolo.
-Jesu umočene u rakiju?
-Pa naravno! Pa ne bi ti ih ni nudio da...
-Da, da, ok, može donesi.
Ante je donio mandarine. Sjedili su i jeli ih. Svaka je bila natopljena sa toliko alkohola da su već nakon tri mandarine bili pijani.
-Jesi vjernik?-upitao je Ante.
-Ne.
-Ja jesam, mise i to. Pomaže mi.
-Ma dobro, sve dok je tebi dobro i dok ne gnjaviš druge s tim...
-Da, najgori su oni koji hoće sve preobratiti. Pusti ljude...
-Nego, da te pitam nešto – Henry je već bio fino nadudlan.-Marija je začela po duhu svetom, jel'?
-Da.
-Pa to mora da je Josipu bio veliki problem.
-Kak misliš?
-Pa mislim da mu je bio veliki problem da u selu objasni da dijete nije njegovo ali ni da mu žena nije spavala s nekim. Kak bi se ti osjećao da ti sused veli da ti mu je žena trudna sa nadnaravnim bićem?
-O jebo te pas, pa nisi normalan! - smiješak mu je cijelo vrijeme bio na licu – znak da je fest nadudlan, skužio je Henry.-Ali kad to tako postaviš, da vidim da bi to mogao biti problem.
-Mislim, ono, -nastavi Henry- ideš okolo i govoriš kak ti je žena zatrudnjela po duhu svetom a svi u selu vele "da, da Joža, tak je to, vjerujemo ti..." Kaj se ne bi bar malo osjećao blesavo?
-Paaa...Moram priznati da bi malo.
-Ja ti velim, ja bi je prebil, pa nek je duh sveti onda izvlači iz problema.
-Da, malo bi to sve nezgodno bilo...Ante se izgubio u kontemplaciji dok je Henry lagano padao u san.
Sve je bilo u redu.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:40:20
|
11. Aljaska pod „našima“
Gledam već dosta vremena dokumentarce o Aljasci i ljudima koji tamo žive i ne mogu se prestati diviti njihovoj snalažljivosti, domišljatosti i izdržljivosti jer ta lijepa zemlja uz ljepotu nudi i teške uvjete za život, a tu naročito mislim na one koji su odlučili živjeti u pravoj divljini . Ti, tzv. Offgriders su pravi junaci Aljaske. Žive bez tekuće vode i kanalizacije u kolibama koje su sami napravili a jedina veza sa svijetom im je željeznica i povremeni odlasci u udaljena naselja. Nije to za svakoga ali oni su sretni i ne bi taj život mijenjali za ništa na svijetu.
Međutim ne mogu se oteti dojmu da oni niti ne znaju koliko su zapravo sretni, odnosno koliko bi bili nesretni da npr. nemaju vlast koju imaju nego da ih je zadesila nesreća da npr. na vlasti imaju, ha recimo našu vladajuću stranku. Što mislite, kako bi to izgledalo?
Kao prvo vjerojatno bi uveli porez na snijeg. Pa onda koliko imaš snijega ispred vrata toliko poreza plaćaš. I nema veze što je snijeg napadao preko noći dok si spavao. Kaj ti imaš spavati dok snijeg pada? Svašta si ljudi umisle. Ali ne bi se tu stalo. Išlo bi se dalje pa bi se plaćao dodatni porez na neočišćeni snijeg, pa prirez na taj porez na neočišćeni, a žuti snijeg. Tako bi jadni Offgrider bio ljuto kažnjen što mu se po noći pomokrilo, a nije mu se dalo ići do šekreta nekih desetak metara dalje. Naravno, snijeg bi svake godine iznenadio snježnu službu jer ima tu gadnu naviku padati za vrijeme zime što ovi uopće ne očekuju. Nakon toga bi došao porez na nenapadani snijeg. Znači vlada bi procijenila koliko bi snijega trebalo pasti pa ako nije palo toliko razliku bi plaćali građani.
Također bi postojale i razne udruge branitelja građana od snijega koje bi postavljale svoje šatore na ključnim mjestima gdje bi onda nadgledali padanje snijega i eventualne sumnjive protivnike vladine snježne politike. Naime kao što se zna, Aljaska je prije nekih 150 godina kupljena od Rusa međutim braniteljska populacija je ispravno zaključila kako i dan danas na Aljasci postoje ljudi koji se nisu pomirili sa Aljaskom kao američkom republikom. Postoji jako veliki broj rusofila koji žele vratiti Aljasku pod rusku vlast i to ne pod bilo koju nego onu komunističku. Zadaća tih branitelja je da se snažno odupru tome, a i snijegu, naravno. Zato po danu oni iz svojih šatora vade plinske boce kako bi spriječili sumnjive lovce na kune i risove jer zna se da oni koji ne vole kune ne vole ni državu.
Također, zamislite aljašku željeznicu pod vlašću naših. Vrlo vjerojatno bi još bila na parni pogon. Vidio sam u dokumentarcu i jednu trudnicu kako se vozi vlakom da bi došla do prvog gradića kako bi uzela hranu za dijete. Kako bi tek bilo trudnicama da ovise o HŽ upravi? Vjerojatno bi ako žele stići na porod u grad vlakom, trebale krenuti već u prvom mjesecu trudnoće. Nikad ne znaš koliko vremena treba ćuhu-ćuhu HŽ-u da vas dovede od točke A do točke B. Željeznička je ćud prevrtljiva. Ali vrhunac bi bio kada bi ušli u hibridni rat sa Yukonom, neprijateljskom kanadskom pokrajinom koja se, kao i domaći izdajnici, nikada nije pomirila sa aljaškom američkom državnošću. Naša slavna i dobro opremljena vojska gađala bi neprijatelje preko granice kunama i risovima, koji snažni vojnik bi zamahnuo ponekim deblom preko, a možda i neka lavina zatrpa mrsku gamad. Treba ponekad imati sreće. A sreća prati hrabre. I Hrvate.
Uglavnom momci iz aljaške divljine ni ne znaju koliko su sretni. Nemaju struje, vode, kanalizacije i cesta. Ali nemaju ni HDZ-a.
Pa sad vi recite kome je bolje?
12.NEPRILAGOĐENI
-Dobro Djole, što ćemo sad? Murija je okružila zgradu a i cuge polako nestaje. Frend je držao bocu Beefeatera u lijevoj ruci i daljinski u desnoj. TV nije radio.
- A da njih pitamo da nam donesu?
-Da, jebena ideja. Samo im damo malo više para da i sebi nešto kupe i biti će sretni da nam dofuraju.
Smijali su se.Atmosfera je bila opuštena.
-Jebemti, uprljao sam cipele sa krvlju ovog morona. Djoletu se lice na tren namrštilo.
-Pa kad ne gledaš di gaziš. Frend se smješkao.
-Jebemti, toliko je pokvaren da mu je vjerojatno i krv otrovna.
-Frende, kam ćeš?
-Pišati.
-Jebiga, ovaj put probaj pogoditi školjku.
-Ha kad sam pijan.
Djole je potegnuo zadnji gutljaj Beefeatera.
-Ha ništa, morati ćemo nešto izdestilirati u kadi. Krumpira ima u frižideru, vjerojatno ćemo naći i šećer i kvasac...razmišljao je na glas. Frend je povukao vodu u wc-u.
U pozadini su se čule policijske sirene.
Čuo je frenda kako ulazi u kuhinju i nakon par minuta počinje urlati od radosti.
-Jebeno!
-Što je?
Ušao je u sobu sa bocom u ruci.
-Čista rakija! Cijela litra! Jebote ova vjerojatno liječi rak!
-Toooo! Sad ne moramo muriju ništa žicati!
-Xexexe tako je!
-OVDJE POLICIJA! OBRAĆAMO SE OTMIČARIMA! PUSTITE GRADONAČELNIKA I MOŽEMO NAKON TOGA RAZGOVARATI O DALJNJIM POSTUPCIMA!
-I ajde sad ti reci da to nisu debili - rekao je frend. -Znači trebali bi pustiti taoca koji nam je jedino jamstvo da nas ne koknu. Svašta. Jel' čuješ gradonačelniče? Hoće da te pustimo!
Gurnuo je nogom beživotno muško tijelo. Vrat mu je bio razrezan i oko rane je bilo krvi koja se počela lagano sušiti. Usta su mu isto bila krvava i vidjelo se da mu fali nekoliko izbijenih zubi. Oči su bile otvorene i u njima se zrcalio užas.
Djole se digne, otvori šlic i počne pišati po tijelu.
-Gle kompa, fontana! Ovo bi mu se sigurno sviđalo da je živ!
Smijali su se obadvojica. Frend je otvorio rakiju i obadvojica su dobro potegnuli.
-MOLMO OTMIČARE DA POČNU KOMUNICIRATI! BITNO JE UZAJAMNO POVJERENJE! RECITE AKO IMATE KAKVE ZAHTJEVE I POTRUDITI ĆEMO SE DA...
-Jebiga baš postaju dosadni. Što ćemo sad? Djole je potegnuo i dodao bocu frendu.
-Polako, dok ima cuge ima i nade. Nego znaš što me jedino brine? Što će mu sigurno dodijeliti neki trg. To me fakat pomalo nervira. Negdje će postojati mjesto gdje će ljudi koji tamo žive morati mjenjati dokumente zbog promjene adrese i gdje će onda morati trpiti njegovo ime na ploči svaki put kad idu po svom trgu.
-Ha tko zna, možda po njemu nazovu smetlište. To bi bilo prikladno, ne?
-Je, tak je.
Proveli su još nekoliko minuta u društvu cuge i razgovora.
-Ok, vrijeme je da odjebemo iz ove rupe - veli Djole. -Dodji, pomogni mi. Zamotat ćemo ga u ovu zastavu.
-Od kud ti zastava čovječe?
-Ma skinul sam je s jedne bandere. Ma imaju ih 4 hiljade jedna više il manje im niš neće značiti.
-Xaxaxa to si dobro rekao. Koliko su para bacili na njih...
-A usput, budemo ga probali dobaciti do one fontane ispred. To bi bila jebena poruka. Gradonačelnik omotan zastavom leži mrtav u fontani. Jebemtiživot, konačno sam nešto dobro u životu napravil!
-Tak je Djole, ovo se bu pamtilo!. 'Ajmo ga omotati i baciti!
Povukli su još par gutljaja cuge i krenuli omotavati tijelo. Nakon toga su izašli na balkon. Bili su na trećem katu. Ispod njih je bio kordon policije. Malo dalje od policije točno ispod sredine balkona bila je fontana.
-Jebiga -veli Djole-morat ćemo jako zamahnuti.
-A kaj sad, bumo uspjeli, ovo se radi jednom u životu stoga trebamo to napraviti po propisima.
-Tako je! 'Ajmo!
Ispod njih panika je odjedanput počela poprimati drastične razmjere. Inspektor je odmah shvatio što je to zamotano u zastavu. Promijenio je jedno sedam boja u licu dok mu na kraju ono nije postalo potpuno bijelo. Uzeo je megafon.
-DOBRO MOMCI PA KAJ JE TO SAD? NADAM SE DA U TOJ ZASTAVI NIJE ONO ŠTO MISLIM!
-Gle on misli! - veli Djole. Svakakvih murjaka danas ima.
Ma dobro, proći će ga ta boljka brzo - uzvrati mu frend. Ajde da zamahnemo konačno sa ovom zastavom.
Obadvojica su počeli njihati teret i nakon trećeg poteza hitili su tijelo preko policije u fontanu. Čuo se glasni PLJAS i na nekoliko sekundi sve je utihnulo. Svi su pogledali prema fontani. Tijelo umotano u zastavu puštalo je krv i cijela fontana je bila u crvenoj boji.
-Vidi ga - veli veselo Djole - promijenio je nekoliko ideologija ali na kraju je ipak ostao crven ispod kože.
Obadvojica su bili pijani, veseli i sretni.
-Ajmo odavde frende!
-Ajmo!
Potrčali su prema ulaznim vratima. Znali su da je na hodniku policija ali imali su ideju. Djole je izvadio nešto iz jakne, odškrinuo ulazna vrata i bacio to na stepenice. Čuo se prasak i panika od policajaca koji su bili blizu stana.
-A U KURAC, JEBENA DIMNA BOMBA, PAZI...
Iako su bili profiji, zahvatila ih je panika
-JEBEMTI, NE VIDIM NI KITU PRED NOSOM, DAJ PAZI...
Počeli su pucnjevi.
-NE PUCAJ KOJI TI JE?!! TKO PUCA MAJKU MU...?!
Iskoristili su paniku i krenuli prema krovu.
Joj samo da sad ne izađe neka bakica koju zanima kaj se dešava - pomisli Djole. Takvih bakica se bojim više nego pandurije. Nemoguće ih se riješiti.
Došli su do ulaza u tavan,razvalili ga i došli do krova. Znali su put od ranije pa je sve išlo lakše. Dobra priprema je više od pola posla.
Popeli su se na krov i krenuli preskakati zgrade.
-Hej frende, znaš onu stvar "Neprilagođen" od Filma?
-Da, kaj s njom? - veli frend zadihano.
-Upravo mi je pala na pamet mala obrada.
Doskočili su na balkon zgrade stotinjak metara udaljene od zgrade gdje su bili.
-Pazi sad:
Danas sam bacio Milana kroz prozor
Razbio se u tisuću komada
Nije radio ništa za mene
Samo fontane i dileme
-Xaxaxa ovo je odlično!
-Pazi dalje:
Milane ovo je tvoj kraj,
Milane, baj, baj, baj...
Miki, ja sam ostao isti,
Ja sam neprilagoden!
Izasao sam,
Ljudi su pucali za mnom,
Svi su upirali puškom u mene,
Ja sam neprilagoden!
Ćelije su daleke,
Ćelije su meke,
Ćelije su daleko od mene,
Ja sam neprilagoden!
Bježali su i umirali od smijeha. Sve je bilo u redu.
-Jbmti, sve ovo se dešava baš kada sam skoro postao glumac - uzdihano veli frend. Spustili su se sa zgrade i sada trčali po dvorištima.
-Zakon, a di si mislil glumiti?
-U njavama. Već su me zvali iz Marc Dorcela.
-Mojne me? Pa to je odlično! Glumiš u njavama i još možeš drkati u fušu.
-Kaj, kakvo...O jebemti luđaka! Dobra fora! Ševim u njavama i drkam u fušu.
-Xexexe tak je. Gle one glupice tamo.
-Koga?
-Glupice. Grupica glupih žena.
-Vidi fakat, sjede pored poglavarstva. Jao to su neke tupače, vidi im se u očima. Da im uletimo?
-Ma nemamo vremena, slijedi me, imam plan.
-Znaš u koliko sam dosad pizdarija upao svaki put kad sam te slijedio nakon te rečenice?
-Ma daj, pa gdje ti je smisao za avanturu. Aaaaajmooooooo!!!
Potrčali su iz dvorišta preko parka do zgrade poglavarstva. Prošli su pored žena.
-Bok glupice!
-Bok deč...Ček, kaj si...?
-Ma niš, boook!!!
Djole se odlično zabavljao.
U poglavarstvo su ušli trčeći. Već se čula sirena za njima. Stražari su potrčali prema njima ali su stali iskamenili se kada je Djole digao pulover. Oko prsluka su mu bile zavezane bombe. Čuvari su bili skamenjeni.
-ŠTA KOJI KURAC, ŠTA RADITE, KOJI...
-ZAČEPI LABRNJU I MIČI SE DA PROĐEMO!
Nije im ostalo ništa drugo nego da ih poslušaju. Evakuacijsko zvono je zazvonilo praktički odmah. Po cijeloj zgradi je urlalo dok su ljudi u panici izlazili iz ureda ne znajući što se dešava. Uskoro su svi trčali prema izlazu. Panika je bila tolika da se nitko nije zapitao zašto dvojica ljudi idu prema gore umjesto prema dolje. Jedna gospoja bujnih grudi prošla je pored njih.
-Uh jbmti koji air bagovi. Djole je bio oduševljen.
-Nego jel' se može napraviti sir od majčinog mlijeka?
-Ha? O jebote pa ti nisi normalan. Kaj ja znam, valjda može. Samo to bi trebalo biti jako skupo mlijeko s obzirom na količinu odnosno nedostupnost sastojaka.
-Da, vidiš, dalo bi se na tome zaraditi. Šteta kaj nemamo vremena.
Zaustavili su se na prvom katu.
-Zovi radio - rekao je Djole. Imam im nešto reći.
-Čekaj da se prvo malo odmorimo. Ajmo sjesti tu na ovu klupicu.
-Ajde.
Sjeli su i cugnuli rakiju koju je Djole ponio.
-Nego, upitao je frend - koja je fora sa eksplozivom? Nećeš se valjda fakat raznesti? Mislim, nije da si mi nešto pretjerano simpatičan ali ipak si frend.
Djole se nasmije. -A budem videl. Sve mi to skupa ide na živce, možda je fakat vrijeme da odem u zrak. A ako već idem, zašto ne bi povukao i pola grada sa sobom.
-Hm, ima logike ali ipak...
-Ma nek se svi jebu - dodao je Djole. -Daj mi tu rakiju.
Potegnuo je dobar cug.
Policija je došla. Čule su se sirene. Inspektor je ponavljao potpuno isti govor koji je izgovorio dok su bili u stanu.
-Jebote ovaj nije normalan - veli Djole. -I onda se čude kaj se sprdaju sa policajcima. I uvijek dođu zadnji. Čudno kako se već sindikat policije nije žalio na to što u filmovima uvijek stignu zadnji. To stvarno nije u redu.
-Xexe da. Ali bitno da jebu obične ljude zbog pizdarija. Dobro, sinoć su pokupili par navijača. Bilo je na telki, budale su napale neke azijate. Čudno kak ti navijači često rade pizdarije...
-Da fakat je čudno. A poznato je da su svi navijači doktori znanosti i intelektualci. Čuo sam da ne možeš postati BBB ako nemaš VSS i barem pet godina rada u struci.
-A i to što kažeš. Nego gle ti nas, pričamo o pizdarijama, istjerali smo cijelo poglavarstvo van, ispred je murija...Jebenica dan, jel'da?
-Da, a tko zna kaj se još bu dešavalo.
Nastavili su cugati i zajebavati se.
-Čuj kompa, daj sad pozovi stojedinicu.
-Ok.
Odmah ih je dobio na vezu. Predstavio se i rekao kakva je situacija. Oni su ih isto pokušali smiriti ali se točno kužilo u glasu da osjećaju simpatije prema njima. Djole je upitao da li je u eteru. Dobio je potvrdan odgovor a uskoro je čuo svoj glas i sa prijenosnog radija kojeg je kompić donio iz jednog ureda.
Počeo je pričati.
-Sve je otišlo kvragu. Samo primitivci i budale ovdje imaju položaje, nema više za poštenoga i pametnoga čovjeka ništa u ovome gradu. Vrijeme je da se desi jedan kvalitetan reset. Jednostavno treba dignuti cijelo poglavarstvo u zrak! Mi smo ovdje da to napravimo! Tko smo mi? Mi smo NEPRILAGOĐENI!
Spustio je slušalicu.
-Čuj kompa to je to. Ja se fakat bum raznesel. Ti vidi da li...
-Ne kenjaj. Ak smo krenuli skupa, skupa bumo i završili ovu pizdariju. Treba delati, ne?
Djole se nasmiješio.
Nakon toga je stisnuo gumb.
Bljesak je bio zasljepljujući.
Nakon toga je gomila stakla, armiranog betona,drveća i pločica počela letjeti posvud. Stakla su popucala na svim zgradama u krugu nekoliko stotina metara
Cijela zgrada se prvo urušila prema unutra, a onda su se i ostali dijelovi srušili. Prašina je bila posvuda. Nakon ogromne buke došla je ogromna tišina.
A dvjestotinjak metara od srušene zgrade jedna polupodrapana zastava Grada ležala je na fontani i polako tonula
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:42:00
|
13. Kontejneri (iliti crtica iz života jedne općine)
Drrrn, drrrn.
-Halo?
-Gospon Općinarić?
-Ja sam, recite s kim razgovaram?
Ovdje vaš susjed X sa broja 24. Čujte vani su ti kontejneri koji užasno smrde, jel' bi se moglo to nekako riješiti, mislim, mora biti neko rješenje na korist svih?
-Naravno, mi smo donijeli odluku da se maknu samo ne znamo gdje. Malo je to na kraju ispalo komplicirano.
-Kako molim?
-Pa gledajte, ne možemo ih prebaciti preko jer će onda smrditi njima, na istočnoj strani je Bipa, a na jugoistočnoj ona prodavaonica bicikala, uglavnom ne mremo ih tu nigdje premjestiti sam tak.
-A da se ukinu dva parkirališna mjesta?
-Prije ćete zaustaviti zemlju da se više ne vrti oko svoje osi nego da ubijedite Zagrebparking u to. Inače, jeftino prodajem naljepnice „Službeno vozilo Zagrebparkinga“ pa ako želite…
-Kako molim? -Ma to si nalijepite na auto i onda parkirate gdje hoćete, ne bu vas pauk diral.
Odlično! Pošto komad?
500 kn.
-Može, prodano!
Ok, čujemo se kasnije, živili!
Pozdrav!
Drrrn drrrn.
-Halo?
-Majo!
O šefe!
-Čuj, kam da maknemo te kontejnere, pa to je fakat sad već glupo, kam ćemo s njima?
-Jao šefe, ne znam, ali mora se nešto napraviti. Nego zvao je Joso iz Zagrebačkih cesta, u vezi onoga asfalta što si tražio. Rekao je da mu je ostalo za dva kilometra viška iz rekonstrukcije Gajeve, pa bi mogli to gore zviznuti na Kustošijski venec.
-Odlično! Jel' treba neka odluka?
-Ma ne, bude on to dopeljal sutra i odmah budu napravili sve to.
-Bravo za Josu, to je pravi majstor. Nego, kaj ćemo s ovim kontejnerima?
-Pa zvizni ih preko!
-Ma ne mre, pa onda njima bu smrdilo. Ali vidiš, zapravo, tam preko je šef HDZ-a, ak već treba smrditi, nek onda smrdi njemu.
-Hahaha, tako je. Nego uglavnom, tu pored kontejnera su klupice i ljudima užasno smrdi.
-Odlično, maknut ćemo klupice.
-Hehehe, vrlo pragmatično
A da zagrebparking ukine dva mjesta?
Khm, šefe…
-Ma znam, samo imam puste želje. Znam što ćemo, odrezat ćemo dva drveta. Tak i taksu tu već 100 godina, ljudi su ih se zasitili.
-Duhovito ali neće proći.
-Imam ideju!
-Koju šefe?
-Staviti ćemo ih na sred ceste! Tako će biti dovoljno udaljeni od svih i nikome neće smetati!
-Šefe pa ne mre to…
-Sutra sastanak Vijeća ispred kontejnera, sami ćemo ih premjestiti!
Sutradan se na ulici skupilo svih 7 vijećnika. Premjestili su kontejnere nasred ceste i onda se zavezali užetom za njih. Promet je u potpunosti bio blokiran, skupilo se naroda, jedni su davali podršku vijećnicima, a drugi su govorili da ih treba spaliti skupa sa smećem. Došao je i gradonačelnik koji je u svojoj bezgraničnoj mudrosti donio vrlo pragmatičnu odluku:kontejneri ostaju nasred ceste, a za automobile će se napraviti podvožnjak. Međutim, nakon što je podvožnjak sagrađen, ispostavilo se da kontejneri ipak nisu dovoljno udaljeni od zgrada, tako da i dalje smrde stanarima, samo sada smrde svim stranama jednako. Tako da su vraćeni na početnu poziciju. A na mjestu na cesti gdje su stajali napravljene su fontane. Potrošeno je 37 miliona kuna na podvožnjak i 247 miliona na fontane,a sve u svrhu da se konačno riješi taj problem sa smećem koji je još uvijek ostao neriješen. Na kraju su svi pristali na jedino moguće rješenje – zgrada na broju 24 je iseljena (stanari su prebačeni u Sopnicu) te je nakon iseljena srušena.
Tako da fino sada kontejneri nikome ne smrde.
Konačno.
14. Ljepota tuge
John je bio na ivici smrti. Već se bio pomirio sa njom ali onda je ipak nekako opstao i nije se odlučio na taj veliki iskorak. Mnoge su ga brige stiskale a on se dosta puta nije znao nositi sa njima. Nije imao posla, udebljao se, a i žene su ga izbjegavale. Imao je samo jednu stvar na svojoj strani – inteligenciju. Bio je iznimno pametan ali biti iznimno pametan u društvu gdje se cijene glupani i nije bila neka velika pobjeda. Živio je sam, preživljavao je od pisanja za druge tako da skoro nitko nije ni znao kako zapravo odlično piše.
Gledao je na televiziji premijera i nije si mogao pomoći – pljunuo je u televizor. Taj pizdek mu je ozbiljno išao na živce. Znao je da neće promijeniti ništa, a opet su budale glasale za njega. Ljudi su glupi. Da, u redu ali od te činjenice se on neće najesti. A još gore, ni napiti. Bio je žedan. Jako žedan. Bilo mu je dosta jefinog kosovskog vina od dvije litre u plastičnoj boci po cijeni od 17 kuna ali nije mogao kupiti ništa bolje. Poželio je nešto žestoko ali prije bi se ubio nego da počne kupovati bombice badelovog konjaka po kioscima. I zato je otišao van po već dobro znani kiseliš. Bio je umoran, tužan i sam na svijetu. Išao je vodovodnom ulicom prema Vrutku i tada je pored rampe ugledao nju. Rampa je bila spuštena, a šest kolosijeka je bilo potrebno prijeći da bi se došlo do druge strane. Ona je stajala iza spuštene prve rampe i čekala. John joj se lagano primicao ne hajući za ničim. Provukao se ispod i stao pored nje, čekajući vlak da prođe. Gotovo uvijek je netko prelazio unatoč spuštenoj rampi jer je vidljivost bila odlična sa obadvije strane ali John je skoro uvijek čekao jer jednom je morao platit 500 kuna zbog nedozvoljenog prijelaza. Najgluplje izgubljenih 500 kuna ikada. Imala je slušalice na ušima, marte, staru poderanu vestu i ofucani krombi kaput preko svega toga. Noge su joj bile tanke, jako tanke, a dupe minijaturno. „guzica k'o 20 novčić od 20 lipa“ sjetio se jednog svog frenda koji je znao komentirati slične pozadine. Bila je lijepa i tužna, „ljepota tuge“, pomisli John. Mogla je imati oko 25 godina. Jako mu je trebalo piće.
Vlak se lagano približavao , sa nekih 50-ak kilometara na sat. Išao je iz smjera zapada, trećim kolosijekom.
I tada je skočila.
John je krajičkom oka vidio pokret, a onda je shvatio da je riječ o skoku. Djevojka je odskočila sa mjesta i krenula trčeći prema trećem kolosijeku.
-NE!
U trenutku dok je još skakala Johnu je bilo jasno. Iste sekunde je krenuo prema njoj, mahnito je pokušavajući stići. Vlak je bio na desetak metara od njih. Ona je skočila, a on je skočio za njom. Obadvoje su pali na kolosijek. Vlak je bio na 5 metara od njih. On je brzo otkotrljao i sebe i nju sa pruge. Vlak ga je pogodio u desnu nogu momentalno mu smrskavši koljeno. Poludio je od bola. Ali vlak je prolazio i… Vlak je prolazio! Živi smo! Obadvoje smo živi! Obad…Pao je u nesvijest.
Bol je bila neizdrživa. Ma glupo je to reći kad na kraju ipak nekako izdržiš. Sve u svemu nije se sjećao koliko je bio u nesvijesti. Povremeno je i kroz nju osjećao bol, kao da je ona jača od svega što ga drži na svijetu. Ipak je u jednom trenutku došao sebi.
I vidio vlakić.
Vlakić je skakutao po njegovom trbuhu pa, idući gore dole, i po prsima vođen lijepom mršavom, 25.godišnjom rukom bivše samoubojice.
-Evo ti poklon. Pod ovaj se možeš baciti, a da se ne ozlijediš – rekla je i nasmiješila se.
Teško mu je bilo govoriti, ma teško mu je bilo išta raditi jer je bol bila prejaka ali bio je sretan.
Smrt više nije bila blizu ni za jednog od njih.
15. BUM!
1.
Probudio se umoran a spavao je 10 sati . Bilo je 11 sati, bio je siječanj, a vani je bilo proljeće. Svašta – pomisli –umjesto da se van ide obučen u 15 slojeva , može se izaći u kupaćim gaćama. Vrijeme je otišlo u kurac ali dobro, što je tu je, možda će u srpnju padati snijeg. Bio je sam, nema žena jutros. Ma i bolje, tko je vidio gubiti svako jutro na tjeranje nekakvih curica van iz stana, treba se čovjek malo i odmoriti od svega toga. Skuhao si je kavu i pogledao kroz prozor. Vidio se dio grada, ulice, neboderi, poneki čovjek…Ma kuda sada idu u 11 ujutro? Hm, 11 ujutro? Jebemti, fakat mora naći posao. Sjedio je i razmišljao što će danas raditi. Pomislio je da samo nastavi sjediti i piti kavu. Baš ga je zanimalo do kada bi to išlo, da ne radi ništa i da samo sjedi. Vjerojatno bi u jednom trenutku umro od gladi ali dobro, do tada bi prošlo dosta vremena.
Pozvonio mu je susjed na vrata.
-Ooo kinfa, kaj delaš? Sjediš i razmišljaš?
-Ne samo sjedim.
Sjeo je pored njega, a onda se skoro odmah digao i krenuo si sam napraviti kavicu. Bio je dobre volje vjerojatno zato što nije bio mamuran. Živio je kat niže, bio je rastavljen, a postao je poznat po tome što je ženu htio zavezati za satelitsku antenu. Na šestom katu. Poslije je pričao da ako već nema ništa na programu, može bar nju gledati kako visi. Izvukao se na neuračunjivost, bio je u ludnici 3 godine. Ali inače je bio normalan. Kinfa ga je znao od rođenja. Kinfa nije imao satelitsku antenu.
-Čuj kinfa, imam jedan veliki problem koji danas moram riješiti.
-Koliko velik?
-Ha nekih metar i šezdeset.
-Pa dobro, nije to tak strašno. Jel' to onaj idiot kaj ti duguje pare?
Kinfa je znao gotovo sve probleme s kojima se susjed bakćao. Ovaj je imao veliko povjerenje u njega.
Stavio je vodu da zavri i sjeo pored Kinfe. Oboje su imali 35 godina.
-Je je, taj mader faker mi duguje neku sitnu lovu – rekao je paleći cigaretu – i još mi je nije vratio, a ako postanem mekan i to se pročuje, ode moja karijera. Moram to danas riješiti. Neće biti nikakvih velikih problema, ti mi trebaš čisto da budeš tamo da ga dodatno prestrašim. Otpuhnuo je dim i nastavio. –Sve u svemu imam deset tih majmuna koji mi duguju lovu i treba to redovito utjerivati.Nego imam desetak haljina dolje koje Mirjana nije odnijela, jel' znaš nekoga kome bi ih mogao uvaliti? Možda netko na tvom sajtu hoće kupiti?
Kinfa je prije nekoliko mjeseci probao omastiti brk i zaraditi pare sa sajtom za upoznavanje i ševu. www.yebito.com je čak i bio popularan neko vrijeme ali sada je stagnirao. Trebala mu je svježa krv.
-Ha budem videl. Možda netko i kupi. Budeš mi slike bacil na mail.
-Može.
Na malom televizoru pored špareta bio je mali telkać na kojem su se prikazivale vijesti. Na vijestima je bio Siniša Hajdaš Dončić.
-Jebote Kinfa, koja čudna spika, upravo sam zamislio ovog lika u kiltu.
-Čudne maštarije. Ali kako se on zove u tom tvom filmu? Gajdaš Dončić?
-Hahaha tako nekako. Nego, buš išel sa mnom?
-Ma može nema beda.
2.
Čovjek može odlično ocijeniti drugoga čovjeka već po tome kakav toaletni papir koristi. Ako čovjek štedi na svojoj guzici, onda se od njega definitivno ne može očekivati kvalitetan život ili materijalna pomoć. Kinfa i sused su bili kod lika koji je imao dvoslojni papir. Katastrofa. Imao je dvosoban stan koji je bio prepun praznih limenka pive i boca Gina. A WC je bio gori od wc-a na autoputu Beograd – Niš u osamdesetima.Lika su zvali pizdek – što zbog izgleda pičkastog njonje a što zbog karaktera pičkastog njonje. Lik je bio visok metar i šezdeset, smrdio je po znoju, kiselo i vjerojatno nikada nije jebao. S obzirom kako izgleda i ponaša se, nikakvo čudo. Ne bi bilo čudno ni da ga kurve ne žele. Kinfa je maknuo nekoliko praznih limenki pive i sjeo na kauč odmah svativši da je to greška – kauč je bio natopljen pivom i sada mu je guzica mirišala po Lidl pivi. 2 litre za 14 kuna. Jebeš to. Pizdeku su falila tri prednja zuba, a veliki trbuh je vjerojatno bio voda od Hepatitisa C. Ma ko ga jebe – neka rikne.
– Kaj si došel po pare rista? 200 eura, jel'? Pa kaj je već prošlo mjesec dana? Čovječe, pa nikad se neću naviknuti na lokalni protok vremena.
Sjeo je na podrapanu fotelju pored suseda i glasno podrignuo. To nije bio čovjek nego groteska.
- Ajde Fićo ne gnjavi zbog par dana zakašnjenja. Pa samo u ovim bocama i limenkama ima stojkan. Filip odnosno sused je šutio jedno vrijeme. Kinfa je pizdio. Dva sloja…O jebemtiživot.
– Da, vrijeme je zanimljiva stvar – napokon reče sused. Einstein je u svojoj Teoriji relativnosti dokazao da je ono četvrta dimenzija. U načelu, imamo tri dimenzije prostora i jednu vremena odnosno sve skupa – prostorvrijeme. Ali mislim da postoji još jedna. Pogledao je pizdeka u oči – Znaš koja? –Koja? Dimenzija duga. Dug se povećava proporcionalno vremenu i na kraju, ako ne paziš taj dug se pretvori u supermasivnu crnu rupu koja te pojede jednom za svagda. I zato je bolje dug anulirati što prije, kao antičestice i čestice, kužiš? Pizdek ga je gledao. – Ne kujim ti ja ta tvoja intelektualna sranja, ali znam da ću ti pare vratiti ziher. Treba mi samo par dana, to je sve.
Filip/sused je razmišljao. Ako ga sada prebije i proba uzeti sve pare koje ima, uključujući i boce nije bio siguran da će izvući i četvrtinu iznosa koji mu debeli duguje. A opet pokazati slabost nije smjela biti opcija. Nije znao što napraviti.
U tom trenutku se počelo događati nešto čudno. Pizdek je potpuno zanijemio i počeo se naočigled širiti. Zapravo trbuh mu je postajao sve veći i veći. On sam bio je prestravljen. Nije znao što napraviti. Počeo je mlatarati rukama.
Na kraju se počeo dizati u zrak.
Sve je djelovalo potpuno nadrealno. Lik koji se diže u zrak, mlatara rukama i tada pokušava nešto reći ali mu iz usta ne izlaze riječi nego nekakvi grleni zvukovi više slični režanju životinje.
Sused i Kinfa su gledali prizor potpuno skamenjeni.
-Kinfa jel' vidiš ti da ovaj lik…
-Da, da, vidim.
-JEBOTE PA LIK LEBDI KOJI KURAC KAJ DA…
-NE ZNAM JEBOTE, DAJ SE SMIRI!
Pizdek je sad bio lebdio na visini od dva i pol metra. Nije se mogao micati, kao da je u bestežinskom stanju. Nekako je rukama došao do stropa i probao se odgurnuti. Djelovalo je ali se ponovo vratio na staro mjesto! Kao da ga je neka sila tjerala da bude baš tu gdje je. Počeo je suludo mlatarati rukama i grgljati sve više. Situacija je bila totalno nadrealna.
A onda je eksplodirao.
Čuo se glasni BAAANG!!! I sve je otišlo u tri pičke materine.
Kinfa i sused su bili odbačeni eksplozijom ali nisu bili povrijeđeni. Samo malo ošamućeni. Ali ono što je bilo čudno je što soba nije bila u neredu od pizdekovih organa i iznutrica. Nešto je bilo čudno. Momcima je trebalo nekoliko trenutaka da shvate.
Iz pizdeka su eksplodirali novci.
Kada je eksplodirao, umjesto krvi, želuca,srca, jetre (odnosno njenih ostataka), bubrega, kostiju i mesa svuda okolo su bile novčanice od dvjesta kuna. Stjepan Radić je gledao momke sa svih strana.
-O MAJKU TI JEBEM! Kinfa je bio istovremeno užasnut i sretan. Brzo se pribrao a uskoro je i sused bio ok. Počeli su skupljati pare. Nisu znali što se desilo ali nije ih ni bilo briga. Sve što su vidjeli bile su novčanice od 200 kuna. Puno njih. Od pizdeka nije ostalo ništa. Ni koža, ni glava, ma nikakvi ostaci. Potpuno suludo.
Ali dobro što je tu je. Nije to ništa čudno, zapravo. Pa živimo u vremenu gdje je lik koji je krivotvorio diplomu potpredsjednik sabora, gdje se plinske boce furaju po cestama, gdje se slave ratni zločinci i gdje se dezerterima nazivaju oni koji traže bolji život izvan ove vukojebine. Sve to zapravo nije ništa čudnije od lika koji je sam od sebe počeo lebdjeti, eksplodirao, a iz njega su izašle novčanice od 200 kuna.
Sve je to normalno za ovakva vremena.
16.Sag
Sag je i bez krvi kojom je bio natopljen imao nekoliko desetaka kila, a sada je sva ta tekućina dodatno otežavala posao.
Jebiga – više puhne nego što izgovori Johnny – posao je posao i treba ga napraviti.
Gledao je gdje ugasiti cigaretu koja se opasno primakla filteru i zaključi da je slobodno može baciti na tepih jer i tepih i tijelo i cigareta završiti će u Savi. Bila je topla srpanjska noć, negdje oko 3 sata ujutro i vani na ulici nije bilo nikoga. Samo se u daljini čula treštava narodnjačka glazba iz Neca. Johnny je prevladao nagon da baci bombu u klub i sve ih pobije te je krenuo nositi sag van do auta. Bez problema ga je ubacio u gepek te se odvezao manje od kilometra, do staroga Savskog mosta.
Dok je radio, uvijek je ponavljao ono što ga je učio meštar:"Dok izgledaš smireno i kao da ništa ne skrivaš, nitko te neće pitati ništa." Nekoliko ljudi je prošlo pored njega ali ništa nisu posumnjali. Samo su vidjeli lika koji će baciti sag u Savu i koji je pritom veselo fućkao. Ok, nije baš lijepo rješavati se starog saga na način da ga baciš u rijeku ali kaj sad, pa neće valjda zvati muriju zbog toga.
Došao je do sredine mosta i hitio tepih.
Pljus! - sag je završio u Savi i dosta brzo je potonuo.
-Eto ga na Mirek – veselo je rekao Johnny – plivaš sa ribicama! Nije kao plivanje po vodenom krevetu sa mojom ženom ali i to je nešto!
Veselo je nastavio fućkati i hodati u noć dok su Mirek i sag stopljeni u jedno tražili svoje mjesto pod muljem
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:53:42
|
17. Hang the DJ!
Pili su treći Q pack i uživali. Na kompu su svirali a – ha i činilo se da će noć trajati vječno.
-Vječno pijanstvo – pomisli Henry. –Ha nije loše. Bilo je to veče koje je obećavalo već od samog početka. Počeli su sa cugom u bircu a onda nastavili doma kod Johnnyja. Žena nije bilo ali može se i bez njih.
-Znaš kaj, najrađe bi koknuo premijera – veli Henry.
-Pa učini to.
-Jbga ulovili bi me.
-Da, to je mali problem. Ali kaj onda, slavila bi te cijela nacija.
-U načelu, možeš koknuti bilo koga – nastavi Henry – samo je problem što će te uloviti. Ali ako ti to nije bitno, onda se niti ne trebaš brinuti oko toga. Zato su bombaši samoubojice problem. Njih baš briga što će biti poslije.
-Ha dobro, istina, makar kada se sjetim veze sa svojom malom, mislim da bi zatvor bio olakšanje. Konačno bih se odmorio.
-Haha pa da, eto ti plana – kokneš premijera i još se riješiš cure. Nego kaj, sve je lošije i lošije?
Johnny je za trenutak zašutio. Popio je dva deci pive.
-Ma ne znam što je gore – to što je zla ili što je dosadna. Kužiš, priča gluposti satima. Evo, jučer mi je na telefonu pričala o nekakvom golubu koji joj dolazi na prozor i o tome mi je pričala 45 minuta. 45 JEBENIH MINUTA! Popizdio sam. Dok je laprdala ja sam gledao na Vikipediji o Aljasci.
-Pa dobro, što nisi prekinuo taj razgovor?
-Ma imamo tu tarifu…1500 minuta. I to 1500 minuta svaki. Jebemti, to je 3 soma minuta. A ona želi iskoristiti svaku. Kužiš, ne mogu reći da moram ići jer puno pričamo zbog računa. Jebemti život.
-Ja sam lijepo rekao – veli Henry – da ću oženiti prvu gluhonjemu koja zna kuhati.
-Da, ta ti je dobra. Ali što ako ti počne govoriti jezikom nijemih?
-Ma strgam joj jednu ruku tak da bum smanjio tu mogućnost. Najbolje bi bilo da joj strgam obadvije ali mora nekako kuhati.
-Ma zavežeš joj ruke i oslobodiš ih dok kuha.
-E to je ideja!
Smijali su se i cugali. A – ha su neumorno svirali. Cijeli album Hunting high and low je bio na repertoaru.
Zazvonilo je zvono na vratima.
-Deset je navečer, pa tko ti to zvoni? – upita Henry.
-Ma vjerojatno HRT kontrolori. Bili su i sinoć ali im nisam otvorio. Čuo sam da dolaze sve dok im se ne otvori.
-Dolaze u deset navečer?!
-Ma da, stoka. Pazi sad ovo.
Johnny je imao radove u kući, pilio je i postavljao laminate. Bilo je tu puno prašine pa je onda imao zaštitnu masku. Također je sa jednog od svojih putovanja donio mačetu. Provjerio je kroz ključanicu da se uvjeri da je riječ o kontrolorima i onda je krenuo u akciju. Stavio je masku na lice, uzeo mačetu i otvorio vrata.
-Dobro veče, recite.
Muk.
-Pa, ovaj mi…
-Momci, jel' ima nekih problema?
-Ma joj, ne gospodine, naravno da ne, eto mi smo, ovaj iz HRT-a i…
-OD KUDA STE?!!
-Ma joj nebitno, ne bumo vam više smetali, idemo mi, ovaj, TRČI JEBOTE!!!
Brzinom bržom od svijetlosti nestali su iz stubišta.
Dobro je – reče Johnny – neće nam više smetati.
-Hehe dobra taktika. Sad kad krene priča…Ma tko ih jebe, nitko im ne bu veroval.
-Da, a ti buš svedočil u moju korist da sam bio normalan.
-Ha tko bu poveroval u to, svatko tko te zna znati će da lažem.
-Ma jebi se kompa.
Smijali su se i nastavili cugati.
Nego kaj veliš na natpis kod HNK?
-Kaj, ono kaj je netko napisao na ploče Trg maršala Tita? Ček, to si bio ti?
-Je, je.
-Jebenica. Treba netko tim majmunima objasniti kako stvari stoje.
-Nego pazi ovo – nastavi Henry – imam ti tog rođaka, Miro se zove, lik ima dva metra i 130 kila. Prava životinja od čovjeka ali totalna mica maca, znači u životu nije mrava zgazio. Uvijek kad se skupi rodbina, lik naravno pojede i popije najviše. Zadnji put kad smo bili na nekoj lokalno-rodbinskoj zabavi lik je uzeo ogromnu mačetu i janje razrezao po pola. Tada je pola dao ostatku obitelji a pola je uzeo sebi.
-Koja legenda!
-Da. A velim, totalna je dobrica. Uvijek nasmijan i veliki zajebant. I pazi kaj se desilo. Jede on tako janje, kad odjedanput stane, digne se, uzme bokal sa dve litre čistog vina i iskapi to sve na eks.
-Ne seri!
-Majke mi moje! Totalni show. Kad je završio ja sam rekao "Miro ja ne bi mogao toliko vode popiti" a znaš što je on rekao?
-Što?
-Ne bi ni ja.
-Ahahahaha!
Nakon što su popili svo pivo odlučili su otići u Jabuku. Jabuka je kultni diskać koji je u zadnje vrijeme vidio i bolje dane jer je ekipe bilo drastično manje nego prije. U zadnjih 20 godina jedina promjena unutar diska je bila klima koja je došla prije par godina ali to je i Henryju i Johnyju pasalo jer je prostor zapravo bio odličan i ništa se nije trebalo mijenjati na njemu. DJ je prije bio ok a sada je postao naporni kreten jer je od deset stvari pustio jednu dobru a ostalo je bilo njegovo izdrkavanje sa nekakvih kvazikvalitetnim pizdarijama od pjesama. Čudno kako ga već netko nije ubio.
Na ulazu na garderobi ih je dočekala debela djevojka koja je heklala.
Da, heklala je.
Imala je nekakav smeđi džemper, namrgođenu facu i nije se činila sretnom. Momcima je to sve bilo zabavno.
-Hojla omladinka, kaj se hekla, novi džemper?!
Burence je pogledalo Henryja sa pogledom čiste mržnje. Nije rekla ništa.
-Ha ništa, evo ti naše jakne i daj mi dodaj novu postavu ispod dok smo mi unutra, može?
Žena ga je pogledala. Henry je očekivao da će mu igla uletiti u oko ali očito je strah od kaznenog progona bio jači i bačvica nije rekla ništa nego je samo uzela jakne i 4 kune i otišla ih staviti na vješalicu. Henry je htio nastaviti sa zajebancijom u stilu "Hey srce, što kažeš da ti i ja..." ali Johnny ga je povukao za ruku.
-Ajmo odavde dok smo još živi.
Ušli su u klub u pola dvanaest. Unutra još nije bilo skoro nikoga.
Jabuka je imala taj old school štih underground mjesta koji je bio odličan, samo kvaliteta žena i nije bila baš nešto. Pravilo da je kvaliteta žena u disku obrnuto proporcionalna kvaliteti mjuze ovdje više nije vrijedilo jer je sada i glazba bila najčešće loša. Uglavnom, ponekad je izgledalo kao da je Noć viještica. Uzeli su svaki po pivo i snimili situaciju. Snimili su dvije ribe preko puta šanka i odlučili se na akciju. Dobro je uletavati i sam ali isto tako nije loše ni kad imaš wingmana pored sebe.
-Pozdrav djevojke mi bi se htjeli…
-Mi smo lezbe!
-Ovaj, hm…Pa dobro onda, to ne znači da se ne možemo družiti.
-Gledaj…
-Čuj ako ste za lezbo akciju ja imam kameru i frenda koji ima frenda koji može složiti distribuciju tako da…
-MA JEBO TI…
-Dobro, dobro, mičemo se, boook – Johnny je odveo Henryja od njih.
-Ma ne vjerujem da su lezbe. Jebote kak izgledaju, trebale bi biti sretne da im netko hoće uletiti – veli Henry. –Na kraju ispada da je ružne ribe jednako teško zbariti kao i zgodne. Pa gdje je tu logika jebote?!
-Tražiš logiku na krivim mjestima frende. Ajmo na još jedno pivo, pa da uletavamo dalje.
-Tak je, dec d špirit!
Uzeli su novo pivo i otišli u dvorište. Jabuka je imala stare kabine od žičare u dvorištu i unutra se moglo ući i cugati. Problem je nastajao kada su se ljudi zatvorili jer se kabine nisu mogle otvoriti iznutra nego samo izvana. Ali dobro, nije to nikada bio neki veliki problem jer je uvijek netko uletio i otvorio vrata. Međutim Henryju je palo na pamet da bi bilo fora neke ljude zatvoriti unutra i gledati ih izvana kako pizde. A onda ih izrešetati Kalašnjikovim.
Krenuli su do slobodnog stola i sjeli na povišene barske stolice.
-Jbte, mogli bi ove kabine napuniti nekom cugom, onda probušiti rupu na krovu i fino slamkom piti iznutra, Johnny je veselo iznosio svoje ideje.
-Da, fakat, kako se toga nitko nije sjetio…
Vrijeme je prolazilo i Jabuka se polako punila. Dolazile su razne vrste ljudi ali nitko nije bio plastičan i jednodimenzionalan. Jabuka je primala sve koji su drukčiji i koje nije briga. Naravno, bilo je i tu glupana, ali ipak manje nego u nekom pomodnom narodnjačkom disku. Vidjelo se da je kvaliteta ljudi bolja i da su razgovori među njima ugodniji. A tu i tamo se pojavila i neka zgodna žena. Konobarica je bila posebna pojava. Zgodna djevojka bujnog poprsja bila je jedan od simbola Jabuke. Sada je imala par kila viška ali ništa zato – i dalje je bila prva liga.
Nakon nekog vremena disko se napunio. Neuobičajeno puno ljudi je bilo i unutra i vani. Momci su ušli unutra malo se rasplesati. DJ je čak pustio tri stvari koje su ok zaredom (Depeche mode:Master and servant, Alphaville:Sounds like a melody i Simple minds:Don't you forget about me) a onda je opet počeo ubijati atmosferu sa svojim pizdarijama. Henry je sad totalno popizdio.
-Dođi sa mnom – pozvao je Johnnyja.
-Kaj je bilo?
-Ništa, samo me prati.
Prostorija sa DJ-em je bila doslovce 2 kvadratna metra velika i u njoj se nije moglo skoro uopće micati ali Henry je uspio nekako lika primiti za vrat i spustiti ga na stolicu u kutu. Nakon toga mu je duck tapeom oblijepio usta (našao ju je ispod pulta) te zavezao ruke. Sve se to desilo u manje od minute i ekipa vani još ništa nije kužila iako je ispred pulta bio veliki prozor. Nakon toga je Henry počeo tražiti pjesmu koju je želio. Našao ju je. Glupa pjesma koja je upravo išla je prekinuta i Jabukom se zaorila Panic od The Smitsa. Sam prekid je bio nasred pjesme i ekipa je instinktivno pogledala prema DJ pultu. U prvom trenu im je bio šok vidjeti zavezanog DJ-a ali kada su krenuli Smitsi ljudima je sve bilo jasno. Konačno je netko popizdio i odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Henry je uključio razglas:
-Idemo narode! Nema više sranja! Od sada samo dobra mjuza! Ekipa je reagirala odlično.
Odmah su svi počeli plesati (do tada ih je pola stajalo), hrpa ekipe se vratila sa dvorišta tako da je podij uskoro bio pun.
Burn down the disco
Hang the blessed DJ
Because the music that they constantly play
It says nothing to me about my life
Hang the blessed DJ
Because the music they constantly play…
Prostor je bio toliko pun da ni muha nije mogla uletjeti. Svi su plesali i povremeno pogledavali prema DJ pultu gdje su vidjeli zavezanog DJ-a nakon čega bi im se raspoloženje još više popravilo. Uskoro su ušli i redari. Na opće iznenađenje, nisu reagirali na situaciju kako se očekivalo nego su počeli plesati. To je još više oraspoložilo ekipu.
HANG THE DJ, HANG THE DJ, HANG THE DJ…
HANG THE DJ, HANG THE DJ!!!
U Jabuku se opet vratila dobra mjuza.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:54:50
|
18. DILF
Sonny je bio u baru koji nije pamtio bolje dane ali je pamtio bolje ljude.
Ma koliko li se od ovih domoglo novaca na pošten način – pomisli i otpije dobar gutljaj skupocjenog, a od sponzora plaćenog pića.
-Čuj Tommy, kaj veliš na izraz DILF?
-Velim da je dobar.
-A kaj misliš kaj znači?
-Nemam pojma.
Popili smo još jedan gutljaj.
-Daddy i like to fuck! Gledaj ako hrpa tih napaljenih milfnjara hoće mazati mlade junce, ha onda valjda vrijedi i obratno, ne? Zakaj ne bi iskoristili to kaj smo stare dilfnjare da bi nekaj mrdnuli?
Tommy nije baš bio previše pametan. Trebalo mu je jedno vrijeme da shvati da ga Sonny zajebava. Imao je onaj tupi pogled tupana koji razmišlja.
Ostavio ga je u toj dilemi i otišao do jedne zgodne frćkave crnke sa malim grudima i velikim bokovima, obučene da ističe to dvoje, umjesto da bude suprotno.
-Ufff, vidim duplo i i dalje su ti male sise – ispali Sonny.
Nije se uvrijedila, nije čak napravila ni grimasu, samo je pružila ruke i rekla:
-Marija
-Sonny. Svaka čast Marija.
-Na čemu?
-Na reakciji.
-Znam ja sa idiotima.
-Ja nisam takav.
-Znam.
Priča je dalje krenula u revijalnom tomu. Sonny je još davno naučio osnovno pravilo barenja: Žene moraju misliti da muške zanima to što pričaju. To je iskustvo koje se dobiva upornim i ustrajnim radom, a Sonny tu nije bio početnik. Inače, kao što i muškarci nemaju svoje klasične muške priče dok pričaju sa suprotnim spolom, tako se i žene kontroliraju dok pričaju sa muškima. To je dobro jer Sonny je jednom sijedio sa 5 žena koje su pričale kako će se obući za jednu svadbu. Ako si tad nije pucao u glavu...
Uglavnom, pričala je o organskoj kemiji, o ženskim ljubićima koje guta (ajde bar čita, i to je nešto, a i guta, dobro ljubiće ali i to je nešto) o nepravdi, o tome kako je teško upoznati pravoga muškarca i kako su muškarci idioti. Nije se s time složio.
-Potpuno krivo. To ti je zato što radi veza više upoznaješ suprotan spol, znači više muške nego žene pa ti je i postotak kretenskih ljudi zato veći u suprotnom spolu. Isto je i meni sa ženama.
-Možda i ima nešto u tome. Vidiš sada kada si to rekao može biti, ja sam jednom upoznala jednoga, kako se zvao, ma nebitno uglavnom sve se to svodi na neke određene strukture koje opet i nemaju smisla ali, ej a zamisli jučer mi je frendica rekla da...
Rečenica se odužila u nedogled ali Sonnyjevo lice je bilo puno pažnje, razumjevanja i interesovanja. Povremeno bi se nadovezano na njenu rečenicu – e to je tek bio dobitak.
-...i uglavnom pivo i vino se ne miješaju
-Da, baš to što si rekla, pivo i vino se ne miješaju. Ali mnogi ljudi to na žalost ne znaju, kao da se niti jednom u srednjoj nisu napili.
Nasmiješila se.
-Ali nije to ništa. Svakakvih budala ima. Evo, ja sam jednom na svoje oči vidio da je jedan naručio konjak s ledom
-Konjak s ledom?! O majko mila. Ja sam ti jednom sa frendicama...
I tako je sve kretalo u pravome smjeru. Koji slučajni dodir na podlaktici, ovlaš grljenje ramena dok pozdravljamo zajedničkog poznanika...Marija se dobro držala.
Prije nego što će krenuti kod njega, otišao je pozdraviti Tommyja. On je bio pričao s još jednim glupanom.
-Aloooo Sonny dobra ti je ona, eee dobra, eee, nego baš pričamo nešto, koje bi ti bilo omiljeno zanimanje za raditi?
-Da imam manju kitu, radio bih kao porno glumac.
-Da imaš manju kitu...
Pozdravio sam ga i ponovo ostavio zbunjenog.
Ispijali su treći Gin tonic u Sonnyjevom domu (Bombay Saphire Gin i Šveps bitter lemon) i sjedili na podu, jedno pored drugog kada je Marija upitala:
-Vjeruješ li u horoskope? Ne naravno u one dnevne gluposti, nego u crte ličnosti određene pomoću horoskopskog znaka?
Sonny se digao, otišao do kompjutera, pustio Weightless https://www.youtube.com/watch?v=NDD0vp09dks ,ugasio svijetlo, upalio malu lampicu i odgovorio:
-Čuj, to je zapravo zanimljivo. Npr. ja imam sve odlike svog horoskopskog znaka ali ubij me ako to može imati smisla.
-Kako misliš?
-Ha gledaj, ako se horoskopski znaci poklapaju sa crtama ličnosti to znači da je onda točno predodređeno kada ćemo se roditi, odnosno da je točno predodređeno kada ćemo biti začeti što nas onda dovodi do zanimljive dihotomije:Ili svi starci svijeta brižljivo paze kada će začeti dijete ili je tridesetak milijardi dosad rođenih ljudi rođeno pukom slučajnošću baš na horoskopski znak koji paše njihovom karakteru.
-A možda postoji i treća stvar.
-Koja?
Stvar koja sve to određuje.
-A to je?
-Sudbina, Sonny. Sudbina.
Sonny je šutio par sekundi i slušao glazbu. zatim je potegnuo dobar gutljaj Bombay tonica i rekao:
-Ne vjerujem u sudbinu. Ne vjerujem da je išta predodređeno, to su gluposti.
Zapravo, hvala ti Marija. Upravo sam definitivno zaključio da je horoskop sranje.
Marija se promeškoljila pored njega, nasmiješila, počela skidati i upitala:
-A misliš li da su nama zvijezde naklonjene?
-Ni zvijezde ni sudbina draga Marija.. Ali budućnost jeste - reče Sonny i prihvati je za gola ramena.
4 teksta o svemu i svačemu
1. Lebdenje na margini kamere.
To je zapravo zanimljivo kako je svako dokumentiranje određenih paranormalnih pojava uvijek snimljeno na način da je jedva vidljivo. Čovjek šeće šumom, ima kameru iz '52. i onako u jednoj milisekundi uhvati majku koja stoji pored kćerke koja lebdi. Ili, snima se kuća Michaela Jacksona i onda odjedared, iz prikrajka, samo iskoči nekakva bijela crta popraćena vrlo intenzivnom napetom glazbenom podlogom (tko zna? možda to nisu dodali u režiji, možda duhovi nose kazić sa sobom) i onda odmah svi viknu "Duh!". Ili snimke letećih tanjura. Dovraga, pa jel' moguće da se baš nijednom nije moglo potrefiti da se leteći tanur pojavi kod nekoga tko će znati okinuti barem pristojnu fotografiju?
Ne stvarno, jeste ikada vidjeli da je netko dokumentirao takve pojave na jasan, nedvosmislen i konkretan način? Mislim, da ja imam kćer koja lebdi, prvo što bih napravio je da bih pokucao na vrata državne dalekovidnice:
-Dobar dan, mogu li pričati sa glavnim urednikom?
-Recite, povodom čega?
-Imam kćer koja lebdi.
-Štef, zovi osiguranje.
-Ne, ne, gledajte!
WOOOOOSHHH!!!
-Čovječe, fakat lebdi!!!
-Tako je momci, a sad zovite direktora da pričamo o honoraru...
Svojedobno sam čitao da je stanovita udruga u Engleskoj ponudila 100 000 eura osobi koja dokaže da ima paranormalne sposobnosti.
Pogađate, nitko nije osvojio nagradu.
2. Bog i Hrvati
To je naprosto nevjerojatno koliko ovdašnji ljudi lažu. Lažu svi. Ali pritom ne mislim na male ili velike ljudske laži koje su u svima nama i koje nas i čine ljudima, možda i više nego istine. Govorim o tipičnom hrvatskom laganju:laganju da ste bolji nego što jeste. Najbolje se to vidi u anketama.Sigurno ste svi vi barem jednom pročitali neku anketu gdje su vaši sugrađani ispali gotovo nadljudi, iznad prosjeka, po svemu bolji ne samo od vas, ne samo od ostalih sunarodnjaka, nego i od cijelog svijeta (da ne idem dalje). Uzmimo na primjer anketu koja istražuje seksualni život Hrvata. Prema tim (anonimnim) anketama svi su ševili valjda već sa trinaest, svi su imali više od deset partnera (od kojih je barem sedam sisate jebozovne seks – bombe/preplanuli i nabildani te uspješni i bogati muškarci) svi imaju kitu od 30 cm, svi mogu bez problema tri puta dnevno svaki dan, svi su mrdali u pak, svi su nasmiješeni i zadovoljni svojim seksualnim životom i ne bi mijenjali apsolutno ništa jer jednostavno ne može bolje od ovoga kako je. Ankete zapravo pokazuju da Hrvatima zapravo uopće nije loše, dapače. Svi imaju (barem) po dva auta, super stan, zarađuju dovoljno, imaju vikendice na moru, troše na izlaske više tisuća kuna mjesečno...Ma živimo u raju ljudi! Pojam Ubermenscha je trebalo upotrijebiti za nas a ne za tamo nekakve Nijemce. A opet, zanimljivo je kako, kada svijetla anketa i okoline zgasnu, postajemo tužni, mrzovoljni i ljuti. Na koga? Na sebe. Jer nismo postigli ništa od onoga čime se hvalimo i usput ne možemo smisliti one koji su nešto od toga i postigli, zamislite, svojim radom. Ma nije moguće, sigurno je tu neka muljaža, ma veze su sve to...Nema nikog tko se više pretvara a opet nema nikog koje mrzovoljan jalan i ljut više od ovdašnjih ljudi.
3. Sela u njima
Izuzmemo li zadnjih dvadesetak godina, veliki dio hrvatske književnosti (a i književnosti zemalja u okruženju) temelji se na selu.
Stalno selo. Seoske ljubavi, seoske zgode, seoska vjenčanja, seoski mangupi, seoske puce, njive, konji, kleti, salaši, pa opet njive i konji, pa lipe, breze, orasi, a tek hrastovi...A ako se i dešava pokoja zgoda u gradu onda je to uglavnom zbog toga što glavni junak, seosko dijete, ide u grad, gdje onda opet žali za konjima, njivom, hrastovima... Naravno, ne radi se nužno o lošim djelima, dapače, ali više mi je dosta situacije da kada uzmem neku knjigu hrvatskog pisca iz 19. stoljeća, čitam o Topoli @ co koju su sasjekli zli vlastelini @ co a onda su usput pobrali i sve zgodne seoske puce. Zašto je to tako? Zato što se građansko društvo u ovim krajevima pojavljuje tek u zadnjih pedesetak godina (makar sam mišljenja da će istinsko građansko društvo u ovim krajevima zaživjeti tek polovicom ovoga vijeka.) I dok je Budimpešta na početku stoljeća imala 800 000 stanovnika, Zagreb je imao oko 50 000.. I to je ono što je falilo. Veliki grad. U velikom gradu inteligencija buja, rađaju se ideje, provode se akcije, stječu se prijatelji i neprijatelji, jednom riječju nešto se dešava. A to se ne može desiti u maloj sredini gdje se i onaj mali broj intelektualaca koji u njoj postoji školovao van nje. Danas ipak imamo urbanu kulturu (inače mrzim tu riječ jer mi je simbol za sve one pomodne gluposti kojima nas obasipaju na reklamama) ali ipak je to daleko od razvijenosti koja nam je potrebna. Nemamo tradiciju. Ali sve ima svoje vrijeme sazrijevanja i svoj tok i ništa ne ide preko reda. Da se razumijemo, uvijek sam razlikovao seljaka od seljačine. A grad je pun ovih drugih. Ne mogu to ni generacije kod nekih iskorijeniti.
Nažalost...
4. Janjičari na okup! (tamo negdje 2014.)
Oduvijek sam volio praznike. Ne zbog toga što vjerujem u nekakve svece ili slično, nego zbog toga što se na dosta velikom broju tih praznika poprilično dobro jede i pije. A s obzirom da kod mene slave "i ove i one" svetke broj dobrih provoda je poduplan. Najgore je kad obadva Uskrsa padaju na isti dan, jaooooo...
Uglavnom, prije par dana bilo je Petrovo pa smo iz Zagreba potegnuli u Zamlaču, malo selo nedaleko od Hrvatske Kostajnice i Bosanskog Novog. S jedne strane prekrasna Una (dobila je ime od latinskog Unus = Jedina ) i Bosna, a a s druge strane obronci Banije, odnosno Zrinske gore. Raj na zemlji, barem što se prirode tiče. Una je prekrasna rijeka i melem za oči, a svatko tko je barem jednom išao Unskom prugom na more zna kakav je tamo raj. Autom se ide preko Petrinje i Hrvatske Kostajnice, pa desno uz Unu prema Dvoru i Bosanskom novom. Dan je bio fini proljetni, taman za klopu, ni vruće ni hladno, jedino je Una bila malo prehladna za kupanje...
Uglavnom, čim smo došli - rakijica,juhica, junetina na lešo i tri vrste salata. Nakon toga izvrsna prasetina pečena dan ranije i slatka kao putar. Nakon toga pivica i onda je lagano slijedila faza čekanja janjetine. Okupilo se dosta ekipe, a dva janjca su se lagano počela okretati nešto ranije i tu su se pokazali Geni Šumski - od 8 muškaraca - jedino sam ja gledao četvrtfinale svjetskog prvenstva dok su ostali gledali janjad kako se vrti na ražnju. Al' da ste vidjeli te poglede, ljudi moji: pogled lude sreće koja se cakli u oku i istinske želje za što skorim krkačenjem. Eh da...
Uglavnom, uskoro je došlo prvo janje na red: rakijica, janje, salata, pa ponovo rakijica pa ponovo janje i salata. I onda još tri piva...
Uglavnom, razgovor je nakon toga protekao u ležernoj atmosferi - koliko Dule naplaćuje za pečenje janjeta, da li meso od janjeta omekša kada mast curi sa njega, kako je Mićo zadnji put prodao staro janje te kako se to vidjelo po veličini rebrica, koliko Mika naplaćuje klanje ("Čuo sam da je 100 eura" "Koliko? Ma daj za te pare će ti i čovjeka zaklat,hahaha...") kako je Mara uzela par janjaca za rođendan, da li su bolji janjci iz Novog ili iz Kostajnice, kako se bolje kupati prije janjetine jer je poslije preteško za želudac, kako Goce jede janjetinu makar je vegetarijanka...uglavnom isto kako Eskimi imaju 100 riječi za snijeg tako i Banijci imaju 300 riječi za janje. Tako treba...
Uglavnom, morao sam isti dan nazad za Zagreb i nikako to nisam mogao prežaliti jer fešta je tek počinjala. CD-ove Bijelog dugmeta lagano je zamjenjivala gitara a fešta je potrajala do duboko u noć. Živili!
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:57:04
|
Put u Transilvaniju - 1.dio
(5 frendova u Transilvaniji 2011.g.)
Polazak je uvijek odlazak. E sad, da li ideš prema nečemu ili bježiš od nečeg, to ostaje u vlastitoj glavi da se riješi. Odlazak u stranu zemlju i nove krajeve je poput čitanja nove knjige - uzbudljive i napete knjige pune zapleta, čudnih događaja i nevjerojatnih raspleta i, po mogućnosti s više završetaka, a kako svaki čovjek knjigu čita drukčije, tako i svaki putnik svoje oči na drugi način veže za put. Krenuti na put sa 5 dobrih prijatelja, napraviti 2300 kilometara u nekoliko dana i usput proživjeti nekoliko izvanrednih stvari - to je čar putovanja, jer put ne vrijedi ništa ako ga ne dijeliš sa nekim i ako poslije kroz zajedničke priče ne shvatiš da je svakome bilo sjajno i da ljudi vole taj dodir nepoznatog samo ako je napravljen sa nekim poznatim. Eh da...Autoputom Bratstva i Jedinstva išli smo do Bajakova, pa onda kod Rume lijevo prema Novome Sadu. Inače, biciklisti na zaustavnoj traci na autoputu poprilično su neuobičajena pojava ali pješaci - e, to se na autoputu ne viđa često. Al ajde, da i ti silni Yugići nekoga preteknu, pa makar to bili i pijuni na šahovskoj tabli Bratstva i Jedinstva...Ha opet, jeftiniji je autoput za njih nego za nas...Fruška gora simpatično je mjesto ali kada idete autom kao da prelazite himalaju, a naravno, stari dobri Murphy se uvijek potrudi da konvoj šlepera bude baš negdje u blizini kada ste vi na cesti,i to još po mogućnosti u mjestu zvanom Irig u kojem se ni dva malo deblja čovjeka ne mogu mimoići na cesti, a dva šlepera u suprotnim smjerovima su već senzacija. Naravno još ako su na onom gore zavoju...
Ma opušteno samo...
Stigli smo u Novi Sad u kasnim satima i naravno – odmah na klopu. Inače, u Novom sadu za dva eura možete dobiti pečenog vola na ražnju. Dobro, pretjerah ga malo ali svakako se možete ugušiti u pljeskavici koja ima veličinu i težinu otprilike kao i sam vol. I još k tome ako je sve začinjeno Urnebes umakom... Uglavnom, trebalo se rano dignuti ali na to se nitko nije ni malo obazirao, tako da je ipak palo par pivica u ulici Laze Telečkog.
Prije nekoliko godina bio sam u Rumunjskoj i prvo što se primijeti su svakako prekrasni pejzaži koji se stapaju sa stanovnicima i čine jedinstvo u pokretu i sanjarenju ali, nažalost, uvjerio sam se i dosta lošu gospodarsku situaciju. Gospodarska slika još uvijek je bila crna (ili je možda bolje reći da slike nije ni bilo), a kraj agoniji se nije tako brzo naslućivao. Posljetili smo te godine Crno more i mondeno ljetovalište Mamaiu. Lijepo je to mjesto, u potpunosti turističko ili da kažem potpuno umjetno, dignuto za par godina kao turistička meka, za strance i Rumunje koji imaju manje od 10 kredita po glavi, a čovjek stvarno ne zna što je lijepše u tom gradu - stvarno lijepe hostese, čista i ogromna piješčana plaža ili kemijska industrija sa svojih dvadesetak dimnjaka koja zauzima cijelokupnu lijevu stranu pogleda. Neki šaljivac je zaključio da pogled na dimnjake neće biti problem, a ako i zaluta pokoja riba s dvije glave - ha, to će biti fina atrakcija,neka se ljudi malo čude, to je dobro za turizam.Bome originalno, nema šta...
2011.-te godine, situacija je malo bolja. Dosta cesta je popravljeno, a gospodarska slika je malo ojačala, tako da sada imaju dovoljno novca za kupnju novog auta (koji su u 120% slučajeva Renaulti i Dacije) ali nije dovoljno ojačala da ljudi grade nove kuće, tako da npr. u selima uopće nema novogradnje, a o rasvjeti da i ne govorim. Ali krenimo redom. 120 kila teži nego dan ranije, krenuli smo iz Novog sada prema Rumunjskoj granici. Na samoj granici dočekao nas je carinik koji je u prošlom životu sigurno bio mučitelj za vrijeme inkvizicije ili tako nešto ali nekako smo izvukli živu glavu i krenuli prema Transilvaniji. Brašov je grad od oko 300 000 stanovnika, veliki grad u kojemu se isprepliću mnoge kulture i povijest koja je utisnula biljeg u svaku poru ovoga lijepog grada. Sam grad su nastanili Nijemci, koji su bili pozvani od Ugarskog kralja (Transilvanija je tada bila dio Ugarske) da razviju trgovinu i manufakturu. Nijemci su, naravno, taj posao obavili i više nego odlično, a onda se neko dosjetio da im sad, kad su već sve napravili, više i ne trbaju pa su ih onda lijepo zamolili da odu, a ovi su to mirno i spokojno prihvatili, te se vratili natrag. Naravno, uvijek se nađe pokoja zla duša koja će reći kako je tih 150 00 ljudi zapravo otjerano u tih godinu dana nakon Prvog svijetskog rata, ali to su stvarno samo zajedljivi komentari.U gradu danas živi samo 0,6% Nijemaca ali ima dosta Madjara koji žive mirnim suživotom sa svojim velikim prijateljima Rumunjima. Uglavnom, veseli grad koji ima sve predispozicije da nestane u požaru/neredima/nuklearnoj katastrofi. Ali nekako se drže:))
Grad je lijep. Stvarno lijep. Neogotička struktura sagrađena, naravno za vrijeme njemačkog "predsjedanja" gradom stvarno mami poglede, centar je u staroeuropskom stilu, a cjelokupna regija je zapravo turistička, pa je ovdje stvarno sve dosta dobro uređeno - počevši od fasada u centru (dobro, mali broj je sređen ali ipak su sam glavni trg i pokrajnje ulice dobro obnovljen), pa do cesta, kružnih tokova idr. Inače, tokom puta smo imali navigaciju, a da smo išli bez nje, vjerojatno još uvijek ne bi stigli do tamo.
A onda je došlo vrijeme i za posjetu čuvenom grofu Drakuli. Stvarno je zanimljiv taj Drakulin zamak u kojem ima svega osim Drakule. Kad malo bolje promislite, dobar je to trik; nazvati zamak po čovjeku čiju nijednu skulpturu/sliku/statuu/bistu nemaju unutra, pa nek si ekipa misli - jesmo zalutali ili šta? Pa gdje je? Ajde, ne mora biti cijela bista, bar zube da mu izlože...Ništa? Ništa. Problem je u tome što je naš grof obitavao u tom zamku četrdesetak godina, a nakon njega se tu naselila kojekakva svita, pa je to u jednom trenutku bio čak i kraljevski dvorac. Uglavnom, Vlad Tepeš živio je u 15.-om stoljeću, pa je službena isprika da ništa nije sačuvano donekle ok, makar to ne znači da nisu mogli staviti barem Vladov poster unutra. E Vlade, Vlade, da si živ, svi bi oni na kolcu bili... Dakle, ako idete u posjet Drakulinom dvorcu, svakako ukalkulirajte i neke druge dvorce jer ih ovaj kraj ima podosta, a Drakulin je najmanje dobar od svih. Inače, ne znam da li je spomenuti grof bio sitan i nizak ali dosta hodnika je toliko usko da bi odeblji čovjek imao problema sa prolaženjem kroz njih. A i strop je na mjestu rađen po veličini patuljaka. Kako je samo dobio građevinsku dozvolu, da mi je znati... Sve u svemu ok, ali ništa posebno. Ali vrijedi vidjeti, svakako. Eh, a zamak Peleš...E., to je već druga priča. Prekrasno zdanje okruženo šumom daje čaroban izgled cijelom kraju. Zamak je na izvrsnom mjestu, drvene konstrukcije čine bitan dio njegovog izgleda i, sve u svemu, zamak cijelom kraju daje jedan opuštajući miris blagostanja i smirenosti. Izvrsna kura ljepote za sve turiste koji mu idu u pohod.
Rumunji su nekako preozbiljni i prešutljivi za moj ukus. Da li je to zbog nedavne povijesti ili su jednostavno takvi, ne znam ali nitko se ne smije (osim turista) i svugdje nas se dočekuje pomalo hladnjikavo. Nisu oni ljuti, odbojni, namrgođeni ili jednostavno nadrkani, jednostavno su - mirni i bez emocija. Ha tko zna...Noćni život Brašova svodi se na par disko barova i disko klubova u glavnoj ulici u kojima smo mi bili jedno desetak godina stariji od svih ali ajde, nije da se žalimo previše, hladna pivica paše bilo gdje, čak i u klubu u kojem izgledaš kao tata koji je došao po kćer. Inače, glavni problem je bio sa pronalaženjem autohtonih suvenira. Čini mi se da u svijetu postoji jedna ogromna tvornica magneta za frižidere koja radi jedne te iste proizvode, samo mijenja nazive gradova na njima. U redu, lijep je magnet sa Drakulinim dvorcem, stavit ću ga na frižider pored ostalih 74 koje imam. Dobro, dobro, naravno da sam ga uzeo...Inače, hrana je ok ali ništa posebno, s tim da smo u jednom restoranu pored Drakulinog dvorca jeli najlošiji biftek ikada. Dobro, bio je jestiv ali ni blizu onako kako bi trebao biti. Ha opet, 40 kuna za biftek...Bio sam se sjetio one epizode Alana Forda kada jedu potplate. Dobro, ipak prednost dajem bifteku...
Karpati su stvarno prekrasni, odišu autoritetom i spokojem, daju do znanja svoju povijest i čine kraj u kojem se nalaze čudesnim...Sve dok se ne pokušate probiti cestom kroz njih. Nevjerojatna količina zavoja i dizanja/spuštanja natjerala nas je na pomisao da prolazimo kroz Himalaje, a ne Karpate, i nakon što smo već pomislili da ćemo dočekati zimu u Karpatima, ukazali su nam se počeci Panonske nizine. Pomalo se čovjek osjeća kao doma u tom trenutku. Pomalo ali dovoljno da se zamisliš - daleko od doma, svaka poveznica sa njim život znači. Klasje i trava na Kraju Karpata već je lagano mirisala drukčije. Poznatije. Ali put još ni blizu nije pri kraju.
Turnu Severin! To je ona stara dobra Rumunjska na koju smo navikli. Da postoji zaobilaznica, bila bi najljepši dio grada. Projurili smo kroz njega i ugledali - NJegovo Veličanstvo Dunav. Dunav kao ljepota. Dunav kao more. Dunav kao smiraj.
Dunav kao početak i kraj.Sunce je zalazilo u njega, ta velika rijeka bila je toliko moćna da je čak i sunce pokleklo pred njom. Rijeka koja spaja i razdvaja, rijeka koja teče prema nebu. Možda da se zaletimo u njega, možda da se stopimo s njim, možda nas prihvati kao svoje, možda nam da novi smisao. Ipak, koliko god se poetično u tom trenutku činilo zaletiti u Dunav mislim da bi se ostatak ekipe pomalo naljutio da sam to napravio. Ah i oni su isto čudni...Tu, na obroncima Đerdapske klisure, Dunav je sjao punim sjajem, davao obol sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, bio i pitanje i odgovor. Osloniti se na njega značilo je osloniti se na slobodu.
I biti svoj.
Inače granica između Rumunjske i Srbije je najača granica ikada - prelazi se direktno preko đerdapske brane. Doslovno ste na njoj. Ispred nas su neki Rumunji da uštede gorivo gurali auto. To nam se učinilo zanimljivim pa smo iz čiste zajebancije to radili i mi. Bome smo uštedili 0,03 litre, taman za jednu kratku dizel cugicu... Preko puta Turnu Severina na srpskoj strani je Kladovo i tu smo se smjestili za prespavati.
"Pa kod nas su pizze ovakve veličine", bila je moja prva pomisao kada sam vidjeo grdosiju od pljeskavice pred sobom.No, krenimo redom - Kladovo je simpatičan mali gradić na samoj granici s Rumunjskom i, još važnije, gradić koji se nalazi na Đerdapskoj brani što život njegovom stanovništvu čini uvelike lakšim, jer kada se zbroje radna mjesta na brani, pa plus turizam, dobivamo brojku koja odskače od prosjeka. Ljubazni domaćin apartmana koje smo uzeli sa zadovljstvom je prihvatio naš poziv da nam pokaže gdje se najbolje jede (a i zašto ne bi, pojesti će džabe, napraviti će promet u restoranu gdje stalno dovodi goste, te time sigurno dobiti još pokoji bonus kod gazde, a pritom će se lijepo zabaviti. Pa tako i treba, na kraju krajeva...) Čovjek je bio negdje u pedesetima, dakle dovoljno star da se sjeća "svega" (i prije i poslije, i nakon, i tada i sada i "za vrijeme" ...Ma sve varijante.) i da nam kroz svoje priče, u tih nekoliko sati ispriča povijest toga kraja bolje nego bilo koji udžbenik prije i poslije njega.Kako je bilo najbolje ići u Rumunjsku za vrijeme Čaušeskua, da su za cijenu jedne kutije cigareta(!) išli na skijanje, da se jednostavno nije moglo potrošiti novce koje ste imali sa sobom, da su Rumunji svako malo plivali preko, pa su ih ovi vraćali nazad, pa ponešto o Rumunjkama, o Brašovu u kojem je, naravno, bio...Ma o svemu. I onda je stigla hrana. Majku ti milu. Bilo je stvar ponosa pojesti sve i ostaviti prazan tanjur ali priznajem da sam čak i ja, koji pečenog vola slistim za doručak, jedva pojeo tu pljesku. Koje krkačenje, jaoooo...Uglavnom, sa zalihama mesa u sebi za jedno mjesec dana krenuli smo obići čari noćnog života Kladova , što se svelo na ulazak u diskać u kojem smo (opet) izgledali kao starci koji traže kćerke ali nije bitno, zviznuli smo par rakijica, dobro se zabavili i otišli doma. Sutra se, ipak, rano kreće za Beograd...
Prvi dojam kada dođete u Beograd je kaos. Grad je površinski veličine Zagreba, a ima nekih 400 - 500 000 stanovnika više i nema zaobilaznicu. Kaos je bio svuda oko nas, a tome nije nimalo pomagalo to što smo ulazili u grad baš za vrijeme poslijepodnevnog krkljanca. Lik pored mene u Yugiću mrtav hladan je čitao novine i laganini vozio auto malo - pomalo, po sistemu kreni-stani-čekaj-čekaj. Nekako smo došli u hostel i navečer krenuli na splavove. Taksista je malo kružio (hostel je bio blizu desne obale Save, a dolazak na dugu stranu je išao zaobilazno preko Pančeva) ali dobro ajde, popričali smo s čovjekom, podružili se... Kada smo došli do jednog splava pitali smo golijata na ulazu da li ima nekoga unutra. Rekao je "Ne znam". Kako ne znaš jebote, pa što su ti doplivali iza leđa? Ludo. Uglavnom spika je bila u tome da je splav bio prazan a on nam to nije htio reći pa se odlučio za solomonsko rješenje. Ipak, na kraju je sve dobro ispalo. Klub se u sljedećih pola sata dobrano napunio, a uskoro je unutra bila prava gužva. Svirale su se osamdesete a moje pravilo da je kvaliteta glazbe u disko klubu obrnuto propocionalna kvaliteti žena ovdje je doživjelo iznimku jer em je glazba bila odlična, em su djevojke bile prekrasne. Cijene su kao u Zagrebu, atmosfera je bila odlična, DJ je zakon (onaj &%$%& iz Jabuke bi mogao štošta naučiti od njega) i ostali smo naravno do fajrunta, odnosno do 6 ujutro. Beograd je malo zbrkan grad sa betonarama prema kojima se Novi Zagreb čini kao Monte Carlo ali naravno da se ima što za vidjeti, a što se tiče provoda i gostoljubivosti tu mu nema premca. Sve pohvale Beograđanima! Ujutro smo popili kavicu u Knez Mihajlovoj, otišli do Kalemegdana (pogled je prekrasan), još se malo prošetali i krenuli prema Novom Sadu gdje smo se zadržali kratko i onda nazad prema Zagrebu. Sve u svemu - bilo je odlično! 2300 kilometara sa odličnom ekipicom - savršen provod!
Svjetlost budućnosti
Aurora borealis previjala je svoje boje nad aljaškim nebom.
Hrvoje i Ivana gledali su taj spektar sjajnih slika sa izrazima opčinjenosti i smiraja. Ti nizovi blještavih boja kao da su stvoreni da ih gledaju zaljubljeni ljudi. Bili su nedaleko od Talkeetne i uživali su u sreći. Putovanje Aljaskom bila je odlična ideja. Već su prisustvovali Iditarod utrci pasa, upoznali se sa Dallasom Seaveyem, legendom te utrke, putovali su od Anchorega do Talkeetne aljaškom željeznicom, lovili životinje sa offgriderima (ljudima koji žive u aljaškoj divljini) i sada su uživali u ovim prekrasnim bojama.
-Kako čovjeku treba malo da bude sretan – rekao je Ivan – žena koju voliš i Aurora borealis.
-I tebi je to malo, ha? Dobro, dobro – našalila se ona.
-Hehe da. Ali zamisli da sam ovdje doveo i Igora. To bi bila fora.
-Igora? Ali on je dalt…E jesi gad. Smijala se.
-Pa dobro, ovdje je toliko lijepo da bi vjerojatno i daltonisti uživali. Ajmo sjesti.
Sjeli su na sanjke.
Svjetlost se prelamala na tisuću načina i nudila ljepotu boja jedinstvenu na cijelom svijetu.
A onda se nešto čudno počelo dešavati.
Svjetlost Aurore je postala drukčija. Pokreti su joj postali povezani, kao da počinju stvarati nekakav oblik. Možda lice? To nije promaklo ni Hrvoju i Ivani.
-Hrc kaj je ono, jel' se i tebi čini?
-O jebemti, pa ovo nije normalno! A nismo uzeli ni dim gensa!
-Možda nam se pričinjava?
-Dvoje ljudi istovremeno da imaju istu halucinaciju? No way Pedro! Ovo se fakat dešava!
Svjetlost je sada sve više i više nalikovala na lice. Bilo je to lice prekrasne djevojke u srednjim dvadesetim godinama. Lice je bilo sastavljeno od svih boja koje postoje u Aurori. Boje su se prelijevale po licu cijelo vrijeme ali najviše je bila prisutna zelena.
Lice se smiješilo.
Hrvoje i Ivana su bili opčinjeni pojavom.
-Jebemti, misliš da će nam netko vjerovati da smo ovo vidjeli? – upita Ivana.
-Da, hoće. U Vrapču. Čak ćemo dobiti i svoju sobicu dok nismo sa ljudima koji nas slušaju.
-Ma dobro, ali…
Iz lica je izašla jedna dugačka zelena zraka i ušla u njih.
Osjećaji i slike koji su ušli u njih bili u nevjerojatni.
-Hrc, osjećaš li to?!
-Da, nevjerojatno!
U njima je bila sva povijest i sjećanja jednog svijeta. Vanzemaljskog svijeta. Poruke koje su primali došle su sve odjedanput a opet nisu bile previše za njihove mozgove
Civilizacija Mondijana bila je na u opasnosti nestanka zbog toga što je sunce postajalo nova. I jedini način da opstanu je da putem svoje misli i tijelo pretvore u energiju i da lutajući svemirom nađu planetu pogodnu za život.
Ta planeta bila je Zemlja. Mondijani će pomoću misli, na isti način kako su to napravili Hrvoju i Ivani, objasniti cijelom ljudskom rodu da su oni miroljubivi i da na svijetu ima mjesta i za nas i za njih. Ovo ovdje je bio svojevrstan test, proba pred glavnu radnju.
-Stanite! – zaurlao je Hrvoje. –Krenite dalje! Nemojte ostajati ovdje!
Jedno pitanje oblikovalo se u njegovom i Ivaninom mozgu: „Zašto?“
-Zato što su ljudi banda idiota, ignoranata i luđaka! Ne vole nikoga i mržnja im je jedan od najbitnijih osjećaja! Pa jbga, pogledajte koliko se mrzimo unutar vlastite vrste, a što mislite kako će tek reagirati na vas? Za vaše dobro vam kažem, probajte negdje drugdje!
U tom trenutku ga je preplavila čista sreća. Osjećaj kakav nikada nije doživio. Bio je radostan, sretan što je živ i što može uživati u životu! Pa što mu je falilo? Bio je svjesno biće na lijepom planetu i imao je djevojku koju voli. Spoznao je savršenstvo. Čovječe, kako je sve jednostavno, pa zašto sam uopće…Čekaj, ŠTO JE OVO?!!
-To će biti naš poklon vama, Zemljani. Svijet bez mržnje. Uzdići ćemo vas iznad tih primitivnih osjećaja poput mržnje, zavisti, tjeskobe…To će biti naš dar vama.
Hm – rekla je Ivana – tu sad postoji jedan drugi problem – da li je ispravno da vi to napravite?
-Kako misliš?
Pa vi ćete promijeniti ljudski rod. Imate li vi na to pravo? Ima li itko pravo odlučivati umjesto ljudi kakvi će oni biti?
-Shvaćam što misliš – nadovezao se na nju Hrvoje – ali ovo je jedinstvena šansa da postanemo bolji ljudi. Mislim da je to odlična ideja – neka nas promijene!
-Vidjet ćete – govorio je glas u njihovim glavama – biti će sve u redu. A i ne moramo imati svoj izvorni izgled, ovaj koji ste vidjeli u mislima, jer vjerujemo da bi za mnoge od vas on bio šokantan. Mi možemo poprimiti bilo koji oblik. Vjerojatno ćete se htjeti razlikovati od nas, pa zato nećemo uzeti ljudski izgled ali naći ćemo oblik s kojim ćemo biti drukčiji od vaše vrste, a da vam istovremeno nismo odbojni. Prilagoditi ćemo se vašim željama. Zajednički život nas i vas je moguć. Biti će sve u redu, vjerujte!
***
Vrhovni Mondian zadovoljno se smješkao dok je davao zadnje upute za invaziju. Test na ono dvoje budala je dobro prošao i moglo se krenuti dalje po proceduri. Planovi su bili standardni, već tisućama puta upotrebljeni na drugim planetima. Prvo se nastane i porobe lokalno stanovništvo koje im ne pruža otpor jer je potpuno opčinjeno srećom. Tada počnu sa eksploatacijom prirodnih resursa, lokalnu snagu koriste kao roblje, a kada se planet potpuno opustoši, kreće se dalje. A i ta sreća koju su im obećali traje kratko. Da bi se ona ostvarila, potreban je veliki i kontinuirani protok energije, a jednom kad se lokalci porobe, ni ne moraju više biti sretni.
-Koje budale – pomisli – pa tko daje mir i sreću zabadava?
ZOV
Plaža je bila mirna i tiha, noć je pala, a ona se kupala u moru malo dalje od obale. Vidio ju je prije desetak minuta kako se kupa obasjana mjesečinom. –Koji jebeni klišej – pomislio je. Riba koja se kupa obasjana mjesečinom. – Kao da čitam jebeni ljubić. Ali sve je bilo na mjestu, i more i nebo i noć i žena u moru. Ništa nije govorila, samo je plivala i povremeno gledala prema njemu. Nijednom nije zaronila.
-Ha niš – pomisli – bilo bi šteta ne probati nešto. -Osim toga kaj je najgore što mi se može desiti? Odbiti će me? Pa ne bi bilo prvi put da mi se to desi…
Došao je do stepenica, ušao do koljena i počeo se zapljuskivati po tijelu. Davno su prošli dani kada se samo bacao u more. Dok se močio, djevojka je počela pjevati. Prvo jako tiho, jedva čujno a onda nešto glasnije iako i dalje ne pretjerano glasno. Bio je udaljen od nje desetak metara i nije razabirao riječi. Bila je jako lijepa i pjevala je prekrasno. Bio je to neki njemu nerazumljivi jezik ali melodija je bila lijepa, lagana i baš je pasala u cijeli ugođaj.
-Gospodična, lijepo pjevate.
E sad, pokušao je trik koji je izmislio – ako veli da nije gospodična nego gospođa, stvar se mijenja, a ako ne veli ništa, onda…Ma možda i laže a i ako je udana, kaj onda, bude probal, pa APP.
Nije ništa rekla.
I dalje je pjevala.
Osjećao je neki čudan zov, nešto kao iskonski poriv da joj se približi i da je zagrli. Poriv je bio sve jači i jači i on odluči ući u more što prije jer su se posljedice toga zova već vidjele na donjem dijelu njegova tijela.
Ušao je i zaronio. Čudno, pjesma se u moru čula još i bolje nego vani. Kako…?
Izronio je i stresao se. Ona je bila na pola metra od njega.
-Hej, kako si tako brzo…
Nije stigao dovršiti pitanje. U tren je bila pored njega, stavila mu prst na usta kao znak da zašuti i onda ga je poljubila.
Vidio je svemir, vidio je početak i kraj, vidio je sebe izvan tijela. Vidio je vrijeme kako teče mimo njih, osjetio je taj trenutak kao iskonsku sreću. Ovako nešto nikada nije osjećao. I dalje sa usnama uz njene, počeo joj je stiskati grudi, prvo nježno, pa sve jače. Bio je u potpunom deliriju. Prelazio joj je rukama preko ramena, pa do leđa i onda niže sve do…
-JEBOTE, ŠTA JE OVO?!
U trenu je osjetio užas! I dalje je osjećao nevjerojatan užitak ali užas je isto bio tu!. U jednom djeliću sekunde mu je prošlo kroz glavu da kako čovjek može osjećati istovremeno ovakve obadvije stvari?
Lijeva ruka mu je došla do donjeg dijela leđa i tu se koža počela pretvarati u nešto ljigavo, nešto potpuno drukčije, nešto…neljudsko. To nije bila koža, to je bila – bio je prestravljen – riblja peraja! Ruka je išla sve niže... Djeva nije imala noge nego jednu veliku peraju pomoću koje je plivala. Pogledao ju je u potpunom užasu te je shvatio da je potpuno paraliziran, ne može se maknuti, ne može vrisnuti, ne može ništa. Svemu je kriva ta pjesma, ta jebena pjesma koja je tako lijepa i koja ga čini nepomičnim a i koja izgleda čini da počinje zaboravljati na strah, kao da mu je svejedno, kao da nema ništa loše u tome što je u zagrljaju jedne…
Bio je ponovo potpuno smiren. Našao je sreću, sreća mu je pjevala.
Polako su potonuli u more.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:58:01
|
Duh sveti u moderno doba
Nego stvarno, probajte zamisliti takvu situaciju u ovo naše doba. Josip, pošten muž i čovjek, radišan i cijenjen u selu sazna da mu je žena trudna. Međutim, uskoro mu žena kaže da dijete nije njegovo. Joža poludi, bijes nadvlada razum i uskoro krene urlati i lupati po kući, međutim Marija, njegova žena ga smiri riječima da ga zapravo ona i nije prevarila.
-Molim?! – uzrujano će Joža – Jel' ti to mene zajebavaš? Pa kako nosiš tuđe dijete a da mi nisi nabila rogove? Što, oprašio te kao maslačak?
-Molim te dragi, smiri se i saslušaj me! Marija je pokušala smiriti situaciju. Ovo je velika stvar! Zatrudnjela sam po…Po duhu svetom!
Josip stvarno nije očekivao ovako nešto.
-Po duhu? Kakvom sad duhu? Duhovi ne postoje! Pijani Mirek je jednom pričal da je vidio duha al bil je tak mica-maca da…-Ma kakve to pizdarije pričaš?
Tada mu nešto sine: „Aha, misliš na Zlatka Duhovića iz Pribislevaca! On te oprašil? Ali ak je on svet, onda sam ja vol!“
-I jesi vol – ljutito će Marija. Ne razumiješ o kakvoj je velikoj stvari ovdje riječ. Roditi ću sina božijeg!
Josipa je sad hvatala panika. Ne samo da ga je prevarila, ne samo da dijete nije njegovo, nego je još to dijete i nešto posebno! A kako je stvar krenula, još će ga on morati odgajati. No krasno.
-A kaj bu rekla vlast?! – ljutio se. Kaj da upišem u općini pod Ime oca? Duh sveti? Pa budu me u ludnicu zatvorili!
-Piši kaj hoćeš! Ja znam da je ovo dijete posebno i ono će ostati kod nas!
Joža se ipak na kraju pomirio sa sudbinom iako je počeo piti puno više nego inače. A i morila ga je sudbina toga dječaka. Tko zna kakav će život imati i kako će završiti…
Duhovito je li?
Ili da ne bi ostali samo na kršćanstvu, pogledajmo malo i islam. Dakle, Kuran je nastao na način da je proroku Muhamedu na vrhu brda bog govorio što da zapiše. Znači zamislite i danas takvu situaciju – da lik dođe sa nekakvim tekstom i da veli da mu je taj tekst izrecitirao bog. Strpali bi ga u ludnicu iste sekunde.
Religija počiva na pričama (da ne kažem bajkama) koje nemaju veze sa istinom. Ali ako religija pomaže ljudima da se osjećaju bolje, onda ona i ne mora nužno biti loša iako je zasnovana na nečemu što nema apsolutno nikakvo znanstveno uporište. Problem međutim nastaje kada se ta religija pokušava iskoristiti za mržnju. Izrazito religiozne osobe su sve one kojima je to usađeno (da ne kažem indoktrinirano) u najranijoj mladosti. Stoga, kao i svaka druga indoktrinacija, ima snažno uporište jer te osobe čuvaju svoja uvjerenja bez obzira na njihovu logičku neispravnost te je zato vrlo lako moguće da imate izrazito inteligentnu osobu koja i dalje slijepo vjeruje u neke dogme a razlog je ovaj gornji – indoktrinacija u najranijoj mladosti. Problem je dalje što takve osobe mogu biti izmanipulirane do krajnjih granica što se vidi kod prosvjeda protiv istanbulske Konvencije. Iako su najveći broj ljudi na tim prosvjedima idioti sigurno je postojao i određen broj pametnih koji su jednostavno bili tjerani onim iskonskim učenjem, onom indoktrinacijom naučenom dok su još bili klinci.
Tipičan primjer takvog indoktriniranog čovjeka po meni je Božo Petov. Ja se ne mogu oteti dojmu da je, karakterno gledajući, tu riječ o jednom čist ok čovjeku, solidno inteligentnom, obrazovanom i dobro odgojenom. Riječ je o čovjeku s kojim biste vjerojatno mogli popiti kavicu i ugodno se zabaviti. Međutim ta zabava bi trajala samo dok se ne dotaknete vjere jer tu se taj ugodni momak pretvara u najžešćeg klerofanatika, protivnika istanbulske i potpunog srednjevjekovnog luđaka koji jednostavno kao da ne pripada ovom stoljeću. I tu se onda čovjek zapita kako je to moguće, pa zar ga njegova pamet i obrazovanje ne mogu maknuti od tih srednjevjekovnih stajališta? E tu odgovor leži u indoktrinaciji. Jer kada se pojavi tema vezana za vjeru cjelokupni intelektualni korpus Bože Petrova jednostavno prekrije veo indoktriniranosti koji nadvlada zdrav razum toga čovjeka i on se pretvara u pobožnog klerika spremnog spaljivati vještice ako treba. Ponavljam, ta indoktrinacija sama po sebi čak i ne mora davati krajnje loše rezultate jer moguće je da ga crkva ne iskorištava za ništa loše ali kada imate ovakvu crkvu kakvu mi imamo e onda su takvi indoktrinirani momci i djevojke prava (ideološka) bomba.
I eto zašto nam treba reforma školstva. Kao prvo učiti djecu da kritički razmišljaju je osnovno pravilo, a kao drugo, maknuti iz obrazovanja dogme koje osim što nemaju uporište u znanosti, služe za ispiranje mozgova i poticanje mržnje.
ŠTO JE VIŠE KLEVETA I LAŽI, NAMA JE NAŠ MILAN MILIJI I DRAŽI
Sjetiti ćete se toga događaja od prije nekoliko godina pred gradskim poglavarstvom, dan nakon što je vođa svih naroda i narodnosti našeg glavnoga grada uhapšen i zadržan u pritvoru od strane pokvarene i odnarođene milicije a sve zbog neutemeljenih optužbi za lopovluk. Skupilo se tada ponešto svijeta pred gradskom upravom, a bilo je tu i nekoliko bakica koje su u maniri najprofesionalnijih baba narikača počele čupati rupce i kosu, nakon toga je krenulo i samoranjavanje, a sve je to bilo popraćeno bolnim urlicima iz dna duše:“Milaneee! Milaneeee!“ Pamte te bakice sigurno i smrt Josipa Broza, ha ako ćemo biti bezobrazni, vjerojatno su naricale i nad smrću kralja Aleksandra ali mislim da njihova bol, tuga i jad nisu za ovu potonju dvojicu bili ni blizu tako veliki kao za jednog, jedinog i neponovljivog gradonačelnika. Malo je falilo pa da se netko i raznese bombom. Tada još nije bilo popularno šatorovanje pred državnim institucijama ali da je, sigurno bi ispred Remetinca osvanuo šator veličine nogometnog igrališta u kojemu bi bijesna masa žestoko prosvjedovala protiv vlasti koja hapsi nevine. Tko zna čega bi sve tu bilo, možda bi se desio i nekakav ustanak ali vjerojatno bi netko shvatio da više koristi od takvog šatora ima na Trgu pa bi ga na kraju prebacili tamo. Jer prosvjed je ok ali kobasice, pivo i tamburaši ipak donose zaradu.
Uglavnom, bakice su izronile tonu suza i tko zna koliko bi umrlih od tuge bilo na kraju da nakon nekoliko dana kasnije Mile nije izašao van. Dobro je što postoji stvar zvana jamčevina inače bi Zagreb ponovo bio potopljen, samo ovaj put od suza poštenih ljudi koji žale za svojim lokalnim voždom.
Za Milana Bandića može se lijepo i uvijeno reći da je pragmatik. Ta riječ lijepo opisuje njegovu vladavinu, a zapravo se pod tom riječi misli da bi prodao sve za vlast. Ali zanimljiva je jedna pojava kod ekstremnih desničara i luđaka poput HaSSanbegovića i Esih:Njima je najbitnija ta ideologija koja se očituje u imenima ulica, kulturnim događanjima i predstavama u kazalištima. Briga njih za kanaliće, odvodnju, asfalt, kanalizaciju i druge gluposti – njima je bitno da se Trg maršala Tita više tako ne zove. Ne traže oni neka velika ulaganja, samo da im se ispune njihovi mokri ideološki snovi. Ma boli Bandića briga – dobio je vlast a platio ju je sa nekoliko šarafa i ploča. Pa mora se reći da mu se to isplati. A zamislite da je imao pregovore sa nekim tko je tražio basnoslovne novce – tipa podržati će Bandića ali želi u svome kvartu novi vrtić, podvožnjak i sportsku dvoranu i da mu se zaposli par desetaka njegovih poslušnika. Bilo bi to puno ozbiljnije za ispuniti nego ovako nešto. Tako da je Milanu zapravo pala sjekira (ili prije kukasti križ) u med. Ima vlast, a za nju praktički nije morao platiti ništa. A i ako malo promjeni vlastita mišljenja . (npr. kada priča protiv stranke koja ga je doslovce stvorila i bez koje bi vjerojatno bio nekakav referent u općini Pešćenica) ha kaj onda, sve je to normalno. Samo šteta što nije postao predsjednik, onda bi fino radio fontane po Pantovčaku, a ovako ima cijeli grad za igranje i prskanje.
Inače, ovo sa Trgom republike Hrvatske mu je dobar trik. Budete vidjeli kada se tome trgu bude vraćalo staro ime – odmah će krenuti spinovi kako to rade oni koji su protiv Hrvatske, kako su to nenarodni elementi itd. Eh da, da… Ako je netko kralj spinova u ovome gradu, onda je to naš vrli Mile.
Što nam budućnost donosi? Ha tko zna, valjda ćemo nakon ovog mandata biti pošteđeni njegovog kraljevanja, samo dok se to ne desi osuđeni smo na Milanovu javnu nabavu gdje se npr. nabavljaju zastave za 4 miliona kuna.
Domoljublje je stvarno skup sport.
Istanbulski vampiri
Slavni dan ratifikacije Istanbulske konvencije se bliži, a samim time se i naši vrli desničari sve više trude spriječiti njeno donošenje čime se samo potvrđuje ono što svi znamo.
A to je da autohtoni desničarski rvatski mužjak voli tući žene. Vjerojatno to iz njegove perspektive izgleda logično. Pa koga bi trebao tući ako ne vlastitu ženu? Neće valjda tući Mireka iz birtije koji je visok kao i on, zna se tući a i pomalo je lud od rata? Neće tući ni sina koji je, iako ima tek 17, već poprilično ojačao i mogao bi mu vratiti koji udarac. Neće napasti ni svoga starog jer, jel'te obitelj je svetinja a i stari ima lovačku pušku. E onda fino jedini koji ostane je žena. Za metar niža, tridesetak kila lakša i bez ikakvog iskustva u tučnjavi osim primanja batina. Ali dobro, crkva kaže da ženama kod nasilja treba pomoći bog. Bog im jedino može pomoći na način da žena zvizne muža raspelom po glavi. Eto, iako neizravno, bog je pomogao razrješenju bračne krize.
Inače, palo mi je napamet da je tu možda nešto drugo posrijedi. Možda uopće Konvencija nije bitna nego crkva želi pokazati da posjeduje mogućnost pritiska kako bi dobila neke druge stvari. Tipa „Eto vidite da možemo dignuti ljude protiv vas, sad fino prepišite tu zgradu u (npr.) Koprivnici na crkvu“. Tko će ga znati.
I tako ponovo u prvim redovima gledamo poznate face. Ali pogledajte samo njihove oči. Ah taj luđački pogled u njima. To bi inače bilo zanimljivo - staviti na jednu sliku fotografije Željkice, Ilčića, Mire Kovača i HaSSanbegovića. Oči ih odaju. Vidi se da su luđaci. Od svih njih još najviše kužim Ilčića. Pa naravno da je lud. Čovjek ne masturbira iziher mu je pun k... svega. Tako da još njega i mogu razumjeti. Ali ostali? Inače, svi žale za 1941. Da je sada 1941. HaSSanbegović bi bio ministar policije i logorovanja, Željkica ministrica za ćudoređe i dopuštene sexualne poze, Ilčić bi bio za edukaciju o štetnosti masturbiranja a premijer bi bio Josip Bozanić i time bi se konačno spojila ckrva sa državom. Naravno, ukinuli bi izbore jer crkveni vjerodostojnici su poslanici božje volje, a ona je jača od narodne. Valjda bog zna što treba ovoj zemlji, a ne nakav prljavi narod.
Sve u svemu, otužna slika našeg društva. Ali opet, mi koji mislimo drukčije smo jedini koji mogu oponirati tim mračnim karikaturama koje nas vraćaju u srednji vijek. I zato trebamo što više izlaziti na ulice i to baš onda kada oni imaju svoj bal vampira jer trebamo im pokazati a smo tu, da postojimo.
I da se ne bojimo.
Rade
Pijani ustaša hodao je gradom negdje oko 4 sata ujutro urlajući ustaške popevke i slaveći gubitnike u drugom svijetskom ratu kada mu je za oko zapala bista narodnog heroja Rade Končara. Iznerviran tim čovjekom koji se borio upravo protiv onih koje on slavi, svom snagom je udario postolje biste nogom. Jednom, pa još jednom, pa još jednom. "ĐUBRE PARTIZANSKO" urlala je budala i tukla po spomeniku.
Spomenik je i dalje stajao na mjestu.
Tenkre je nastavio tući spomenik iznerviran njegovom izdržljivošću, a onda se desilo nešto nevjerojatno - bistala se počela povećavati! Postajala je sve veća i veća ali išla je prema dolje, tako da je postolje postajalo sve manje, i u širinu. Kada je bista došla do tla, počela se proporcionalno širiti prema gore i u širinu sve dok nije dosegla veličinu Mogwaija sa Uskršnjeg otoka.
Tenkre je ostao zapanjen. Izraz straha na licu bio je nevjerojatan. Pao je na pod i ostao paraliziran dok se ogromna Mogwai - like statua nadvila nad njega. Čovjek je samo zurio u tu statuu, bivajući potpuno paraliziran.
"MILOST! MILOST!!!" - zavapio je.
-Na tvom mjestu, ja milost ne bih tražio - začulo se sa usana statue. - A neću ti je ni dati. Ona se počela spuštati prema kretenu ustaši bivajući sve većom i većom, sve dok mu skoro u potpunosti nije zaklonila vidno polje.
"AAAAAAHHHHHHHHH!!!!" - zaurlala je budala...I onesvijestio se.
"AAAAHHHHHHHHH" - zaurlao je ponovo i trebalo mu je par sekundi da shvati gdje je. Bio je u bolnici sa polomljenom nogom.
-Imate sreće - rekla mu je medicinska sestra. Rade Končar ipak je pokazao milost.
Spomenik je i dalje stajao na istome mjestu, makar se prolaznici kunu da je malo drukčiji, kao da mu na usnama titra mali, jedva vidljivi smiješak.
Nevidljiv
"Pa kud baš sad kad sam smršavio 16 kila" - bilo je prvo što sam pomislio kada sam shvatio da sam nevidljiv.
"Čovjek obuče usku majicu, izbaci prsa i bicepse i sad to nitko ne može vidjeti. Baš nemam sreće".
Zanimljivo, sljedeća stvar koja mi je pala na um je bila koliko će to sve trajati. Ma koliko traje da traje. Što duže to bolje.
Ali odmah sam znao što je prvo što želim napraviti.
Volim knjižnice. Volim miris knjiga, volim tišinu, volim police pune znanja. Najrađe bi bio u knjižnici satima svaki dan. Ali naravno da je to nemoguće jer bi me svi gledali kao psihopatu i luđaka. Ali sada, kada me ne vide, mogu hodati svojom omiljenom knjižnicom Vladimira Nazora koliko god želim, a da me nitko ne gleda poprijeko.
Nevidljivost je prva liga. Eh, još da sam i besmrtan...
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:58:55
|
Let
Johnny je izašao na balkon, popeo se na betonsku ogradu, raširio krila i poletio.
Iako su mnogi iznenađeno zijevali u čudu gledajući čovjeka koji leti, mnogi su se sjetili da je sam Johnny to najavljivao već tjednima. Izjavljivao je mrtav hladan da će sada jednog dana samo raširiti krila i poletjeti. Mnogi su mislili da se šali, neki su mislili da se misli na drogu odnosno tu vrstu „uzdizanja“ a dosta njih je jednostavno mislilo da je lud.
Međutim Johnny nije bio lud.
Prvi dan je otišao do svoje velike bivše ljubavi i pozvao je na spoj. Došao je do nje doma, raširio krila i rekao „poleti sa mnom!“. Ona je stajala skamenjena jedno vrijeme ali nakon nekoliko trenutaka se opustila i dopustila je da je Johnny vine u visine. Na kraju krajeva, što su sve zajedno doživjeli, ovo i nije nešto baš toliko čudno. Sletili su u restoran na sjeveru grada, ručali, malo letjeli na modrom nebu Zagreba i onda otišli kod nje doma. Ustanovila je da su joj krila jako seksi.
Drugi dan je došao poziv iz crkve. „Vodstvo prodavača magle me zove“ reče Johnny svojoj dragoj i odleti. Baš ga je zanimalo što imaju za reći.
Oni su mu nudili sve. Samo je trebao reći da je dar od boga. Johnny im je rekao da to nema veze sa nikakvim bogom i da su njegova krila nešto sasvim drugo. Ona su bila izraz težnje da se oslobodi svih okova koje mu je društvo nametalo i htio je poletjeti kako bi iza sebe ostavio sve one mane koje mu sredina nameće. Želio je biti slobodan. A u visinama nikada ne bi bio sam jer tu je njegova draga koja nema krila ali nema veze – njegova su dovoljna za njih dvoje.
Njima se to nije svidjelo. Ali nisu mu mogli ništa. Poletjeo je u zrak slobodan i nesputan.
Treći dan je došao poziv od vojske. „Čovječe ti samo letiš i bacaš granate! Sve ti damo! Sve!“
Nije uzeo ništa.
Četvrti dan ga je zvao premijer. Prvo mjesto na listi, sva službena putovanja bi išao sa njim („mislim, ono, kužiš, ja držim govor a ti lebdiš iznad mene, kaj nije to jebeno, ne?“) a o drugim beneficijama da ne govorimo („mislim, ono, kuiš, ima dama koje bi ubile za tebe. Nemoj me krivo shvatiti nije loša ta tvoja ali nema cice i nije baš prezgodna, mislim daj da ti ja sredim nekaj“)
Johnny je slegnuo krilima i otišao.
Letio je do otoka, do rijeka i jezera, do drugih gradova i naroda. Ponekad sam a ponekad s dragom. Imao je sve.
Prve prozivke došle su od svećenika koji su mu govorili da je „pali anđeo“ koji donosi smrt i bolesti, a mnoge vidjelice su se klele da su ga vidjele sa rogovima na glavi.
Onda su došli iz vojske i prijetili mu da prestane jer je prijetnja nacionalnoj sigurnosti. „Što ako negdje baci bombu?!“ – urlali su.
Uskoro je i Vlada donijela „Zakon o prisilnom slijetanju i podvrgavanju medicinskim tretmanima“ kako bi otkrili tajnu njegova leta. Policija ga je počela tražiti.
Uskoro se i narod okrenuo protiv njega. Čovjek koji nesputano leti i uživa u ljubavi bilo je previše za njih. Nisu mogli podnijeti njegovu sreću i različitost. Svagdje gdje bi se pojavio bio je izložen vrijeđanjima, a često i fizičkim napadima. Gađali su ga kamenjem, stolicama, čašama…svime što im je došlo pod ruku. To Johnnyju više nije imalo nikakvog smisla.
Sandoci je otok na maldivima bez i jednog stanovnika. Odnosno sada je imao dva. Johnny i njegova draga su sjedili na plaži i uživali jedno u drugom. Ništa im više nije bilo potrebno. Dobro, koliba sa strujom, hrana, piće, glazba, filmovi i knjige su isto bili tu, nije da su nešto štetili. Sve je to bilo na raspolaganju njima dvoje, a zauzvrat je Johnny samo morao par puta mjesečno obići otočje i javiti vlastima da li ima kakvih problema. Bili su sretni jer su bili daleko od svega što ih je napadalo.
Imali su ljubav, more i krila.
A, još to nisu ni znali, bilo ih je troje.
Prvi kontakt, zadnji kontakt
Snijeg je bio zaveo cijelo brdo i samo se mali dim vidio iz kućice na brijegu koja je stajala na malom proplanku okružena borovima. Iznutra je dopiralo toplo svijetlo iz vatre kamina, a trofeji ubijenih životinja bili su obješeni na svim zidovima toplog dnevnog boravka. Ubojica i njegov sin gledali su kroz prozor mladi bračni par kako zagrljen leži ispred kamina. Ubojica je imao baseball palicu, a njegov sin nož.
-Hajdemo unutra – reče glavni među njima.
Opljačkati i ubiti. To je njihov cilj. Pljačka radi pljačke i ubojstvo radi čistog užitka.
Ubojica je bio veteran u ubojstvima. Krv kako šiklja iz žila, užasnuti krici i pogledi koji jednostavno ne vjeruju da im se to dešava, samrtni hropac i užas na zaleđenom mrtvom licu. A kad ih je bilo dvoje, bilo je još i bolje. A ako su bili emocionalno povezani, to je već prava sreća. Prvo koknuti jednoga, i onda uživati u katatoničnom užasu druge osobe koja istovremeno zna svoju sudbinu i doživljava nevjerojatnu duševnu bol zbog smrti sebi drage osobe. Sadist i psihopata. Ništa ga nije uzbuđivali kao ubojstvo i mučenje. Ni seks. Ništa.
A sin? Sin je odrastao s njim .
Tiho su otvorili otključana vrata (čemu zaključavati, pa nema nikoga miljama okolo) , tiho, bez škripe prošli hodnik na ulazu i našli se u dnevnoj sobi bez da su primjećeni.
Ušli su unutra. Par se okrenuo i pozdravio ih-
-Dobro došli zemljani.
Ubojica je zastao.
-Ha?
-Tata,, mene ovi plaše, daj im reci…
-Zaveži budalo!
-Slušajte majmuni, dajte nam sve pare koje imate i sve vrijedno.
Smijeh je i dalje neprikosnoveno stajao na licu muškarca i žene.
Vatra je i dalje mirno i toplo pucketala.
-Vi hoćete…Novac? Pa dobro, ako je takav običaj. Počeli su vaditi novce iz džepova. Puno novca. Stotine. Tisuće. Desetke tisuća. Uskoro je cijeli pod ispred njih bio ispunjen novčanicama od stotinu dolara. Par se i dalje smijao i dobroćudno gledao u Ubojicu i sina.
Nešto je bilo duboko pogrešno u cijeloj toj situaciji i Ubojica je to znao. Njihova nasmiješena lica, hladnokrvno ponašanje, te rečenice koje izgovaraju…pa i novci. Od kuda su ih izvadili toliko? Kao da su se materijalizirali u džepovima. Ništa mu nije bilo jasno. Ali novci i želja za krvlju pomutili su mu razum i natjerali ga da zaboravi na sve sumnje. Krenuo je prema njima vođen željom za čistim i nepatvorenim nasiljem.
Dvoje ljudi sada se okrenulo prema njima i dalje sjedeći. Iza njih je pucketala vatra, a ispred njih je bila gomila novca.
I dalje su se smiješili.
Ubojica je zamahnuo.
Prvi udarac je pogodio muškarca u lijevu stranu lica, malo iznad uha. On se savio pod udarcem ali na Ubojičino zaprepaštenje, smiješak nije nestao. Scena je bila stravična i groteskna. Čovjeku se krv spuštala niz lice, a osmijeh je bio jednako jak. Ženi također.
Ubojica je potpuno poludio. Počeo je mahnito lupati po čovjekovom licu, nanoseći mu teške ozljede po čelu, tjemenu, licu i zubima. Za to vrijeme, sin je napao ženu koja je također bez ikakvog zvuka trpila ozljede od noža. Lice, trbuh, ramena, čak i prepone – sve je bilo izbodeno i krv je liptala na sve strane. Nakon tridesetak sekundi i desetak udaraca i jedan i drugi su stali. Bili su umorni i zadihani.
I zaprepašteni.
Ispred njih prizor je bio stravičan. Muškarcu je falilo pola lica. Lubanja je bila razbijena na nekoliko mjesta, krv je tekla iz ušiju, jedno oko mu je bilo izbijeno i svi prednji zubi su mu falili.
Ali osmijeh…Osmijeh je i dalje bio tamo.
Žena je sjedila u lokvi krvi. Bila je blijeda jer je skoro sva krv istekla iz desetak rana.
Ali i ona nije izgubila svoj smiješak.
Tada se desilo nešto potpuno suludo. Lica su se i muškarcu i ženi počela izduživati. Prvo lagano, a onda sve više i više. To izduživanje bilo je popraćeno glasnim, dubokim tonom koji je zvučao kao da dolazi iz najdubljih ponora zla. Uskoro su im glave bile razvučene na više od pola metra, a istovremeno su bivale sve uže i uže.
I tada se dogodilo. Prvo je iz usta počeo izlaziti dim koji je uskoro počeo poprimati fizički oblik. Nakon što je izašao u cijelosti, počeo se vrtiti oko svoje osi sve se više ukrućujući te je na kraju pred Ubojicom i sinom stajalo dvoje bića sa drugog svijeta. Bića su se skoro u potpunosti sastojala od očiju. Crvene krvne žile prelazile su im preko cijelog „tijela“, a na dnu očiju bila su im usta puna šiljastih zuba. Nisu imali noge, lebdjeli su u prostoru.
Ubojica i sin stajali su kao paralizirani cijelo vrijeme a onda je ubojica zaurlao:“Bježimo!“
Krenuli su ali nisu daleko stigli. Iz usta obadva stvorenja izašla je plavičasta maglica koja ih je obadvojicu dotakla u predjelu struka. Istok trenutka su se sledili. Ostali su zaleđeni u pokretu, usred koraka, sa izrazom čistog straha na licima.
Trganje tijela je počelo gotovo istovremeno. Svi mišići i krvne žile na Ubojičinom i sinovom tijelu bivali su sve napetiji i napetiji. Jedino su im glave bivale netaknute, a na njima se, kao zaleđen, i dalje prikazivao čisti užas. Prvo su otpale ruke. Nakon toga noge. Krv je špricala na sve strane, a uskoro se i trup dvoje jadnika počeo rastavljati i organi su popadali po podu. Pluća, jetra, srce…sve je ležalo u ogromnoj masi krvi, mesa i kostiju.
A glave su stajale u zraku. Glave pune užasa. Glave bez tijela i života koji ih je napustio.
Dva sata kasnije, vatra je i dalje pucketala u prekrasnom kaminu. Muškarac i žena sjedili su mirno i zaljubljeno pored nje i divili su se njenoj toplini. Na zidovima su i dalje bili trofeji životinja.
Samo su sada na zidu uz njih bila i dva nova trofeja – Ubojice i njenog sina. Mozak im je i dalje radio i lica su im i dalje odavala sliku iskonskog užasa.
I gledali su prema paru koji je bezbrižno gledao u vatru.
SVE O TITU UKRATKO I NA JEDNOM MJESTU
Sve ljude, pa tako i velike povijesne ličnosti jednostavno ne možemo uzimati crno – bijelo, koliko god bi to mnogi ideolozi kod nas htjeli. Ljudi, pa tako i velikani nisu crno – bijeli nego su sivi. Ok, postoje luđaci poput Hitlera koji su crni da crnji ne mogu biti, postoje neki koji su bili čista dobrota ali najveći broj ljudi nije takav. Znate li da je Ljudevit Gaj bio đubre od čovjeka koji je bio dužan svima a jedina gora od njega je bila rospija od njegove žene koja je prevarila još više ljudi? Znate li da je Ban Jelačić u svojim pedesetima oženio maloljetnicu a da je prije toga bolovao od sifilisa kojeg je vjerojatno pokupio u nekoj javnoj kući? Ah da, bio je na strani apsolutističke Austrije te je svojom vojskom ugušio liberalnu revoluciju u Mađarskoj. I što sad? Da li im treba micati ulice i spomenike.
Naravno da ne.
A kod nas bi vodeći ideolozi i prodavači magle htjeli upravo to. Da se svrstate u jedan od dva glavna tabora. Ili ste skroz desni ili ste skroz lijevi. Ili je Tito najveći krvolok ikada ili je najveći državnik i genije koji je ikada postojao, persona bez mane. Je li i jedno od to dvoje?
Nije.
Tito kao i svi drugi, nije bio crno – bijel. Bio je siv.
Ali ipak kao i kod svih nas ta doza sivila može naginjati prema dobroj, vedroj i lijepoj bijeloj boji ili može naginjati prema namrgođenoj, mrzovoljnoj i rušilačkoj crnoj.
Kojoj dozi sivila je naginjao Tito?
Evo moga mišljenja.
Razmotrimo obadvije strane.
Nedvojbeno je da je Jugoslavija bila jedan oblik diktature. Ok, nije to bila diktatura u rangu Staljina ali ipak je bila diktatura. Nije bilo oporbe, izbori su bili lakrdija, a za izrečeno mišljenje ste mogli završiti u zatvoru. Dakle, zbog nečega što ste rekli javno, u kafiću ili na ulici, mogli ste završiti na Golom otoku nekoliko godina! Ej, u zatvor zbog mišljenja! Potpuno suludo. Iako i danas ljudi dobivaju prekršajne prijave jer su vladajuću stranku nazvali lopovima, ipak se ne ide na dugogodišnju robiju zbog toga. I kolika god sad bila nedemokratičnost u društvu tada je ipak bilo puno gore. Mnogi ljudi su eliminirani ili su završili na dugogodišnjoj robiji zbog razloga koji su u demokratskom i civiliziranom svijetu jednostavno nezamislivi. Osim toga, pazite sljedeću situaciju: Imate npr. šustersku radnju u svojoj kući i iznad imate stan u kojem živite sa ženom i djecom. I onda vam odjedanput dođe nekakva ekipa i kaže da ta radnja više nije vaša nego državna i da vam se u stan useljuju neki ljudi jer imate preveliki stan. Vi se pobunite, kažete da to nije u redu, kad ono – hop! - ćorka. E tako je to bilo nakon drugog svjetskog rata. Prisilna nacionalizacija je definitivno jedna od najvećih mrlja Titove vladavine.Dakle, bio je to sustav koji je nedvojbeno činio i dosta loših stvari.
A sada one dobre stvari:prvo i osnovno:Tito je bio antifašista. Znači bio je na čelu pokreta koji se suprotstavio Hitleru. Štoviše to je bio jedan od prvih i jedan od najmasovnijih i najbolje organiziranih pokret otpora u europi. Cjelokupna sila koja je pobijedila tada najmoćniju vojsku svijeta počela je od nekoliko desetaka siromaha u dronjcima bez ikakvog oružja i jedino sa voljom za pobjedom u sebi. Voditi gerilski rat 4 godine i stvarati vojsku u takvim uvjetima znak je iznimne sposobnosti i volje za pobjedom, volje kojoj su najače uporište bili stotine tisuća vojnika željnih slobode. A ono što mu ja posebno priznajem – bio je u prvim redovima. Nije sjedio negdje na toplom i pio čaj te se zabavljao sa kolegama uz zvuke neke dobre glazbe, ne ratovao je pa i krvario na bojištu kao i svi njegovi ljudi. To je velika stvar.
Drugo, skoro jednako bitno – tek je pod Titom hrvatska dobila današnje granice! Da dragi moji nacionalisti, pod Titom je Hrvatska prvi put bila najveća u svojoj povijesti (ako ne računamo stare kraljevine i NDH koja nije bila država). Tito je "krivac" što danas u okviru Hrvatske imamo i Dalmaciju i Slavoniju i Istru. Hrvatska kakvu danas znamo je Hrvatska kakvu nam je u nasljeđe ostavio Tito. A zamislite da na čelu NOB-a nije bio Tito nego npr. Ranković. Što mislite da li bi imali današnje granice ili bi one ipak bile malo pomaknute? A ako bi i bile ovakve da li bi dugo izdržale? Da li bi ih se za recimo deset godina mijenjalo?Vrlo lako moguće.
Znači današnje granice imamo zbog Tita. Ne zbog Pavelića, ne zbog Mačeka, ne zbog Trumbića i Supila nego zbog Tita.
Treće, Tito je rekao "ne" Staljinu 1948 i zbog toga smo bili koliko – toliko normalna država a u što smo se mogli pretvoriti dovoljno je pogledati kakve su države u to vrijeme bile Rumunjska, Bugarska i ostale zemlje. A mislite da je to bilo lako? Probajte zamisliti da naši danas kažu "ne" bilo kome a Tile je to rekao zemlji koja ga je mogla pregaziti. Trebalo je imat muda za to, iskjuz maj frenč.
Četvrto, Tito je donio Ustav iz 1974. koji je bio formalno – pravni temelj stjecanja Hrvatske neovisnosti. Da nije bilo ovakvoga dokumenta Hrvatska bi puno puno teže izborila svoju neovisnost. Ja sam pravnik ali objasniti ću laički:Složene odnosno savezne države su države koje se sastoje od manjeg ili većeg broja federalnih jedinica. Savezne države mogu biti multinacionalne (poput Jugoslavije ili Čehoslovačke, takve su danas u manjini) ili jednonacionalne a njihov federalni ustroj uvjetovan je veličinom teritorija (Rusija, Brazil...) Kod mnogonacionalnih saveznih država bitna odrednica je suverenost odnosno suverenitet. Izvorni suverenitet znači da je prvi i jedini nositelj suvereniteta savezna država i da federalne jedinice ne mogu niti u jednom trenutku prenijeti suverenitet na sebe, barem ne više od onoga što im Ustav dopušta. To je najčešći slučaj kod jednonacionalnih saveznih država. Ali takva je bila i Jugoslavija do Ustava iz 1974. Ali tim Ustavom ustanovljeno je da republike kao federalne jedinice imaju izvorni suverenitet odnosno da Jugoslavija ima izvedeni suverenitet koji se temelji na suverenitetu federalnih jedinica! A ako su federalne jedinice prenijele suverenitet na saveznu razinu, one ga mogu i tražiti natrag! Eto, vrlo jednostavno, Hrvatska je temeljem toga Ustava stekla pravo da svoju suverenost "traži", "prenese" od Jugoslavije na sebe. Znači Tito je tim Ustavom uvelike pomogao Hrvatskoj u njenoj borbi za nezavisnost. Zašto je to Tile napravio ako je bio zakleti Jugoslaven? Moje mišljenje je da je slutio što će biti nakon njega i da je htio da ako već dođe do raspada da bude što bezbolniji.
Peto, svi su imali posao, išlo se na more, svi su imali stanove, život je bio ugodan, blablabla to sve znate pa da vas ne zamaram s tim.
I eto to je sve o Titu na jednom mjestu. I da li je onda bio dobar ili loš?
Moje je mišljenje je da je, kada se sve zbroji, Tito bio, unatoč svim svojim manama, pozitivac i veliki čovjek. Ne treba umanjiti sve loše ali ne treba niti zaboraviti sve dobro što je taj čovjek napravio za sve nas. Jer živite u državi čije je granice on stvorio, vrlo vjerojatno živite u stanu koji je njegov sistem izgradio, a mnogi od vas još voze i aute koji su se tada napravili :))
Da, Tito je bio siv.
Ali pozitivno siv.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 07/05/2022 : 16:59:45
|
LOŠO NAM SE PIŠE
Stvarno je simpatičan taj neprikosnoveni ratni bojovnik, čovjek čeličnih muda (a i zubi, napravljenih u Beogradu u srpnju 1991) Davor Domazet – Lošo, tvrda stina, autohtoni hrvatski vojnik. "U slučaju rata, hrvatska pješadija može biti u Ljubljani za 48 sati" – izjavio je taj vojni guru, iliti još bolje vojni mačak, istovremeno se blago cerekajući u svoje šeretske Fulir brčiće, i time još jednom, makar i verbalno dokazao nepobjedivost hrvatske vojske. "Kvragu i taj Lošo" – doviknula je predsjednica – pa za 48 sati bi trebali biti već u Beču! Kakva Ljubljana, pa tamo ćemo samo stati da uzmemo gorivo! Ako delamo, delamo kako treba! Ili Beč ili ništa!" A osim toga, trebalo bi, kada već idemo u osvajanje, konačno riješiti i problem Trsta. To bi bio samo mali detour, brzo bi se to riješilo, a konačno bi mogli ići u šoping u svoju zemlju. Na čelu bi bili Lošo, predsjednica i Mister Anemicus koji bi, istina, zbog slabokrvnosti svako malo zaostajao za vojnim pohodom, a i pogled na svu tu krv baš i nije zdrav za njega, ali dobro, sustigao bi on svoje kolege kad - tad. Rat sa tri države, dobro dvije i pol, ne bi trebao biti problem za našu nepobjedivu, zastrašujuću i dobro opremljenu vojsku. Neprijatelj će drhtati pred tom silom, a kada Migovi - Kamikaze udare, svaki otpor je uzaludan. Da, da, to je to što nam treba – novi rat. Uspavali smo se brate mili. Već 22 godine samo sjedimo i kukamo. Vrijeme je da se nešto poduzme.
Ono što je fascinantno kod "istinskih" domoljuba željnih pucnjave je da oni baš i ne bi išli u rat. Mislim, ono, pa neće se valjda oni dokazivati da vole državu? To se podrazumijeva! Sve je to u redu, naravno da treba ići u rat ali baš da ti veliki Hrvatine poginu...Ha ne znam baš. Zapravo je to i razumljivo – pa nećemo valjda slati naše najbolje sinove da ginu? Nema to smisla previše, rađe ove sumnjive prvo.
Da mene pitate trebalo bi prvo nezaposlene slati u rat. Što će nam oni? Pa tako i tako ne rade ništa! Ako već ne mogu poslužiti svojoj državi na neki bolji način, recimo da plaćaju poreze, ha onda ih fino bacimo u rovove! To je dobitna kombinacija za sve – državi se smanjuje broj naknada za nezaposlene, a ti ljudi konačno mogu napraviti nešto korisno za svoju zemlju. Dobro, neki će poginuti ali brate mili, zar država nije toga vrijedna?
Nakon nezaposlenih treba slati manjine. Pa tko je vidio da ti paraziti i dalje gaze našu rodnu grudu? Šta kažete, to je i njihova rodna gruda? Ma dajte! Zna se za koga svi oni navijaju! Osim toga, ako vole svoju rodnu grudu, neka onda i poginu za nju!
Nakon nezaposlenih i manjina, red je na one koji su već služili vojsku u JNA. Ti su uvijek sumnjivi. Jednom zvijezdaš – uvijek zvijezdaš. Njih isto na frontu ali ipak kao sekundarni napad. Ima tu i dobrih dečki, šteta da i oni stradaju ali tko će ih sad provjeravati koji je koji.
I na kraju dobri stari umirovljenici. Nema većih parazita od njih. Uzimaju pare a ne rade ništa! Ok, njihova sposobnost za uspješno ratno djelovanje je upitna ali kao što svaki Ruski vojnik zna, nije bitno oružje nego broj, kvantiteta je iznad kvalitete. Koliko ih ima, milion? Milion vojnika, hej! Pa samo im velimo da krenu u napad, ni ne treba im oružje, njihova snaga je njihovabrojnost.
I to je taj velebni plan – na kraju ćemo imati Hrvatsku u povijesnim granicama, a više nam neće unutar nje dosađivati nekakvi paraziti.
A tko bu ratovao u sljedećim sukobima?
Pa Slovenci i Austrijanci, naravno.
Sjećanje
Bila je to jesen 1991. rujan ili septembar, ne sjećam se više, a stari i ja išli smo od raskršća Ribnjaka i Grškovićeve prema Trgu. "Sjećam se njega za klavirom, svira i pjeva:"Mama...Just killed a man... To je stvarno bio veliki hit." - pričao je stari. Noć je već pala, a trenutak je bio veliki:išli smo kupiti kazetu QUEEN:The best of. Kod pirata naravno, onih u Bogovićevoj, kod Cvjetnog. Sjetit će se oni malo stariji. Od starog sam preuzeo ljubav prema Creedenceima, Eaglesima, Simonu & Garfunkleu...Ali nekako su i starom i meni kao klincu Queenovci promakli. On ih valjda nije previše volio ali ja sam baš bio čuo na radiju Radio Ga Ga i poželio njihovu kazetu. Hodali smo tako desetak minuta do Trga, pa do Bogovićeve, stari je (kao i obično) pričao a ja sam (kao i obično) slušao. Znao je sve: i o Freddieju i o grupi i o njihovom utjecaju, pa je onda malo prebacio na Status quo (to je bio jedini koncert u ZG sa kojeg je otišao prije kraja - to je često govorio), pa na Bowiea...Bilo je to magično veče. Granate su padale po Hrvatskoj ali mene su pogađale samo iskre znanja o muzici.
Kupio mi je kazetu.Vrtio sam je milion puta.Kasnije, kad malo ostari, čovjek shvati kakve poruke nose pjesme poput Fat bottomed girls ili Another one bites the dust ali ja sam i tada uživao u njima. Sada i dalje slušam sedamdesete, makar nemjerljivo više volim sljedeću dekadu:Depeche Mode, Duran Duran, New Order, Brian Ferry...Ma osamdesete su najbolje.Ali zašto ovo pišem? Nedugo nakon tog jesenjeg dana Freddie je umro. Sad baš negdje je obljetnica. I moj stari je otišao.2010. godine.
A ja sam se noćas probudio po noći, bilo je tri i petnaest. Nikada se nisam probudio po noći (stvarno, nikada). Ali sjećam se sna:Freddie, moj stari, major Tom i Bowie sjede u baru, pričaju, zajebavaju se i pjevaju. Sjećam se i što su pjevali:Nick Caveovu obradu Dylanove The death is not the end. "Not the end...Not the end...Just rebember:The death is not the end". Digao sam se, natočio si malo Bombay Saphire Gina i nazdravio zvijezdama.Živili momci!
P.S. Zvijezde su stvarno drukčije izgledale tu noć.
Put bez povratka
1.
Skrenuo je putom koji vodi za Sisak prema selu. Vozio je 150 na sat. Prilikom skretanja upotrijebio je ručnu kočnicu i naglo volanom izmanevrirao skretanje. Pa ipak je on prvak na auto moto krosevima, pomislio je. Ali dobro ovo nije Grobnik ali princip je isti, sve su ostalo nijanse. Polja kukuruza letjela su između njega i on odluči skrenuti među njih. Dobar prečac – pomisli.
2.
- Daj još malo tog vina – maznim glasom kaže Tanja. Seljačina se usprotivio. – Jebatebog mala, piješ kao smuk. Ako ovako nastaviš, neće mi ništa ostati za prodaju.
- Daj ne seri. Taj tvoj kiseliš tak i tak kupuju samo lokalni pijanci.
Ošamario ju je.
To joj se svidjelo.
Istina jest da je većinu kupaca činila lokalna birtija te desetak lokalnih pijanaca ali Seljačina nije volio da se to kaže na glas. Njegovi primitivni instikti govorili su mu da je on gazda ovoga sela jer je uz proizvodnju vina držao i pekaru i samoposlužni dućan. Sam je sebe zvao Bajom.
Seljačina.
Tanja nije rekla ništa. Samo ga je zviznula po drvenoj nozi. – Jel' te boli ovo, ha? Smijala se.
Odvalio joj je drugi šamar. Sad se bila i napalila. Skočila je na njega. - Jebote tebi je i pimpek drven. Stalno stoji na mjestu. Ševa je bila kratka jer je Seljačina odmah svršio. Digao se i krenuo na verandu.
Tanja je pošla s njim.
Zapalili su joint i pušili u tišini.
3.
- Čuj Zorane, znamo se cijeli vijek, radiš u mojoj firmi…
Zoran ništa nije govorio. Cijeli ovaj sastanak u birtiji sa šefom bio mu je na granici realnosti. Da, znao je Mislava skoro cijeli vijek ali nikada nisu bili prijatelji u pravom smislu riječi. Od samih početaka, još dok su bili klinci, imali su različite afinitete, Mislav je čitao stripove, Zoranu su oni bili djetinjasti, Zoran je volio gledati Formulu 1 dok je Mislavu to bilo potpuno strano, Mislav je imao više cura, a Zoran samo jednu još od početka. Ne, nikada nisu bili prijatelji. Kolege na poslu u Mislavovoj firmi – da, jako dobri poznanici – isto, ali prijatelji…
Uglavnom, Mislav mu je pokazao par slika. Zoran nije rekao ništa, samo je buljio u njih.
Slike. Dokazi.
Činjenice.
Zoran se osobito zadržao na jednoj slici. – Dobro, jel' ovo neka šala? – Ne nije, bojim se – kazao je njegov prijatelj, pardon kolega.
Sjedili su u tišini punoj žalosti kod Mislava i unutarnje tame kod Zorana.
Zoran je gledao svijet oko sebe. Konobarica je posluživala, ljudi su pili i plaćali račune, automobili vani su vozili…Sve je imalo neki svoj red, svoj smisao, smisao za koji je i on mislio da ga ima. Sve dosad.
4.
Nešto je poremetilo njihov spokoj.
-Jebote Baja, čini mi se da se klipovi kukuruza miču lijevo i desno. I kao da – KOJI TRIP ČOVJEČE!!!
I Baja je nešto primijetio. Da, koji kurac…
Klipovi kukuruza su se micali i to sve bliže i bliže. Nešto ih je micalo. Što? Pa na primjer auto. Skužili su to jedva toliko da se razmaknu kada je auto izašao iz kukuruzišta i krenuo na njih.
- A U KURAC, KOJI KRETEN…JEBEMTI!!! – Seljačina je skočio nalijevo, a Tanja suprotno od njega. Automobil je prošao kroz cijelo kukuruzište, prošao ravno posred mjesta gdje su oni sjedili i zabio se u spavaću sobu. Izašao je van iz auta sa pištoljem.
- Ali, ja, ja, ja…. Šok joj je bio ogroman. Vozač joj se polako približio i stavio joj pištolj u usta. Seljačina je po prvi puta u životu bio prestrašen. – JEBEŠ SE SA STRANE I KAJ JE NAJGORE SA TIPOM SA DRVENOM NOGOM!!! SUNCE TI JEBEM DA TI JEBEM!!! Izvadio joj je pištolj iz usta i pokazao na drvenu nogu. – PUŠI! Nemoj molim te, nemoj…- PUŠI MU TU DRVENU NOGU, MAJKU TI JEBEM!!!
Tanja je to krenula raditi.
Bizarna scena.
Seljačina se sada malo pribrao. Skužio je da ovo neće završiti dobro i smišljao je plan. Kukuruzište je blizu i sve što treba je zbrisati u njega. Tanja je pomicala svoje usne po drvenoj nozi, a suprug se čučnuo da to bolje promatra. Smijao se luđačkim glasom. Sad je prilika!! Odalamio je tipa po licu, maknuo Tanju s drvene noge izbivši joj pritom dva prednja zuba i počeo trčati prema kuruzi.
Vozaču je trebalo malo da se sabere. Maknuo je Tanjine ruke sa sebe i krenuo za Seljačinom. Gad se kretao nevjerojatno brzo za lika sa drvenom nogom
5.
- Uzmi slobodne dane – rekao je Mislav. Odmori, prespavaj.
- Ne treba. Biti će mi dovoljno jedno popodne.
6.
Sada su obojica bili u kukuruzištu i moralo se priznati da je Seljačina tu bio u boljoj poziciji. Šutio je i pokušavao se kretati u potpunoj tišini ali nešto ga je odavalo – lupanje drvene noge o tlo. Taj valcer potrage možda bi potrajao puno duže da nije bilo tog zvuka i uskoro se vozač bacio na Seljačinu. Došlo je do klasične izmjene udaraca. Par udaraca je popio vozač, par Seljačina. Vozač je u jednom trenutku uhvatio drvenu nogu Seljačine, isčupao ju i krenuo ga s njom lupati po rebrima. Seljačina je dobio par dobrih udaraca ali mu je i uzvratio udarcem u pleksus. Vozač je izgubio dah i to je omogućilo Seljačini da dođe k sebi i nasrne na napadača. Počeo ga je daviti. Bilo je to pravo davljenje, do smrti. Vozač je mahnito mlatarao rukama dok konačno nije zahvatio Seljačinovu vilicu. Ovaj se preokrenuo na lijevu stranu. Vozač je dohvatio jedan klip kukuruza i počeo ga gurati Seljačini u usta, izbivši mu pritom par prednjih zubi.
- ŠTA JE MATER TI JEBEM, ŠTA JE?! VOLIŠ JEBATI TUĐE ŽENE JEL'?
Klip je ulazio sve dublje i dublje. Seljačina se na očigled gušio.
- LAKO JE TAKO! A ŠTO JE SA ŽIVOTIMA ONIH KOJE UNIŠTAVAŠ TOM PRILIKOM?! ŠTO JE S NJIMA, HA!? UNIŠTIO SI MI ŽIVOT JEDINOG PRIJATELJA KOJEG SAM IKADA IMAO!
Mislav je sad počeo mahnito gurati klip u Seljačinina usta. Ovaj je rarogačio oči i počeo mlatarati rukama ali nije bilo pomoći. Sad mu je skoro cijeli klip kukuruza bio u ustima. Oči su izašle iz duplji. Uneredio se u gaće. Vanjski znakovi da mozak sluti skoru smrt. Mislav je sad držao ono što je ostalo od klipa kukuruza vani lijevom rukom a desnom je držao Seljačinu za tjeme. Ovaj se još malo opirao ali kraj je došao.
Seljačina je bio mrtav, na koljenima, klečao je, a glava (iz koje je virio klip kukuruza) mu je gledala prema nebu. Oči su bile otvorene. Pune užasa.
Mislav je gledao u njega. Dobro obavljen posao, pomisli.
Vratio se do Tanje, pljunuo joj u lice, ušao je u spavaću sobu, zapalio madrace i krenuo natrag.
Nije prošlo ni dva sata od sastanka sa Zoranom.
7.
Možda Zoran ovo i neće odobravati – pomislio je – ali svakako će se osjećati bolje. A sad kad mu ova kujica doplazi nazad, biti će sve u klakvom – takvom redu. Jebiga, imao je samo nju cijeli život. Dovezao se do Mislavove zgrade, parkirao poed i ušao unutra. Lift nije radio (popravljaju ga već 7 godina) pa se malo uspuhao dok nije došao do četvrtog kata. Htio ga je iznenaditi. Prvo je probao da li su vrata zaključana. Nisu bila. Onda je uletio kao Kramer iz Seinfelda u stan vičući: - Prijatelju, riješ…NEEEEEEEEEEE!!!
Tijelo njegovog jedinog prijatelja Zorana visilo je sa lustera u dnevnoj sobi, mrtvo nešto manje od dva sata.
|
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 06/08/2022 : 21:43:37
|
| 439 pregleda. Računam da je 30-ak ljudi pročitalo sve. Dobar rezultat za naše prilike:)) |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 06/08/2022 : 21:44:39
|
| Još da je izdam i u fizičkom obliku... |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
Edited by - mladjo on 06/08/2022 21:45:12 |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
BANIJA LIBRE - cijela knjiga dostupna online!
