Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama. Zbog neba razapetog između prstiju. Budim je zbog reči koje peku grlo, volim je ušima. Treba ići do kraja svijeta i naći rosu na travi. Budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde. Zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom. Zbog anonimnih reči, trgova. Budim je zbog manufakturnih pejzaža, javnih parkova. Budim je zbog ove naše planete koja će možda biti mina u raskrvavljenom nebu. Zbog osmeha u kamenu. Drugova zaspalih između dve bitke. Kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice, nego aerodrom.
Moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim. Budim je zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih. Budim je mada je to uzaludnije nego li dozivati pticu zauvek sletelu. Sigurno je rekla neka me traži. I vidi da me nema. Ta žena sa rukama deteta, koju volim. To dete koje je zaspalo ne obrisavši suze koje budim uzalud, uzalud, uzalud. Uzalud je budim jer će se probuditi drukčija i nova. Uzalud je budim jer njena usta neće moći da joj kažu uzalud je budim. Ti znaš, voda protiče, ali ne kaže ništa. Uzalud je budim. Treba obečati izgubljenom imenu nečije lice u pesku. Ako nije tako odsecite mi ruke i pretvorite me u kamen.
Branko Miljković
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
Alberto Moravia: Volim te jer si oduvijek bila u meni odlomak iz knjige "Tajna"
Kada ponovo razmislim, sada, u srcu mi eksplodiraju beskrajne, silovite emocije, kojima ne mogu odrediti značenje, zato što najdublji osjećaji imaju pravo postojati samo u njima samima i nigdje drugdje.
Još manje postoje u logici i, ponajmanje, u stvarnim događajima. Volio sam te kao što mi se nikada ranije nije dogodilo i kako mi se nikada više neće dogoditi. Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem jesmo li se voljeli koji mjesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost.
Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva, razočaranog djeteta koje nije uspijevalo pronaći prijatelja s kojim bi podijelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave...
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudljivog kupanja u duhovnoj čistoći kao kad sam s tobom podijelio tvoj unutarnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek želio upoznati, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti.
Neizbježno te voli svako tko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojiti dane kada smo bili zajedno (je li moguće da osjećaji imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam jesam li te posljednji put vidio prošle godine, prošlog mjeseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.
Nešto od tebe ostalo je unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne događaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svjetlom, u danima kada nebo iznad Jeruzalema ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.
Ponekad, uvečer, s prozora svoje sobe podižem oči ka nebu, instinktivno tražeći nebo iz naših dana u Jeruzalemu i sanjam da je opet tu. Želio bih da u tvom životu ima makar dio ljepote koju daješ onome tko je pored tebe..
...Potrebna mi je jedna ogoljela ljetna postaja na pruzi Perković - Šibenik uvaljena u jaru, zlato i kamen koji se sklapa nad mojom glavom kao dva vala.
Potrebna mi je modra zagrebačka kiša sredinom rujna, moj auto, moje cigarete i rakija, kino "Jadran" da se uspostavi kakav-takav način.
Glasovir u skromnom potkrovlju i tvoje tijelo, more pod nogama i "hvala Bogu stigli smo", kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti.
"Slobodna Dalmacija" i slika u novčaniku potrebni su mi da nešto kažem, da jedan osjećaj na nejasnom putu privedem kraju, da jednu misao smirim, da pravim malo reda u svojoj duši i napišem pjesmu.
Arsen
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
Ljulja se postelja tiho ko lađa u spokojnoj luci, na rubu umornog dana ostaju kovčezi briga, prostor se rastvara zvjezdan ko astronomska knjiga. S uvelim cvijetom jave u umornoj ruci
siromasi putuju noćas na kontinente čudne. Prati ih žamor dana, žalosni odrazi lica, a postelja gladnih škripi ko stara jedrilica, gladne strave se dime i nestaju obale čudne.
Siromasi plove noćas, o, divno je ploviti tako: spokojno, nijemo, u umornoj horizontali. Vosak se svijesti na umornim vjeđama tali, u uzdah se pretvara kletva, a rasvjetu rajsku pako.
I sve je ko jastuk i sve se u beskraju gubi, i sve putuje nijemo i leti, i zvoni i jedri. Ko barjaci vijore se zvjezdani prostori vedri, za nama ostaje patnja i mržnja i škrgut zubi.
I prosjak je u snu spirala svilenog prozirnog tkiva, signal na vjetru neba, san ostrva nadstvarno plavi, i u snu bijednih sreće ko lopte skaču po travi, a postelja jedri i pjeva, ko bijelo jedro pliva
nad tihim zrcalom vode modre, mračne i nijeme, krcata tovarom bola, smjerom u polumrak jutra, gdje će pristati siva u jutro magleno sutra, i gdje ćemo obalom sivom pronijeti staro breme.
Daleko je gladno sutra, prosjaci, braćo, mornari, na jarbolu noćas nek planu svjetiljke smijeha, pune su palube noći, iz tamna makova mijeha srknimo zaborav noćas, gutljaj ljekovitog grijeha.
Miroslav Krleža
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
I loved you: yet the love, maybe, Has not extinguished in my heart; But hence may not it trouble thee; I do not want to make you sad. I loved you hopelessly and mutely, Now with shyness, now with jealousy being vexed; I loved you so sincerely, so fondly, Likewise may someone love you next.
You’re here. We breathe the self same air. Your presence here is like the city, like quiet Kiev wrapped in sultry sunbeams there outside the window. It hasn’t slept its sleep yet, but struggles in its dream, unconquered. It tears the bricks from off its neck like a sweaty Shantung collar. In it, perspiring in their leaves from obstacles they’ve just got over, the poplars gather in a crowd wearily on the conquered pavement. You make me think of the Dnieper there, in its green skin of creeks and ditches, the center-of-the-earth’s complaint book for us to write our daily notes in. Your presence here is like a call to sit down hastily at midday, to read through it from A to Z and then to write your nearness in it.
Marguerite Duras o seksualnosti pisaca, ulomak iz knjige "Stvarni život" u izdanju sarajevske Svjetlosti iz 1987. godine:
"Telo pisaca učestvuje u njihovom pisanju. Pisci podstiču seksualnost svojim telom. Kao principi i ljudi na vlasti. Muškarci kao da su spavali sa našom glavom i prodrli u našu glavu u isti mah kad i u telo. Što se mene tiče, nema izuzetka.
Kod ljubavnika koji nisu bili intelektualci, ova vrsta začaranosti je takođe imala svoju ulogu. Za radnika, žena koja piše knjige je nešto što neće nikada imati. To je tako u celom svetu, za muškarce i žene pisce zajedno. To su seksualni objekti par excellence.
Dešavalo mi se, vrlo mladoj, da me privuku stariji muškarci, zato što su bili pisci. Nikad nisam mogla da zamislim seksualnost bez inteligencije a inteligenciju bez neke vrste odsutnosti u samoj sebi. Mnogi intelektualci su nevešti, stidljivi i uplašeni, rasejani ljubavnici. To mi je bilo svejedno do trenutka kada su, daleko od mene, postajali pisci podjednako odvojeni od sopstvenih tela.
Primetila sam da su pisci koji veličanstveno vode ljubav mnogo manje veliki pisci od onih koji to rade manje dobro i u strahu. Talenat i genijalnost ne ide sa nasiljem, za njih je to što i smrt. Lažni pisci nemaju ove probleme. Oni su zdravi i s njima se može biti potpuno siguran.
U bračnoj zajednici pisaca, kad žena govori o njihovom zanimanju, kaže: Moj muž je pisac. Muž kaže: Moja žena takođe piše. Deca kažu: Moj tata piše knjige, mama takođe, ponekad."
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda. Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli. Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda. “Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?”
Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju. Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina. Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju, izvan bljeska legende i licemjernih hina.
Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope. Da i u oblak polete, opet ostaju svoji. Ima ih što u otporu neće da oči sklope, te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.
Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi, da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane. Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi, i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.
I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže. Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome. I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže, ljudi predstavljaju ljude – i neće da se slome.
Tin Ujević
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima što hlade kao kamfor topla usjana rebra: s gumenim cijevima od kaučuka i srebra pipa znojno meso po stegnu i na krstima.
On ima rukavice od jelenje kože skupe i njega vani čeka vlastita karuca. Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca, sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe.
Oprali su pred Njim sve stolce i daske poda te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom; svjetlucaju čase svečanim blijeskom, čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.
Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave. U očima toga stranca sve su stvari kaljave:
on misli na svoje lovačke blistave puške, na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške, na odmor poslije ručka: stolice od slame, na drugove, na ruže, perunike, ciklame, na smješak lutke: mlade u bjelini dame.
Miroslav Krleža
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
U jutrozeleno htio bih da sam srce. Srce. U kasnopopodne htio bih da sam slavuj. Slavuj. (Dušo, odjeni se u boju naranče. Dušo, odjeni se u boju ljubavi.) U jutroživo htio bih da sam ja. Srce. A s večeri htio bih da sam tvoj glas. Slavuj. (Dušo, odjeni se u boju naranče. Dušo, odjeni se u boju ljubavi.)
Federico Garcia Lorca
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
How can you defeat that which finds Nourishment in your attack? How can you kill that which Finds sanctuary in your blade? How can you hinder that which Embraces the strategies against it? You can take nothing from not
In My Being, Nothing Is Nothing Becomes Nothing is not In your world, all things return to ME I'm the Collector of Soul For they're never past my control I take of what is and nothing of that I give I'm the Alpha Omega My Way in Itself, complete I Am The Continuum
Human, meagerness of purpose Come feed Me what I please My Spirit shan't be hindered For It Knows no weakess I dine on your pain Your strength is only that of men Human, why do you clutch your flesh so?
In My Being I AM I Will I Create In your world all things return to ME
A da sada vidimo kako izgleda Googleov prijevod... (necu ga ispravljati)
Kako možete pobijediti ono što nalazi Hranjenje u vašem napadu? Kako možete ubiti ono što Pronalazi utočište u tvojoj oštrici? Kako možete spriječiti ono što Prihvaća li strategije protiv toga? Ne možete uzeti ništa od ne
U Mom Biću, Ništa Nije Ništa ne postaje Ništa nije U vašem svijetu sve se stvari vraćaju MENI Ja sam sakupljač duša Jer oni nikad nisu mimo moje kontrole Uzimam od onoga što jest i ništa od toga ne dajem Ja sam Alfa Omega Moj put sam po sebi, potpun Ja Sam Kontinuum
Ljudska, oskudnost svrhe Dođi da me hraniš čime želim Moj Duh neće biti spriječen Jer ne poznaje slabije Jedem tvoju bol Vaša snaga je samo muška Čovječe, zašto se tako hvataš za svoje tijelo?
U Mom Biću JA JESAM Hoću Ja stvaram U vašem svijetu sve se stvari vraćaju MENI
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See
Vani su padali pijanci umjesto snijega
.jpg)
Posted - 30/11/2014 : 13:56:07
(necu ga ispravljati)