Meksiko, 1957. godina. Arheolozi su u regiji Campeche pronašli ostatke drevnog, izgubljenog majanskog grada. Najveću pažnju privlači mumificirano tijelo gusara iz 18. stoljeća. Neizbježno je pitanje kako je stekao čast da zidovi špilje u kojoj se nalazi oslikavaju njegov dolazak među pleme koje je tu živjelo? Izvjesni Smith, koji ostaje šokiran otkrićem, uvjerava novinara niskobudžetnog časopisa da zna o čemu se radi. Počinje nevjerojatna priča u središtu koje je neobični gusar John Tibbs, poznatiji kao "El Tiburon"... Solidna akcijsko-pustolovna priča s upečatljivim, ali (nažalost) fantastičnim, završetkom. Koliko vidim, Voglino je u Bonelliju radio još samo scenarij jedne priče Martina Mysterea, iako u uvodniku piše da je dio tima Martina Mysterea u boji, tj. one nesretne reciklaže.
Vilinska prašina (br. 57) P: 6, S: 6, C: 8, N: 8
Priča: Giovanni Di Gregorio Crtež: Alessia Fattore, Maurizio Di Vincenzo
Magloviti London, početak 20. stoljeća. Policija ne uspijeva pronaći poveznicu među žrtvama brojnih ubojstavaa. Nitko nije pošteđen: ni stari ni mladi, ni muškarci ni žene... Kojom logikom crnobradi gusar bira žrtve svoje kuke? Je li veseli Petar u pravu jer misli da je njegova Nigdjezemska sigurna? Di Gregorio ovdje radi reinterpretaciju "Petra Pana". Preuzima likove i mjesto radnje, ali im daje realistično okruženje. Stoga, Petar Pan je vođa grupe koju Scotland Yard naziva raspadači. Riječ je o mladim ljudima koji su pobjegli od društva i žive isprazne živote u Nigdjezemskoj, području oko gradske luke koje policija još nije otkrila, gdje im sreću donosi vilinska prašina, zapravo droga. Crnobradi gusar je kapetan Hook, prikazan dvosmisleno budući da ljude ubija da ih izbavi od muka svakodnevnog života. Djeluje na njihov unutarnji poziv. Ne volim Petra Pana ni fantastiku, ali sviđa mi se verzija u kojoj su Izgubljeni dječaci raspali narkomani. Crtež najbolji aspekt priče. Inače, hvala Di Gregoriju što me podsjetio na pojam krvave Marije.
Krv smrtnika (br. 58) P: 5, S: 8, C: 7, N: 6
Priča: Giancarlo Marzano Crtež: Tommaso Bianchi
Trojanski rat, arhetip svih ratova, pratimo kroz oči dvaju protagonista: mladog Mirmidonca Isandra i ponosne Euristeje, trojanske supruge i majke. Svaka bitka, svaka godina mijenja njihov položaj i pogled na rat, a putevi im se spoje u uzbudljivom završetku, nakon što je trojanski konj već proizveo efekt. Trojanski rat me zanima kao lanjski snijeg, ali mi se svidio scenarij. Najvažnije, ne vidim patetiku. Kao i u prvoj priči, dojmljiv kraj, ali pošto je ovdje sve unutar realnosti, ocjene su bolje.
> Sve u svemu, u ovom integralu tri priče ujednačene kvalitete, ugodne za pročitati. Ispada da je iz najgore teme došao najbolji scenarij.
Šteta samo što one priče iz storie cult neće se izgleda moći izdati... pogotovo one neobjavljene kod nas, one shot, na kojima su radili Diso,leterri,nizzi,muzzi,galep,polese,bataglia...
Giovanni Di Gregorio - Alessia Fattore i Maurizio Di Vincenzo
Suprotno svim očekivanjima strip mi se svidio. Krimić zamaskiran u svijet viktorijanske tehnologije i šaha. Likovi, pogotovo pruski šahist, dobro karakterizirani i pamtljivi. rasplet je možda manje dobar ali van toga nemam neke zamjerke. Uz to, strip prati jako dobar crtež. Di Vicenzo mi nikad nije bio posebno drag na Dylanu ali izgleda da su mu to bili najmanje zanimljivi radovi.
Koliko se sjećam, dosta omražene epizoda ali meni se baš svidjela. Kaotična ali opet na kraju sve sjedne na svoje mjesto. Moram je ponoviti.
Da, epizoda koju sam maloprije (nakon 5-6 godina ponovno) pročitao i zbog svog kraja nije baš omiljena. U većini sam koja tu baš nije skontala Cajellijeve ideje za završnicu. Ostavio sam malo nekonvencionalan komentar u kojem te prozivam i koristim (ništa osobno) da iznesem svoju teoriju o tome da postoje čitatelji koji uspijevaju u svemu pronaći obrazloženje, svemu dati logiku. Ništa osobno, samo sam se raspisao, prihvaćam da nisam shvatio kraj, ni prvi ni zadnji put. Ako se još sjećaš i ako si voljan, valjalo bi da meni (i još nekima) kažeš kako je ovdje sve sjelo na svoje mjesto?
Inače, na forumu je postalo vrlo teško doći do rasprave o radnji stripa jer se sva snaga iscrpi na jebene korice, prijevod naslova, izgled naslovnice i font. Rijetko se zaviri unutra pa i kad se zaviri izbjegavaju se spojleri. I onda dođe recenzija pa se i u njoj treba pokušati izbjegavati spojlere. Pa se pišu komentari recenzije u kojima je opet često sve uopćeno bez spojlera. Tako je zaključak da nikad nije uputno pisati o radnji. Valjda stripove dijelimo na dobre i loše po sadržaju, po scenarijima, zašto nerado pričati o njima? Idemo to razbiti, kvragu.
LMS mi je jedno od najvećih iznenađenja protekle godine, i iako nisam nostalgično vezan za ovu ediciju nekako uvek naletim na nešto što me zanima i način da fino provedem sat vremena. I drago mi je što su i Priče u ovoj ediciji pre svega zato što jeftino, u retro formatu mogu da pročitam epizodu sa random tematikom i ne moram da razmišljam o nekim junacima i sporednim likovima, njihovom svetu itd.
E sad što se same priče tiče, ubijte me ako znam zašto se uopšte zove Faktor Z! Kad god je pomenem ja pričam neka Zona X, Zona Z, Faktor X - ili sam ja nešto gadno propustio ili naziv stvarno nema apsolutno nikakve veze sa samim stripom. Zombiji mi nisu najdraži podžanr horora, no ume da se probere i neka interesantna priča, a neke (TWD) jako dugo stoje na listi čitanja a nikako da se pokrenu... Sama radnja je prilično jednostavna i ne donosi apsolutno ništa novo ni u vidu naracije ni žanrovski. Radnja prati devojku koja radi na televiziji i koja prolazi kroz skoro-pa-postapokaliptični grad prepun zombija kako bi došla do svog sina. Prvih 30 strana se na dosadan način objašnjava fenomen zombija iz pop kulture (nemrtvi koji se hrane ljudskim mesom, spori su, može ih usmrtiti samo metak u glavu itd.), pa sama radnja (koja je opet prilično monotona) kreće znatno kasnije. "Preokret" na kraju je pomalo glup i naivan, iako je na momenat imao potencijala da bude interesantan (potpuno je nepotrebno ubačen deo vezan za policajku). Uz to likovi su prilično jednodimenzionalni, pa i praćenje junakinje koja ćuti i 70 strana šeta po gradu i "razmišlja" ne može biti Bog zna kako zanimljivo.
Mislim da je poenta ove storije zapravo odličan Bjankinijev crtež, stil koji potpuno odudara od većine crtača iz Boneli kuhinje i svojom realističnošću i senčenjem ostaje urezan u pamćenje čitalaca. Na momente su me facijalne ekspresije podsetile na Korbena, ta prenaglašenost u crtama lica, asimetričnost pa i grotesknost, ali uz to i ukočenost likova i generalno statičnost u priči gde dinamika mora biti prisutna. Neki od kadrova bi mi verovatno bili interesantni na velikom formatu, kao neka vrsta slikovnice, i pozdravljam kadriranje koje odudara od standardnih Bonelijevih rešetki.
Sve u svemu nije mi žao što sam pročitao ovaj LMS i pozdravljam svaki pokušaj modernizacije istog! Veliki Blek je gotovo nečitljiv (konkretno Kavez sam čitao i to je baš loše), Kit Teler je isto previše naivan (iako mi je prijalo kad sam bio izuzetno umoran i dekoncentrisan), pa povremene Priče mogu da daju ozbiljnost serijalu koji je uglavnom za nostalgičare. Vizantijsko blago mi je bilo dosta zabavnije, no i ovo nije loš način da se provede 45 minuta-sat vremena.
Ako se ne varam cijeli strip je jedan miš-maš svih mogućih klišeja vezano za to pogranično područje. Van klasičnih priča od drogi, švercu i mafiji imamo i vanzemaljce. Pripovjedanje je tako da te na početku bombardira s toliko različitih scena da pomisliš da nema šanse da sve to može biti smislena cjelina. Na kraju se odmota sve pomalo, i Reyes i njegova sudbina, i njegova uloga, i razlozi njegova pada i sve. I kako se priča odvija, ne ostaju samo na stereotipnim likovima nego ih čak i nadograđuje (doduše sa još odgovarajućih stereotipnih karakteristika). Na kraju ostaju još ti vanzemaljci koji su uklopljeni tako da SPOILER i nisu vanzemaljci. I cijela priča uspijeva biti blesava ali i sa smislom. Ne osjećaš da su te autori prevarili samo nadigrali.
U punom jeku Hladnog rata spiskovi ruskih špijuna prestali su biti tajna i KGB za nove zadatke traži nova imena. Ponudu za ulazak u službu dobiva i Ivan Ivanovič, istaknuti bivši pripadnik Crvene armije, koji kao politički zatvorenik u Sibiru služi 11. od 15 godina zatvora. Ivanovič prihvaća ponudu i pod kodnim imenom Mugiko dobiva zadatak u Burmi (Mijanmaru), dalekoistočnoj državi u kojoj se sudaraju interesi više svjetskih velesila. Opasnost vreba sa svih strana pa je jasno kako će Mugiko morati upotrijebiti svoje najjače adute: hrabrost, hladnokrvnost, odlučnost, pa i šarmantnost.
Inspiriran Jamesom Bondom, Manfredi se poigrava i predstavlja svoju viziju njegove ruske verzije smjestivši ga u egzotičan povijesno-društveni kontekst. Mugiko je klasičan tajni agent, ne plaši se ničega, snalazi u svim situacijama, lako povali svaku ženu... Pošto nisam ljubitelj Bonda, nije me ni oduševila ova epizoda a posebno mi je bezvezna naslovnica.
Nulti zakon (br. 60) P: 8, S: 8, C: 9, N: 7
Priča: Giovanni Eccher Crtež: Valentino Forlini
U Londonu 2119. godine grupa kolega i prijatelja sastaje se na večeri koju organizira bogati inženjer robotike Kane Doppler. Prije nego im priopći vijest zbog koje ih je okupio, a koja bi trebala izazvati revoluciju u područuju robotike, Doppler umire od otrova, a umjetna inteligencija koja upravlja kućom goste zarobljava i prijeti im da će ih sve pobiti ukoliko se u roku od dva sata krivac ne otkrije. Gosti postaju nervozni i počinju se međusobno optuživati, a vrijeme istječe.
U uvodniku je priča predstavljena kao miks djela Isaaca Asimova i Agathe Christie. Asimova uopće nisam čitao i valjda zahvaljujući inspiraciji njegovim djelima dobivamo futurističko okruženje i prisutnost razvijenih robota. S druge strane, kao u romanima Agathe Christie, upoznajemo se sa svim gostima i njihovim mogućim motivima za ubojstvo Dopplera te sami dajemo odgovor na meni omiljeno pitanje "Who done it?". Svidjelo mi se djelo, ali ne baš i konačno obrazloženje razloga zbog kojeg je Doppler umro. Ono, smrt je "pokrenuta" pola sata ranije. Crtež lijep i detaljan, šteta što se ovaj Forlini ne šeta serijalima koje pratim.
Astromonstrumi (br. 61) P: 5, S: 5, C: 6, N: 6
Priča: Antonio Serra Crtež: Maurizio Rosenzweig
John je rođen u Americi i u Drugom svjetskom ratu bio je član njenog vojnog zrakoplovstva u službi kojeg je sudjelovao u borbi protiv Japana. Ipak, po završetku rata ostao je u zemlji izlazećeg sunca u kojoj je njegovao svoju ljubav prema znanstvenoj fantastici i kinematografiji. No, do problema dolazi kada izgubi sposobnost određivanja granice između stvarnosti i imaginarnog svijeta koje čine leteći tanjuri, izvanzemaljci i čudovišta.
Ljubitelj vanzemaljaca ih zbog PTSP-a počinje viđati u svim opasnim situacijama. Ne napadaju ga mafijaši već zli vanzemaljci... Mnjah! Crtež prilično revolucionaran, neklasičan za Bonelli, s kadrovima preko cijele stranice, ali nije mi se baš svidio.
Samo jedna primedba: Ne postoji tačna istorija Velikog praska, jer je dokazano da je ta teorija netačna. Dokazano je otkrićem ujednačenog pozadinskog zračenja, odnosno ujednačene temperature Svemira u svim pravcima. Ona je nemoguća ukoliko se Svemir širi i jedini razlog zašto dokazano netačna teorija i dalje opstaje, je to što obezbedjuje neophodne zilione godina, kojima ljude možete ubediti i da su mogući nemogući procesi, ako im daš nenormalno duge vremenske periode.
Broj 126 storie cult je drugi broj davy crocketa..oba broja su izašla nekada davno u zlatnoj seriji od dnevnika..ne bih imao ništa protiv da ih jednog dana dobijemo u novom lmsu, zajedno sa ostalim stripovima iz storie cult.
Idući broj je Jim Gordon, također iz collana rodeo. Imaju dva broja, za očekivati je da oba izađu u ovoj ediciji. Kod nas je neobjavljeno, mada je prije nekoliko godina SA u psdz bio na dobrom putu da ovo objavi, ali nije.
LE STORIE - Jedno doba, jedna PRIČA
Posted - 11/10/2022 : 21:57:51
Zombiji mi nisu najdraži podžanr horora, no ume da se probere i neka interesantna priča, a neke (TWD) jako dugo stoje na listi čitanja a nikako da se pokrenu...
.jpg)
