Tango izgubljenih duša je prilično dosadna priča. Nekako je tu previše onog klasičnog nedilanovskog paranormalno-normalnog, pomiješanog s nekom kombinacijom infatilnog i ludačkog snolikog horora. Na trenutke me podsjetilo na knjigu "Crna ptica" koju sam čitao prije nekoliko godina. Brindizijev crtež je dobar, ali naslovna nije, nekako je previše zelena.
Meni je ovo jedna od rijetkih "jako dobrih" Simeonijevih priča. Nije bez mana i definitivno fenomenalni Brindisi poboljšava dojam, ali ima specifičan rasplet koji će se nekome ili svidjeti ili ne, nema baš između.