| Author |
 Topic  |
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 10/04/2025 : 12:12:38
|
Jašta, Martinov Kluzo je bedastoća, ali dobro je da postoji, kao opomena i estetska pouka budućim generacijama. (Iako znam i da korporacije to ne gledaju tako.)
Elem, jednom su pitali Sellersa koju knjigu bi poneo na pusto ostrvo, a njegov odgovor je bio The Pickwick Papers. I tako smo napravili pun krug, od Portsmoutha ka Portsmouthu  . (Dokaz da nisam sanjao gorepomenuto je ovde. Nažalost, epizoda nije dostupna danas, ali, hej, imate 2000 drugih ličnosti čiji ukus ili neukus možete da vidite!) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7505 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 10/04/2025 : 12:42:24
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Jašta, Martinov Kluzo je bedastoća, ali dobro je da postoji, kao opomena i estetska pouka budućim generacijama. (Iako znam i da korporacije to ne gledaju tako.)
Elem, jednom su pitali Sellersa koju knjigu bi poneo na pusto ostrvo, a njegov odgovor je bio The Pickwick Papers. I tako smo napravili pun krug, od Portsmoutha ka Portsmouthu . (Dokaz da nisam sanjao gorepomenuto je ovde. Nažalost, epizoda nije dostupna danas, ali, hej, imate 2000 drugih ličnosti čiji ukus ili neukus možete da vidite!)
Divno... Sad ću i to morati pročitati.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13456 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 10/04/2025 : 21:41:42
|
Tragedija je veća od komedije, jer se bavi sama sobom, odnosno ta zajednica se ozbiljno bavi stvarima u koje vjeruje.
Komedija se bavi tuđim vrijednostima i razara ih.
Komedija cvijeta u raspadima. Kad se sad sjetim, recimo, Zločeste djece i kako smo to nekada voljeli. Sastajali se i prepričavali te gluposti. Dobro, bili smo i dječarci. Zločesta djeca su to više rasla, što se društvo temeljitije raspadalo. Na kraju je došlo do toga da čak jedna takva marginalna skupina izdaje kazete, postali su široko prihvaćeni.
A kad sad pogledaš kakvi su to skečevi, koji su onda rasli. Ovo smo prepričavali, znali sve te fore... Sada baš i nije tako smiješno.
https://www.youtube.com/watch?v=lS6RtnDNmyo
Ovakva vrsta komedije nema nikakve vrijednosti. Ona samo označava metu, tada su to bili Srbi, i napada tu metu kako god. Ovdje on priča kako je bacio susjeda u bunar. Čitava ta priča je podignuta na raznim dosjetkama, ali u osnovi, tu nema nikakve vrijednosti. Ono čudnovato u svemu tome jest da i ovakve nevrijednosti daju nešto posredno, jer i ovo je odigralo ulogu u mobilizaciji, budući da je društvo ili društva su već bila gotovo u ratu. No, dobro, to nije tema.
Bolji primjer komedije, koji mi je i sada smiješan je Fargo.
No, i tu je zapravo raspad vrijednosti, jer likovi kao da pripadaju različitim svemirima. Neki trag vrijednosti ipak ostaje kroz lik žene šerifa trudnice. Sad, kolika je njezina snaga da privuče identitet, i da se tu ljudi svrstaju, to je upitno. Ali, upravo zbog tih preostataka "junačkog modusa", ta vrsta komedije je iznad onih skečeva.
Komedije Billyja Wildera nisam gledao dugo, pa ne mogu ovoga trena reći što one odražavaju. To bi mogli biti vrjedniji sadržaji.
Uglavnom je kao neko pravilo: što se jače vjeruje u nešto, to ima manje komedije. Shane, recimo, nema komedije. Već True Grit ima. A No Country for Old Men je sazdan od likova koji su komedija.
To je razlog zašto je komedija ipak slabija.
Treba jednog i drugog. Ali hijerarhija je jasna. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 11/04/2025 : 10:52:03
|
Ti si termin "komedija" koristio ovde u tri različita smisla:
1. kao termin za komediju, specifičan dramski žanr (u bilo kom mediju);
2. kao sinonim za satiru, specifičan žanr (u bilo kom mediju);
3. kao sinonim za humor, specifičan sentiment koji u ljudima izazivaju određene stvari.
I ovo poslednje je kada kažeš da u Shaneu nema komedije, zapravo, humora.
Zato sam još u prvoj poruci bio izričit da ne pričam o komediji, već o humoru - koji može da se nađe bilo gde, i u bilo kom žanru. Uz ogradu da ipak pričamo o umetnosti (bez daljeg ulaženja u problematiku tog termina).
Humor može da postoji i u tragediji - na primer, Šekspirov Othello ima urnebesnih scena i dijaloga. Takav je Šekspir, komičan pisac po poreklu i naklonosti. Francusko pozorište je nešto drugo, i oni su išli za doslednošću (zapravo, jednoobraznošću) tona. Problem je što je Šekspir danas svugde i u svemu.
Humor se nalazi i u tragikomediji - termin koji ne vezujem samo za Šekspira i pozorište, već ih ima čitava bulumenta na svim stranama. Proustov A la recherche du temps perdu je primer.
Ali u ovome:
quote:
Originally posted by stinky
Uglavnom je kao neko pravilo: što se jače vjeruje u nešto, to ima manje komedije.
ima istine. Dante i Milton su jedno, a Čoser i Šekspir nešto sasvim drugo (da pomenem najesktremnije predstavnike rečene podele).
Međutim, ti, sa druge strane, smatraš komediju razornom, dok je to svesna funkcija satire. Nema više isceljujućeg žanra od komedije - pa i Dante je to znao, da uprkos svim prizorima Pakla mi odatle samo polazimo. (Problem druge vrste je što je ljudima Inferno najinteresantniji deo, već vekovima.)
Komedija je o spoju pojedinca (ili pojedinaca) i društva, koji su prethodno bili u konfliktu. Ona je nastala iz prolećnih rituala i svetkovina.
Imaš kod Frye-a, u Anatomiji, deo kad stavlja komediju i romansu na stranu idealnog, a satiru i tragediju na stranu realnog. To su analogije nevinosti i iskustva - innocence i experience, izrazi uzeti od Williama Blakea. Možda se može reći da je satira mračni odraz komedije, a romansa svetli odraz tragedije, ali to je sad opet pitanje koje bi nas odvelo na drugu stranu. (Ovi termini se ne odnose na standardne "žanrove", već na arhetipske strukture svakog narativa, pa eto.)
Ako se držiš samo Starih Grka i Aristotelove poetike, sveo si se na 0,1% (ili manje) celokupne kulturne produkcije. Možeš i tu pričati o nekim hijerarhijama, ali to uvek ostaje na nivou ideala, dok se u iskustvu ne može primeniti, ne posle proteklih milijardi milijardi drugačijih uticaja i dešavanja u istoriji i kulturi.
Ali, možda i najbitnije za ovu našu raspravu, čovek koji se smeje sam sebi ne radi to zato što ne veruje u sebe, već zato što više veruje - toliko je jak da može lako da strese čak i ruganje. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 11/04/2025 11:06:15 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 11/04/2025 : 11:05:22
|
Sledeće mi je ostalo u sećanju, iako više ne znam ko je to rekao:
quote:
Tragedija je o smrti, komedija je o seksu.
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 11/04/2025 : 15:09:22
|
quote:
Originally posted by Shaner
Divno... Sad ću i to morati pročitati.
Grehota da ne iskoristiš priliku jednom. Malo ljudi ovde ima pristup originalu.
Inače, neću analizirati sam humor, kao što ne bih, da pričamo o jelu i kulinarstvu, sveo zadovoljstvo na hemijske procese. Nema ničeg beshumornijeg od takvog analitičkog pristupa, a posebno što takva praksa neće nikog učiniti duhovitijim.
Očigledno je da kod humora postoji neka vrsta tenzije ili, kako to vole da zovu, protivrečnosti. Kao što je kod ironije potrebna uočena razlika između bukvalnog značenja i prenesenog značenja, ili konteksta, tako kod šale ili duhovitosti postoji razlika u perspektivama. Kada nešto što bi bilo strašno da se nama lično desi biva postavljeno na veću distancu ili u drugačiji ugao posmatranja, ono može da bude smešno. Na primer, pljačka banke koja se odvija u pozadine scene u kojoj pozornik Kluzo ispituje i opominje slepca sa majmunom koji nema dozvolu da prosi na javnim mestima. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
12024 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 11/04/2025 : 17:52:52
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Ovih dana sam pogledao:
- Zemeckisov Used Cars;
- Wilderov The Apartment;
- Edwardsov The Pink Panther i The Return of the Pink Panther;
- Gilliamov Time Bandits.
Zemeckis je najameričkiji od svih ovih režisera; ovde oportunizam i samointeres glavnog lika bivaju pobeđeni osećajem za učinjenu nepravdu drugome, ali najgenijalniji deo ove njegove rane komedije je sudija koji se pojavljuje na kraju (i drži model giljotine na svom stolu).
I kakav je sad dozivljaj Wilderovog Apartmana? I kakvi su Gilliamovi Time Bandits to nisam gledao.
Inace preporuka za sjajan dokumentarac o Gilliamovom neuspesnom pokusaju pravljenja filma o Don Kihotu, posto ste spominjali i Don Kihota, Lost in La Mancha, stvarno sjajan film za sve ljude iz filmske industrije i uopste iz umetnosti da pogledaju kako izlgeda suociti se sa neuspehom. https://en.wikipedia.org/wiki/Lost_in_La_Mancha |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13456 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 11/04/2025 : 20:27:20
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Ali, možda i najbitnije za ovu našu raspravu, čovek koji se smeje sam sebi ne radi to zato što ne veruje u sebe, već zato što više veruje - toliko je jak da može lako da strese čak i ruganje.
Da, to je nešto drugo.
Edip se možda smije sam sebi, kada shvati cjelinu.
Problem je što se komedija ne smije sama sebi, nego smije se drugome. Pajtonovci se ne smiju sami sebi. Ni Zločesta djeca. Ni svi ti kritičari i satiričari.
Ti često pričaš o ironiji. Međutim, ovo je problem s ironijom:
Ironija: pokazivanje vlastite nadmoćnosti prividnim ponižavanjem Ja.
Dakle, postoji humor i humor. Jedan je iscjeljujući, kako kažeš. Počesto je zločest, najčešće. Mislim da je to razlog zašto su komediju rangirali niže. Onaj iscjeljujući humor je teže raditi, zato ga baš i ne viđamo. Oko nas prevladava ovaj otrovni, sitni pakosni nazovihumor. Sva ta ekipa koja puno kritizira i šali se, ismijava, jako se smrkne kad ti njih provučeš kroz razorne dosjetke. Puno puta sam to vidio po forumima.
Ako sad ti tvrdiš da je zdrav taj lijepi humor, pa tu se slažemo. Takvoga se može naći bilo gdje, i u tragedijama, da. U ozbiljnim djelima, da. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 12/04/2025 : 11:07:01
|
quote:
Originally posted by going going
I kakav je sad dozivljaj Wilderovog Apartmana? I kakvi su Gilliamovi Time Bandits to nisam gledao.
Apartman je gotovo sigurno najbolji film od ovih koje sam pomenuo, odnosno, najkompletniji, iako sadrži najmanje humora. Kluzo je u suštini farsa, dok Apartman ima vrlo životan zaplet, u kojem možemo da se pronađemo, mi običan narod. Komedija je po strukturi. Ali to me vraća na misao da je (dobre) komedije najteže napraviti, i da ih danas praktično ili gotovo nema.
Vremenski banditi daju sve znake režije po kojima ćemo poznavati Gilliama. Teme koje ga zanimaju, naglašena mašta i groteska, čudni uglovi snimanja, živopisna fotografija, i, generalno, vrlo privlačan vizuelni aspekat. Ima jedna scena koja pokazuje tvrđavu, i kamera se konstantno kreće na gore, i gore, i gore, dajući utisak zapanjujuće veličine. To isto je Jackson uradio u Gospodaru Prstenova kada je prikazao Mračnu kulu. Trebalo je da znam da ideja nije njegova  .
Gilliam je jedan od prvih ljudi kojima se okrećem kad hoću da vidim fantastiku ili, još bolje, fantaziju (širi termin), realizovanu u filmskom obliku. Čak i Brothers Grimm je potpuno zadovoljavajući po tom pitanju.
(Za ljubitelje kinematografske veštine i kompozicije, da dodam i da filmovi o Kluzou imaju uvodne i odjavne špice koje su među najboljim u istoriji filma, a prvi Pink Panter ima najbolju muziku od svega pomenutog.) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1768 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 12/04/2025 : 20:49:47
|
quote:
Originally posted by stinky
Problem je što se komedija ne smije sama sebi, nego smije se drugome. Pajtonovci se ne smiju sami sebi. Ni Zločesta djeca. Ni svi ti kritičari i satiričari.
Suviše kompleksno pitanje da bih lako na njega odgovorio.
Šta uopšte znači da se komedija smeje (ili ne) samoj sebi? Autoru? On je nebitan, odnosno, najčešće ne postoji kao zaseban entitet u delu, osim u ispovestima i autobiografijama. Vrednostima datog društva? Te nisu monolit, i može se voleti jedan aspekat društva ili života, a drugi ne. U staroj Atini je bilo relativno lako - to jeste bilo relativno monolitno društvo, srazmerno veličini "države". Ali već je Rimska republika - a kamoli tek Carstvo - mnogo složenija tvorevina.
Idealan primer za smejanje drugome bi bio Borat. Ali da li je to isto što i Groundhog Day? Ko nam je u tom drugom filmu zapravo smešan, i zašto? Murray-ev lik, kome smo prinuđeni da priznamo određeni šarm, iako znamo da je uobraženko? Ili su nam smešne situacije u koje on upada?
Čemu se smejemo u Aristofanovoj Lysistrati, a čemu u Šekspirovom Much Ado about Nothing (tj. osim vođi gradske straže koji brka reči)? |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
O humoru u umetnosti
