| Author |
 Topic  |
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
 Posted - 21/06/2025 : 11:06:04
|
...a "PORODIČNA SREĆA"?
O djevojčici koja u nesreći (kada gubi i oca i majku) spoznaje ljubav u punom smislu riječi? O čovjeku, koji je stariji od nje preko 20 godina, iskusnom macanu koji se o njoj brine kao o najrođenijem, koji krije svoja osjećanja prema njoj dok se ona razvija u ljepoticu željnu pažnje i ljubavi?
Jedna od najemotivnijih, pa može se reći i najljubavnija novela iz pera velikog Lava.
Priča je to o različitim ljubavima; o procesu u kome ljubav sazrijeva iz lakoumne u ozbiljnu, iz ozbiljne u zrelu - o ljudima kakvi smo i mi sami, tj. o osobama koje se i pored svih nedaća predaju tom prelijepom osjećaju zaljubljenosti i voljenja.
O različitim pogledima na ljubav: o tome kako žene (koja nastupa kao narator, za promjenu od ostatka Lavovog opusa) shvataju predanja. O tome đavolskom živcu koji nikad ne miruje i koji uzurpira svetost mirnoće i postojanost instituta (ljubavi). O zrelim muškarcima koji uspijevaju prebroditi i svoje i ženske mušice i odnose pobjedu.
Veliko je ovo sve da bi se salonski/forumski filozofiralo. |
Škafiškafnjak |
 |
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 23/06/2025 : 06:20:36
|
Sve se više zanimam za tzv."izdavačku politiku" iz prošlog doba.
Na primjeru "Novog pokolenja" iz Beograda (1952) i edicije "Svetski pisci" uviđam greške koje su dalje vodile u katastrofalno i nepopravljivo skretanje s kursa, kako kod čitalaca, tako i kod ostatka izdavačkih kuća.
Knjiga koju čitam "Smrt Ivana Iljiča i druge pripovetke" sastavljena je od nazivne priče, Zabeleški jednog markera, Porodične sreće i Kozaka (koje trenutno ćejfim). Da li su urednici smatrali za shodno da nekako uvežu ove novele/priče, da im nađu neku poveznicu osim toga što ih je napisao isti čovjek? Očito ne. Shvatam da se radi o postratnom periodu kada izdavaštvo tek hvata zamah i kada kreće štampanje sabranih djela, kompletnih tomova itd., ali se radi o nemaru i nepažnji.
Daleko bilo pa je to presudno, uvijek se nađe način da onaj ko pažljivo prati određenog umjetnika nađe ispravnu rutu u istraživanju, bio to hronološli redoslijed objavljivanja ili tematika. Ali, nabacati na ovaj način djela iz različitih perioda stvaranja Tolstojevog je prilično amaterski. Izgleda da je bilo bitno samo štampati, gomilati, prodavati, pa kako bilo.
U Lavovom slučaju to nije nikakva prepreka niti užasan previd koji šteti, jer Lav je toliko dobar da njegove ideje i poente naviru i nude se pa makar kretali iz sredine ili od kraja. Tako je, praktično, najbolje imati Radovo izdanje iz 1981 ili 1982, svijetloplavi komplet u 20 tomova - pa i u njemu nedostaje (mislim) par kratkih priča. |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 25/06/2025 : 22:07:33
|
„Pišu mi iz Rusije pisma u kojima izjavljuju saosećanje, boje se da ću propasti, zakopan u ovoj pustinji. Govore o meni: podivljaće, zaostaće iza svega, propiće se, pa će se još, ne dao bog i oženiti Kozakinjom. Nije badava, kažu, Jermolov rekao „Ko deset godina odsluži na Kavkazu, taj se ili propije, ili se oženi povarenom ženom“. Strašno! Doista, treba da se čuvam da ne propadnem jer bi mi sudbina mogla dodeliti veliku sreću da budem muž grofice B., komornik ili vođa plemstva. Kako ste mi svi vi gadni i bedni! Vi ne znate šta je sreća i šta je život! Treba jedanput okusiti život u njegovoj jednostavnoj lepoti. Treba da vidite i shvatite ono što ja svaki dan gledam pred sobom: večne i nepristupačne snežne planine i veličanstvenu ženu one prvobitne lepote, kakve je morala biti prva žena koja je izišla iz ruku svoga tvorca: pa tek tada da vam bude jasno ko sebe upropašćuje, ko živi u istini, a ko u laži – vi ili ja. Kad biste vi samo znali kako ste mi mrski i jadni u svojoj obmani! Sve mi postaje nepodnošljivo gadno čim zamislim samo umesto svoje kolibe, svoje šume i svoje ljubavi – te salone, te žene sa namazanom kosom, sa veštačkim tuđim kovrdžama, te usne što se neprirodno miču, te utegnute i osakaćene slabe udove i to salonsko ćeretanje koje treba da se naziva razgovor iako nema nikakvog prava na to. Pred oči mi izlaze ona tupa lica, one bogate neveste čiji izraz lica kao da govori: „Mada sam ja bogata nevesta, ništa ne smeta; hodi, može se!...“ Ona sedenja i premeštanja, ono drsko podvođenje parova i ona večita spletka i pretvaranje, ona pravila – kome ruku, kome pozdrav glavom, kome razgovor; i najzad, ona večita u krvi urođena dosada koja prelazi s kolena na koleno. I sve to svesno, sa ubeđenjem da je to neophodno. Treba da razumete jedno ili da poverujete u jedno; treba vidite i razumeti šta je istina i lepota, pa će se kao prah razvejati sve što vi govorite i mislite, sve vaše želje za srećom i radi mene i radi sebe. Sreća, to znači biti sa prirodom, posmatrati je, govoriti sa njom. A ja samo želim da propadnem u vašem smislu, želim da se oženim prostom Kozakinjom i ne smem to učiniti, jer bi to bio vrhunac sreće koje sam ja nedostojan.“
U svojoj velikoj noveli „Kozaci“, Tolstoj poluautobiografski govori o svom odlasku iz Moskve i pristupanju vojsci na Kavkazu. Dimitrij Olenjin ostavlja raskalašenu, salonsku imitaciju života i na saonicama u uniformi junkera odlazi na Jug. Raspored ga vodi u malo kozačko selo, kraj rijeke Terek koja razdvaja Kozake i Čečene na jugu Tatarstana. Isprva zabezeknut načinom seoskog, priprostog življenja u toj sredini, Olenjin ubrzo povezuje konce i doživljava čisto produhovljenje u dodiru sa iskonskom prirodom. Nevjerovatne relacije između Rusa, Kozaka i Čečena postaju potpuno jasne, onda kada se useli u kuću zastavnika kozačkih jedinica i između ostalih likova, upozna ljepoticu-divljakušu Marjanu i njenog suđenog dragana, Lukašku.
Početak ovog posta pripada odlomku pisma koje Olenjin nikada nije poslao nazad u Moskvu, svojim zabrinutim poznanicima. Iako je taj isprazni život ostavio iza sebe, Olenjin nosi zebnju u srcu da, i pored silne želje da postane dio nove sredine koja ga je opčinila, nije suđeno da se njegova želja ostvari. U Marjaninoj divljoj ljepoti on vidi iskon, utjelovljenje svoje neograničene ljubavi i želje da se spoji sa Prirodom. U ostalim licima prostodušnih Kozaka on vidi put ka duhovnoj slobodi i ispunjenje svoje duše ljubavlju. Jedan od najsilnijih dijelova ovog sjajnog romana objašnjava momenat kada Olenjin, zaluđen strašću za lovom, odlazi u šumu i tamo zaluta u čistom ushićenju; sa sumrakom se prepadne i dublje zaluta u divljini, te se slučajno nađe u kozačkom utvrđenju.
„Kozaci“ je i neka vrsta izvještaja o toj izdvojenoj, neobičnoj zajednici na Kavkazu koja je eto i tada živjela po svojim pravilima. Znamo da se otad svašta promijenilo i u Rusiji i oko nje, ali se čini da su tamošnji ljudi ostali isti. Rusi dolaze naoružani i lokalni Kozaci ih smatraju neprijateljima, ne vjeruju im; za Kozake Rusi misle da su divlji, neukroćeni i ne pripadaju njihovom krugu; za Ruse su Čečeni smrtni neprijatelji; Kozaci i Čečeni se ubijaju međusobno, jedni druge pljačkaju, ali među njima vlada „kodeks časti“ i neka neobična vrsta razumijevanja i poštovanja. A sve ih dijeli pitomi Terek.
Sjajno, sjajno, sjajno. Uz pomenute momente, nema tu previše spektakularnih minijatura u fabuli sem predanja Prirodi različitim, "kozjim" putevima, sve je ušećereno romansom, odnosno tim čudnim ljubavnim trouglom, ali ostavlja vrlo jak i neizbrisiv utisak. Nagoni Olenjina da očisti dušu su iskreni i čisti, od momenta napuštanja Moskve on osjeti slobodu, jer je iz srca odstranio prljavštine i odmah želi metanoju. Pa čak i po saznanju o relacijama između prelijepe Marjane i šmekera Lukaške, on postupa pravilno i ljudski, ne nameće se, nego čeka da se ljubav formira i dobije oblik koji ne treba da bude opravdanje njegovih postupaka, nego logičan rezultat njegovog oslobođenja.
Potpuno je jasno da Tolstoj nikad nije odustao od ljubavi prema toj fazi svog života i da je „Kozake“ posvetio tom vremenu svog uzdizanja, pomirenja i shvatanja. Novela je štampana 1863.godine, a govori o dešavanjima tokom 1852. Navodno je Turgenjev "Kozake" označio kao omiljeno djelo iz pera Lavovog.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 26/06/2025 06:15:02 |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 01/07/2025 : 06:19:21
|
Da bi ozbiljan muškarac održavao zdravlje, kako fizičko, tako i umno, on bi trebao da povremeno uživa u ženskim čarima.
Tako, naime misli Evgenij Ivanovič Irtjenjev, koji se nakon očeve smrti, prihvata posla vođenja oronulog gazdinstva. Iako grca u dugovima, Evgenij se svojim elanom i preduzetnošću uspijeva izboriti sa problemima i vrlo brzo anulira minuse. No, da bi održao svoje zdravlje, kako fizičko, tako i umno, od stražara Danila Evgenij zatraži da mu dovede neku seljanku da se malo proveseli - daleko od kuće, majke, očiju kmetova. I tako Danilo dovede Stepanidu, mladu, jedru, prsatu i veselu ženu kočijaša (što živi i radi u Moskvi) i koju nije briga što je udata, dok se veseli, šilgica i dok dobija koju rublju za svoje međunožje. Evgenij se viđa sa Stepanidom mjesecima i shvata da je vrijeme da prekine odnose s njom, ali si uporno ponavlja "da će se to desiti kad poželi".
U strahu od dugova koji se neprestano odnekle pojavljuju, majka Marija Pavlovna želi bogato oženiti svog Evgenija, ali se ovaj svojeglavi klipan zaljubi u neuglednu i nebogatu Lizu, te je zaprosi i oženi. Ljubav cvjeta, sve puca od razumijevanja i idile. Jednog dana, ipak, dok Liza nosi njihovo drugo dijete u stomaku (jer je prvo pobacila), neko angažuje seljanke da čiste kuću i rade na imanju: među njima je i Stepanida. Evgenij se ne može oteti mislima o njoj, njenom nasmijanom licu u onom šumarku dok grize lišće i vreba da je ponovo sretne.
Ova priča, apsolutno ničim slična ostatku Lavovih radova, na prvi pogled daje sliku ljudskih slabosti i mana, gdje čulnost pobjeđuje razum - no samo na prvi pogled.
Evo, kolega ridiculuse, koji redovno pratiš ove moje upise, dok tvrdiš da Lavov učitelj piše najljepše među Rusima - kada se dohvatiš "ozbiljnih" i "tužnih" Tolstojevih priča, pa sve presiječeš ĐAVOLOM, možeš naslutiti da je, što se stila pisanja tiče barem, Lav ne samo uživao u tzv."uzlaznoj putanji" i da je "brusio talent", nego da je shodno ideji koju promoviše, iz rukava vadio adut, odnosno koristio različite stilizacije - što možda znači da je sve to imao pri sebi od samog početka, samo je bilo pitanje kada i kako dočarati određenu tematiku. Dakle, iako je napisana 1889.godine, ova novela je štampana posthumno, tek 1911.godine, pa nam sad ostaje procijeniti koliko ima veze što je Lav baš u doba pisanja počeo da gubi živac zbog svoje žene (a znamo kako ju je ostavio i kako instantno završio poslije odlaska). Prije bi se reklo da je ovo djelo pisano na samim počecima karijere - no i tu leži jedan sitni trik: iako se naracija ne može ocijeniti dubokoumnom, filosofskom i uobičajeno nategnutom (uobičajeno za Tolstoja) - dijalozi koji čine novelu, pa i sami unutrašnji monolozi/premišljanja glavnog lika su praktično savršeno napisani. Učenik je davno prevazišao učitelja.
 |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 02/07/2025 : 22:26:00
|
Sa pitanjem "...a šta je to prava ljubav?" ćutljivi Podnišev preuzima glavnu riječ u kupeu voza koji nikako da stigne na svoje odredište. Nakon što rastjera takozvane humaniste i filantrope oko sebe, on se predstavlja svome slušaocu kao čovjek "koga upravo spomenuše gospoda, taj odvratni čovjek koji je ubio svoju ženu" i počinje svoju potresnu priču.
Ovo je jedna od najpoznatijih Tolstojevih novela, kako znamo, dugo zabranjena, pa i djelimično cenzurisana, ali napokon predstavljena u punom svjetlu i adaptirana na bezbroj načina među umjetnostima. Ne samo da je to, kako kažu jednoglasno, snažna kritika seksualnosti, neuređenih brakova, odnosa među supružnicima uslovljenim isključivo životinjskim nagonima - te i snažna predstava o sili pomračenja uma u ljubomori, nego i lagani dodir sa muzikom kao najdeliktanijem podražaju duhovnog žića, pa i najneobičnija od svih novela Lavovih koje sam dosad pročitao.
Nakon što izvrši zločin, ljubomorni muž kreće u daljnji krvavi pir ali se iznenada zaustavi pomislivši: "...želim da ga ganjam i stignem, ali koji bi to ljubomorni i prevareni muž u čarapama kasapio ljubavnika svoje žene? Želim da budem strašan u njegovim očima, a ne smiješan" - što kao jedan od najupečatljivijih pasusa sažima vrhunac ovog djela.
U određenim trenucima morao sam poslušati:
...i mislim da shvatam u potpunosti gdje su se žice otpojile i gdje je nastao kurcšlus u mozgu napaćenog Podniševa. Ljubomora je samo krajnja tačka njegovog nezadovoljstva, kulminacija dugotrajne patnje i razočarenja u brak - a kad se sjetimo koliko je i kako Lav kritikovao Crkvu (isključivo zbog zastranjenja od Boga), ova je KROJCEROVA SONATA jatagan kojim je probio srce svojim neprijateljima (tj.neprijateljima ljudskog roda).
Za spomenuti je i zanimljivu Chestertonovu kritiku ovog djela.
Nije Lav bio nikakav mekušac, naprotiv.
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
Salkan
Average Member
Bosnia and Herzegovina
942 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 31/07/2025 : 17:49:52
|
Razvucite zavjese, pokupite čahure, spustite pogled i poklonite se, šupci svih zemalja! Dolazi
IDIOT
...da vam kaže kako ste bezvrijedni i loši.
„Pred njim beše blešteće sjajno nebo, ispod njega jezero, svuda okolo svetli horizont kome se nigde kraja nije videlo. On je to dugo posmatrao i nervozno se trzao. Seti se sada kako je tada pružao ruke u to sjajno beskonačno plavetnilo i plakao. Mučilo ga je što je on svoj toj divoti Božjoj sasvim tuđ. Kakva je to gozba, kakav je to večiti veliki praznik kome kraja nema, kome ga nešto već odavno, oduvek od samog detinjstva privlači, a u kome on nikako ne može da učestvuje?“
Svijetu kakvog znamo oduvijek je i u svakom trenutku trebao spasilac. Trebao je neko ko će se izdići iznad ljudskih slabosti, končića ispletenih od svile, koji u najiskonskijem od svih nastojanja, želja su da obezbjede opstanak i bolji život, a usud to jednostavno ne dopušta. Pa, može li, ako se uopšte rodi takav spasilac koji će imati čisto srce (a to je samo dovoljno, jelte), opstati u ovom našem svijetu? Sama ta postavka ideje fenomenalna je i vrlo zahtjevna: a ko bi drugi mogao uzurpirati suprotstavljene armije Sudbine i armije Čovjeka i uskomešati uspostavljeni poredak, već samo genije lično, neko toliko originalan i hrabar, samoubica i mutivoda, bolesno, ubogo biće sa natprirodnim talentom za sricanje? Samo umjetnička, napaćena duša koja osjeti, predviđa i upozorava.
Knez L.N.Miškin se nakon nekoliko godina liječenja vraća iz Švajcarske u Rusiju u poderanom šinjelu i gamašnama na poderanim cipelama, bez cvonjka u džepu, sa malim zavežljajićem i namjerom da osjeti ljubav prema majci Rusiji. Nakon što u vozu na liniji Varšava-Petrograd upozna zanimljive likove imenom Lebedev i Rogožin, spletom neobičnih okolnosti Miškin se postavlja na užarenu scenu između dvaju tipičnih buržujskih ruskih porodica različitih putanja u društvenim kretnjama i momentu socijalne devalvacije u Rusiji, Ivolginovih i Jepančinovih, kuća dvaju umirovljenih generala i njihovih najbližih, što ih u bliskoj prošlosti posvađa rospija Nastasja Filipovna, jer se u nju svi muškarci zaljubiše ko telad.
Pretposljednje djelo koje je štampano za života Dostojevskog, IDIOT je u dotadašnjem repertoaru sigurno i najkomplikovaniji i najimpozantniji po svojoj dramaturškoj razradi. Roman od preko 600 stranica u suštini je jedna velika drama, u kojoj pisac vrlo malo ili nikako koristi uspješnu praksu iz prošlosti: nema previše razmjene dramskih scena, iznenadnih preokreta u radnji i nekih spektakularnih romansijerskih minijatura. Dakako: ima ih, ali one nisu u službi naglašavanja nekog od tih posebnih segmenata. Tu nema psihološko-propagandnog paketa u kome se jadni knez K. priprema da po stare dane oženi mlado djevojče i tako spasi njenu majku i oca finansijske propasti, tj.Dostojevski ne manipuliše uskom scenografijom kao u Ujkinom snu. Ovdje je to naširoko razvučeno, u svim pravcima. Svi su ti elementi na prirodnim mjestima u priči i sačinjavaju je – kako je Dostojevski uostalom i htio, kroz svoju metanaraciju jasno rečeno – da to izgleda kao jedna hronika.
Mislim da je, ako bi prihvatili moju gornju pretpostavku da se radi o jednoj dubokofilozofskoj drami, nekoj vrsti mozaika sastavljenog od svih detalja koji moraju sačinjavati jedan roman, tj.formalistički, najjednostavnije reći da je Idiota najbolje i najracionalnije posmatrati kroz prizmu tehnike razrade likova, baš onako kako to na početku Trećeg dijela i sam Dostojevski objašnjava: čupanje primjera iz mase, ivičenje osobnostima koje inače ne zapinju za nehajno oko, ali koji u svojoj suštini tvore jedan šablon ponašanja. Ovo pišem iz razloga što je razrada likova ustvari onaj najjači forte, najviša tačka u cjelokupnom njegovom pisanju – Dostojevski jeste imao oštro pero, strašno je kritikovao prilike u koje je rusko, pa i globalno društvo upalo, fokusirajući se na pojedinca.
Tako ne mogu da odolim a da prvog ne spomenem Partena Semjonoviča Rogožina, koji je po mom UBJEĐENJU vizuelno otjelovljenje (u velikom dijelu svog karaktera) našao godinama poslije – kao sporedni lik Prattove sage o Cortu: Rasputina. Toliko je tih detalja i njegovih postupaka, razmišljanja, koje me navode na tu pomisao. Naravno, glavni lik priče, knez Miškin je priča našeg života: odnosno, kako u ovom našem svijetu jednostavno ne da ne smijete biti poštenjačina, nego je to zadnje što trebate biti. Sudbina vam neće dozvoliti da glumite spasitelja, ili čak samog Hrista, smijem se usuditi pa reći. No, sa Miškinom je sve jasno – mi od samog njegovog uplitanja u spletkarenja Ivolginovih i Jepančinovih možemo pretpostaviti da ćemo doživjeti njegovu propast – dok kod ostalih značajnih likova to nije slučaj.
Nastasja Filipovna je samo zaokružen jak ženski lik, kao što je to slučaj u svim njegovim dotadašnjim djelima, i to je savršeno jasno. Čak je i tragedija tu: da bi se djelo moglo kvalifikovati među Najveća. I upravo je ženski lik odgovoran za tu tragediju, čime je Dostojevski uspio kreirati svoj potpuni stav u metafizičkim promišljanjima o ulogama polova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što je ustvari genijalna zamisao. Takođe, dio Stavrogina, koji je rođen prije i koga ćemo posebno obrađivati, jer je po meni drugi najznačajniji lik u čitavom Fjodorovom opusu, dakle dio Stavroginovog otrova rasut je po nekoliko likova iz Idiota, osim Rogožina koji uzima značajno hise, tu je i Ipolit. Mali, bolesni, odvratni spletkaroš u kome na samom kraju života cvjetaju demoni i suštinsko zlo – pa možda i najdalje zlo kojemu se krhki ljudski karakter može približiti. Jadan, mlad i blijed, beskoristan i bijesan, Ipolit izaziva najgore u nama, i zaista je nevjerovatno kako Dostojevski pomjera naš razum i tjera nas da i mi zamrzimo jedno nesretno čeljade koje ne samo da je odbilo da u svom kratkom životu ostvari bilo kakav značaj, nego je nastavio do samog kraja da ističe svoju mržnju prema Svijetu i svima i neviđenu jeres.
Dva su momenta, dvije scene, toliko značajne u ukupnosti posmatranja zadate teme; moja prvobitna namjera je bila uspostaviti ovaj pdf da bi se Fjodor i kolega mu Lav posmatrali iz ugla trke ka Bogu i neke smo paralele uspjeli prepoznati. Dosad zasigurno znamo da je Tolstoj miliji, slatkorječiviji i veći optimist: onaj koji sliježe ramenima nakon što odrecituje odu Prirodi, Sudbini i Bogu, pa nerijetko i daje druge šanse. Dostojevski nije milozvučan – samim tim on nije pravi romansijer, nije delikatan, vrlo je grub, oštar i surov, ali je: on svjestan svoje moći. Prva scena je već pomenuto pojašnjenje o korištenju primjera iz stvarnog života i osobenosti nekih lica koje treba preslikati u roman kroz fikciju: tu mi je savršeno jasno da je Fjodor kroz kritiku stanja ruskog društva tada morao pojasniti do koje tačke idu njegove vizije. Ali, ono što je Miškin u vatri netom prije posljednjeg epileptičkog napada, pred zaruke, opjevao nadmenim wannabe buržujima u kući Aglajinoj, e to je već spektakl.
Zašto (Ruski) pravoslavac postane najžešći jezuit kada pređe na katoličanstvo: zato što svaki čovjek koji se odrekne domovine, odriče i Boga; zato što Rus očajnički traži tlo na koje će stati i onda kada jednom stane na to tlo, on želi da sve nadoknadi u svom posvećenju (Bogu).
Zašto pravoslavci preziru katolike? Zato što je Katolička Crkva izopačila hrišćanstvo, prigrabila Zemaljsko carstvo, posvetila se novcu zarad istinskog i najvećeg hrišćanskog motiva: žrtve. Zato što je tim maltretiranjem iskonske vjere dozvolila i ateizam i koznačegajoš. A zato što katolici znaju šta o njima misle pravoslavci, zato ih smatraju divljim i nerazumnim.
Idiot je svakako najveći zalogaj u dosadašnjem analiziranju sraza Tolstoj vs Dostojevski u aspektu osjećanja Apsoluta. No, to nikako ne znači da se snaga ovog romana treba stavljati na neki tas, posebno vagu, nipošto. Ideje koje su posijane u kratkim pričama, a to važi za oba ova heroja – jednostavno eksplodiraju u komplikovanim i velikim romanima, pa je Idiot prvi primjer za tu tvrdnju. Ovo je jedna od nezaobilaznih lektira za svakog knjigoljupca i svakog ko želi da se ozbiljnije posveti proučavanju klasične književnosti. Malo je tu bjeline na papiru ostalo, iako se radi o masivnom djelu. Malo je toga ostalo nedorečeno u ovom poduhvatu i čini mi se da je priča savršeno zaokružena romantičarskim svršetkom. Jadni Miškin! Koliko sam samo puta ispadao idiot, i nikad se nisam naučio pameti! Ulijetao sam u minska polja kao Hajdi, presretan i pun energije i volje i radosti, spreman da sve svoje podijelim sa neznancima. Za razliku od kneza Miškina, moja bolest traje već 49 godina, padanje u vatru se pojačava i sve je češće – to samo znači da ću kao i on sagorjeti, ali će moje gorenje trajati upornije, duže i bolnije. N'est-ce pas?
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 31/07/2025 18:07:04 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Težnja ka Apsolutu: Dostojevski vs Tolstoj
