| Author |
 Topic  |
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
 Posted - 22/03/2012 : 15:58:12
|
Tak je tak
Vish, mogel bi ga ponovo pogledat
sam nije fora kad znam kraj |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/03/2012 : 20:30:46
|
Bulevar sumraka (Sunset Blvd.), r. Billy Wilder, SAD, 1950.
Trećerazredni holivudski scenarist Joe Gillis uzaludno obija pragove velikih studija u nadi da će mu neka od trivijalnih priča, napisanih na prazan želudac, biti prihvaćena. Pukom slučajnošću nabasa na oronulu vilu u kojoj, odavno zaboravljena od javnosti, živi Norma Desmond, legendarna diva nijemog filma. Prihvaćajući posao prepravljanja njena nevješto sročena scenarija, započinje odnos koji će biti sve prije no idiličan.
Billy Wilder vjerojatno je jedini redatelj iz razdoblja klasičnog Hollywooda koji se podjednako dobro (štoviše izvrsno) snalazio u svim filmskim žanrovima, radilo se o film-noireu («Dvostruka obmana»), komediji («Neki to vole vruće»), ratnom filmu («Stalag 17»), klasičnom «whodoneit» krimiću pretvorenom u sudski triler («Svjedok optužbe»), socijalnoj drami («Izgubljeni vikend») ili antiholivudskoj satiri («Bulevar sumraka»). Pritom svi navedeni filmovi, kao i većina naslova iz njegovog prebogatog opusa, nose tipični Wilderov autorski pečat, žig obrazovanog, senzibilnog, inteligentnog Europljanina, otisak lucidnog, duhovitog subverzivca koji je postavljao nove kanone svakog žanra kojeg je obradio stvarajući neprijeporna, svevremenska remek-djela koja se i danas smatraju žanrovskim vrhuncima (npr. «Neki to vole vruće» u žanru komedije, ili «Dvostruka obmana» u okviru film-noirea). Neprolaznu svježinu i aktulanost svim Wilderovim filmovima daje upravo izrazita nota subverzivnosti zahvaljujući kojoj se oni, svojom tematikom i načinom njene obrade u vrijeme nastanka vrlo avangardni, i danas doimaju iznimno atraktivnim i poticajnim. Naznake pedofilije («Bojnik i malena»), travestija («Neki to vole vruće»), društveno licemjerje i karijerizam («Apartman»), okrutnost i surovost novinarske profesije («Naslovna stranica») i razorna kritika holivudskog star-sistema («Bulevar sumraka») subverzivni su žalci kojima Wilder, neke umotavši u celofan neobvezne, ležerne komedije, vrlo uspješno podbada velika studija i razotkriva javni (ne)moral. Na prvi pogled ironik i cinik, Wilder je u biti vrlo human i topao empatičar, melankolični altruist koji svoj pesimistični svjetonazor zakriva ubojitim humorom i nerijetko oštrim jezikom.
«Bulevar sumraka», posljednja majstorova suradnja sa scenaristom Charlesom Brackettom, savršena je ilustracija za sve navedeno. Priča o bizarnom odnosu ocvale dive i beskrupuloznog pisca trivijalnih fulmskih sižeja slojevita je karakterna studija u kojoj su portreti protagonista, redom životnih gubitnika, prikazani iznimno detaljno i uvjerljivo. Zaboravljena zvijezda nijemih filmova i propali scenarist (žigolo koji će u ključnom trenutku materijalno pretpostaviti emotivnom), mlada čitačica scenarija Betty i glumičin bivši suprug, a sad sluga i vozač Max, kutevi su svojevrsnog životno-ljubavnog četverokuta, krhke kontrukcije koja će se, pod teretom emocija i moralnih dvojbi, srušiti poput kule od karata i dovesti do zločina. Ta je konstrukcija sazdana od laži i dvoličnosti (poslovno-ljubavni odnos Norme i Joea, Maxovo autorstvo navodnih pisama obožavatelja), od tlapnji i samozavaravanja (Normina nada u veličanstveni povratak na scenu, Joeova vjera u atonomnost vlastitih odluka i mogućnost odlaska), no sve se postupno razotkriva kao mreža velikih, bolnih obmana, neuspješnih pokušaja zaustavljanja vremena i kupovanja mladosti i ljubavi, kao imitacija imaginarnog života «na visokoj nozi».
Antologijski prizori nižu se od samog početka. Sekvenca u kojoj nas narator, čiji leš pluta u bazenu, uvodi u zbivanja, iznimno sugestivno stvara tjeskobni, zapravo noireovski ugođaj koji će, fotografijom tamnih tonova i mračnim, gotičkim interijerima, ali i ciničnim Joeovim komentarima, film zadržati do kraja. Joeov zlatni kavez, iz kojeg je pokušaj bijega nemoguć, prikazan je precizno komponiranim kadrovima kičem pretrpanih prostorija vile, zdanja čija vrata, iz sigurnosnih razloga, nemaju kvake, a čija je jedna prostorija, namijenjena održavanju privida nekadašnje slave, pretvorena u plesnu dvoranu. Ptičja perspektiva prizora u kojem Norma i Joe, uz pratnju unajmljenog sastava, sami plešu na sredini podija, nasjplastičnije dočarava osamljenost i očaj protagonista.
Tuga i sjeta opipljive su u gotovo svakom kadru, a osobito su dirljive dvije sekvence: ona u kojoj Norma i Joe gledaju «Kraljicu Kelly» prilikom čega Norma izvodi karakteristične filmske kretnje i izgovara rečenice «Bili smo nijemi, ali smo imali lica. Današnji glumci nemaju lica.», i završna u kojoj Norma, uvjerena da je na filmskom setu, stepenicama silazi u susret policiji i novinarima izgovarajući «Spremna sam za moj krupni plan, gospodine De Mille», koja sugerira da se život nad njom sažalio u posljednjim «glamuroznim» trenucima. Ulomci, pak, partije pokera u kojoj sudjeluju legende nijemog filma Buster Keaton i H.B. Warner (koje Joe posprdno naziva «voštanim figurama») i Normina susreta sa Cecilom B. De Milleom na setu «Samsona i Dalile» u Paramountovim studijima, ironični su, gorki podsjetnik na odnos suvremenosti prema klasici, na nemarnost i bezobzirnost koje su danas dovedene do grotesknih razmjera.
Podjela uloga dodatno omogućuje iščitavanje filma na više razina. Normu glumi Gloria Swanson, stvarna heroina nijemog filma, a njenog slugu i bivšeg supruga Erich Von Stroheim, legedarni redatelj «Pohlepe», ali i spomenute «Kraljice Kelly», filma koji je upropastio Glorijinu karijeru. Njihov čudan odnos međusobne privrženosti i ovisnosti daje posebni, tragično-groteskni prizvuk cjelini i omogućuje dubinski sagledavanje života dvoje nesretnih, izgubljenih ljudi. «Bulevarom sumraka» Wilder učinkovito demonstrira sposobnost poentiranja gorkim, sardoničnim humorom, humorom s figom u džepu koji gledateljima ledi osmijeh na licu. Teško je i zamisliti isti film koji bi nosili Montgomery Clift i Paula Negri (jedna od prvotnih kombinacija podjele uloga) jer su Holden i Swansonica jednostavno neodoljivi. Njemu je ovo bio prekretnički film u prilično zamrloj karijeri (nastupit će i u tematski sličnoj Wilderovoj «Fedori», ali u ulozi producenta), a njoj doslovce labuđi pjev.
Wilder je svojedobno želio režirati «Schindlerovu listu», no Spilberg mu nije htio ustupiti autorska prava. Njegov naknadni komentar da bi on taj posao napravio bolje autor ovog teksta u potpunosti supotpisuje. Jer, parafrazirajući znamenitu Norminu rečenicu «Ja sam još uvijek velika, a filmovi su postali mali» isto se, s punim pravom, može kazati i za Billeyevu autorsku veličinu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/03/2012 : 20:36:58
|
Južnjačka utjeha (Southern Comfort), r. Walter Hill, SAD / Švicarska / Velika Britanija, 1981.
Krenuvši 1978. godine na vojnu vježbu u močvare Louisiane, skupina pripadnika Nacionalne garde ubrzo shvaća da se u nepristupačnom području ne uspijevaju snaći. Nakon što odluče posuditi nekoliko čamaca trapera Cajuna, jedan vojnik iz šale prema njima ispali rafal manevarskog streljiva. Kad Cajuni ubrzo odgovore s nekoliko bojevih hitaca i ustrijele njihovog zapovjednika, nepripremljeni i razjedinjeni vojnici nađu se u smrtonosnoj zamci, okruženi neistraženom prirodom i zamkama domorodaca koji na njih vrebaju gotovo stopljeni s okolinom.
Kad je 1980. godine snimio «Južnjačku utjehu», Walter Hill je već bio izuzetno cijenjeno redateljsko ime, filmaš koji je u svom autorskom portfelju imao izvrstan film potjere «Vozač», kultne «Ratnike podzemlja» i odličan vestern «Jahači na duge staze». Jedna od perjanica «novog Hollywooda», Hill je (uz Johna Carpentera) bio podjednako štovan od tvrdokornih žanrovaca kao i od zagovornika autorskog filma, a o njemu je koju riječ želio prozboriti svaki imalo ambiciozniji filmofil i ljepoduh koji je držao do sebe. Sasvim razumljivo, jer Hill, dosljedni nastavljač baštine klasičnog Hollywooda oličenog u djelima Johna Forda i Howarda Hawksa, i pobornik tradicionalnih (nerijetko i konzervativnih) vrijednosti, tada se nalazio na kreativnom vrhuncu, i činilo se da je sve čega se dotakne (produkcija Scottova «Aliena» 1979.) neminovno osuđeno na uspjeh.
Premda će godinu dana nakon «Južnjačke utjehe» snimiti humorni akcijski triler «48 sati», svoj posljednji uistinu značajan film, dobar dio kritičara (među koje se neskromno ubraja i nižepotpisani) najboljim Hillovim djelom drži upravo priču o tragičnoj vojnoj vježbi pripadnika Nacionalne garde u močvarama Louisiane.
Hillov film je alegorija na vijetnamski rat, prikazom dubinskog nerazumijevanja «urbane» i «ruralne» Amerike tematski srodna Boormanovu «Oslobađanju» i Hopperovom «Teksaškom masakru motornom pilom». Antijunaci «Južnjačke utjehe» karakterno su međusobno potpuno različiti pojedinci koje izvanjska opasnost prisiljava na zajedničko djelovanje. Od samog početka, međutim, gledateljima a i samim protagonistima postaje jasno da je njihovo deklarativno zajedništvo mrtvo slovo na papiru, te da razjedinjenim vojnicima podjednaku opasnost predstavljaju izrazito neprijateljski raspoloženi Cajuni kao i njihova međusobna nesloga, neorganiziranost i nedostatak vojničke stege.
Protagonisti «Južnjačke utjehe» hodajući su klišeji i svojevrsna umanjena slika američkog društva, u čijim se međusobnim odnosima i sukobima ogledaju šire socijalne napetosti i traume. Dok su sporedni likovi manje ili više slikoviti predstavnici određenih društvenih (klasnih) skupina (urbani neodgovorni mladi crnac, neozbiljni Hispanoamerikanac čija nepromišljenost pokreće zbivanja, priglupi «redneck» sklon iracionalnim postupcima koji se u kritičnoj situaciji okreće Bogu, bezlični birokrat kojem nedostaje autoriteta i koji slijepo vjeruje u pravila službe,...), središnji su karakteri dvojica urbanih momaka, bistri i inteligentni osobenjaci s urednim građanskim egzistencijama i zanimanjima, ljudi koji se, prepoznavši uzajamne sličnosti, od samog početka oslanjaju jedan na drugog i namjerno drže podalje od ostatka skupine. No i oni se međusobno razlikuju, jer dok je Hardin (Powers Boothe) pomalo egocentrični i narcisoidni «salonski» (nekad bi se reklo odnarođeni) intelektualac koji se prema drugima odnosi nadmeno i s omalovažavanjem, i koji će naposlijetku dizanjem ruke na suborca počiniti «ratni» zločin, Spencer (Keith Carradine) naginje dekadenciji, u uvodnom dijelu zatomljuje svoju osobnost, pokušava se prilagoditi grupi i simbolizira tzv. «zdravu inteligenciju» koja će u kriznim trenucima, kad stvari izmaknu kontroli, nenametljivo i gotovo protiv svoje volje preuzeti zapovijedanje skupinom.
Prijeteće Cajune, domoroce koje od ostatka Amerike dijeli nepremostiva jezična i civilizacijska barijera, Hill i suscenaristi David Giler i Michael Kane istovremeno profiliraju kao nemilosrdne ubojice koji u osnovi bezrazložno eliminiraju jednog po jednog vojnika, ali i kao razmjerno simpatične ljude (osobito u maestralno režiranoj završnici) koji, njegujući tradiciju i rituale, svoju zajednicu i način života štite od agresije. Čitamo li film kao metaforu rata u Vijetnamu, upravo činjenica da vojnici gotovo isključivo posjeduju manevarsko streljivo dovoljno govori o njihovoj impotentnosti i predestiniranosti na tragičan kraj.
Fascinira vještina kojom Hill režira i montira završno poglavlje filma, obračun Spencera i Hardina, posljednjih preživjelih vojnika, s njihovim progoniteljima. Zavodeći gledatelja nizanjem dvosmislenih indicija i pogrešnih tragova (pripremanje pušaka, noževa i vješala za klanje i tranširanje svinja), Hill izuzetno sugestivno, efektnom izmjenom planova i uz pomoć dojmljive folk glazbe Rya Coodera, gradira tenziju i stvara pozornicu za završni obračun, istodobno sugerirajući da dvojica (čini se također posljednjih preživjelih) lovaca iz močvare, kao i tijekom filma zarobljeni jednoruki traper (Brion James), ipak nisu tipični predstavnici zajednice Cajuna. Štoviše, iz scene plesa Spencera i atraktivne cajunske djevojke, lako je zaključiti da bi uz nešto dobre volje i razumijevanja prema drugom i drugačijem, Amerikanci i Cajuni mogli pronaći zajednički jezik. Problem je, međutim, što američke vlasti (a tako je i danas, punih 25 godina nakon nastanka filma), kao glavni argument u svim pregovorima uvijek ističu vojnu silu, makar pritom prijetili i praznim puškama.
Poslije sparivanja Eddieja Murphyja i Nicka Noltea u «48 sati» Hillova je redateljska zvijezda počela gasnuti, da bi se nakon solidnih, no ne osobito značajnih filmova «Vatrene ulice», «Teksaški graničar» i «Crveno usijanje», Walter tijekom 90-ih odličnim «Geronimom», donekle podcijenjenim «Divljim Billom» i bezličnim «Posljednjim preživjelim», tek korektnom preradom Kurosawine «Tjelesne straže», Clintu Eastwoodu pridružio u čuvanju tradicije vesterna, najameričkijeg filmskog žanra. Unatoč neuspjesima njegovih prethodnih djela «Supernova» (realizirao veći dio filma koji su naknadno premontirali Francis Ford Coppola i Jack Sholder) i zatvorske krimi drame «Nepobjedivi», nagrada Emmy osvojena 2004. godine za režiju prve epizode izvrsne vestern serije «Deadwood», daje nadu da u Hillovoj redateljskoj svijeći još uvijek ima ulja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/03/2012 : 20:44:29
|
Piknik na Hanging Rocku (Picnic at Hanging Rock), r. Peter Weir, Australija, 1975.
Na Valentinovo 1900. godine skupina učenica djevojačke škole Appleyard iz Novog Južnog Walesa u Australiji odlazi, u pratnji dviju učiteljica, na piknik pod obližnju vulkansku stijenu Hanging Rock. Tijekom dana pet djevojaka se odvaja i polako penje prema vrhu stijene. Prekrasan odmor u prirodi prekinut će nestanak četiriju djevojaka i jedne učiteljice.
«Piknik na Hanging Rocku» Petera Weira prvi je veliki film suvremene australske kinematografije, naslov nakon kojeg će uslijediti «Krotitelj Morant» Brucea Beresforda i «Pobješnjeli Max» Georgea Millera, djela koja će australske filmaše predstaviti u najboljem svjetlu i širom im otvoriti vrata Hollywooda. Riječ je o četvrtom Weirovom filmu (trećem dugometražnom) koji se temelji na istoimenom romanu australske spisateljice Joan Lindsay objavljenom 1967. godine. Iako je autorica tvrdila da se zbivanja opisana u knjizi temelje na stvarnom događaju, naknadna istraživanja nisu potvrdila istinost te tvrdnje. Dokumenti i novinski članci iz onog doba ne bilježe nikakav sličan događaj, a sporan je i datum naveden u filmu jer 14. 2. 1900. godine nije bila subota. Dodamo li tome da su izdavači iz prvog izdanja romana namjerno izbacili završno poglavlje koje sve razjašnjava, kao i da to posljednje poglavlje, naknadno objavljeno tek 1987. godine, nestanak djevojaka objašnjava nadnaravnim silama i posjetom izvanzemaljaca, opravdanim se čini posumnjati u vjerodostojnost čitave priče. No to u svakom slučaju nimalo ne umanjuje vrijednost Weirova filma, izuzetno tjeskobne drame o senzibilnim djevojkama uhvaćenim u žrvanj represivnog školskog sustava i strogog puritanskog odgoja.
Od samog svog početka «Piknik na Hanging Rocku» se nameće kao jedinstveno filmofilsko iskustvo dojmljive ugođajnosti koje s lakoćom, gotovo hipnotički osvaja gledatelja. Dok prati djevojke na putu do vulkanske stijene, kamera Russella Boyda potpomognuta glazbom Brucea Smeatona gledatelja nizom detalja suptilno uvlači u nadrealnu priču sugestivne atmosferičnosti. Magličasta, snolika Boydova fotografija detaljno prikazuje (istražuje) Hanging Rock, njegovo raslinje i životinje koje na njemu obitavaju (ptice, zmije, guštere) pri čemu nam se čini kao da neke stijene imaju oblik ljudskog lica koje promatra posjetitelja. Tjeskobu dodatno pojačavaju prijeteća grmljavina, jata uznemirenih papiga i fijuk vjetra oko stijene, pojave koje nagoviještaju buduće događaje. Od pet djevojaka koje kao začarane kreću prema vrhu, vrišteći se vraća samo jedna, infantilna i bučna Edith, a gledatelju čudno ponašanje učenica i učiteljice McCraw i njihov tajanstveni nestanak ostaju zauvijek tajnom, čak i nakon što poslije tjedan dana jedna djevojka bude pronađena živa. No nestanak djevojaka poput katalizatora djeluje na zbivanja u školi. Roditelji vrlo brzo počinju ispisivati djevojke iz škole, a ravnateljica gospođa Appleyard (pojavom i karakterom prispodobiva nekom liku iz Bergmanovog remek-djela «Fanny i Alexander») poseže za čašicom i vlastitu nemoć i frustraciju iskaljuje na siročetu Sari, jedinoj učenici koja nije bila na izletu, i na osjećajnoj domarki Minnie, ženi koja voli djevojke i želi im pomoći. Sara će naposljetku, kad sazna da mora napustiti školu, izlaz potražiti u samoubojstvu, a mjesec i pol dana nakon Valentinova podno Hanging Rocka će biti pronađeno i mrtvo tijelo gospođe Appleyard.
Sve se žene Weirova filma žele, makar i nesvjesno, osloboditi stega viktorijanskog društva, njegovog licemjernog puritanizma i lažnog morala. Eterične djevojke i učiteljica McCraw simboličnu slobodu stječu nestankom u neistraženoj prirodi, a njihova kolegica Sara i ravnateljica Appleyard pronalaze je u smrti. Pritom djevojke i učiteljica odbacivanjem odjeće pri usponu na Hanging Rock simbolički oslobađaju i potisnutu seksualnost. Kada se Irma, djevojka pronađana na stijeni poslije tjedan dana, pri odlasku iz škole oprašta s kolegicama odjevena u crvenu pelerinu (simbol gubitka nevinosti), ona odjećom otvoreno sugerira što se na Hanging Rocku dogodilo. No Weir sasvim promišljeno ne nudi nikakva konkretna objašnjenja već prepušta gledatelju da iz viđenog i naslućenog sam donese zaključke.
«Piknik na Hanging Rocku» tematski donekle podsjeća na «Avanturu» Michelangela Antonionija, film u kojem mlada djevojka na sličan način nestaje na malom talijanskom otoku da više nikad ne bi bila pronađena. Ali dok Antonionija zanima prvenstveno egzistencijalna drama pojedinca, Weir pojedinačne probleme koristi za oslikavanje mračnog naličja jednog represivnog društva, što čini iznimno učinkovito i vrlo poetično (elegično).
Weir tvrdi da je bio izuzetno zahtjevan posao stvoriti sanjivo, halucinantno ozračje cjeline zahvaljujući kojem bi gledatelj zaboravio na stvarne činjenice i filmsko vrijeme. No u tome je u potpunosti uspio, ponajprije zahvaljujući briljantnoj fotografiji Russella Boyda (s kojim će kasnije surađivati i na «Galipolju») i vrlo dojmljivoj glazbenoj podlozi u kojoj ruku pod ruku idu nenametljiva glazba Brucea Smeatona s Vivaldijevim «Ljetom» iz «Četiri godišnja doba» i s prekrasnom melodijom «Panove frule» Gheorghea Zampfia. Vrijeme u filmu, poput pravog ljetnog vremena, kao da stoji, a toplinu i ljetnu sparinu gotovo da možete osjetiti na vlastitom licu.
Peter Weir je redatelj u čijim je filmovima moguće razlučiti dvije temeljne autorske preokupacije: bavljenje naizgled nepremostivim kulturološkim razlikama («Svjedok», «Godina opasnog življenja», «Zelena karta») i analiza ponašanja racionalnog u susretu s iracionalnim, nadnaravnim («Posljednji val», «Fearless»). «Piknik na Hanging Rocku» spada, naravno, u drugu skupinu i jedan je od najboljih Weirovih filmova. Aboridžini su, navodno, smatrali da je Hanging Rock živo biće koje povremeno jede ljude. Ako tome i jest tako, ne dajte se preplašiti i uživajte u ovom izvrsnom filmu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 25/03/2012 : 18:14:17
|
| Južnjačka utjeha mi je solidan film.oduševia san se kad san ga prvi put gleda |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 25/03/2012 : 19:49:32
|
quote:
Originally posted by lwood
Južnjačka utjeha mi je solidan film.oduševia san se kad san ga prvi put gleda
"Warriorsi u džungli"...isti autor, teško da je moglo biti loše!
Sea Hawks 3/4
ako ste željeni avurističkih filmova o pomorskim intrgama ranog novog vijeka, ponajvečih pomorskih europskih sila pogledajte ovaj rad M. Curtiza (mađarskog redatelja koji nakon pada Monarhije odlazi iz rodne Budimpešte u Beč a potom u Hollywood kod Jacka Warnera, gdje nastavlja sa snimanjem epskih filmova....a najpoznatij kao režiser legendarne Casablance! Inače, snimale je u mladosti i kod nas, u starom gradu....."1918. Curtiz je u Dubrovniku režirao film Dama sa suncokretom, prema istoimenoj drami Iva Vojnovića."!
izvori:
HFLJ, star par godina i wiki.org |
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
Edited by - dosada on 25/03/2012 19:50:26 |
|
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4313 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 26/03/2012 : 09:52:22
|
| @ dosada i Johnny Difool : Ajde napišite recenziju ili barem kraći osvrt na Deer huntera. Molim lijepo ako nije problem |
Bok, kako si.
|
Edited by - Cromwell on 26/03/2012 09:53:09 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/03/2012 : 11:56:05
|
Sorry, ali zar bih ja kao afirmirani filmski kritičar čiji su tekstovi dostupni ovdje na forumu ali i na netu, morao snage odmjeravati s nekim tko tvrdi da "piskara" ali za ogled posta tuđi tekst, tko tak vrlo slab tekst hvali i tko pismenost ne smatra bitnom. Ovo što ja radim svakako nije piskaranje nego formalno umjetnost (hebi ga, član sam Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika), makar osobno to ne smatram ničim naročitim. Naposljetku samo radim svoj posao najbolje što mogu.
Ipak, kad uhvatim malo vremena napisat ću duži tekst o Lovcu, koji mi je jedan od najdražih filmova općenito. Trenutno sam u gadnoj vremenskoj stisci jer rokovi pritišću sa svih strana. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/03/2012 : 12:10:38
|
U međuvremenu, u kinima je vrlo slab Eastwoodov J. Edgar, pa evo teksta većim dijelom o redatelju a manjim o filmu...
U ne tako davnom novinskom intervjuu odgovarajući na pitanje kako to da je kao glumac kojeg su proslavile uloge grubog Prljavog Harryja i šutljivog Leoneova revolveraša Bezimenog, tijekom svoje redateljske karijere pokazao naglašenu sklonost mekšim i uvjetno rečeno „ženskim“ temama, Clint Eastwood je duhovito no bez imalo ironije odgovorio „Ja sam feminist, ali to nitko ne razumije“. Odlučivši detaljnije obrazložiti svoje riječi, dometnuo je da su mu spomenute kultne uloge na početku karijere osigurale mirnu egzistenciju i zvjezdani status, ali i o njemu stvorile pojednostavnjenu i prilično pogrešnu predodžbu arogantnog, tvrdog, beskompromisnog i nasilju sklonog momka lakog na okidaču. Jer, uvjereni republikanac Clinton Eastwood Jr. sve je samo ne to. U privatnom životu on je vegetarijanac koji otvoreno osuđuje i prezire svako nasilje, i kojem nije bilo nimalo ugodno kad ga je glasovita kritičarka Pauline Kael zbog role Prljavog Harryja proglasila fašistom. Imagea desničarske ikone Eastwood se nije uspio osloboditi ni sjedanjem u redateljski stolac. U sasvim pristojno režiranim i žanrovski korektnim no dometom ograničenim naslovima iz 1970-ih, primjerice filmovima Jeza u noći, Kazna na planini Eiger i Veliki izazov, Eastwood se doimao kao solidan ali ne osobito zanimljiv redatelj, da bi jasne naznake njegovog autorskog potencijala postale razvidne u alegorijskim vesternima Nepoznati zaštitnik i Odmetnik Josey Wales. Ipak, tek će efektne posvete antologijskom vesternu Shane i legendarnom nezavisnjaku Johnu Hustonu filmovima Blijedi jahač i Bijeli lovac, crno srce skrenuti znatniju pozornost na Eastwooda redatelja. Blijedi jahač je jedan od najboljih i žanrovski najčišćih njegovih vesterna, stilski i tematski uspjela posveta klasičnim ostvarenjima žanra koja se odlikuje sugestivnim ozračjem i vizualnom impresivnošću.
Nakon što je nagrađivanom biografskom glazbenom dramom Bird ponudio intrigantnu i vrlo uspjelu sliku kompleksne osobnosti glasovitog Charlieja „Birda“ Parkera, najvećeg saksofonista svih vremena i jednog od najutjecajnijih glazbenika 20. stoljeća, Eastwood je snimio antologijski revizionistički vestern Nepomirljivi. Neosporno jedan od najznačajnijih filmova posljednjih desetljeća fascinantna je epska moralka biblijskih konotacija o demonu osvete koji mučen samoćom i životnom gorčinom, te s ne osobito uvjerljivim etičkim opravdanjem kreće u brutalni obračun sa sadističkim šerifom. Malo je tko u vrijeme premijere mogao slutiti da film koji je donekle revitalizirao najameričkiji žanr i Geneu Hackmanu donio drugog Oscara, predstavlja tek početak dugog i vrlo plodnog razdoblja redateljeve autorske zrelosti.
Kao učenik Dona Siegela i Sergia Leonea, Eastwood je od njih baštinio jasan autorski svjetonazor te konzistentan i prepoznatljiv redateljski stil. Tijekom karijere se okušavši i kao producent, shvatio je važnost ekonomične režije i precizne naracije, te uz izraženu sklonost određenim temama i karakterima protagonista razvio i osebujan autorski prosede. Premda je svojedobno izjavio da svaki novi film od redatelja zahtijeva zaseban stilski pristup, te da ne vjeruje da ga kao filmaša krasi stilska konzistentnost, Eastwood je djelima uvjerljivo demantirao svoje riječi. Svako njegovo ostvarenje obilježava promišljena vizualnost kojom stvara određeni, manje ili više sugestivan ugođaj, kojem doprinose i duge vožnje kamere, povremeno korištenje kamere iz ruke kao i uporaba ptičje perspektive te blizih i krupnih planova. Svime navedenim, pa čak i ponekim odveć grubo odrezanim kadrom, pojačavaju se željene dramske i emotivne tenzije, a upravo je emotivnost, uz sklonost humoru i autoironiji, ono čime nas je redatelj Eastwood ugodno iznenadio tijekom protekla nepuna dva desetljeća. Točnije, od izvrsne romantične drame Mostovi okruga Madison, iznimno uspjele adaptacije bestseler romana Roberta Jamesa Wallera i možda ultimativnog filmskog „ljubića“. U osnovi prozaičnu i donekle mediokritetsku Wallerovu priču Eastwood podiže na razinu dojmljive, razoružavajuće emotivne, snažne i vrlo atmosferične romantične melodrame veće od života, uz svoje redateljsko umijeće opravdano se oslanjajući i na fascinantnu glumačku interpretaciju sjajne Meryl Streep.
Tijekom slijedećih godina Eastwood će se okušati u nizu više ili manje uspjelih ekranizacija književnih bestselera, da bi se nakon primjetne kreativne stagnacije iz druge polovice 90-ih i na početku novog stoljeća u punu redateljsku formu vratio 2003. godine izvrsnom adaptacijom romana Mistična rijeka Dennisa Lehanea. Fascinira način na koji Eastwood od samog početka gradi vrlo sugestivno turobno ozračje opipljive tragike, koje gledatelja vezuje uz stvarne likove bogate intime za čije postupke u svakom trenutku ima razumijevanja, makar se radilo i o ubojstvu. Najuspjelije Eastwoodovo recentno ostvarenje još uvijek je sjajna egzistencijalna sportska drama Djevojka od milijun dolara, adaptacija istoimene kratke priče Francisa Xaviera Toolea. Redateljev svijet i ovdje nastavaju senzibilni gubitnici, nesigurni i razočarani pojedinci koji jedno u drugom makar privremeno pokušavaju pronaći oslonac i utjehu. Clint je u liku starog boksačkog trenera Frankieja Dunna objedinio osobine koje odlikuju protagoniste većine njegovih najboljih filmova, kao što su stoicizam, otuđenost od djece i odabir samoizolacije, profesionalna nerealiziranost, neprihvaćanje vjerskih dogmi itd., da bi starog boksača, nakon što je u djevojci Maggie Fitzgerald pronašao svojevrsnu zamjensku kći, na koncu odveo presudni korak naprijed i natjerao na ubojstvo, odnosno posredno čedomorstvo. U tom se smislu urbana krimi-drama Gran Torino u nekim segmentima primjetno naslanja na Djevojku..., osobito u rubno grotesknom i karikaturalnom profiliranju središnjeg protagonista, zajedljivog, ciničnog i grubog starca Walta Kowalskog koji će donekle ironično iako podrijetlom Poljak kao „posljednji Amerikanac“ u četvrti taj mikrokozmos američkog „melting pota“ žrtvovanjem samog sebe očistiti od kriminalaca. Tim činom Walt Ameriku posredno iskupljuje zbog zločina u Koreji i Vijetnamu te društvenu savjest čisti od rasizma, no stvaranje boljeg društva paradoksalno ali vrlo znakovito biva plaćeno konačnim zatiranjem amerikanizma i gubitkom identiteta.
U kontekstu svega navedenog Eastwoodov posljednji film, biografska drama J. Edgar za naslovnu ulogu u kojoj je neuvjerljivi Leonardo DiCaprio nezasluženo nominiran za Zlatni globus, veliki je kvalitativni korak unatrag. Redatelj kao da je odveć fasciniran kontroverznim likom i problematičnim djelom izuzetno opasnog gotovo polustoljetnog ravnatelja FBI-ja čiji su ormari bili puni kostura, pa je film o njemu previše statično i bezidejno režirana, troma i iscrpljujuća kronika stjecanja moći enigmatičnog egomanijaka koji je Ameriku desetljećima terorizirao tragikomičnim shvaćanjem domoljublja i napuhavanjem straha od komunizma. Teško je nabrojiti sve slabosti J. Edgara, od trivijalnog prikaza Edipovim kompleksom obilježenog protagonistova odnosa s naglašeno dominantnom i posesivnom majkom u sigurnoj izvedbi Judi Dench, preko traljavo i neuvjerljivo predočene njegove sklonosti travestiji i nikad do kraja realizirane gay-veze s Clydeom Tolsonom (sasvim blijedi Armie Hammer koji u završnici pučkoškolski melodramatično rida nad tijelom pokojnika), do neobjašnjenog preskakanja četvrt stoljeća Hooverova „drmanja“ Amerikom, točnije od 1937. do početka 60-ih, uključujući koegzistenciju sa zloglasnim senatorom Machartyjem, progone holivudskih zvijezda itd. Manama tu nije kraj, jer potencijalno vrlo zanimljiv lik Hooverove do smrti odane tajnice Helen Gandy (suzdržana Naomi Watts) ostaje nerazrađen i sasvim papirnat, a isto vrijedi za doslovce sve likove osim donekle majke. Od slabe je koristi atmosferična fotografija Toma Sterna kad oči bodu vrlo loše izvedene staračke maske, osobito Clydeova s posve nepokretnim natečenim licem, baš kao i beskrvnost i patetičnost cjeline čiji scenarij koji potpisuje oskarovac Dustin Lance Black (Milk) odabrane biografske detalje slaže bez ikakve narativne koherentnosti i suvislosti. Filmu J. Edgar nedostaje hrabrosti, strasti, energije i provokativnosti, što ga čini jednim od najslabijih Eastwoodovih redateljskih ostvarenja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/03/2012 : 14:38:01
|
| Postoji topic za trailere filomova, ne stavljaju se ovdje! |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 26/03/2012 : 15:50:01
|
quote:
Originally posted by Cromwell
@ dosada i Johnny Difool : Ajde napišite recenziju ili barem kraći osvrt na Deer huntera. Molim lijepo ako nije problem
kad se dočepam jednog dobrog izdanja onda mogu o njemu...nisam baš talentiran za neke samostalnije recenzije filma. Kad pišem pišem o izdanjima pa nabacam neke podatke i o samom filmu, koje obično moreš čut na komentaru filma (imam vremena u potpunosti uživati o filmovima koje volim pa ih gledam s komentaram filmskih povjesničara koji nude pregršt zanimljivosti ili samih režisera) ili pročitati u knjižicama koje dolaze u kolekcionarskim izdanjima....
Inače, pogodil si baš film koji nemam na BD-u, a želja mi je ugrabiti Studio Canalovo izdanje s obzirom da je riječ o fenomenalnom filmu! A Cimno je za mene neponovljiv redatelj.... |
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
Edited by - dosada on 26/03/2012 15:54:29 |
|
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4313 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 26/03/2012 : 16:09:55
|
@dosada i Johnny
Ne ne krivo ste me shvatili obojica. Nije mi namjera naložiti frku nego me čisto zanima vaš stav o filmu, budući da ste najaktivniji u ovom podforumu. Ja sam ga tek nedavno prvi put pogledao i ostavio mi je dojam užasno precjenjenog naslova. Ali ok, kad bude -bude
|
Bok, kako si.
|
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 26/03/2012 : 16:19:45
|
quote:
Originally posted by dosada
..... s obzirom da je riječ o fenomenalnom filmu! A Cimno je za mene neponovljiv redatelj....
da se ponovim onda ;)
a stav o poanti filma......iznimno poštujem filmove koji nose ovakvu poruku, poruku potrebe tolerancije jer i mirnog pacifistu strahote sukoba dovode do ludila i pogubnih posljedica (: |
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 26/03/2012 : 23:19:34
|
quote:
Originally posted by Cromwell
Da, kužim na kaj misliš. Meni je isto zasmetala ta nedorečenost a možda su tome pripomogla i velika očekivanja. Kakgod, ne mislim da je nedorečenost loša ali bi se ipak trebala nadomjestit s nečim drugim. Znam da je klišej uzimat Kubricka kao mjerilo ali eto on takve scene uvijek nafila sa nekim posebnim osvjetljenjem/muzikom/kutevima kamere. Ak me shvaćaš kaj mislim reć... Al ok, valjda bum mu dao još koju šansu...
moreme o filmu i tu...
nadomještena je "nedorečenost" stvarno dobrom fotografijom Vilmosa Zsigmonda, kako nije!? Pa na čemu/u kom formatu si gledal film? |
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
|
|
|
radulovic marko
Senior Member
Saint Vincent and Grenadi
2826 Posts
Member since 14/02/2009 |
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4313 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 27/03/2012 : 15:02:43
|
quote:
Originally posted by dosada
quote:
Originally posted by Cromwell
Da, kužim na kaj misliš. Meni je isto zasmetala ta nedorečenost a možda su tome pripomogla i velika očekivanja. Kakgod, ne mislim da je nedorečenost loša ali bi se ipak trebala nadomjestit s nečim drugim. Znam da je klišej uzimat Kubricka kao mjerilo ali eto on takve scene uvijek nafila sa nekim posebnim osvjetljenjem/muzikom/kutevima kamere. Ak me shvaćaš kaj mislim reć... Al ok, valjda bum mu dao još koju šansu...
moreme o filmu i tu...
nadomještena je "nedorečenost" stvarno dobrom fotografijom Vilmosa Zsigmonda, kako nije!? Pa na čemu/u kom formatu si gledal film?
Malo sim malo tam, konfuzno je ovak. U divix-u. Ak misliš na one scene na planini tu se slažem. |
Bok, kako si.
|
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 28/03/2012 : 10:39:04
|
a male je ;)
da, šteta...vjerojatno i na ne vec monitoru/tv ekranu od 19 inča (isprike ako je bilo na vecem ;)). "Lovac" bi se trebal pogledati u dobroj rezolucije i na ekranu/platnu barem 40+ inča da bi se doživelo njegovu puno vrijednost! Često ljudi dobiju krivi dojam o tim epskim naslovima jer ih se ne gleda u nekim minimalnim uvjetim potrebnim za takva djela. Uvijek me razljuti kad netko popljuje Viskontijevog "Geparda" a pogleda da gu srezanog (HRT ga redovito pušta u omjeru 4:3, a film snimljen u omjeru širem i od 16:9...snimljen je u 21:9 i onda u slućaju HRT gubite preko 50% slike) i manjem telkaču (: |
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
|
|
|
jang
Advanced Member
Slovenia
10970 Posts
Member since 01/11/2002 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 28/03/2012 : 11:39:31
|
quote:
Originally posted by jang
pogledao Paradu... obavezno za Globinja i navijače Hajduka :)
 |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
paro
stripovi.com suradnik
Croatia
8582 Posts
Member since 30/03/2005 |
Posted - 28/03/2012 : 11:51:36
|
Pogledao preksinoć The Rum Diary.
Ne znam uopće koju bi ocjenu dao, na momente mi je film dosadan, na momente odličan. |
There he goes. One of God's own prototypes. A high-powered mutant of some kind never even considered for mass production. Too weird to live, and too rare to die.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 28/03/2012 : 12:05:46
|
@ paro
Na stranici 149 sam postao svoj tekst o filmu, pa me zanima u kojim detaljima se slažeš, a u kojima ne s mojim mišljenjem? |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
