| Author |
 Topic  |
|
fler
Senior Member
Croatia
2041 Posts
Member since 21/10/2003 |
 Posted - 04/04/2012 : 11:27:46
|
quote:
Originally posted by Darth Ivan
hahahaha kak Bitorajac izgleda s kosom XD
čuo sam od frendova da je dosta dobar film, al ga nisam gledao.
Nisam ga ni ja (još) pogledao, no smiješno mi je bilo pročitati prije par dana kako je Schmidt završio u jednoj od ZG bolnica pa su ga doktori sprdali u stilu "Nek vas Bitorajac operira" :) |
Split your lungs with Blood and Thunder
|
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/04/2012 : 09:38:39
|
U stvarnosti je proživio scenu identičnu onoj u filmu, kad su ga na kolicima vozili na operaciju, a on već pod djelovanjem narkoze gleda plafon hodnika pa se počinje gubiti i više nije sposoban razlikovati stvarnost od filma.  |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Zagor12
Advanced Member
 - kopija.jpg)
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
Posted - 05/04/2012 : 18:25:27
|
Jučer pogledao drugi put film Menace II Society (Opasni po društvo). Pošto volim rap i crnačku kulturu odvažio sam se na gledanje ovog filma o kojemu sam pročitao samo najbolje. I film je zaista brutalan- i brutalno dobar, i nasilan i vulgaran (preko 300 psovki u 97 minuta filma), no čini mi se jako realan i ima mnogo skrivenih poruka. Kao što u jednoj kritici kažu- nit počinje sretno, nit završava. Počinje ubojstvom korejskog bračnog para u trgovini a završava ubojstvom glavnog lika. Gluma u filmu je na razini, naslovna uloga koju je tumačio tada mladi (film je izašao 1993.) Tyrin Turner je zapravo mogla biti i bolje izvedena, brljao je oko nekih riječi ali na kraju je ispalo korektno. Mladić se više i nije pojavljivao u filmovima. Onaj koji rastura je Larenz Tate kao O-Dog. Njega sam stavio na avatar samo zato jer sam oduševljen performansom glumca, a ne likom (tip je odvratan, zamislite si teen-verziju Krpe iz Metastaza samo još stoput goru). Imao je 17 godina kada je film izašao i odglumio ga je odlično. Ostale uloge su vrlo dobre, MC Eiht, Vonte Sweet, Jada Pinkett, Clifton Powell, Arnold Johnson, Glenn Plummer, Sameul L. Jackson... Dođe mi žao što neki od mladih glumaca koji su super odigrali svoje uloge nisu dostigli slavu u narednim godinama.... Sve u svemu, dobar film, soundtrack, gluma. 8/10
http://www.youtube.com/watch?v=8gbKPdttusQ
http://www.youtube.com/watch?v=jT_PhF3HOXo |
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
jang
Advanced Member
Slovenia
10970 Posts
Member since 01/11/2002 |
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4313 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 08/04/2012 : 23:11:00
|
Pogledao ovo:
Premda na par djelova ostaje nedorečen ipak me na kraju oduševio. Kome su se svidjeli the Grey i Defiance može se bez zadrške primiti ovog filma. Rikomendacijo.
|
Bok, kako si.
|
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38005 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 08/04/2012 : 23:38:43
|
Koji Murphy jebote! :o
Bas sam si maloprije kopirao link za ovu Sibiriju kao reminder za d/l. A to radim veoma, veoma rijetko. :oo
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4313 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 09/04/2012 : 09:26:35
|
Uf onda si još dobar. Ja imam listu od stotinjak naslova koje moram dl/pogledat. I onda kada biram sa te liste zajebe me ona opcija na imdb-u ''people who liked this movie also liked...'' 
Inače kad bolje razmislim, možda sam dao krivu usporedbu s ona dva filma. U Siberiji nema toliko akcije niti ima neku finalnu poruku. Ali zato ima nekakvu 'dušu'' jelte.  |
Bok, kako si.
|
|
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3793 Posts
Member since 03/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/04/2012 : 20:20:02
|
Kad se već na drugom topicu poveo razgovor o seriji Sherlock i filmu Sherlock Holmes: Igra sjena, red je istome dati više prostora...
Kad se 1998. godine u kinima pojavio crnohumorni krimić Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške, nagradom BAFTA za najbolju montažu i nizom drugih priznanja ovjenčan dugometražni redateljski prvijenac Guya Ritchieja, izgledalo je da bi se daroviti mladi nfilmaš mogao prometnuti u jednog od nosivih stupova britanskog, europskog i svjetskog filma na početku 21. stoljeća. Realizirano pod očitim utjecajem stila i poetike Quentina Tarantina, ostvarenje tada 32-godišnjeg Ritchieja na simbolički je način zaokružilo izuzetno zanimljivo i bogato desetljeće britanske kinematografije. Za otočki film 90-e su i u kvalitativnom i u komercijalnom smislu predstavljale renesansnu dekadu, desetljeće vina i ruža koje su uz kultne naslove Trainspotting i Sasvim malo ubojstvo Dannyja Boylea obilježile sjajne socijalne drame Mikea Leigha, pojava njegova imenjaka Michaela Winterbottoma, raskošne i nagrađivane književne adaptacije Jamesa Ivoryja, nekoliko vrlo uspjelih ostvarenja Stephena Frearsa te čitav niz uspjelih i gdjekad socijalno angažiranih hit-komedija poput filmova Četiri vjenčanja i sprovod i Skidajte se do kraja. A onda je stigao Guy Ritchie, darovit momak koji se na temelju svojih prvih dvaju djela, uz spomenute Lopove, ubojice i dvije nabijene puške tu je i žanrovski srodan te za nijansu manje uspio naslov Zdrpi i briši, s pravom mogao podičiti titulom «britanskog Tarantina». Naime, u antologijskom Paklenom šundu Tarantino je na inventivan način preporodio klasični žanr gangsterskog i kriminalističkog filma, njegova standardna obilježja poput ozbiljnih i slikovitih karaktera, složenih intriga, revolveraških obračuna i kobnih dama u nevolji nadopunjavajući brzim i duhovitim dijalozima, crnim i nerijetko morbidnim humorom te atraktivnim soundtrackom. Ipak, možda najvažnija promjena odnosila se na drugačiji pristup naraciji i tretmanu filmskog vremena, jer ono više nije bilo linearno, već su se vremenske razine odvijanja priče skokovito izmjenjivale između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što je zahtijevalo izuzetno promišljen oblikovni prosede i osobitu pozornost gledatelja.
Snimljeni skromnim proračunom i s tada posve nepoznatom glumačkom postavom, Lopovi, ubojice... su praktično preko noći stekli kultni status a svog autora predstavili kao inteligentnog, filmski obrazovanog, maštovitog i vještog redatelja koji zna što želi postići i kako to ostvariti. U svom sljedećem i ponešto inferiornijem djelu Zdrpi i briši Ritchie je potvrdio i činilo se konačno definirao neke temeljne značajke svog redateljskog rukopisa, poput dinamične i gotovo staccato izmjene sekvenci, virtuoznog osjećaja za ritam, naglašavanja pomaknutog, tamnog i satiričnog tona i ugođaja, kreiranja složenog zapleta s velikim brojem upečatljivih protagonista i bizarnih detalja, posezanja za efektnim stilizacijama te neprestanih pokušaja iznenađivanja gledatelja i njegovog izbacivanja iz ravnoteže. Nažalost, brak s kraljicom popa Madonnom pokazat će se kobnim za Ritchiejev umjetnički senzibilitet i autorski integritet, jer će posve promašena pustolovna romantična komedija Valovi sudbine, od 8 nominacija s 5 Zlatnih malina apsolutno zasluženo ovjenčan prepravak kontroverznog filma glasovite Line Wertmüller, predstavljati redateljev strmoglav pad u autorskom, kreativnom i svakom drugom pogledu. Riječ je o neambicioznom pokušaju trivijalne analize spolnih konvencija i rodnih odnosa oslikanih na podlozi karikiranog klasnog sukoba, o ostvarenju kojemu su mnogi kritičari, baš kao i izvornom filmu, prigovarali zbog mizoginije, zagovora patrijarhata i apsolutne ženske podređenosti muškarcu, konzervativnog svjetonazora, naivnog shvaćanja klasnih odnosa, izrazitih pojednostavnjivanja i eskapizma. Ovim je filmom Ritchie stekao stigmu prilično precijenjenog filmaša dvojbenih redateljskih sposobnosti, a takvoj su percepciji pridonijeli i njegovi sljedeći filmovi, opet tarantinovska no pretenciozna, preduga, nepodnošljivo bučna i konfuzna krimi-drama Revolver, te ponešto uspjeliji, energično režiran i pomaknutim likovima napučen crnohumorni krimić RocknRolla.
U kontekstu svega rečenog, Ritchiejevo pretposljednje ostvarenje, vrlo zabavan, tendenciozno bizaran i eskapistički usmjeren akcijski triler Sherlock Holmes, za naslovnu ulogu u kojem je raspoloženi Robert Downey Jr. nominiran za Zlatni globus, označio je redateljev povratak u formu. Unatoč nedvojbenim nedostacima nepretenciozno i s primarnim zabavljačkim namjerama koncipirane cjeline, opet je bila riječ o djelu preciznog ritma čiji su glavni aduti slikoviti protagonisti stripovski karikiranih osobnosti, pomalo subverzivni humor koji gdjekad graniči s vulgarnošću, izuzetno dinamična naracija, konstantno proveden frivolni ugođaj, dojmljiva fotografija oskarovca Philippea Rousselota, naglašavanje ironijskog odmaka i bizarnih detalja te oslanjanje na razigrane interpretacije zvučne glumačke postave. Dakako, tu je i efektno scenografsko i ikonografsko rekreiranje razdoblja viktorijanske Engleske, s pripadajućim oslikavanjem nemorala, korumpiranosti, licemjerja i dekadencije vladajućih političkih krugova, mnoštvo atraktivnih i specijalnim efektima nakrcanih sekvenci, kao i specifičan odnos prema literarnoj ostavštini sir Arthura Conana Doylea i prema njegovu znamenitom detektivu Sherlocku Holmesu. Posve je razvidno da je Ritchie veliki ljubitelj Holmesova lika i Doyleova djela, te da itekako dobro poznaje prozne pustolovine izuzetno pronicljivog detektiva iznimne moći zapažanja, briljantne logike i superiorne dedukcije.
Nakon Bustera Keatona u filmu Sherlock Jr. iz 1924., potom legendarnih Johna Barrymorea, Basila Rathbonea i Petera Cushinga, pa impresivnog Christophera Plummera iz remek-djela Ubojstvo ukazom te primjereno suzdržanog i danas nažalost pokojnog Jeremyja Bretta iz nekoliko TV-filmova i izvrsne serije tijekom 80-ih, nizu glumaca koji su utjelovili slavnog detektiva dvama se Ritchiejevim filmovima pridružio i Robert Downey Jr, dok osuvremenjenog Doyleova junaka u izvrsnoj seriji Sherlock odlično tumači Benedict Cumberbatch. Što se tiče Downeya Jr.-a, glumac kojem je navlačenje superherojskog odijela Iron Mana označilo prekretnicu u karijeri i novu afirmaciju vrlo duhovito, s razoružavajućim autoironijskim odmakom i s puno entuzijazma interpretira lik djetinje nezrelog, neurednog i samoživog Holmesa koji tek u osnovnim crtama odgovara Doyleovu književnom junaku, a dvosmislena verbalna nadmudrivanja i fizički gegovi Sherlocka i njegovog nerazdvojnog druga doktora Watsona također su važan adut Ritchiejeva djela. Dakako, baš kao i sam Holmes, ni doktor James Watson u interpretaciji Judea Lawa ne odgovara svojoj literarnoj predodžbi, već je punokrvni akcijski junak primjeren 21. stoljeću i generaciji stasaloj na kompjuterskim igricama i spotovski dizajniranim holivudskim hitovima. Na način na koji je Holmes nevjerojatno domišljat i lucidan te sposoban logički povezati i međusobno potpuno nespojive činjenice, tako i Watson u odanosti prijatelju skače u vatru i vodu, a ni u dedukciji pretjerano ne zaostaje za Sherlockom.
U odnosu na prvi film dramaturški dosta neuredna i pretjerano rastresita Igra sjena kakvoćom zaostaje ponajviše stoga što Ritchie formu, spektakularnu akciju, stilsku razbarušenost i insistiranje na tjelesnom gegu i verbalnom humoru pretpostavlja detaljnijem razrađivanju priče i slojevitijoj karakterizaciji likova hipertrofiranih osobina poput Holmesove neurednosti, neobuzdanog egoizma i sklonosti uživanju u opijatima. Previše je tu fantastike, bondovske akcije, bombastičnih specijalnih efekata sa slow motionima i dramaturških posezanja za deus ex machina rješenjima (Holmesova nenadmašna logika kojom povezuje i najčudnije detalje), a premalo narativne koherentnosti i urednosti, emocija i zanimljivih sporednih likova, jer je Noomi Rapace prilično blijeda i u drugom dijelu sasvim zapostavljena kao ciganska proročica Simza, Stephen Fry u ulozi Mycrofta Holmesa funkcionira isključivo kao „comic relief“, a ni uvjerljivo dijabolični Jarred Harris kao Sherlockov arhineprijatelj profesor Moriarty nije sasvim iskorišten na odgovarajući način. Ukratko, u Igri sjena Robert Downey Jr. je previše James Bond a premalo Sherlock Holmes.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
Posted - 10/04/2012 : 23:07:46
|
Vidim da sam stvarno jedan od rijetkih koji je bas uzivao u Igrama sjena i kojem se film bas jako dopao.
Nego, Johnny, vidim da si recenzirao Vegetarijanca ljudozdera, pa me zanima, jesi li gledao The show must go on i ako jesi kakav ti je? Taj film me bas zanima, al ga nema nigdje za skinuti, a ni u kinima ga vise nema. |
Sve je relativno (E = mc^2) |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/04/2012 : 10:36:42
|
Evo mog teksta o The Show Must Go On. One koji nisu gledali upozoravam na možebitne spoilere...
Snimljen doslovce za „šaku kuna“, točnije za nevjerojatno skromnih dvjesto tisuća, i velikim dijelom u neprofesionalnim uvjetima odnosno u „kućnoj radinosti“, prvijenac mladog Nevija Marasovića, diplomiranog filmskog i TV-redatelja kojemu je upravo ovo diplomski film, prema riječima samog autora je ostvarenje namijenjeno „mlađoj Facebook generaciji“. Nakon što je premijerno prikazan na otvorenju prošlogodišnjeg festivala u Puli, na kojem je u konačnici osvojio Zlatnu arenu za najuspjeliji scenarij, posebnu Zlatnu arenu za specijalne efekte, Vjesnikovu nagradu Breza i nagradu Oktavijan Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolji film 2010. godine, The Show Must Go On je stekao priličnu naklonost publike te naišao na većinom pozitivne reakcije kritike. Unatoč brojnim manjkavostima, razlozi tome leže u za domaće prilike svježem konceptu samog filma, razmjernoj idejnoj domišljatosti i inventivnosti priče, nizu satiričnih i socio-kritičkih žalaca, ali i u simpatiziranju gerilskog načina i „nemogućih“ uvjeta u kojima je projekt realiziran. Napokon, riječ je i o ostvarenju kojim se hrvatska kinematografija najviše približila pojmu „filmskog spektakla“ na holivudski način, s neosporno atraktivnim prizorima plamtećeg Cibonina tornja i uništenog postapokaliptičnog Zagreba.
Priča filma vremenski je smještena približno desetljeće u budućnost, u vrijeme u kojem je Hrvatska već sedam godina članica Europske unije, i prati ambicioznog i uspješnog Filipa Dogana (pomalo umorni i nezainteresirani Sven Medvešek), televizijskog producenta koji je zašao u peto desetljeće života i koji organizira još jednu sezonu uspješnog reality-showa Housed. Posrijedi je TV-format u kojem šest ljubavnih parova tijekom šest mjeseci boravi u kući posebno izgrađenoj za tu namjenu, a pobjeđuje onaj par koji stekne veću popularnost kod gledatelja i čija ljubav uspije odoljeti svim iskušenjima života u izolaciji s drugim parovima. Od samog je početka jasno da Dogan pamti i bolje dane, jer je gledanost showa isprva niska, a čini se i da većina sudionika baš ne vjeruje u njegov uspjeh. No kad usred trajanja showa započne Treći svjetski rat između Europske unije i nedefiniranog Istočnog saveza, koji za kratko vrijeme čitavu Europu pretvori u bojno polje, Dogan to svjesno odluči prešutjeti natjecateljima. U prvo vrijeme želeći iz primarno financijskih razloga natjecatelje poštedjeti istine o zbivanjima u vanjskom svijetu, ispravno se nadajući porastu gledanosti showa, Dogan će s vremenom prema njima razviti i određenu emocionalnu povezanost. Dok tenzije među stanarima, koje među ostalima glume Amar Bukvić, Stjepan Perić, Filip Juričić i Mirna Medaković, sve više rastu, Dogana muči i nesređeni odnos s bivšom suprugom Helenom (sigurna Nataša Dorčić), voditeljicom popularnog televizijskog talk-showa, s kojom ima 6-godišnjeg sina Patrika.
Zaključujući da je posve nemoguće realizirati priču koja bi bila sasvim nova i svježa, autor Nevio Marasović, redatelj vrlo dobrog humorističnog reality-serijala Instruktor koji se još od svoje šesnaeste godine bavi snimanjem filmova i režiranjem reklamnih spotova te koji tvrdi da ideje za priče dobiva u snu, priznaje da njegov igrani prvijenac konceptom nalikuje na hvaljenu britansku TV-seriju Dead Set. Ondje je također riječ o skupini natjecatelja reality-showa, no njih okružuje i ugrožava kataklizma uzrokovana pretvaranjem ljudi u zombije. Film za koji je Marasović prvu verziju scenarija napisao još 2003. te na kojem je kontinuirano radio pune četiri godine, u osnovi je obiteljska i egzistencijalna drama koja bi trebala biti fokusirana na intimne probleme protagonista i njihove međusobne odnose, a ratna apokalipsa te produkcijski skromne i ipak ne osobito uvjerljive vizualne atrakcije tek bi trebale biti kulise na kojoj se ta drama odvija. Autorovoj okretnosti i domišljatosti svaka čast, baš kao i zanimljivoj estetizaciji odnosno naglašenoj sklonosti stvaranju vizualno efektnih kadrova u kojima kubistička arhitektura urbanih (poslovnih) toponima današnjeg Zagreba sugestivno dočarava grad budućnosti i dodatno podcrtava otuđenost praktički svih likova, no The Show... se ponajviše doima kao pismo o redateljevim dobrim namjerama, a znatno manje kao posve smislena i zaokružena cjelina. Jer, Marasović je uistinu štošta utrpao u svega 80-ak minuta svog filma, od potencijalno intrigantne no tek plitko skicirane i klišeizirane obiteljske drame, preko površne kritike bezdušnog kapitalizma i nemilosrdnog medijskog sustava, potom očekivanog ali također trivijalnog i nemuštog kritiziranja izravnog i posrednog terora medijskog „realityja“ kojem smo danomice izloženi, do simpatičnog no nemotiviranog i u filmsku cjelinu nasilno nakalemljenog ironijskog odmaka kojim u sekvenci televizijskog talk-showa prikazuje politički i vojni vrh države. Da se autor temeljitije pozabavio ako ne svim a ono barem ključnim segmentima svog djela, osobito središnjom obiteljskom dramom i kritikom Houseda / Big Brothera, da je više pozornosti posvetio karakterizaciji likova i oslikavanju njihovih međuodnosa, podjednako bivših supružnika Dogan kao i sudionika realityja, da je razvio i poneki potencijalno zanimljiv sporedni lik, svakako onaj u Dogana (nesretno?) zaljubljene suradnice Tanje u interpretaciji Ivane Roščić, te da je detaljnije razradio društveni, medijski a možda i politički kontekst, konačni sud o filmu bio bi znatno povoljniji. Ovako The Show Must Go On u okvirima domaće kinematografije predstavlja simpatičan, svjež, zanatski korektno izveden i dobrodošao kuriozitet, ali ne i puno više od toga.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
Posted - 11/04/2012 : 23:51:18
|
| Ma ja sam mislio vise da u 2-3 recenice napises svoj dojam filma, a ne cjelu recenziju, jer je se sad bojim citat cjelu da si ne spoilam previse, no dobro, hvala svejedno. |
Sve je relativno (E = mc^2) |
Edited by - Felagund on 11/04/2012 23:51:47 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/04/2012 : 12:39:24
|
| Ovako mi je bilo jednostavnije, a mislim i da je za one koje film zanima detaljnije i informativnije. U par rečenica bi se svelo na natuknice, što mi se ne sviđa jer se tako nikad ne može reći sve što bi trebalo. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/04/2012 : 16:27:59
|
Hladna istina (The Cold Light of Day), r. Mabrouk El Mechri, SAD, 2012.
Čini se da je karijera holivudske zvijezde Brucea Willisa opet zašla u slijepu ulicu, na sličan način kao i prije 20-ak godina. I u to je vrijeme glumac koji se nastupima u tada dvama nastavcima serijala „Umri muški“ i hitu „Prljavi igraju prljavo“ specijalizirao za uloge realističkih akcijskih junaka, nastupima u kvalitativnin i komercijalnim podbačajima poput filmova „Hudson Hawk“, „Opasne misli“, „Smrtonosna zona“ i „Smrt joj dobro pristaje“ bio izgubio u B-filmovima, da bi ga iz letargije i padanja u anonimnost izvukao Quentin Tarantino ponudivši mu ulogu u antologijskom „Paklenom šundu“. Danas je, međutum, situacija znatno drugačija, Tarantino već odavno nije mladi vunderkind a John McTiernan je ime iz bilježnica filmskih kritičara i upućenijih filmofila, pa je zasad teško uočiti neko redateljsko ime koje bi moglo reanimirati Willisovu karijeru. Unatrag nekoliko godina, još od četvrtog nastavka „Umri muški“, jedini njegov pamtljiv projekt je špijunska akcijska komedija „Red“ Roberta Schwentkea u kojem su mu partneri John Malkovich, Morgan Freeman i Helen Mirren, dok se ostalo svodi na sporedne uloge u minornim B-projektima kakvi su „Namještaljka“, „Kvaka .44“ i recentni akcijski triler „Hladna istina“. Riječ je o trećem dugometražnom ostvarenju Francuza tuniških korijena Mabrouka El Mechrija, potpisnika vrlo solidne biografske satirične humorne drame „JCVD“ o nevoljama Jeana-Claudea Van Dammea, koji se ovaj put prihvatio režije neambicioznog ali potencijalno zanimljivog hičkokovskog akcijskog trilera.
Nažalost samo potencijalno, jer već nakon prvih 15-ak minuta gledatelj nepogrešivo sluti da ničeg zanimljivog, a pogotovo ne svježeg, originalnog ni zabavnog tu neće biti. U središtu priče je mladi Amerikanac Will Shaw (Henry Cavill), momak koji turistički dolazi u Španjolsku da bi s ocem Martinom (Bruce Willis), majkom Laurie (Caroline Goodall), bratom Joshom (Rafi Gavron) i njegovom djevojkom Darom (Emma Hamilton) proveo dio odmora. Obitelj se nalazi na njihovoj jahti nedaleko Madrida, a unatoč povremenim Martinovim grubim ispadima na brodu vlada dobro raspoloženje. No sve će krenuti po zlu nakon što ubrzo stigne vijest da je Willova tvrtka upravo bankrotirala i da je on ostao bez posla, te kad Martin u nastupu bijesa sinov mobitel baci u more. Da bi doznao više o gubitku posla Will ode u Madrid, ni ne sluteći da će po povratku zateći praznu i ispreturanu jahtu. Shvativši da mu je obitelj oteta smjesta se odluči obratiti policiji, no očito korumpirani čuvari zakona ga smjesta napadnu i pokušaju uhititi. U tome ih spriječi Martin koji se iznenada pojavi na mjestu događaja, no ubrzo padne smrtno pogođen snajperskim hicem. Uspjevši pobjeći, očajni Will nimalo slučajno naleti na energičnu Jean Carrack (Sigourney Weaver), ženu koja mu kaže da svog oca zapravo nije ni poznavao te da je on bio vrhunski CIA-in agent koji je odlučio izdati svoju domovinu. Zaključivši da Carrack laže, Will na temelju poziva s očeva mobitela odjuri u jedan odvjetnički ured gdje od smrti spasi privlačnu tajnicu Luciu (Verónica Echegui). Njenog šefa su ubili Carrack i snajperist koji je ustrijelio Martina, pa Will zaključi da se upleo u zavjeru u kojoj se lako može izgubiti glava. Uz pomoć Lucije uskoro će naletjeti na izraelske agente predvođene grubim Zahirom (Roschdy Zem), te otkriti da svi uključeni tragaju za koferom nepoznatog ali vrlo vrijednog sadržaja.
Upućeniji filmofili i bolji poznavatelji Hitchcockova opusa s lakoćom će u „Hladnoj istini“ na svakom koraku prepoznavati teme i motive iz opusa legendarnog majstora suspensa. Ključni elementi su na broju, od tipičnog hičkokovskog zapleta s običnim čovjekom u neobičnoj i opasnoj situaciji čije razrješenje isprva naizgled nadilazi njegove tjelesne i umne sposobnosti, preko rane pogibije važnog lika za kojeg vjerujemo da je junak ("Psycho") i zamršene špijunske spletke sa zagonetnim i prevrtljivim ženskim likovima, potom naglašavanja akcije odnosno dominacije vizualnog nad dijaloškim, do poigravanjima gledateljskim očekivanjima i ključnog „mcguffina“ (bitnog pokretača radnje o kojem u filmu ne saznajemo baš ništa) u obliku kofera nepoznatog sadržaja. Nažalost, kad se uz suradnju scenarista Scotta Vipera („Osuđeni“), Johna Petroa i Richarda Pricea već poduhvatio ekranizacije hičkokovskog predloška, redatelj Mabrouk El Mechri morao je barem temeljitije upoznati maestrov opus. Ovako je sve izvedeno vrlo loše, od traljave režije s katastrofalno uprizorenim akcijskim scenama u kojima je u pravilu vrlo teško razlučiti što se zbiva, preko kaotične dramaturgije i posve klišeiziranih likova te njihovih međuodnosa i ispraznih dijaloga, potom nimalo atmosferične ni filmu primjerene fotografije inače pouzdanog Remija Adefarasina („Kraljica Elizabeta“, „Završni udarac“, „Zlatne godine kraljice Elizabete“, serija „Združena braća“), do posve nesuvislog „deus ex machina“ uvođenja sporednih likova i njihova posve iracionalnog ponašanja, što u završnici čak vrijeđa gledateljevu inteligenciju. Uistinu, teško je bilo kome preporučiti ovaj film, čak i ako ste fanovi Brucea Willisa i još uvijek dobrodržeće Sigourney Weaver, već gotovo zaboravljene nekadašnje zvijezde kojoj je „Avatar“ oživio karijeru. Nažalost, uloge u ovakvim filmovima i njoj i Willisu predstavljaju nepotrebno rasipanje talenta i još jednu karijernu stepenicu niže.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 12/04/2012 16:29:39 |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12919 Posts
Member since 23/09/2005 |
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 13/04/2012 : 10:03:37
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
[ impresivnog Christophera Plummera iz remek-djela Ubojstvo ukazom te primjereno suzdržanog i danas nažalost pokojnog Jeremyja Bretta iz nekoliko TV-filmova i izvrsne serije tijekom 80-ih ,
zapravo se jedino ne mogu složiti sa suzdržanošću Bretta - ako je i bilo to je bilo u kasnijim epizodama kako je bolest sve više uzimala maha i vidi se kako veliki glumac rapidno propada - ali uvijek ću reći da u njegovu slučaju, Brett nije glumio Sherlocka, Sherlock je glumio Bretta...a kako su postali jedno izgubismo ih oboje zauvijek...nakon Bretta više nikad neće biti Sherlocka, sve ovo su hommagei više ili manje uspješni, uglavnom manje...Downeya neću ni komentirati, na momente to je uvredljivo loše...ali zato Plummer - u fenomenalnom remakeu "Studije o Teroru" ostaje jednako tako nenadmašan, tu negdje odmah do neprikosnovenog, velikog i nikad prežaljenog Jeremyja... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38005 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 14/04/2012 : 02:09:48
|
| @ poli jesi gleda Diler-a ? danski film ,ima par komada. odlična stvar. |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 14/04/2012 : 02:10:21
|
inače san taman pogleda ovaj slučaj 39. nije loš horor  |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47134 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 14/04/2012 : 02:11:30
|
| http://youtu.be/WsYrH79lhnA |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 14/04/2012 : 02:31:05
|
Contagion (2011) - poprilično plitak film sa mlakom i nimalo uzbudljivom radnjom. sve nekako ide prejednostavno, sve je plaho i plitko. Pogledati ali ne očekivati previše
http://www.youtube.com/watch?v=4sYSyuuLk5g
Don't be afraid of the dark (2011) - novi-stanari-u-mističnoj-kući stara je i iskušana šablona, a naravno nema ništa bolje ako je još i mala djevojčica u igri. Solidan film ali mogla je ideja biti puno bolje iskorištena (uvid u podzemni svijet stvorenja npr.)
http://www.youtube.com/watch?v=VMm8WpTTzHY
Dreamhouse (2011) - e ovo je već puno bolje. Zanimljiva ideaj i vrlo dobra adaptacija. daniel Craig odličan. Ne gledati trailer, puno je bolje kada ništa ne znate:))
Ali ajde, za radoznale:
http://www.youtube.com/watch?v=ndC0bblG-iI
Collaterall (2004) - ha Tom Cruise je odigrao solidnu ulogu, dok se za drugog glavnog glumca to i ne bi baš moglo reći. dobro, nije ni on loš ali nekako sam očekivao da će nakon te sve katarze on izvući malo veću pouku o tome kako treba biti probitačan u životu. Kad ono - mućak. Al' ajde, valjda je otvorio svoju firmu...
http://www.youtube.com/watch?v=9BDx6ZPHV4w
Underworld 1-3 - ma dobro je ovo. Vukodlaci, vampiri, akcija, podzemlje, crnilo, dobre ribe...Ma peri samo. Ja sam fakat uživao. A sad na četvrti dio.
http://www.youtube.com/watch?v=TMYyhBtQ1PU
Pathfinder (2007) - fini pretpovijesni filmić koji se više oslanja na epske bitke i eksterijer nego na samu radnju. Ali može proći.
Scream 4 (2012) - tada je to bilo nešto inovativno i potpuno novo a sad je samo još jedan u nizu horroraca kakvih pogledam tridesetak godišnje. Ipak, vrijedi pogledati. Bio sam uvjeren da znam tko je ubojica ali sam bio potpuno u krivu. Eto, to je dobra pohvala filmu.
http://www.youtube.com/watch?v=D5TsZ6iyaH4
Mission impossible:Ghost protocol (2011) - sve što ste vidjeli u prva tri nastavka, vidjet ćete i ovdje. Zabavno.
http://www.youtube.com/watch?v=V0LQnQSrC-g |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
