| Author |
 Topic  |
|
emirem
Advanced Member
10814 Posts
Member since 18/01/2010 |
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 19/12/2012 : 01:12:10
|
U četvrtak 20. 12. navršit će se mjesec dana od smrti Ivana Kušana, pa kako se toga nitko nije na vrijeme sjetio, evo svojevrsnog in memoriama... 
Dojmovi o obiteljskoj pustolovnoj komediji Koko i duhovi, adaptaciji kultnog istoimenog romana za djecu Ivana Kušana koju je režirao njegov sin Daniel, znatno su povoljniji pri drugom nego pri prvom gledanju. Osobito ako film prvi put gledate u društvu tek nekoliko odraslih filmofila, a drugom zgodom na prilično posjećenoj javnoj projekciji okruženi odlično raspoloženom djecom i njihovim roditeljima. Pri prvom gledanju, naime, primjećujete brojne nedostatke djela, planirane prve od pet ekranizacija Kušanovih svevremenskih romana za djecu s klincem Ratkom Milićem zvanim Koko kao protagonistom, a pri drugom vas već osvajaju neosporni šarm i pozitivan infantilni duh cjeline kao i smijeh malih gledatelja koji s izrazitim odobravanjem i na pravim mjestima reagiraju na humor i dobro im poznate detalje iz školske lektire.
U književni lik Ratka Milića Koka, pored šegrta Hlapića najpoznatijeg junaka domaće proze za djecu, autor niza romana (Toranj, Čaruga pamti...) i proznih zbirki, profesor na ADU, dramski pisac, član HAZU i Europske akademije za film i televiziju, prevoditelj, filmski i televizijski scenarist, dramaturg u Zagreb filmu te urednik u Školskoj knjizi, Telegramu i na TV Zagreb, Ivan Kušan je unio i neke autobiografske detalje. Uzbuna na Zelenom vrhu, prvi od autorov dječji roman (u smislu proze u kojoj su junaci djeca) s Kokom kao središnjim protagonistom s određenim je problemima objavljen davne 1956. godine, kada je piscu bilo 23 godine i kada je zbog odstupanja od uobičajenog načina pisanja za mlade čitatelje dočekan s dijelom negativnim kritikama te čak i tvrdnjom da je posrijedi ostvarenje koje ne posjeduje „ni umjetničke, a najmanje pedagoške vrijednosti“. Kako pogrešno, jer upravo se zahvaljujući Uzbuni... i zbirci pjesama Prepelica Grigora Viteza 1956. godina drži prijelomnom za početak novog, suvremenog razdoblja tuzemne književnosti za djecu koje je donijelo autentičnost te tematski, stilski, poetski i pedagoški odmak od dotad uvriježenih standarda. Kreirane pod utjecajem Twainova Toma Sawyera, Kästnerovih Emila i detektiva te Molnarovih Junaka Pavlove ulice, Kokove pustolovine s izuzetkom Uzbune... te romana Koko u Parizu i Koko u Kninu zbivaju se u piščevu rodnom Zagrebu, ispočetka u vrijeme neposredno ili nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, kad je pisac bio vršnjak junaka s kojim dijeli i tadašnje karakterne osobine.
Slično ocu i Daniel Kušan je prema vlastitim riječima u prilagodbu drugog romana iz serije odlučio dodati nešto svoje, te je uz očevu suscenarističku suradnju priču smjestio u vrijeme vlastitog djetinjstva krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Ono što starijim gledateljima pritom može zasmetati jest zanimljivo, s namjernim ironijskim i pomalo kičastim odmakom ostvareno ali ne i sasvim vjerodostojno ikonografsko rekreiranje odabranog razdoblja, konkretno detalji da je onodobna milicija u filmu postala policija te da policajac na kapi ima hrvatski grb. No i to je dio dugo vagane strategije osuvremenjivanja proznog predloška u cilju ostvarivanja bolje komunikacije filma s najmlađim gledateljima, pri čemu se zbog vjernosti izvorniku roman nije željelo prebaciti u današnje vrijeme. U uvodu spomenutim pretjerano kritički naoštrenoj publici zasmetat će još štošta, ponajviše pomalo nezgrapna i ne sasvim uredna dramaturgija u kojoj se nakon prenaglog reza sa selidbom u Zagreb prečesto poseže za elipsama. Pri tome se gledatelje zakida za važne detalje kakav je recimo prikazivanje nebitnih zbivanja tijekom leta papirnatog aviona bačenog s krova, a koji će se u raspletu pokazati vrlo važnim. Pored mjestimično odveć statične i nemaštovite režije koja se u dijaloškim scenama svodi tek na izmjenu planova i kontraplanova, smeta i povremeno ukočena gluma dječaka Antonija Paraća u ulozi Koka, a koji u određenim trenucima s mukom svladava preduge rečenice. S izuzetkom izvrsne Nine Milete koja interpretira Kokovu sestricu Milicu te u budućim nastavcima nadajmo se više iskorištenog Ivana Maltarića u ulozi bistrog „stručnjaka za dešifriranje“ Bože, svi se mladi glumci u nekim momentima doimaju starmalo, što je razumljivo u slučaju „štrebera“ Zlatka (vrlo uvjerljiv Kristian Bonačić) ali ne i ostalih. U skladu sa zakonitostima proze i filmova za djecu (vidjeti tekst na susjednoj stranici) likovi odraslih su pojednostavnjeni, pomalo naivni, stereotipizirani i s iznimkom negativaca prikazani kao blagi karikirani simboli roditeljskog (Kokova majka Dijana Vidušin i otac Ozren Grabarić), zakonskog (milicijski / policijski istražitelj Rakan Rushaidat) i učiteljskog (profesorica francuskog jezika Almira Osmanović) autoriteta te kao pouzdani zaštitnici i usmjeritelji djece.
Šteta što je tek naznačenim ostao intrigantan i ponešto tjeskobniji motiv čini se zategnutih odnosa u Zlatkovoj obitelji, točnije onih među dječakovim roditeljima koji su kostimografski i kroz sekvence za stolom predočeni kao tipični onodobni „malograđani“ ili „dekadentna inteligencija“, odnosno kao skorojevići koji vlastiti društveni status u svakom trenutku demonstriraju strogošću, hinjenim manirama, odjeveni u kućne ogrtače i urešeni s previše nakita. Kao proizvod takve obitelji i Zlatko se nameće kao dominantan, najpametniji i pomalo arogantan klinac među prijateljima, pa ostaje nada da će u sljedećim nastavcima njemu biti posvećeno više pozornosti. Problematična je i dobrano nelogična završnica djela zacijelo namjerno i u skladu s konvencijama detektivskog romana/filma realizirana u stilu Agathe Christie, sa sveznajućim istražiteljem koji detaljno verbalizira sve okolnosti slučaja, čak i one koje nikako ne može znati. Pri tome se to zbiva u tajnom skloništu u podrumu Kokove kuće u kojem već dugo (godinama? desetljećima?) sa šutljivim pomoćnikom živi stari škrtac Vincek (smirena posljednja uloga pokojnog Predraga Vušovića), čovjek kojeg je pretjerana pohlepa pretvorila u metu kriminalaca i osudila na dragovoljnu izolaciju od svijeta. Iako se u tim trenucima posve ishitreno i nepotrebno izvlači otkriće da je Božina majka u izvedbi Olge Pakalović Vincekova kći, sasvim je jasna djeci namijenjena poruka o štetnosti pohlepe za novcem koja uvijek loše završi. A odrasle baš kao i djecu zasigurno će razgaliti sjajna animirana odjavna špica, tendenciozno kreirana po uzoru na one filmova Tima Burtona s glazbom Dinka Appelta koja neodoljivo asocira na partiture Dannyja Elfmana.
Ukratko, Zlatnim arenama za najbolju montažu i glazbu, Nagradom publike i Vjesnikovom nagradom Breza za najboljeg debitanta u Puli ovjenčan Koko i duhovi sasvim dobro pogađa senzibilitet i želje ciljane publike koja će u filmu primijetiti zgodne posvete prethodno spomenutim literarnim uzorima i koja je zahvaljujući i organiziranim školskim projekcijama film pretvorila u pravi hit. Budući se upravo snima nastavak, adaptacija romana Zagonetni dječak koju prema scenariju Hane Jušić režira Dražen Žarković, valja vjerovati da će pobrojani nedostaci u njemu biti izbjegnuti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 19/12/2012 : 01:38:23
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Pored mjestimično odveć statične i nemaštovite režije koja se u dijaloškim scenama svodi tek na izmjenu planova i kontraplanova, smeta i povremeno ukočena gluma dječaka Antonija Paraća u ulozi Koka, a koji u određenim trenucima s mukom svladava preduge rečenice. S izuzetkom izvrsne Nine Milete koja interpretira Kokovu sestricu Milicu te u budućim nastavcima nadajmo se više iskorištenog Ivana Maltarića u ulozi bistrog „stručnjaka za dešifriranje“ Bože, svi se mladi glumci u nekim momentima doimaju starmalo, što je razumljivo u slučaju „štrebera“ Zlatka (vrlo uvjerljiv Kristian Bonačić) ali ne i ostalih.
meni je i u traileru gluma zvučala isuviše drvena  |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
trolodtroje
Advanced Member
3271 Posts
Member since 14/09/2010 |
Posted - 20/12/2012 : 22:03:56
|
Sa prekidima - negde oko 10 godina tražio sam film ovaj komediju o tri paraplegika na putu u neki manastir ili crkvu u Irskoj. Igrači super, scene na trajektu i autobusu hillarious. I evo našo:
Journey to Knock; cast: John Hurt, David Thewlis, Charles Simon
http://www.imdb.com/title/tt0317768/
Tražio da ga skinem sa neta a ne nađem. Čak sam se logiro na David Thewliss site ali niko ne odgovara več 2 godine. Ajd pomozite, da ne prođe novih 10 godina. |
Edited by - trolodtroje on 20/12/2012 22:04:52 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/12/2012 : 12:06:33
|
Odličan film, prije par godina je u kasnim večernjim satima prikazan na HTV-u i baš sam guštao.
Nažalost, nemam nikakvu kopiju a i ne znam gdje bi se osim u GB mogla naći. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/12/2012 : 12:13:20
|
Michael, r. Markus Schleinzer, Austrija, 2011.
Praćenje filma „Michael“ scenarista i redatelja Markusa Schleinzera predstavlja prilično tjeskobno gledateljsko iskustvo. Tijekom poprilici sat i pol koliko traje ova psihološka egzistencijalna drama s elementima trilera, pobjedničko ostvarenje prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala nominirano i za Europsku filmsku nagradu u kategoriji otkrića godine, gledatelj se neprestano vrpolji na sjedalu, povremeno nervozno skreće pogled s ekrana, sa zanimanjem promatra reakcije publike oko sebe te u više navrata dobiva intenzivan poriv za napuštanjem dvorane. Ne iz razloga što bi bila riječ o slabom filmu, dapače, već upravo stoga što je posrijedi djelo koje gledatelja iznimno efektno i nerijetko hipnotički sugestivno uvlači u intimni svijet i um svog protagonista. A on je 35-godišnji muškarac čije se ime koči u naslovu filma i koji izgleda poput tipičnog štrebera, plaha, povučena i od prvog trenutka naglašeno asocijalna osoba za koju čim ju vidimo ispravno slutimo da krije neku tajnu.
Gledano sa strane, na prvi, drugi pa i treći pogled Michael je običan momak iz svačijeg susjedstva, posve neupadljiv musilovski „čovjek bez svojstava“ koji vozi skroman automobil srednje klase, koji u mirnom predgrađu živi u nevelikoj kući lijepo i s ukusom uređene fasade, koji se odijeva ukusno ali nekako odveć klasično i konvencionalno, koji u škrtom ophođenju s drugim ljudima bira riječi i neprestano skreće pogled, te koji svakog radnog dana jedva čeka pobjeći s posla i vratiti se u mir i sklad svoje kućice, svoje slobodice. A kad stigne kući, Michael elektronskim putem spušta sve rolete na prozorima, onda polako i temeljito pere ruke, pa pripravlja jednostavnu večeru s nekim prženim jelom, pa na stolu u blagovaonici postavlja dva seta za jelo s posebnim vrčem sa sokom kraj jednog tanjura, te polako kreće prema podrumskim vratima, s unutarnje strane obloženima debelim slojem za zaštitu od buke. Polako se spustivši u podrum, Michael otvara još jedna teška vrata iza kojih isprva vidimo samo mrak. A nakon što on tom mraku uputi ne strogo ali s jasnim autoritetom izgovorene riječi „hajde, iziđi“, poslije vremenski pomno odvagane stanke tijekom koje ekranom dominira mrak, na pragu podrumske garsonijere pojavi se plavokosi dječak.
U tom trenutku ona nejasna ali vrlo konkretno prisutna nelagoda koju je gledatelj dotad osjećao poprima dimenzije šake koja mu počinje vrtjeti po utrobi, te odjednom shvaćamo da nas je iznimno daroviti Markus Schneizler doveo na tanak led. Na tanak led intimnog upoznavanja i suočavanja s osobnošću jednog pedofila, do nepodnošljivosti stvarnog i običnog čovjeka tako nalik nekome od nas, čovjeka kojeg autor inteligentno ni u jednom trenutku ne demonizira, upravo suprotno, te kojeg profilira na način da nas prisiljava da ga prihvatimo takvog kakav jest. Svakako, u izvrsnoj i primjereno podigranoj interpretaciji Michaela Fuitha koji zacijelo ne slučajno tumači lik imena identičnog svojem, Michael jest nekomunikativna, zatvorena, antipatična i prilično odbojna osoba za koju je sasvim razumljivo da nema nijednog prijatelja, te da se prema kolegama na poslu, kao i prema majci, sestri Karin i njenom mužu odnosi hladno, distancirano i tek s nužnim minimumom susretljivosti i ljubaznosti. Sav svijet izvan zidova njegove kuće Michaelu je samo forma odnosno ljuštura koju svakodnevnom rutinom mehanički ispunjava, dok je njegov pravi i smisleni život onaj unutar četiri zida i u podrumskoj garsonijeri u kojoj zatvorenog drži ne pretjerano buntovnog 10-godišnjeg Wolfganga kojeg odlično tumači David Rauchenberger. I njihova je komunikacija tako obična i svakodnevna, zapravo najvećim dijelom obiteljska i očinsko-sinovska te posve banalna u svojoj normalnosti, baš kao što su banalni i njihovi zajednički odlasci u prirodu. Dječak se povremeno i pobuni, a iz njegova ponašanja i govora tijela jasno je da je on nesretan i vrlo ranjiv klinac koji shvaća da mu od Michaela, unatoč njegovoj vrlo formalnoj ljubaznosti, prijeti itekakva opasnost. Kad se Wolfgang nakratko razboli, Michael u šumi mirno iskopa grob planirajući ga tu sahraniti u slučaju najgoreg ishoda. A samo u jednoj sceni vidimo Michaela kako u umivaoniku u Wolfgangovu stančiću pere spolovilo.
Razorna banalnost zla izbija iz svakog kadra izuzetno uznemirujućeg i potresnog filma čiji nas autor redateljskim i izvedbenim minimalizmom te neopisivo sugestivnim realističkim prosedeom navlači i na tanak led poistovjećivanja s naslovnim protagonistom, od njegova imena u naslovu do filmskih plakata na kojima su ili djelići puzzlea kojeg Michael i Wolfgang slažu, ili pak taj puzzle koji se dijelom sastoji od fotografije klinca kojeg vidimo s leđa, a kojeg za vrat prijeteći stišče muška šaka. Markus Schleinzer mudro užas ne prikazuje, već ga neprekidno sugerira i gradira posežući za elipsama i kreirajući naizgled posve nedužne sekvence i dijaloške scene u kojima se otkrivaju zastrašujući detalji. Wolfgang se tako mirno igra svojim igračkama, ne pokušavajući ni pobjeći ni pozvati upomoć, s jedne strane jer je svjestan uzaludnosti takvih pokušaja, a s druge jer se naviknuo na takvo stanje i na svoje zatočeništvo. Njegova dominantna mirnoća i priviknutost na zatočeništvo dodatno su zastrašujuće, jer sugeriraju da je dječak odavna tu, zacijelo već duži niz godina. No on ipak odrasta i svakim je danom sve svojeglaviji, te je pitanje u kojem bi smjeru u budućnosti vodile pretpostavljivo sve izraženije tenzije između njega i Michaela.
To se, međutim, nikada neće otkriti, jer Michael iznenada gine u automobilskoj nesreći, opet nekako običnoj i banalnoj, bez imalo pirotehnike. Kad njegova majka i sestra poslije sahrane dođu srediti njegovu kuću, majka će se spustiti u podrum te naposljetku nezainteresirano, jer nema pojma što ju iza njih očekuje, otvoriti vrata Wolfgangova staništa. Redatelj u tom trenutku radi rez i završava film, ostavljajući nas da nagađamo o njezinom iznimno traumatičnom suočavanju s Wolfgangom u doslovnom i prenesenom mraku intimnog svijeta njenog sina. Drama kojoj smo svjedočili tako se nastavlja i nakon odjavne špice, čime ovaj hrabar te istodobno fascinantan i užasavajući film dodatno dobiva na važnosti. Na temelju scenarističkog i redateljskog prvijenca Markusa Schleinzera, tijekom proteklog desetljeća bliskog suradnika velikog Michaela Hanekea od kojeg je očito vrlo mnogo naučio, može se dosta utemeljeno pretpostaviti da je riječ o još jednom izuzetno zanimljivom i potentnom autorskom imenu austrijskog i europskog filma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 25/12/2012 : 13:59:34
|
Jucer pogledao (bas right on time ) A Very Harold & Kumar 3D Christmas. Naravno ne u 3D. 
I meni je sjeo.  Jeste, ima nekoliko over the top stvari, ali ovo je H&K. I bas se ludo nasmijao tu i tamo. I kako rekose NPH-u, see ya in 4th part.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 25/12/2012 : 16:35:24
|
| ja sinoć pogledao na RTL-u "Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku". film već po ne znam koji put se tamo prikazuje (i to još uvijek u istom terminu, baš tu negdje oko Božića). što se samog filma tiče, što ga više puta gledam (zadnji put sam ga gledao baš u to vrijeme prošle godine, opet na RTL-u), to mi je jasnije koliko otrcan i banalan zbilja jest. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/01/2013 : 23:51:30
|
Prigodno!
Divan život (It´s a Wonderful Life), r. Frank Capra, SAD, 1946.
Dok na Badnju večer u slikovitom američkom provincijskom gradiću Bedford Fallsu pada snijeg, očajni George Bailey (James Stewart) pritisnut velikim novčanim dugovima i pod utjecajem alkohola odluči skokom u rijeku počiniti samoubojstvo. Želeći ga spasiti, sveti Josip u pomoć Georgeu odluči poslati blagog Clarencea (Henry Travers), anđela drugog razreda kojem bi upravo ovaj «slučaj» mogao pomoći u napredovanju i dobivanju krila. A George Bailey (Robert J. Anderson) je još kao dječak bio dobrodušan i razigran klinac uvijek spreman pomoći majci (Beulah Bondi), bratu Harryju (Todd Karns) i ocu Peteru (Samuel S. Hinds), vlasniku novčarske i građevinske tvrtke. Štoviše, jedne je zime, spašavajući Harryja koji je upao u ledom okovano jezero, George postao gluh na jedno uho, a u posljednji je trenutak spriječio da ljekarnik Emil Gower (H.B. Warner) nepažnjom pogrešnim lijekom skrivi smrt jednog dječaka. Već tada, dok je George maštao kako će jednog dana proputovati čitav svijet, u njega se zaljubila senzibilna djevojčica Mary Hatch (Jean Gale).
Istodobno, Georgeovu je ocu najviše nevolja zadavao pohlepni i egoistični gospodin Henry F. Potter (Lionel Barrymore), vlasnik najveće investicijske i novčarske tvrtke u gradu koji je stalno želio uništiti konkurenta. Međutim, kad George s vremenom stasa u naočitog i ambicioznog mladića, njegove će životne planove poremetiti velika gospodarska kriza 1930-ih godina, potom iznenadna očeva smrt te naposljetku početak Drugog svjetskog rata. Umjesto odlaska na koledž i putovanja svijetom George će ostati u Bedford Fallsu, gdje će uz pomoć strica Billyja (Thomas Mitchell) preuzeti vođenje očeve tvrtke te postati uspješan poslovni čovjek. A kad se Mary Hatch (Donna Reed) vrati sa studija, njihova će veza završiti brakom u kojem će nakon nekog vremena dobiti četvero djece. No gospodin Potter će Georgeu i dalje neprestano podmetati klipove...
Nominirana za pet Oscara te ovjenčana Zlatnim globusom u kategoriji najboljeg redatelja, fascinantna humorna (melo)drama velikog Franka Capre (Dogodilo se jedne noći, Gospodin Deeds ide u grad, Gospodin Smith ide u Washington, Upoznajte Johna Doea, Arsen i stare čipke, Dolazi mladoženja) općenito se drži jednim od najboljih i najvažnijih filmova u povijesti sedme umjetnosti. Adaptacija kratke priče Philipa Van Dorena Sterna, prema kojoj je scenarij napisao znameniti i višestruko za Oscara nominirani scenaristički par Frances Goodrich i Albert Hackett (Čovjek iz Virginije, Još jednom Mršavko, Sedam nevjesta za sedmoricu braće, Nevjestin otac, Očev mali dobitak, Dnevnik Ane Frank), zasigurno je najljepši i najdirljiviji božićni film svih vremena. Remek-djelo koje je u doba kino-premijere pred Božić 1946. godine, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata dok su još prevladavali pesimizam i traumatska sjećanja na ratne strahote, privuklo iznenađujuće malen broj gledatelja, te time svojim producentima, glasovitim redateljima Williamu Wyleru, Georgeu Stevensu i samom Franku Capri donijelo gubitke, s vremenom se pretvorilo u omiljeni božićni film koji u vrijeme najradosnijeg kršćanskog blagdana prikazuju brojne TV postaje diljem svijeta.
Riječ je i o djelu koje je trostruki oskarovac Capra, duhoviti moralist i iznimno inteligentni umjetnik talijanskog podrijetla koji je tvrdio da mu je čitavog života bilo bitno snimati filmove na koje bi bili ponosni njegovi roditelji, neskromno no sasvim opravdano držao svojim najuspjelijim djelom te možda i najboljim filmom ikad. Izuzetno emotivna, dirljiva i duhovita priča o sveameričkom momku Georgu Baileyu (fantastični James Stewart) impresivna je oda životu «malog» i «običnog» čovjeka, tradicionalnim obiteljskim vrijednostima, poštenju, plemenitosti, ljubavi i dobroti, koji su kontrastirani pohlepi, iskorištavanju drugih ljudi i osobnom razočaranju. Divan život je i film koji će nepopravljivim optimizmom i naglašenom vjerom u pojedinca i najvećem ciniku izmamiti suzu na oko, a uz Caprino redateljsko majstorstvo i dojmljiv scenarij, za to je najzaslužnija izvrsna glumačka postava.
Uz legendarnog Jamesa Stewarta (Gospodin Smith ide u Washington, Anatomija jednog ubojstva, Slomljena strijela, Gola mamuza, Priča o Glennu Milleru, Daleka zemlja, Čovjek koji je ubio Liberty Valancea, Vrtoglavica), čestog Caprina suradnika koji je od 5 oskarovskih nominacija potvrdio onu za glavnu ulogu u snažnoj drami Philadelphijska priča te koji je nastup u ovom filmu držao najboljom ulogom svoje karijere, u sporednim rolama gledamo izvrsnu oskarovku Donnu Reed (Mršavkova sjena, Slika Doriana Greya, Odavde do vječnosti, Posljednji put kada sam vidio Pariz), sjajne karakterne glumce Lionela Barrymorea (Mata Hari, Grand Hotel, Kapetan Hrabrost, Dvoboj na suncu, Otok Largo) i Henryja Traversa (Visoka sieerra, Vatrene lopte, Gospođica Miniver, Sjena sumnje), kao i zvijezdu nijemog filma H.B. Warnera (Kralj kraljeva, Bulevar sumraka, Deset zapovjedi). Uobičajeno impresivnu filmsku glazbu potpisuje dva puta za Oscara nominirani Dimitri Tiomkin (Dillinger, Dvoboj na suncu, Nepoznati iz Nord Expressa, Točno u podne, Nazovi M zbog umorstva, Div, Prijateljsko uvjeravanje, Obračun kod O.K. Corrala), a fotografiju također oskarovac Joseph Biroc (Let strijele, Viva Las Vegas, Dama u cementu, Prekasno je za heroje, Ulzanin prepad).
Na YouTubeu je standardna crno-bijela verzija:
A evo i za one koji žele pogledati i kolor-verziju:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 03/01/2013 23:53:00 |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 05/01/2013 : 12:43:01
|
WILD ONE - a story of Philippe Ribiere
http://vimeo.com/42113210
http://vimeo.com/21855535
"In 1977, Philippe Ribiere is born in Martinique with the Rubinstein-Taybi Syndrome. Abandoned by his parents, he is left to the hospital, where he is bound to spend the first four years of his life and undergo a series of arm and leg operations. He is alone and different. At the age of 4, he is taken to France to be adopted by a French family. In 1994, Philippe discovers climbing, which is much more of a challenge to him than it is to others. However, he also discovers how to turn his handicap into an advantage trough climbing and so make his way into the society. The story of Philippe Ribiere is a story of loneliness, searching for the answers, discovering of being different, it is a story of courage, will, fearlessness, freedom, seeking for love and overcoming the impossible."
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/01/2013 : 00:54:20
|
Ja sam pred Božić kupio knjigu, i namjerno ne želim gledati film prije nego ju pročitam.
Ali čuo sam i čitao dosta dobre komentare. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/01/2013 : 21:20:11
|
Argo, r. Ben Affleck, SAD, 2012.
Nakon njegova trećeg, ne i najuspjelijeg redateljskog projekta, već se sa sigurnošću može reći da je Ben Affleck znatno bolji redatelj nego glumac. Poslije Oscara kojeg je zajedno s Mattom Damonom osvojio 1997. godine za scenarij neosporno izuzetno solidne no i pomalo precijenjene drame „Dobri Will Hunting“ Gusa Van Santa, Affleck se tijekom sljedećeg desetljeća kao scenarist okušao samo na posve nezapaženoj i propaloj TV-seriji „Push, Nevada“ koja je doživjela zek jednu sezonu. U međuvremenu je počeo razvijati glumačku karijeru, te je zahvaljujući hitovima kakvi su „Armageddon“, „Zaljubljeni Shakespeare“, „Sile prirode“ i „Pearl Harbor“ jedno vrijeme uživao u statusu filmske zvijezde. No taj je status ubrzo izgubio, dijelom zahvaljujući braku s Jennifer Lopez, s kojom je producirao katastrofu naslova „Gigli“, a dijelom zbog odabira pogrešnih projekata poput loše ekranizacije stripa „Daredevil“, neuspjele romantične komedije „The Third Wheel“ i razočaravajuće komedije „Surviving Christmas“.
A onda je 2007. godine u kina stigao njegov dugometražni redateljski prvijenac „Nestala bez traga“, odlična adaptacija romana „Gone Baby Gone“ Dennisa Lehanea („Otok Shutter“), na temelju kojeg su svi oni koji su izgubili povjerenje u Afflecka kao glumca morali početi razmišljati o njemu kao o ambicioznom i darovitom redatelju. Tri godine kasnije uslijedio je odličan i pohvalno staromodan triler „Grad lopova“, prilagodba također hvaljenog romana „Princ lopova“ Chucka Hogana. Nakon ovog filma postalo je jasno da je Affleck, koji je u međuvremenu počeo znatno opreznije birati i glumačke angažmane, u redateljskom smislu „dečko koji obećava“, odnosno filmaš koji zna što želi i kako to ostvariti. Sad je pred nama i treći Affleckov redateljski projekt, prvi kojem nije i suautor scenarija koji ovaj put prema istinitim događajima opisanima u novinskom članku Joshuaha Bermana potpisuje Chris Terrio, scenarist i redatelj zapaženog kratkometražnog filma „Book of Kings“.
Nakon odustajanja Georgea Clooneya Affleck je pristao zaigrati i glavnu ulogu, onu vrhunskog CIA-inog stručnjaka za spašavanje talaca Tonyja Mendeza koji se 1980. godine suočio s najzahtjevnijim zadatkom u karijeri. Naime, nakon što je 1979. izbila iranska revolucija kojom je na vlast u toj zemlji došao ajatolah Homeini, Amerika je pružila azil teško bolesnom izbjeglom šahu Rezi Pahlaviju i njegovoj obitelji, čime je izazvala bijes Irana. Nove iranske vlasti i narod željeli su suditi pobjeglom diktatoru, te je zemlju zahvatio snažan val antiameričkih prosvjeda. Nakon demonstracija pred američkim veleposlanstvom u Teheranu, prosvjednici su 4. studenog 1979. upali u zgradu veleposlanstva, gdje su zatočili više od 50 ljudi, mahom službenika i pomoćnog osoblja. No šestoro ipak se uspjelo iskrasti iz zgrade te utočište pronaći u kanadskom veleposlanstvu. Znajući da vrijeme neumitno otkucava i da će tih šest ljudi ubrzo biti otkriveno i možda ubijeno, šef CIA-e Jack O´Donnell (Bryan Cranston) je Tonyju Mendezu povjerio zadatak njihova što hitnija spašavanja.
Razmišljajući kako bi uopće mogao stići u Teheran i kao Amerikanac proći sve nadzorne točke, Mendez se naposljetku domislio da izmisli priču o holivudskoj ekipi koja upravo u Iranu želi snimiti znanstveno-fantastični spektakl nalik „Ratovima zvijezda“. Stoga se za pomoć obratio majstoru maske Johnu Chambersu (John Goodman), dobitniku Oscara za legendarni film „Planet majmuna“, koji je pak angažirao producenta Lestera Siegela (Alan Arkin), te su njih trojica prionuli osmišljavanju čitave operacije. Naposljetku je kao lažni projekt odabran nikad realizirani film „Argo“, priča o borbi protiv tiranina na izmišljenom planetu, te se Mendez kao organizator snimanja uputio u Iran.
Premda je u cjelini riječ o sasvim solidnom ostvarenju nominiranom za 5 Zlatnih globusa i 7 nagrada BAFTA, kojem se prema nekim najavama smiješe i nominacije za Oscara, treći Affleckov redateljski projekt ujedno je i dosad najslabiji. Problemi ne leže u prilično dojmljivom scenografskom, ikonografskom i kostimografskom rekreiranju razdoblja od prije više od tri desetljeća, čemu pridonose i sjajna fotografija Rodriga Prieta („Planina Brokeback“, „Babel“) i efektna glazba četiri puta za Oscara nominiranog Alexandrea Desplata („Kraljica“, „Kraljev govor“), ni u sigurnoj i mjestimice nadahnutoj, ali i nedovoljno razigranoj Affleckovoj režiji, kao ni u redom raspoloženim nastupima glumačke postave u kojoj osobito valja izdvojiti fantastičnog Alana Arkina, dobitnika Oscara za sporednu ulogu u „Maloj miss Amerike“, i njemu praktički ravnopravnog Johna Goodmana („Barton Fink“, „Umjetnik“). Upravo njima dvojici pripadaju najzabavnije scene i najsočnije replike u filmu, naročito kad se žestoko cinično sprdaju s Hollywoodom, njegovim zvijezdama i načinima na koje se realiziraju filmovi. Možda najozbiljniji problem leži u naglašenom domoljubnom usmjerenju filma koji, u vrijeme dok se Amerika moguće sprema i za rat protiv Irana, izrazito tamnim tonovima i na vrlo negativan način oslikava prilike u toj zemlji početkom 80-ih, pri čemu je vrlo lako povući paralele između tadašnjeg i današnjeg stanja u Iranu.
Problematična je i sama priča filma koja se doima posve nevjerojatnom, jer se ne čini nimalo mogućim da je holivudska ekipa u jeku žestokih i vrlo nasilnih antiameričkih demonstracija u Teheranu i čitavom Iranu mogla biti tako jednostavno i bez većih problema primljena u zemlju. Možda je sve ipak bila efektna izmišljotina novinara Joshuaha Bermana, koja je s vremenom stekla status svojevrsne urbane legende, a ne navodna stroga tajna s koje je tek predsjednik Clinton 1997. skinuo oznaku tajnosti. Na filmu se, naime, sve doima izrazito nategnutim i neuvjerljivim, upravo poput fikcijske priče primarno namijenjene zavođenju i zabavljanju publike. Svakako, određena drama je tu, ali gotovo isključivo svedena na tek skicirane intimne probleme ugroženih službenika veleposlanstva, te na očekivanu utrku s vremenom u završnici. Nažalost, suspens u filmu nije ravnomjerno raspoređen, pa dinamika naracije vidno oscilira uz ponešto ponavljanja i osjetnog gubljenja ritma. Najkraće rečeno, Affleck je mogao i bolje.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12920 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 09/01/2013 : 23:05:15
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Možda najozbiljniji problem leži u naglašenom domoljubnom usmjerenju filma koji, u vrijeme dok se Amerika moguće sprema i za rat protiv Irana, izrazito tamnim tonovima i na vrlo negativan način oslikava prilike u toj zemlji početkom 80-ih, pri čemu je vrlo lako povući paralele između tadašnjeg i današnjeg stanja u Iranu.
Pa, teško je izbjeći da ovakva tematika nema određene domoljubne tonove, ali ne može se reći da film nije i kritički intoniran. Sasvim je jasno rečeno kako je talačka kriza, uz brojne druge razloge, nastala i zbog svojedobnih pogrešnih poteza američke vanjske politike. Također, jasno je prikazano kako je tijekom talačke krize i situacija u SAD-u bila prilično usijana.
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Problematična je i sama priča filma koja se doima posve nevjerojatnom, jer se ne čini nimalo mogućim da je holivudska ekipa u jeku žestokih i vrlo nasilnih antiameričkih demonstracija u Teheranu i čitavom Iranu mogla biti tako jednostavno i bez većih problema primljena u zemlju. Možda je sve ipak bila efektna izmišljotina novinara Joshuaha Bermana, koja je s vremenom stekla status svojevrsne urbane legende, a ne navodna stroga tajna s koje je tek predsjednik Clinton 1997. skinuo oznaku tajnosti.
Kako se ono kaže, život ponekad piše priče koje su nevjerojatnije od fikcije. Da, koliko god bilo nevjerojatno, ova misija spašavanja se zbilja dogodila. Ne nužno onako kako je prikazano u filmu, ali osnovne crte su tu.
Btw, zanimljivo je kako je u stvarnosti dizajn scenografije za film napravio Jack "Kralj" Kirby (btw. jedan od najvećih autora u povijesti stripa), kojega u filmu Argo možemo nakratko vidjeti kao autora storyboardova (glumi ga Michael Parks). Scenarij filma i Kirbyjev dizajn setova CIA je iskoristila kao kamuflažu za svoju operaciju.
Nisu su se oni pretvarali da su holivudska filmska ekipa, nego kanadska filmska ekipa. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/01/2013 : 00:17:00
|
Točno, kanadska a ne holivudska ekipa. Mea culpa!
Na stranu to što priča zvuči nategnuto i neuvjerljivo, ali meni fali dosta toga, od izraženije drame preko profiliranijih likova do skladnijeg spoja satirične komedije i triler-drame.
Cijenim trud, izvrstan dizajn, glumu i većim dijelom režiju, ali sve me skupa nekako ostavilo ravnodušnim. Možda je dio problema i u tome što sam očekivao nešto slično Spielbergovu Munchenu, a to nisam dobio. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 10/01/2013 00:18:04 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/01/2013 : 17:59:31
|
Sonja i bik, r. Vlatka Vorkapić, Hrvatska, 2012.
U vrijeme postanja ovog teksta već je poprilici 80 tisuća gledatelja u kinima pogledalo romantičnu komediju „Sonja i bik“ redateljice Vlatke Vorkapić. Riječ je o zavidnoj brojci zbog koje i prosječni filmofili, a o onima upućenijima u stanje domaće kinematografije da se i ne govori, mogu zadovoljno trljati ruke zbog činjenice da smo i drugu godinu za redom dobili hit. Nakon prošlogodišnjeg uspjeha s ekranizacijom romana „Koko i duhovi“ u režiji Danijela Kušana, te nakon što je u međuvremenu izuzetno velik broj publike u kina privukla u hrvatskoj suprodukciji realizirana „Parada“ Srđana Dragojevića, gledatelji opet hrle na domaći film. Znamo li da tijekom posljednja dva tjedna rekorde gledanosti obaraju „Svećenikova djeca“ Vinka Brešana, moglo bi se zaključiti da su za domaći film i u kvalitativnom i u komercijalnom pogledu svanuli bolji dani. Dok u kvalitativnom smislu među recentnim naslovima primat redom pripada Schmidtovu „Ljudožderu vegetarijancu“, Čučićevu „Pismu ćaći“, Ostojićevu „Haliminu putu“, Matanićevu „Ćaći“ i „Jozefu“ Stanislava Tomića, raduje spoznaja da smo napokon možda dobili i komercijalni segment tuzemnog filma, u koji bi se nategnuto mogao ubrojiti i filmski odvjetak sapunice „Larin izbor“.
U ukratko opisanom kontekstu pomalo se paradoksalnim doima činjenica da recentni hit „Sonja i bik“ redateljski potpisuje Vlatka Vorkapić, darovita i nagrađivana dokumentaristica i televizijska autorica koja je u dominantno mušku povijest hrvatskog filma ušla i podatkom da je tek šesta redateljica koja je uspjela snimiti dugometražni igrani film. No to nimalo ne znači da je riječ o neiskusnoj i domaćoj TV-publici nepoznatoj autorici, dapače. Tijekom protekla dva desetljeća, otkad je 1992. godine realizirala zapaženi i na festivalu u Münchenu za najbolji scenarij nagrađeni igrani kratkiš „Vozačka dozvola“ kojim se uvrstila u tadašnji „mladi hrvatski film“, Vlatka Vorkapić je kontinuirano stjecala iskustvo i ustrajno iskazivala naklonost prema slikovitim i lagano pomaknutim stvarnim ili fikcijskim likovima te njihovim realnim ili izmišljenim životnim pričama i odnosima. Od scenarističkog i redateljskog rada na nizu nagrađivanih dokumentaraca kakvi su „Dedek, batek, bakica“, „Super snaga čudnih ljudi“ i „Gabriel“, preko dokumentarnih serijala poput intrigantne i hvaljene „Pučke intime“, do zanimljivih TV-serija namijenjenih mlađim gledateljima kakva je primjerice „Kad zvoni?“, čemu valja pridodati i angažman u teatru, Vorkapić je razvijala prepoznatljiv autorski senzibilitet i rukopis, ponekad obuzdan vlastitim izborom, a gdjekad produkcijskim i financijskim ograničenjima.
U tom smislu i odluku da njen Zlatnim arenama za scenarij, glazbu i kostimografiju nagrađen dugometražni debi bude populistički usmjerena romantična komedija valja pripisati autoričinu osobnom izboru, odnosno u dobroj mjeri namjernom odustajanju od pretenzija i artističkih ambicija. Svakako, romantična komedija jest izvedbeno prilično zahtjevan i potencijalno nezahvalan žanr, kojem autorica upravo zbog toga pristupa dosta pažljivo i skrupulozno. S ironijskim odmakom posegnuvši za etnološkim motivima kojima se bavi i u dokumentarcima, Vorkapić je snimila priču koja ju je prema vlastitim riječima zaokupljala više od sedam godina. Naslovna protagonistica Sonja Sterle koju tumači Judita Franković mlada je zagrebačka vegetarijanka i aktivistica za prava životinja, koja tijekom prosvjeda protiv borbi bikova jednom svojom izjavom pred TV-kamerama uvrijedi robusnog Stipu u interpretaciji Dejana Aćimovića i njegove suseljane iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori. Pogođeni Sonjinom tvrdnjom da oni ne vole bikove koje prisiljavaju na borbe, jer znaju da ih prema vlastitim riječima „vole više od rođenih supruga“, Stipe i njegov sumještanin Ante u izvedbi Ive Gregurevića pred čitavim selom sklope neobičnu okladu. Antin sin Ante kojeg utjelovljuje Goran Bogdan, akviziter je polica osiguranja navodno vješt u nagovaranju ljudi, te mora smjesta otputovati u Zagreb i Sonju dovesti u njihovo selo.
Ako ona smogne hrabrosti približiti se biku na udaljenost od 3 metra, Stipe je spreman odreći se svojih „muda“, a ako ne, dužna je javno se ispričati njemu i svim ljudima koje je uvrijedila. Kad stigne u Zagreb, Ante na razne načine, pa i ojkanjem pod njenim balkonom, uspije Sonju nagovoriti da pođe s njim. Dakako, unatoč dijametralnoj oprečnosti njihovih karaktera i socijalno-obiteljskog zaleđa, prvotna prividna nespojivost ubrzo će ustupiti mjesto mahom klišeiziranoj romansi u koncipiranju koje je moguće pronaći utjecaje filma „Zlatna muda“ Bigasa Lune. Da bi se Sonja i Ante naposljetku spojili, prethodno će morati svladati i neke trivijalne, motivski i dramaturški slabo razrađene te zapravo suvišne prepreke, od Antina suočavanja s pljačkašem u samoposluzi, do Sonjina žaljenja za bivšim dečkom kojeg joj je preotela navodna prijateljica i kolegica aktivistica Nika Pofuk.
Natruhama screwballa protkanom filmu „Sonja i bik“ može se prigovoriti zbog koječega, od šabloniziranosti i prečestog posezanja za stereotipima i u postuliranju protagonista i u profiliranju njihova međuodnosa, do zanemarivanja sporednih likova i njihova čestog svođenja na karikaturu, što je osobito zamjetno kod Nike Pofuk koju uobičajeno preglumljujući interpretira Csilla Barath-Bastaić. Problematične su i dramaturška i narativna formulaičnost, pretjerana produkcijska ušminkanost i slijedom toga artificijelnost cjeline, kao i donekle ishitrena završnica s konačnim padanjem u zagrljaj dvoje protagonista. No najspornije je ipak nešto što bi se moglo nazvati autoričinim licemjerjem, koje se očituje u formalno prikrivenom no suštinski jasnom zauzimanju strana. Premda se njeno ime nalazi u naslovu, iz kojeg bi se u odnosu na sadržaj moglo pročitati i da je bik zapravo Ante, te premda je njen lik obilježen blagim feminističkim tonovima, Sonja je suštinski gubitnica koja u završnici dobiva ljubav ali gubi sve ostalo, pa i vlastita uvjerenja koja negdje od polovine filma bivaju sasvim zaboravljena.
Posve je očito da u oprekama urbanog i ruralnog, modernog i tradicionalnog pa čak i feminizma i mačizma Vorkapić uvijek staje na stranu onog potonjeg. Premda mještane Antina sela u kojem svi muškarci iz određene obitelji imaju isto ime prikazuje ironično i dijelom karikaturalno, kao stereotipno odveć bučne i temperamentne ali plemenite i dobre ljude, oni su ipak u cjelini znatno pozitivniji od prijetvornih, dekadentnih i prijevarama sklonih Zagrepčana među kojima ima i onih koji u većem društvu hodaju razodjeveni i u slikanju koriste vlastitu spermu. S druge strane, Ante, Stipe i njihovi suseljani jesu grubi ljudi prijeke naravi, ali su u svojim postupcima gotovo infantilno naivne i poštene osobe odane tradicionalnim i obiteljskim vrijednostima koje redateljica jasno afirmira. Uz priznanje da se tijekom gledanja filma nekoliko puta pošteno nasmijao, što je za standarde domaćih komedija pristojan uspjeh, potpisani kritičar priznaje i da od Vlatke Vorkapić nije očekivao takav konzervativizam i zazor od grada i njegovih stanovnika.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 19/01/2013 : 11:44:46
|
Chugyeogja (2008) ili The Chaser. (Hong-jin Na, 125 min, 7,9 IMDB rating)
Sjecam se da ga je prije par godina dr. strangelove postavio u topicu Pogodi film (ove scene se sjecam). Jucer je bio na nasoj (nacionalnoj! cudno da ga nisu prikazali na komercialnoj) televiziji i iznenadio me.
Nas priznati filmski kriticar i poznavaoc svacega Marcel Stefancic jr. je o njemu napisao da je jedan od najboljih trilera dekade (ove prijasne, valjda).
U grubom izvor uzima u stvarnom dogadjaju o serijskoj ubojici Yoo Young-chulu koji je izmedju 2003 i 2004 ubio 20-21 ljudi, vecinom prostitutke (cak se i kanibalizam spominje), a o svojim motivima je rekao "Women shouldn't be sluts, and the rich should know what they've done."
http://en.wikipedia.org/wiki/Yoo_Young-chul ili za vise informacija: http://www.trutv.com/library/crime/serial_killers/weird/yoo_young_cheol/1.html
Ne bih previse spoilao, ima preokreta, svakako, ne znam da li je to bila reziserova zelja da se osmesi policiju kao vecinom nesposobnu, no poigravanje zanrovima dobro utjece na cjelokupnu radnju.
Evo, zaintrigirao me sljedeci reziserov film Hwanghae (2010) ili The Yellow Sea. 
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 19/01/2013 : 22:23:36
|
Danas u kinu pogledao Atlas oblaka, i meni je sasvim dobro sjeo. Dobre asociacije i povezave sa Matrixom. Ljepa igra sa karmom i reinkarnacijom. Zabavno je bilo na kraju pogledati ko je igrao koga sve. :)
No, ono sto mi nije sjelo je jebena cijena. Sest jebenih evra i pedesetpet centi za jedan film!? Pa zar su im stakori pojeli mozak!?!?! 
A koliko sam cuo 3D je negdje cca 9 evra. Da im nabijem balun!
Samo jos Tarantina pogledam i opet me nema za nekoliko mjeseci ili godina. Samo jos kinoteka.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/01/2013 : 23:22:44
|
Kod nas su cijene upola jeftinije, ali me strah da se i to ne promijeni kad uđemo u EU.
Valjda neće, jer će u tom slučaju drastično pasti broj gledatelja.
Ali kino barem meni nema alternativu, svakako ne za vizualno raskošan film kakav je Atlas oblaka, koji je meni s jedne strane previše pretenciozan, a s druge previše trivijalan u porukama koje šalje.
A i ne volim kad se filmovima šalju doslovne poruke. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 19/01/2013 23:23:23 |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38019 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 19/01/2013 : 23:37:46
|
Posljednja meni znana cijena (prije ove danasnje) je bila slabih 5 eura. Zato sam se i iznenadio. A valjda zato i nema mnogo ljudi. Umjesto da snize i daju neke akcije placas 2 dobijes 3 karte i slicno.
Kinoteka je barem jos nekih 3 eura, plus sto se tamo osjecam kao kod kuce, no seat order i slicno.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
