| Author |
 Topic  |
|
stripofil
Senior Member
Croatia
1687 Posts
Member since 15/10/2010 |
 Posted - 05/02/2013 : 22:29:33
|
quote:
Originally posted by Smomo8
Ja mislim da sam ja jedini kojem se ne sviđa film Sin City. Nije da ga mrzim,ali nije mi nešto. Strip je,s druge strane,jako jako dobar.
SinCity je daleko najbolja strip adaptacija. Vizualno je odrađen savršeno. Gledanje filma je u biti "animirana" verzija stripa.
Kadrovi, kretanje likova i predmeta, npr. auta, sve je u potpunosti preneseno iz stripa.
Obrati pažnju na scenu u kojoj pada kiša, savršeno.
Sama priča je "bolesna", e sad ako ne voliš takav stil onda je razumljivo da ti se film ne sviđa. Ako ti se svidio strip kako si i napisao, onda stvarno ne kužim što ti se to ne sviđa u filmu?
Vizualno - fenomenalno napravljen
Gluma - odlična (Mickey je genijalan, Carla isto, Bruce odličan, male prostitutke savršene, Clive odličan...)
Priča - zabavna i napeta
Naracija - mrak
Po meni jedna od najboljih adaptacija, ako ne i najbolja. |
 |
|
|
feka82
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
2647 Posts
Member since 03/01/2008 |
Posted - 06/02/2013 : 08:50:59
|
quote:
Originally posted by PAJDO
Silver linings playbook - odgledao neki dan i velika preporuka za ovaj film.
danas idemo u kino , da gledamo ovaj film  |
feka |
|
|
|
PAJDO
Senior Member
Croatia
2236 Posts
Member since 10/04/2003 |
Posted - 06/02/2013 : 09:49:49
|
quote:
Originally posted by feka82
quote:
Originally posted by PAJDO
Silver linings playbook - odgledao neki dan i velika preporuka za ovaj film.
danas idemo u kino , da gledamo ovaj film
Ako ideš sa ženom pripremi se na nježnosti |
In spite of my rage I´m still rat in a cage... |
|
|
|
manhunter
Moderator
Switzerland
25296 Posts
Member since 17/09/2004 |
Posted - 06/02/2013 : 09:59:49
|
quote:
Originally posted by Smomo8
Ja mislim da sam ja jedini kojem se ne sviđa film Sin City. Nije da ga mrzim,ali nije mi nešto. Strip je,s druge strane,jako jako dobar.
Nisi jedini.
Ja sam zaspao dok sam ga gledao...  |
I am legion. I do not forget. I do not forgive.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38020 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 06/02/2013 : 23:59:30
|
Pogledao De Palmin Redacted i... ne znam bas. Ono, point taken ali je sve skupa... Ok sto je snimljemo u doku stilu, samo sto nije najuvjerljivije. Kao sam statement film dobro sluzi, ali kao film manje, nazalost.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/02/2013 : 08:32:56
|
| E baš to, dobro izgleda i jasno ti je što autor hoće, ali mu to ne uspijeva. Sam De Palma je u Prokletnicima rata (Casualties of War) na sličnu temu uspio reći puno više i bolje. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38020 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 08/02/2013 : 00:08:51
|
Prije si pogledam Lov vratio sam se na Festen i... saznao da ga zapravo uopste jos nisam gledao. Jedino sve neke poznate face (izgleda da sam bas ovisnik od Danaca).
Ali koji je to film bio. Ma, jos je! Klasiqi, wunderbar, la mažestik.   (hejlati tek danas film iu '98, ko neki retard :D)
A Submarino mi se vec koju godinu valja na peciju, ceka limun ili sta!? Gledat ce se ovih dana!
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
Posted - 09/02/2013 : 22:03:12
|
Baš sam pogledao film Stanje šoka-2011. Film priča o radniku Petru, koji kad sazna da je još u socializmu dobio stan kao najbolji radnik, pao u nesvijest i bio u šoku 10 godina, te se probudio u kapitalizmu i kraju bivše države.Komedija.
Ovdje je ceo film http://www.youtube.com/watch?v=Pn-jcxyz15U |
Kad pocneš crtati, uvek moraš imati na kraju olovke, srce, ruku i misli! |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/02/2013 : 22:12:02
|
Umro je glumac Boris Festini. 
Kao klinac sam ga obožavao pored Špire Špule, a kasnije prepoznavao i cijenio u Babajinim i drugim filmovima, Seljačkoj buni 1573., Kuda idu divlje svinje, Izbavitelju...
Neka mu je laka zemlja...
Iz Jutarnjeg lista:
IN MEMORIAM
Boris Festini je bio kultni epizodist
Autor: Nenad Polimac
Objavljeno: prije 13 h i 6 min
U ‘Rondu’ je ‘glumio’ Antu Babaju, režisera koji ga je proslavio
U filmu “Rondo” Zvonimira Berkovića jedan od glavnih junaka, sudac u interpretaciji Steve Žigona, sjedi u nekadašnjoj Kazališnoj kavani s nekim znancem, a znakovito je da pritom ne izgovore niti riječ: kao da im je jasno što onaj drugi misli, pa je komunikacija suvišna.
Svi upućeni u Berkovićev život odmah su pogodili o čemu se tu radi: autor je napravio štos i u film dodao zgodnu dramsku vinjetu kojom je portretirao odnos s prijateljem Antom Babajom. Oni bi tako satima znali sjediti u Kavkazu i samo šutjeti. A da nikome ne bi promaklo na koga se tu misli, ulogu Žigonova znanca dobio je Boris Festini, koji je prve važne glumačke angažmane na filmu dobio u Babajinim kratkim igranim filmovima “Lakat kao takav” i “Pravda”. Prvi, satira na karijerizam, sabotiran je unatoč brojnim pozivima na međunarodne festivale, ali je zato drugi bio uspješan. Festini je posebno bio efektan u “Pravdi”, kao čovjek koji bi se rado umiješao u uličnu tučnjavu, ali kad zamisli kakav bi bio ishod njegove intervencije, ne poduzima ništa.
Uloga Guske
Mršavi Festini, izdužena, tužnog lica, doimao se pomalo karikaturalno i bio kao stvoren za ovakve metaforične igrarije, koje su funkcionirale i kao nijeme komedije, jer se u njima nije govorilo. S njegovim izgledom mogli su ga iskoristiti kao prvorazrednog komičara, ali on je preferirao minimalistički izraz i nije se samo tako dao transformirati. Uzimali su ga kao “znak” u filmove i tv serije, nije se mogao požaliti na angažmane, imao je i vrlo respektabilnu karijeru, a ako ga po čemu treba pamtiti onda je to “Seljačka buna 1573.” Vatroslava Mimice, u kojoj je uz Franju Majetića, Zdenku Heršak i Marinu Nemet igrao putujućeg zabavljača, zanimljivog tipa po nadimku Guska, čiji je zadatak bio bacati se s krovova i glumiti da je pernato stvorenje.
U nas je sve malo
U povodu njegove smrti (umro je u petak u 83. godini) razgovarao sam s našim svestranim filmašem, slikarom i dizajnerom Željkom Senečićem i upitao ga kako je moguće da glumac tako specifična izgleda ne ostavi većeg traga u našem filmu i na televiziji. Odgovorio mi je kako Festini nije bio skrojen po mjeri potreba domaćih redatelja, zato je uvijek bio osuđen na epizode. Da je živio u Francuskoj, išao bi iz filma u film i proslavio se kao komičar i karakterni glumac. U nas je sve malo, pa je tako bilo malo mjesta i za Festinija.
Lakat kao takav:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/02/2013 : 22:51:34
|
U dobru i zlu (Silver Linings Playbook), r. David O. Russell, SAD, 2012.
David O. Russell daroviti je filmaš u čijem su redateljskom portfelju i izvrsna antiratna pustolovna drama „Tri kralja“, i zabavna te prilično uspjela komedija „I Love Huckabees“, a naposljetku i odlična biografska sportska drama „Boksač“ koja je 2011. godine od sedam nominacija za Oscara potvrdila one za najbolju sporednu mušku (Christian Bale) i žensku ulogu (Melissa Leo). Odličan rad s glumcima jedna je od Russellovih vrlina, a to se vidi i u njegovom zasad posljednjem filmu, za osam Oscara i tri nagrade BAFTA nominiranoj te Zlatnim globusom za najbolju žensku ulogu nagrađenoj humornoj romantičnoj drami „U dobru i zlu“ („Silver Linings Playbook“). Pod njegovom redateljskom palicom i glumci koji se inače čine prosječnima, što je bio slučaj s Bradleyem Cooperom („A-Tim“, „Mamurluk“), uspijevaju ugodno iznenaditi i dati svoj maksimum. U konkretnom slučaju Cooperov trud je tim vrjedniji jer tumači većim dijelom filma hiperaktivnu osobu s dijagnozom bipolarnog poremećaja (a znano je da je glumljenje bolesti uvijek dobra prilika za osvajanje Oscara), no to čini na prilično uvjerljiv i dosta sugestivan način. Izvrsnu ulogu ostvaruje i njegova partnerica Jennifer Lawrence („X-Men: Nova generacija“, „Igre gladi“), koja je nakon izvrsne „Zimske kosti“ u ovom filmu odigrala najuspjeliju rolu u dosadašnjoj karijeri.
Priči o Russellovu kvalitetnu radu s glumcima tu nije kraj, jer je u njegovom recentnom naslovu i veliki Robert De Niro, koji se tijekom posljednjih 10-ak i više godina počeo kompromitirati nastupima u kakvoćom mahom zanemarivim komedijama, konačno opet ostvario jako dobar nastup. On tumači energičnog Pata starijeg, dijagnozom bipolarnog poremećaja obilježenog oca protagonista Pata Solatanoa (Cooper), momka koji se nakon osam mjeseci provedenih u psihijatrijskoj bolnici vraća u roditeljski dom. U bolnicu je dospio zbog ozbiljne krize koja je nastupila nakon što je Pat, nastavnik u mjesnoj gimnaziji, vrativši se jednog dana ranije s posla pod tušem u ljubavnom zagrljaju zatekao obožavanu suprugu Nikki (Brea Bee) i svog kolegu, profesora povijesti. U tim je trenucima s CD-a svirala pjesma „My Cherie Amour“ Stevieja Wondera s njihova vjenčanja, a sve je skupa u Patovu umu prouzročilo kobni „trigger“ efekt zbog kojeg je on fizički nasrnuo i ozbiljno ozlijedio Nikkina ljubavnika, a donekle i nju. Odmah potom dospio je na psihijatriju, a Nikki ga je ubrzo napustila, prodala njihovu kuću te isposlovala sudsku zabranu njegova približavanja. Međutim, Pat je nakon izlaska iz bolnice uvjeren da ga Nikki još uvijek voli i da će lako obnoviti nekadašnje povjerenje i strast, a sve što mora napraviti je nekako stupiti u kontakt s njom. No to je neizvedivo jer ona ne želi ni čuti za njega, o čemu mu govore njegov prijatelj Randy (Paul Herman) i njegova supruga Veronica (Julia Stiles), koja je Nikkina dobra prijateljica.
Kad ga Randy i Veronica pozovu na večeru, u dres svog omiljenog igrača američkog nogometa odjeven Pat upoznat će ekscentričnu Tiffany Maxwell (Jennifer Lawrence), mladu udovicu koja je nakon pogibije supruga postala vrlo promiskuitetna ovisnica o seksu, i u kojoj Pat odmah prepozna srodnu dušu. Čini se da se i on njoj sviđa, jer je odjednom počne svakodnevno sretati tijekom trčanja, no ona se s jedne strane doima kao teško pristupačna i pretjerano hirovita osoba, a s druge strane se on pod svaku cijenu želi ponovo zbližiti s Nikki. Ipak, kad ga Tiffany uskoro uspije privoljeti da s njom počne pripremati plesnu točku za lokalno natjecanje slično „Plesu sa zvijezdama“, te kad ga brižni otac i majka Dolores (Jacki Weaver) uz pomoć psihijatra Patela (Anupam Kher) uspiju donekle primiriti i nagovoriti da, kao simbol očeva praznovjernog vjerovanja da njegovo gledanje neke utakmice osigurava pobjedu njihova nogometnog tima, počnu zajedno pratiti utakmice. No sve očekivano neće ići tako lako, ni na navijačkom planu gdje bi Pat mogao upropastiti očevo organiziranje klađenja, ni na intimnom gdje Pat još uvijek čezne za Nikki. S obzirom da je riječ o na istoimenom romanu Matthewa Quicka temeljenom filmu u kojem su tri središnja lika obilježena psihijatrijskim dijagnozama i mentalnim poremećajima, „U dobru i zlu“ je sasvim solidno ostvarenje. Na žalost ne i više od toga, jer se cjelina doima poput spoja nekoliko epizoda neke humoristične serije, jer je posrijedi odveć kalkulantsko mainstream-ostvarenje koje u završnici otklizava u pretjeranu trivijalnost, jer karakterne transformacije likova nisu osobito uvjerljive i jer je priča posve predvidljiva. Srećom, odlični i vrlo energični glumački nastupi,dinamična Russellova režija, zabavno pomaknuti likovi i nekoliko izuzetno duhovitih bizarnih situacija filmu jamče više no pristojnu gledljivost.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
PAJDO
Senior Member
Croatia
2236 Posts
Member since 10/04/2003 |
Posted - 17/02/2013 : 22:56:51
|
| Pogledao Umri muški 5 totalna sprdnja od filma. Willis kao da se na po filma sjetio u kojem filmu glumi, scenarij ima rupa više nego ispaljenih ćoraka u filmu, Isus je spomenut nekih 100tinjak puta, ma sve skupa jedno veliko razočarenje nekad vrhunskog akcionog doživljaja. |
In spite of my rage I´m still rat in a cage... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
PAJDO
Senior Member
Croatia
2236 Posts
Member since 10/04/2003 |
Posted - 17/02/2013 : 23:33:54
|
quote:
Originally posted by dosada
quote:
Originally posted by PAJDO
....jedno veliko razočarenje nekad vrhunskog akcionog doživljaja.
kak je to Umri Muški 5 nekad bil vrhunski a sad nije?
Ti baš opravdavaš svoj nick.
|
In spite of my rage I´m still rat in a cage... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 18/02/2013 : 00:38:45
|
quote:
Originally posted by dosada
kak je to Umri Muški 5 nekad bil vrhunski a sad nije?
dvosmislenost up to 11
šalu na stranu, nekad je to bio više nego izvrstan serijal. mislim, ko će zaboravit jedinicu, Willis i Rickman. s time da je meni jedinica onaj jedini "pravi" Umri muški, dvojka je već (za mene) polako otklizivanje u komercijalu. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/02/2013 : 21:28:20
|
Seanse (The Sessions), r. Ben Lewin, SAD, 2012.
Kad se kaže da je biografska romantična drama „Seanse“ tipičan oskarovski film, to u konkretnom slučaju ne znači da je riječ o slabom ostvarenju, dapače. Svakako, na istinitoj priči temeljeno djelo scenarista i redatelja Bena Lewina jest dijelom proračunat film koncipiran da kod gledatelja izazove i smijeh i suze, baš kao i empatiju i melodramsku katarzu, ali ipak nije posrijedi naslov koji to čini na doslovan, trivijalan i patetičan način. „Seanse“ jesu oskarovski film u smislu da idu niz dlaku članovima američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti koji favoriziraju stvarne ili fiktivne biografske priče o hendikepiranim osobama koje su pronašle načina da nadvladaju svoje nedostatke ili da se barem uspješno nose s njima. No u gotovo svim drugim segmentima, tematskim, idejnim i izvedbenim, posrijedi je ostvarenje koje uspješno i prilično efektno nadilazi ograničenja i standarde tipičnog oskarovskog filma.
U tematskom smislu „Seanse“ se nadovezuju na odličnu i Oscarom za najbolji film s neengleskog govornog područja ovjenčanu biografsku dramu „Život je more“ Alejandra Amenábara, te na recentnu humornu biografsku egzistencijalnu dramu „Nedodirljivi“ Oliviera Nakachea i Erica Toledana, kojoj su opravdano izmaknule predviđane oskarovske nominacije. Uz određene ograde i nijanse, u sva tri slučaja riječ je o tezičnim, nimalo pesimističnim te inicijalno melodramskim storijama o tjelesno drastično hendikepiranim ljudima koji neočekivanom vedrinom i optimizmom, snagom duha te odlučnošću da do posljednjeg daha prkose životnim okolnostima, s lakoćom stječu prijateljstvo i ljubav osoba iz svog okruženja, kao i nepodijeljenu naklonost gledatelja. Baš poput kvadriplegičara iz Amenábarova filma te poput tetraplegičara iz „Nedodirljivog“, i od djetinjstva od poliomijelitisa oduzeti Mark O´Brien kojeg tumači John Hawkes može pomicati samo vrat i glavu, a sa svijetom izvan svog doma komunicira složenom aparaturom koja mu omogućuje pisanje i telefoniranje. Godina je 1988., i 38-godišnji Mark koji svega četiri sata dnevno smije provesti izvan metalnih pluća koja mu osiguravaju preživljavanje, osjeća sve veću frustraciju potpunim izostankom svog seksualnog života. Ne samo što nikad nije poljubio neku djevojku, a o nečem intimnijem da se i ne govori, on se nikad nije ni samozadovoljavao, pa čak ni kao odrastao muškarac nikad nije vidio svoje tijelo.
Na pitanje vjeruje li u Boga Mark duhovito odgovara da mora, jer koga bi inače okrivljavao za svoje nepodnošljivo stanje, a kao razmjerno slobodoumni vjernik lokalnom svećeniku redovito ispovijeda svoje grijehe poput bludnih misli i neugodnih erekcija i polucija tijekom masaža od strane za to plaćenih žena. Nedavno je službu u njegovoj četvrti preuzeo novi svećenik, sućutni i tolerantni otac Brendan s kojim će Mark razviti vrlo prisan i otvoren odnos pun razumijevanja i povjerenja. Kad mu čovjek deformirana tijela koji na ispovijedi u crkvu stiže na bolesničkom krevetu otkrije da prije neizbježno ranije smrti želi pod svaku cijenu osjetiti ženski dodir i doživjeti seksualno uzbuđenje, otac Brendan se isprva počne snebivati, da bi ubrzo promijenio stav i počeo iskazivati gotovo bezgranično razumijevanje koje će se naposljetku pretvoriti i u otvoreno savjetovanje. A kad od svećenika dobije dozvolu da pronađe ženu voljnu s njim spolno općiti za novac, Mark će od brižne mlade njegovateljice Vere doznati da se time u znanstvene svrhe istraživanja seksualnosti hendikepiranih osoba bavi sredovječna Cheryl Cohen Greene, majka tinejdžera Tonyja i supruga prilično tolerantnog Josha. Isprva svemu pristupivši strogo racionalno i znanstveno pedantno, detaljno bilježeći promjene Markovih psihofizičkih stanja pri pogledima na njeno golo tijelo i pod njenim dodirima, Cheryl će se naposljetku i protiv svoje volje zaljubiti u autoironičnog i vrlo senzibilnog pjesnika koji će joj posvetiti i nadahnute stihove.
Isto se prije toga dogodilo romantičnoj studentici Amandi, koja će pred kraj dijelom i u bijegu od osjećaja prema njemu otići na studij u Njemačku, a Mark će naknadno duhom, jednostavnošću i neposrednošću osvojiti i dobrodušnu Susan uz koju će dočekati i smrt u 49. godini. Dok će i Cheryl i Amanda grcajući u suzama svoje osjećaje prema Marku u znak alibija lažno opisivati platonskom ljubavlju, blokirane nepisanim društvenim pravilima o zazornosti i neprihvatljivosti veze s praktično posve oduzetim muškarcem, jedino će Susan i izborom zajedničkog života i na njegovoj sahrani biti iskrena i prema sebi i prema drugima. No valja imati razumijevanja za postupke Cheryl i Amande, jer prvu u poduzimanju radikalnih koraka onemogućava odgovornost prema suprugu i sinu, a druga je djevojka u dvadesetim godinama od koje je zbog mladosti nerealno i očekivati drugačije izbore.
U prikazivanju Cherylina bračnog i intimnog života autor ne samo što se planski ustručava naglašenije emotivnosti i prisnosti, već i s nekoliko detalja efektno sugerira možebitne razloge njezina zaljubljivanja u Marka. U obje scene u kojoj je Cheryl u krevetu sa suprugom Joshom, nezaposlenim čovjekom koji prema njenim riječima „filozofira sam za sebe“, on je gotovo poput Marka nepokretno izvaljen pored nje i već tone u san dok ona liježe i počinje čitati knjigu. Redatelj time jasno sugerira da je Josh u krevetu barem podjednako ako ne i više nepokretan od Marka, koji se pak intenzivno trudi i zdušno eksperimentira. Dakako, Mark je u smislu seksualnog iskustva i angažmana na razini adolescenta, a u tjelesnom smislu je krhak i nezaštićen poput djeteta, pa bi se Cherylini osjećaji prema njemu mogli opisati i kao kombinacija majčinske zaštite i ponovnog djevojačkog otkrivanja čari seksa koji je u braku zacijelo sveden na rutinu. No to bi ipak bilo ograničeno i nedovoljno slojevito tumačenje njezinih kompleksnih osjećaja i svega što ih obuzdava, a u definiranje kojih spada i Cherylina odluka da zbog udovoljavanja suprugovu ocu prijeđe na judaizam. Tešku i zahtjevnu ulogu Cheryl izuzetno spontano i sugestivno tumači zasluženo za Oscara i Zlatni globus nominirana Helen Hunt, a potpisnik ovog teksta se nada da će uspjeti i osvojiti drugi pozlaćeni Akademijin kipić. Ništa se ne bi moglo prigovoriti ni da je barem nominacijom nagrađen izvrsni John Hawkes, koji je prilično bolna snimanja stoički podnosio govoreći da je to uistinu zanemarivo s boli koju trpe pravi bolesnici.
Poseban šarm i u određenoj mjeri kakvoću filmu daje sjajna uloga sveomiljenog Williama H. Macyja, koji s iznimnim uživljavanjem interpretira svećenika koji toliko razumije Markove tako ljudske intimne probleme, da je u cilju rješavanja istih spreman i na potpuno odustajanje od nekih Božjih zapovijedi, crkveno propisanih etičkih normi i dogmi. Njegov otac Brendan predstavlja naglašeno tolerantno, empatično i suvremeno lice crkve, lice institucije koja ima razumijevanja za stvarne brige svojih vjernika, i kojoj dobrobit pojedinca ima primat pred strogim kanonima. Štoviše, dok sluša Markovu ispovijed o njegovoj frustriranosti zbog neotkrivanja čari tjelesne ljubavi, otac Brendan izrazom lica dosta jasno govori da jako dobro razumije ispovjednikove nevolje i da s njim suosjeća.
U cjelini gledano „Seanse“ su vrlo uspio film, a dojmovi o njemu bili bi još povoljniji da pored u uvodu spomenutog dojma o djelomičnoj proračunatosti nema nepotrebne dramatične sekvence s iznenadnim nestankom struje zbog čega se zamalo kobno isključe Markova metalna pluća, te da je u završnici izostavljen glas preminulog protagonista u offu. Umjesto Markova nelogično optimističnog objašnjavalačkog glasa, koji završetku daje notu patetike i djelomične trivijalnosti, epilog-sekvenca njegove sahrane svrhovitije bi bila popraćena zaključnim tekstom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/02/2013 : 10:10:42
|
Meni daleko najbolji film u ovogodišnjoj utrci za Oscare:
Master (The Master), r. Paul Thomas Anderson, SAD, 2012.
Parafrazom znanih riječi nekad popularnog animiranog antijunaka Calimera, činjenica da je sjajna psihološka egzistencijalna drama Master scenarista i redatelja Paula Thomasa Andersona nominirana za svega tri Oscara, od kojih naposlijetku nije potvrdila nijednog, može se nazvati pravom nepravdom. Premda se nominacijama za tri glumačka pozlaćena Akademijina ćelavca ne može baš ništa prigovoriti, jer se uistinu ne zna tko je bolji, „povratnik“ Joaquin Phoenix u glavnoj, uvijek sjajni Philip Seymour Hoffman u njemu važnošću ravnopravnoj „prvoj“ sporednoj, ili u svakom novom filmu sve bolja Amy Adams u „drugoj“ sporednoj ulozi, tu se ni u kom slučaju ne iscrpljuju sve odlike značenjski izuzetno bogatog i u praktički svim segmentima izvedbe fascinantnog ostvarenja. Slično Andersonovu prethodnom remek-djelu, na segmentu romana Nafta Uptona Sinclaira temeljenoj egzistencijalnoj post-vestern drami Bit će krvi, a isto u određenoj mjeri vrijedi i za izvrsnu mozaičnu egzistencijalnu dramu Magnolija, i Master je film što doslovno a što metaforički snažno izražene religijske simbolike, u kojem se autor na impresivno studiozan i slojevit način bavi odnosom učitelja i učenika, odnosno posredno oca i sina. Dakako, to je samo površinski i najjasnije vidljiv sloj djela u kojem se kroz tematiziranje nastajanja i razvoja isprva pseudoreligijske sekte utemeljene na ispraznim vizijama i trivijalnim „učenjima“ narcisoidnog šarlatana, sekte koja će naposljetku postati konkretna vjerska zajednica, kroz prizme manipulacije te stjecanja i zlouporabe moći progovara o sukobu dviju vizija svijeta opredmećenima u dvama potpuno različitim i međusobno suprotstavljenim karakterima, o traganju autodestruktivne zabludjele „ovčice“ za smislom života i spasom od sebe samog, o uzaludnosti traženja izbavljenja od nepouzdanih zemaljskih idola, te napokon ali svakako ne i najmanje važno o igrama manipulacije i moći koje temeljno definiraju relacije među likovima.
Središnji od tri najvažnija lika, kojima se u širem smislu može pridodati i četvrti, jest mentalno nestabilni Freddie Quell (Phoenix), sudionik Drugog svjetskog rata koji se nakon povratka u Ameriku nimalo ne snalazi u novom životu. On svoj nemir i nesigurnost koji često prerastaju u iracionalnu agresivnost bezuspješno pokušava „liječiti“ alkoholom, točnije potencijalno otrovnom žesticom u spravljanju koje se izvještio tijekom rata, a sastojci kojeg su kerozin, petrolej i još koješta. Freddie je asocijalna i izrazito autodestruktivna osoba koja će zbog nekontroliranih ispada agresije najprije izgubiti posao fotografa, a potom zbog možda smrtonosnog trovanja svog starog kolege i onaj radnika u polju. Već gotovo sasvim izgubljen u alkoholnom stuporu, Freddie se jednog dana zatekne u luci San Francisca, gdje se kao slijepi putnik uvuče na jahtu na kojoj ekscentrični Lancaster Dodd (Hoffman) upravo organizira raskošnu zabavu. Isprva se dobro uklopivši u situaciju u kojoj alkohol teče u potocima, Freddie naposljetku i osobno upozna Dodda, riječima i ponašanjem šarlatana koji je napisao knjigu naslova Cilj, koji je osnovao svojevrsni agnostički kult istog naziva i koji tvrdi da različitim traumama pogođenim ljudima može pomoći u prevladavanju stresa i egzistencijalne nesigurnosti. Ono što pojedinac za svoje izbavljenje treba napraviti jest da pod Doddovom hipnozom oslobodi svoj um i otplovi daleko u vlastitu prošlost, čak milijunima godina unatrag.
Dodd u svojim knjigama i na predavanjima poučava da svi mi postojimo od početka vremena, da je duh neuništiv i da se samo moramo prisjetiti vlastite srži sa samih početaka, pa ćemo živjeti u miru i harmoniji sa samima sobom i s čitavim svijetom. No ako netko posumnja u Doddove riječi, ili ako im se poput sudionika jedne njegove seanse pokuša suprotstaviti racionalnim argumentima i elementarnom logikom, guru se odjednom nađe na brisanom prostoru bez mogućnosti pružanja smislenog odgovora ili iole uvjerljivijih protuargumenata, pa pribjegava vikanju, napadanju i vulgarnom vrijeđanju. U takvim trenucima ključnu mu pomoć pruža trudna supruga Peggy (Adams), formalno ljubazna, susretljiva i uvijek tješiteljski nasmiješena, no zapravo hladna, u svakom trenutku gotovo neprirodno staložena i razorno racionalna osoba koja se postupno pomalja kao jaka žena iza znatno slabijeg muškarca. Premda je Dodd formalni Učitelj tj. vođa sekte, stvarna snaga na kojoj počiva i Dodd i čitava sekta zapravo je Peggy, koja će se tijekom filma profilirati u zastrašujuće učinkovitu manipulatoricu iz sjene, onu koja svima vlada i o svemu odlučuje, iako se na formalnoj razini često doima kao tek pasivna promatračica.
Nakon što Freddie na brodskoj zabavi upozna Dodda, ovaj će okupljenim sljedbenicima ispričati „poučnu“, zapravo sasvim šuplju i besmislenu, priču o kroćenju strašnog zmaja i njegovog podvrgavanja vlastitoj volji. Tu će priču saslušati i isprva cinični i skeptični Freddie, nesvjestan da je upravo njemu već dodijeljena uloga „zmaja“ na kojem će Dodd i Peggy isprobati i dijelom usavršiti igru manipulacije, usmjeravanja i nametanja svoje volje. Dok je u tom trokutu likova Peggy njegov racionalni vrh koji sve postiže riječima i mirnoćom, Freddie je njena iracionalna suprotnost, submisivna osoba zadužena za batinanje skeptika i nedovoljno čvrstih vjernika. On će tako najprije premlatiti spomenutog sumnjivca koji tijekom seanse logikom remeti Doddovu bujicu besmislica, a kasnije i Doddova sina Vala (pridodani četvrti lik u odnosima manipulacija i moći), razumnog mladića koji shvaća da je „učenje“ njegova oca hrpa budalaština. No to već od samog početka shvaća i Freddie, koji Doddove riječi tada komentira smijuljenjem, grimasama pa čak i upadicom, ali kojemu međutim s jedne strane odgovara u bijegu od vlastite prirode možda i trajno a svakako što duže pronaći utočište u okrilju samozvanog autoriteta kojem može služiti, dok s druge strane Učiteljevo gostoprimstvo i lagodan život kupuje spravljanjem žestokog bućkuriša.
Onog trenutka kad Peggy suprugu zapovjedi da mora prestati piti, kucnut će i trenutak prestanka međuovisničkog odnosa Freddieja i Dodda. Freddie će tada poslije punih sedam godina pokucati na vrata djevojke s kojom je neposredno nakon povratka iz rata započeo nekovrsnu vezu, te koja mu se onda kao plaha i naivna 16-godišnjakinja zavjetovala na odanost i bespogovorno čekanje. Kad dozna da se ona u međuvremenu udala, odselila i da ima dvoje djece, Freddie će ostati i bez posljednjeg lažnog oslonca te će se opet prepustiti alkoholu i besciljnom životarenju. A kad se naposljetku u novom pokušaju traženja izbavljenja nađe s Doddom, koji je zbog sugeriranih problema s američkom javnošću i vlastima sjedište sad već religije Cilja preselio u London, gdje je Freddieja pozvao zbog navodno važne stvari, Učitelj će se s malo riječi i pod Peggynim nadzorom odreći učenika. Činjenica da je Freddieju pomoć sad potrebna barem podjednako kao na početku, ako ne i više, više nema baš nikakvu važnost, jer iracionalna, nasilna i samorazorna zabludjela „ovčica“ institucionaliziranoj Doddovoj religiji sad može samo smetati.
Master imponira ne samo neopisivo mirnom i sugestivnom režijom, koja svakom pa i naizgled najnevažnijem detalju, baš kao i svakom trzaju mišića na licima i tijelima likova poklanja dovoljno vremena, nego i jedinstvenom ugođajnošću, dojmljivom rekonstrukcijom razdoblja druge polovine 40-ih i ranih 50-ih godina, te impresivnom fotografijom dosad ne baš zamijećenog Mihaija Malaimarea Jr.-a koji u nekim sekvencama, poput one s Freddiejevim fotografiranjem u trgovačkom centru, igrom svjetla i uporabom drugog plana postiže fascinantne rezultate. Osobito je zanimljiva recimo tako sporedna značenjska razina filma, zapravo čitavog projekta, koja se proteže od poput Rorschachove mrlje dizajniranog plakata, na kojem je samo Freddiejev lik jedan dok su likovi licemjrenih Dodda i Peggy udvojeni, preko poigravanja imenima likova (Freddie Quell se može čitati i kao Fredd Iequell / Equal tj. Fred Ravnopravni – Učitelju odnosno gospodaru), do pozadine u kojoj neprestano diskretno ali jasno lebdi priča o utemeljitelju scijentologije L. Ronu Hubbardu. Ukratko, Master je jedan od filmova godine kojem se treba često i višekratno vraćati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/03/2013 : 22:52:16
|
S tportala:
PIŠE SE SCENARIJ
Počeo je rad na filmu 'Prometej 2'
Noomi Rapace (Prometej)
Glumica Noomi Rapace otkrila je da se upravo radi na scenariju nastavka SF hita
Autor: V.G.
Datum objave:
1.3.2013 9:20
Zadnja izmjena:
1.3.2013 12:00
'Prometej 2' je za sada sigurna stvar – otkrila je o Noomi Rapace, glumica koja je u razgovoru za blogs.indiewire.com kazala da je projekt trenutno u fazi pisanja scenarija.
Prošlogodišnji SF hit potpisao je Ridley Scott, kao neku vrstu prednastavka 'Aliena' (1979), a Rapace je uz Michaela Fassbendera imala jednu od glavnih uloga. Iako ni fanovi ni kritičari nisu bili oduševljeni, uvelike zbog napuhanih očekivanja, velikog naslijeđa i jakog hypea koji je prethodio premijeri, film je ipak zaradio preko 300 milijuna dolara na svjetskim kinoblagajnama.
Studio 20th Century Fox zbog toga je dao zeleno svjetlo za nastavak, o kojem Rapace kaže:
'Rade na scenariju. Srela sam se s Ridleyjem u Londonu prije nekoliko tjedana. Voljela bih opet raditi s njim (...) Moramo pronaći pravu priču. Nadam se da hoćemo.'
MNJAAAAAHHHH!!!!! |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 03/03/2013 : 18:32:56
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Moramo pronaći pravu priču. Nadam se da hoćemo.'
e pa vidjet ćemo... |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Billy_the_Kid
Senior Member
.jpg)
1518 Posts
Member since 02/06/2005 |
|
|
PAJDO
Senior Member
Croatia
2236 Posts
Member since 10/04/2003 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38020 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
panzer
Advanced Member
12626 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Topic |
|
|
|
